Kategorije
proza

Odčepljena priča

„Bilo je ljeto kada zapravo želiš sve, a ne očekuješ ništa.“

OKTAVIJAN AUGUST „ O nutrini unutrašnjega“, 21. srpnja. 35. pr. Kr.

Samo par dana nakon što je Oktavijan August pokorio Kelte i osnovao Sisciju, uvidio je glavni problem u državi – plastiku. Bezbrojne količine plastike svih mogućih oblika trčale su šumama i livadama, letjele zrakom, kupale se u morima, rijekama i jezerima te bezbrižno tekle akvaduktima. Oktavijan je shvatio da mora nešto poduzeti pa je izdao sljedeći proglas:

„Dragi moji sugrađani,

slika naše domovine izrazito je plastična. Mi se doslovno gušimo u plastici, i to zahvaljujući baš nama. Ono što primjećujem da najviše bacamo uokolo, i to na tone,  plastični su čepovi. Vođen ekološkim porivima, odlučio sam da spomenuti čepovi, prilikom proizvodnje, ostanu pričvršćeni za boce. Neće biti nikakvih kazni, i dalje ćete dobivati jednaku povratnu naknadu za plastične boce, samo će čepovi, kako bi se spriječilo njihovo razbacivanje po okolišu i olakšalo recikliranje, ostati pričvršćeni.

Oktavijan August, vaš prvi rimski car“

Većina žitelja Rimskoga carstva nije na ovaj proglas rekla ništa jer se ništa strašno nije ni dogodilo. Ništa što bi ih spriječilo da i dalje neometano uživaju u ispijanju omiljenih im pića iz plastičnih boca. A nije im smetalo ni da se barem malo pokuša pomoći okolišu i svim živim bićima na Planetu, uključujući i njih same.

Ipak, jedno je malo selo, smješteno oko četiri kilometra od Siscije, odlučilo pružiti junački otpor! Dok svi ostali na svijetu uživaju uz ratove, mučenja, siromaštvo, glad, rasne nemire i svakodnevne međusobne obračune narko kartela, njima su htjeli nametnuti ovakvu jednu pošast! Ekološko rimskom okupatoru i njegovim zelenim idejama moralo se oduprijeti i ostati  neosvojen i nezagađen idejom o nezagađivanju! Kako u selu ništa nisu voljeli manje od ekologije, a cijenili više od bezrazložnog prigovaranja, posegnulo se za najučinkovitijom seoskom metodom – kukanjem ni oko čega. Istog dana kad je objavljen Oktavijanov proglas, seoski su starješine sazvali stručno znanstveno tijelo. Ispred dućana. Na gajbama. Rasprava najvećih umova sela bila je žučna, bučna i angažirana u svakom pogledu.

„Pričvršćeni čepovi su teror!“

„Gazi nas čepovsko ekološka čizma!“

„Dok pijemo, čepovi nas bodu u nos!“

„Mene bodu u uho!“

„Ma tko uopće i baca čepove uokolo?!“ začulo se iz više žednih grla prije no što su automatski, profinjenom kretnjom ruke bacili čepove svog piva na hrpe svih ostalih čepova uokolo dućana i potegnuli hmeljasti eliksir. Odlučeno je da će se za prava svoga sela, u kojemu plastični čepovi neće biti pričvršćeni za boce, izboriti prosvjedom.

„Ne možemo više normalno piti iz boce!“ otvorio je  govornik prosvjed. Čepovi nam ulaze u nos! Bodu nas u nos!“

„Bodu nas u nos! Bodu nas u nos!“ prihvatila je rulja skandiranje.

„Mene bodu u uho!“

„Tako je!“ grmio je govornik. Ne dopustimo ni da nevolja pojedinca ostane skrivena i zataškana!“

Tada je izvadio veliku kutiju sa zlatnim medaljama u obliku čepova.

