Kategorije
proza

Autostoper

Magla se spustila kasno popodne, nenadano. Uhvatila nas je usred šume. Stuštila se, sručila, spustila na nas poput zastora u kazalištu. A sve to zato što je moj šogor tvrdoglavo ustrajao na tome da idemo brati kestene. Nemamo puno prilike biti zajedno, rekao je. Sonja i ti dođete na praznike, istovarite djecu i odmah se vratite u Zagreb. Hajde, i njima će dobro doći da budu malo na svježem zraku. Sjedili smo za stolom u dvorištu. Moja žena i punica bile su u kući i slagale u hladnjak i škrinju namirnice koje smo donijeli. Tast nam je natočio još jednu čašicu one njegove grozne orahovače i u tom trenutku iza ugla su se pojavila djeca koja su optrčavala vjerojatno već dvadeseti krug oko kuće.  Ispeći ćemo ih večeras, rekao je tast, a ako ih naberemo puno, ono što ostane odnijet ćete u Zagreb, očistiti, zamrznuti i Sonja onda može djeci napraviti kesten pire kad god im se prohtije. Već se mračilo. Sumnjičavo sam pogledao u nebo. Ništa se ne brini, rekao je šogor, jučer je bila takva mjesečina da se vidjelo skoro kao po danu. Za svaki slučaj, imam baterijsku lampu, ali neće nam trebati, vratit ćemo se prije mraka. A da i padne mrak, ništa nam se neće dogoditi, tu sam odrastao, poznajem šume uokolo kao vlastiti džep. Pogledao sam u tasta koji je na to samo potvrdno kimnuo.

Krenuli smo u koloni, na čelu moj šogor i ja, za nama moja žena s djecom, a na kraju moj tast. Punica se nikako nije dala nagovoriti jer se u kraju govorilo kako su neki ljudi primijetili tipa u crnom kaputu i s nečim što im se učinilo kao puška, a mogao je biti i štap, kako lunja oko njihovih kuća. Nemojte ići, rekla je punica, ili barem ostavite djecu sa mnom, što ako je neki razbojnik ili serijski ubojica? Ma daj, mama, rekao je moj šogor, previše gledaš televiziju.

Nismo hodali ni deset minuta kad odjednom više nisi mogao vidjeti prst pred nosom. Gusti snopovi magle izvirali su odnekud odozdo i širili se uvis kao da izlaze iz onih strojeva za proizvodnju magle i dima kakve se može vidjeti na mađioničarskim predstavama ili filmskim setovima. Sonja je viknula djeci da se ne udaljavaju, da je svatko s jedne strane uhvati za ruku, ali je već bilo kasno. Odnekud se začulo kako Ela plačljivim glasom doziva: mama, mama. Tu sam, Ela, rekla je Sonja, samo ispruži ruku, uhvatit ću te. Noa, javi se, viknuo sam. Tata, tu sam, odgovorio je. Gdje?, nervozno sam viknuo. U tom se trenutku začuo neljudski krik od kojeg mi se naježila svaka dlaka na tijelu, a odmah zatim, majmune, idiote, kretenčino, koji ti je kurac? Onaj idiot od mog šogora iznenada je bio obujmio moju ženu straga i šapnuo joj na uho: bu! Bio sam izvan sebe od bijesa. Išamarao bih ga na ondje, na licu mjesta, da sam samo vidio točno gdje je. Onda sam osjetio kako me netko potapšao po ramenu. Bio je to moj tast. Smiri se, prošaptao je. Na kraju smo se napipali u magli, uhvatili za ruke i, jedno za drugim, najprije moj šogor, pa tast, onda moja žena i djeca i na kraju ja, posrćući i sudarajući se sa stablima, nekako izvukli iz šume i pronašli put do kuće.

Što se magle tiče, ni sutradan nije bilo mnogo bolje. Bila je žućkasta, pomiješana sa suncem. Kad smo izašli iz kuće, potpuno nas je obavila, kao da je svatko od nas bio u svom oblaku. Punica je otišla u vrt nabrati peršina i mrkve za juhu. Tast je nešto prčkao po šupi. Sonja je izašla zapaliti cigaretu kad su je djeca izbacila iz takta. Ja sam se spustio do dvorišnih vrata da bacim pogled na cestu koja je bila potpuno uronjena u maglu. Iako je bio produženi vikend, morao sam se vratiti u Zagreb jer sam trebao dovršiti tablice bankovnih dužnika. Radim u banci, u odjelu za naplatu potraživanja gdje potkraj mjeseca uvijek ima najviše posla. Dogovorili smo se da Sonja i djeca ostanu kod njezinih, a da se ja za dva dana vratim po njih.

