Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

(*Priča je izvorno objavljena na književnom portalu Strane)

• Više ne mogu pisati, znaš.

Mihaelin pogled je blago napet. Priča neprekidno. Naš kafić gleda u nebodere. Mi smo prave urbane djevojke, šalile smo se prije, radeći selfije ispred gradskih silueta.

Prije čega?

• Probudim se, sjednem za stol. Ne izađe ništa. Nisam napisala ni riječ mjesecima. U komi sam.

Namješta svileni, bež šal i primiče glavu. Poželim dotaknuti njezinu kosu, čini mi se, također svilenu. Možda mi dodir tog materijala na trenutak pruži utočište. Možda me pokrene pa iz mene počnu ispadati riječi kao iz Mihaele; raznolike, razigrane, osjećajne riječi koje trče i natjeravaju se po cesti kao Domaći iz Šume Striborove.

• Čuješ?- gleda me pažljivo – suosjećaj malo. Tebi je dobro, ali kad imaš ovako nesigurnu situaciju kao, na primjer, ja… Ne kažem da je meni najgore, ima ljudi koji su stradali i od virusa i od potresa. Ali ja živim sama, na primjer.

Tu stane. Njezino lice sada je usredotočeno na potragu za nečim što može iznijeti kao krunski dokaz.

• I ja živim sama.- odgovaram tiho i oprezno.

Želim je potapšati, pokazati da sam i dalje tu, da smo i dalje ovdje. Nas dvije, nepobjedive, same, ali zapravo ne same.

Mihaela se nasmije i odmahne rukom.

• Tebi je ovdje pola obitelji. Ti to ne možeš razumjeti.

Nešto u meni počinje stvarati blagi šum koji se pojačava i gura ispred Mihaelinog daljnjeg objašnjenja. Šum koji kao da stiže iz moje unutrašnjosti, možda crijeva ili s nekog još dubljeg mjesta. Taj koloplet u meni sada nešto radi, probavlja, valja i prebacuje hranu s jedne stijenke na drugu, polako ili možda brže. Smeta li tim tunelima sada nešto ili djeluju pravilno, pravocrtno, s jasnim ciljem, bez ograda i neprobojnih spužvi? Je li taj koloplet onaj nesuosjećajni, opasni trenutak u meni koji mene i Mihaelu sprječava da se opušteno nasmijemo zajedno, kao nekada prije? Prije čega?

Ispijem malo kave iz bijele šalice. Ispred nas je neboder u kojem sam uvijek htjela živjeti, ali od svih zgrada koje sam pregledavala s nadom da se negdje možda iznajmljuje ili prodaje neki prihvatljivi stan, jedino u njemu nisam bila.

• Uvijek si govorila da pišeš o onome što ne razumiješ. Možda su ti sada stvari jasnije.

Kažem to tek toliko da nešto kažem. Ona traži samo ideju koju će omirisati, opipati, možda i zagristi, ali na kraju odbaciti. Zato je zapravo svejedno što kažem, iako nikad nisam željela da je svejedno. Željela sam da se među nama misli prebacuju kao preko srebrnog lančića i da oprezno, s pažnjom, jedna i druga gledamo u njega dok klize. U sve što smo oprezno nanizale.

Pogledam u neboder preko njenog ramena, prema krovu. Njezina plava kosa poigrava na povjetarcu. Dio kraj čela se pomiče i otkriva kožu glave. Djeluje mi ranjivo takva, bez bujne svilene zaštite i pokušam se nasmiješiti, ponovo je dotaknuti.

Odmiče glavu.

• Istina, sada mi je mnogo toga jasno- pogled joj ipak postaje topliji.- Mogu reći da sam došla do jedne sasvim fine razine poimanja univerzuma. Samo, ta blokada…

Opet pomislim na crijeva, sve blokade s kojima se ona susreću, a nitko ih ne može pomilovati po glavi. Tko zna kako je mojima u meni? Nesvjesno se dotičem po trbuhu. Što se događa sada? Odmaraju li se? Rade? Muče li se? Kako im pomoći?

• Možda je to samo faza.- kažem, jer nešto treba reći.

Ona zašuti i otpije gutljaj vode. Pogleda prema tramvajskoj pruzi.

• Prije su priče samo izlazile iz mene, sjećaš se!- kaže glasno.
• Znam, ma super su bile – kimnem pet, šest puta. – Najbolje.

