Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

Kategorije
proza

Vraćam ti prezime

Ivana Gudelj

Autorica: Ivana Gudelj

(Priča je osvojila je treće mjesto na natječaju za „Nagradu za kratku priču Zlatko Tomičić“ 2014.godine, a snimljena je u radiofonskoj verziji u emisiji „Male forme“ 2017.godine)

 

Ljeto je. Nedjelja. Iako može biti bilo koji dan. Vruće je. Ljudi sjede na terasama kafića, piju, pričaju i glasni su. Živi su. Barem tako misle. Promatram ih skrivena, pokušavam zamisliti njihove živote, hvatam njihove rečenice i slažem ih u cjeline, želim saznati kako žive. Ako žive. Želim znati što rade ako rade.  Glasovi se pretapaju jedan u drugi, rečenice se razbijaju jedna o drugu, u zraku ostaje bezbroj izgovorenih riječi koje putuju okolo.

Nikome ne vidim oči jer su sakrivene ispod sunčanih naočala. Nitko nikome ne vidi oči. Sunce se odbija iza tamnih stakala. Zamišljam kome putuju skriveni pogledi.

Danas će pasti kiša. Na nebu nema nijednog oblaka, ali biti će kiše. Oni to ne znaju. I dalje sjede bezbrižno.

Prije kiše iznenaditi će ih jak vjetar koji će zapuhati. Većina će zuriti u nebo pitajući se što se događa, neki će spominjati meteorološku prognozu i tvrditi kako nije najavljeno nevrijeme. Neki će mirno sjediti misleći, ako ne reagiraju, da će se vjetar stišati. Vjetar će se pojačavati i neće biti ugodno.

Prevrtat će čaše, lomiti suncobrane i dizati prašinu. Plaćeni i neplaćeni računi poletjeti će sa stolova. Sasvim sigurno će ih netko pokušati uloviti.

Ljudi će se pogledavati kao da traže način kako sve to zaustaviti. Žele i dalje mirno sjediti,  popiti pića i pričati.

No, krenut će kiša, neumoljiva, hladna i snažna. Umit će njihova lica, skinuti  šminku, uništiti frizure, poniziti odjeću koja će se pretvoriti u mokre krpe.  Neki će trčati prema tramvajskim stanicama iščekujući tramvaj, ali neće znati da će nevrijeme uništiti žice i da će tramvaji ostati bez struje.

Sve će to trajati pola sata. Sunce će zasjati i nakon ove kiše. I nebo će biti plavo kao da se  ništa nije dogodilo. Voda će brzo isparavati s ulica.

Već sam nebrojeno puta vidjela takvu situaciju. I drugi su je vidjeli, ali su zaboravili. Ili je nisu željeli prepoznati. Ja ću sjediti još neko vrijeme. Nigdje ne žurim. A kad  mi dosadi ustat ću i krenuti niz ulicu.

Nježno ću se nasmiješiti svakom prolazniku i nastaviti svojim putem.  Prolaznici neće reagirati na mene. Neće me vidjeti. Ljudi ionako vide samo ono što ih zanima.  A ja ih neću zanimati.  Takve poput mene nikoga ne zanimaju.

Otkako imam vremena više ne nosim sat, radim što hoću, idem gdje želim.  Ulazim i izlazim iz tuđih života bez pitanja. Mnogi si ne mogu priuštiti takav luksuz. Konačno sam potpuno slobodna.

Ubio me prije mjesec dana. Ubojstvo je bilo smišljeno, dugo planirano i bez greške izvedeno. Sad sam mrtva. I sad mogu sve. Jer ništa ne osjećam.

Ubijena sam mlada. Ubijena sam prije bora na licu, prije karcinoma, prije starosti. Ubijena sam prije menopauze. Na vrijeme. A netko će pomisliti kako se ništa spektakularno toga dana nije dogodilo.

