Nevenka Pupek rođena je u Zagrebu 1969. godine. Diplomirala na Fakultetu elektrotehnike i računarstva.
Pjesme i kratke priče objavljene su joj u časopisima, zbirkama i zbornicima.
Objavila digitalne zbirke poezije „Nedovršena“ (2012.) i „Korozija“ (2013.) te tiskala zbirku „Bizarne himne (2014.).
Zbirku „Srcokaz“ koju je napisala zajedno sa Gordanom Vaš objavio je „Presing-nezavisno izdavaštvo“ u ediciji „Van toka“ 2022. godine
Zbirka kratkih priča „Marilyn u čekaonici“ objavljena joj je u izdanju CeKaPe-a 2022. godine.
kuham sate u plavoj kući
iz lonca izlijeću jata stihova
gusta kao zobena kaša
namještaj mrmlja u tinti noći
kuća uvlači glavu poput kornjače
silazim sama u grlo tavana
gdje mi tepaju preparirani kolibrići
ogovaraju me ljubice s goblena
umor je duboko u kući
nenošene cipele rađaju pjesme
Zimzeleno
zimzeleno rekla sam i dan se razapeo iznad šume kao da ta riječ jedina još drži planinu na mjestu dok se magla rastezala a put ispod mene disao kao umorni sisavac
vrijeme se u toj riječi gomilalo i savijalo pod vlastitom težinom kao da je zimzeleno posljednji dokaz da svijet i dalje raste unatoč svemu što nestaje u ovoj neizgovorenoj zimi
zimzeleno rekla sam opet pa između mene i nje više nije bilo nikakve udaljenosti samo proslava vremena na vrhovima zelenih iglica u slatkoći limfe koja mi je trajno obojala obraze prisutnošću
Kao da se svijet povlači
dok grizem jutro kao kiselu jabuku
na otvorenom prozoru stanjuje se zrak
bezobrazna starost uporno ulazi
pod drukčijim kutom nego sve prije
pamćenje mi zapinje na rubovima
pucketaju živci neugođenih antena
kao da se svijet povlači prije mene
ništa više nije linearno u teksturi vremena
upisujem se u košticu breskve u plod oraha
vraćam tvrdoglavo slatkoj jezgri
jednostavnosti
Nevidljiva junakinja
oduvijek sam samo dekoracija u tuđim prostorima, egzotična i neprisutna kao u svetištu krećem se ovalno i baršunasto, kao da bi svaki nagliji pokret mogao probuditi klaustrofobiju zidova
u meni se gomila nedosljednost, meditiram u tijelu od ofucane gline, misli su mi želatina koja podrhtava na marginama evolucije, slijepa sam putnica u vlastitom postojanju, nepokorena jer nitko ne zna da sam tu
U melemu necijepljenog sjemena
svjetlo jeseni isparava
u povratku minerala
na stegnutim poljima
spaljenim iscrpljenim
sa zaostalim preljevima ljeta
koji migriraju s pticama
sa suvenirima i dodirima
uzorci valnih duljina
mijenjaju se bez najave
kroz ljubičastosiva jutra
na ogoljelosti stabala
u melemu necijepljenog sjemena
koja se šćućurilo u procjepima
u gredicama koja će me nadživjeti
s budućnosti koja se pomakla
prema jasnoći kraja
Čekanje klice
rasijavam se po polju, granam se kroz žile i tetive aluvijalnog, čekam da me zazeleni tvoj temperament, tvoj ritam tihog neposluha dok dolaziš s nekog unutarnjeg istoka gdje vladaju koprive
kratke epizode ljeta izmjenjuju se s uglađenim sunovratima, zametnutim vodostajima i tvojim kragnama koje me pozdravljaju na proplancima žudnje
razdaljinu između nas ispunjava savjesno raspoređeno kamenje, tutnjava zimzelenog u bajkama, čekanje klice koja će prerasti sve kritike moje sporosti
Farah je rođena 2003. godine u Sarajevu, gdje je i završila fakultet Vizualnih umjetnosti i dizajna vizualnih komunikacija. Trenutno radi na projeku koji nastoje Sarajevo učiniti zelenijim i boljim za sve njegove građane i goste. Pored trenutnog rada, ima iskustvo i u marketinškoj agenciji, Al Jazeera Balkans, kao i drugim poslovima. Puna života i želje za promjenama, aktivno učestvuje u mnogim aktivnostima van poslovnog, pa je tako često možete sresti na radionicama i treninzima.