„Ali prije svega, odlikovat ćemo i proglasiti Narodnim herojem otrgnutog plastičnog čepa svakog od naših  hrabrih suseljana koji već danima ne riskiraju ništa kako bi, prije no što popiju gutljaj mineralne, soka ili piva iz boce, otrgnuli omrznuti pričvršćeni plastični čep i bacili ga u bezdan!“

„Bravo!“ pljeskala je vjerna publika

„Također će odlikovanje dobiti i svi oni koji nisu istrgnuli ni jedan pričvršćeni plastični čep s boce, ali su na Facebooku napisali da su to učinili i za taj čin dobili najmanje pedeset lajkova!“

„Bravo! Slava herojima! Slava Fejsu!“

„Ali, pobogu, dragi ljudi,“ na tren je mikrofon smireno preuzeo prćastonosi mladić, „pogledajte ovo.“

Iz džepa je izvadio plastičnu bočicu od pola litre mineralne vode, otvorio ju, okrenuo bočicu tako da mu se čep našao ispod nosa, okrenut prema lijevom obrazu te na užas rulje koja je svaki njegov pokret pratila razjapljenih usta, otpio dva velika gutljaja.

„Eto, vidite“, nasmiješio se prema gomili. „Ne samo da me čepovi ne bodu u nos…“

„Mene bodu u uho!“

„…Ni u uho, nego mi čep uopće ne dodiruje lice dok nesmetano pijem“, dovršio je.

„Ali ne može se ništa normalno naliti iz boce u čašu ili šalicu jer se sve prelijeva i prolijeva preko pričvršćenog čepa!“ poentirao je govornik

„Tako je!“ prihvatilo je stado. „Prelijeva, prolijeva! Prelijeva, prolijeva!“

„Trenutak, molim vas“, zamolio je prćastonosi mladić.

Zatim je uzeo istu bočicu mineralne vode u jednu ruku, u drugu stavio čašu, okrenuo vrh bočice tako da mu pričvršćeni čep ne stoji na putu pa s lakoćom nalio tekućinu u čašu. I sve to  pred razrogačenim očima svjetine.

„Eto, nisam prolio ni kap.“

Nastao je muk, a tada se prolomio krik obožavanja:

„On je Übermensch! Nadčovjek za kojim je tragao Nietzsche! Onaj koji umije piti i točiti iz flaše s pričvršćenim čepom!“

Iznenađeni uzdah oduševljenja i obožavanja trajao je samo trenutak…

„A otkud mu onda taj, prema čelu, savinuti svinjski nos?! Od pritiska pričvršćenog čepa! Eto otkud! Laže! Čepovski petokolonaš! Čepeto!“

„Čepeto! Čepeto!“ bijesno je prihvatila rulja i posegnula za nosom, ali i ostatkom tijela prćastonosog mladića.

„Ma nisam ja nikakav Čepeto“, branio se ovaj.

„Testirajmo ga!“ povikao je govornik. „Bacimo ga u rijeku zajedno s bocom koja ima pričvršćeni plastični čep. Ako nakon njega na površinu vode isplivaju istovremeno i boca i čep on je Čepeto, izdajica i kvisling ekološko rimskog čepovskog lobija!“

„Test! Test! Test“ skandirali su dok su nosili prozvanoga prema rijeci.

„Ali ovo je baš šašavo“, staloženo će prćastonosi mladić. „Naravno da će nakon mene boca i čep isplivati istovremeno kad je čep pričvršćen za bocu.“

„On priznaje! Imamo priznanje! Čepeto se sam otkrio!“ proderao se govornik

„Na lomaču! Na lomaču!“ potpalilo se skandiranje.

„Napravit ćemo lomaču od čepova koje su junački otrgnuli naši odlikovani Narodni heroji otrgnutog plastičnog čepa!“

„Pali čepove! Neka gori Čepeto!“

U tom trenutku pred govornika i zapaljenu masu dotrčao je izbezumljeni suseljanin.

„Brzo! Sklanjajte se u kuće! Oktavijan August izdao je novi zeleni ekološki proglas! Tko god od nas ostane na otvorenom neće ovo preživjeti!“

Rulja je zanijemjela.

„Što…Što kaže novi proglas?“ zasjekao je tišinu panični šapat.

„Nešto puno gore od pričvršćenih plastičnih čepova. Ljudi, ovo je najavljeni sumrak bogova! Odčepljena je nova Pandorina kutija bez nade na dnu!“

„Ne taji nam više…Reci nam…“

„Plastične slamke zamijenit će se ekološki prihvatljivijima…Papirnatim slamkama!“

Čuo se samo plač nedonoščadi.