U užem izboru je bila još jedna, plava zgrada koja me zanimala, vrlo blizu velike prometnice. Tamo me Petar odveo autom i ostao čekati unutra. Izašla sam i pregledala staklena ulazna vrata u potrazi za nekom obavijesti. Voljela sam doći do svake zgrade koja mi se učinila zanimljivom i gledati piše li nešto na njoj, oslobađa li se netko stana, želi li netko zamjenu, kupuje li nešto. Taj put obavijesti nije bilo. Nalijepljeni papiri koji su o nečemu obavještavali kao da su mi davali nadu da se nešto može promijeniti, da je netko ipak odlučio nešto pomaknuti u svom životu. Vratila sam se u auto.

• Ništa, ha?- pitao je s blještavim osmijehom i vidnim olakšanjem.
• Ništa. Ali nije važno.

I nije bilo. On me tamo čekao i to je jedino bilo bitno. Ali sada više nije. Sada je jedino bitno, shvaćam odjednom, ući u onaj neboder.

Trebam jednostavno ustati i otići do njega, mislila sam nespretno se vrteći na stolici. Privlače me viši katovi, iznad desetog. Zapela sam na prvom, u trokatnici, a želim vidjeti čitav grad; ujutro, ali još više navečer. Mračnu panoramu.

Majčin novi stan također je bio na prvom katu. Bio je to malen podstanarski stan od tridesetak kvadrata, smješten preko Save u jednom od novozagrebačkih naselja. Majci taj prostor nije bio poznat od prije pa mi se činilo da se namjerno miče tamo, što dalje od mene. No, možda je jednostavno željela promjenu. I nešto jest bilo drugačije od istoka grada gdje je provela većinu života. Novi je Zagreb imao niske balkone na kojima su bile smještene šarene lončanice i činilo se kao da bih se na svaki od njih mogla popeti, pozdraviti ukućane i dobiti čašu vode ili možda čak i kavu. Zamišljala sam kako bi izgledalo da je meni dan skrojen od tih malih balkona, šetnji među njima i po obližnjim livadama s kavom u rukama. Bih li tada bila netko drugi? Je li majka postala netko drugi? Bila je dobro, zdravstveno stanje joj se popravljalo i nisam joj više bila potrebna. Možda je to čitavo vrijeme i bio njezin plan, iako je nakon očeve smrti imala samo mene; odmaknuti se dovoljno daleko i oporaviti se. Samo, od čega?

• Sjećaš li se moje zadnje zbirke?

Mihaela me pažljivo gleda u oči. Na koliko dugo sam odlutala? Što je u međuvremenu pričala?

Najbolje je samo ustati, zaključujem.

• Dođi– kažem i dižem se. Iz novčanika vadim novac i ostavljam ga na stolu.

Gleda me zbunjeno.

• Već idemo? One su kao moja djeca, te zbirke, znaš. Svaka je imala oko sebe posebnu auru…

Ipak polako ustaje. Primam je za ruku i prelazimo cestu.

To je bilo tako jednostavno, samo prijeći cestu. Zašto to nisam učinila ranije? Zašto sam unajmila stan na prvom katu?

• Gdje idemo? – pita Mihaela i mršti se dok popravlja šal.

Pred neboderom smo. Ulazna su vrata siva i masivna. Naslanjam se na njih svom težinom kao da će od toga popustiti u slučaju da su zaključana, ali, uz reski zvuk, vrata se sama otvaraju.

• Vidiš?- pitam je pomalo uzbuđeno.
• Pa da – kaže i zažmiri, gledajući u mrak hodnika. – Ali što ima u ovoj zgradi?

Nisam sigurna, ali je opet, poput djeteta, primam za ruku. Njena ruka je tvrda i ukočena u mojoj.

U prizemlju su dva lifta, jedan pored drugog.

• Idemo na najviši kat.- obznanim svečano.

To sam trebala napraviti s Petrom. Izvesti ga van iz auta za ruku i odvesti na najviši kat ove zgrade. Mogli smo ići i pješke, tada sam imala puno energije. Mogli smo trčati po stepenicama, utrkivati se. Ljubiti se na svakom katu. Prije sam mogla podnijeti mnogo fizičkog napora. Prije čega?

Sada sam se ujutro budila u sedam i spremala se za posao, no noge sam na pod morala spuštati oprezno i raditi male korake iz straha da će nešto jednostavno prestati. Bila sam sigurna da je dovoljan samo jedan neoprezan pokret koji će aktivirati niz sitnih kvarova ili lomova i da ću onda zauvijek ostati na istom mjestu, zaustavljena na podu svoje sobe na prvom katu.

