Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

Cika djece u Rijeci.

Sama sam i hodam prema vodi i možda imam cigarete i on mi se kao nejasna želja mota po glavi. Tražim Apple fashion gdje kupujem robu koju nosim natrag u svoju minijaturnu garsonijeru.

Tamo će me dočekati mrak i vlastiti odraz u staklenim vratima balkončića.

Kad je ušao u nju, rekao je: “Ovo nije stan već garaža!” I smijao se. Nisam imala potrebu braniti prostor. Bio je više moj nego što će on ikada biti.

Na odlasku u Rijeku, vrat mi je pun masnica od njegovih ugriza. Stavila sam tanki šal.

U torbi nosim knjigu o tipu koji bi se samo jebao. Šaljem mu poruku da me podsjeća na njega i pitam želi li je pročitati. On odgovara da je i sam sebi dovoljan. Kaže da sam depresivna, preporučuje knjigu: ‘Jebe mi se: Najuzvišeniji duhovni put’.

Pitam se hoću li ga ikada više vidjeti.

Imam čak dvije majice iz Apple fashiona i imam sebe, ako se imam (ali nemam) i čeka me noć s barem dvije kutije cigareta i serijom (možda Calnifornication). Pred zoru ću zaspati. Ili ću izaći na balkon, pušiti i promatrati šarene vlakove koji jure ispred zgrade. Buka mi je prvo smetala, ali zatim sam počela zamišljati da uđem u jednom od tih vlakova i ne vratim se. Nikada to nisam prestala zamišljati.

Buka mi od tada stalno nedostaje. On nikada.

Rijeka sjećanja u Rijeci.

Cika djece sada nije od tuđe djece.

Izvukla sam se iz mladosti. Nikada iz garsonijere. Još uvijek je najbliže domu što sam ikada uspjela doći.

(Piše: Jelena Zlatar Gamberožić
Ilustrira: Česi Novaković)

 

Udah, uzdah, izdah, pogled prema nebu.

Oblaci su paučina, njene ruke su opet dovoljno snažne za držanje željeznih drški ljuljačke, a možda je potrebno popustiti stisak, staviti ruke u krilo, glavu na tlo, slušati disanje zemlje. Ali glad, dugo nije osjetila takvu glad. Dugo je nije bilo u krilu udoline i tijelo se nesigurno smješta u prostor. Oči gledaju listanje bjelogorice. Čudan mir prirode; samoobnavljajuće i sasvim tihe.

Žao mi je samo zbog zelenila i crno-bijelih filmova, pomislila je stropoštavajući se u bezdan od lišća. Padala je dugo, ugledala je sebe kao curicu s bordo haljinom na crne točke, jedinom haljinom koju joj je majka skrojila prije nego je prestala krojiti. Ili činiti bilo što. Ugledala je očevo crno odijelo na hladnom tijelu, leptir mašnu crne slutnje.

Zatim redom: simfonija žutog lišća, bolovi u svim organima, oštre pruge zemlje, bjelina kamena. Duge travke koje su postajale igle.

I dno.

Na njemu je bilo sasvim pusto. Jedva je razabrala dva otpala kestena, mrtvu pticu smeđe boje i suhe, polomljene grane. Srce se popelo u grlo i nastojalo izaći kroz usta, ali gutanjem ga je vraćala na mjesto. Boje su se razlile, a u glavu ušla vata. Grlo, oči i mozak su se napunili pamukom. U grudama je udisaj nailazio na prepreke.

Možda je trebala utonuti u grumenje crnog, u tamu koja se lagano oslanjala na šumu i oblizivala je. Ionako je nitko neće tražiti. Svi su davno odustali od nje, od listopada, od sjeverca.

Zatim, njegove oči. Izašle iz listanja. Zelenilo se stapalo s odsjajem tonućeg sunca. Tučci na livadi.

Sklopio je ruke oko njezinih, ili možda oko mrtve ptice? Ona, ptica, kestenje i grane bili su u tom trenutku neodvojivi.

U tim dlanovima, toplina je usmjerila srce na pravilne otkucaje, a vata se počela otapati. Grlo je bilo zapečaćeno, ali da je i mogla ispuštati zvukove, šutjela bi.

Njegove su ruke bile poput puzavica, njezine tada još preslabe za penjanje.

Sada su dovoljno snažne da drže drške ljuljačke, da očiste oblake, da odgurnu planinu bliže žutoj zjenici.

Sve što je zapinjalo i boljelo, prelijeva livadni med.

 

Autori: Česi Novaković (ilustracija) i Jelena Zlatar Gamberožić (tekst)

 

Tri godine nastojala je u sebi vidjeti ono što je on vidio. Ili, ono što je tražio. Za čime je poslao pse tragače. Dao im je komadić njezine haljine, crvene haljine za koju se nadala da će mu se svidjeti jer je bila tako ‘ženstvena’, i potjerao ih, vikao na njih da krenu i što brže pronađu u njoj to što je čitav život toliko želio.

To nešto; blagu kuglu, nešto poput srca kruha, definitivno oblo, nježnih boja, ruku na čelu,  nogu preko noge, nikako ono vulgarno, zapovjedničko, nikako ono u čemu se na kraju ipak, shvatio je, zrcalila njezina prava priroda.

Ne. Njezina je priroda negdje drugdje nadao se tvrdoglavo. Kopao je. Duboko i predano, dok su psi njušili, ali nisu mogli nikamo krenuti jer njezina crvena haljina nije vodila ka oblom, ka nježnom, ka toplom kaminu.

Nakon pasa, odlučio je tražiti sam. Razgrtao je slojeve nje, oprezno i vješto. Toliko je već puta razgrtao iste slojeve u istoj jalovosti. Toliko žena. Uh, toliko žena. I baš nijedna nije imala jezgru koju je želio njušiti. Pipati. Staviti u usta. Prelaziti preko nje licem. Kosom.

Kurcem.

Zabijati se u nju, oštro i muževno, kako je mislio, kako je vjerovao da može, da bi trebao. Da pravi muškarac treba. S pravom ženom.

Više je puta pomišljao kako je našao to oblo, to toplo, to puno, to vodeno. Maternicu, pravu maternicu, kakva je, bio je uvjeren, jedina prava. No svaka, baš svaka, izmicala je iz njegovih ruku, misli, osjećaja, i na kraju se gotovo nadmoćno narugala potrebama njegove duše.

No, još smo živi, uvjeravao se. Nema odmora. Nema predaha. Nema predaje.

Jedna od njih, sada je već bilo svejedno koja, mogla je biti i neka od onih u koju se nikada neće zabijati svojom muškošću- jedna od njih, samo jedna (dovoljna je jedna) bit će ona koju će njegovi psi nanjušiti kao pravu.

Pravu ženu. Neokaljanu, neometanu, nedvojbenu, nemoćnu.

Vrijeme je prolazilo, kao što to ima običaj činiti, ali i dalje je odgovor pasa bio: niti jedna. I dalje njegove ruke nisu mogle razgrnuti zasun, otvoriti pupoljak tako da pokaže ono što je pravi pupoljak nedvojbeno morao pokazati.

Ženu.

Pravu ženu.

Jednog je dana naišao i na mene. Aplaudirala sam njegovom idealizmu, kao što idealizmu uvijek aplaudiram, neovisno o njegovom sadržaju.

Zatim sam tiho napustila pozornicu.

Veliko je, kičasto ukrašeno kazalište njegove ideje o ženi ostalo prazno.

Nisam mu dala čak niti djelić odjeće, omogućila psima da barem krenu u potragu.

Nisam imala živaca. Ni snage. Bila sam prestara za tu vrstu neistine.

Ali nisam imala niti hrabrosti reći mu da to što traži ne postoji.

Nekoliko puta sam uhvatila zrak, oblikovala riječi usnama, ali sam zatim stala.

Možda je moja jezgra za takvu povredu ipak previše nježna.

 

(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Slika: Česi Novaković)