Kategorije
Autori

Josipa Gogić

Josipa Gogić rođena je 20. rujna 1985. godine u Osijeku, gdje je 2008. diplomirala na Ekonomskom fakultetu. Kao stručna suradnica bila je zaposlena na Rektoratu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku,  Odjelu za kulturologiju u Osijeku te Filozofskom fakultetu Osijek. Dobitnica je nagrade za najbolju pjesničku zbirku „Male stvari“ na Pjesničkim susretima u Drenovcima 2015. godine. Iste godine zbirkom pjesama „Nacrtati usne“ osvojila je Hrvatsku književnu nagradu Grada Karlovca Zdravko Pucak. Poeziju je objavljivala u hrvatskim i inozemnim književnim časopisima, publikacijama i zbornicima te sudjelovala na nekoliko pjesničkih festivala u Hrvatskoj i inozemstvu. Članica je Društva hrvatskih književnika.

Bibliografija:

Prisutnost, Društvo hrvatskih književnika, 2024.

Žena žutih očiju, Fraktura, 2019.

Male stvari, Općinska narodna knjižnica Drenovci, 2016.

Nacrtati usne, Matica hrvatska Karlovac, 2015.

Josipa Gogić
Kategorije
poezija

Josipa Gogić- odabrane pjesme

PREOBRAZBA

Uvijek u svilenkasto jutro osjećam ponos
zbog dostojanstva s kojim sam prošla
kroz neizrečenu, modru večer.
Dodirivala sam uobičajene stvari,
koje su i bez riječi čule moje misli,
staklo, kristal, endemske biljke na vrhovima stopala.
Da sam malo tiša, bila bih sama tišina.

Zemlji trebam ovako bezbrižna.
One koji dožive smiraj prije jeseni,
zemlja preobražava u japanske cvjetove.

 

UVREDA

Preuzimajući tijelo tame,
bundeva živi na zabačenom mjestu,
kao da je moguće sakriti se od pogleda.
Što govori njeno izrezano lice?
Nije li vrijeme da nokti zacijele,
a usta odmore od noćnog grčenja?
Demonske su noći,
u kojima moja glava poprimi stotine oblika,
pa se budim uplašena jer sam uvrijedila jutro.

 

PRISUTNOST

Nekoć izrazito bliska suncu,
kamilica otpušta svoj blagi miris
u prastaroj keramičkoj šalici.
Sve bijelo što sam imala
preko noći se pretvorilo u žuto.
Kada kiša obriše prošle užitke,
sjetit ću se ponovno, kako ispravno čitati
znakove sve prisutnijeg Boga.

 

DOKAZ

Tama nam se nudi kao grožđe i sir
na srebrnom pladnju,
ali grijeh je predati joj se svjesno,
kao ptice zraku, od kojeg žive.
Odsječena od grada koji propada,
ljubav čezne za dušama
koje su nepovratno izgubljene.

Iako nemamo vidljiv odnos,
ona nas u potpunosti poznaje;
majka svjedoči krhkom,
magičnom domu djeteta,
prvi dokaz našega postojanja.

 

(Autorica: Josipa Gogić, pjesme iz iz zbirke pjesama „Prisutnost“, Društvo hrvatskih književnika, 2024.)

Fotografije: Meho Mahmutović 

Kategorije
Autori

Sanja Bužimkić

Sanja Bužimkić rođena je 1970. u Podravskoj Slatini. Osnovnu  školu i Centar za kulturu i umjetnostzavršila je u Zagrebu, gdje je na Filozofskome fakultetu  diplomirala filozofiju, ruski jezik s književnosti i knjižničarstvo. Živi u Sisku. Bavila se novinarstvom i prevođenjem. Radi kao profesoricafilozofije, logike i etike te školska knjižničarka. Objavljuje  priče u časopisima QUORUM, FORUM, PLIMA, RIJEČI, KNJIŽEVNA RIJEKA, NOVI SISAČKI TJEDNIK, MODRA LASTA, SMIB, RADOST, PRVI IZBOR, u internetskome časopisu KNJIŽEVNOST UŽIVO (Rijeka) te na portalu PRVI PISCI NA MREŽI. Ulomci Sanjinih pripovjedaka za djecu i mladeobjavljeni su u nekoliko   udžbenika I čitanki  zaosnovnu školu. Objavljivana je u književnimzbornicima I zbornicima finalist književnih natječaja.
Objavila je pet zbirki pripovjedaka: O MUZAMA, MAČKAMA I ZABRANJENIM LJUBAVIMA (Grad Hrvatska Kostajnica, 2005.) , TO JE BILO NEIZBJEŽNO (DPK M. Cvetnić, Hrvatska Kostajnica, 2014.), ČAROBNE CIPELE (Hrvatsko društvoknjiževnika za djecu i mlade, Zagreb,2014.), ZAČINJENE I DRUGE PRIČE (Društvo hrvatskihknjiževnika, Ogranak Sisačko-moslavačke županije, 2024.), TRAGAČI ZA ZVIJEZDAMA (Hrvatsko društvoknjiževnika za djecu i mlade, Zagreb, 2025.), zbirkupoezije SAMO SAM SE ŠALILA (Sisačka udruga zapromicanje alternativne i urbane kulture, Stupno, 2020.) te slikovnicu SISAK U MOJIM KORACIMA (vl.naklada, objavljeno uz financijsku potporu GradaSiska, 2018., koautorstvo s Anom Bošković).

