BUREK I NJIHALO
U Krešimirovom gradu spremala se kiša. Debeli sivi oblaci protegnuli su se od Kvanja do Svete Ane, iako su groblja bilapoprilično udaljena jedno od drugoga. Točno u sredini, između njih, kao da je neka nečista sila mjerila, smjestila se mala buregdžinica Lokum.
„Dat ćeš mi…tristo grama.“
Obamro sam! Tristo grama čega? Položaj moga tijela nije mi omogućavao da saznam više. Ležao sam onako kako su me stavili moji mučitelji. Na leđima, koliko sam bio dug i širok, čvrsto pritisnut uz tepsiju. Sadistički su točno procijenili moju veličinu te su mi glava i udovi bili sputani metalnim rubovima. Iako sam sve sam vidio nejasno i na jedvite jade, krajičkom lijevog oka primijetio sam gavrana koji je zloslutno sjedio na visokoj polici. Pomislio sam kako je neobično što je jedan gavran u buregdžinici, ali s obzirom na manjak radne snage između dva groblja, nije bilo nikakvog razloga da se čovjek, odnosno gavran, ne zaposli. Iznenada, nešto fijuknu kroz zrak i zanjiše se točno iznad mene. Jednom, dvaput, pa zastane. Bilo je nečeg u tom njihalu što me nagnalo da gabolje promotrim. Nije bilo potrebno ni reći koliko sam se zgrozio. Donji kraj njihala bio je od sjajnog čelika, u obliku polumjeseca. Vidjelo se da je oštar poput britve, a isto tako masivan i težak jer se od ruba sve više širio i završavao čvrstim i širokim hrptom. Meso i luk u meni su pretrnuli. Više nisam mogao sumnjati kakvu su mi sudbinu namijenili oni ovako dovitljivi u smišljanju muka. Tko zna koliko je prošlo prije no što se opet zanjihalo iznad mene, toliko blizu da me hladilo svojim jetkim dahom.
„’Oće l‘ to više, majstore?!“ začuo sam glas iz najmračnijih paklenih dubina.
„Oprostite, prvi mi je dan“, oprezno će mladić iz Siska koji se u sportskom gradu košarkaša Petrovića i padobranca Vrančića našao vođen trbuhom za sezonskim kruhom. „Nisam još nikad baratao ovim.“
„Čovječe Božji, stanka za jelo će mi proći dok se ti smisliš! Daj mi više tih tristo grama!“
Opet ta dijabolična gramaža. Počeo sam se pitati, hoće li moj dvadeset i jedan gram uspjeti umaknuti prije no što njihalo poda mojih tristo grama ovom pohlepnom stvorenju. Uporno sam počeo zadržavati misao o mjestu gdje osmijeh nikad ne zalazi, kao da ću njome zaustaviti spuštanje čelika. Gavran na polici bio je usredotočen na brašno, očito procjenjujući hoće li količina biti dostatna za ovaj dan. Njihalo je opet počelo kliziti sve niže i niže, nemilosrdno, neizbježno. Lijevo-desno, cvileći kao ukleta duša, primičući se mom srcu zlogukim korakom Kerbera. Pa opet, zastalo.
„Ja to više ne mogu durat‘ ni čekat‘! Pa daj mi više nareži tog bureka!“
Bio sam prestravljen jer sam znao da govori o meni.
„Oprostite, gospodine, ali ne ide. Bojim se da nešto krivo ne napravim. Nikad nisam ovim rezao. Vidite da sam trenutno sam. Bojim se da sve ne raskopusam.“
„Ma raskopusat ću ja tebe! I to golim rukama! Daj mi da jedem!“
„Molim Vas samo malo, i prestanite vikati.“
„Ja ne vičem! Ja urličem!“
„Stalno vidim crne mačke i pese!“ upravo je u buregdžinicu stupio grobar za kojeg nitko ne kaže da je bio pijan, već si je dečko malo popio.
Tog Zagorca je u najmlađi dalmatinski grad dovela ljubav. Ona prema njegovoj Cviti, kao i prema šibenskoj lozovači. Grobar se toliko zaljubio u ovu ljekovitu tradiciju Grada da s njom nije započinjao samo ručak, već i sve ostale dnevne obroke i neobroke. Inače, on se prvi put spominje 1066. godine pod nazivom Castrum Sebenici. Šibenik, ne Zagorac.
„Daj mi moju marendu!“ i dalje je u Lokumu trajala nesmiljena bitka.
„Molim Vas ne vičite. Prisutna su gospoda.“
„I crni mački!“
„Umrijet ću od gladi!“
„Na pravom si mestu. Ja bum te pokopal, i to u pol cene“, uslužno će grobar koji nije bio gramziv.“
„A Boga ti ćaćina, tu se zavuka!“ pojavila se na vratima Cvita.
„Lepa moja Cvituška…“
„Marš van, beštijo pijana! Odvalit ću ti nosinu k‘o glavi na našoj Katedrali!“ ljupko je Cvita izvukla za uho svog mužića van.
Još jednom se potvrdila poslovična legenda o opasnoj senjskoj buri i istoj takvoj šibenskoj curi.
Kako ni spetljani Siščanin, a ni Deux ex machina i dalje nisu uspijevali učiniti ništa u vezi traženog bureka, Nesretnik Bez Marende citirao je Ivana Bez Zemlje:
„Odlazim iz ove buregdžinice, i neću se vratiti!“
Reče gavran:
„Nikad više!“
U glavi sam jasno mogao čuti Wagnerov „Sumrak bureka“.
PRIČA O PINGVINIMA
Slonovi ili surlaši red su najvećih živućih kopnenih sisavaca i nadreda kopitara koji mogu narasti u visinu i do četiri metra. Široke su glave s golemim ušima pomoću kojih, baš poput Nikole Tesle, mogu čuti na udaljenost od čak nekoliko kilometara. Uši, također, koriste za rashlađivanje. Gornja usna i nos slona produženi su u mišićavo rilo, poznatije kao surla. Slonovi surlu koriste za njušenje, dodirivanje, hvatanje i prinošenje hrane ustima. Završetak surle vrlo je savitljiv i njome slonovi mogu podignuti predmete sitne poput kovanica. Od prednjih zuba slonovima su preostali samo vanjski gornji sjekutići, pretvoreni u kljove. Slonovi dnevno pojedu i do dvjesto kilograma lišća, a za probavu potonjeg potrebno im je tek šezdesetak sati. Slonovi se dijele na afričke (Lexodonta africana) i azijske (Elphus maximus). Ove dvije vrste najlakše je razlikovati po tome što azijski slonovi imaju manje uši od afričkih. Također, afrički slonovi na završetku surle imaju dva prstolika vrška, dok azijski imaju samo jedan „prst“. Zoolozi vjeruju da se ne radi o srednjem. Točno je da slonovi imaju dobro pamćenje. Najstariji pripadnici mogu se sjetiti gdje pronaći dostatne zalihe vode i onamo odvesti ostatak krda. Slonovi, za razliku od ljudi, mogu prepoznati članove svoje šire obitelji, baš kao i uže. Slonovo mladunče nakon poroda teži devedeset kilograma, što je više od osamdeset, ali manje od sto.
Ali, nećemo sad o slonovima. Kao što sam rekao na početku, ovo je Priča o pingvinima i ovdje ćemo se baviti isključivo njima.
(Autor: DENIS VIDOVIĆ)
