Čitaj miPavle Gligorović (1988) rođen na Cetinju. Do sad je objavio tri zbirke poezije Daždevnjak na suncu (2021), Mravi iz utičnica (2024), Treći put ti govorim o ljubavi (2026). Zastupljen je u književnim časopisima i zbornicima poezije u zemlji i regionu. Član je Udruženja pisaca i književnih prevodilaca Crne Gore. Prevođen na mađarski, italijanski,engleski i španski jezik. Živi i stvara u Podgorici.
PJEGAVA LEĐA HODAJU MRAKOM
Epoha je pornografije.
A renesansi umjetnici mrtvi su svi .
Na ničijoj zemlji
u današnjoj kulturu
nema mjesta za pubične dlake
i djecu Vudstoka.
Buletovi gulići umorni
od nepravde – digli su ruke već.
Ispitivati postojanost dva tijela
uplitati se u istoriju sladostrašća
nema smisla,
stoljeće su prozirna i kratka.
Pjegava leđa bacaju
odbljeske po parketu
hodaju štraseom
emigrant sam
u tim dugim nogama
prljavi Jugos ,
tvoja Njemačka se opet sprema za rat.
U OHRIDU OŽIVLJAVAM LJUBAVI MRTVE
Pokušavam apsorbovati
mutne volšebnike
nagomilane kalendare prošlosti.
Prošlost koja uvjek juri za nama.
Noć pada nad vodom i harpije se bude.
U Ohridu oživljavam ljubavi mrtve.
Idem protiv zaborava prelazim Rubikon.
Odjekuje klopot tačke bez povratka,
niz nepregledne stepenice grada.
Mrak grli ispupčene figure, miluje-
prstima po vazduhu; tvoje sjenke u njemu.
Siluetu novog svijeta obrglila je praznina.
Mramorni kipovi i opsene u tvom telefonu ćute.
Krastava koža slična slonovoj otpada,
pijani goropad se budi i ne poznaje strah,
sve ono što je nekad bilo uspavano
sad vrišti na sav glas.
U Ohridu oživljavam ljubavi mrtve
još ovaj put…
TURISTIČKI VODIČ
Polako se približavamo gradu.
Sa vaše desne strane nalazi srednjevjekovno
utvđenje Lekureši.
U Đirokastri je rođen diktator Enver Hodža.
Na povratku sa Krfa upoznao sam Saru.
Mršavu djevojku bledunjavog lica
i bademaste kože.
Blijedo žuti pogledi su opominjali na
na jedan grad, ostrvo i godinu vodenog tigra.
Na drugog čovjeka, na drugu ženu, na ono treće…
Sara i Saranda su uvjek isto počinjale,
obećavajući nov početak. Koji nikako nije dolazio.
Preskačem velike riječi, značenje kalendara i urokljivo plavo oko.
I sve što bi imalo sličnosti sa sadašnjim trenutkom.
U meni još leže četrdeset velikomučenika Sarande
i njena zlatna kosa koja se preliva po suncu.
Te godine sam odlučio
da prestanem da budem turistički vodič.
TREĆI PUT TI GOVORIM O LJUBAVI
Treći put ti govorim o ljubavi
pred tvoj rođendan.
Obična, gluva, februarska noć,
ždralovi se povlače pred osjekom.
Sakriven među papratima,
ne osjećam ljubav prema aristokratiji.
T. S. Eliot stoji mrtav u mojim rukama.
Pokušavam oživjeti sudar čeonih kostiju,
dok vašarište mediokriteta maršira ispod tvog prozora.
Nove umjetnosti u razlomljenim riječima se ponavljuju.
Paukovi, rakovi i crvi na slikama.
Arijadna je pomogla Tezeju sa izađe iz lavirinta,
kada je udarao glasom niz pješčano kupatilo.
I nije nijema stajala kao ti na obalama Krita.
Sakupljam godine, traženja, granitne stijene…
Nikada ne dovodim sebe u zabludu
da sam ja, onaj kojeg na liticama čekaš.
Zaglušiti sve nepodnošljive promaje.
Tvrdnja da je neko slobodan. Onaj koji nema znaka.
Onaj koji je udešen prema sopstvenoj sposobnosti razumijevanja.
Arhivar. To je laž! Sva vještina pamćenja je preslikani bol,
na praznom papirusu. Na vjetru leprša svila iz Smirne
i grčki bog Arej koji prijeti da prekine užas sna…
Treći put ti govorim o ljubavi pred tvoj rođendan…
Zar ne čuješ?…
(Autor: Pavle Gligorović, iz zbirke pjesama ‘Treći put ti govorim o ljubavi’, Nova POETIKA, 2026.)
Ako bolje pogledaš, vidjet ćeš da nije zatvorila oči. Vidjet ćeš da i dalje gleda, samo na unutra. Da je njeno lice samo prividno poprimilo smirenje, da se ispod fasade događa nešto što nećeš moći objasniti, koliko god se trudio. Imao si riječi; to si imao. Imao si i namjere. Koje si skrivao. Imao si čitavu paletu oružja: skalpela, mačeva, pištolja, koje si pažljivo glancao dok su njene oči isijavale toplinu. I znao si da njena toplina nije njena slabost; znao si da je ona njena snaga. Znao si da nema načina da joj oduzmeš bilo što. Ali morao si pokušati.