Sudjeluje na književnim tribinama STIHOVNICA SISKA i  ZALOGAJ POEZIJE, članica je Društvahrvatskih književnika, Ogranka Sisačko-moslavačkežupanije istoga Društva, Hrvatskog društvaknjiževnika za djecu i mlade te Matice hrvatske(Zagreb).

 

Sanja Bužimkić

 

Kategorije
proza

Prozor- priča Sanje Bužimkić

To je bio nevidljivi prozor. Nitko te nije vidio ako si kraj njega stajao. Tako smo se prema njemu ponašali. To je bio prozor u kuhinji. Kuhinja je imala i balkon. Kraj prozora su bila vratakroz koja se izlazilo na balkon.

To je bio nevidljivi prozor. Nevidljiva vrata. Imao si osjećaj da te nitko ne vidi kad si u kuhinji. Preko puta naše zgrade bile su druge zgrade i drugi prozori i vrata i balkoni i kuhinje, dovoljno udaljeni da ne zaviruješ susjedima u tanjur, a opet, dovoljno blizu da povremeno vidiš dijete koje sjedi za večerom, da vidiš muža i ženu kako se svađaju, da vidiš kako se ljube, da vidiš golubove koji pokušavaju ući u kupaonu, koja je do kuhinje.

Bio je to nevidljivi prozor. Nevidljivi prozor na nevidljivim balkonskim vratima  kuhinje koja nije bila nevidljiva, u kojoj se  događalo puno toga, kao u životu bilo koga, tako i članova te brojne obitelji, njezine. Te djevojke.

U ovome trenutku, djevojka sjedi i on stoji kraj nje i to je jedna ljubavna priča. I ta je ljubavna priča već završila i onda je opet počela, i prvo je bilo prijateljstvo i zatim,  ljubav, i zatim je bilo prijateljstvo, i zatim su odlazili u kino i gledali filmove, i zatim su radili zajedno, išli su na tržnicu, išli su autom u obilazak grada, išli su na večere, ponašali su se kao da su par, jedno su vrijeme  i bili par.

Sve je to naravno izmišljeno. Ničega od toga nije bilo jer to je  nevidljiva kuhinja i nevidljivi prozor i priča uopće ne postoji. Nikad se nije dogodila. I djevojka gleda susjede preko puta, preko puta tog dvorišta, dvorišta njenog djetinjstva, na kojemu su prostirali deke i djeca su se još igrala. Još su se igrala. I, deke su postojale, na njima lutke, odjeća lutaka je ili kupljena, ili, većinom, sašivena rukama njihovih mama i baka i starijih sestara. I svi su nekako sretni. Djetinjstvo je sretno doba, djetinjstvo je bilo sretno doba, barem njoj, toj djevojci.

Djevojka sjedi, on stoji pored nje, on ima crni kaput klasičnog kroja,  lijepo mu pristaje. Promijenio je stil odijevanja otkako je zna, prilagodio je njezinu ukusu, te djevojke u nevidljivoj kuhinji, kraj tog nevidljivog prozora, nevidljive djevojke. Jer djevojka misli da je nema. Nema je jer postoji uglavnom u nekim izmišljenim svjetovima. Ona misli da zato, jer uglavnom postoji u izmišljenim svjetovima, u knjigama, u nekim pričama, da zato ono što ona sama čini nema nikakvog utjecaja, nema kazni, nema osuđivanja, nema rezultata, nema pokore, nema karme. Ona ne zna da sve što napravi izaziva leptirov efekt, i svaki njezin čin, čin tog čovjeka u kuhinji i čin te žene, te druge, koja tada već postoji, i čin drugih ljudi u njihovu životu, da je sve povezano. I da je sve povezano kao kod domina naslaganih u dugački niz, oslonjenih jedne nadruge: kvrcneš prstom i sve se poruši, tako će se sve porušiti godinama kasnije.

Oni, skupa, oni zajedno, razdvojeni jer nisu mogli biti skupa – to im nikako nije išlo – ali ni biti razdvojeni, oni su  udruženim snagama porušili njegove mogućnosti da ima uobičajene odnose  s drugim ženama. A ona, tada djevojka, povremeno je voljela uništavati samu sebe. Živjeti kao da ne živi, samo da bi živjela kako ne žive drugi. Kad bi, nakon dana bježanja od drugih ljudipoželjela nanovo biti živa, on bi je pronašao. Ona bi pronašla njega.

Trajalo je to tako, dok jednom nije moralo stati. I taj susret, posljednji susret pred tim prozorom, tim balkonskim vratima, u tom nekom davnom životu koji su nekad živjeli, u njoj će ostati zauvijek.

I onda kad će se domino pokrenuti, kad će se urušiti ravnoteža, ionako ne baš čvrsta, među glavnim likovima, djevojka će o njemu uvijek misliti s nježnošću. Bez obzira.

Njega, nakon niza godina, u trenutku u kojemu se ovi redci ispisuju, više neće biti. Otići će na neki tihi, misteriozni način, onako kako je i postojao: nenametljivo i utičući na ljude oko sebe, i ne znajući. Polako će odlaziti, šaljući do nje poneku vijest o svojoj nesreći. Svojoj nesposobnosti uklapanja u takozvani stvarni svijet.

Ta priča će nestati. Ali ne sasvim. Djevojka će još biti tu, još će pričati o tom prozoru i vratima, i dvorištu, i uvijek će pričati, čak i kad odraste, posve,  promijenjena u svojemu novom životu, negdje daleko od tog stana i grada, i od ptica što su pjevale u krošnjama pod njezinim prozorom. I tada će se pojavljivati slika te djevojke u njoj, one iz stare kuhinje, i ona neće moći o njoj prestati pričat. Ona ne može prestati pričati, tako je to. Onda i uvijek.

(Autorica: Sanja Bužimkić)

Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Lav

Još uvijek me prati njegov pogled.

Ulazim u kafić, a na leđima njegove čudne, fiksirajuće oči (što fiksiraš?) dok biram kolače. Ruke mi drhte, ali pokazujem na crvenu, ljigavu glazuru. Ne znam hoće li mu se taj kolač svidjeti niti kako će izgledati kazna ako mu se ne svidi. U plućima osjetim udisaj koji se još nije probio do kraja. Peče me moj pokušaj stavljanja svega na stol, moje: budimo prijatelji!, moje vađenje unutarnjih organa pred njega i dodavanje žarulje da vidi bolje. I njegovo skrivanje u sjeni.

Izlazim na sunčan dan, terasa kafića, dva kolača u rukama. Ne smijem ispustiti kolače, ali moram izbjeći njegov pogled. Nešto se čudno događa; iz bistrih očiju, spremnih da vide svaki detalj, svaki pomak, počinje izrastati tupost, tvrdoća koja me prikiva za pod. Nespretno stavljam kolače na stol dok me gleda, dok ga želim zamoliti da me gleda kao što gleda nešto drugo, nekog drugog, da makne koprenu koja ga ometa i koja mu servira neki dio mene koji ne postoji. Ali, njegov pogled ustraje. Gotovo retardiran pogled u kojem je nešto gnjilo, bolesno. Promašeno.

Nakon prvog zalogaja kolača, osjetim nalet mučnine koji kao da me odnosi u vis, ptičju perspektivu iz koje nas opet gledam: mirne, za stolom. Njegove oči koje su zamućene do neprepoznatljivosti, sebe koja se savijam pred povraćanjem. Njega, bez milosti prema meni, prema ikome. U tvrdoj potrazi za potvrdom onoga u što neumoljivo vjeruje. S mačem, puškom.

Neku sam noć sanjala da sjedi ispred velikog ekrana, gleda reklame i ljuti se na ono što vidi. To su samo reklame, željela sam mu reći, nebitno je. Ali, njemu je bitno. Njemu je sve. Želi uništiti sve ono za što smatra da ne treba postojati, sve ono što nas je učinilo onakvima kakvi smo (pogrešni). Reklame su šarene, dominira žuta boja i čudni fontovi i odjednom osjećam sažaljenje prema njima, njihovom trudu da nas utope u ono što žele. Njega mi nije žao. Već mi ga dugo nije bilo žao. U snu, dolazim do njega i pogladim ga po glavi. U kosi mu osjetim nešto tvrdo. To su male špange, one koje nose djevojčice od desetak godina. Što pokušava s njima, pomislim, možda dokazati da još nije sasvim odrastao, da se još možeš igrati? Da je ostao u dobi curice? Zamolim ga da se makne od ekrana, ali on to odbija upravo onako kako bi djevojčica odbila. Nedostaje mi njegova pažnja; čekam ga u sobi, u kuhinji, ispred kuće, ali ne dolazi.

Možda, mislim dok se u meni na terasi kafića komeša kolač, nije nikada niti mislio ući, vidjeti, poznavati mene. Mislio je na spajanje svojih bolova sa mnom. Odbacivala sam te bolove kao čudan, problematičan ud koji se gnoji, mijenja boje i ne želi živjeti na svjetlu. Iako sam ih u početku željela prihvatiti, raznobojnim koncem doista privezati za sebe, kao znak otvorenosti, pristupačnosti, nije išlo.

Ono što mogu, ono što ne mogu, mislim. Nikad ne znam dok ne pokušam. Maštam o pretvaranju u malu vilu koja može, ali tijelo se pobuni; ne može. Maštam o ostajanju gore, iznad, lebdenju, promatranju s visine, ali ja nisam više ni od koga. Pogotovo ne od sebe.

Bez žaljenja, konačno bez žaljenja, pomišljam: Nije niti on.

 

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Ilustracija: Česi Novaković

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković