Draga Svilena bubo,
nikada nećeš pogoditi da pišem tebi. Vrludaš li još po gradu kao pijana, bez ravnoteže, tražeći novu osobu u koju ćeš istresti svoju nutrinu, dio po krvavi dio, djelić po sluzavi djelić? Oprosti. Očito sam još ljuta, a možda ću i zauvijek biti ljuta i to je dobro, ljutnja nas, kažu, približava najvažnijim dijelovima sebe, ukazuje na naše granice i slične psihoterapijske priče.
Budimo izravnije od toga: bojala sam te se. Strah je uvijek moja prva reakcija na ono što me zapravo ljuti, shvatila sam tek mnogo kasnije. Moj se bijes skriva s mnogo koprena, na sebe nanosi mnogo slojeva prije nego što izviri u svojoj punoj snazi.
A na tebe, vosak koji se nikada nije mogao oguliti s mene, nikako, bila sam bijesna. Morala sam se boriti za odvajanje od tebe, kao da nas je netko spojio, sijamske blizanke koje nisu imale baš ništa zajedničko, osim što sam bila zanimljiv plijen. Nisam li?
Tvoje lažno ‘mi’ nikada nije označavala tebe i mene, već tebe i sve koje si željela držati kao taoce, hoćemo li to konačno ipak reći?
Spasio me san, kao što to obično i biva. Približavala sam se prvom stanu, prvom poslu, prvoj ozbiljnoj vezi, svemu što sam tada mislila da treba. Nije bitno je li doista trebalo, bitno je da sam znala da želiš ‘zalediti’ vrijeme, prosuti svoj vosak posvuda i zadržati sve u istom stanju. Zadržati mene, nepokretnu, na uzici uz sebe.
Sanjala sam da propadamo u crnu tintu, duboko ispod površine. Da ne možemo doći do zraka. Da se borimo da isplivamo na površinu u toj gustoj, crnoj tekućini (masi), no odjednom shvatim da dok sam tamo s tobom: to je nemoguće. Neću se moći osloboditi. U snu, moram te ostaviti u tom crnom i gustom iz kojeg si došla i u kojem si možda još uvijek. To i činim, a zatim hitro izronim. I budim se. Dio mene zna da se ne bih ni probudila da sam tamo ostala s tobom.
Tada sam znala da naša pupčana vrpca mora biti presječena, da to moram učiniti brzo i bezbolno, da mi za to čak nije ostalo niti mnogo vremena. I da se ne smijem uvući u riječi, u razgovor, tvoje najjače i jedino oružje. Da se samo akcijom, samo postupcima mogu izvući iz tebe. I ti postupci su morali biti toliko oštri i neumoljivi da ih nisi mogla poništiti, da ih nisi mogla izrazgovarati, ispregovarati. Da nisi mogla ništa.
I bili su. Unosila sam stvari u svoj novi stan, na svoje novo radno mjesto, kretala se gradom jasno i pravocrtno u potrazi za sljedećim zadatkom. Sljedeći zadatak, Svilena bubo, ono što si mrzila. Stvari za obaviti, konkretne, opipljive stvari. Ono što si prezirala. Jedino sam se time mogla boriti protiv tvog voska, ili protiv tvoje svile.
I zatim se počelo događati. Moj uspjeh. Počela si se odvajati od mene. Kao buba svoje nožice od ljepila. Sada sam ja postala ona koju je trebalo izbjegavati, koju je trebalo ostaviti na miru. Od koje je trebalo pobjeći što dalje da bi se održao sveti status quo.
Ja sam sada postala jedan od ‘neprijatelja’ koji ne pomažu, ne razumiju, već samo ‘žive svoj život’ (umjesto, naravno, tvoj), zarađuju i možda čak stvaraju karijere. Tko bi nam znao, neprijateljima koji su tu samo da bi te podsjećali koliko više vrijediš u odnosu na nas.
Zbogom, Svilena bubo. Bez pregovora, zbogom.
Volim ideju da sam neprijatelj svega što predstavljaš.
(Ilustracija: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)