O mojem ubojstvu pisalo je u novinama. Samo nekoliko redaka. I konstatacija susjeda, koji me nikad nisu pozdravili na hodniku,  kako sam  bila  simpatična i kako ću svima nedostajati. O njemu nisu ništa rekli. Nisu se usudili. Nikad ga nisu ni razumjeli jer je bio stranac.

On se nikad nije uklopio. Nije ga vezala povijest, politika, porijeklo, vjera ili nogometni klub. Bilo mu je svejedno. Imao je sve svoje.

Oni rijetki koji su ga prihvatili sad govore kako im je oduvijek bio čudan, oni koji ga nisu prihvatili govore isto.

Dok se neki pitaju kako sve  to dogodilo, čude se, plaču, ne vjeruju, ja im se smijem. I čudim se kako nisu vidjeli ništa. I mislim kako sam živjela s većim strancima od njega. Priznajem da i ja njih nisam dobro poznavala. Jer ih tek sad vidim. Otkako sam mrtva. Slušam njihove riječi koje troše uzalud. Vidim njihove bijedne živote, prenemaganja i prevare. Vidim kako se lažno smješkaju, kako izvrću činjenice i kako se bore za preživljavanje. Vidim njihove strahove, nedoumice i traume koje su vješto skrivali u sebi. Vidim ih kako upiru prstom na one koji se ne mogu braniti. Sve to vidim i ništa im ne opraštam.

Najzanimljiviji su oni koji se tješe prepričavajući  anegdote iz vremena dok sam bila s njima i pažljivo cenzuriraju određene dijelove kako bi sačuvali sebe.

Poneki još misle kako je sve moglo biti drugačije. Ali nikad ništa ne može biti drugačije.

Ja sam svog ubojicu poznavala vrlo dobro. Upoznala sam ga namjerno. Dugo sam pratila gdje izlazi, s kim se druži i što voli. Tek sam kasnije postala svjesna da se naš susret nije mogao izbjeći. Bilo je suđeno da se upoznamo. I upoznali smo se.

Sve je počelo uz šalice crne kave bez šećera. Sve je počelo uz dim cigareta i rečenice koje su me oduševljavale. Nije mi smetalo što pričamo na jeziku koji nije ni moj ni njegov.

Jedan novi svijet stvorio se u mom stanu. Svijet u kojem smo sami stvorili pravila. Svijet koji nitko nije razumio. Nisam primijetila da me prijatelji zovu samo na rođendan i da nikada ne dođu. Mislila sam da nemaju vremena. Nisam im zamjerila. Nije mi bilo važno što više nitko ne pita kako sam, niti ne primjećuje moje izgrižene nokte. Nisam primijetila ni da ih grizem. Mogao je što je htio. Mogao me ubiti i prije. A nije. Želio je provjeriti koliko imam snage, koliko ću se boriti. Mislim da sam ga u konačnici razočarala. Mislio je da sam jača. Iz ove perspektive sve je jasno, sve se slaže, dobila sam ono što sam čekala.

Na početku sam se borila snažno. Nisam željela odustati od svojih misli, osjećaja i znanja. Kasnije sam počela sumnjati u sve to.  Nakon nekog vremena nisam mislila o ničemu, ništa nisam znala niti osjećala. Prepustila sam se. Postala sam lutka. Mogla sam stajati u izlogu ili biti  kip ili spomenik. Mogla sam izaći  iz nečije priče, dobiti sudbinu kakvu god netko želi. Mogla sam biti i dobra i zločesta, plaha ili kruta, plava ili crna.

Ne znam kad sam odustala od sebe. Ne sjećam se tog trenutka. To se jednostavno  dogodilo. Možda je bilo prirodno jer sam se izgubila. Imala sam samo njegovo prezime. Uzimajući njegovo prezime kao da sam zaboravila svoje, prezime se stopilo s mnom kao da je uvijek bilo tu. Pristajalo mi je kao što pristaje haljina sašivena po mjeri. I nosila sam ga ponosno. Uvježbavala sam potpis kako bi na papiru bilo što ljepše.

