(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča ‘Strani gradovi’, CeKaPe, 2018.)
Probudio sam se oko devet ujutro. Svake godine ljetujemo u malom mjestu, na jadranskom otoku, u kući Lucijinih roditelja. Lucija ne voli promjene. Ne volim ih ni ja.
Ona je još spavala, pa sam otišao u kuhinju skuhati kavu. Džezva u toj kuhinji prastara je i minijaturna, okrhnuta sa svih strana. Lucijini roditelji kao da nikada nisu kupili ništa novo, a nama su branili da išta mijenjamo, iako smo odrasli ljudi.
Pio sam kavu na terasi iz te džezve, gledao namreškano more i razmišljao o tome što još trebam napraviti. Iako smo bili na godišnjem odmoru, imao sam posla. Lucija podučava klinke balet u gradu, pa je njoj to bio pravi odmor. Išla je na plažu svaki dan s velikim šeširom, sporim koracima kao filmska diva. Ja sam pak pisao. Uvijek pišem. Ne, nisam pisac, kamo sreće. Kritičar. Onaj tko ne zna pisati, piše kritike. Tako barem kažu.
Poželio sam zapaliti cigaretu, ali Luciji je smetalo moje pušenje, pa sam se suzdržavao kad god sam znao da će mi biti u blizini, a ovdje je bila stalno. Mjesto je bilo toliko maleno da se zapravo nisi mogao mimoići ni s kim, pa smo svuda išli zajedno, rukom pod ruku, kao pravi, idilični bračni par. Dućan, plaža, večernja šetnja. Mijenjala su se samo doba dana i Lucijina odjeća. Seksi, najčešće. Kratka i ubojita; suknjice koje su joj tek pokrivale guzu.
Ja sam uglavnom hodao okolo u istim kratkim hlačama i majicama. I šilterici koju je Lucija mrzila. Kupila mi je tri šešira s bijelom, narančastom i zelenom trakom, različitih veličina i oblika, ali ostao sam vjeran šilterici. Priznajem, stalno sam govorio da mi je vruće u njoj, zato je to i napravila, ali žaljenje je moj fah. Žalio sam se oko svega: hrane, sunca, kamenčića na plaži. Nisu to bile ozbiljne pritužbe, samo moje uobičajeno kukanje. Razvio sam strategiju gnjavljenja oko sitnih stvari da ne bih morao razmišljati o krupnijima. Znam, nije neka jako inteligentna strategija, ali bila je priručna pripomoć za sve što sam tada mogao, a što nije bilo mnogo.
Nešto bih ipak mogao, palo mi je na pamet između dva gutljaja kave. I to odmah.
Prošetati se!
Sam, barem taj jedan put sasvim sam, do plaže gdje ćemo poslijepodne Lucija i ja otići zajedno. Ušao sam u kuhinju s terase i osluhnuo. Pitao sam se je li se možda probudila. Nisam čuo ništa. Išuljao sam se kao provalnik kroz ulazna vrata i stupio na vreli kamen. Stepenicama sam sišao prema rivi. Udahnuo sam vreli ljetni zrak. Nećkao sam se između kupovine cigareta i odlaska prema plaži. Mobitel nisam uzeo. Lucija će se iznenaditi kad shvati da me nema. Pomislit će da sam možda otišao u dućan. Razmišljanje o tome već me počelo uzrujavati. Samo se želim prošetati. Sam.
Idem na plažu, odlučio sam.
Hodao sam gledajući u pod, pa su me glasovi lijevo od mene iznenadili. Muški i ženski glas izmjenjivali su se u svađajućem tonu.
– Kako si se popeo, tako i siđi! – vikala je mlada žena na muškarca koji je stajao na vrhu starog, drvenog broda.