Neboder ima petnaest katova. Pritišćem najviši i čekam da lift krene. Uz lagani škljocaj, to se i događa. Ona me gleda. Njezin pogled me dodiruje oprezno poput baršuna, ali ja gledam u gumbe lifta. Jedan je spaljen, možda upaljačem, onaj od trećeg kata. Crn je i širi od ostalih.

• Zašto smo ovdje?- pita tiho.

Njezine su plave oči sada sasvim raširene. Svjetlo u liftu je slabo, žućkasto.

• Pa, možda ti stvaram materijal za priču. Evo jedne stvari koja ti nije jasna.

Pogledam je i nasmiješim se.

Mihaela okreće očima, a zatim se okreće oko sebe. Njezin smeđi mantil napuhao se oko nje. Vjerojatno želi zaustaviti lift ili pronaći neki izlaz, prozor ili rupu kroz koju bi se mogla provući. Jesmo li ikada bile u liftu zajedno? Ne mogu se sjetiti.

Lift se polako penje, svjetlo titra. Zaustavlja se na najvišem katu. Vrata se automatski otvaraju. Izlazim i lagano ju poguram prema naprijed. Lijevo od lifta su vrata od terase, ali mene zanimaju stepenice koje, čini mi se, vode na krov.

• Ajde, idemo gore.- kažem joj.
• Ne želim ići gore. – kaže. – Ne znam zašto sam uopće došla ovako daleko s tobom.

Ovako daleko. Riječi se nježno smještaju u meni.

Konačno je pogledam u oči. U njima me dočeka tišina.

• Želim ti nešto pokazati.

Penjem se stepenicama prema krovu, iako ne znam hoće li vrata biti otvorena. Dolazim do njih i polako primam kvaku. Ona je iza mene i vjerojatno samo želi da ovo, što god bilo, što prije završi.

Vrata se otvaraju. Bila sam u pravu, ovo je izlaz na krov.

• Ne želim ići tamo. Bojim se visine- začujem glas iza sebe.
• Ne laži. Gledaj.

Grad se prostire pred nama. Katedrala, Sljeme. Sve djeluje drugačije, neprepoznatljivo. Čiji je to grad? Zašto ga ne prepoznajem? Duboko udahnem. Vjetrić se na ovoj visini već pretvorio u vjetar. Kosa mi smeta i prihvaćam je rukom te spremam ispod kragne.

• Što mi to trebaš pokazati?
• Znaš čega se ja bojim? – odgovaram protupitanjem i gledam ispred sebe premda trenutno ne osjećam nikakav strah.
• Čega?- pita i stane kraj mene. Oči joj prate moje.
• A da, znam to. – kaže razočarano. – Eno ih tamo uz zid, baš su se poredale. Što te ono plaši? Čekaj, sjetit ću se… lepet?
• Mislila sam da je lepet – okrećem se prema vranama smještenima na rubu betona iznad kojega je dimnjak. – ali je zapravo to što bi svaki tren mogle napasti s visine. I ne znaš kada će krenuti. Polako se sve to događa.

Mihaela me gleda uznemireno i stišće mantil oko sebe. Petra sam upoznala preko njezinog brata. Bili su dio ekipe iz birca u koji smo i Mihaela i ja često izlazile. Nije joj se sviđao, bio je previše djetinjast za nju. Grub. Neuglađen.

• Nespojivi ste – često mi je znala reći kao svoju pomno promišljenu, konačnu dijagnozu naše veze.

I dalje šuti i pogleda prema skrivenom suncu. Hladno i oblačno vrijeme nije joj nikada odgovaralo.

• Sjećaš se kada me Petar napustio? Tražili smo stan i onda je samo otišao. Pa eto, ja sam zapravo željela da uzmemo stan u ovoj zgradi.
• A je li? Nisam to znala. – kaže i počne pomnije gledati oko sebe, iako s mjesta gdje stojimo može vidjeti samo beton i malo trave. – Zašto ovdje?
• Zato što sam željela biti visoko.
• Htjela si i ti na sve gledati svisoka, ha?

Pokuša se nasmiješiti, svjesna da se događa nešto neočekivano i neumoljivo.