Kao što nisam znala kako se dogodio trenutak kad sam odustala od sebe tako ne pamtim trenutak kad sam se osvijestila. Došlo je nekako spontano, kao nešto što se ne može izbjeći. Ustala sam, skuhala kavu i rekla mu da mu vraćam prezime. Nije razumio. Ponovila sam još jednom. Nije razumio. Vrisnula sam treći put.

–Vraćam ti prezime.

Tada je ustao i izletio iz stana. Ja sam ostala sama, sretna i lagana. Osjećala sam se da sam s tom rečenicom izbacila ogroman teret. Sve je postalo jednostavno. Pitala sam se kako  je prije nisam izrekla.

Spremala sam njegove stvari i uživala u tome. Uredno sam ih slagala. A onda se pojavio. Ušao je tiho. Nisam mu vidjela lice. Osjetila sam samo miris parfema kojeg sam kupila.  Osjetila sam tup udarac. Pa još jedan. Pa još jedan. Onda više nisam ništa osjetila.

Pogreb je bio kao svaki drugi. Sve je bilo puno cvijeća. Moja mama je plakala. Htjela sam joj dati znak da je sve u redu, ali nije reagirala.  Na lijesu je bio veliki buket. Od njega. Cvijeće koje volim. On nije bio na pogrebu jer je bio zatvoren. Branio se da se sve dogodilo u afektu. Ali nije bilo. On je to dugo planirao. Ubio me puno prije.

Pjesme  na pogrebu bile su  grozne,  nikad ih nikome ne bih naručila za pogreb a kamoli sebi. Naljutila sam se na obitelj, na prijatelje, zašto nitko nije zaustavio zbor i rekao da pokojnica tu pjesmu ne voli, a onu prije mrzi.  Zašto su dozvolili da me pokopaju uz stihove koje ne volim, uz komentare ljudi koje nisam poznavala. Sve je moglo proći jednostavnije. Da nitko ne zna. On nije shvatio da mu želim vratiti nešto što je njegovo. Željela sam mu vratiti slobodu. Željela sam mu pokloniti novi život. Željela sam to pokloniti i sebi.

Pokopana sam s njegovim prezimenom. Zauvijek će ostati tako. Nitko ne zna da sam ga samo htjela vratiti.

 

 

Kategorije
CeKaPe-radionice pisanja

Asocijacije- razgovor s Jelenom Zlatar Gamberožić o zbirci “Svijet je gladno mjesto” (CeKaPe, 2022.)

Svijet je gladno mjesto, CeKaPe, 2022.

 

Knjiga se može naručiti na: https://cekape.com/proizvod/jelena-zlatar-gamberozic-svijet-je-gladno-mjesto/

Intervju: https://cekape.com/jelena-zlatar-gamberozic-empatija-je-danas-izmrcvarena-rijec/

 

Svijet je gladno mjesto, CeKaPe, 2022.
Kategorije
citati

SAMO STRAST (A. Ernaux)

“Toga muškarca više nikada neću vidjeti. A ipak, taj nestvarni, gotovo nepostojeći povratak mojoj strasti daje sav njezin smisao, koji je u tome da smisla nema, u tome da je ta strast dvije godine predstavljala nasilovitiju i najneobjašnjiviju stvarnost što postoji.

…

Je li on to ‘zaslužio’ ili ne, nema naravno, nikakve veze. I bez obzira što mi sve to počinje bivati isto onako stranim kao da je riječ o nekoj drugoj ženi, ne mijenja ništa na sljedećem: zahvaljujući njemu približila sam se do te mjere granici što me dijeli od ostalih ljudi, da mi se ponekad učinilo da sam je i prešla.

Mjerila sam vrijeme drugačije, cijelim svojim tijelom.