A tada, stampedo prema domovima.

„Zatvaraj sve!“

„Ženo, zakucaj prozore i vrata!“

„Samo ne slamke!“

„Papirnate će slamke još lakše dohvatiti naše nosove!“

„I uši! I uši!“ začulo se u trku. „Mene bodu u uho!“

„Bilo je ljeto kada zapravo želiš sve…poslati u tres vaginae matris.

“OKTAVIJAN AUGUST „ O nutrini unutrašnjega“, 24. srpnja. 35. pr. Kr.

 

(Autor: Denis Vidović

Priča je bila među prvih 11 nagrađenih na natječaju ‘Nastavi priču’ 2025.)

Denis Vidović
Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Osamljena mladost

Cika djece u Rijeci.

Sama sam i hodam prema vodi i možda imam cigarete i on mi se kao nejasna želja mota po glavi. Tražim Apple fashion gdje kupujem robu koju nosim natrag u svoju minijaturnu garsonijeru.

Tamo će me dočekati mrak i vlastiti odraz u staklenim vratima balkončića.

Kad je ušao u nju, rekao je: “Ovo nije stan već garaža!” I smijao se. Nisam imala potrebu braniti prostor. Bio je više moj nego što će on ikada biti.

Na odlasku u Rijeku, vrat mi je pun masnica od njegovih ugriza. Stavila sam tanki šal.

U torbi nosim knjigu o tipu koji bi se samo jebao. Šaljem mu poruku da me podsjeća na njega i pitam želi li je pročitati. On odgovara da je i sam sebi dovoljan. Kaže da sam depresivna, preporučuje knjigu: ‘Jebe mi se: Najuzvišeniji duhovni put’.

Pitam se hoću li ga ikada više vidjeti.

Imam čak dvije majice iz Apple fashiona i imam sebe, ako se imam (ali nemam) i čeka me noć s barem dvije kutije cigareta i serijom (možda Calnifornication). Pred zoru ću zaspati. Ili ću izaći na balkon, pušiti i promatrati šarene vlakove koji jure ispred zgrade. Buka mi je prvo smetala, ali zatim sam počela zamišljati da uđem u jednom od tih vlakova i ne vratim se. Nikada to nisam prestala zamišljati.

Buka mi od tada stalno nedostaje. On nikada.

Rijeka sjećanja u Rijeci.

Cika djece sada nije od tuđe djece.

Izvukla sam se iz mladosti. Nikada iz garsonijere. Još uvijek je najbliže domu što sam ikada uspjela doći.

(Piše: Jelena Zlatar Gamberožić
Ilustrira: Česi Novaković)

Jelena Zlatar Gamberožić

    Česi Novaković

 

Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Samoobnavljajuća i tiha

Udah, uzdah, izdah, pogled prema nebu.

Oblaci su paučina, njene ruke su opet dovoljno snažne za držanje željeznih drški ljuljačke, a možda je potrebno popustiti stisak, staviti ruke u krilo, glavu na tlo, slušati disanje zemlje. Ali glad, dugo nije osjetila takvu glad. Dugo je nije bilo u krilu udoline i tijelo se nesigurno smješta u prostor. Oči gledaju listanje bjelogorice. Čudan mir prirode; samoobnavljajuće i sasvim tihe.

Žao mi je samo zbog zelenila i crno-bijelih filmova, pomislila je stropoštavajući se u bezdan od lišća. Padala je dugo, ugledala je sebe kao curicu s bordo haljinom na crne točke, jedinom haljinom koju joj je majka skrojila prije nego je prestala krojiti. Ili činiti bilo što. Ugledala je očevo crno odijelo na hladnom tijelu, leptir mašnu crne slutnje.

Zatim redom: simfonija žutog lišća, bolovi u svim organima, oštre pruge zemlje, bjelina kamena. Duge travke koje su postajale igle.

I dno.

