Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

Autorica: Tea Tulić

 

Volga i Buga plutaju nad morem, nad našim glavama i govore:

− Ovo bacaj, a ovo nemoj.

Mrtvi koji još nisu pali u zaborav, u rukama drže šestare, ispravljaju karte.

Mrtvi nas navigaju.

 

***

Otac i majka vode ljubav na podu pored mog kreveta. Noć je, a njihove glave obasjava svjetlost s tavanskog prozorčića. Pravim se da spavam. Dlanove sklapam kao da se molim. Sklapam ih tako da bi majka poslije mogla reći:

− Vidi je, spava kao anđeo.

Majka je na ocu, a u mojoj uskoj utrobi buja gusta crna šuma. Vitice koje izlaze iz mog pupka brzo izrastaju u debela stabla. Uz grubu koru stabala marširaju crveni mravi faraoni, a njihove nožice izgledaju kao majčine namazane trepavice. Tisuće njih juri u krošnje, pod očne kapke majke i oca. Kapci titraju ubrzano. Malo niže je majčino koljeno, svinuto i bijelo kao cvijet kale. Bijelo tako da ne mogu maknuti pogled s njega, koljeno kao kraljevstvo. Sve se događa u velikoj tišini, čuje se samo disanje i to kako majka ocu šapće Cigo. Sklupčana sam i zaustavljena na boku, moja utroba grije čitav krevet. Stabla izlaze iz mene, gutaju proplanak, stazu do prozora. Gutaju ove dvije glave obasjane Mjesecom. Crveni mravi se goste kapljicama dvaju isprepletenih tijela potom siti padaju i nestaju u ponoru tamnog parketa. U svom umu popela sam se na stablo trešnje i čujem strica kako se smije dok mi govori:

− Siđi s te biljčice!

Otac i majka izgledaju kao da su preko njih pretrčale divlje svinje. Otac teško diše. Utrnula mi je ruka. Ruka je kao grana. Ne mogu se okrenuti na drugu stranu. Preko puta mene je prazan krevet, ispod mene nešto što nisam mogla sanjati.

Kad bih se mogla okrenuti prema zidu, prema svom bijelom platnu, vidjela bih kuću koju svaku noć uređujem za svoj dolazak. Vidjela bih stepenice koje vode u druge sobe.

Ovo je jedno od mojih prvih sjećanja.

 

Početak

Čitav naš namještaj nalazio se u jednoj uskoj sobi. Imali smo tri niska ormara boje trešnjinog drveta, sjajno lakirana. U jednom su se nalazila sva zajednička godišnja doba; ljeto bi se podvuklo pod zimu pa bi mi očeve kupaće gaće pale na lice dok bih izvlačila crveni džemper. Jednom sam u našoj sobi, dok smo se spremali za more, vidjela oca u tim kupaćim gaćama i pitala ga:

− Smeta li ti to?

− Koje?

− To u gaćama.

U drugom ormaru imala sam svoju ladicu za gaćice. U njoj bih ponekad pronašla i bombone. Druge dvije ladice su bile njihove. U drugom ormaru dio posteljine je bio sav na žute mrlje od nekorištenja. Nismo mogli doći do tih jastučnica. Iznad posteljine nalazio se dio s malom vitrinom, u njoj je bila kumulica − tako su govorili njih dvoje − u kumulici ti je novac za sendvič. Kumulica je staklena posuda s poklopcem, imam je još uvijek. Novaca smo imali dovoljno za hranu, režije, sladoled, cigarete, kavu sa šlagom, mala ljetovanja, slikovnice. Imali smo i knjige, tridesetak knjiga. Znala sam ležati na podu između naših kreveta i čitati sve dok me ne zabole kosti. Preko puta dvaju ormara stajao je niski stol, za kojim su oni pili kavu, a ja učila. Majka je tu pušila i sjedila na vrtićkoj stolici roza boje. Svo troje smo oduvijek nižeg rasta, mršavi i skladni pa se nismo morali puno saginjati pod kosim stropom. Samo bi malo vrat nakrivili. Ova soba se mogla prefarbati u jedno malo popodne, ali nismo imali kamo s namještajem. Ako bi ga izbacili iz sobe, netko bi morao izbaciti cijelu malu blagovaonu. Ako bi netko morao izbaciti tu blagovaonu, netko bi morao izbaciti cijelu veliku noninu sobu. Ta soba je označavala kraj. U njoj se nalazio veliki bračni krevet spojen od dva zasebna kreveta, dva velika ormara, psiha s ogledalom, šivaća mašina i komoda s televizorom. Iznad kreveta ovalna slika Isusa iz profila, Isusa na Maslinskoj gori, Isusa koji u sobi na kraju čeka svoj kraj.

Zato smo puno vremena provodili vani. Ako nam je soba bila mala, nisu bile ulice, klupice, riva. Gotovo sve izvan kuće smo osjećali kao naše. Potom se grad počeo smanjivati. Stigle su razne ograde, gomila uputa, upute za ponašanje na svakom koraku. A već je i prije bio mali grad, samo su naši snovi bili veći od njega.

Otac nije htio da ga napustimo iako to nikad nije glasno rekao. Umjesto palmi, voljeli smo stabla kestena. Za pijesak na plaži (kojeg ovdje nije ni bilo) govorili smo da je užas kojeg se nikad ne možeš riješiti, za razliku od oblutaka koje smo često nosili kući. Ali dogodilo se nešto zbog čega se sve ovo činilo kao uzaludan pokušaj. Jednu noć dezinsekcija je poprskala sve rubove zgrada pa je već u šest ujutro glavna ulica sva pocrnila od žohara. Majka me tada vodila sa sobom na posao, bila je subota. Kao da smo hodali po ljuskama oraha, tako se čulo. Jedan preživjeli žohar se zaletio pa sakrio pod moju cipelu. Zatvorila sam oči. Malo dalje, u drugoj ulici, majka je povratila:

− Dagnje, na dagnje sam pomislila.

Trebali smo se preseliti u Kanadu, ali otac nije bio spreman. Snijeg i komarci, snijeg i komarci, tako je mantrao dok je hodao s jednog kraja uske sobe na drugi. U tom trenutku više nije radio u doku, njegova budućnost je bila špediterska firma s drvenom lavljom glavom na ulaznim vratima. U tom trenutku rekao mi je:

− Preselit ćemo se u drugi kvart. Imat ćeš svoju sobu.

Kad sam počela odlaziti u praznu crkvu da bih učila za školu, prestala sam ga podsjećati na to što mi je rekao. S majkom je tada postalo više nego teško razgovarati. Ona je počela intenzivno gledati filmove. Dok bi ih gledala, svako malo bi izgovorila neku rečenicu umjesto lika. Na ulici su joj tepali glumice i ona bi tako hodala ulicom, kao glumica, kao biće koje se ne dodiruje.

Zaspala bih slušajući je kako izgovara:

− The world belongs to the meat eaters, Miss Clara!

Potom bih se „probudila“ usred noći i gledala kako mojim krevetom gmižu žohari, zmije, škorpioni, kako mi gutaju krevet. Kada bih se u jecaju okrenula prema krevetu majke i oca, vidjela bih da po njihovom krevetu ništa ne gmiže. Zbog ovog sna i ove sobe počela sam se plašiti za zrak.

Oca i majku su često pozivali u školu kako bi im uvijek na neki novi način rekli da ja usred nastave nestanem, da mi se tako isprazni pogled. Da na satu tjelesnog stanem usred razrednog trčanja u krug. Stanem i ne odazivam se. Nemam loše ocjene, ali imam ovakve neopravdane „izostanke“. Ne odazivam se.

− Kuda odlaziš, sine? − kasnije za stolom naše sobe pita otac.

Dan-danas ne znam gdje odlazim. Tamo gdje odem, ništa se ne zbiva osim rečenica. Kao da je to jedino što od nas i ostaje. Izgovorene ili zapisane riječi vječno u tom prostoru između neba i mora. Lebde u plavilu iznad naših glava. To je gomila jednostavnih rečenica, a te rečenice su tek eho misli. Poput rečenice Bit će sve kako bude. Poput rečenice Siđi s te biljčice. Takve rečenice čujem u sebi i kad više ništa ne čujem izvana. Nema velikih rečenica kad si na odlasku. Tako je kako je. Možda se dogodi čarolija poput Pariz je divan zimi. Onda taj Pariz skupim među tanke usne gdje zvuka više ni nema. Padnem na Pariz kao snježna pahulja.

To je prostor u koji nas dvoje odlazimo kad odvežemo barku.

 

Kaubojski salon

Zadnji kafić u kojem sam radila nalazi se preko puta naše zgrade. Vlasnici su mlađi bračni par, oboje plavokosi, uvijek odjeveni u pastelnim bojama roza, zelene, plave i žute pa me podsjećaju na dječji crtež. Njemu je i glava takva, veća od tijela, okrugla, ali nepravilna kao vježbanje slova O. Na terasi su plastične stolice i stolovi, a unutra metal u kombinaciji s drvetom. Ništa u kafiću nije čisto do kraja iako određeni trud da se unutrašnjost održava čistom – postoji. Tu se okupljaju tinejdžeri koji kriju cigarete od roditelja, ljudi kojima preko cijele nogavice piše Adidas, ljubavnici za zadnjim stolom iza zida zahoda koji zvuče kao da tek uče govoriti neki strani jezik. Ovakve rečenice izlaze iz njih: ja sam dobro, ova kava je baš fina, pospremila sam sobu, volim taj film, jako volim taj film, kupio sam novi upaljač, jesi li za sladoled, jao tiii, šta je, ma ništa, šta, ma ništa ništa, kako ništa, pa eto ništa. Smiju se, dodiruju se jagodicama, laktove su položili na stol pa im ruke u zraku počinju ličiti na labudice, teatar sjena.

Odavde sa sobom nosim ovo: rano je rano popodne i ljetna žega kad mi za šank sjeda muškarac svijetle kose i tamnog lica, a moje visine. Uvijek dolazi sam. Muškarci koji poput njega sjedaju sami za šank, osim ako nema i drugih muškaraca, uvijek započinju priču koju ne znaju dovršiti. Prvo gledaju malo u šank, malo u svoju čašu potom izdahnu jedno „uuh“. Ja se pravim blesava. To je u mene upisano stoljećima. Ovaj muškarac za šank sjeda u satima kada u kafiću nema nikoga osim mene. Naručuje kriglu piva. Pivo uvijek pažljivo natočim, tako da ih ne uznemiri sva ta pjena. On prvo šuti, igra se s kartonskim podmetačem pa onda kreće:

− Kako se zoveš?

Odgovaram.

− Gdje živiš?

Šutim.

− Pitao sam te gdje živiš?

Odgovaram da ga se to ne tiče. Zato on podiže svoju kriglu puno piva u zrak i izgovara:

− Hoćeš da ti sad razbijem glavu?

U mojoj ruci već se nalazi teški metalni dozer za espresso, držim ga za ručku i ne skidam pogled s krigle; vidim svaku njenu izbočinu, veća je od moje glave. U ovakvim trenucima sve se u umu razbistri i svaka misao postane precizna. Sve vidim: brža sam, ubit ću ga, završiti u zatvoru umjesto oca. Dozer je na jedan mah od njegovog lica. Jedna muha kruži i kruži oko nas. Drhtim dok gledam u lice koje u jednoj sekundi više nikome ne pripada. Gleda i on mene, gleda plavim očima, gleda, gleda pa vraća kriglu na šank. Odlazi. Dvije novčanice padaju na pod. Desetak minuta nakon njega izlazim i ja pa hodam u jednom te istom krugu oko kafića. Zovem šefa. Kad on stigne, odlazim kući.

− Što si tako rano došla? − otac pita.

− Nije bilo posla − odgovaram.

Pojedem komad lešo mesa pa pola noći provedem sjedeći na krevetu, gledam u ruke koje ne prepoznajem. Okrećem dlanove i ne prepoznajem. Uplašim se još više. Sutradan šef  širokim krupnim dlanom ovog gosta katapultira u bivšeg gosta. Otkaz uskoro dobivam i ja, preko telefona. Kažu da imaju više konobarica nego što im treba. A ja znam da je to zato što nisam umilna.

Ali ti jesi moja milica, šapuće mi Volga.

− Ali, čije su ovo ruke, Volga?

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

(*priča iz zbirke priča ‘Odjavna karta’, CeKaPe, 2014.)

 

Penje se crnim stubištem na vrh zgrade. Među stepenicama nema velikog razmaka pa se ne uspuhuje. Ugodno je penjati se bez napora, a još ugodnije spuštati se. Kad je bio mali, njegov otac uvijek se žurno spuštao ispred njega tim stepenicama, kao crnim tipkama po klavijaturi, gotovo ih ne dodirujući svojim velikim, šiljastim cipelama. Otac je živio na trinaestom katu i nije imao strpljenja čekati lift. Tada bi kretao spust. Otac prvi, on za njim. Otac, u kaputu čiji su se krajevi širili kao velika crna krila pri silaženju. Samo da ga sustigne, da ga ne mora dugo čekati na dnu, bilo je jedino na što je mislio dok je nespretno grabio za njim. Mnoge dane djetinjstva pokušavao je spustiti se niz njih jednako brzo, s jednakom lakoćom. Koncentrirano se penjao i zatim spuštao po istom dijelu stubišta, satima, dok se ne bi umorio. Ali takvo kliženje nije uspio postići.

Jednostavno je popeti se na krov. Željezna su vrata otvorena pa ne mora koristiti očeve ključeve. Nikoga nema. Ne zna koga je očekivao, možda kvartet koji bi zasvirao neku poznatu temu kada ga ugleda. Umjesto toga, lonci s velikim biljkama. Golubovi. Vjetar. Tišina. I grad, kao na dlanu. Sada bi mogao napraviti mapu promašaja. Crvenim točkicama obilježiti sve pogreške koje je napravio. Nesigurno se primi za niski zid oko ruba krova i na trenutak zatvori oči. Kada bi barem dolje bilo more, pomisli. Otac i on često su zajedno skakali u more. Učio ga je kako skakati na glavu. Roniti. Ali i druge stvari. Kako povraćati. Voziti bicikl. Zaključati vrata. Razgovarati s nepoznatim ljudima. Što reći kada nešto zabrljaš. Ali, najednom, to je stalo. Kada? S njegovih petnaest, dvadeset godina? Počeo je sam donositi odluke. To jest, nije. Donošenje odluka paraliziralo ga je, a činilo se da se od njih sastoji čitav život. Što će onda biti s onim što ga je otac naučio? Čistiti ribu. Promijeniti gumu. Što drugi rade s tim? Prenose dalje? Ako ima dalje.

Otac ga je učio vezati cipele vrlo dugo, ali to mu nikako nije išlo od ruke. Na kraju ga je ostavio samoga. Pokušavao je, satima, kao sa stepenicama i na kraju slabo ovladao tom vještinom. Instrumenti, tu je već bio vičniji. Prsti su ipak nečemu poslužili. Ali niti to nije bilo dugog vijeka. Ideje su se redale, kao i poslovi, angažmani, no samo bi bljesnuli i nestali. Mrak se uvijek ponovo vraćao i usporavao ga. Mrak kao slijepa točka kojoj nije znao uteći. Svaka faza bila je kaleidoskopska slika koja se već u sljedećem trenutku mijenjala.

• Ništa ne potraje, znaš – rekao je otac prije nekoliko godina za rijetkim zajedničkim ručkom.

Gledao je negdje pored njega, kao da mu je neugodno što to mora reći, pipkajući usput po mobitelu.

• Mi smo se uvijek dobro slagali, zar ne? – pitao je, bez čekanja odgovora – Ali znaš, ovo je problem. Nešto bi ipak trebao odabrati i posvetiti se tome. Bez obzira na sve što… prolaziš.

Otac, koji je sve nekako razumio. Koji nikada nije osuđivao niti dirigirao. Koji nikada nije izdao zapovijed a da nije usput prasnuo u smijeh. Otac, koji je bio otac, ali ne samo otac. Otac, koji je bio čitav svijet. Koji ga je prvi uvjerljivo, ali blago, poslao na terapiju, svojem poznaniku. Siguran da će se stvar brzo riješiti. Pa zatim na drugu. Treću. Otac, kojem problem nisu predstavljale niti financije potrebne za liječenje, niti je smatrao čudnim njegovo nepomicanje s mjesta, vrtnju u krugu. Neuspjeh sa svakim novim pokušajem. Strah koji ga je obuzimao kada je trebalo donijeti bilo kakvu odluku. Napraviti bilo kakav pokret. Strah, koji ga je na kraju potpuno pričvrstio uz krevet.

• Koliko se često tako osjećate? – bilo je najčešće pitanje svakog terapeuta s kojim se susreo posljednjih godina.

U početku je odgovarao, trudio se. Kasnije, ne više toliko. Želio je, silno je želio, samo je shvatio da se iza tog pitanja, kao iza zastora broj tri u kvizu, kriju lijekovi. A oni su bili šareni put u nešto mnogo mračnije od straha. U mjesto gdje više nije bilo ničega. Samo on, okačen o crnu kuku koja mu ulazi kroz utrobu i izlazi kroz usta, u dubokoj magli. Kuka, koja ga prati posvuda. Kada misli da joj je umakao, da će moći barem malo predahnuti, probode mu oko, usta, vrat. Maskira se u sve ljude oko njega, čak i najdobronamjernije. Zato ih izbjegava. Sve, osim oca.

• Ne brini se – otac i on na plaži, otac se briše velikim plavim ručnikom. – Nitko potpuno prilagođen nije ništa veliko napravio u životu – smiju se.

Oko njih je ljeto i otac je uvjeren da će ovoga puta uspjeti.

• Na kraju će sve biti dobro. Ako još nije dobro, znači da još nije kraj.

Ponovo se smiju. Otac se diže i hoda po plaži dugim koracima. On okreće lice na drugu stranu i brzo briše suze. Diže se sa stijene i gleda oko sebe. Pred očima mu se muti, plaža se razbija u komadiće stakla koji titraju pred njim. Zatvara oči i skače u more. Mrak se vraća, kao i bol. Zavrišti ispod površine. Slana voda ulazi mu u usta, u nos. Kada bi bol samo malo popustila, da može sjesti s ocem i normalno, bez tableta, popričati o nečemu. Recimo, o nekoj knjizi. Otac ima jako mnogo knjiga. Ali, slova se isto mute svaki put kada pokuša čitati. Ne može se koncentrirati. Kada bi barem mogao, otac tako često čita, mogli bi zajedno čitati. Ili svirati instrument, bez boli, bez kuke. Dugo, zajedno svirati.

• Otac vas voli, zar ne?

Blage, smeđe oči posljednje terapeutkinje. Na to pitanje samo je šutio i trljao se po obrazu kao da želi nešto očistiti. Ponovo provala boli u grudima, svaki put je tako kada spomenu oca. Voli, ne zna zašto, ali još ga uvijek voli. Zato i plaća sva ova liječenja i nikada ništa ne govori, kao da se o tome i ne treba ništa reći, sve je to tako samorazumljivo, tako u redu. Osim u trenucima kada pogleda pored njega i trepne nekoliko puta, kao da želi odagnati neku neobičnu misao. Možda o tome koliko će još morati ulagati u sina da bi mu se nešto od njega konačno i isplatilo, da bi prestao brinuti o njemu.

Samo, otac ne razmišlja na takav način. Toliko ga poznaje, toliko zna, čak i kroz duboku maglu i kuku koja ga polako para kroz želudac. Otac se smatra odgovornim, možda i krivim, i u tim trenucima, dok gleda pored njega i ne govori ništa, dok trepće u nelagodi, želi mu samo reći da on nije ništa kriv, da ništa od svega ovoga nema veze s njim i da su oni sada zapravo kao dva stranca koja su se slučajno srela. Otac nije nigdje pogriješio s onim malim njim koji je trčao po stepenicama, kojeg je učio čitati i vezati cipele, želi mu reći, ma što terapeuti govorili o tome. Zna da mu terapeuti sigurno to podlo insinuiraju i sam je sigurno čitao, pred spavanje, beskrajno zabrinut, kako sve ima veze s odgojem, s odrastanjem, s ponašanjem roditelja, i zato sigurno misli da je negdje učinio nepopravljivu grešku. Ali nije tako, on zna da nije, u to je jedino siguran, to je jedina misao koja se u njemu ne zamućuje. On i otac, to je sada nešto drugo, želi mu reći. Oni sada mogu govoriti kao dvojica prijatelja, nevezanih bilo kakvim krvnim srodstvom. Možda i otac njemu može nešto reći o sebi, o tome kako se osjeća zbog svega, jede li redovito, može li se uživjeti u posao. Je li sretan.

Sve to želi mu reći, pogotovo da treba biti sretan i da ništa, baš ništa nije učinio pogrešno. Samo, taj razgovor nikada ne započinje.

Očeva zgrada uvijek je bila posebna, razmišlja. Tako lijepa. I jedna od onih koje se nikako ne obnavljaju, iako je to nužno. Mnogo toga još treba učiniti u ovom gradu, ali umirujuće je što se njega to više neće ticati. Kao ni automobili koji ispod njega brzo prolaze po cesti.

Nedavno ga je otac, naslutivši da mu se stanje opet pogoršava, a nadajući se da bi mu to moglo pomoći, bez najave vozio na duge vožnje izvan grada. Stali bi na nekoj livadi. Otac bi ostao u autu, šuteći, a on bi izašao, malo prohodao, legao u travu i dugo, nečujno plakao. Nebo bi se mutilo, dugo mutilo, ali otac nije dolazio po njega. Vraćao bi se u auto i sjeo, rukama u krilu čvrsto stežući jaknu, jecajući. Otac bi bez riječi uzeo jaknu iz njegovih ruku i stavio je na stražnje sjedalo. Zatim bi nježno pokrenuo motor. U ocu je toliko nježnosti, pomislio bi. Treba je samo dobro usmjeriti, u nešto vrlo daleko od njega.

Dugo gleda s krova u dno i dalje se držeći za tanki zid. Možda bi sada trebalo misliti na nešto filozofsko, nešto bitno. Jedino stvarno filozofsko pitanje jest samoubojstvo, rekao je Kierkegaard. Ili je to možda bio Camus. Kada bi samo bio siguran da neće boljeti, učinio bi ovo i mnogo ranije. Uštedio bi ocu toliko patnje koju ovaj nikada nije pokazao. Da ju je barem pokazao. Sve bi možda bilo lakše. Znao bi da nije toliko sam. Ovako, bio je jedini s kukom tako duboko u sebi, a kuku ipak nitko, ni lijekovi ni lječilišta, ni nježnost ni snaga ne mogu istrgnuti a da mu usput ne iščupaju sve iz utrobe. Pokušali su. Mudrost je znati kada treba odustati. Možda je to ta konačna, filozofska misao.

Pada, zamišljajući oca kako izlazi iz mora, namiguje mu i snažno se trlja ručnikom.