Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

Već se dugo spremao krenuti na plivanje. Bazen u blizini stana bio je otvoren prije nekoliko tjedana i nije mogao biti natrpan ljudima, ne još.

Zamišljao je kako će ući u taj plavi prostor i zatim nestati u vodi. Mobitel i odjeću ostavit će u svlačionici. Sa sobom će ponijeti tišinu i zamišljati zvuk valova, tiho i nenametljivo kretanje morskih struja. Sat vremena, toliko će moći izdvojiti, odmaknuti se od ekrana i vijesti o ratovima, krajevima. Da sve i nestane, mislio je, i da nešto ostane- ostala bi ta mirna, duboka strujanja.

Bazen ga je mamio mjesec dana. Prolazio je pored njega, stajao na velikom parkiralištu i gledao unutra. Ljudi su plivali, robotski i precizno, činilo mu se, s jednog kraja bazena na drugi. U trenutku kada bi dotaknuli jedan kraj, okretali su se i plivali prema drugom. Nisu zastajkivali, nisu uranjali, sve je bilo kao na traci.

To je morao izbjeći, mislio je. Morao je postići razigranost djeteta u plićaku, kad već neće moći na more ove godine. Bit će pod umjetnim svjetlom i bit će previše ljudi, ali nekako mora postići sporost, osjećaj građenja kule u pijesku.

To neće biti moguće u gužvi bazena, znao je. Izaći će još umorniji nego što je ušao. Treba pogoditi pravi trenutak kad neće biti nikoga, ali za to treba prolaziti kraj njega i promatrati.

Uhvatio se za vrat.

Pitao se što zapisuje.

Doktor je prestao kuckati i pogledao ga. Njegov iskusan pogled kružio je negdje iza njega, po ormaru, plakatima u ordinaciji.

Nije odgovarao. Gledao je u svoje ruke. Roditelji su mu umrli u razmaku od šest mjeseci, a doktor ga pita bavi li se sportom. No, tom doktoru je svejedno. On viđa sve, svaki dan. Navikao je prenositi loše vijesti pa mu je možda bilo ugodno upitati nešto benigno poput bavi li se njegov pacijent, čovjek preko puta, nekim sportom. Možda je žudio za više takvih, mirnih i uljudnih pitanja.

Činio se čak i zainteresiranim za to da mu ponudi najbolju tjelesnu aktivnost.

Dignuo se sa stolice i pružio mu nalaz. Činilo se da ga želi što prije udaljiti iz svoje ordinacije.

Dopratio ga je do vrata. Želio je biti siguran da se neće vratiti i sjesti natrag te se žaliti na sve svoje bolove.

E nosi se k vragu, pomislio je dolazeći do recepcije. Još ovo moram i platiti. Ali bazen, kako se prije nisam sjetio bazena?

Izlazio je iz poliklinike i mislio kako je možda ipak dobro potrošio novac. Sam nikada ne bi počeo razmišljati o bazenu, a ovako – ispada da je to dio njegove terapije.

Krenuo je prema bazenu i promatrao staklenu, zelenu, veliku zgradu.

Pogledao je u mobitel. Deset nepročitanih mejlova, pet poruka na Viberu i još sedam na ostalim aplikacijama. U ordinaciji nije bio dulje od pola sata. Sat vremena bazena bit će luksuz.

Ideju bazena gurnuo je negdje u sporedan džep uma i nastavio razgovor.

***

Prošlo je još mjesec dana. Obilazio je oko bazena kao oko zabranjenog, svetog grala i nastojao tamo obavljati većinu poziva. Uskoro je donosio laptop i sjedio u kafiću na gornjem katu zgrade bazena u koji je ulazio stepenicama s vanjske strane. Promatrao je ljude kako ulaze i izlaze, grupe djece koja dolaze plivati ili trenirati, profesionalne vaterpoliste. Sunce je sve jače peklo pa je nosio sunčane naočale i nastojao se držati hlada.

Srećom, kolega je to prečuo.

Nije otklonio ideju bazena. Shvatio je kad bi trebao doći;navečer, sat vremena ili samo pola sata prije zatvaranja. Tada ljudi izlaze, isparavaju se i odlaze svojim kućama, a bazen ostaje gotovo prazan i tako sve do gašenja svjetla i zatvaranja, što nikad nije točno u minutu, a njemu daje još vremena.

Tako će napraviti, pomislio je naglo. Već večeras.

Kad bi barem postojao način da se svi oni, bendovi, suradnici, dvorane, uvale ispod vode i nikad ne izrone.

A onda će i on isparavati od svega što je smišljao i dogovarao čitav dan, tjedan, mjesec, godinu. U vodi će se sve isprati s njega, omogućiti mu da, kao u nekoj inicijaciji, uđe u novog sebe. Koža će mu biti blistavija i mlađa. Pokreti lakši. Misli brže. Bit će kao mladići koje viđa po gradu, snažne i nasmijane, s bijelim osmijesima.

Samo bi trebao iskoristiti bazen na pravi način i ova sredovječnost će nestati, kao i magla u glavi, bolovi u želucu, osjećaj da ne može gutati, disati.

U dućanu sa sportskom opremom kupio je kapu za kosu, novi ručnik i kupaće gaćice. Sada je bio spreman. Trebalo je samo pričekati vrijeme i krenuti.

Obuzelo ga je neobično uzbuđenje. Pogledao je na mobitel. Dvadeset novih mejlova i petnaestak poruka. Podnošljivo. Ili nepodnošljivo, ali više nije bilo niti bitno. Aplikacije, mobitel, sve će uskoro biti odvojeno od njega, nešto što mu ne pripada, na što nije dužan odgovarati.

Dočekat će ga samo voda, svjetloplava, dovoljno duboka voda i miris klora koji mu se činio važnijim od bilo kojeg mirisa koji je mogao zamisliti.

Ulazak u zgradu bio je gotovo svečan, ovaj put na glavna vrata.

Bio je u pravu, u bazenu je ostalo još malo ljudi i lijeno su se vukli s lijeve na desnu stranu i natrag. Približio se sumrak. Pružio je mjesečnu karticu koju je nabavio na ulazu i produžio prema svlačionicama. Ušao je u jednu i počeo skidati stvari sa sebe; sat, majicu, hlače. Odložio je mobitel. Vjerojatno je opet netko zvao i trebao bi mu se javiti, ali sada više nije bilo bitno. Dokopao se bazena.

U novim kupaćim gaćicama prošetao je kroz ulaz. Uz veliki bazen, ugledao je i manji koji je trenutno bio sasvim prazan. Taj je vjerojatno dječji, pomislio je. Prišao mu je.

Polako je ušao u manji bazen, osvrćući se oko sebe. Možda ne bi trebao biti u njemu, ali sada ga vjerojatno nitko neće istjerati. Voda je bila neobično topla. U većem je vjerojatno hladnija, pomislio je. Voda mu je dopirala malo iznad struka. Spustio se i počeo plivati. Zatvorio je oči i zamislio da se kupa u nekoj ljekovitoj, mliječnoj tekućini. Pokreti su mu bili usporeni. Plivao je prsno, sporo i nevješto, baš kako je želio.

Evo, sve sam dobro izračunao, pomislio je. Došao je do drugog ruba bazena i naslonio se na njega rukama. Glavu je stavio na ruke i nastavio mahati nogama u vodi. Već je osjećao da mu se glava razbistrava, da su mu ruke i noge lakše.

Uskoro se odgurnuo nogama i počeo plivati uz rub bazena. Nekoliko je puta i zaronio, promatrajući plavo dno.

Tišina je preuzela prostor. Izronio je i pogledao oko sebe. Još je nekoliko ljudi bilo u velikom bazenu. Možda bi trebao doći do njega, pomislio je, iako ga je počeo oblijevati čudan umor, kao da je previše popio pa se sada mora odmoriti, usporiti, možda samo plutati.

Legao je na leđa i plutao u toploj vodi. Bio je zahvalan što je voda u ovom bazenu tako topla da nije morao mnogo plivati, mogao je samo plutati ili koračati velikim koracima po dnu. Uskoro je i to radio, prolazio kroz vodu u dugim i sporimkoracima, dodirivao je, zamišljao da je u gejziru, negdje daleko na sjeveru.

U dvorani je bilo sve mračnije. Čudno, pomislio je, zar ne bi trebali upaliti svjetla? Možda čekaju da se sasvim smrači.

Ponovo se osvrnuo po prostoriji. Nije nikoga vidio, ali tako je i bolje, pomislio je još više opušten. Duboki udah na nos, izdah na usta, kao što je slušao u meditacijama koje je pronalazio na internetu nakon doktora.

Koliko je prošlo vremena?

Trebao je ustati, možda i krenuti. Obavio je ono što je trebao, mislio je, izlazeći iz malog bazena. Odmorio se.

Krenuo je prema izlazu iz bazena. Vrata su bila zatvorena, zaključana. Osvrnuo se oko sebe.

Odvratila mu je jeka.

Možda ima nekoga u kafiću u koji je dolazio proteklih mjeseci, pomisli i počne se uspinjati stepenicama. Na vrhu, dočeka ga pogled na bazene. Veći i dublji prostirao se pod njim. Još jednom se ogledao oko sebe, a zatim skočio, bez razmišljanja. Zapeklo ga je kad mu je koža dotakla površinu bazena.

Dok je tonuo, mislio je: nikome nije bitno jesam li živ ili ću nestati u ovom bazenu.

Osjetio je malu unutrašnju bol.

Izronio je i napunio pluća zrakom.

Zatim se ponovno popeo stepenicama i ponovio skok- ovog puta bombu. Želio je istisnuti što više vode, pošpricati čitavu dvoranu.

Polako je tonuo u bazen prije nego što je izronio.

Dok je tonuo, opet je pomislio isto: nije bitno što će se sada dogoditi, hoću li zaroniti ili izroniti. Nikome to nije bitno.

U dnu bazena, učinilo mu se da je ugledao nečije lice. Zatvorio je oči i ponovo ih otvorio pod vodom. Nije bilo nikoga. Koga bi i moglo biti? Nitko ga ne bi pratio u ovu vodu, u ovo mirno i opuštajuće tkanje, a nitko se ne bi i brinuo o tome gdje je sada, kada se sve zatvorilo i svi su nestali.

Potpuno sam sam, pomisli. Izgovorio je opet tu riječ:

– Sam.

Tišina ga je obgrlila tamnoplavim rukama. Bol se pomiješala s neobičnom slatkoćom.

Opet se popeo i skočio.

Ništa osim pljuska pri doskoku nije ometalo tišinu dvorane.

Slobodan sam, pomislio je i dotaknuo nešto što mu se učinilo kao unutarnja opna sebe, koža, krv, živci i meso iznutra. Zaboljelo je, ali je istovremeno osjetio i povezanost. Samo, nije bio sasvim siguran s čim.

Da su mu roditelji još živi, možda bi ga zvali na mobitel, a onda, kada se ne bi javio, možda bi se zabrinuli, raspitivali se gdje je otišao, možda bi nekako, nekom dedukcijom došli do ovog bazena, ovog mraka, utrčali i viknuti: Pa, tu si!

Majka bi raširila ruke, otac bi glavom zavrtio lijevo- desno i zatim bi sve troje izašli. Ali, oni više ne postoje.

Postojati, a zatim ne postojati, pomislio je, dodirujući rukom površinu vode. Možda bi mu bilo lakše da nije bio toliko povezan s njima, da ih nije toliko puta promatrao, mislio o njima, pokušavao shvatiti što ih muči, vole li ga zapravo i koliko. Možda, da ih je viđao samo nekih osamnaestak godina, a zatim preselio u drugi grad, državu, stranu svijeta, ne bi osjećao prazninu kako kuca u njemu, nevjericu pred postojanjem i nepostojanjem. Ne bi stalno razmišljao o trenutku kada je majku napustio život. U jednom trenutku,bila je zgrčena i duboko patila, ali već u drugom je bila sasvim mirna.

Znači li to da je život teret, a odsustvo života tijelu daje mir?

Mir, levitaciju, kao njemu u bazenu, pomislio je sad ležeći na površini i ne osjećajući bol niti u jednom dijelu tijela, konačno?

Možda će otići onom doktoru i ispričati mu to, možda će ući u tu ordinaciju i uskliknuti: IMALI STE PRAVO, BAZEN JE SVE RIJEŠIO!, dok će neki njegov novi pacijent zbunjeno gledati u njega.

Još smo živi, znate, ali vrlo je tanka granica, rekao bi tada tom novom pacijentu i svom doktoru. Doktor bi možda kimnuo glavom, a zatim ustao da ga se što prije riješi.

Doktore, kuda život ode kada izlazi iz nas?, pitao bi ga tada. Onaj grč, grimasa, bol koja je postojala u mojoj majci, kamo je otišla? Znate li? Što mislite?

Možda je plutala neodređeno po zraku, a zatim sletjela u neki ovakav bazen.

Ponovo je zaronio i otvorio oči, ali više nije ugledao ničije lice, nigdje.

Ovaj bazen, to je nešto što čovjeku doista može nedostajati nakon smrti. Bazen i glazba. Tko zna je li u ovim prostorijama postojao neki radio koji je sada mogao uključiti, naći neku potpuno veselu, bezbrižnu glazbu i plivati uz nju?

Zadrhtao je.

Sada bi mu baš prijao čaj, pomislio je. Izašao je iz bazena, uzeo ručnik koji je odložio na plastične stolice preko puta bazena i popeo se do kafića. Praznina je bila umirujuća. Došao je do šanka provjeriti rade li aparati, no noć je pala i više nije ništa mogao vidjeti. Dvorana je postala mračna, kafić još mračniji.

Jedino što ih je osvjetljavalo bila su ulična svjetla, jača u prostoriji s bazenima i manje jaka u kafiću.

Spustio se natrag i ponovo ušao u manji, topliji bazen.

Sjene su se igrale u tamnoj vodi pored njega. Zle ili dobre sjene, nije bilo moguće reći. Možda duše onih koji su neko vrijeme istraživali prostor, a zatim se spustili negdje gdje im je bilo najugodnije za vrijeme života. Tko zna gdje bi se spustila njegova majka? Nije bio siguran u čemu je doista uživala. Nikada nije nešto jako željela. Nikada se nije žalila. Činilo se da je prihvaćala i podnosila sve što joj je bilo dano, pa i njega. Trpjela ga. A on je od nje ipak očekivao više.

A sada više nije imao ništa. I nikada neće imati.

Mogao bi potražiti to ‘više’ u nekom drugom, ali trenutno se to činilo kao nepodnošljiv, nemoguć napor. Iako, možda bi upravo to trebao. Majka mu je često govorila da se treba skrasiti.

Nakon toga ga je samo plaho pogledala u vratila se pranju. On ju je ljutito pogledao. Živcirala ga je njena plaha briga, naborano čelo i uvjerenost da će ostati sam, ali i da je to njegova krivica.

Duboko je uzdahnula i zašutjela.

Nije joj bio dovoljan on sam. Niti ranije, dok je bio dječak ili tinejdžer, nije bio ono što je očekivala. Nikada nije mogao dokučiti što bi to bilo, kakav je trebao biti.

Nije nikada znao što pod tim misli. Mislio je da je ozbiljan; imao je posao, krov nad glavom, nije zabrazdio u ovisnosti, redovito je kontrolirao zdravlje, dapače, klinike je posjećivao revno i možda previše posvećeno.

Otac je umro nedugo nakon majke.

Imali su dug i lijep život, tješio se on, ali osjećao je lažnost te utjehe, iako nije bila laž.

Pa i imali su dug i lijep život, pomislio je sada, mašući nogama u toplini. Ali možda to nije važno. Možda je važno imati gust i topao život, kao u bazenu. Biti u nečemu što liči na sreću, ima teksturu sreće, oblik i okus sreće. Jesu li to imali? Ili samo niz praznih dana, nalik jedan drugome?

Sjetio se svoje bake, koja već doista dugo nije bila među živima. Ona je, ako je teorija o duši točna, iako je naravno znao da ne može biti, vjerojatno završila u nekoj gustoj, visokoj travi. obožavala je livade, šume, listove i vlati. Privlačilo ju je to svjetlo, gotovo kričavo zeleno, a pogotovo šuma nakon kiše.

Gusta i topla zelena, tamo je sigurno završila baka.

A on? Gdje bi on mogao završiti? Bi li volio završiti u plavom, s mirisom klora? Lelujajući na površini dok ga obasjavaju ulična svjetla?

Vani je vidio uličnu rasvjetu i, još dalje, teniske terene. Čuo je zvuk automobila.

Ovako zakriljen vodom, staklom, terenima, mrakom, zaista se osjećao kao da je završio u čahuri s kojom ga je majka plašila.

Trebao bi provjeriti sva vrata prema svlačionicama, pomislio je ležeći u mraku.

Trebao bi se zatim obući, uzeti mobitel, provjeriti poruke.

Trebao bi pritisnuti neko zvono za uzbunu, neki alarm.

Trebao bi viknuti nešto.

Možda nešto poput: Upomoć! Pomozite! Ne želim ostati ovdje!

Jer, njegovi roditelji sigurno ne bi voljeli da ovdje ostane, da ovdje završi. Nisu imali neki poseban stav prema bazenima, barem koliko mu je bilo poznato, ali imali bi stav prema njegovom ležanju u mraku usred vode koja će se ipak neminovno ohladiti. Rekli bi mu da pretjeruje, da je došao u bazen o pogrešno vrijeme, da mu to ne treba, da opet nešto izmišlja. Prekrili bi ga bujicom koja bi mu možda ovaj susret s bazenom učinila prvim i zadnjim.

Trebao bi izaći, vikali bi naizmjenično, trebao bi se obući!

Trebao bi otići kući gdje bi te trebala čekati obitelj, kao sav normalan svijet!

Još se jednom ogledao oko sebe. Iz mraka, gotovo je mogao čuti njihove glasove. Majku koja, više nimalo plaho već ohrabrena ocem, viče i gestikulira poput lutke u kazalištu kojoj ruke pomiču nevidljivi konci. Oca, koji kao da zna istinu, kao da mu je dan uvid u ono što je ispravno, no ne i način kojim bi to mogao prenijeti sinu. I zbog toga pati.

Noć se spustila u njegov bazen. Nikada nije bio niti na noćnom kupanju, sada se bar nije mogao sjetiti, a kamoli na bazenu ovako kasno.

Koliko je moglo biti sati, nastojao je izračunati, ali je brzo odustao.

Zraka svjetla od automobila koji je prošao polako se provukla po njemu.

Trebao bi, pomislio je.

Trebao bi, izgovorio je poluglasno, kao da nastoji dozvati one koji više nisu tu.

Zaronio je u tišinu.

Više ne bi trebao ništa.

(Priča iz zbirke priča ‘Lepet’ (Jesenski i Turk, 2025.)

Magla se spustila kasno popodne, nenadano. Uhvatila nas je usred šume. Stuštila se, sručila, spustila na nas poput zastora u kazalištu. A sve to zato što je moj šogor tvrdoglavo ustrajao na tome da idemo brati kestene. Nemamo puno prilike biti zajedno, rekao je. Sonja i ti dođete na praznike, istovarite djecu i odmah se vratite u Zagreb. Hajde, i njima će dobro doći da budu malo na svježem zraku. Sjedili smo za stolom u dvorištu. Moja žena i punica bile su u kući i slagale u hladnjak i škrinju namirnice koje smo donijeli. Tast nam je natočio još jednu čašicu one njegove grozne orahovače i u tom trenutku iza ugla su se pojavila djeca koja su optrčavala vjerojatno već dvadeseti krug oko kuće.  Ispeći ćemo ih večeras, rekao je tast, a ako ih naberemo puno, ono što ostane odnijet ćete u Zagreb, očistiti, zamrznuti i Sonja onda može djeci napraviti kesten pire kad god im se prohtije. Već se mračilo. Sumnjičavo sam pogledao u nebo. Ništa se ne brini, rekao je šogor, jučer je bila takva mjesečina da se vidjelo skoro kao po danu. Za svaki slučaj, imam baterijsku lampu, ali neće nam trebati, vratit ćemo se prije mraka. A da i padne mrak, ništa nam se neće dogoditi, tu sam odrastao, poznajem šume uokolo kao vlastiti džep. Pogledao sam u tasta koji je na to samo potvrdno kimnuo.

Krenuli smo u koloni, na čelu moj šogor i ja, za nama moja žena s djecom, a na kraju moj tast. Punica se nikako nije dala nagovoriti jer se u kraju govorilo kako su neki ljudi primijetili tipa u crnom kaputu i s nečim što im se učinilo kao puška, a mogao je biti i štap, kako lunja oko njihovih kuća. Nemojte ići, rekla je punica, ili barem ostavite djecu sa mnom, što ako je neki razbojnik ili serijski ubojica? Ma daj, mama, rekao je moj šogor, previše gledaš televiziju.

Nismo hodali ni deset minuta kad odjednom više nisi mogao vidjeti prst pred nosom. Gusti snopovi magle izvirali su odnekud odozdo i širili se uvis kao da izlaze iz onih strojeva za proizvodnju magle i dima kakve se može vidjeti na mađioničarskim predstavama ili filmskim setovima. Sonja je viknula djeci da se ne udaljavaju, da je svatko s jedne strane uhvati za ruku, ali je već bilo kasno. Odnekud se začulo kako Ela plačljivim glasom doziva: mama, mama. Tu sam, Ela, rekla je Sonja, samo ispruži ruku, uhvatit ću te. Noa, javi se, viknuo sam. Tata, tu sam, odgovorio je. Gdje?, nervozno sam viknuo. U tom se trenutku začuo neljudski krik od kojeg mi se naježila svaka dlaka na tijelu, a odmah zatim, majmune, idiote, kretenčino, koji ti je kurac? Onaj idiot od mog šogora iznenada je bio obujmio moju ženu straga i šapnuo joj na uho: bu! Bio sam izvan sebe od bijesa. Išamarao bih ga na ondje, na licu mjesta, da sam samo vidio točno gdje je. Onda sam osjetio kako me netko potapšao po ramenu. Bio je to moj tast. Smiri se, prošaptao je. Na kraju smo se napipali u magli, uhvatili za ruke i, jedno za drugim, najprije moj šogor, pa tast, onda moja žena i djeca i na kraju ja, posrćući i sudarajući se sa stablima, nekako izvukli iz šume i pronašli put do kuće.

Što se magle tiče, ni sutradan nije bilo mnogo bolje. Bila je žućkasta, pomiješana sa suncem. Kad smo izašli iz kuće, potpuno nas je obavila, kao da je svatko od nas bio u svom oblaku. Punica je otišla u vrt nabrati peršina i mrkve za juhu. Tast je nešto prčkao po šupi. Sonja je izašla zapaliti cigaretu kad su je djeca izbacila iz takta. Ja sam se spustio do dvorišnih vrata da bacim pogled na cestu koja je bila potpuno uronjena u maglu. Iako je bio produženi vikend, morao sam se vratiti u Zagreb jer sam trebao dovršiti tablice bankovnih dužnika. Radim u banci, u odjelu za naplatu potraživanja gdje potkraj mjeseca uvijek ima najviše posla. Dogovorili smo se da Sonja i djeca ostanu kod njezinih, a da se ja za dva dana vratim po njih.

Punica me uporno pokušavala nagovoriti da ostanem još jedan dan, da gdje ću po toj magli, da znam li kakve se nesreće događaju, a kad u tome nije uspjela, morao sam barem ostati na ručku. Nije mi to bilo drago. To popodne igrao je Dinamo. Isprva sam se nadao da ću se vratiti do početka utakmice, ali ovako nije bilo sigurno ni da ću stići na drugo poluvrijeme. Čuvaj se, rekla mi je na polasku. Ma znate mene, Vera, osmjehnuo sam se i zatvorio vrata auta.

Preda mnom je kroz maglu polako vijugala cesta. Iako se kroz prozor nije vidjelo bog zna što, znao sam da je oko mene šuma koju će postupno zamijeniti prostrana polja s livadama po kojima su raštrkane rijetke kućice iza kojih se za lijepog vremena naziru blagi brežuljci. Vrtio sam po radio stanicama, ali svugdje su bile vijesti, govorne emisije ili neka glupa muzika. Ugasio sam radio i odlučio ga upaliti tek kad počnu prijenosi utakmica.

Toplina u autu i monoton zvuk brisača koje sam uključio kad se vjetrobransko staklo orosilo gotovo su me uljuljkali u san pa sam ponovno upalio radio da ne zaspim. A onda sam, negdje poslije Petrinje, na cesti pred sobom ugledao nečiji tamni obris koji se pojavio toliko iznenada da sam morao zakočiti da ne udarim u njega. Sjedio sam nekoliko sekundi u šoku, a onda su se s druge strane otvorila vrata i na sjedalo kraj mene sjeo je muškarac u debelom crnom kaputu, s crnom kapom na glavi i dugačkim smeđim štapom za hodanje.

Ispričavam se, rekao je muškarac, ali nije bilo druge, da sam stajao uz rub ceste, ne biste me primijetili. Ekstremne prilike zahtijevaju ekstremna rješenja.

Lice mu je bilo izborano, obrazi glatko izbrijani. Nisam mu mogao odrediti dob, ali se doimao prilično starim. Crna kapa bila mu je premala. Po tome kako mu je stajala, rekao bih da ispod nje nije imao ni dlake na glavi.

No, što je, nećete krenuti?, upitao je.

Prenuo sam se i pokrenuo auto.

Idete do Zagreba?, upitao sam.

Ostavit ćete me malo prije Zagreba, ako vam to nije problem.

Neko smo vrijeme šutjeli, a onda sam upitao: vraćate se s vikenda?

Zastao je, a onda odvratio: vraćam se s malo dužeg puta.

Krajičkom oka učinilo mi se da se osmjehnuo.

Na radiju su najavili specijalni intervju s premijerom. Pritisnuo sam gumb da promijenim stanicu. Sigurno su već počele utakmice. No, on je, brzinom koju ne bih očekivao od starog čovjeka, vratio na prethodnu postaju. Zapanjeno sam se okrenuo prema njemu i opet okrenuo na nogomet, ali je on, ovaj put sporije, vratio na razgovor s premijerom.

Slušajte, zaustio sam, ali se u tom trenutku sa stražnjeg sjedišta začulo režanje. Pogledao sam u retrovizor i ondje ugledao crnog psa koji je prijeteći podigao njušku prema meni. Nisam ni primijetio da je sa sobom imao psa!

Osjetio sam kako mi niz leđa curi znoj. Držao sam pogled usmjeren na cestu dok je premijer govorio o izazovnim vremenima koja stoje pred našom državom. Vani se već bilo potpuno smračilo.

Vas ne zanimaju izazovi s kojima se suočava naša domovina?, upitao je.

Nisam ništa odgovorio.

A trebali bi, nastavio je. To bi trebalo zanimati svakoga od nas.

Nastavili smo se voziti u tišini isprekidanoj tek premijerovim glasom koji kao da je dolazio iz nekog drugog vremena.

Čime se bavite, ako smijem pitati?, upitao je muškarac.

Radim u banci. U odjelu za naplatu potraživanja.

Što to znači?

Naplaćujem dugove.

To je dobro, osmjehnuo se. Ima mnogo dugova koje treba naplatiti.

Opet smo šutjeli. A onda je on nakon nekog vremena rekao: ne morate se brinuti.

Pogledao sam ga krajičkom oka.

Ne morate se brinuti, ponovio je. Vi niste od onih koje bi trebala zabrinjavati budućnost.

Zurio sam u cestu. Opet sam krišom pogledao u muškarca a onda u retrovizor. Činilo se da je pas na stražnjem sjedalu zaspao.

Ljudi kao vi ne moraju se brinuti, nastavio je. Izgledate mi kao odgovoran čovjek. Vozite dobar auto. Vašoj obitelji sigurno ništa ne nedostaje. Bez sumnje ste i dobar otac. Ljudi poput vas predstavljaju stup ovog društva, temelj na kojem počiva naša domovina.

Na trenutak sam se prepao za Elu i Nou, ali sam se smirio kad sam se sjetio da su na sigurnom sa Sonjom i njezinima u tastovoj kući.

I tada, čudnom igrom asocijacija, u sjećanje mi se vratila kuća u Zagorju u kojoj sam kao dijete provodio ljeta s bakom i djedom, stablo šljive u dvorištu pod kojim sam se igrao, oštar miris koji se širio iz kotla u kojem je djed pekao rakiju. Djed mi je bio ložač, a baka čistačica. Othranili su i školovali tri kćeri. Osim toga, uštedjeli su dovoljno da izgrade i vikendicu u Zagorju.

A onda se pojavio moj stari. Bio je frajer, baraba, tip muškarca na kakve žene padaju. Pala je i moja stara. Bio je pijanica, ali od onih simpatičnih. Nikad nije podigao ruku ni na mene ni na staru. Ali imao je drugi problem: kocku. Nagomilao je dugove, spetljao se s krivim ljudima. Stara je nagovorila baku i djeda da vikendicu stave pod hipoteku, a kad stari nije platio kredit, banka ju je ovršila.

Ne bojte se, rekao je muškarac kraj mene gotovo suosjećajno, rat nije ništa strašno. Na vijestima i u filmovima uvijek pretjeraju. Ljudi traže dramu. Naravno, ponekad je potrebno podnijeti žrtvu Ali nijedna žrtva za domovinu nije prevelika.

Ma znate što, gotovo sam uzviknuo, a onda je crni pas iza mene ponovno zarežao. Sledio sam se. Gledao sam u cestu bojeći se okrenuti glavu prema muškarcu.

Njega je sve to silno zabavljalo. Čak mi se učinilo da se zacerekao.

A onda je dodao: vjerujete li u dušu?

Priznajem da me pitanje zateklo. Ne toliko njegova drskost koliko iznenadna spoznaja da na njega nemam odgovor, da o njemu nisam mnogo razmišljao, možda tek onda kad je stari umro, ali zapravo čak ni tada jer sam noć prije izgubio djevičanstvo s Lidijom. Bili smo kod nje i učili za maturu. Njezini su bili na putu. U jednom je trenutku ustala i otvorila bocu očeva viskija. Dok sam se vraćao kući, ulice su bile mokre i svitalo je. Na otiraču ispred vrata tiho sam svukao tenisice, a onda pažljivo okrenuo ključ u bravi i, šuljajući se na prstima prema svojoj sobi, u polutami hodnika ugledao staru.

Tko zna zašto, kroz glavu su mi zatim počela prolaziti sva beznačajna poznanstva koja sam stekao za vrijeme studija, svi oni dani izgubljeni u kvartovskom kafiću. Vrijeme je bila dugačka, manje-više prazna crta, zemljovid u koji se nije imalo bog zna što ucrtati: izlasci, pijanstva, odlasci s društvom na utakmice, usputne avanture. A onda sam se napokon uozbiljio. Pronašao dobar posao. Oženio se i dobio djecu. Djeca su rasla. Jednoga dana smjestili smo staru u dom. Više se ne može brinuti sama o sebi, rekla je Sonja. A i ti i ja zarađujemo dovoljno da si to možemo priuštiti.

Sve to vrijeme premijer je i dalje mljeo. Njegov glas na mene je djelovao gotovo hipnotički. Što sam ga više slušao, to mi se više spavalo. Ponekad bih pogledao prema muškarcu kraj mene i činilo bi mi se da me gleda s odobravanjem. Trudio sam se držati pogled na cesti, ali su mi se kapci sve više sklapali. U jednom sam trenutku vjerojatno i zaspao jer su mi pred očima nastavile prolaziti slike iz prošlosti, Sonja i ja prije djece, na ljetovanju na Visu, kupamo se goli u nekoj uvali  pribojavajući se, ali istodobno i priželjkujući da nas netko promatra…

A onda mi je tijelo poletjelo naprijed i, zauzdano pojasom, vratilo se prema naslonu. Ni sam ne znam kako, vjerojatno nagonski, nagazio sam na kočnicu, upravo na vrijeme da se ne zabijem u BMW bosanskih tablica ispred mene. Zastao sam dok mi se nisu umirili otkucaji srca. Motor se ugasio. Na suvozačkom mjestu, kao ni na stražnjem sjedištu, nije bilo nikoga.

Upalio sam auto i nastavio se voziti kroz maglu i mrak.

(Autor: Dean Trdak)