Otkrila sam na što sve čovjek može biti spreman, a to znači na sve. Na uzvišene ili smrtne želje, na odsutnost ponosa, na vjerovanja i postupke, koji su mi se kod drugih ljudi činili besmislenima sve do trenutka kada sam im se i ja pridružila. I ne znajući, još više me je povezao sa svijetom.

…

Kada sam bila dijete, luksuz su mi predstavljali krzneni kaputi, dugačke haljine i vile uz morsku obalu. Kasnije sam shvatila da luksuz znači i mogućnost proživljavanja strasti prema nekome muškarcu ili prema nekoj ženi.”

 

Kategorije
proza

Neobjavljene lirske crtice Nives Franić

Nives Franić

(Autorica: Nives Franić)

 

KOMADIĆ DANA

Komadić dana dostupan prozoru otkrio je zavjeru svitanja: sve namješteno za inventuru beztebice.

Magla na rukohvat, žuto lišće, žute dunje, žute sumnje, sve slijepljeno za vlažnu podlogu, rosa, more, vodeni se svijet. Fokusirano, nižu se slučajne dramatičnosti: muškarac, nešto nalik, s cigarom baš onako, zvuk automobila koji se zaustavlja i koraka koji se približavaju, ali ne stižu, susjedi čije se uživanje zabija u srce kao u ničiju zemlju, kafa koja jedina nudi toplinu… Svojeglavost riječi uokviruje opće mjesto.

Iznutra, misli zgužvane u slijepu točku, i mučna nijemost koja lako novači uzorne romantičare.

Vrebanje negdašnjeg prisustva neizbježno prokazuje varljivost spokoja.

Danas nije taj dan. Ali ne možemo ga oparati kao loše tkanje.

Probrani akordi zamućuju slutnju da ima nešto duboko pogrešno u svemu što živi od čekanja.

 

ODLASCI

Što je sve sadržano u odlascima? Dubina iskustva kojem se vraćamo, tvoje pitanje, moj strah, daljina zadužena riječima. Nedužno uzbuđenje koprca se u nedovršenosti i nestalnosti: ne razbacujmo se životom, nisu sve staze iskrčene zbog nas. Nebo pribraja korake, uvijek isti poziv u pomoć, što je sve sadržano u odlascima, alter egu svakog početka, mjestu s kojeg čežnja sve želi pretvoriti u vrijeme. Gledam naprijed i nazad, kada se odvažnost izmakla u stranu, zakletva jake volje? Vrati se u mene, kažeš, nemir udomljuje želju, vrati se u mene, kažeš, to vrijeme nosi tvoje ime. Ali ono tijelo uvijek zna da se nije moguće uhvatiti za istinu. Nema jasnijeg odlaska od te misli.

 

MAK

Volim kada me nepoznati ljudi u prolazu zamrse osmijehom, kada me nehajno usvoje pogledom, prepoznaju, kada diskretnom simpatijom dotaknu te obruče u kojima se pritegnuti uzusima vrtimo: „opaženi i zaobiđeni“. Moguće je, sasvim je moguće spustiti ruku na zjap stvarnosti, pomiješati karte zadanosti, uhvatiti korak, zaplesati tako da ravnodušnosti odskoči obrva. Lakonogo – jer je tako prolazno – nazire se bezdomno savezništvo, tiha odobravanja, i nestanci… A opet: pomazi me neka radost – ima i drugih poput nas, toliko hrabrijih od nas!

Sredovječni par, iz dekoltea joj viri mak, drsko crvene latice razlivene posred grudi. Nije Prvi maj, nije prosvjed, samo dnevna šetnja, okićena nestašlukom, vrzmanje među vrećama običnih dana. Dočekivanje života prsimice, otmjeno sjebavanje parloženja, zavodništvo nezaklonjenih malodušjem – tako se lako razvedriti. Uporišta su mala, žarna mjesta; rastu svuda oko nas. Toliko očiju!

