Kategorije
poezija

Pseća hrana za dušu – iz neobjavljene zbirke pjesama Denisa Špičića

U rukama vremena

Znojni dlanovi pretvaraju pijesak u živo blato
Minute su kratkog daha
Tek balončići na površini
Dani, tjedni, godine cijede se u čaše
Drhtave ruke djedovih navika  
S napuknutom mišicom
Ljuljaju moja sjećanja
Od igre do okrutnosti
Nepravedni pendulum
Od plodne posteljice do suhih usta
Koja u snu zazivaju majku
Ruke od tijesta, ruke od motornog ulja
Prazne ruke urara, tetive u tvrdoj zemlji
Napukle ključne kosti djetinjstva
Ruke od svježeg kravljeg sira
Ruke slijepe od sunčevih pjega
Mali glineni vojnici pogibaju
U rukama ljutnje
Ruke za blagdan Svih svetih
Štipaju smrznute obraze siročadi
Znam brojati na prste, znam na kazaljke
Znam čitati vrijeme s digitalnog ekrana
Učim brojati u bojama
Učim biti miran, otpetljati svileni čvor

Oko njenog malog prsta
Učim od žuljeva neutaženih žudnji
Učim brojati na dah

Knjižnica je moja crkva

Zavučem se u njene drevne tišine
Predajem se šapatu i poljupcima s polica
Tu mi nitko ne prodaje ništa

Ljetujem u talijanskom stripu s liječenim alkoholičarem i njegovim demonima
Budim se u velikom nesporazumu s crnom mačkom pod nogama

Pod sjenom ušne resice i sjajem biserne naušnice
Molim predivnu ženu da svoju golemu tugu prožvače i ispljune meni u usta kao gladnom ptiću prije prvog leta

Posuđujem pušku i ubijam srne i korumpirane političare za neko veće dobro

Ja sam sama na ovom svijetu
I imam pravo sanjati sve što se sanjati može
U ovoj toploj kući na brežuljku
Pored ove hladne granice

I crni blavori mojih sinapsi i loših navika
Pod kopitima prijatelja, magarca, štitonoše i gladnog mesije
Razbježe se u sitne požare
I plamene jezičke kognitivnih distorzija
Pljujem na njih svu žuč i kiselinu svakodnevnice

I zakasnina i milodar zveckaju u džepu
A ruksak pun je molitvi morima i ljubavima

 

Žarko crvena pjesma

Slabost golih grana
Pomiješanih vjetrom
Gripa života
Neravni tereni zapečenog lišća
Igra bez svjedoka
Zbunjenih, posvađanih, odsutnih bez ispričnica
Stakla automobila i dimovi
Cigareta, pregrijavanja svakodnevnice, pregorijevanja šuštavih misli
A želja
Prijatnost prisnosti i trenja
Žarko crvena pjesma
Vadičep crnih rupa i supernova u najavi

A moraš
Jingle na radio stanici
Kao plakati za životno osiguranje
Čemu plakati pod novim naočalama
Naguravanje grabežljivaca pod nemilosrdnim lećama
Pod bolesnim suncem
Dementni suci svega i svakoga
Sve kose su nezdrave
Svi kartoni su crveni
Svi Isusi na popustu
Od kojih peku oči
Pod njima sijeku ruke
Glasno je u pičku materinu

Pospi moje tijelo nad Jakuševcem
Bolje ne zaslužujem
Nisam ništa krivo učinio
Samo se osjećam
Kao da činim najgore
Svakim dahom 

Nekada mi treba vremena

Trebam vidjet ljude hrabrije od sebe
Kako rade stvari bolje od mene
Trebam učiti učiti učiniti

Nekada sam mutikaša
I to je dugoročno najbolnije
Kratka odgoda, zabava
Duga odgoda, zaborav
Treća odgoda i…
Emocija traži zrak
Želi se predstaviti
Sebe i sva sranja i potiskivanja koja je prošla
I tada si najveći šupak pod uličnom lampom
Banalno zlo pod suncem
Kukavica
Hej, ja sebe nisam htio tako predstaviti

Udomljavam krivnje bez vlasnika
Nastane se u moje tijelo
U vratne žile, ramena, križa, kralješke
Kao male iglice koje me podsjećaju
Da je opuštanje = smrt
Lažljive male i velike krivnje
Tuđe, a opet moje
I one su se morale boriti za opstanak
I sada se bore kako ne bi pale u zaborav

Ali ona ima svoju priču
Koja mora izaći
Pa makar kroz udarac u pleksus
Pa makar bez zraka
Pa makar prljava i krvava
Kržljava al prgava
Kakve najžilavije istine znaju biti
Mora negdje
Uvijek mora negdje
Van 

 

(Autor: Denis Špičić)

Denis Špičić

(Autor naslovne ilustracije: Tomislav Gamberožić)

 

Kategorije
proza

Livada

U rukama drži papirnatu čašu i malim plavim očima zvjera uokolo.