Punica me uporno pokušavala nagovoriti da ostanem još jedan dan, da gdje ću po toj magli, da znam li kakve se nesreće događaju, a kad u tome nije uspjela, morao sam barem ostati na ručku. Nije mi to bilo drago. To popodne igrao je Dinamo. Isprva sam se nadao da ću se vratiti do početka utakmice, ali ovako nije bilo sigurno ni da ću stići na drugo poluvrijeme. Čuvaj se, rekla mi je na polasku. Ma znate mene, Vera, osmjehnuo sam se i zatvorio vrata auta.

Preda mnom je kroz maglu polako vijugala cesta. Iako se kroz prozor nije vidjelo bog zna što, znao sam da je oko mene šuma koju će postupno zamijeniti prostrana polja s livadama po kojima su raštrkane rijetke kućice iza kojih se za lijepog vremena naziru blagi brežuljci. Vrtio sam po radio stanicama, ali svugdje su bile vijesti, govorne emisije ili neka glupa muzika. Ugasio sam radio i odlučio ga upaliti tek kad počnu prijenosi utakmica.

Toplina u autu i monoton zvuk brisača koje sam uključio kad se vjetrobransko staklo orosilo gotovo su me uljuljkali u san pa sam ponovno upalio radio da ne zaspim. A onda sam, negdje poslije Petrinje, na cesti pred sobom ugledao nečiji tamni obris koji se pojavio toliko iznenada da sam morao zakočiti da ne udarim u njega. Sjedio sam nekoliko sekundi u šoku, a onda su se s druge strane otvorila vrata i na sjedalo kraj mene sjeo je muškarac u debelom crnom kaputu, s crnom kapom na glavi i dugačkim smeđim štapom za hodanje.

Ispričavam se, rekao je muškarac, ali nije bilo druge, da sam stajao uz rub ceste, ne biste me primijetili. Ekstremne prilike zahtijevaju ekstremna rješenja.

Lice mu je bilo izborano, obrazi glatko izbrijani. Nisam mu mogao odrediti dob, ali se doimao prilično starim. Crna kapa bila mu je premala. Po tome kako mu je stajala, rekao bih da ispod nje nije imao ni dlake na glavi.

No, što je, nećete krenuti?, upitao je.

Prenuo sam se i pokrenuo auto.

Idete do Zagreba?, upitao sam.

Ostavit ćete me malo prije Zagreba, ako vam to nije problem.

Neko smo vrijeme šutjeli, a onda sam upitao: vraćate se s vikenda?

Zastao je, a onda odvratio: vraćam se s malo dužeg puta.

Krajičkom oka učinilo mi se da se osmjehnuo.

Na radiju su najavili specijalni intervju s premijerom. Pritisnuo sam gumb da promijenim stanicu. Sigurno su već počele utakmice. No, on je, brzinom koju ne bih očekivao od starog čovjeka, vratio na prethodnu postaju. Zapanjeno sam se okrenuo prema njemu i opet okrenuo na nogomet, ali je on, ovaj put sporije, vratio na razgovor s premijerom.

Slušajte, zaustio sam, ali se u tom trenutku sa stražnjeg sjedišta začulo režanje. Pogledao sam u retrovizor i ondje ugledao crnog psa koji je prijeteći podigao njušku prema meni. Nisam ni primijetio da je sa sobom imao psa!

Osjetio sam kako mi niz leđa curi znoj. Držao sam pogled usmjeren na cestu dok je premijer govorio o izazovnim vremenima koja stoje pred našom državom. Vani se već bilo potpuno smračilo.

Vas ne zanimaju izazovi s kojima se suočava naša domovina?, upitao je.

Nisam ništa odgovorio.

A trebali bi, nastavio je. To bi trebalo zanimati svakoga od nas.

Nastavili smo se voziti u tišini isprekidanoj tek premijerovim glasom koji kao da je dolazio iz nekog drugog vremena.

Čime se bavite, ako smijem pitati?, upitao je muškarac.

Radim u banci. U odjelu za naplatu potraživanja.

Što to znači?

Naplaćujem dugove.

To je dobro, osmjehnuo se. Ima mnogo dugova koje treba naplatiti.

Opet smo šutjeli. A onda je on nakon nekog vremena rekao: ne morate se brinuti.

Pogledao sam ga krajičkom oka.

Ne morate se brinuti, ponovio je. Vi niste od onih koje bi trebala zabrinjavati budućnost.

Zurio sam u cestu. Opet sam krišom pogledao u muškarca a onda u retrovizor. Činilo se da je pas na stražnjem sjedalu zaspao.

