Živim u neboderu od dvadeset katova s pogledom na pučinu.
U daljini: ništa. Samo nebo koje se spaja s morem.
Na njega gledam s balkona na kojem je uvijek vjetrovito. Iako sam visoko, skoro na posljednjem katu, vjetar raznosi čestice pijeska prema mom licu. Zamišljam da je ono uvijek potamnjelo. I zatim zamišljam da je stan do mojeg, iza tankog zida, njihov.
On ujutro ide na pecanje, pogrbljen, nosi samo plastičnu vrećicu i kaže da mu je važno napraviti određen broj koraka po plaži; dugoj, pješčanoj plaži. Plaža za njega postaje samo poligon za korake; pista koju treba obuhvatiti svojim dugim, nestabilnim hodom.
Ona ostaje spremati ručak i već oko podne osjetim miris luka, dinstanog, iako se miješa s vjetrom i kapljicama koje nadiru s oceana. Ipak, zatvaram oči i nastojim osjetiti taj miris što dublje, jače. Željela bih pokucati na njihova vrata i zamoliti jeda malo sjedim u kuhinji dok ona radi ručak jer to nikada nisam činila, uvijek sam bježala u svoju sobu, a zatim zamoliti njega da pomognem u pecanju, jer ni to nisam voljela, ali čim izađem iz svog stana, vijugavo stepenište počne me nositi u različitim smjerovima i ja se izgubim u našem neboderu, a zatim naglo nađem vani.
Ali nema mogućnosti sastanka s njima, nema mogućnosti prisustva u međusobnim radnjama; životima.
Pokušam zamišljati što ona radi. Jede. U miru, sama. Zatim sjedne na balkon. Ja sam na svom balkonu i naslućujem njezinu prisutnost, zamišljam njenu dugu crnu kosu kako leti na vjetru, zapetljava se, a ona je pokušava popraviti rukom, barem šiške. Ne uspijeva. Vjetar joj ponovo remeti posao. Što je obukla? Prozračnu ljetnu haljinu, njezinu najdražu, bijelo-ružičastu, zamišljam. Dovoljno je široka i ugodna. Ionako je nitko ne može vidjeti. Gleda li u pučinu? O čemu razmišlja? Ako se jako napregnem, mogu začuti šumove s druge strane zida. Mogu čak čuti nešto; predmet koji je ispao, a koja se ona zatim podiže podignuti. Nekada, boljela su je leđa pri sagibanju. A sada?
On? Vjerojatno je već na pola puta svoje piste. Možda je već ubrzao korak. Gledam kroz balkon i uvjeravam se da ga mogu vidjeti; da, to je on, ta crna točka koja grabi prema istoku. Ili zapadu. Možda jugu? Strane svijeta ovdje nisu najjasnije, aprostor kao da se pomiče, premješta po nekom nevidljivom nalogu. Ali, to je sigurno on; njegovi koraci, ritam, pokušaj ostvarivanja cilja, prelaženja određenog broja koraka. Ne hoda kao da uživa, nikada i nije. uvijek je hodao kao da mora. No, ovdje nitko ništa zapravo ne mora, sloboda je jača nego na drugim mjestima, ako postoje.
Što da radim danas? Postoje dani u kojima me stepenice vrlo brzo propuštaju do dna, bez bauljanja po zgradi, i uskoro se nađem na plaži. Mirna sam na njoj. Uvijek u moru tražim ribe; nikada ih ne vidim. Gdje on odlazi na pecanje? Možda postoji neka uvala malo niže gdje sve buja od života? Ja vidim samo golo kamenje koje izgleda plastično i vodu koja ga dodiruje. Ponekad se skinem i uđem u vodu. Topla je, mlaka. Plivam. Kamo god otplivam, uvijek se brzo vratim na obalu, obala kao da pliva za mnom, sigurna da je neću napustiti, da neću otići predaleko.
Stavljam vodu u usta. Gutam je. Nije slana, nije gorka. Nije niti slatka. Okus najbliže kloru, iako, možda i to umišljam. Ipak, negdje duboko u sebi, sigurna sam da voda nije morska, da je neka vrsta imitacije i to me puni tugom, dubokom, mekom tugom u kojoj razočaranje obuzima moje udove i još im neko vrijeme dopušta da kruže po toj gustoj tekućini, azatim me vodi na obalu.