Srećemo se slučajno, ko što se križaju ulice, odiljajući se u času, i obnavljajući srce svijeta, radosno nahoče.

 

DOK RIJEČI

Dok riječi oblače događaje, put izgleda čist. Sidrenje u vremenu i prostoru lako pomuti porobljavajuće sjećanje – tada pretvara u sada. U meni: napaćena sanjalica, plahovita porotnica. I vječiti višak sastojaka pogleda uprtog unutra: strahovi razmahani kao “preodlučne ljubavnice”. Kroti li ih porozna zapitanost: što je izdržljivije – vrijeme ili riječ? Rastezljivost ih čini saveznicima podmećući nam značenja poput zagrljaja: i tako zaplićemo život o život. Jer u svijetu koji je fatalno retoričan sve je moguće: nema bivših stvari, a daljina je napučena mnogima – iluzija spletkari s nadom. Svedeni na mjeru konačnosti, čeznemo za trenutkom potpune iluzije: osjećaja male pobjede kada ispali zub mijenjamo za dječju želju.

 

DANIMA

Danima mi se po autu kotrlja staklenka suhih pomadora. U svakoj okuci bubne o jedan kraj auta. Kad parkiram, kupim stvari za doma, nju nekako netrijezno pogledam, ne uzimam. Ostavljam da noći u svojoj putnoj kući.

Sve češće umjesto da nešto pridignem, stavim na mjesto, ja preskočim, i ostavim u bespomoćnom čekanju. U nedovršenosti. U otklonu od tako nametljivog reda i jasne slike poželjnog održavanja. U prostoru koji zijuče pitanjem – zašto?! – oko kojeg se vrtim kao da tražim odgovor na neko drugo zašto.

Raste li nešto drugo ako se materijalno omalovažava? Što se uobražava tim (p)odbacivanjem dnevne revnosti? Kao da iz predmeta želim istisnuti odgovor zašto bi ih tako jako obespredmetila. To bi možda beketovskoj tuposti dalo smisao, spojilo aljkavo urušavanje s višom razinom težnje, sve do čežnje.

Toliko ugašenih želja, poticaja, volje, u stalnom napuštanju sebe; toliko ukroćenih uskuhalosti, sladostrasti, fantazmi – nisu to nikako mirna uzglavlja.

Iza otpora nemarom ostaje zapretenost dnevnim beživotnoćama: vidljivo lice mnogih dana. Ali obiko na sve stilove plivanja, život se naviruje iza njih – u obrambenom spoju patnje i pitanja.

Objašnjenja nude sigurnost: zrak se hvata riječima. Jedine očiste put, izdoje dušu, ponište sva odstojanja.

Govore mi: sva si od suza.

 

Kategorije
Kratki razgovori

O životu i stvaranju usred (teorije) kaosa- razgovor s Katjom Grcić

Katja Grcić (Autor fotografije: Nikola Radovani)

(razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Tvoji su interesi raznoliki, od dramaturgije preko povijesti, psihologije, sociologije, književnosti. Kako se u njih uklapa pisanje proze i poezije, s čime korespondiraju ili pak vode neki sasvim zaseban život?

Oduvijek sam se divila autorima i autoricama eruditima. Netko je, a zaborav me dobro služi pa više ne znam tko, rekao da su tri glavna sastojka za dobar roman – zanimljiva priča, erudicija i prstohvat magije. Vođena time, tek sada se osjećam donekle spremnom pisati prozu koja stremi tom trojstvu. Zanima me i filozofija, arhitektura, teorije prostora, bajke, ples, odnos politike i izvedbe, narativi solidarnosti, matematika, eko-feminizam, neuroznanost. Ništa ne vodi zaseban život, uvjerena sam da je sve povezano i da smo povezani s drugima na načine o kojima možda znamo malo ili nimalo, ali ipak jesmo. Tko ne vjeruje da leptir zamahom krila može pokrenuti lavinu na drugom kraju svijeta, možda se ne bi ni trebao baviti umjetnošću, ali onaj tko ne istraži znanstvenu pozadinu te tvrdnje i potrudi se razumjeti teoriju kaosa, taj je površan u svemu što radi.