– Ne znam se vratiti kući. – kaže – Ostat ću na livadi, a ptice će se početi skupljati po meni kao po strašilu, dok me ne počnu probijati kljunovima.

Privija rubove plave, napuhnute jakne prema sebi dok joj šutke pomažem ustati.

Livada se odjednom prostire unedogled.

Pogleda me kao da me ne prepoznaje, i u tom trenutku ni ja nju više ne prepoznajem: onu koja me učila prve riječi, doticala moje nožne prste u svakim novim cipelama mjereći jesu li premale. Koja je sa mnom grlila debla.

Prije nego stigne upitati tko sam, odlučujem: postat ću vrana koja je izgubila svoje jato i koja će ostati uz nju, svoje strašilo, zauvijek, jer je njena koža za mene jedina sigurna, a njeno tijelo jedina toplina. Lepršat ću, kružiti, lepetati.

Ptica koja se na kraju također neće sjećati ničega.

 

(Priča je nagrađena na natječaju Jednominutne priče 2024. Gradske knjižnice Požega, link: https://gkpz.hr/2024/06/05/jednominutna-prica-2024-nagradene-price/)

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

Jelena Zlatar Gamberožić

 

Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Lom

Nisam sigurna što se dogodilo, ali to nije ništa čudno- ja nikada nisam sigurna u ono što se događa. Ako mi kažete da se dogodilo drugačije, prihvatit ću to kao istinu. Bojim se jedino ući u sukob, u fajt, tada sve previše miriše na mrak, na zatvorena vrata, na tišinu koja se ne da istjerati iz prostorije niti dimom niti riječima niti mirisnim štapićima.

Dakle, pogodili ste, i tada sam željela izbjeći da stvari eskaliraju kao što su to inače činile, nisam htjela da se dogodi nešto nepovratno- jer sve što izgovorimo postaje nepovratno, zar ne? Kasnije se ne briše niti toplinom niti zagrljajima. Bačeno je, propalo je u tlo, ostaje urezano tamo zauvijek.

Prolazili smo pored stepenica i on je po ne znam koji put govorio, govorio i govorio o tome kako je moje sjećanje nebitno, pogrešno, kako on to nikada nije rekao, kako sam sve shvatila krivo, i ja sam još jedanput u glavi mijenjala sintagme i paradigme i pokušavala sve preurediti, premjestiti, osmisliti onako kako je to zvučalo kada je dolazilo iz njegovih usta, jer to je lakše, razumijete. Jednostavnije je, čišće. Samo moram preurediti sjećanje, mišljenje, sebe onako kako se traži i tada će se neravnine izravnati. Nastavit ćemo mirno, uz ljuljuškanje valova s jedne strane, a zvukove prometa s druge, proći ćemo pored stepenica nečujno i tiho, možda držeći se za ruke (to se nikada ne zna, njegova se ruka uvijek mogla približiti ili udaljiti, udaljiti ili približiti, ovisno o mijenama koje nisam uspijevala dokučiti).

I bilo je tako- jednostavno. Izglađivala sam neravnine u sebi, jednu po jednu. Sve ono gdje je zapinjalo, gdje je njegova mržnja eruptirala gasila sam velikim količinama vode, a svoju sam vlastitu ljutnju zakapala duboko u vrt. Zapamtila sam pogrešno, mislila sam pogrešno, sve shvaćam pogrešno. Samo je to trebalo ponavljati. Vatra u meni polako se počela gasiti i to je dobro, mislila sam, ne treba širiti vatru, tko zna što bi se moglo dogoditi. Šumski požar nitko ne želi.

U sebi, zapinjala sam za različito korijenje, za različita brdašca, grane, kamenje. Ovaj put sve je bilo toliko teže izravnati nego ranije. Udahni, izdahni, govorila sam si. Možeš to, učinila si to već toliko stotina puta: prilagodila si se, prihvatila njegovu verziju, smirila si se.

Možeš to.

Možeš to.

Možeš to i ovoga puta.

Možeš li to?

