Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Draga Svilena bubo

Draga Svilena bubo,

nikada nećeš pogoditi da pišem tebi. Vrludaš li još po gradu kao pijana, bez ravnoteže, tražeći novu osobu u koju ćeš istresti svoju nutrinu, dio po krvavi dio, djelić po sluzavi djelić? Oprosti. Očito sam još ljuta, a možda ću i zauvijek biti ljuta i to je dobro, ljutnja nas, kažu, približava najvažnijim dijelovima sebe, ukazuje na naše granice i slične psihoterapijske priče.

Budimo izravnije od toga: bojala sam te se. Strah je uvijek moja prva reakcija na ono što me zapravo ljuti, shvatila sam tek mnogo kasnije. Moj se bijes skriva s mnogo koprena, na sebe nanosi mnogo slojeva prije nego što izviri u svojoj punoj snazi.

A na tebe, vosak koji se nikada nije mogao oguliti s mene, nikako, bila sam bijesna. Morala sam se boriti za odvajanje od tebe, kao da nas je netko spojio, sijamske blizanke koje nisu imale baš ništa zajedničko, osim što sam bila zanimljiv plijen. Nisam li?

Tvoje lažno ‘mi’ nikada nije označavala tebe i mene, već tebe i sve koje si željela držati kao taoce, hoćemo li to konačno ipak reći?

Spasio me san, kao što to obično i biva. Približavala sam se prvom stanu, prvom poslu, prvoj ozbiljnoj vezi, svemu što sam tada mislila da treba. Nije bitno je li doista trebalo, bitno je da sam znala da želiš ‘zalediti’ vrijeme, prosuti svoj vosak posvuda i zadržati sve u istom stanju. Zadržati mene, nepokretnu, na uzici uz sebe.

Sanjala sam da propadamo u crnu tintu, duboko ispod površine. Da ne možemo doći do zraka. Da se borimo da isplivamo na površinu u toj gustoj, crnoj tekućini (masi), no odjednom shvatim da dok sam tamo s tobom: to je nemoguće. Neću se moći osloboditi. U snu, moram te ostaviti u tom crnom i gustom iz kojeg si došla i u kojem si možda još uvijek. To i činim, a zatim hitro izronim. I budim se. Dio mene zna da se ne bih ni probudila da sam tamo ostala s tobom.

Tada sam znala da naša pupčana vrpca mora biti presječena, da to moram učiniti brzo i bezbolno, da mi za to čak nije ostalo niti mnogo vremena. I da se ne smijem uvući u riječi, u razgovor, tvoje najjače i jedino oružje. Da se samo akcijom, samo postupcima mogu izvući iz tebe. I ti postupci su morali biti toliko oštri i neumoljivi da ih nisi mogla poništiti, da ih nisi mogla izrazgovarati, ispregovarati. Da nisi mogla ništa.

I bili su. Unosila sam stvari u svoj novi stan, na svoje novo radno mjesto, kretala se gradom jasno i pravocrtno u potrazi za sljedećim zadatkom. Sljedeći zadatak, Svilena bubo, ono što si mrzila. Stvari za obaviti, konkretne, opipljive stvari. Ono što si prezirala. Jedino sam se time mogla boriti protiv tvog voska, ili protiv tvoje svile.

I zatim se počelo događati. Moj uspjeh. Počela si se odvajati od mene. Kao buba svoje nožice od ljepila. Sada sam ja postala ona koju je trebalo izbjegavati, koju je trebalo ostaviti na miru. Od koje je trebalo pobjeći što dalje da bi se održao sveti status quo.

Ja sam sada postala jedan od ‘neprijatelja’ koji ne pomažu, ne razumiju, već samo ‘žive svoj život’ (umjesto, naravno, tvoj), zarađuju i možda čak stvaraju karijere. Tko bi nam znao, neprijateljima koji su tu samo da bi te podsjećali koliko više vrijediš u odnosu na nas.

Zbogom, Svilena bubo. Bez pregovora, zbogom.

Volim ideju da sam neprijatelj svega što predstavljaš.

 

(Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković
Kategorije
poezija

Jagoda Vičević- dvije pjesme

Umrla je Marija iz generacije 1986.

Smeđokosa djevojčica
zaklopila je okrugle oči,
a bila nam je prijateljica
iz c razreda.

„Umrla je Marija,“ netko je napisao
u grupu generacije 1986.
I podatak kad je sahrana.

Svećenik je dugim govorom
nastojao utješiti neutješne:
„Mogla je umrijeti nakon Nove godine…
Vidjet ćemo se na blagoslovu kuća.“

Bilo nas je šest na ispraćaju,
šest iz generacije 1986.
Umjesto Marije vidjeli smo
njeno troje izdanaka: slijepog sina
i dvije plavokose kćeri.

Sudbina je okrutna, a ljudi znaju
kako je mladić slijep zato što
je trudna Marija pala u kadi.
I umrla je mlada jer je pila.

O, živote! Marija nek’ mir
pronađe na nebeskim putima
gdje nema ni ljudi, ni tračeva.

 

F cukorpiksi

Smoligači ogje
kuriju, vužižeju:
Daleč se bleščiju,
reku pozdroviju.

Cajti su od štita
i mača skovanih.

Petrica Kerempuh
bi popeval
či bi hasnilo,
ali rojši muči.

Gubec bi se pod lipom
gori stal i gledal bi
na stubičku bokčiju
i gospocke dvore.

Ah, kaj se tu more?

Jeni su f cukorpiksi,
jeni v draču i trnju.

I takitak jim je sejeno
či buju na galgah visili,
kajti jim živlenje
po cvetju ne diši.

RJEČNIK:
cukorpiksa- posuda za šećer
smoligač- skuplač smolige, treščica za potpalu s ljepljivom smolom
cajt- vrijeme
hasnilo- koristilo
bokčija- siromaštvo
či- ako
galge-vješala

 

(Autorica: Jagoda Vičević)

Kategorije
Autori

Zrinko Šimunić

Zrinko Šimunić rođen je 9. ožujka 1961. u Čakovcu. Po struci inženjer elektrotehnike, živi i radi u Zagrebu kao elektroprojektant. Prvu zbirku poezije, „Terra magica“, izdao je u vlastitoj nakladi 1997. godine. Drugu knjigu pjesama „Pustalovina“ objavila je međimurska udruga za književnost „Reči rieč“ 1998. Knjiga pjesama „Organolirika“ izlazi u biblioteci književne udruge „Jutro poezije“ 2005. godine. Sve ove knjige prisutne su na mreži, u elektroničkom izdanju. U elektroničkom izdanju izdana je i knjižica odabranih pjesama ljubavne poezije „Cjelov rastopljene jagode“, u izdanju Ane Horvat, na web stranici Pjesnici Ane Horvat.

Godine 2007. Zrinko Šimunić izabran je u Društvo hrvatskih književnika (DHK). Četvrta knjiga pjesama  “Dijete Zapada” izlazi u biblioteci „Insula“, u izdanju grada Čakovca 2016. godine. Peta knjiga pjesama „Snovi i snohvatice“ također izlazi u biblioteci „Insula“ 2019. godine.

Za svoju poeziju autore je i nagrađivan. Dobitnik je nagrade „Ružica Orešković“ 2004. godine za rukopis knjige pjesama „Organolirika“ – nagrada koju je udruga „Jutro poezije“  jednom godišnje dodjeljivalo za knjigu pjesama neafirmiranih autora. Dobitnik je i nagrade Večernjeg lista, medijskog pokrovitelja književne manifestacije „Susret riječi“ 2005. godine, Bedekovčina, za pjesmu „Skodelica kave“, treće nagrade na Recitalu ljubavne poezije „Željka Boc“ u Mariji Bistrici 2018. godine – za pjesmu „Ranojutrica“ te druge nagrade na recitalu duhovne poezije „Josip Ozimec“ u Mariji Bistrici, za pjesmu „Virtual candle“.

Od 2018. godine do danas autor je više puta sam na raznim hrvatskim književnim natječajima pohvaljivan za haiku – časopis Iris (Udruga tri rijeke, Ivanić Grad), natječaj „Haiku kraj mogile“ (knjižnica u Oroslavju), natječaj za najbolji haiku gradske knjižnice „Juraj Šišgorić“ u Šibeniku, natječaj „Prema Suncu“ (DHK, HOO i veleposlanstvo Japana) …

Autor nastoji svoju poeziju redovito objavljuje u književnim zbornicima i časopisima diljem Hrvatske, a povremeno Slovenije i Bosne i Hercegovine.

 

Zrinko Šimunić
Kategorije
poezija

POSVETE LIGHT – dvije pjesme Zrinka Šimunića

SILBA
(pjesnikinja petkom
pije pivo
poslije posla i piše pjesme)

baš je večeras bila lijepa,
i imala zarazan osmijeh
na književnoj tribini
pjesnikinja s otokom u imenu
s otokom u svakoj pjesmi

iznenadila me
kad je skinula jaketu i otkrila
široke nadlaktice

ajme, koliko cvijeća u koži
sve su joj latice doletjele
sa široke, treperave suknje

pjesme joj, doduše
nisam razumio, te prebogate
pjesničke slike
i razigran, neobuzdan jezik
obeskućena kuća bitka

ma, tko će sve to povezat
u jednu treperavu, trepetljikavu misao

utopio sam se u njenom osmijehu
dok je sebe objašnjavala pticama

učinilo mi se da je to smeta, buni
pa ipak je ona psiholog po struci

a uživao sam u njenoj sreći
i rastopio se na kraju dana
s čašom piva u ruci

 

LJUBAV PJESME
Danijelu Župančiću

sve te aliteracije, asonance
oksimoroni i sinegdohe
je li pjesnik o njima razmišljao
kad je svoje zvonjelice pisao?

ili ih je, naprosto, disao, risao
osluškujući riječ kako zvoni
misao kako se u rimi razgoni
a glas mu je, u glavi, prštao

pjesnik je vjerovao da pjesma
iz njega može poteć’
kao ponornica il’ izronica
pa da on sam bude ta pjesma
njen izvor i uvir, vijavi tok

jer kad pjesnik povjeruje
da u njemu pleše Bog
tad je on odsvira u carstvu
njene nužnosti

pjesma je i zakon, i sloboda
ne možeš je uhvatiti,
ona je prava val-ptica
i tijelo i val, valtica
– a ona je svjetlost

a o stilskim figurama
pjesnik će kasnije
ponešto i naučiti sa crnih korica
iz pogovora urednika

i bit će mu to drago
pa će reć’:
gle, kako sam samo znao
a da nisam znao da znam

 

(Autor: Zrinko Šimunić)

Kategorije
Autori

Ariana Šubić

Rođena sam 28. lipnja 1994, godine, a živim u Petrinji. Već u drugom razredu osnovne napisala sam svoje prvo prozno djelo. Moja ljubav prema pisanju kao i sama mašta samo su rasle kroz život. Završila sam srednju školu u Petrinji za cvjećarku. S obzirom na to da volim i
crtati, slikati, fotografirati, a pod zadnjem učim i svirati klavijature mogu reći da sam uistinu kreativna i umjetnička duša. No ništa me ne ispunjava kao pisanje i dobra knjiga uz kavu.

Ariana Šubić