„Bilo je ljeto kada zapravo želiš sve, a ne očekuješ ništa.“
OKTAVIJAN AUGUST „ O nutrini unutrašnjega“, 21. srpnja. 35. pr. Kr.
Samo par dana nakon što je Oktavijan August pokorio Kelte i osnovao Sisciju, uvidio je glavni problem u državi – plastiku. Bezbrojne količine plastike svih mogućih oblika trčale su šumama i livadama, letjele zrakom, kupale se u morima, rijekama i jezerima te bezbrižno tekle akvaduktima. Oktavijan je shvatio da mora nešto poduzeti pa je izdao sljedeći proglas:
„Dragi moji sugrađani,
slika naše domovine izrazito je plastična. Mi se doslovno gušimo u plastici, i to zahvaljujući baš nama. Ono što primjećujem da najviše bacamo uokolo, i to na tone, plastični su čepovi. Vođen ekološkim porivima, odlučio sam da spomenuti čepovi, prilikom proizvodnje, ostanu pričvršćeni za boce. Neće biti nikakvih kazni, i dalje ćete dobivati jednaku povratnu naknadu za plastične boce, samo će čepovi, kako bi se spriječilo njihovo razbacivanje po okolišu i olakšalo recikliranje, ostati pričvršćeni.
Oktavijan August, vaš prvi rimski car“
Većina žitelja Rimskoga carstva nije na ovaj proglas rekla ništa jer se ništa strašno nije ni dogodilo. Ništa što bi ih spriječilo da i dalje neometano uživaju u ispijanju omiljenih im pića iz plastičnih boca. A nije im smetalo ni da se barem malo pokuša pomoći okolišu i svim živim bićima na Planetu, uključujući i njih same.
Ipak, jedno je malo selo, smješteno oko četiri kilometra od Siscije, odlučilo pružiti junački otpor! Dok svi ostali na svijetu uživaju uz ratove, mučenja, siromaštvo, glad, rasne nemire i svakodnevne međusobne obračune narko kartela, njima su htjeli nametnuti ovakvu jednu pošast! Ekološko rimskom okupatoru i njegovim zelenim idejama moralo se oduprijeti i ostati neosvojen i nezagađen idejom o nezagađivanju! Kako u selu ništa nisu voljeli manje od ekologije, a cijenili više od bezrazložnog prigovaranja, posegnulo se za najučinkovitijom seoskom metodom – kukanjem ni oko čega. Istog dana kad je objavljen Oktavijanov proglas, seoski su starješine sazvali stručno znanstveno tijelo. Ispred dućana. Na gajbama. Rasprava najvećih umova sela bila je žučna, bučna i angažirana u svakom pogledu.
„Pričvršćeni čepovi su teror!“
„Gazi nas čepovsko ekološka čizma!“
„Dok pijemo, čepovi nas bodu u nos!“
„Mene bodu u uho!“
„Ma tko uopće i baca čepove uokolo?!“ začulo se iz više žednih grla prije no što su automatski, profinjenom kretnjom ruke bacili čepove svog piva na hrpe svih ostalih čepova uokolo dućana i potegnuli hmeljasti eliksir. Odlučeno je da će se za prava svoga sela, u kojemu plastični čepovi neće biti pričvršćeni za boce, izboriti prosvjedom.
„Ne možemo više normalno piti iz boce!“ otvorio je govornik prosvjed. Čepovi nam ulaze u nos! Bodu nas u nos!“
„Bodu nas u nos! Bodu nas u nos!“ prihvatila je rulja skandiranje.
„Mene bodu u uho!“
„Tako je!“ grmio je govornik. Ne dopustimo ni da nevolja pojedinca ostane skrivena i zataškana!“
Tada je izvadio veliku kutiju sa zlatnim medaljama u obliku čepova.
„Ali prije svega, odlikovat ćemo i proglasiti Narodnim herojem otrgnutog plastičnog čepa svakog od naših hrabrih suseljana koji već danima ne riskiraju ništa kako bi, prije no što popiju gutljaj mineralne, soka ili piva iz boce, otrgnuli omrznuti pričvršćeni plastični čep i bacili ga u bezdan!“
„Bravo!“ pljeskala je vjerna publika
„Također će odlikovanje dobiti i svi oni koji nisu istrgnuli ni jedan pričvršćeni plastični čep s boce, ali su na Facebooku napisali da su to učinili i za taj čin dobili najmanje pedeset lajkova!“
„Bravo! Slava herojima! Slava Fejsu!“
„Ali, pobogu, dragi ljudi,“ na tren je mikrofon smireno preuzeo prćastonosi mladić, „pogledajte ovo.“
Iz džepa je izvadio plastičnu bočicu od pola litre mineralne vode, otvorio ju, okrenuo bočicu tako da mu se čep našao ispod nosa, okrenut prema lijevom obrazu te na užas rulje koja je svaki njegov pokret pratila razjapljenih usta, otpio dva velika gutljaja.