Na njemu je bilo sasvim pusto. Jedva je razabrala dva otpala kestena, mrtvu pticu smeđe boje i suhe, polomljene grane. Srce se popelo u grlo i nastojalo izaći kroz usta, ali gutanjem ga je vraćala na mjesto. Boje su se razlile, a u glavu ušla vata. Grlo, oči i mozak su se napunili pamukom. U grudama je udisaj nailazio na prepreke.

Možda je trebala utonuti u grumenje crnog, u tamu koja se lagano oslanjala na šumu i oblizivala je. Ionako je nitko neće tražiti. Svi su davno odustali od nje, od listopada, od sjeverca.

Zatim, njegove oči. Izašle iz listanja. Zelenilo se stapalo s odsjajem tonućeg sunca. Tučci na livadi.

Sklopio je ruke oko njezinih, ili možda oko mrtve ptice? Ona, ptica, kestenje i grane bili su u tom trenutku neodvojivi.

U tim dlanovima, toplina je usmjerila srce na pravilne otkucaje, a vata se počela otapati. Grlo je bilo zapečaćeno, ali da je i mogla ispuštati zvukove, šutjela bi.

Njegove su ruke bile poput puzavica, njezine tada još preslabe za penjanje.

Sada su dovoljno snažne da drže drške ljuljačke, da očiste oblake, da odgurnu planinu bliže žutoj zjenici.

Sve što je zapinjalo i boljelo, prelijeva livadni med.

 

Autori: Česi Novaković (ilustracija) i Jelena Zlatar Gamberožić (tekst)

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković

 

Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Previše nježna

Tri godine nastojala je u sebi vidjeti ono što je on vidio. Ili, ono što je tražio. Za čime je poslao pse tragače. Dao im je komadić njezine haljine, crvene haljine za koju se nadala da će mu se svidjeti jer je bila tako ‘ženstvena’, i potjerao ih, vikao na njih da krenu i što brže pronađu u njoj to što je čitav život toliko želio.

To nešto; blagu kuglu, nešto poput srca kruha, definitivno oblo, nježnih boja, ruku na čelu,  nogu preko noge, nikako ono vulgarno, zapovjedničko, nikako ono u čemu se na kraju ipak, shvatio je, zrcalila njezina prava priroda.

Ne. Njezina je priroda negdje drugdje nadao se tvrdoglavo. Kopao je. Duboko i predano, dok su psi njušili, ali nisu mogli nikamo krenuti jer njezina crvena haljina nije vodila ka oblom, ka nježnom, ka toplom kaminu.

Nakon pasa, odlučio je tražiti sam. Razgrtao je slojeve nje, oprezno i vješto. Toliko je već puta razgrtao iste slojeve u istoj jalovosti. Toliko žena. Uh, toliko žena. I baš nijedna nije imala jezgru koju je želio njušiti. Pipati. Staviti u usta. Prelaziti preko nje licem. Kosom.

Kurcem.

Zabijati se u nju, oštro i muževno, kako je mislio, kako je vjerovao da može, da bi trebao. Da pravi muškarac treba. S pravom ženom.

Više je puta pomišljao kako je našao to oblo, to toplo, to puno, to vodeno. Maternicu, pravu maternicu, kakva je, bio je uvjeren, jedina prava. No svaka, baš svaka, izmicala je iz njegovih ruku, misli, osjećaja, i na kraju se gotovo nadmoćno narugala potrebama njegove duše.

No, još smo živi, uvjeravao se. Nema odmora. Nema predaha. Nema predaje.

Jedna od njih, sada je već bilo svejedno koja, mogla je biti i neka od onih u koju se nikada neće zabijati svojom muškošću- jedna od njih, samo jedna (dovoljna je jedna) bit će ona koju će njegovi psi nanjušiti kao pravu.

Pravu ženu. Neokaljanu, neometanu, nedvojbenu, nemoćnu.

Vrijeme je prolazilo, kao što to ima običaj činiti, ali i dalje je odgovor pasa bio: niti jedna. I dalje njegove ruke nisu mogle razgrnuti zasun, otvoriti pupoljak tako da pokaže ono što je pravi pupoljak nedvojbeno morao pokazati.

Ženu.

Pravu ženu.

Jednog je dana naišao i na mene. Aplaudirala sam njegovom idealizmu, kao što idealizmu uvijek aplaudiram, neovisno o njegovom sadržaju.