• Ali nikada nisam gledala ima li ovdje stanova… niti ga zamolila da gleda stanove sa mnom. To mu je bilo previše stresno, sjećaš se?

Šuti, i dalje gledajući ispred sebe.

• Sve mu je bilo stresno; posao, vježbanje, prijatelji… sjećaš se?
• A, valjda.- kaže nezainteresirano.

Vjetar puše sve jače.

• Ajde idemo, što sad, imaš drugi stan – kaže i pogleda prema izlazu.
• Znaš što mu jedino nije bilo stresno?- pogledam je. – Odlazak od mene.

Izvlači rukavice iz džepova.

• Znaš i zašto? – pitam tiše. – Jer je imao s kim razgovarati.

Ne okrećem se prema njoj. Zrak je sve hladniji.

• Isuse bože, već sam ti rekla da je to bio moj eksperiment, da vidim kako će on reagirati i hoće li išta shvatiti. I dalje me daviš zbog toga. Tada sam pisala i priču, sjećaš se, o muškarcu koji je nesposoban vezati se i osamostaliti… Petar je bio savršen primjer.

Šutim. Jedna je ptica poletjela do ograde krova. Ograda je niska i siva. Slijeće na nju i gleda ispod sebe. Mihaela nastavlja, priča sve nemirnije. Njene riječi, Domaći u Šumi Striborovoj su sada kao na ubrzanom filmu.

• Možda nisam trebala ići svuda okolo s njim, ali bio je tako otvoren, jedino tada. Pričao je sve redom; kako se osjeća, zašto odlazi, kako mu je u vezi s tobom bilo naporno, kako je sada slobodan, konačno… bilo je tu puno materijala – napravi pauzu kako bi mi uputila brzi pogled. – Jednostavno, moraš već jednom prihvatiti da je to za njega bilo tako. Moraš prihvatiti tuđe istine.

Okrećem se prema vratima terase. Da je tada pričao sa mnom, pomislim, rekla bih mu za ovaj neboder. Došao bi sa mnom ovdje, bez obzira na nervozu. Volio je visine.

Mihaela nastavlja, sporije.

• Uostalom, ništa od toga više nije važno. Oboje imate novi život. Njegova je odluka na kraju za njega bila ispravna. Zašto sad uopće misliš na to? Zbog ove jadne, oronule zgrade?

Lagano se strese, ali ne mogu procijeniti je li to zbog ljutnje ili hladnoće.

• Dugo nisam uspjela shvatiti kako to da je bio tako miran nakon prekida. Doista si mu pomogla.

Ona ponovno pogleda prema nebu i uzdahne, kao da mora nešto objasniti sasvim malom djetetu.

• Ti si sada sređena osoba. Druga osoba. Zašto uvijek imaš potrebu nešto vaditi iz prošlosti? O tome moraš s nekim porazgovarati. I u vezi njega isto.

Njezino je strpljenje pri kraju, toliko znam. Pitanje je trenutka kada će zatvoriti temu.

• A možda možeš i iz ovoga izvući priču, o dvije prijateljice koje se posvađaju na krovu?- nasmiješim se pomirljivo.

Pogleda me sažaljivo i okrene se prema izlazu.

• Idem odavde, imam balet. Slušaj me, ponovit ću ti ovo jer je važno za tebe: zaglavila si. Ali dobra stručna osoba… to može pomoći.

Njena kosa mi sada djeluje sasvim sljubljeno uz glavu. Pitam se ima li u džepu iz kojeg je maloprije izvadila rukavice i kapu.

Još se jednom okreće i izrecitira:

• Moraš znati i ovo, to je najvažnije: sve ovisi o tebi i o tome koliko ćeš na tim svojim problemima raditi.

Izlazi i zatvara vrata za sobom, vrlo polako, kao da usporenošću želi naglasiti prazninu koju ostavlja za sobom, a s kojom se ja tek trebam suočiti.

Ostajem stajati na krovu. Vjetar leluja trske koje rastu uz rub. Približim se ponoru i pogledam dolje. Od visine mi se zavrti u glavi i čvrsto se primim za ogradicu.

Mihaela se, barem mi se čini da je to ona, iako djeluje kao mala smeđa mrlja, ubrzo pojavljuje na ulaznim vratima nebodera. Kreće ravno prema svom automobilu. Na krošnji drveta iznad nje su poredane neke ptice.

Zamišljam da su to vrane, da formiraju ravnu crtu i spuštaju joj se na ramena, glavu, ruke. Da ju usmjeravaju i vode. I da je nikada ne napuštaju.

