Kategorije
poezija

Davor Ivankovac: Sabrana Pjesma

***

Najugodnije trenutke provodim u zabačenim crkvama.
U sparno popodne župnici ne čekaju vjernika,
kamoli mene. Hladovina i tama gode tijelu, mirisi
drveta i tamjana umu, vrijeme stoji, traje vječnost.

U takvim okolnostima lako mi je povjerovati u bilo što.

Lokalne mačke popodnevima teže crkvenoj osami.
Gledajući ih, znam da tu ima nešto više od obične ugode.
U crkvama nema hrane ni pitke vode, ali one su tu,
kao i ja: prestaju dahtati, prestajem se znojiti.

Promatramo golemog Krista nad oltarom, vječno raspetog,
i niz svetaca zaustavljenih u pokretu, kao da je to
normalno, tako stajati i trajati nepovratno raspet.

Mačka je davno naučila: kamen, gips i drvo nisu prijetnja.

a ja: i dalje se opirem navali iracionalne jeze, zaustavljen
u vremenu skupa s ovim svecima, mazgama i prosjacima.
Znojim se prema unutra, mačje šape griju
srednjovjekovne kamene ploče.

 

***

Godine provedene u fantaziji zatvorile su vidike.
Neminovno je da ću skončati siromašan i ponižen.

Kamo god krenem, zapreka i granica, podozrenje.
Teror poezijom, empatijom, a lubanje
kao lubanje, koštani duhovi bez spola i morala.
U zubima se odražava društveni stalež:
karijes, plombe, kancerogeni umetci.

Plastika do plastike, a ekosustav čini sve
što može, tvrde znanstvenici: trgnite se
ili propadamo, planeta nadire i buja;
to me oraspoloži, vijest da planeta nadire
na kraju svakog radnog dana, na početku svake
neradne noći, ispunjene dubokim snom bez imalo grižnje.

 

***

Gotovo sigurno postoje polja i proplanci
koja nitko sada ne gleda i ne sluša,
a čije bilje upravo sada
povija vjetar.

Gotovo sigurno ondje buja život
koji ne zna i ne mari za mene i kojemu
netko poput mene nije dobrodošao.

Samo taj vjetar i pčele, ptice i bilje;
biljke i sitna stvorenja bez imena
komešaju se, glasaju, skrivaju i umiru.

Nitko od njih ne zna za mene, nas.

Ta spoznaja sasvim je dovoljna
za provesti subotu pred laptopom
netaknut tjeskobnim previranjima
na tržištu nekretnina i dalekim bojišnicama.

 

VAŽNA I HRABRA

poželim ostaviti dojam: nikada nisam stajao u šupi
osluškujući hipotetsko naprezanje užeta,
vjetar u tavanu, guljenje
kože vrata.

Uže zavezano o gredu: izlizana slika:
emocionalne manipulacije
psihološke torture.

Pišem suspregnuto: uvijek pod imperativom
probijanja poetskih rukavaca.

Idem davno ugaženim stazama: siguran sam.

Nema prisilne avangarde: sve je viđeno,
zapinjem u stilu koji ne mogu nadvladati.

Ne napuštam olako zonu komfora.
Ne skrećem olako s postojećih putova
kojima su prije mene prolazili mnogi;
uokolo kojih rastu makovi: divlji crveni makovi;
uz lenije, ugažene, a pomalo zarasle staze:
divni, crveni i divlji makovi.

 

/Autor: Davor Ivankovac, izabrane pjesme iz zbirke pjesama ‘Sabrana Pjesma’ (Durieux, 2025.)/

 

Kategorije
Autori

Branka Smoje

Rođena je u Puli 1957. Ekonomski fakultet završava u Splitu 1980, gdje i danas živi. Ima svoj obrt za knjigovodstvene usluge.

Pjeva u klapi već četrdesetčetiri godine, a slikarstvom se bavi dvadeset godina.

Pisanje joj je nova ljubav, od prije šest godina. Započelo je u dvorcu Stara Sušica, gdje CEKAP-e svake godine održava  Ljetne škole kreativnog pisanja.

Izdala je dvije knjige: „Vrijeme šarenih perli“ i „Dobra vremena“, te zbirke poezijeBoje u tvom oku“, „Ogrlica od osmijeha i zvijezda“, „Ljubičaste kiše“ i „Putnica kroz vrijeme“.

Član je Udruge Pisci za pisce“ koju vode Ružica Gašperov i Sara Tvrdić.

Branka Smoje

 

 

 

                                                                                     

Kategorije
CeKaPe-radionice pisanja S radionica

Branka Smoje- odabrane pjesme

JESEN

SVEMIR

KNJIGA

 

JESEN

NE VOLIM JESEN, TU ŽUTU BOJU

PODSJEĆA ME NA TVOJU MAJICU

KOJU SAM TI IZ LONDONA DONIJELA

NE VOLIM JESEN, TE KRATKE KIŠNE DANE

KOJI ME VRAĆAJU NA NAŠ PRVI SUSRET

ŠTO RADI DJEVOJKA BEZ CVIJETA U KOSI?“

PRUŽIO SI MI GRANČICU RUŽMARINA

OSMIJEHOM ŠIROKIM KAO MORE

NA ŠANKU STUDENTSKOG KAFIĆA

VOLJELA SAM TE JAKO

A TI SI MENE JOŠ JAČE, TAKO SI GOVORIO

TO SU BILA ONA LJETA KAD SUNCE I PO MRAKU VIDIŠ

TO SU BILE ONE ZIME KAD BI NAS ZVIJEZDE PRATILE NOĆU

ONDA JE DOŠLA OVA JESEN

KIŠNA I VJETROVITA

DONIJELA SAM TI GRANČICU RUŽMARINA

I TIHO JE POLOŽILA NA BIJELI KAMEN

 

 

PUNA SOBA

UŠLA SAM U SOBU PUNU RADOSTI

TIHO

NE PALIM SVJETLO

ČUJEM SAMO TVOJE DISANJE

MJESEČINA OBASJAVA DIO SOBE

OČI SE PRIVIKAVAJU NA MRAK

SAGNEM SE

VOLIM TE GLEDATI DOK TAKO MIRNO SPAVAŠ

MALO ZAMLJACKAŠ

NASMIJEŠIM SE

ZNAM DA ĆEŠ ME VRLO BRZO OSJETITI

OTVORIŠ OČI

MAHNEŠ REPOM

JA TE POMILUJEM PO LEĐIMA

RADOST JE NAPUNILA SOBU

 

ŽENA KAO JA .

ŽENA KAO JA SNUJE I MAŠTA

MILUJE I PRAŠTA

NE PAMTI NEVAŽNE STVARI

ZA PRAŠINU I ČISTE PROZORE NE MARI

ŽENA KAO JA VOLI CIJELIM PLUĆIMA

GRLI S OBJE RUKE

BEZ VELIKE POMPE I BUKE

ŽENA KAO JA TRČI SA VUKOVIMA

ALI SE LJUTI NA VATROMET

I NEKAKO NE VOLI NOGOMET

PRESKAČE VALOVE U PROLJEĆE I SMJE SE GLASNO

I SPLITSKU TORTU POJEDE SLASNO

ŽENA KAO JA NOSI HALJINE ŠARENIH BOJA

ONE MODERNOG I STARINSKOG KROJA

I TO BLJEŠTAVILO PRENOSI NA PLATNO

ŽENA KAO JA ČUVA TAJNE

ONE TUŽNE, A I ONE SJAJNE

POMIRIŠE PRVU LJUBIČICU

ŽENA KAO JA LAKO SE ZALJUBLJUJE

STALNO

NE VOLI NEPRAVDU, VIKU I LJUTNJU

I ČESTO IMA NEKU SLUTNJU

KOJA JOJ UZDRMA MISLI I MAŠTU NJENU

VOLI SAMU SEBE SANJIVU I SNENU

ŽENA KAO JA IMA VREMENA

I VOLI TO SVOJE VRIJEME

IMA SVOJ KAFIĆ

SVOJE DOBRE LJUDE

ŽENA KAO JA PLAČE SAMA

MOŽDA JE TO NJENA KARMA

U MRAKU SVOJE SOBE

TO SU NJENE JOŠ UVIJEK NEISPRIČANE PRIČE

 

(Autorica: Branka Smoje)

(Pjesme su nastale na Ljetnoj školi pisanja u dvorcu Stara Sušica na radionici Denisa Špičića)

 

 

 

 

Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Žena približava mobitel uhu i gleda kroz prozor

⁃ Mislila sam da umirem, ali ne umirem, samo odlazim!

Govori u slušalicu, tiho i veselo.

⁃ Odlazim da ne bih umrla!

Njezin smijeh je zarazan i lagan, u njemu se komešaju olakšanje i mir koji kao da se pojavio prvi put u jako mnogo vremena.

‘Dobro došli, dobro došli!’, nenametljiv naslov gostionice uz cestu siječe oči. Parkirala je odmah ispred nje, pored ceste. Gostionica ‘Lavlja griva’, u kojoj sam i ja, nakon nje, odlučila zastati na povratku kući, ukrašena je jednostavnim drvenim stolovima, malobrojnim posjetiteljima od kojih smo sada tu samo ona i ja. I tišinom, s kariranim stolnjacima.

Žena ispred sebe ima knjigu i šalicu čaja. Njena se crvena haljina podudara s crvenim uzorcima tkanine na stolovima. Ne mogu odrediti koliko ima godina, ali u godinama je kada je nešto potrebno napustiti. Napustiti ili nestati.

⁃ Ne znam kamo, nije važno kamo. Uvijek sam znala, imala sam petogodišnje planove koje sam slijedila u milimetar. Gle kamo me to dovelo!

Njezin se smijeh opet rasipa prostorijom, zaustavlja se kraj stolova i prolijeva po nevidljivim gostima.

Gledam je i dalje. Ona se ne okreće prema meni, nema razloga. Kada bi je kasnije pitali je li u gostionici još nekoga bilo, ne bi znala odgovoriti.

Ustima joj se ponovo razvlači osmijeh. Dakle, sve je ostavila za sobom i otišla. Pored knjige i čaja uz nju su, tek sada primjećujem, i gljive na tanjuru, isjeckane na sitne komadiće. Jesu li ostale nakon što je ostatak pojela ili je naručila samo njih?
I dalje priča u mobitel, bez umora, bez zastajkivanja. Njeni pokreti postaju gotovo strastveni, kao da ne može iskazati dovoljno uzbuđenja prema onome što je čeka, iako ne zna što bi to moglo biti.

Na glavi ima crveni šešir. Plava vrpca omotana je oko njega. Nije ga skinula u gostionici, zašto? Vjerojatno zato jer je bila nestrpljiva zvati.

Njezini pokreti sada postaju nježniji i dulje gleda kroz prozor u tišini. Čini se da ne sluša osobu s druge strane, kao da je na trenutak samo zastala u nevjerici onoga što je učinila, u sreći zato što se usudila.

Na trenutak, sjetim se sebe, devetogodišnjakinje koja gleda kroz prozor nebodera u budućnost, u crvenoj haljini, s crvenom vrpcom i prvim dlakama na nogama i ne može zamisliti što se gdje skriva, što je gdje čeka, ali nada se da će zapisivanjem točaka i zadataka u svom novom crnom, ozbiljnom planeru, sve dokučiti. Sve uspjeti.

I zatim je gledam kako doista uspijeva u svemu što je namjerila. Kako obistinjuje jedno po jedno. I kako je ništa od toga ne čini sretnom.

Žena zatim skida šešir, ostavlja ga na stolu, ustaje i uputi se prema toaletu. Gledam u šalicu kave pred sobom i odjednom začujem tutnjanje oko sebe, zvuk nalik urušavanju. Učini mi se da dolazi izvana, ali zatim osjetim da se to događa drugdje; unutar moje glave, duboko iza očiju.
Zvuk traje, pojačava se i stišava, dok se moje disanje ubrzava u panici. Je li to to, hoću li završiti svoj život upravo ovdje, na usputnoj stanici, uz cestu?

Krajičkom oka, kroz tutnjanje slonova u mojim sljepoočnicama, ugledam ženu kako izlazi iz gostionice do svog automobila, pokreće ga i odlazi.

A zatim se zvuk u meni stišava.

Mala ja gleda kroz staklo i pita se što je ono u daljini, kako se zovu tornjevi, pita se što su oblici, što su dijelovi različitih elemenata. Ne zna.

A velika ja se diže, uzima sa susjednog stola crveni šešir s plavom vrpcom, stavlja ga na glavu i polako, kao da uči hodati, izlazi iz ‘Lavlje grive’, ulazi u auto i krene u suprotnom smjeru od onoga kojim je namjeravala.

 

(Piše: Jelena Zlatar Gamberožić

Slika: Česi Novaković)

 

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković
Kategorije
proza

Možeš li mi reći više o tome?

Sjedimo u kafiću pored mora. Jan i Ilen, dva prijatelja otkad su bili djeca, Ana i ja, dvije prijateljice otkad smo zalutale u vezu s njima. Pogrešan casting za ovakvu scenu, zvoni mi u glavi svaki put kada sjedimo učetvero. Ne znam što radim u njoj, ali znam koja je moja uloga – biti zanimljivija od svih Ilenovih dosadašnjih djevojaka. Pokazati svoju neopterećenost, radost, susretljivost i velikodušnost. Prebrisati ožiljke koje ima iz prošlih veza, djevojaka koje su ga gušile ili uznemiravale.

More je čitav dan bilo mirno. Uranjali smo dugo u plavo i izranjali iz njega. Jeli dagnje. Grlili se. Ipak, lice me čudno zatezalo od sunca i Ilenova pogleda. Ponekad ga uhvatim; gleda me kao da želi pogledom izbušiti rupu u meni. U jednom trenutku sam se osamila. Otišla sam do žala i gledala u ravnu površinu, u daljinu.

  • čemu razmišljaš? – pitala me Ana.

Nisam znala. Janova kuća postajala je pretijesna za sve nas, samo sam to osjećala. Bilo je teško dogovoriti se oko filma, društvenih igara, alkohola, hrane. Povlačila sam se iz svake rasprave, iz svakog dogovora. Jan me uvijek gledao slavodobitno, kao da svaki moj potez nešto dokazuje. Nikada nije rekao što.

Jan i Ilen beskrajno su raspravljali. Uvijek kao da imaju potrebu pokazati jedno drugome da su čitali, gledali, slušali. Shvatili. Da znaju više, bolje. Nisam se uključivala osim ako nisam izravno bila upitana. Tada sam odgovarala rečenicom, dvije. Više od toga bile su rasprave od kojih me počinjala boljeti glava i peći oko očiju.

Sada je vrijeme pića nakon kupanja. Gledam kafić i pitam se kako bi izgledalo ovo mjesto da sam tu s nekim drugim, da njih nema. Bi li dobilo neke druge boje? Dodatnu dubinu?

  • Ponekad mi se čini da je čitav naš život izgaranje oko ničega – kaže Ana – beskoristan trud. Imam li bore ispod očiju? – nastavlja, približavajući mi lice.
  • Od izgaranja? – nasmiješim se, odmahujem i pogladim je po licu.

Pitam se kako ja izgledam. Umorno? Postoji li neki način očuvanja svježine, a da ne uključuje niti jedan proizvod kozmetičke industrije? Flaširanja, kao vina.

  • Hoćemo li se jedno jutro probuditi stare? S licima, znaš, žena koje su prošle sve i svašta? – pitam je i pokušavam zamisliti stariju, ali ne mogu.

Njezine pjege i tamnoplave oči djeluju kao da nikada neće ostarjeti.

  • Plaši te starost? – pita me.

Zastanem na trenutak i dotaknem svoje lice. Jesam li sada starija nego što sam bila prije, neovisno o prolasku vremena? Starim li naglo uz Ilena, pitanje je koje ne mogu izbaciti iz glave.

  • Zapravo, ne. Mladost me plašila. Pubertet, recimo. Ništa ne razumiješ, sve je prvi put. Imaš svoje sustave i dobri su, ili nisu, ali nikada nećeš naći bolje. Ipak će ih svi željeti srušiti. Govorit će ti da si mlad, da ne razumiješ. Od obitelji nadalje.

Jan gleda u mobitel, a Ilen me nestrpljivo prekida.

  • Da je obitelj dobra i Bog bi je imao! – vikne.

Jan diže pogled s mobitela i nasmiješi mu se. Pokazuje Ilenu nešto na ekranu i priča. Više ih ne slušam. Gledam Ilenovu kosu. Obožavam je. Tako je veselo raščupana. I mekana, kao vuna. Približavam joj se licem, mirišem je i ljubim. Ilen ne reagira.

Razgovor se mijenja i Jan se, kao i posljednjih večeri, počinje tužiti na Anu.

  • Ona mene uopće ne razumije… – naglašava zadnje dvije riječi.

Uvijek to radi. Pogled mu je tvrd, a oko čela mu se skupljaju sitne kaplje znoja. Ilen se umiješa. Nešto ga uvijek natjera da mu proturječi.

  • Ti samo želiš da te ona voli bezuvjetno. Majčinska ljubav je takva i zato je svi tražimo od partnera, kaže Freud…

I dalje se igram s Ilenovom kosom. Drage kovrče. Nije mi jasno kako netko s takvom kosom može biti strog i misliti da sve zna. Duboko uzdahnem i prekinem ga, gladeći ga i dalje.

  • Fromm prvi spominje pojam bezuvjetne ljubavi. Umijeće ljubavi. Ali ne možemo je naći u partneru.

Ana gleda Jana zabrinuto, kao da bi se mogao rasuti pred njom. Zamišljam kako se Jan lagano rasipa po podu, preko terase. Pretvara u sitne čestice, kotrlja do ruba i pada u more. Bi li itko primijetio da ga više nema? Bi li ikome nedostajao? Jan je potpuno okrenut od nje i pali cigaretu:

  • Ona mene ne može voljeti bezuvjetno samo zato jer to ne želi – naglašava.

Nalakti se na stol i promatra me netremice. Poznajem taj pogled, ovih dana sam ga dobro upoznala. Razmišljam što s njim želi postići. Trebao bi me valjda uplašiti ili ušutkati. I bilo je tako. Zašutjela bih i više se ne bih javljala. Ali, večeras osjećam snažnije tutnjanje u sljepoočnicama, gotovo uzbuđenje, pomiješano s čistim gađenjem. Bijes lagano raste u meni. Razmišljam kako bih mu mogla izbrisati samozadovoljstvo. Želim ga primiti za kosu i ugristi. Ispljunuti njegovo meso na stol između svih nas. A zatim se nasloniti i popiti čašu vode. Samo toliko da isperem usta. Ne skrećem pogled.

  • Nitko to ne može. I tko si ti da bi netko s tobom to mogao? – naglašavam na njegov način.

Rugam se, shvatim. Ali riječi su već izrečene. Ilen se nasmije, što više sliči na naglo zatezanje i opuštanje usana nego na smijeh. Ali, čini se da mu se sviđa ideja da nitko ne bi mogao voljeti Jana bezuvjetno. Ili moj otpor, prvi na ovom ljetovanju. Janu je čelo nabrano i znoj na njemu proširuje se. Razmišljam o tome kako bi bilo zapaliti cigaretu nakon toliko vremena. Svi puše, čak i Ana. Tanka je kao svila u prozračnoj bijeloj haljini. Čini se da drhti i pitam se je li joj hladno. Večer je topla, ali puše lagani povjetarac s mora.

  • Ona misli da sam ja glup, Ilene. – presudi Jan gledajući me.