 

Poigravaš se različitim formama, od poezije u zbirci pjesama ‘Ljeto’ do ‘Pisama Ziti’, lirsko-dramske forme, no sve plijene jednostavnim izričajem iza kojeg se skrivaju dublja i gušća značenja i ideje. Naslov jedne kritike ‘Pisama Ziti’ jest ‘Nježna i delikatna samoća’. Dojam, napuštenog i ‘osamljenog’ ljetnog krajolika provlači se i kroz zbirku ‘Ljeto’ no i kroz tvoje nove zapise. Kako se odlučuješ za formu i koliko ona diktira sadržaj ili je možda obratno?

Rekla bih da je to proces uzajamnosti – sadržaj bira formu i modelira je u skladu sa svojim potrebama, ali i forma bira sadržaj kojem se podaje. Pisma Ziti su planirana kao roman, a ispao je kratki, hibridni tekst. Bilo ga je i više, ali sam na kraju odlučila svesti tekst na njegovu osovinu, činilo mi se da je to dovoljno.

Osamljenost je ljekovita, prisiljava čovjeka da upozna svoje fasete, da nauči živjeti u vlastitom društvu, u ljubavi i prihvaćanju vlastitih mana, da se riješi svojih zavisnosti, uključujući i one o drugima. Ljeto je rezultat jednog takvog povezivanja sa sobom, sa spektrom svoje tuge, ali i nemoći da se tu tugu uopće artikulira ikako drugačije osim kroz prizore iz vanjskog i unutarnjeg prostora.

Zita je svojevrsni nastavak toga, iako za razliku od Ljeta taj tekst dublje zalazi u prostor intime. Kad sam ga napisala dosta toga u njemu ni sama nisam znala dešifrirati, izašao je iz mene u dahu, nakon dvije godine istraživačkog rada. Tek sad, sedam godina poslije, baveći se inscenacijom i adaptacijom, shvaćam o čemu se tu zapravo radi. Za mene su forma i sadržaj jedno koje uvijek teži spajanju na način da se ništa ne forsira. To je radikalan pristup umjetnosti, jer svi mi dobro znamo koje se forme i sadržaji trenutno najbolje prodaju. Mučiti se s nečim organskim i drugačijim uglavnom je neisplativo u svakom pogledu osim emotivnom. No meni je ta vrsta dobrobiti važnija od svake druge.

 

U tvojoj prozi iščitavam i filozofičnost blisku egzistencijalizmu ili filozofiji egzistencije; propitivanje stanja, često rubnih situacija, otuđenosti, besmisla i pokušaja uklapanja u društvene norme koje najčešće ne uspijeva. Pitanje koje kao da se latentno provlači jest: “Koliko se trebamo prilagođavati da bismo bili funkcionalan dio društva i, ako je samo društvo duboko problematično i devijantno, trebamo li uopće?” Postoji li zadovoljavajući odgovor na ovo pitanje?

Što se egzistencijalizma tiče, on je svakako pomiješan i s drugim utjecajima. Neke teoretičare koji nastavljaju temeljna pitanja egzistencijalizma čitam tek sada, neke sam čitala u svojim dvadesetima. Znanje, uvjerena sam, nije potrebno apsorbirati kronološki i sveobuhvatno, već ciklički i u skladu sa svojim kapacitetima. Osim toga, mudrost je vrjednija od znanja, jer je se ne stječe čitanjem knjiga, već napornom i iscrpljujućom metodologijom pokušaja i pogreški.