Sasvim smanjena, razmišlja o tome kako je svijet sada velik, i što sada znači dlaka, a što travka. Koliko pauk ima očiju. Stvari koje prije nije primjećivala, roje se oko nje kao divovske pčele.
Nemoguće je preživjeti, ili je možda moguće, ako upotrijebi ono u sebi čime se prije nije zamarala. Ono divlje.
Oružje može biti bilo što, sada. Igla. Komadić drveta za koji nije niti znala da postoji. Najmanji dio Lego kompleta.
Vodi li smanjenost nestajanju ili samo promjeni? Koliko se mora smanjiti da bi sasvim nestala ili postala nešto drugo? I što će to biti? A da je postala veća, svake minute veća, svakog dana sve veća, bi li je mučila ista samoća?
Što je bolje, biti malen, sasvim smanjen ili sve veći, poput Sunca?
U svemiru je sigurno jako hladno, mislila je. Ali ništa manje izolirana nije niti u ovom svijetu velikog, u svijetu zamki, tepiha poput džungle, kapi vode kojima se boji približiti. Neravninama na tlu koje golim okom nije uviđala. Nikada nije razmišljala o svemu što je izbočeno, ispupčeno, udubljeno, napuknuto. Svemu što je može progutati.
Nestajati. Gledati kako su stvari sve veće i kako bespomoćnost preuzima. Kako ne postoji više mnogo stvari protiv kojih se može boriti.
Nestajati. Gledati kako još uvijek postoji nešto manje, trun, komadić prašine, ali sve je više toga jednostavno preveliko za sagledavanje. Ne zna više što su ti predmeti i što znače.
Što mora izvući iz sebe da se smanjivanje prekine?
Zatvara oči da se skloni od svijeta koji nestaje. Da se skloni od novog svijeta koji nastaje: izobličen, neumjeren, neprijateljski.
Što će joj pomoći da izdrži još malo, da učini još nešto?
Borba. Možda samo borba. Ono divlje kojim se prije nije zamarala; koje je uvijek spremala u najdonju ladicu i šuljala se oko njega da ga ne probudi.
A sada ga mora probuditi.
Više se boji probuditi ga nego biti smanjena, shvati.
Sve školovanje obavio u Zagrebu – osnovnu, zagrebačku 5. gimnaziju i Visoku školu za vanjsku trgovinu. Ovu posljednju nisam završio, već samo apsolvirao. Ostalo mi je bilo par ispita, ali me, vrtirepa, ‘škola života’ više privlačila od diplome.
Od studentskih dana pa do pred rat radio sam kao turistički komercijalist (organizator putovanja) u tri različite putničke agencije; zadnja od njih bila je Generalturist. Naputovao se širom svijeta.
Paralelno s time bavio sam se pisanjem (za razne novinske publikacije) i prevođenjem, kao privatni izdavač izdavao znanstvenu fantastiku, dizajnirao lutke i druge igračke itd.
Za rata, nakon vrlo kratke epizode nošenja oružja kao dragovoljac, radio sam za tokijski Asahi Shimbun kao njihov ‘fikser‘ i dopisnik iz Zagreba, a zatim za UNPROFOR vodio dnevni bilten na engleskom jeziku s pregledom pisanja hrvatskog tiska.
Nakon rata takvu sam publikaciju, pod imenom MediaScan, pokrenuo nezavisno, kao izdavač i urednik. Izdavao sam ju od 1996. do 2012. za potrebe pretplatnika, uglavnom diplomatskih i poslovnih predstavništava u Hrvatskoj i niza međunarodnih organizacija. 2012. sam izdavačku firmu prodao i otišao u mirovinu.
U mirovini se bavim pisanjem i prevođenjem poezije, prevođenjem proze i stručnih tekstova (do sada šest romana i golem niz različitih drugih publikacija), te vođenjem turista na razglede Zagreba. I jamranjem na društvenim mrežama.
Literarno pisanje uvijek mi je isključivo bilo hobi. Napisao sam nekoliko pripovijetki, te stotinjak soneta, od kojih nekoliko na kajkavskom. (Zagrebačku urbanu kajkavštinu smatram materinskim jezikom.) Formalno nikad nisam objavljivao literarne radove. Prisutni su samo u raznim inozemnim fanzinima i na internetu.
Osim pisanja poezije, ponešto sam ju i prevodio, posebno domaću poeziju na engleski: Cesarića, Vidrića, Nazora, Dizdara… Najviše sam ponosan na engleski prepjev Nazorovog ‘Cvrčka’ objavljen u časopisu ‘Most’ 2021. godine.