Brod je bio mjesna atrakcija, donjim dijelom potonuo u more, a gornji, još uvijek velik, izranjao je kao nakon brodoloma i pozivao prolaznike, turiste ali i mještane, da stanu i zagledaju se, pitajući se koliki je dio ispod površine, jesu li se u toj olupini već nastanile ribe, kada će je ukloniti i zašto to već nisu učinili. Meni se stari brod sviđao. Znao sam da nije dobro da predugo stoji tamo, ali u tom mjestu sve kao da je na trenutak stalo, poput trunja prašine na ljetnom suncu. Trebalo je obnoviti i kuće, apartmane, stari hotel, sve na čemu su se taložili slojevi starosti. Lucija je bila aktivna oko tih stvari, pa se svaki dan raspitivala o mogućnostima obnove mjesta. Pričala mi je o tome za svakim obrokom. Jedno sam vrijeme slušao i komentirao, a zatim sam potiho, u sebi, počeo navijati za stagnaciju. Ne znam jesam li to činio zato što je Lucija toliko inzistirala na uljepšavanju i uređenju svega što bi vidjela ili mi se promatranje sporog propadanja jednostavno sviđalo. Zidovi s kojih je otpadala žbuka, balkoni na kojima su se gnijezdile ptice, terase obrasle u divlju, suhu travu na kojima su se nekada održavali plesnjaci, sve to bilo je puno više po mom ukusu nego uređene i ulaštene plohe koje je Lucija održavala u našem stanu u gradu. Stara kuća njezinih roditelja s propalom džezvom i ostalim posuđem, podovima koji su se ljuštili i klimavim namještajem bili su moj odmor. Bio sam presretan što ne smijem ništa dotaknuti, ništa popravljati, ni s čim se zamarati. Smio sam samo gunđati, a to mi je išlo kao podmazano. I brod sam gledao gotovo svaki dan i mrštio se: pa kako je moguće da nitko ne miče ovaj brod odavde? U sebi, pozdravljao sam svoju olupinu. Želio sam da pusti korijenje u dno, tako duboko da je nikada više ne izvuku.
U razmišljanju me prenuo glas muškarca na vrhu broda:
– Ne mogu! Popeo sam se jer je bio skroz blizu rivi! Onda se pomaknuo!
Povukao sam se u hlad drveta u blizini i promatrao ih, ugodno natkriven i skriven. Nisu me vidjeli. Žena je zavrtjela glavom.
– Skoči u more! – viknula je.
– Neću! Ne znam što je ispod, udarit ću se! – odgovorio je i mjerkao namreškano more. – Daj povuci uže i približi me!
Žena je nestrpljivo počela povlačiti debelo uže kojim je brod bio privezan. Vukla je iz sve snage, sve ljuće zamahivala glavom, ali brod se nije pomicao.
– Ti si idiot! – viknula je.
Nasmiješio sam se. Bila je bespomoćna, a bila mu je istodobno jedina pomoć, barem dok još netko ne naiđe, što bi trebalo biti vrlo brzo. Iz nekog razloga, to mi se svidjelo. Morala je učiniti nešto za njega. Pogledao sam lijevo i desno, ali nitko nije dolazio. Našli smo se, izgleda, u malom limbu. Njih dvoje, koji ne mogu ni naprijed ni natrag, i ja, promatrač sa strane, koji odbija pomoći. Naslađivao sam se. To je baš tako. Brak. Pisanje. Ljetovanje u istom mjestu svake godine. Jednostavno nemaš kamo. Tu smo, pomažemo si i mrzimo se istovremeno. Bitno je ne isticati to previše, ne trošiti previše energije.
– Skoči, kvragu! – čuo se opet njezin glas.
Bolje sam promotrio muškarca. Bio je desetak godina mlađi od mene, sigurno, ali je kao i ja imao crnu bradu i kosu koja mu je neuredno stršala. Skinuo je majicu. Pokazao tijelo kakvim bih se ja ponosio prije desetak godina. Vjerojatno se bavio nekim sportom. A možda sam i ja tako izgledao, tko bi znao. U svakom slučaju, svidio mi se. U njemu je bilo nešto nespretno, ali toplo. Počeo je skidati kratke plave hlače i cipele. Nije imao ni šešir ni šiltericu. Vrućina je bila nesnosna i vidio sam da mu se torzo i glava sjaje od znoja.
– Pazi, bacam hlače, novčanik mi je unutra! – rekao joj je i zamahnuo hlačama prema rivi.
Smijao sam se, dovoljno tiho da me ne čuju, ali uživao sam u tom smijehu. Žena je imala crnu kosu zavezanu u rep i velike crne naočale koje su joj pokrivale pola lica. Kratka bijela haljina ocrtavala je savršen oblik njezina tijela i podsjetila me je na Luciju. Imala je kontrolu nad situacijom, smirena i odmjerena. Nije uspjela privući brod, ali spretno je hvatala njegove stvari i uredno ih slagala na pod. I sada ga mrzi. Mrzi ga tako jako da jedva čeka da se dokopa rive, da mu očita bukvicu, zamišljao sam zlurado. Odlučio sam ostati još malo, vidjeti sukob kad on ispliva pred njom i kada mu pomogne da se popne na rivu.
Muškarac je uskoro ostao u kupaćim gaćicama prebacivši sve s broda na kopno i spremao se na skok. Žena je nestrpljivo pogledala na sat dok je on odmjeravao stranu na koju mu je najspretnije skočiti. Gledao je dugo oko sebe kao sudionik neobičnog natjecanja. Žena se ushodala gore-dolje i pogledavala prema kućama iznad rive. Možda su ih gore čekala djeca, pomislio sam, ili stari roditelji o kojima je trebalo brinuti. Možda su imali dogovor s nekim prijateljima, za kavu, i sada kasne zahvaljujući njemu i njegovim glupim potezima.
On se odlučio za lijevu stranu. More mu je očito djelovalo dovoljno duboko i nije se ništa vidjelo ispod površine. Za svaki slučaj, uzeo je zalet i skočio dosta dalje od broda. Čuo sam pljusak kada je dotaknuo površinu vode. Čekao sam da izroni. Sada slijedi svađa, likovao sam. Čemu sam se toliko veselio, nisam znao. Dugo se već nisam posvađao s Lucijom, zapravo ne sjećam se jesmo li se ikada posvađali onako kako smo trebali. Petljao sam, tužio se i gunđao većinu vremena, ali nikada nisam rekao u čemu je zapravo moj problem. Jesam li uopće znao?
Još smo čekali: ja iza drveta i žena na rivi, da muškarac izroni iz vode. Sekunde su prolazile. Piljio sam u morsku površinu kao u privatno filmsko platno. Moj je film zadobio neočekivan zaokret. Muškarac je predugo bio ispod površine. Uznemirio sam se. Vrijeme je da napustim svoje skrovište i vidim što se događa, pomislio sam i iskoraknuo. Pogledao sam prema ženi i ukopao se. Ona se pažljivo nagnula prema moru i, ne opazivši pokrete, okrenula se lijevo i desno. Vratio sam se iza svog stabla da me ne bi vidjela. Ne znam zašto mi je bilo bitno da me ne vidi, ali nešto u meni nije htjelo pokvariti njezinu očitu želju da na rivi nema nikoga. Kada je provjerila da uzduž i poprijeko nema ljudi, zakoračila je nekoliko koraka unatrag, a zatim mirno nastavila prema kući u koju je nedavno gledala. Još sam nekoliko trenutaka promatrao kako se udaljava, otvorenih usta, s osjećajem koji bih najbolje mogao opisati kao zadivljenost. Nije se osvrtala. Neće se osvrnuti. Srce mi je udaralo tako jako da sam mislio da će iskočiti iz grudi. Ushićenje koje sam osjećao nisam mogao sakriti. Pomislio sam da ću početi vrištati od uzbuđenja. Zatim sam pritrčao brodu. Vidio sam muškarčevo lice tik ispod površine. Rukom je očajnički mahao prema meni. Zapeo je negdje, ali bio je živ. To je bila posljednja misao koja mi je prošla kroz glavu prije nego sam skočio u more i izbavio ga.
Vratio sam se, mokar i zgužvan. Majicu sam skinuo i nosio na leđima na povratku, japanke su bile suhe, a hlače od tankog materijala još su se sušile na preponama. Šilterica mi je ugodno hladila glavu. Lucije nije bilo na terasi. Sjeo sam i nastavio piti kavu oko koje su se počele skupljati ose. Zatim sam začuo kako se budi, njezine korake, otvaranje prozora, odlazak u kupaonicu. Osjećao sam se smireno, kao da ulazim u potpuno zatišje i postajem čudno zaleđen. Lucija je došla u kuhinju i, čuo sam, uzela malo kave. Zatim je sjela pokraj mene. Nije me ni pogledala. Nije znala da sam izlazio. Izgledala je kao da se spremila za teniski meč. Bijela vrpca u kosi, bijela kratka haljinica koja joj je otkrivala čitava bedra i bijele japanke. I dalje sam je gledao. Učinila mi se sasvim stranom, kao da je vidim prvi put, poput žene na rivi koja je ostavila muškarca zapetljanog u nečiju vršu, smireno i bez kolebanja.