Ljudi kao vi ne moraju se brinuti, nastavio je. Izgledate mi kao odgovoran čovjek. Vozite dobar auto. Vašoj obitelji sigurno ništa ne nedostaje. Bez sumnje ste i dobar otac. Ljudi poput vas predstavljaju stup ovog društva, temelj na kojem počiva naša domovina.

Na trenutak sam se prepao za Elu i Nou, ali sam se smirio kad sam se sjetio da su na sigurnom sa Sonjom i njezinima u tastovoj kući.

I tada, čudnom igrom asocijacija, u sjećanje mi se vratila kuća u Zagorju u kojoj sam kao dijete provodio ljeta s bakom i djedom, stablo šljive u dvorištu pod kojim sam se igrao, oštar miris koji se širio iz kotla u kojem je djed pekao rakiju. Djed mi je bio ložač, a baka čistačica. Othranili su i školovali tri kćeri. Osim toga, uštedjeli su dovoljno da izgrade i vikendicu u Zagorju.

A onda se pojavio moj stari. Bio je frajer, baraba, tip muškarca na kakve žene padaju. Pala je i moja stara. Bio je pijanica, ali od onih simpatičnih. Nikad nije podigao ruku ni na mene ni na staru. Ali imao je drugi problem: kocku. Nagomilao je dugove, spetljao se s krivim ljudima. Stara je nagovorila baku i djeda da vikendicu stave pod hipoteku, a kad stari nije platio kredit, banka ju je ovršila.

Ne bojte se, rekao je muškarac kraj mene gotovo suosjećajno, rat nije ništa strašno. Na vijestima i u filmovima uvijek pretjeraju. Ljudi traže dramu. Naravno, ponekad je potrebno podnijeti žrtvu Ali nijedna žrtva za domovinu nije prevelika.

Ma znate što, gotovo sam uzviknuo, a onda je crni pas iza mene ponovno zarežao. Sledio sam se. Gledao sam u cestu bojeći se okrenuti glavu prema muškarcu.

Njega je sve to silno zabavljalo. Čak mi se učinilo da se zacerekao.

A onda je dodao: vjerujete li u dušu?

Priznajem da me pitanje zateklo. Ne toliko njegova drskost koliko iznenadna spoznaja da na njega nemam odgovor, da o njemu nisam mnogo razmišljao, možda tek onda kad je stari umro, ali zapravo čak ni tada jer sam noć prije izgubio djevičanstvo s Lidijom. Bili smo kod nje i učili za maturu. Njezini su bili na putu. U jednom je trenutku ustala i otvorila bocu očeva viskija. Dok sam se vraćao kući, ulice su bile mokre i svitalo je. Na otiraču ispred vrata tiho sam svukao tenisice, a onda pažljivo okrenuo ključ u bravi i, šuljajući se na prstima prema svojoj sobi, u polutami hodnika ugledao staru.

Tko zna zašto, kroz glavu su mi zatim počela prolaziti sva beznačajna poznanstva koja sam stekao za vrijeme studija, svi oni dani izgubljeni u kvartovskom kafiću. Vrijeme je bila dugačka, manje-više prazna crta, zemljovid u koji se nije imalo bog zna što ucrtati: izlasci, pijanstva, odlasci s društvom na utakmice, usputne avanture. A onda sam se napokon uozbiljio. Pronašao dobar posao. Oženio se i dobio djecu. Djeca su rasla. Jednoga dana smjestili smo staru u dom. Više se ne može brinuti sama o sebi, rekla je Sonja. A i ti i ja zarađujemo dovoljno da si to možemo priuštiti.

Sve to vrijeme premijer je i dalje mljeo. Njegov glas na mene je djelovao gotovo hipnotički. Što sam ga više slušao, to mi se više spavalo. Ponekad bih pogledao prema muškarcu kraj mene i činilo bi mi se da me gleda s odobravanjem. Trudio sam se držati pogled na cesti, ali su mi se kapci sve više sklapali. U jednom sam trenutku vjerojatno i zaspao jer su mi pred očima nastavile prolaziti slike iz prošlosti, Sonja i ja prije djece, na ljetovanju na Visu, kupamo se goli u nekoj uvali  pribojavajući se, ali istodobno i priželjkujući da nas netko promatra…

A onda mi je tijelo poletjelo naprijed i, zauzdano pojasom, vratilo se prema naslonu. Ni sam ne znam kako, vjerojatno nagonski, nagazio sam na kočnicu, upravo na vrijeme da se ne zabijem u BMW bosanskih tablica ispred mene. Zastao sam dok mi se nisu umirili otkucaji srca. Motor se ugasio. Na suvozačkom mjestu, kao ni na stražnjem sjedištu, nije bilo nikoga.

Upalio sam auto i nastavio se voziti kroz maglu i mrak.