I sada kada si pokušao, misliš da imaš dovoljno oružja, vremena. Misliš da si dovoljan. Misliš da možeš biti vođa. Misliš da je dovoljno što postojiš. Misliš da je dovoljno što si takav kakav jesi, takav, odvratan, takav, da se i priroda od tebe okreće, da ni životinje ne žele imati ništa s tobom, da te čak i tišina zaobilazi u velikom luku, kao da za sobom skuplja svoj veo i udaljava se brže nego od ostalih.
S tobom ne ostaje nitko, samo žamor: žamor tvoje mržnje.
Misliš da će nju biti briga gdje si naučio mrziti više od svih ostalih, gdje si naučio prezirati sve ono što je drugačije od tebe ili da će je zanimati kako si godinama brusio svoja oružja da bi napao njezino lice, njezine oči, kako bi je ostavio bez kapaka i prisilio gledati ono do čega si ti, eto, domislio.
Ali ona ima moć o kojoj niti ne sanjaš. Moć koju se boji upotrijebiti. Pogotovo na otpadak poput tebe. Ne znaš da je za nju dovoljno samo zatvoriti oči i ti ćeš nestati brzinom svjetlosti.
Ne znaš to jer se vodiš duhom svojih predaka. Vojskama mrzitelja, osvajača, posjednika.
– Sa mnom si slobodna. – lagao si joj.
Kao da je njoj moguće lagati.
Nestao si poput zrnca prašine. Bilo je dovoljno da zatvori oči, ali dugo se premišljala jer nije bilo jednostavno nekoga izbrisati. Iako je imala tu moć, je li imala to pravo?
Ti se nikada nisi pitao imaš li to pravo, ono je bilo u tvom krvotoku, upio si ga majčinim mlijekom, majke koja nije sumnjala u tebe, koja ti je dala da joj diraš kožu, da joj stavljaš žlicu u usta onda kada to sama više nije mogla. Čete i čete, prije tebe, nisu se pitale o svom pravu, već o svojim željama.
Ali kada se ona zapitala o svojima, pravo je odjednom postalo bitno. A htijenje luksuz koji si ona ne smije priuštiti.
Zatim jednadžba postaje sasvim jednostavna. Granje se počinje jače ljuljati, vjetar ne posustaje.
Ili tvoje pravo da odrežeš sve njezine dijelove koji ti ne odgovaraju, koji strše tamo gdje ne bi smjeli stršati, koji te bodu, koji te ispunjavaju gađenjem i mržnjom, koji ti ulaze u prostor koji si dosad tako predano čuvao, teritorij koji si tako pažljivo ogradio. Ili njeno pravo da se širi. Da ne dopusti da rukom prodreš u njenu utrobu i povadiš joj organe.
Njen glas, je, misliš, tu za tebe. Tvoje međunožje, rašireno, umireno, sretno. Ti, koji misliš da je sve što kažeš važno, istinito, pametno.
Njena utroba je, misliš, tu za tebe. Ti, koji misliš da na nju imaš pravo, da smiješ odlučivati, željeti, ili ne željeti.
Njen drijemež je bio dug, njeno puštanje da prođe. Jer, mislila je, možda nije strašno jednom pustiti. Dvaput. Triput.
Zatim, njeno naglo buđenje.
Jer strašno je i jednom. I dvaput. I triput.
Zatim, njen uzdah i zatvaranje očiju. Ulaženje u vlastite rezerve s kojima se ne znaš nositi. I nikada ne bi niti mogao.
Pa nestaješ.
Ne nestaješ postepeno: prvo glava, pa vrat, pa trup, ruke, jedna pa druga noga. Nestaješ odjednom.
Kao da nikada nisi postojao.
A ona zna: za sve na ovom svijetu- živo i neživo- bilo bi bolje da i nisi.
Ilustracija: Farah Muftić
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
Katarina Tuftan (2000., Rijeka) je socijalna radnica. Živi, voli, čita, sanja, radi i stvara u Zagrebu.
Proljetna pjesma
U proljeće kišem
I pjesme pišem
O svemu, samo ne o tebi
U tuđim pjesmama
Mravi umiru na pločicama
I nema preživjelih
U mojima
Ne dotaknem te se ni kvačicama
Nestaješ
Stih po stih
Neću koristiti riječi poput agonije
Očaja, sjećanja, čamotinje
Suze su samo od alergije
I vjetra, obećajem
Praznik, vrijeme ručka
Stol je postavljen.
Zajedno mu prilazimo držeći se za ruke.
Glava stola govori, i govori, i govori.
Kada se druga glava digne, u čelo
Pogodi ga rajčica.
Gledamo u crveni sok
I zamišljamo okus.
Na tanjur kaplje, i kaplje, i kaplje.
Glave se više ne podižu.
Frižider, u pozadini,
Zuji.
Tri kofera
Kada ti idući put vidim zube
U osmijehu, ili kroz poluotvorena usta
Usanjani dah
Dobro ću razmisliti
U kojem koferu ja želim spavati
Na biranje imam ljubičasti
Tvoj
U njemu vidim ratovanje
I ruke čvrsto stisnute oko baterijske lampe
Ili tamnocrveni,
Opet tvoj
Svjetlo je ugašeno
Ali znam da su vrata sobe otškrinuta
I čekaju
Znam da, kada ti idući put vidim zube,
Zaželjet ću zeleni kofer
U njemu ću biti samo ja
S uspomenom na jeziku kao komad kruha
Donesenog tvojim rukama
(Kako si znao da mi je taj najdraži)
Tu se vrata mogu zatvoriti
A ja ti nježno palim lampu
I pokrivam, pokrivam, pokrivam
(Autorica: Katarina Tuftan)
Pjesme su nastale na radionici poezije u CeKaPe-u, voditeljica: Martina Vidaić