Sumnja se počela zavlačiti u mene kao čudna tanka riba kroz rupu u kamenu u akvariju. I zatim je ta riba odlučila gledati u mene. Nijeme oči su me dugo promatrale. Što sada hoće ta prokleta riba? Pomislila sam dok su mi se oči punile tekućinom. Ta riba mi sada doista ne treba. Zašto nije došla neka druga životinja koja će očistiti sve ono u što se spotičem i pomoći zagladiti neravnine? Koja će barem izravnati moje sjećanje i misli s njegovim i učiniti sve opet protočnim, prohodnim za nas dvoje?

S jedne strane more, s druge promet, u čemu je uopće problem? Samo treba nastaviti hodati. Izravnati neravnine. Nogom pred nogu. Nogom pred nogu.

Samo, riba. I dalje gleda užasnutim očima. S nevjericom koju je teško objasniti.

–        Bježi, ribo.

No, ona postaje sasvim nepomična.

Pokušavam se nagoditi s njom. I prije sam prešućivala, kažem joj. I prije sam se prilagođavala. Nisam naišla na izlaz. Nije bilo izlaza.

Riba gleda. Zatim shvatim da ne gleda u mene. Gleda u stepenice.

–        Ne, nemoj. Ne mogu – počinjem preklinjati.

Ali njezine su oči neumoljive. I više od toga. Njezine oči pokazuju istinu – onu koju sam možda dosad ipak željela zaobići.

Istinu da nema drugog izlaza. Nema više izglađivanja neravnina i nema više prilagodbe. Nema više prešućivanja i nema više preskakanja brda, korijenja i granja u sebi.

***

Kao što sam već rekla, nisam sigurna što se dogodilo, ali to nije ništa čudno- ja nikada nisam sigurna u ono što se događa. Barem je tako bilo ranije. Ako ste mi rekli da se dogodilo drugačije, prihvatila bih to kao istinu. Ako ste mi rekli da je istina drugdje, zaboravila bih na ono što sam dotad mislila.

Dotad.

No, uz riblji pogled, uz nagli osjećaj propadanja po stepenicama, polako sam počela biti sigurna u ono što se događa.

Njegovo je lice bivalo sve dalje, bijeli krug popraćen šumom valova, dok sam se ja spuštala, padala, letjela prema prometnoj ulici. Odjednom sam postala sigurna u ono što se događa. I sigurnost u to što se događa, počela me voditi prema izlazu. Događalo se to da sam bježala. Bježala sam od valova, od ljuljuškanja, od ruku pod ruku, od mokrih naslaga vode, od gustog gušenja, neprestanog, konstantnog gušenja, od spuštanja i dizanja naše plime i oseke, njegovih raspoloženja i bjesova, bježala sam od naše konstante, plesa koji nisam znala prekinuti, bježala sam daleko od njega, što dalje od njega, najdalje.

Riba je promatrala mirnim očima, konačno zadovoljno.

A na dnu stepenica, u kriku koji sam ispustila, učinilo mi se da su sve neravnine opet moje, jasne i blještave i da nijedna, baš nijedna nije izravnata.

I da više nikada neće biti.

 

(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

 

Jelena Zlatar Gamberožić

Ilustracija: Česi Novaković)

 

Česi Novaković
Kategorije
Autori

Davor Mandić

Rođen u Puli. Živi i radi u Rijeci. Objavio knjige: Mostovi, pjesme, HDP, 2009., Valjalo bi me zamisliti sretnim, priče, Naklada Ljevak, 2014., Đavolja simfonija, roman, Hena com, 2016., Dva kruga, jedna tuga, pjesme, HDP, 2021. Rukopis nove zbirke pjesama Kuća čeka skoru objavu.

 

Davor Mandić (Fotografija: Antonio Stipanović)

 

Kategorije
poezija

KUĆA – izbor iz neobjavljene poezije Davora Mandića

Kuća izlaska

Osjećam
da mi korijenje
nije uzemljeno
čovjek bi pomislio
dobro je to
sad konačno
možeš putovati
izaći iz kuće
iz zidova
potražiti pukotine koje
si izbjegavao

Ali što mi sve
to vrijedi kad
sam okrenut naopako
u suhe grane
zabijene u zemlju

 

 Kuća je

Kuća je otok
stijena čudnog oblika
stanište bliskih vrsta koje se
blago podnose
sudaraju
podržavaju

Kuća je more
neprekidna mijena
plićak u kojem se brčkaju noge
i duboki mračni tajnoviti ponor
(koji se može preživjeti samo u
protupotresnim zagradama)

Kuća je riba
njen krov od krljušti
kao sunce sja
u temeljima joj kosti predaka
u zidovima joj snaga
ona lovi svoju bit
njena bit je lovljena

Kuća je voda koja
čeka svoju poplavu
da otpusti težinu predmeta i snova
izjednači stvari
koje po sebi jesu
koje po sebi nisu
i koje će po sebi tek biti

 

Kuća proljeća

U mom grlu je proljeće
i želi van kao da je ptica

Da
snijeg će otopiti
naše krovove
ostaviti nas na milost
Suncu i Mjesecu
i preseliti u
kuglice preskupog sladoleda
pa ćemo za njim kao ptići vikati
Još!
Još!