„Eto, vidite“, nasmiješio se prema gomili. „Ne samo da me čepovi ne bodu u nos…“
„Mene bodu u uho!“
„…Ni u uho, nego mi čep uopće ne dodiruje lice dok nesmetano pijem“, dovršio je.
„Ali ne može se ništa normalno naliti iz boce u čašu ili šalicu jer se sve prelijeva i prolijeva preko pričvršćenog čepa!“ poentirao je govornik
„Tako je!“ prihvatilo je stado. „Prelijeva, prolijeva! Prelijeva, prolijeva!“
„Trenutak, molim vas“, zamolio je prćastonosi mladić.
Zatim je uzeo istu bočicu mineralne vode u jednu ruku, u drugu stavio čašu, okrenuo vrh bočice tako da mu pričvršćeni čep ne stoji na putu pa s lakoćom nalio tekućinu u čašu. I sve to pred razrogačenim očima svjetine.
„Eto, nisam prolio ni kap.“
Nastao je muk, a tada se prolomio krik obožavanja:
„On je Übermensch! Nadčovjek za kojim je tragao Nietzsche! Onaj koji umije piti i točiti iz flaše s pričvršćenim čepom!“
Iznenađeni uzdah oduševljenja i obožavanja trajao je samo trenutak…
„A otkud mu onda taj, prema čelu, savinuti svinjski nos?! Od pritiska pričvršćenog čepa! Eto otkud! Laže! Čepovski petokolonaš! Čepeto!“
„Čepeto! Čepeto!“ bijesno je prihvatila rulja i posegnula za nosom, ali i ostatkom tijela prćastonosog mladića.
„Ma nisam ja nikakav Čepeto“, branio se ovaj.
„Testirajmo ga!“ povikao je govornik. „Bacimo ga u rijeku zajedno s bocom koja ima pričvršćeni plastični čep. Ako nakon njega na površinu vode isplivaju istovremeno i boca i čep on je Čepeto, izdajica i kvisling ekološko rimskog čepovskog lobija!“
„Test! Test! Test“ skandirali su dok su nosili prozvanoga prema rijeci.
„Ali ovo je baš šašavo“, staloženo će prćastonosi mladić. „Naravno da će nakon mene boca i čep isplivati istovremeno kad je čep pričvršćen za bocu.“
„On priznaje! Imamo priznanje! Čepeto se sam otkrio!“ proderao se govornik
„Na lomaču! Na lomaču!“ potpalilo se skandiranje.
„Napravit ćemo lomaču od čepova koje su junački otrgnuli naši odlikovani Narodni heroji otrgnutog plastičnog čepa!“
„Pali čepove! Neka gori Čepeto!“
U tom trenutku pred govornika i zapaljenu masu dotrčao je izbezumljeni suseljanin.
„Brzo! Sklanjajte se u kuće! Oktavijan August izdao je novi zeleni ekološki proglas! Tko god od nas ostane na otvorenom neće ovo preživjeti!“
Rulja je zanijemjela.
„Što…Što kaže novi proglas?“ zasjekao je tišinu panični šapat.
„Nešto puno gore od pričvršćenih plastičnih čepova. Ljudi, ovo je najavljeni sumrak bogova! Odčepljena je nova Pandorina kutija bez nade na dnu!“
„Ne taji nam više…Reci nam…“
„Plastične slamke zamijenit će se ekološki prihvatljivijima…Papirnatim slamkama!“
Čuo se samo plač nedonoščadi.
A tada, stampedo prema domovima.
„Zatvaraj sve!“
„Ženo, zakucaj prozore i vrata!“
„Samo ne slamke!“
„Papirnate će slamke još lakše dohvatiti naše nosove!“
„I uši! I uši!“ začulo se u trku. „Mene bodu u uho!“
„Bilo je ljeto kada zapravo želiš sve…poslati u tres vaginae matris.
“OKTAVIJAN AUGUST „ O nutrini unutrašnjega“, 24. srpnja. 35. pr. Kr.
(Autor: Denis Vidović
Priča je bila među prvih 11 nagrađenih na natječaju ‘Nastavi priču’ 2025.)