Ponekad mi se čini da su najveći „kritičari društva“ zapravo izrazito dobro prilagođeni trenutnim modelima, dok oni koji sliježu ramenima zapravo žive prilično buntovne i svojeglave živote. R. Buckminster Fuller, američki arhitekt, inovator i filozof, rekao je da je precizno formuliran problem već pola rješenja. U skladu s tim mislim da pitanje nije koliko se trebamo prilagođavati – ljudi u naravi imaju univerzalne, sveopće potrebe, to nije pitanje prilagodbe. Pa ipak, toliko ljudi ne može dobiti zadovoljenje osnovnih potreba. Misija svjesnog čovjeka je naći način da namiri sebe i potom pomagati i pridonositi tome da se namiri i druge. Onaj čija je potražnja prevelika, onaj koji zapravo nikad nije namiren, suvremeni je zapadnjak koji kompenzira svoj emotivni ambis svime što mu je dostupno, trpa u sebe kao u kakav bezgranični silos. Uglavnom ne ide dalje od kognitivne spoznaje drugoga, emotivno ne može pojmiti sebe, pa tako ni potrebe drugih. Društvo je, kako kažeš, „devijantno i problematično“, jer njegove emotivne potrebe nisu zadovoljene. I ljudi na Zapadu umiru od gladi, ali ta je glad drugačija od one u drugim dijelovima svijeta.

U srži, moj odgovor na tvoje pitanje je da je naša dužnost prilagoditi se društvu na onaj način na koji umanjujemo njegovu glad, generiramo iscjeljenje, nudimo znanje i iskustvo izvan institucionalnih modela, komuniciramo što osjećamo, a ne samo što mislimo. U tom smislu takva „prilagodba“ može djelovati vrlo neprilagodljivo, ponekad čak i sebično. Ali ne stavimo li masku s kisikom prvo preko svojih usta, teško da možemo ikome drugome u ovim turbulentnim vremenima stvarno „dati da diše.“

Što se funkcionalnosti tiče, mnogi ne shvaćaju da je disfunkcionalnost u naravi funkcionalni odgovor na disfunkcionalne okolnosti – čovjek bi trebao imati na pameti da onaj tko na disfunkcionalne okolnosti odgovara prividno funkcionalnim ponašanjem samo pounutri i apsorbira ono disfunkcionalno, pretvori svoj unutarnji krajolik u mučni agon. Promatrač izvana će onoga čiji je agon vidljiv smatrati nedovoljno prilagođenim, nedovoljno funkcionalnim, iako je stvarni problem zapravo drugdje. Erupcije nasilja, bilo naspram sebe ili drugoga, osviještene ili ne, uglavnom proizlaze iz tih unutarnjih agona koje čovjek odbija sagledati i artikulirati. Jedno je samoća kao odluka, svjesno utišavanje svega da bi se čulo nešto na fragilnoj, jedva čujnoj frekvenciji, a drugo je samoća kao nemogućnost kontakta, prikrivanje vlastitih emocija, trajno i beskrajno zamorno nastupanje u nekim ulogama koje je za nas osmislio netko drugi.

 

Kako se pozicioniraš na ‘sceni’ ukoliko o njoj uopće možemo govoriti? Smatraš li se dijelom neke grupe, organizacije, društva, ‘angažmana’…?

