Kategorije
Autori

Maja Klarić

Maja Klarić rođena je 1985. godine u Šibeniku. Diplomirala je Engleski jezik i književnost i Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis.“ Piše poeziju i prozu, a radi kao urednica i književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira razna događanja kao što su međunarodni pjesnički susreti Šumski pjesnici u Butorima pored Grožnjana, Martinska, Martinik u Šibeniku i pjesnička rezidencija Vesna Parun na otoku Zlarinu.

Objavljivala je u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema… Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.) i natječaju Reciklažom do umjetnosti na otoku Krku (2019.). Dobitnica je UNESCO-ove stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. i 2019. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu).

Dosad je objavila tridesetak prijevoda i šest autorskih knjiga od kojih su četiri zbirke putopisne poezije – Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.), Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) i Četiri elementa (Sandorf, 2020.) te dva prozno-poetska putopisa: Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago i Približavanje zore: Put 88 hramova o zen-budističkom hodočašću u Japanu. Poezija joj je prevedena na engleski, talijanski, španjolski, mađarski, grčki, portugalski i farsi.  Sredinom 2020. godine pokrenula je projekt Bookmobil, putujuća knjižara te počela putovati Hrvatskom u renoviranom kombiju, promovirajući književnost i ljubav prema čitanju.

Maja Klarić
Kategorije
poezija

Sve smo upisali u tebe (neobjavljeni ciklus pjesama)

Autorica: Maja Klarić

 

TI STIŽEŠ

Tako nam dakle ti stižeš
Nošen olujom u srcu ljeta
Ne bježimo više u zaklone
Strpljivo kisnemo i dočekujemo te
Mokri do kože

Ipak, toplo nam je
I sretni smo
Smiješimo se jedno drugome na kiši
Na vjetru koji nosi sve pred sobom
Da ti pripremi put

Da te dovede, Olujno Nebo naše
Do mjesta na kojem te čekamo
Vijoreći se kao dvije zastave
Puni ljubavi
Spremni

 

RAĐANJE

Sad mogu reći
Isplatilo se, vrijedilo je truda
Ni za što na svijetu na bih se vraćala natrag
Ali u tom trenutku
Rađanje novog života
Novog života poput zvijezde koja se otima iz mene
Poput oštre zrake svjetlosti koja puca
U jednom trenutku
Davanje života bilo je kao uzimanje
Kao da ja moram nestati da bi nastao ti
Kao da se ja, zemlja, moram rasjeći da bi ti niknuo
Da se mene mora preorati da bi ti otvorio oči iznutra
I zaplakao
Rođenje i smrt u tom su trenutku bili jedno
I oboje je bilo čudesno
Oboje bolno
Isti osjećaj
Olakšanja
BITI PRISUTAN

Tako ćeš kratko biti ovako malen
Da mi tvoj trbuh stane na dlan
Da je tvoje uho veličine mojih usana
Koje ga ljube
Stoput iznova
I još si jučer bio manji
I već ćeš sutra znati nešto novo
I od toga rasti
Tvoje svakodnevno mijenjanje
Podsjeća me
Da je čitav naš život
Niz spojenih, sićušnih trenutaka
I da je svaki nepovratan
Ti si nepovratan
Tvoje majušno izdanje
Tvoj tihi dolazak
Tvoje prvo sve
Treba to pamtiti
Biti prisutan
Igrati se
Ništa drugo nije važno
Ništa drugo nije važno

 