(Autorica: Sara Kopeczky Bajić)

Majka namršteno gleda gužvu kroz suvozačev prozor.

“Trebale smo ranije krenuti”, kaže. “Sad se ljudi vraćaju s posla.”

“Ne vraćaju se s posla, već idu na plažu”, Lena se nasmije.

“Nema toga u Njemačkoj”, kaže majka.

“Nema, zato i jesu svi tu došli”, kaže Lena.

“Blago nama.”

“Opusti se. Nije da žurimo.”

“Mrzim čekati”, majka otpuhne.

“Kao prava Njemica”.

“Ti si prava Njemica. Zato smo i otišli”, majka zastane i ugrize za usnu. “Zato sam i otišla. Da tebi dam priliku…”
“… koju ti nisi imala, znam, rekla si mi stotinu puta”, Lena prevrne očima.

“Ne znam zašto si navalila da idem s tobom. Prošlih ljeta ti je bilo dobro i samoj”, kaže majka.

“Da sam znala da ćeš se cijelo vrijeme duriti, možda bih dvaput razmislila”, Lena uzdahne. “Mislila sam da će ti biti drago opet vidjeti dom.”

“Ovo više nije moj dom.”

Kolona se napokon pokrenula.

*

Lena je opsovala sebi u bradu, kao svakog puta kad se uspinjala uskim, jednosmjernim uličicama do kuće. Parkirala je i izašla iz automobila, a majka je još uvijek nepomično sjedila.
“Dolaziš?” upita. Majka uzdahne, popravi kosu i izađe iz auta. Iz torbice izvadi ključ, veći i teži od ijednog modernog, brava škljocne i uđu unutra.
Zrak u kući težak je i zagušljiv. Posvuda je prašina. Lena širom otvori vrata i prozore, a onda dohvati metlu i zgađeno pokupi paukovu mrežu iz kuta kuhinje.

“Nije se ništa promijenilo”, šapne majka, kao da je očekivala suprotno, kao da je mislila da će kuća oživjeti i nastaviti dalje, baš kao što su, daleko od nje, nastavile one.

Zidovi su bili puni slika raznoraznih riba, kao i članova obitelji, od kojih su mnogi davno umrli. U kredenci je i dalje bilo isto posuđe, bijeli tanjuri sa zlatnom crtom, najbolje jugoslavenske kvalitete, a u ladici žute vrećice iz trgovine koja više ne postoji.

“Uvijek sam te htjela pitati, tko je na ovoj slici?” Lena pokaže na fotografiju djevojčice koja ponosno pozira s ulovljenom ribom koja se još uvijek batrga na udici.

“To sam ja”, nasmije se majka. “Otac mi je tog dana prvi put dao štap u ruke. Početnička sreća”, odmahne glavom, ali smijeh joj i dalje lebdi oko usana.

“Svašta ću ja još naučiti o tebi”, Lena podigne obrve.

“Tad sam bila puno hrabrija nego sad.”

“Nije istina. Hrabra si ti”, Lena će tiho. Majka stisne usne.
Dok je Lena čistila, odvrnula ventil za vodu i uključila uređaje u struju, majka je pregledavala kuću kao da je ušla u muzej.

*

Spustile su se do glavne šetnice. Posvuda su bili lokalci i turisti odjeveni samo u kupaće kostime ili u najboljem slučaju, lagane ljetne haljine. Djeca su vrištala od sreće i trčala uokolo s kantama, grabljama i praznim šarenim mrežama. Kosooki dječak jeo je čokoladni sladoled. Dokaz je završio na njegovoj bijeloj majici.

“Prije nije bilo ovoliko ljudi”, kaže majka, mršteći se. “Ničega ovoga nije bilo.”
Produžile su dalje, prema novoizgrađenim apartmanima. Majka je zastala i počela se osvrtati, kao da se pokušava orijentirati.

“Stvarno nisi dugo bila. Evo, ovo ti je kafić u koji svi sad idu”, Lena pokaže rukom prema nekoliko velikih stolova ispod šarene tende.

“A ovo je najbolji riblji restoran. Skup je k’o vrag, ali vrijedi svaku kunu”, želudac joj zakruli na miris pečene ribe.

“Ovaj restoran znam”, kaže majka. “Izgradili su ga još i prije nego što si se ti rodila”, zausti kao da će još nešto reći, ali onda ipak odustane.