 

(Autor: Dean Trdak)

Dean Trdak

 

 

 

Kategorije
Eseji

Frode Grytten- “Dečko, cura, lipanj, srpanj”

Sam naslov zbirke priča navodi nas na pomalo pogrešan trag: ljetne bezbrižnosti, nečeg lakonskog u čemu se duh i tijelo rasplinjuju u moru, bazenu ili zraku ljetnih večeri, u čemu se odnosi stvaraju i rastvaraju jednostavno poput ulaska u vodu, skoka u bazen ili sunčanja i joge usred ljetnog dana. Ispod površine je pak nešto mnogo drugačije

„Oduzeti si život znači pokazati svoju vrijednost svim idiotima koji ne vide tvoju vrijednost, tako da vide da su sve te godine bili nepravedni prema tebi. A meni se ustvari fućka za to. Ja hoću samo malo mira.“
(iz priče „Noćno kupanje“)

„Zamišlja da taj zrakoplov leti dalje prema jugu, da prelijeće cijelu Europu, leti među zvijezdama, leti iznad mora, polako se spušta kroz mrak, sve bliže tlu i s prozora se mogu vidjeti osvijetljeni bazeni, svi ti plavi pravokutnici usred tame.“
(iz priče „David Hockney na kiši“)

Poznati kratkopričaš Frode Grytten uz prvo je poglavlje svoje najnovije zbirke naizgled vedrog naslova Dečko, cura, lipanj, srpanj napisao listu pjesama koje bi se uz određeni dio tog poglavlja mogle slušati. Početak je to koji sugerira pravu posvetu ljetu; ljetu koje žudi, koje proždire, koje otapa, budi zatomljene strasti, čezne, ali i ljetu koje je prazno, ispunjeno samo suncem, zrakom i napetom tišinom. Slično kao i u svojoj zbirci priča Sobe uz more, sobe u gradu (V.B.Z., 2015.), Grytten prepričava doživljaje koji se pomno i pažljivo uvlače u naš duh i tamo se kreću vrlo sporo i tiho, no ostavljajući duboke tragove.

Motiv bazena

Ljeto je razdoblje godine kada nam se sve čini jednako mogućim, kada ostavljamo po strani svoj dotadašnji život i ostala godišnja doba: radnu jesen, zimu i proljeće. I, kao kroz malen plavi prozor slobode, pokušavamo proviriti u nešto novo, možda zabranjeno, a možda dotad i skriveno. Odnos prema tijelu se mijenja: ono postaje većinom ogoljeno, svima otvoreno na pogled, otvorenije za dodir. „Mi koji dodirujemo jedni druge da budemo sigurni da postojimo. Tijela koja su tako meka da nas mogu spasiti od usamljenosti.“

Gryttenovi likovi su u suprotnosti sa žarom i vedrinom ljeta, ili baš u skladu s njegovom melankolijom. Duboko uronjeni u sebe i vlastite živote, probleme i nedoumice, rade male pomake koji se mogu činiti golom oku nevidljivima, ali unutar kratke priče oni djeluju upravo tektonski. Usamljenost ljeti postaje drugačija. Veća, šira, dulja. Istrgnutost od svakodnevnih obaveza stavlja nas u položaj potrage za nečim za što u svakodnevici nemamo vremena ili svedenosti na nešto što u „uobičajenom“ životu nismo primjećivali. Tko smo mi to uopće, otrgnuti od obaveza, od poslovnih identiteta, od obiteljskih vrtloga, tko smo u onom trenutku kada se približimo rubu plaže, stavljamo dlan nad lice i zagledamo se u daljinu, prema horizontu? Tko bismo željeli biti? Sve se to pita Grytten, koji dobro zna da kratka priča najbolje funkcionira u rubnim situacijama gdje se likovi kolebaju između odlaska i ostanka, života i smrti, mora i kopna, ljubavi i ravnodušnosti.

Ali Grytten jednim zanimljivim motivom također i povezuje svoje priče – to je motiv vode, a vrlo često vode bazena. Poigravajući se s tim motivom, kao da nabraja čemu sve bazen može poslužiti ili što sve možemo promatrati kroz bazen: od ljetnog predaha preko duljeg opuštanja i potpunog otpuštanja, preko učenja plivanja i dramatične geste bacanja u bazen do Hockneyjevog skakača: „ (…) počne pričati o slici A bigger splash, gdje se ne vidi točno tko je skočio, samo dobiješ osjećaj kako je to skočiti s ruba, kad te voda proguta, mjehurići okruže. Čak i ako je sve okolo savršeno, kaže on, čovjek može biti vrlo nesretan.“

Čak i ako postoji ljeto, ako ono upravo traje, čovjek može biti vrlo nesretan. Može upravo svjedočiti terminalnoj bolesti bližnje osobe ili suicidu brata. Može ulaziti u zrelost na načine na koje to ne želi, ali je primoran, može osjetiti kako se odvaja od samoga sebe i odlazi nekamo kamo ne pripada. Može prolaziti kroz bolan proces razvoda, shvatiti da je nešto u što je vjerovao svim svojim bićem potpuno pogrešno. A može, što je primjerice majstorski napravljeno u priči „Debeli lik na plaži“, doživjeti prvu pukotinu u odnosu koji se dotad činio potpuno novim, svježim i bez mrlja, ali toliko iznenađujuću i duboku da shvati da nema povratka na staro.