ANIMA

Žene u mojoj obitelji
Naučit će te
A da ništa neće morati reci
Da nježnost stvara još više nježnosti
I da mekoća duha nije njegova slabost
Već snaga, i savitljivost
Da je potrebno mnogo hrabrosti
Za toliko mekoće, usprkos svemu
Naučit će te da je ljubav
Odgovor na sve
Koje god ti pitanje bude postavljeno
Koji se god izazov našao pred tobom
Ma koje raskrižje – ljubav je put
Naučit će te da je kuću
Najvažnije napuniti smijehom i toplinom
I da u njoj odrastaju sretna djeca
Koja će jednog dana odvažno koračati svijetom
Možda će živjeti daleko
Ali udaljenost će i dalje znati premostiti običnom riječju
Reći će
Mama, volim te
Bako, volim te
Volim te nikada neće biti teško reći
Volim te je naša lozinka
Volim te je
Sve
Od žena u mojoj obitelji
Potekla je i žena u meni
Njeni dlanovi majčinski i meki
Njena kosa koja se nasljeđuje generacijama
Njeni bokovi, njene grudi
Njena volja i karakter
Njena uvijek spremna
Lijepa riječ
Te žene koje me grle
Svakodnevno i iz onostranog
Desetljećima unatrag
Te su žene i u tebi, dječače
Tvoja su
Isijavajuća toplina

 

SVE SMO UPISALI U TEBE

Sve smo upisali u tebe
Kao priču na prazan papir
Svoju smirenost i strpljenje
Svoju sposobnost da čekamo i puštamo
Da vrijeme odradi svoje
Da donese smiraj i san
Svoju ljubav prema jutru
I početku dana u tišini
U tebe smo utisnuli
I svoju očaranost svijetom
Možda još ne znaš što
Ali već istražuješ
Već te štošta zanima
Ti si već odraz nas
Naše strasti prema životu
Ti si utjelovljenje
Naše ljubavi prema njemu
Njezin živi dokaz

 

MIJENJANJE SVJETOVA

Tvoj svijet svakim danom postaje za djelić veći
Vidiš malo dalje, raspoznaješ malo bolje
Čuješ više zvukova
Tvoj prostor se širi i popunjava
Ispunjavaš ga mirisima nas
I vrta u koji smo te doveli
Moj se svijet, s druge strane
Suzio na jednu malu os oko koje se sad vrti
Oko jednog lica, jednog malog tijela
Suzio se na tebe i sve što radiš
Sve ono što ja moram raditi za tebe
Suzio se na tvoje potrebe
I sve što ti od nas treba da preživiš
Ali istovremeno, tako malen nikad nije bio veći
To je cijeli jedan svemir u mom naručju
To je u mojim rukama
Mali Veliki prasak

Kategorije
Autori

Suzana Bosnić Majcenić

Suzana Bosnić Majcenić (1976., Split) dosad je u izdanju nakladničke kuće Funditus objavila zbirku kratkih priča Pod zemljom u velikim cipelama (2013.), romane Tolba (2015.) i Gruba ljubav (2017.). Trenutačno sa suprugom živi u Meksiku (Santiago de Querétaro).

Suzana Bosnić Majcenić
Kategorije
proza

Muzej običnih ljudi (iz zbirke priča u nastajanju)

Autorica: Suzana Bosnić Majcenić

 

SKICA ZA BAJKU O SRETNOME KRAJU

Pričaju oni koji pamte, Jimena se zvala. Od zore do predvečerja radila je na farmi svojih roditelja, nadomak Celaye u državi Guanajuato. Imali su skromnu kuću, komad zemlje i četrnaest koza o kojima su brinuli bolje nego o sebi samima. Muzli su ih iz dana u dan za potrebe gradskih proizvođača Cajeta karamela, čuvenih tradicionalnih slatkiša od kozjeg mlijeka po kojima je regija Celaya poznata.

Imali su loših dana, i nikad se žalili o njima. Puštali bi ih da prolaze dok ih neki bolji dani ne sustignu. Iznova radeći ono što su znali i kako su mogli. Imali su dobrih dana. Pa u njima potiho slavili, zahvalni za sunce i kišu. Za jučer i za sutra.

Lijegali su rano, žurili spavati. A rano su i ustajali, bez velikih očekivanja, ustrajni u svoj nepredvidljivosti svakidašnjice.

Jednog posebno dobrog dana, kakvih je nedostajalo za prepričavanja, Jimena je krenula u grad dok se mrak još nije bio posve rastvorio u jutro. Morala je dostaviti veliku narudžbu mlijeka, za koju su prvo na dug morali kupiti drvena kolica na dva kotača. U iznošenoj odjeći i cipelama, začešljane kose pod maramom, u zagrljaju svitanja, uzbuđena zbog isplate koju će dobiti, zanašala se svime što bi s tim novcem mogla kupiti. Gonile su je misli. S lakoćom je vukla kolica. Koračala je sve hitrije, sveudilj dižući prašinu za sobom. Praznog želuca, a pune glave mogućnosti o kojima se prepuštena rutini nikad nije ni sjetila pomišljati. Nije se obazirala na podrhtavanje kolica svaki put kad bi kotači prešli preko većeg kamenja.

Odvučena snatrenjem o elegantnoj haljini, novim cipelama i šeširom, nije primjećivala da su se putem limene kantice prevrtale i da se mlijeko iz njih prolijevalo po cesti. Život joj se zamrznuo nepovratno u toj jednoj slici, kad je shvatila da se sa svakim učinjenim korakom, umjesto da bude bliže onome što je naumila, od svega još više udaljila. Stajala je usred ničega, pa redom isplakala svaku dozvoljenu si misao o novoj, drukčijoj sebi. Vratila se kući omamljena uskraćenim željama, bez ushita o životu koji je čeka, uvjerena da od vlastite greške ništa više ne zaslužuje biti.

Ni ukor roditelja, ni dug za drvena kolica na dva kotača, ni dolazak obiteljske farme na loš glas… Ništa je nije moglo pogoditi koliko sram zbog onoga čemu se kratkotrajno usudila nadati, a samo zato da bi je sujetna ishitrenost s ruba sanjive litice gurnula u ponor nepodnošljive stvarnosti.

Kažu, život na farmi je neumoljiv, s njim pod ruku rijetko idu povoljnije okolnosti, osuđen si na njega dok te prolaznost ne zaskoči. I tako su godine žurile jedna za drugom u prošlost, uzevši joj i oca i majku. Ne poznavajući bolje, radom i trudom nastavljala je voditi farmu sve dok je nije zateklo veliko finale duboke starosti. Neostvarena, sama i odjednom bolno sažaljena nad uzalud potrošenim životom.

Zato je, za posljednju priliku, prodala sve što se prodati dalo. Kupila je novu, elegantnu haljinu i par cipela. I čarape je kupila. I ekstravagantan šešir, dostojan skice za bajku o sretnome kraju. Iznenađena naletom ugode osjećaja postojanja, u opravi vrjednijoj od njezina života, pokazivala se s promenade na promenadu, sve dok nije umrla. Puna sebe i otmjena, baš onakva kakvom se je davno i jedan jedini put u mladosti zamišljala.

 

BIO JEDNOM JEDAN GRBAVAC

Neke ljude nesreća naglo i neplanirano odvuče tamo gdje nisu naumili, u zamračeni kutak sudbine u kojem nikada ne pronađu razlog sreći. A nekima se, eto, u nesreći posreći. Porfirio Gomez Salazar rodio se s greškom u kralježnici. Bilo je to posebnog dana u godini, na proljetni solsticij, kada se povezuje ljudsko i božansko, kada se slavi i odijeva u bijelo.

Stara ga je seoska primalja spretno očistila pa omotala dugim sumnjičavim pogledom. Položila ga je zatim na majčina prsa, kao i brojnim rodiljama do tada, ali s izostankom uobičajenog blagoslova. Umjesto toga, prije izlaska iz sobe ispustila je jedan zloslutan uzdah koji se odmah i zauvijek nastanio u svim očevim ambicijama.

Iz jutra u sutra, Porfi, kako su ga od milja zvali, odrastao je upoznavajući bol te majčinu bezuvjetnu privrženost i ljubav. S ocem je bilo drukčije. Udaljavao se, prvo od sina, pa od supruge te u konačnici i od vlastita razuma, dok malo po malo nije potpuno nestao, ostavljajući ih same i jedva zbrinute u teškim vremenima i za zdrave i za one imućnije.

  • Ti si posebniji od drugih. – govorila mu je majka, učeći ga pritom, pod budnim okom, prijeko potrebnoj samostalnosti.

Porfirio je od malena bio štedljiv na riječima, tako je usput štedio govoriti o bolovima koji su rasli proporcionalno s njegovim kostima, sve nakrivljeniji na lijevu stranu u koju se odlučno smjestila sva težina njegova života.

Od malena uramljen u okvir drukčijosti, ograničenih i s naporom odrađivanih kretnji u usporenom filmu otužnog djetinjstva, navikavao se, osim na bol, i na odbačenost te izrugivanje što vršnjaka, što odraslih, pa čak i onih u bliskoj i daljnjoj obitelji. No, uz majku kakvom ga je sudbina nagradila, nisu bile zacrtane dimenzije, niti razmak među njima, u kojima se mogao naći  prostora za samosažalijevanje.

  • Porfi, ne mogu s tobom dijeliti bol. Zapamti dobro, to što imaš samo je tvoje i samo ti imaš pravo odlučiti što ćeš s tim. – govorila mu je majka kad bi mu lice preplavio grč.

Napušten od dječje igre i svih malih izleta u istraživanje okoline, prepušten urođenom deformitetu popraćenom naletima bola, Porfiriju su se izbori sužavali i on je tako utjehu počeo tražiti u slovima pa riječima i na koncu knjigama. U to vrijeme medicina je tek bila na početnom putu razvoja i niti jedan liječnik nije mogao ustanoviti s čim, u Porfirijevu slučaju, ima posla. Jedino je pokojim šamanima uspijevalo privremeno ga odvojiti od boli. Od čega je Porfirio svojom voljom odustao, rekavši majci da su mu kratkotrajna oduzimanja boli besmisleno mučenje, kao kad pustiš ranu da zaraste samo zato da bi je netko nanovo rastvorio rukama od soli.

Nije bilo sumnje, uvidjela je majka – tijelo njezinog sina je bilo osakaćeno, ali su mu spoznajne moći dobrano nadmašivale kapacitete jednog djeteta. Oduzimala je hranu od vlastitih usta, bespogovorno štedjela na sebi, da mu olakša put, na leđima ga s jutrom vodila u školu, na leđima vraćala kući.

Svakoj je prepreci tražila i nalazila rješenje. Kada joj je postao pretežak, i kad je predložila da ga u školu vozi na ručnim kolicima, rekao je da je bilo dosta.

Uporan i tvrdoglav, budio se ranije pa spor, pogrbljen i nakrivljen hodao u školu, nalazeći uporište u ponavljanju lekcija. Istrpio je on putem svašta. Kroz dane nosio drugo, dodijeljeno mu ime, šuteći o svemu, uvjeren da i budalama kad-tad bude dosta.

Proljeće. Ljeto. Jesen. Zima.

Proljeće. Ljeto. Jesen. Zima.

Kao refren se ponavljalo.

Dok Porfirio Gomez Salazar nije izučio za liječnika pa dobrostiv kakav je oduvijek bio mnogima pomogao te tako konačno zaslužio poštovanje.

U međuvremenu je njegova grba prestala rasti.

I on ju je sve bolje nosio.

Zauvijek nakrivljen na lijevu stranu, u koju je odlučno smjestio sve svoje znanje.

Kategorije
CeKaPe-radionice pisanja

Kvalitetne TV serije: milenijsko doba ekrana

CeKaPe izdanja 
Sanja Kovačević; Kvalitetne TV serije: milenijsko doba ekrana 
„Kvalitetne TV serije: milenijsko doba ekrana“ prva je knjiga na hrvatskom i južnoslavenskim jezicima koja se bavi suvremenom visokokvalitetnom produkcijom televizijske serije. Suvremena TV serija je posljednjih 20-ak godina na vrhuncu svog prestiža poprimila onu kulturnu ulogu koju je od 40-ih do 70-ih imao film, a koncem 19. stoljeća roman. Ova knjiga je kronika koja nam sintetski predstavlja tu duboku transformaciju. Riječ je o knjizi koja kroz kronologiju zbivanja i ključne „analize slučajeva“ predstavlja velikih četvrt stoljeća američke televizije.
(Jurica Pavičić, prof. dr.sc. filmologije i filmski kritičar)