Njegova je plava kosa na rubovima sasvim mokra. Bilo bi odlično u ovom trenutku otpuhnuti mu dim u lice i učiniti da nestane. Pogledam Ilena. I on mene gleda, netremice i strogo. Sve se više smanjujem od njegova pogleda. Ne mogu izdržati pa prebacujem pogled na njegove ruke. Velike su i uvijek tople. Smiruju me, pogotovu kad me dodiruje po kosi. U svakoj prilici tražim njegovu ruku, gola sam bez nje. I sada pomičem svoju ruku prema njegovoj, ali on je odmiče, uzima cigaretu, udahne dim i pogleda u nebo. Kada bi se ova scena mogla zamrznuti, pomislim, i vratiti na početak. Ne bih ništa rekla. Ne bih ga nikada prekinula.

  • Ne ljuti se, Jan – kažem – oprosti ako sam te krivo shvatila.

Tražim odobravajući pogled, ali Ana i dalje s puno opreza gleda Jana, kao da pokušava pronaći bilo kakav prolaz u njega, a Ilen puši gledajući u zid. Jedino me Jan napeto promatra kao da sve ovisi o sljedećoj stvari koju ću reći. Odjednom mi se to učini vrlo smiješnim.

  • Sad mi se i smiješ? – pita me Jan – Misliš da ti možeš voljeti nekoga bezuvjetno, kad već sve znaš? – ljutit je.

Nešto je opasno u njegovu glasu. Ne znam osjećaju li to i ostali, ali ne bih željela ostati sama s njim u prostoriji. Pa ipak, ljutnja je jača. Osjećam kako se grana u meni.

  • Da, Jane. Ja to jedina mogu na čitavom svijetu. Ali tebe ne bih mogla voljeti ni s petnaest uvjeta.

Više mi ne smeta što mu se rugam. U Aninim očima primjećujem suze. Stišam glas.

  • Hoću reći… – nastavim polako – mislim da voljeti bezuvjetno znači voljeti bez obzira na sebe, tako da se potpuno izgubiš. A nitko ne treba tako voljeti. I nitko to ne bi trebao ni od koga tražiti. Čitala sam nedavno Formule ljubavi, o nekim zabludama koje imamo o ljubavi. Jedna je od njih da bi ljubav trebala biti bezuvjetna. Ali to je samo predrasuda, jer ne bi.

Ana konačno tiho progovara:

  • Možeš li mi reći više o tome?

Želim joj reći da ne znam više o tome. Da znam, ne bih sjedila tu, s njima.

Ilen je sve napetiji. Odjednom vikne:

  • Ti voliš samo moju kosu!

Slatko. Spomenuo je kosu. Dragu kosu. Jedino što večeras u kafiću nije prijeteće. Nasmiješim se. Ali Ilen je ljut. Želim ublažiti sve oko sebe, proizvesti blagost i toplinu, barem kratkotrajni prekid vatre.

  • Volim, da. Ali volim i tebe – kažem posežući rukom za njim.

Ilen se izmakne i naglo ustane.

  • Ne! Ti voliš samo dijelove mene. Kosu. Ruke. Ja spajam sve te dijelove, oni su moji! Nisam samo kosa! Želim biti voljen bezuvjetno! – viče.

Ljudi u kafiću gledaju ga. Tko zna kako im zvuči to da on nije samo dijelovi. Pogledam njegovu kosu. Ona ništa ne govori, stoji i čeka da je dotaknem. Ponovno posežem, ovaj put za njom, ali on me odguruje.

  • Nisam tvoja jebena igračka!

Odlazi u kafić. Gledam dok brzim kretnjama nestaje u unutrašnjosti.

Jan se smiješi. Zadovoljan je razvojem situacije.

  • Ti njega uopće ne razumiješ – naglasi, gledajući me i brišući čelo maramicom.

Nagnem se nad stol i čekam da bol popusti.

 

Jelena Zlatar Gamberožić

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

Iz zbirke priča ‘Odjavna karta’, CeKaPe, 2014.)