Gryttenovi likovi su u suprotnosti sa žarom i vedrinom ljeta, ili baš u skladu s njegovom melankolijom. Duboko uronjeni u sebe i vlastite živote, probleme i nedoumice, rade male pomake koji se mogu činiti golom oku nevidljivima, ali unutar kratke priče oni djeluju upravo tektonski

Show, don’t tell

Sam naslov zbirke Dečko, cura, lipanj, srpanj navodi nas na pomalo pogrešan trag: ljetne bezbrižnosti, nečeg lakonskog u čemu se duh i tijelo rasplinjuju u moru, bazenu ili zraku ljetnih večeri, u čemu se odnosi stvaraju i rastvaraju jednostavno poput ulaska u vodu, skoka u bazen ili sunčanja i joge usred ljetnog dana. Ispod površine je pak nešto mnogo drugačije, kakva obično i jest voda ispod površine: nešto što nas odvodi dalje od očekivanog, zbunjuje svojom povremenom brutalnošću i ne pruža utjehu toplih strujanja. Čak i kada Grytten naoko piše o vlastitom sjećanju ili iskustvu dječjeg, vedrog ljeta, on uz to propituje solidnost vlastitih sjećanja, svoju stvarnost kao i stvarnost minulih ljeta koja se više neće vratiti. „Pedeset ljeta. Sve će biti zaboravljeno. Dečki. Cure. Lipanjski dani. Srpanjski dani. Poljupci. Znakovi ljubavi. Svađe. Rađanja. Smrti. Brakovi. Razvodi. Ljetne pjesme. Eksplozije. Revolucije. Obećanja. Laži.“

Grytten je bez sumnje majstor kratke priče. Svima koji pišu, njegove priče, baš kao i one Raymonda Carvera, mogu poslužiti kao primjeri toga kako ući i izaći iz teksta, kako ga strukturirati, kako dotaknuti onaj događaj koji iz nekog razloga postaje odlučujući za likove, koji ih nepovratno mijenja. Pritom se u ovoj zbirci služi ljetom i kao razglednicom ili fotografijom kojom će taj događaj zalediti u sjećanju čitatelja baš kao što nam se i u stvarnosti neki događaj ureže tako duboko da ga više nikada ne možemo zaboraviti. Možemo ga možda analizirati, pokušavajući u njemu pronaći neki smisao, ali to nije Gryttenova ambicija. On nam nema namjeru poručiti što je želio reći, što trebamo shvatiti ili naučiti iz ovih dvanaest priča. Zaustavlja se (i u tome i jest pravo majstorstvo ove forme) na onome što se dogodilo, na tome kako se dogodilo i na tome kako su likovi na to reagirali. On je time jedan od važnijih primjera „show, don’t tell“ pisca koji ne prepričava, ne analizira i ne objašnjava više od onoga koliko je to nužno. Događaj, pokret, izraz lica i dijalog dovoljni su, tj. govore sami za sebe o onome što je ispod površine, a što bismo možda trebali dokučiti. S čime bismo se, na kraju, trebali pomiriti. Ili o onome što nikako ne bismo smjeli preuzeti, od čega bismo trebali pobjeći, kao što sanjari i planira junakinja priče „Kao što to mladi ljubavnici rade“.

On nam nema namjeru poručiti što je želio reći, što trebamo shvatiti ili naučiti iz ovih dvanaest priča. Zaustavlja se (i u tome i jest pravo majstorstvo ove forme) na onome što se dogodilo, na tome kako se dogodilo i na tome kako su likovi na to reagirali

Što imamo od sjećanja?

Recimo još nešto o Gryttenovim likovima. To su ljudi koji u samom srcu ljeta pokušavaju doprijeti do onoga što im je važno; što su u nekom trenu otkrili i ne žele izgubiti, što upravo otkrivaju i to ih apsolutno zbunjuje i izbacuje iz dosadašnje, uglavnom lažne, ravnoteže. Ono što ne mogu zanemariti, ali pred čijom razornom snagom se također često moraju skloniti na sigurno. To je ono što ih razara, ali i usmjerava u pravcu za koji dosad još nisu znali ili njime nisu imali snage zakoračiti. Možda im ljeto pruži tu snagu ili im je oduzme, što ovisi ne samo o njima već i o nizu faktora i situacija u kojima su se zatekli. Neki će otkriti da žele ostati na mjestu, neki da mjesto, na kojemu su mislili da su ukorijenjeni, nikada nije postojalo.

Grytten je bez sumnje majstor kratke priče. Svima koji pišu, njegove priče, baš kao i one Raymonda Carvera, mogu poslužiti kao primjeri toga kako ući i izaći iz teksta, kako ga strukturirati, kako dotaknuti onaj događaj koji iz nekog razloga postaje odlučujući za likove, koji ih nepovratno mijenja

Zaboraviti ili zapamtiti? I koji dio ćemo zapamtiti, a koji zaboraviti? Naravno, ne samo ljeta, već i života? Je li u tom zapamćenom ono što nam može promijeniti život; situacija, poruka koja je krucijalna za kasnije, ili je samo trenutak koji će se stopiti sa svima ostalima? Čini mi se da je i to – važnost sjećanja – ono što Grytten propituje. Što je od onoga čega se sjećamo bitno, formirajuće za naš život i urezuje li naše nesvjesno to bitno zauvijek u nas, a da se i ne trudimo? Ili nam može jednostavno promaknuti i navesti nas da zaglavimo u beskonačnim petljama ili u velikim životnim tragedijama? Pitanje je, dakle: zadržati ili otpustiti, grčevito pamtiti ili se prepustiti zaboravu? Ili je na kraju doista svejedno, jer sve što imamo je ionako skup sjećanja, ponekad lažnih, iskrivljenih ili banalnih sjećanja na dodir, pogled, na osobu s plaže, maramu, majicu ili kišnu noć s pokojom svjetlećom reklamom.

Vrijedi li pamtiti trenutak kada je prva ljubav umrla ili kada je započela? Kada smo shvatili da ništa neće biti onako kako smo očekivali? I što imamo od tog sjećanja?

Ako to upitamo Frodea Gryttena, možda bismo mogli dobiti vrlo jednostavan, a nevjerojatno moćan odgovor: imamo priču.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

(Tekst je originalno objavljen na portalu Kritika h,d,p )

Jelena Zlatar Gamberožić
Kategorije
Autori

Denis Giljević

Denis Giljević rođen je 1971. godine. Omatorjeli je kvazinovinar, parakopirajter, pseudodizajner, olfoperformer, nazovipisac, foromontažer. Unatoč diplomi PMF-a, sve je samo nije inženjer biologije.
Osim na stranicama samostalnih zbirki priča: Prodane dušice, ISKRivljENA priČELJAD i Švorcvaldski siromaharadža, pričuljci su mu razasuti po zbornicima & časopisima. Neke su njegove priče ušle i u finale natječaja Pišem ti priču, 2016., Slavko Kolar, 2017., 2022. i 2023. Zvona i nari, 2017. te u završnicu natječaja časopisa Kvaka, 2019.

Najsvjetlije točke su mu 1. i 2. nagrada za najbolju SF priču, 3. nagrada za satiričnu priču „Bog uzima, bogat daje“, 1. nagrada za dječju priču „Roni Suzić u petlji prevrtljivosti“, 2. nagrada za priču „To će biti taj dan“ & pohvala za „Glupu priču“, 3. mjesto na natječaju „Zagrli Zemlju pričom“ te 2. mjesto na natječaju za najbolju jednominutnu priču Gradske knjižnice Požega s pričom.

Od danas do sutra živi i od jutra do sutra radi (budalaštine) u Zagrebu.

 

Denis Giljević

 

Kategorije
proza

Umorna želja i uporna znatiželja

Stao sam da zapalim cigaretu i pogledam na sat, a onda sam shvatio da nemam ni cigaretu ni sat. Imam pametni telefon, ali otkad su mi jedan klipani ukrali (pitali su me koliko je sati pa mi ga istrgnuli iz ruku), redovito ga zaboravljam kod kuće. Srećom, ugledao sam čovjeka, izgledao mi je kao čovjek na mjestu iako se kretao, bacio sam pogled na njegove ruke. U jednoj je držao cigaretu, na drugoj je bio sat. Moj čovjek.

Naravno, u brzini, bez razmišljanja, postavio sam priglupo pitanje.

– Oprostite, imate li sat?

– Nemam – rekao je suhim, iscijeđenim glasom bez boje koji očito nije dobivao mnogo prilika za izlazak.

Zbunio sam se. Ruka mi se automatski pokrenula prema njegovoj.

– Što vam je onda na ruci?

Bacio je pogled niz ruku, ali ga je podigao prije nego što će pasti na sat.

– A, to, to je više uspomena nego sat… A i od pokojnog je brata. Nije moj.

– Žao mi je – rekao sam.

– Sata?

– Brata…

– Poznavali ste ga?

– Nisam – oborio sam pogled.

– Onda vam nema zbog čega biti žao.

– Mislio sam… – počeo sam baljezgati, a onda sam se u hipu predomislio. – Ako vam ga je dao, vaš je, zar ne?

Predomislio se jesam, ali sam ipak baljezgao. U svoju ću obranu samo dodati – protiv svoje volje. Brzo mi je uzvratio. Ne baljezganjem, konkretnim odgovorima koji nose klicu novih pitanja, kao da želi čavrljati.

– Nije mi ga dao, uzeo sam ga. Imao je on još takvih…

– Izrađivao je satove? Ili je bio kolekcionar? – pitao sam s prstohvatom čuđenja i blijedom prugom iskrenog zanimanja.

– Ni jedno ni drugo, samo ih je popravljao.

– Znači, bio je urar? – produ(b)ljivao sam razgovor, ni sam si ne mogu objasniti zašto.

– Nije. Bio je smeće. Ali volio je popravljati satove. Iz hobija, no, možda mu je to bila i opsesija. Popravljajući satove ubijao je vrijeme kojega je imao napretek.

– Prodavao ih je?

– Nije ni to. Većinu bi zametnuo, izgubio. Pijan poklonio. Uzalud sam mu govorio da samo gubi vrijeme.

– Niste li rekli da ga je imao napretek?

– Svejedno. Nije ga trebao rasipati. Iako živim sam, u mom frižideru uvijek ima hrane za petoricu. A ipak ju ne bacam.

Bacio je cigaretu kojoj je preko pola životnog vijeka otišlo u vjetar. Kotrljala se pločnikom, bilo je u njoj još žara, okorjelom je pušaču mogla pružiti još najmanje pet-šest umirujućih dimova. Skrenuo sam pogled, nisam mogao gledati kako odlazi u dim.

– Lijep sat – rekao sam olako, tek tako, iako se u satove ne razumijem.

– Ne razumijem. Što je lijepo u satovima? Svi su manje-više isti. Pokazuju vrijeme kojeg ljudi uglavnom nemaju.

Stajao sam nekoliko trenutaka, šutio i buljio. Čovjek je u pravu. Nemam ni ja vremena. Evo, baš sam krenuo… Kamo sam krenuo, zapravo? Nigdje. Samo sam krenuo. Pa što? Koliko su me samo puta pitali gdje sam bio pa sam im odgovarao – nigdje. I nigdje se treba stići, a kretanje je život. Sve ostalo je gubljenje vremena. Bilo je krajnje vrijeme ili da pobjegnem ili da nešto kažem. Donio sam pogrešnu odluku.

– Možete li, molim vas, baciti oko na sat?

– Mogu, ali neću.

Opet sam se zbunio. Zbunjenost je saplela izravnost pa sam opet stao nekako okolišati, ubacujući novu liniju u red vožnje kojim je tekao naš promašeni razgovor.

– Pa… Imate sat na ruci, zar ne? Ne želite mi pomoći?

– Pomogao bih vam, ali sat ne radi. Stao je.

Trebao sam zahvaliti, okrenuti se i otići svojim putem. Trebao sam, ali nisam.

– Možete li barem pogledati i reći mi kad je stao?

– Ne moram gledati. To je vrijeme kad mi je poginuo brat.

Bilo mi je nekako neugodno pitati kad je to bilo, nije mi se to činilo primjerenim, ali nekako sumnjam da je primjerenije bilo ono što sam izvalio:

– Ajme. A kako je poginuo vaš brat?

– U krađi skupocjenih satova. Mislili su da vadi pištolj i zapucali.

– Pretpostavljam da je vadio sat… – pravio sam se pronicljivim.

Čovjek je zavrtio glavom i hladno me razoružao.

– Vadio je nož.

Ovaj je razgovor otišao predaleko. Htio sam ga skratiti, prikratiti mu muke, ali moj je dugi jezik odlučio doliti ulje na vatru priglupom primjedbom bez dokaza.

– Znači, sat na vašoj ruci je skupocjen?

Odskočio je kao da sam ga zasjekao oštrim predmetom.

– Hoćete reći da je sat na mojoj ruci ukraden?

– Ni govora, samo sam pomislio kako je skupocjen…

– Koliko se sjećam, rekli ste da se ne razumijete u satove. Kako možete tvrditi da je skupocjen? – podignuo je ruku i vrtio njome pred mojim očima, prekratko da bih dospio vidjeti (u) koliko je sati (stradao njegov brat). – Isto bih tako ja vama mogao reći da ste lagali. Kakve su, doista, vaše namjere? Što zapravo hoćete od mene?