Jedno vrijeme sam nastojala otplivati ili otrčati za njim. Kad bi mi se učinilo da ga vidim iz nebodera, malu crnu točkicu, pojurila bih niz stepenice. Liftova nije bilo, ali nije bilo niti bitno. Na dnu bih često bila za par sekundi, ako je stepenište bilo dobre volje. Niz stepenice bi se letjelo, barem sam ja letjela. Nije da sam ikada vidjela nekog drugog. Mogla sam ih samo naslućivati.
I tako sam se u prvo vrijeme bacala niz stepenice i pokušavala dostići svoju zamišljenu točku.
Nitko nije stao, nitko odgovarao. Vjetar me je sve jače šibao po licu. Činilo mi se da trčim satima, danima, ali uvijek bih bila jednako udaljena od nebodera. Kad bih se umorila od vikanja, od pokušaja, vratila bih se. Stepenice su tada bile prijazne, za par sekundi našla bih se ispred ulaznih vrata svog stana.
Nekoliko sam puta ostala ispred nebodera noću. Ne bi zahladnjelo, ništa se ne bi promijenilo; djelovalo je kao slika kojoj si samo dodao malo više tamno plave boje. Zatim bih zaspala. Bilo je mekano, ugodno; kao da spavam u svom toplom krevetu. A zatim, opet- jutro.
Nisam mnogo sanjala ili se nisam sjećala snova. Noć bi prošla u trenu; blago, bezbolno, indigo boje. Protegnula bih se i vratila na stepenice. Nekada su me sporije nosile do stana.
Tko zna je li stan do mojeg uopće njihov? Miris luka mogao je također biti samo moj zamišljaj; ovdje su mirisi varljivi, dolaze kroz sjećanja, a sjećanja su jedino što imamo. Ili što imam- jer tko može garantirati da nas ovdje ima više?
Hrana me svakodnevno u isto vrijeme, barem mi se tako čini. Dočeka na stolu. Ne znam tko je donosi. Jedno sam vrijeme jurila do vrata čim bih je ugledala, dežurala kraj stola, ali ona bi se tada pojavila na drugim mjestima u stanu i to uvijek u trenucima kada bi moja pažnja popustila.
Stan je- priznajem- ono što sam oduvijek zamišljala da ću imati kad porastem. Osim balkona, tu je i duguljasta žuta kuhinja- pomalo nalik onoj u kojoj smo živjeli; dnevna soba s plavim zidovima i svjetiljkama, namještajem koji se nikada nije prljao niti se na njega hvatala prašina te slikama na zidovima.
Jedno sam vrijeme bila sretna zbog slika; na jednoj, plavoj, bio je dio grada uz neku rijeku. Slika je predstavljala prošlost; prošlo ili čak pretprošlo stoljeće. Većina je ljudi bezbrižno hodala uz nju, s djecom, partnerima, šeširima. Sporost je bila prva riječ koja mi je padala na pamet kad sam gledala u tu sliku. Sporost, isto kao i u mojem neboderu, iako je on bio moderan, plavo-žut, čudo tehnike, sa stepeništem koje me jeza nekoliko sekundi prenosilo do prizemlja i natrag do mogkata, a on je stvarao obroke ni iz čega, kao i nepostojeće mirise. Zašto su postavili baš tu sliku? Kao podsjetnik da je nekada sve bilo puno ljudi koji su hodali jedni kraj drugih, družili se i poznavali, komunicirali, mogli se dotaknuti i zagrliti?
Druga slika bila je portret. Umjetnički, bez sumnje, sa stilom koji je podsjećao na Picassa. Voljela sam Picassa, učili smo o njemu u školi. Njegovi su crteži djelovali kao da ih je nacrtalo dijete, zato mi se možda toliko i svidio. Žena je mirnim, velikim, pomalo izvitoperenim očima gledala ravno u onoga tko je gledao u nju. Smješkala se poput Mona Lise, ali je u njenom pogledu bilo i nešto konačno; neumitno. Govorila je da je to to. Nema natrag, nema naprijed. Trebam se pomiriti s ovom nagradom.