“Što kažeš da napravimo pauzu za ručak?” pita Lena, a majka kimne. Pratila ju je bez riječi, krotko poput izgubljenog djeteta. Lena je naručila pečenu oradu i blitvu, a majka ćevape. Lena je pogleda podignutih obrva.

“Stvarno? Od sve moguće ribe, to ćeš jesti?”

Majka se po prvi put tog dana nasmije sve do očiju.

“Uvijek su imali odlične ćevape. Tvoj otac bi ih naručio svakog puta kad smo ovdje jeli. Govorio je da je jedina morska hrana koju priznaje meso koje upadne u more, a jedini desert jogurt iza bureka.”

Konobarica je donijela hranu. Majka pomiriše pečeno meso, umoči ga u ajvar i zatvori oči od užitka.

“Neke stvari se ipak nikad ne mijenjaju”, kaže.

“Sad ćeš ti meni pokazati gdje si išla kad si bila mlada”, Lena će nakon ručka.
Majka živne na taj prijedlog. “Može, ali moramo se popeti malo u brdo.”

Sunce im je tuklo u leđa dok su se penjale, Lena je išla prva, a majka odmah iza nje, brzo i gipko poput mačke. Bila je neobično tiha. Kad su došli do križanja, nedaleko od stare tvornice ulja, majka zastane. Rukom dotakne granu stabla rogača.

“Ovdje me tvoj otac prvi put poljubio”, kaže.

“Mama…” uzdahne Lena.

Majka odlomi rogač s drva i stane ga žvakati.

“Žao mi je”, kaže Lena.

“Nema ti što biti žao. Odrastao je čovjek. Ima pravo izabrati”, rekla je majka oštro. Snažno je žvakala rogač i gledala brodove u daljini.

“Znači, to je stvarno to? Ovog puta, mislim?” upita Lena.

“Tako izgleda.”

“Stari mi je kreten”, kaže Lena. Majka sebi dozvoli da joj zatitra kut usana.

“I što ćeš sad?” upita Lena naposljetku.
“Kako što ću? Što i prije. Radit ću, gnjaviti tebe i čitati knjige. Meni dosta.”

“A otac?”

“A otac ništa.”
Obje zastanu u tišini.

“Nemam pojma kako se ponašati u ovoj situaciji”, uzdahne Lena naposljetku. “Mislim, nisam više dijete. Još malo pa ću diplomirati. Praktički sam stara cura.”

“Nemoj bit tako negativna”, majka trzne i drugi kut usana. “Ona je isto bila pred diplomu, pa je uhvatila nekog puno starijeg. Dapače, i zauzetog. Ne da takvo nešto želim za tebe”, brzo doda.

“Malo je i komično, kad bolje razmisliš”, kaže Lena.

“Standardni klišej”, majka kimne. “Stari jarac i mlada cura.”

“Samo, da je ovo film, otac bi sad naučio neku veliku životnu lekciju i vratio se natrag podvijena repa”, kaže Lena.

“Bojim se da sam taj film gledala već previše puta”, kaže majka.
Lena je gleda. Oklijeva, ali ipak progovori.

“Mama, kako si izdržala sve ovo vrijeme? Koliko je to uopće trajalo?”

Majka uzdahne i zašuti.
“Znači, dugo.”
Majka kimne.

“Nisam znala što bi… Shvati me, bila sam sama u stranoj zemlji. On je radio i zarađivao. Rekao mi je da će prekinuti”, zastane. “A onda je jednog dana promijenio priču. Rekao je da se zaljubio, da želi biti s njom, osnovati obitelj”, zavrti glavom. “Isprva sam mislila da su to gluposti, da će ga proći, ali bio je ozbiljan. I zbilja je otišao.” Duboko uzdahne, pogleda prema gore i zatrepće. “Najgore od svega mi je što na kraju nisam ja ostavila njega, već on mene. Da ju je ostavio, da se vratio, možda bih ga i primila. Zapravo, sigurno bi. Žene od pedeset godina se ne rastaju. S muškarcima je drugačije.”

“Onda bolje da se nije vratio”, kaže Lena i zagleda se u daljinu. “Ionako nam ne treba.”

“Lena, unatoč svemu, on ti je otac. Stalo mu je do tebe…” započne majka. Lena odmahne glavom.

“Da mu je stalo, ne bi napravio to što je napravio. Stalo mu je samo do sebe. Ne možeš započeti novu obitelj, a da prije toga ne razrušiš onu staru. Ne možeš imati sve.” Leni naviru suze od bijesa. Majka baci rogač na tlo, a onda joj stisne rame.

“Znam da ti je sad teško, ali vidjet ćeš, s vremenom…”, kaže. Lena se otrgne.
“Kako možeš biti takva? Tako… hladna. Kao da se ništa ne događa. Kao da ovo nije ništa”, glas joj zadrhti. “Kako se možeš brinuti oko prometa, oko vrućine i svake vražje sitnice osim oko ovoga?” Lena šmrcne. Majčine oči postale su čvršće od čelika.

“Kako? Godine prakse, eto kako. Nisam bila hladna prvi put. Sjećaš se kad si se vratila iz škole, a posvuda je bilo razbijeno posuđe? Tad sam okrivila Arija, rekla ti da je zubima povukao rub stolnjaka i sve srušio, a tebi je to bilo smiješno, još se sjećam kako si se smijala, i nije ti palo na pamet da Ari jedva može dosegnuti stolnjak, a svakako ga nema snage povući? Zbog tog smijeha sam preživjela”, šapne.

Lena duboko uzdahne.

“Ne mogu vjerovati da ništa nisam skužila”, odmahne glavom. “Mislila sam da samo puno radi, da ga zato nikad nema.”

“Radio je on puno”, kaže majka. “Ali nitko ne radi baš toliko.”

“Oprosti”, kaže Lena.

“Oprosti ti meni. Što sam vikala zbog gluposti. I što nisam otišla.” kaže majka.

Nastavile su se penjati. Ako im je i bilo teško, nijedna se nije potužila.

*

Dvije starije žene nasred uličice držale su veliku mapu, mrštile se i upirale prstima na različita mjesta, sve jače govoreći.

“Njemice”, kaže majka uzbuđeno kad su im se približile.

“Zašto ne koriste Google karte kao svi normalni ljudi?” Lena preokrene očima.

“Vidiš da su to žene u godinama”, šapne majka. Obje su imale kratku kosu, jedna kovrčavu i snježnobijelu, a druga ravnu i obojanu u tirkizno. Nosile su kratke hlače iz kojih su podrhtavale omršavjele noge prošarane venama, nataknute u planinarske cipele.

“Čini mi se da su izgubljene”, kaže majka i priđe im prije nego što ju je Lena stigla zaustaviti. “Ispričavam se, treba li vam možda pomoć? Ja sam odrasla tu,…” Na licima im se pojavi iskreno olakšanje kad su čule njemački.

“Tražimo hotel Maris. Trebao bi biti negdje na ovoj strani, ali prošle smo sve i nismo ga uspjele naći.” Majčino lice se objesi dok su je strankinje gledale s iščekivanjem.

“Dajte mi samo trenutak. Kako ste ono rekle da se hotel zove?” One ponove, a majka se namršti.
“Zadnji put kad sam bila tu, nije bilo tog hotela. Pored čega je, znate li?”
“Blizu bi trebali biti teniski tereni. I restoran Dubrovnik?” kažu.

“Znam gdje je to”, ubaci se Lena. “Na dobrom ste putu, samo morate još malo produžiti. Vidjet ćete veliku bijelu fasadu s plavim natpisom. Ulaz je s desne strane.”

Njemice se zahvale i odu.

“Idu u streljanu”, naglo kaže majka i lupi se po čelu.

“O čemu ti to?” upita Lena.

“Prije je tu bila streljana. S glinenim golubovima. Otac i ja smo stalno tu išli. Nisam znala da su je pretvorili u hotel.”

“Mama, sve su pretvorili u hotel, ako ne hotel, onda u apartman ili restoran.”

Majka se zagleda u daljinu.

“Sad sam samo još jedna Njemica koja nema pojma gdje ide”, majka će. “Više ništa ne znam…” glas joj odluta. Lena je zagrli.

“Ne brini. Zato ja znam.”

“Ne brinem, znam da ti sve znaš. Pa i ono što ne znaš”, nasmije se.

“Mama…”

“I mi smo kao ovdje došle da ja tebi pokažem gdje je što? Moš si mislit.”

“Inače ne bi pristala.”

“Normalno da ne bi. Ali mi je drago da jesam.”

Sunce je zalazilo nad njihovim leđima i brodovima. Bila je to ugodna tama, smiraj nakon žestine sunca.