Zatim sam tiho napustila pozornicu.

Veliko je, kičasto ukrašeno kazalište njegove ideje o ženi ostalo prazno.

Nisam mu dala čak niti djelić odjeće, omogućila psima da barem krenu u potragu.

Nisam imala živaca. Ni snage. Bila sam prestara za tu vrstu neistine.

Ali nisam imala niti hrabrosti reći mu da to što traži ne postoji.

Nekoliko puta sam uhvatila zrak, oblikovala riječi usnama, ali sam zatim stala.

Možda je moja jezgra za takvu povredu ipak previše nježna.

 

(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Slika: Česi Novaković)

 

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković

 

 

Kategorije
Uncategorized

Previše nježna

Tri godine nastojala je u sebi vidjeti ono što je on vidio. Ili, ono što je tražio. Za čime je poslao pse tragače. Dao im je komadić njezine haljine, crvene haljine za koju se nadala da će mu se svidjeti jer je bila tako ‘ženstvena’, i potjerao ih, vikao na njih da krenu i što brže pronađu u njoj to što je čitav život toliko želio.

To nešto; blagu kuglu, nešto poput srca kruha, definitivno oblo, nježnih boja, ruku na čelu,  nogu preko noge, nikako ono vulgarno, zapovjedničko, nikako ono u čemu se na kraju ipak, shvatio je, zrcalila njezina prava priroda.

Ne. Njezina je priroda negdje drugdje nadao se tvrdoglavo. Kopao je. Duboko i predano, dok su psi njušili, ali nisu mogli nikamo krenuti jer njezina crvena haljina nije vodila ka oblom, ka nježnom, ka toplom kaminu.

Nakon pasa, odlučio je tražiti sam. Razgrtao je slojeve nje, oprezno i vješto. Toliko je već puta razgrtao iste slojeve u istoj jalovosti. Toliko žena. Uh, toliko žena. I baš nijedna nije imala jezgru koju je želio njušiti. Pipati. Staviti u usta. Prelaziti preko nje licem. Kosom.

Kurcem.

Zabijati se u nju, oštro i muževno, kako je mislio, kako je vjerovao da može, da bi trebao. Da pravi muškarac treba. S pravom ženom.

Više je puta pomišljao kako je našao to oblo, to toplo, to puno, to vodeno. Maternicu, pravu maternicu, kakva je, bio je uvjeren, jedina prava. No svaka, baš svaka, izmicala je iz njegovih ruku, misli, osjećaja, i na kraju se gotovo nadmoćno narugala potrebama njegove duše.

No, još smo živi, uvjeravao se. Nema odmora. Nema predaha. Nema predaje.

Jedna od njih, sada je već bilo svejedno koja, mogla je biti i neka od onih u koju se nikada neće zabijati svojom muškošću- jedna od njih, samo jedna (dovoljna je jedna) bit će ona koju će njegovi psi nanjušiti kao pravu.

Pravu ženu. Neokaljanu, neometanu, nedvojbenu, nemoćnu.

Vrijeme je prolazilo, kao što to ima običaj činiti, ali i dalje je odgovor pasa bio: niti jedna. I dalje njegove ruke nisu mogle razgrnuti zasun, otvoriti pupoljak tako da pokaže ono što je pravi pupoljak nedvojbeno morao pokazati.

Ženu.

Pravu ženu.

Jednog je dana naišao i na mene. Aplaudirala sam njegovom idealizmu, kao što idealizmu uvijek aplaudiram, neovisno o njegovom sadržaju.

Zatim sam tiho napustila pozornicu.

Veliko je, kičasto ukrašeno kazalište njegove ideje o ženi ostalo prazno.

Nisam mu dala čak niti djelić odjeće, omogućila psima da barem krenu u potragu.

Nisam imala živaca. Ni snage. Bila sam prestara za tu vrstu neistine.

Ali nisam imala niti hrabrosti reći mu da to što traži ne postoji.

Nekoliko puta sam uhvatila zrak, oblikovala riječi usnama, ali sam zatim stala.

Možda je moja jezgra za takvu povredu ipak previše nježna.

 

(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Slika: Česi Novaković)

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković