Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

Žena koja bježi odmara se na žutoj obali i svaku noć sanja isti san:

Sjedi u automobilu svojih roditelja na zadnjem sjedištu. Pored nje je akvarij sa zlatnom ribom. Zna kamo idu: ostaviti ribu nekamo na čuvanje. Tako je bilo jednom kad je bila djevojčica, ali u snu nije više malena: polovica života je iza nje.
Roditelji ne mogu biti živi, misli. Ili barem mladi kao što joj djeluju sa zadnjeg sjedala. Majka jedro, otac sa smeđom, gustom kosom. Želi ih osloviti, želi da se okrenu, ali istovremeno ne želi vidjeti ono što bi u tom slučaju mogla.

Prolaze uskom cestom preko polja. Pored nje izmjenjuju se različite boje krošnji. Čeka da joj se netko od roditelja obrati, ali istovremeno samo želi izaći iz auta. Prima kvaku i sprema se iskočiti. Put prema čuvalištu za ribe pretvara se u put nekamo kamo ne želi stići, osjeća. Radije će se razletjeti u mnogo dijelova. Ali pogled joj se zaustavlja na ribi. Ako iskoči, riba ostaje. A ako iskoči s akvarijem, riba neće preživjeti.

Leđa roditelja postaju sve tamnija, a šutnja dublja. Automobil postaje sve uži dok krošnje i krajolik tonu u mrak.
Sada može reći roditeljima sve što je ikada željela, no istovremeno ne može reći ni riječ.

Budi se u malenoj sobici okružena ribljim očima.

Više ne zna od čega je bježala. Možda to znači da je pobjegla, tješi se pokušavajući pronaći najbolju mantru, najbolju psihoterapijsku rečenicu, najjaču anesteziju.

Istina je ipak samo to da je okružena očima koje, iako ne gledaju u nju, mora iskopati.

 

 

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Slika: Česi Novaković

‘Jadan ja’- s tim počinje

Žena koja bježi dala se u trk od osobe koju je dugo promatrala, ali o kojoj nikada nije progovorila.

Bio je to vrlo tipičan narcis s vrlo tipičnim, inteligentnim prikrivanjem.

Promatrala ga je godinama, primjećujući taj nevjerojatan školski primjerak, papirnat kao da je izašao iz udžbenika. Može li u svijetu ljudi zaista postojati jedan takav robotski stvor, pitala se čitavo vrijeme.

Može. Zaista može. Priroda je nevjerojatna i nepogrešiva i prekrasna i divlja i – može, zaključila je. Zaista može.

Pa je odlučila načiniti popis. Možda pomogne nekome tko ga još ne vidi (tko još ne vidi):

–          Jadan ja. – (s tim se počinje)

–          Ponižavaju me i rade protiv mene. – (s tim se nastavlja)

–         Ne dobivam dovoljno onoga što sam zaslužio. – (pažnje, slave, novaca, zasluga. Skrivena je poruka: Nikad mi nije dovoljno)

–          Jako si seksi. – (nezaobilazno)

–          Drugačija si. Nevjerojatno zanimljiva. – (ne nužno i maštovito)

–          Svi su kreteni. – (neporecivo)

–          Kombiniram s njih barem 10. O tome koja se ponaša više kao dama i koja mi ima pružiti više, ovisi konačni odabir. – (neće o tome koja mu je najbeskorisnija)

–           Nemogući su mi uvjeti. Ne mogu ostati na tom poslu. – (iako sam najbolji na njemu, dakako)

–          Ona je rekla to o tebi, a on je rekao to o njemu, a zatim ću svima reći što su rekli o onima i copy-paste ovdje, screenshot tamo. – (posvadi pa vladaj)

–          To me više ne zanima. Uopće. –  (slijedi tek onda kad je iscrpio resurs, ne prije)

–          Ona histerizira. – (neka žena)

–          Dramatična je. – (neka druga žena)

–           Luđakinja. – (neka treća žena)

–           Opsjednuta je sa mnom. – (neka četvrta žena. I jednoj i drugoj i trećoj i četvrtoj se grčevito upucavao najmanje mjesecima)

–          Stara ispijena rugoba. – (za žene starije od 35? 40? Vjerojatno su ga i one odbile)

–           Poštovat ću granice. – (da, ako mu se odrežu prsti)

–          Ti i ja smo tako slični. Imamo tako puno zajedničkog. – (na početku)

–          Pa ti i ja, uostalom, nemamo ništa zajedničko. – (na kraju)

–          Ja sam uvijek dosljedan. – (nekada je potrebno suzdržati smijeh)

–         Nije više privlačna, dosadna je, loše radi, nema smisla za humor, nije mi više zanimljiva. – (sve u svemu – sve suprotno onome što je divanio u fazi snubljenja)

–         Ti nisi centar svemira. Ona nije centar svemira. Oni nisu centar svemira. Zašto svi misle da su centar svemira? – (ja sam centar svemira)

–          Pametniji sam od ostalih. – (ma nemoguće)

–          Ja sam to vidio/shvatio/napravio/prokljuvio prvi. – (klanjam se)

–          Koliko sam već puta rekao… –  (Magister dixit)

–          Ja sam njih ostavio, ne oni mene. – (tko bi se uopće usudio?)

–          Oni nisu moralna vertikala. – (ja sam)

–          Rugam se, zato postojim. – (bojim se)

–          Sve su to kompleksaši – (ja sam komplekse nadišao i imam puno gorih problema)

–          Sa mnom si ili protiv mene. Odluči. – (sigurno nećeš pogriješiti)

–          Moja trauma je veća od tvoje. – ( od svemira)

–          Mene je majka/otac voljela manje, tretirala/o gore nego tebe. – (laž)

–         O tome neću. – (skrivanje i manipulacija informacijama pojave se rano)

–        Ne sjećam se. – (naravno)

–        Nikada nisam to rekao. – (popularni gaslighting)

–        Ja sam jedno pošteno, jednostavno stvorenje. – (aha, dušo)

–       Nikada ovo nisam nikome rekao. – (osim svima)

–       Ovo ne zna niti moja sestra. – (zna svatko u regiji i šire)

–       Da ovo nikome nisi rekla. – (bez brige, nikome)

Žena koja bježi mogla bi nastaviti popis tipičnoga. Ima i dokaze i sjećanje. Ali važnije od popisa je sakriti se vrlo daleko jer je osveta najvažnije i najjače oružje koje udžbenički princ ima. U promatranju (koje joj se sada čini i pomalo nesmotrenim) uočila je da je osvećivanje i jedina stvar kojom se kraljević doista bavi, kojim se god zanatom primarno bavio. Smišlja, promišlja, a zatim zabada strelice u golo, osjetljivo meso.

Jednu stvar je doduše dobro učinila kada je krenula u eksperiment:

Nije rekla ništa bitno, a i ono što jest, većinom nije bila istina ili je bilo nešto što se protiv nje ne može okrenuti.

Ukratko, izmanipulirala je manipulatora.

Samo, hoće li taj oprez sada biti od pomoći?

Žena koja bježi prešla je: sedam mora, sedam gora, šest mostova i sedam zemalja da bi se skrasila u osmoj jer je broj osam njezin sretan broj. Tu je tlo žuto, a i voda je žuta, palme rastu rijetko i razbacano. I ima malo hlada. Žena koja bježi tu zbraja i oduzima brzo i hitro jer nema mnogo vremena. Otvara si nove mogućnosti, obilježava nove ideje, kuje planove, osjeća užitke. Nitko zapravo nema vremena (iako je ono ključno jer liječi sve), no žena koja bježi zna da se svatko tko je pobjegao od udžbeničkog princa želi oporaviti što brže. Pogotovo ako nije, kao kod nje, u pitanju bio eksperiment.

Ona se nema od čega oporaviti, ima samo pobjeći i osvrnuti se, s uvijek pristojnim osmijehom.

Ali zato ima drugog posla. Važnijeg od bijega. Žena koja bježi sada, s novom snagom i znanjem, može podijeliti puno savjeta. Razjasniti mnogo toga. Rasvijetliti tajna, tamna i vlažna mjesta.

Ne boji se podruma. Ne boji se ničega. Samo pitajte.

 

 

(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Slika: Česi Novaković)

 

 

Žena koja bježi odlučila je očistiti svoje ljeto kao dagnju. Iščupati trunove iz stopala, iglice s dlana. Udaljiti se na ono što zovu ‘sigurnom udaljenošću’ i zatim unajmiti automobil u koji stane zajedno sa svojim teretom. Visok krov, debele gume, vijugava cesta, širok obod slamnatog šešira. Crne sunčane naočale s prevelikim okvirima.

Njezina se unutrašnjost polako počela puniti morskom pjenom. Nokti su ispucali od soli kao i vrhovi kose. Ruke su ojačale. Lice i trbuh postali tamni.

To se traži, bodrila se.

Noć i dan su se smjenjivali dok je u svom čamcu jurila prema plavim brdima u daljini. Zaposlila se u lokalnom klubu. Razgovarala s lokalnim stanovništvom. Pratila zapetljane puteljke u unutrašnjosti otoka.

Oblici su počeli dobivati smisao.

Samo treba naslagati što više dana i noći, opeka vremena, zida minuta između sebe i toga. Što je sloj deblji, to je sigurnija.

Žena koja bježi vjeruje u protok vremena, u proces izlječenja, u to da se u retrovizoru jurećeg automobila uskoro neće vidjeti brižljivo obrezano drvo masline pored kojeg je upravo prošla.

U to da ona upravlja vozilom.

Žena koja bježi vjeruje da mijenjajući tijelo mijenja i duh, i obratno. Kao i da mijenjajući sredinu, ljude i panoramu, mijenja i misli.

Dane i noći naslagala je uredno kao cigle. Debeli zid. Sigurna je.

Smirena je.

Promijenila sam se, misli. U meni se sve promijenilo.

Hod joj postaje opušteniji, a smijeh spontaniji. Snovi je pune energijom. Ujutro iskače iz kreveta i lice prska vodom. Pije puno zdravih sokova. Stalno pocupkuje, kao da se sprema na trčanje. Možda će i početi trenirati.

Prostor počinje obuhvaćati sasvim obična sreća koja ocrtava reljef svjetla na morskom dnu.

Osigurači su pažljivo i pametno postavljeni posvuda.

Nema šanse da slučajno ili namjerno naleti na ono od čega bježi.

Zatim izroni jedan sasvim nevin dan. Blijedo, ugodno sunce. Vjetrić već danima uredno puše s mora prema kopnu. Jedna od osoba s kojima razgovara neizazvano spomene ono od čega bježi. Spominjanje je mirno, pitomo i ugodno, kao da se ne radi o vulkanu koji je trebalo preživjeti.

Žena koja bježi osjeti ljuljanje, iako nije na svom čamcu, iako nije na trajektu, iako nije na katamaranu. Prostor u koji je do maloprije gledala, more i dvije barke s planinom u daljini, siguran i čvrst prostor, počne se sužavati. Njezine se oči pune slanom tekućinom, a dah se jedva penje do vrha pluća, kao da je pogurnut na polomljenim ljestvama.

Brižljivo složen zid s njenim naporima upakiranima u velike bale, ruši se kao kartonska konstrukcija. Lava kulja preko njega kao da nikada nije niti postojao i guli s nje slojeve onoga što je pokušala postati.

Opet je ono što je bila prije bijega. Ni manje ni više. A to nije nešto s čime je mogla provoditi dane. Ako opet ugleda tu osobu u ogledalu, morat će ga razbiti.

Žena koja bježi shrvana je više svojom reakcijom nego samim spominjanjem onoga od čega bježi. U nju se ušulja razočaranje projektom bijega i, još više, samom sobom.

Polako se pridiže sa stolice, držeći se za šešir. Gleda vlastitu kosu kako leluja pored nje. Briše nos. Zbunjeno se, kao za brodski konopac, nastoji uhvatiti za slijed svojih pravila bijega.

Je li ih ispravno slijedila?

Je li ikamo otišla?

Gdje je sada?

Žena koja bježi nakon nekog vremena, ne zna koliko, dolazi sebi. Duboko diše. Odluči zabilježiti ovaj trenutak. Ovjekovječiti svoj poraz.

Nije uspjela. Nije uspjela. Nije uspjela.

Uzima kist.

 

 

Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

 

 

Žena koja bježi traži ‘pik spas za mene’, iako je nitko ne proganja. No, budući da je osjećaj progonjenosti osnova njenog identiteta, osnaživanje i upotpunjenje istoga doživljava samo kroz bijeg koji joj donosi određenu vrstu oslobođenja. Ono od čega bježi, njeno podrijetlo, obitelj, kolege i prijatelji, poslovi i muškarci za koje smatra da je sputavaju, ostaju iza debelog stakla dok zamahuje rukama i drobi valove.

Dobrotu, to da sve razumije, prašta i voli, smatra drugim dijelom tog identiteta. U razgovorima s poznatima iskrivljava lice u onome što smatra najboljom mogućom empatijom za njihovu situaciju. Lice joj je zato već prošarano različitim neobičnim borama na obrazima i na čelu.

Nalazimo je u putničkom brodu, u kratkoj plovidbi prema omiljenom rtu. Na njemu se od ostatka svoje stvarnosti osjeća dovoljno odvojeno, gotovo odrezano. Zatim sjedne na mekani pijesak i gleda u svoje tijelo koje još uvijek smatra mladim i savršeno isklesanim. I prisjeća se. Sjećanje koje danas, na ovom rtu jede sva druga poput gladnog galeba tiče se prijateljice s kojom je jednom prekinula komunikaciju. Prijateljica se bavi turizmom i puno putuje, baš poput nje, ali ne zato što od nečega bježi, već zato što voli uživati. Na svakoj fotografiji na kojoj je prati (a prati sve njezine fotografije) odjeća joj slobodno leprša niz litice i plaže, ili se gužva u uskim prolazima srednjovjekovnih dvoraca. Kristalne čaše sjaje joj se u njegovanim rukama na ležaljkama, balkonima, bazenima. Dugačkim, uskim bazenima s tirkiznom vodom.

Prijateljica je voljela uživati i davno, kad su bile tek djevojčice na svojim prvim pubertetskim ljetovanjima na kojima su virile u odraslost. Imala je haljinicu od jeansa s naramenicom koja joj je prekrivala jedno rame. Drugo je rame bilo golo i pristojno upijalo sunčeve zrake postajući sve tamnije. Ali, prvo rame je na mjestu s naramenicom ostalo bijelo. Prijateljici je poznanik na plaži na to ukazao kao na jedinu nesavršenost koju je mogao pronaći na njenom besprijekornom tijelu. Sljedećih je dana prijateljica pozorno sunčala taj dio tijela, nemilice se izlažući suncu u doba dana kada je najjače sjalo. Dani su prolazili pored plaža i bazena, s teen časopisima i kapucinima nakon kupanja. U sumrak bi prijateljica zapalila cigaretu i promatrala dio ramena koji je, istini za volju, postao tamniji, ali još uvijek bitno svjetliji od ostatka tijela.

Prijateljica je svoja sunčanja još pojačala, ali svijetla traka je ostala.

Žena koja bježi uključila je svoju empatiju (koju je već tada smatrala osnovnom crtom svoje osobnosti) i rekla joj:

– Ti si već gotovo odrasla osoba. Obje smo. Ta mala bijela traka ne ruši tvoju savršenost. Obje smo prekrasne upravo ovakve kakve smo.

U prijateljičinim očima pročitala je nevjericu prije nego je uslijedio njoj dobro poznati, duboki i grleni smijeh.

Prijateljica se smijala dok joj se na očima nisu pojavile krupne suze.

Nije više razgovarala s njom to ljeto. Niti nakon njega.

Godinama se nisu čule, a zatim su se jednog užurbanog jutra srele u gradu i započele razgovor koji se nastavio na kavama sljedećih tjedana, mjeseci i godina. Žena koja bježi zadovoljno se tapšala po leđima: oprost, dobrota, empatija. Sveto trojstvo. Sve to je još jednom pokazala i dokazala, opraštajući prijateljici i ne zamjerajući joj više ništa. Opet su bile bliske, mislila je fotografirajući se s njom na kavama za društvene mreže. Intimne- riječ koju je najviše koristila pred svima, iako joj je njeno značenje uvijek izmicalo. Slutnja joj je govorila da je ta riječ kraljica svih ostalih, nedostižna, blještava vrata raja.

Okrene se na svom pijesku i počne raditi selfije koji će ostatku njenih online prijatelja pokazati kako i ona, u svoj svojoj dobroti i empatiji također (o, da!), zna uživati (i kako je njezino tijelo još uvijek savršeno i isklesano, unatoč tome što završava i sa srednjim godinama).

U namještanju savršeno spontane poze zasmeta joj zvuk poruke na mobitelu. Ugleda ime prijateljice o kojoj je upravo mislila.

Uh, ta moja intuicija, pomisli uz topli smiješak sebi.

Poruka glasi da je prijateljičin teško bolestan otac sve gore i da će vjerojatno uskoro umrijeti.

Okrene očima i izvali se na leđa. Zar je ovo sad potrebno? Došlo je baš kao da mi želi pokvariti odmor na mom prekrasnom rtu, pomisli. S njom doista uvijek neke drame, kao s bijelom trakom na ramenu.

– Bit će on dobro. Znaš da ja na sve gledam pozitivno 🩵 – odgovara na poruku.

Ponovo se okrene na trbuh, već pomalo uznemirena. Što ako joj i dalje bude pisala? Selfiji nikada ne ispadnu dobro kad je uzrujana. Što ako taj otac zaista umre? Hoće li morati ići i na sprovod?

Svijetla traka na prijateljičinom ramenu u njenim mislima postaje sve šira.

– Izgledaš tako svježe i prekrasno na fotkama 🩵 – dopiše.

To uvijek dopiše.

Lice joj poprimi izraz gađenja. Zatim joj se učini da hoda po bijeloj traci prijateljičinog ramena i čuje njezin smijeh kao prije mnogo godina. Bijela traka se rastvara u rt pred njom.

Odluči se ponovo okupati.

 

(Slika: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)