Nagradom ili kaznom? Prije nebodera, često sam se žalila; na buku, ljude, gužve, a najviše, naravno, na njih dvoje. Na manjak prostora u našem malom stanu koji je mama uvijek željela preurediti iako nije znala kako. Sprječavali su je zidovi koji kao da su je željeli spljoštiti. Na mali balkon iznijela bibiljke koje je morala unositi natrag u stan s prvim hladnoćama. Činilo mi se da se uvijek izvijam između biljaka, kao zmija, pazeći da ih ne dotaknem ili ne uništim, što bi mama smatrala neoprostivim. Biljke su imale veću vrijednost od mene, činilo mi se.
No sada, voljela bih imati barem jednu biljku. Veliku, poput palme, na sredini dnevne sobe. Svako jutro bih joj se približila, dodirivala njene listove, opipavala zemlju u koju je zasađena. Zatim bih, ako je zemlja presuha, iz kuhinje donijela vodu i davala joj da pije. Bile bismo same, biljka i ja, ali ipak dvije.
Ovako, sve je prazan prostor. Nebo je i svod i daljina. Stoje lijedrilice na horizontu? Nekada sam sigurna da su tamo, ali to je kao i s crnom točkicom za koju mi se čini da je on. Čestosam sigurna da ipak nije.
***
Okus napolitanki koje smo mama, tata i ja u autu bio je sladak. Bili smo na putu prema odredištu. Taj put je već mnogo putabio prijeđen. Oko nas su bile livade, šume, rani studeni. Jesen se razmahala u svojim bojama i udisala sam kestenje. Putovali smo u malen grad pored našega, kamo smo obično išlivikendom. Tata je vozio, mama pjevala i, začudo, nisu se svađali. Još uvijek vidim njezinu crnu kosu i mogu namirisati kremu za lice. Napolitanke su bile previše slatke, ali ipak sam ih jela, nisam ih željela razočarati, nisam željela ništa odbiti,želim samo da sve ostane ovako: mirno, ugodno, nasmiješeno. Kada dođemo u gradić ručat ćemo, naručit ću ražnjiće s lukom. Već znam što ću jesti pa neću morati mnogo razmišljati kad me mama pita.
Tata je imao sunčane naočale i činio se veseo. Rijetko se smiješio, ali ovog puta jest. Dragi tata. Prosijed, ali još uvijek mladolik, vitalan, spreman na putovanja, uvijek na putovanja.
Tata je prije putovanja bio kao dječačić, pogotovo ako smo išli nekamo gdje je mogao pecati. I prohodati svoj broj koraka.
U noćima prije putovanja osjećala sam mu se najbliže. Tada smo bili dva kompanjona, on i ja, Tom Sawyer i Huckleberry Finn, na putu u nepoznato.
Mama se u autu okrenula prema meni i nasmiješila.
Njezina mala ruka s kratko odrezanim i uređenim noktima potapšala me po kosi i nastojala mi zagladiti i urediti frizuru, kao i sebi, kao i uvijek.
Sljedeći ugriz u napolitanku bio je ugriz u nešto gorko, kao da mi je usta ispunila neka gusta, gorka tekućina.
To je zadnje čega se sjećam.
***
U prostoru cesti i gradova njih već dugo nema, kao ni mene. Ne znam koliko je moglo proći; godine, desetljeća. Ostali smo negdje između; nepovezani, nepomični. Na prijelazu između onoga što je bilo i onoga kamo smo trebali stići. Osim ako ovo nije naše odredište i njegov mir, ako smo osuđeni na promatranje mora i horizonta, ako smo njime nagrađeni, obuhvaćeni, zaštićeni.
U tom slučaju: živim u neboderu s dvadeset katova s pogledom na pučinu. U stanu pored mojeg, zamišljam, žive moji roditelji. Kuhaju, šetaju se, razmišljaju o meni i vole me.
U daljini, u mojoj budućnosti, u danima, mjesecima, godinama, stoljećima i vječnosti koja dolazi i prolazi pored mene: ništa. Samo nebo koje se spaja s morem.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić
Priča je originalno objavljena u emisiji Riječi i riječi, HRT3)