Kažem
doći će vrijeme kad
ćemo izgovarati ptice
a pritom
zidati bedeme od riječi
krute i nepomične
da nas štite od elemenata
I skupljat ćemo pukotine u
njihovim temeljima kao da
se nikada njima nećemo
pokrivati

Naša mjera bit će u
visini otkošene trave
grabljama koje bride
vrtu koji ćemo zasaditi

U mom grlu je kuća
i želi van kao ptica u proljeće

 

Kuća kiše

Pada
pada
pada
pada

kiša

pa da

da nema kuće
što bih

kisnuo bez reda
stiskao riječi pod kišobranom

ovako

kiša

pada
pada
pada
pada

a riječi
klize niz krov
u oluk
u zemlju

 

Pseća kuća

U nekom drugom životu
imat ću border collieja
vikat ću come bye
i on će skupljati ovce
po mokrom škotskom brdu

Neću biti sentimentalan
i plakati na klempave uši
u trku za lopticom
Točno ću znati svoje mjesto
i pas će znati svoje mjesto
i bit će to pravo mjesto
bez potrebe da se takvim zove

Hoću li biti sposoban voljeti?
Hoću li moći izgraditi našu kuću?
Ne onu od cigle
nego onu od svjetla i mraka

Ne znam ali
nije ni važno
jer kuće ionako nosimo na leđima
a psi su tu kao podsjetnik
da nas je moguće voljeti

 

Kućni red

Ima taj prostor tišine između korijena stabla, gdje se krtica može odmoriti od svega što je proganja. Vlažna zemlja ponudi hranjivost koju valja iskoristiti. Stablo to dobro zna, dok gomila deblo u sebi sa žicama po kojima će jednom svirati čovjek. Red koji mu je ovaj namijenio nema puno veze s čvornatom njegovom prirodom, listom koji s njega neuredno padne na šuškavo tlo na kojem će krckati koščice prolaznika. Red koji sam mu namijenio zaljubit će me, ali njega će ostaviti posve ravnodušnim. Mrtvim, moglo bi se reći, kada bi se trebalo govoriti. Ali šutnja nam je svima svojstvena, i stablu u šumi, i čovjeku što prebire godove u deblu, i meni koji uvodim svoj red u njegovu neurednu prirodu. Valja zatvoriti krug: ima taj prostor tišine između greda, gdje se odmaram od svega što me proganja.

 

Kućni grob

Kuća je kao grob za žive i mrtve, Tutankamonovo veselje i trik, cirkus, klaonica, plac sa svježim voćem i povrćem, ribarnica. Kuća je prag koji prijeđeš kad zatvoriš vrata za sobom, noseći u rukama mladu, namirnice ili brzojav. Kuća je otvoreni plamen koji guta sve živo, izmrvljeno, umrtvljeno, zamišljeno, izmaštano. Kuća je ponavljajući san, buđenje tik prije nego što ćeš dotaknuti tlo. Ona je zvrk koji se okreće u suprotnom smjeru, lozinka koju nikako ne možeš zapamtiti, obzor koji nikada ne možeš ispuniti. Zato u kući uvijek ima neki štrik. Na njemu se suši mirisno rublje, ili s njega visi neko tijelo. U kući se živi i u kući se umire, ona je prvi i posljednji dah, početak i kraj za žile u njenom mramoru.

Kućna fatamorgana

Moji temelji su u svim kućama koje nisam izgradio. Ja sam kao skela za nepostojeću zgradu na kojoj se reklamira supermarket. Kad hodam, ispod mene krckaju kosti mojih predaka, kojima su crvi davno nahranjeni, i kao da vidim sve te cigle, zidove, krovove kuća u koje su utkani. Kao da mi je jasno zašto pišem neispisivo. Ako kažem da je sve povezano, pogrešno će me se protumačiti, jer kako onda objašnjavam ovu prazninu što stoji umjesto mojih kuća, fasade koje nemaju svoje zidove, krovove bez svojih krovišta… Nikako, kao što ne mogu objasniti ni tračnice koje jasno vidim, a nemam pojma kamo vode.

 

 

Autor: Davor Mandić

Davor Mandić
(Autor fotografije: Antonio Stipanović)

Ilustracije: Meho Mahmutović

Meho Mahmutović