Doimao se uplašeno, uznemireno, poput ranjene životinje, razdraženo, moram priznati, čak i opasno, kao da je spreman skočiti, boriti se za život ne birajući sredstva. Riječi mogu biti oštre, zvučati grubo, mogu biti i otrovne, ali još nisu nikoga ubile, ne izravno. Moje riječi nisu bile oružje, ali on to nije razabrao, kao da nije baš često živio s riječima, barem ne s onim izgovorenim. Ustuknuo sam.

– Samo sam želio znati koliko je sati…

Na moje se samoobrambeno pitanje u trenu preobrazio u pitomo, plaho stvorenje.

– Mogli ste odmah pitati tako. Iskreno, ne znam, na ovom je satu 18:15 – rekao je tugaljivim tonom s nijansom razočaranja, poput nekoga koji može još toliko toga dati, ali mu nije suđeno.

Moj je životni sat poskočio, otkucao par puta u neujednačenom ritmu, ali nisam želio da to primijeti moj čudnovati sugovornik. Škicnuo sam krišom prema suncu koje me je promatralo iskosa.

– Moglo bi biti baš toliko. Hvala vam.

Odgovorio mi je posve tiho i meko, kao da mu šapuće savjest, a opet nekako isuviše gorko, kao da odbija šaptom pasti. Zvučalo je poput iscijeđene isprike.

– Nema na čemu. Ništa vam nisam dao. Samo sam vam oduzeo vrijeme.

Možda taman toliko da odgovor koji sam jedva dočekao bude baš ono pravo i točno, pomislio sam, mahnuo mu i odahnuo. Tada sam prvi puta posumnjao da je možda cijelu priču izmislio. Nisam napravio niti korak, a već sam zapeo u raskoraku. Mogao sam ga pitati i za cigaretu. Prolupalu sam misao u zadnji čas, u trenutku kad je bjegunka zajahala jezik i htjela šmugnuti s usana, lišio slobode i otpratio ju nazad u ludaru.

Danas, kad vidim čovjeka sa satom, ne zaustavljam ga, samo izvadim cigaretu i zapalim, njih više ne zaboravljam, kuham misli u svojem lončiću dok se ne raskuhaju poput špageta i, prije nego što se ponovo pokrenem, skontam da je prošao sat. Ponekad i s olakšanjem.

 

(Autor: Denis Giljević)

(Priča je ušla u uži izbor natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2025.)

Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

NEMOJ PISATI O

Intervju s Taylor Swift.

  • Što si odgovorila kad su te molili da ne pišeš pjesme o njima?
  • Da neću.
  • I jesi li?
  • Jesam.

I ti višekratno tražiš, moliš i zahtijevaš da ne pišem o tvojim – istinama.

  • Samo ne o njima, molim.

To je isprva smiješno. Umišljaš da si važan. Umišljaš da je ono što ja pišem važno, ako je o tebi.

Zatim dolazi slika. Zamišljaj kako tvoje istine u velikoj crnoj vreći odnosim u duboku šumu. U toj šumi putovi se ponekad isprepliću, jer to nije prava šuma, to je šuma iz bajke: opasna, začarana šuma, šuma Striborova, koju tek poneki raskrinkavaju: “Ali pazi, sine. Nije li ono guja?”

Duboko u šumi, vreću tvojih, misliš, istina, istresam na crno tlo. Zemlja je trula i neplodna, baš poput tebe, ali stvorovi koje nazivaš istinama su žive: mali, gladni paraziti. Opasni virusi mržnje. Vadim džepni nož i režem im vratove. Koprcaju se i pokušavaju mi ući pod kožu, zaraziti me, uništiti svojim frustracijama, nikad liječenim kompleksima. Ne dam im. Režem ih mirno, precizno, sve dok njihovo iživljavanje nije onemogućeno.

Treba ih zaustaviti tu i odmah, dok se ne prošire. Ti si sasvim neplodan, ali problem s tvojom mržnjom je što se ne prenosi spolnim ili kapljičnim putem.

Zatim kopam duboku rupu.

Rupa u začaranoj šumi dublja je nego u običnoj, a zemlja je vlažnija, gušća. Zagušujuća. Tamo će tvoji paraziti doživjeti gušenje. Neće izrasti u velika crna drveća. I neće natopiti zemlju. Ona će ih rastočiti do ništavila.

Vraćam se na tvoju molbu. I vedro odgovorim:

  • Bez brige, nikad o njima.

Počivale u paklu.

(Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

Jelena Zlatar Gamberožić

 

Česi Novaković