Članica sam nekoliko strukovnih udruženja, jer smatram da je kolegijalnost bitna. No iskustvo me podučilo da od takvih konglomeracija nemam prevelika očekivanja. Kad dođemo do pitanja radničkih prava, čovjek je često prepušten sam sebi, osim ako nije „dobro pozicioniran na sceni“ što s kvalitetom rada i obrazovanjem uglavnom nema previše veze.  Neisplate autorskih honorara, potplaćenost, mobing, rad bez ugovora, mizoginija, favoritizam, klijentelizam, monopolistički ugovori, ucjene, izigrani dogovori, uskraćivanje komunikacije – ovo nisu iznimke kad je u pitanju profesionalni umjetnički rad u Hrvatskoj. Ti su fenomeni također funkcionalni odgovor na strukturalno disfunkcionalni sustav kojeg ne može promijeniti ni najplemenitije strukovno udruženje, a nijedno nije takvo. Mnoge kolegice i kolege tvrde da je važno artikulirati stvari, prozvati imenom i prezimenom. No meni se čini da je iznimno važno i to kako se stvari artikulira, što se njima želi postići a da je u cilju kolektivne dobrobiti. To zahtjeva promišljanje, planiranje, sastanke, organizaciju, a ne ostrašćene ispade na društvenim mrežama. Oni u pravilu ne postižu ništa, a mahom se ionako artikuliraju stvari koje su svima dobro poznate.

Jasno je da se nijedna društveno relevantna bitka ne može dobiti bez kolektivnog djelovanja – ali dojma sam da je većina tog djelovanja u Hrvatskoj kozmetičke naravi: dobro izgleda izvana, iznutra ne prodire preduboko.

Nisam sigurna da je riječ scena precizna – imamo nekoliko interesnih skupina, uglavnom koncentrično organiziranih oko onih s najviše moći, što je tipični primjer Buffettovog kapitalističkog modela opkopa (economic moat), samo u našem slučaju financiranog javnim novcem. Takav model omogućuje čak i nekima s vrlo malo znanja i stručnosti da trajno sjede na visokim funkcijama i uspješno vode svoje monopole. Vlada stilska i sadržajna monokultura, dominiraju crno-bijeli narativi žrtava i pobjednika, tiska se enormna količina knjiga koje nitko ne čita, niti si ih može priuštiti, a brojni se sukobi interesa pravdaju banalnom maksimom o maloj zemlji. Mali su ljudi, a ne zemlja.

Ima tu naravno i nekih divnih čovjeka, sjajnih umjetnika, briljantnih umova, hrabrih i neumornih žena, vrijednih projekata i inicijativa. Trudim se podržavati ih, osvijetliti njihov rad, iskreno ih motivirati da ne odustaju. Ponekad je ta dinamika uzajamna i to je maksimum mog osjećaja pripadanja u profesionalnom smislu.

 

Znam da je nezahvalno govoriti o nekim planovima i budućnosti, ali ako razmišljaš o pisanju, što ti se čini tvojim sljedećim korakom, ako ga ima?

 U zadnje vrijeme često upotrebljavam metaforu o slaboj vidljivosti – nedavno sam vozila iz Splita za Zagreb računajući da ću stići prije mraka, no uhvatio me ne samo mrak već i nevrijeme. U takvim uvjetima voziš sporo, znaš da ne smiješ stati, vidljivost ti je jedva pola metra, ali svejedno ideš naprijed. Tako izgledaju moju trenutni planovi. Radim na romanu, adaptiram Strah tijela od poda u filmski scenarij, ovaj mjesec ulazimo, nadam se, u završnu fazu uređivanja moje nove pjesničke zbirke. Nisam više pretjerano uzbuđena oko ičega u tom smislu i to smatram uspjehom. Trenutno sam više fokusirana na druženja, kuhanje, odmor, odlaske u prirodu, povezivanja, istraživanja. Vrijeme je velikih promjena, a one su teške i čovjek u takvim okolnostima treba biti nježan prema sebi i drugima. Stoga mi je važnije kako se osjećam i kako su oni koje volim, gradimo li nešto zajedno, raste li nešto u našim metaforičkim i stvarnim vrtovima. Puno ljudi je u zadnje dvije godine doživjelo zdravstvena, financijska, privatna urušavanja – trudim se u radijusu kojim se krećem ne biti slijepa za njih, kao ni za vlastite potrebe. Kolektivno, budućnost nam je izrazito neizvjesna, a planiranjem se mogu baviti oni koji imaju kapital. Mi ostali možemo samo živjeti.