Cjenkam se Bože za nešto malo
ali ne znam što bih Ti dala?
Svjesna sam da nema ništa bez svega.
Onaj cinker u meni Ti cinka
sve u valovima nepotkupljivosti i
vrlo otvorene rječitosti, što mimike,
što pantomime, a poneka se nađe i mimikrija,
-ali posebne zahvalnosti što me čuješ.
Ti izvlačiš sve iz mene reciklirajući
u podatnost stvarnosti
bez vrijeđanja ili mržnje
sa porukom
kako haker može upasti i nadgledati,
a ponekad i hakirati program
kako bi dao novu šansu
novom programu
ako ima dovoljno memorije za nove riječi:
Ako se vratiš, pustit ću te da mi opet služiš;
ako odvojiš dragocjeno od bezvrijedna,
bit ćeš usta moja
SAMO NIT
I opet će izgledati jednako
početak jutra uz pjev ptica
ali dan je novi,
svježina u njemu čisti misli.
Dok skidaš slojeve noći sa svoga kreveta
i dotičeš stvarnost materije
još se čudiš buđenju
i snovima.
Temperatura drvenog poda
na koji stavljaš bose noge
uvijek je ona iz djetinjstva
ona topla i meka, obiteljska.
Dotičeš zid pri ustajanju
tek da ne izgubiš ravnotežu
ali to je zid končanih tapeta
koje izdužuju prostor.
Sve je isto.
Nerazmjer jučerašnjeg moranja
i današnjeg nemoranja.
Sunce ti otvara oči
piljeći kroz onu jednu malu
rupu na roletama nalazeći baš tebe.
I ti pomisliš sve je isto.
Nije isto.
krtice kopaju tunele
u voćnjaku mojih roditelja
kreću prema kupinama
koje majka bere plavim prstima
i stavlja u široke staklenke sa šećerom
otac kupinovo vino pije
svako jutro
nedostaje mu željeza
kako su otkrili u bolnici
gdje je boravio gotovo mjesec dana
ipak, 82. rođendan je proslavio
u svojoj kući
punoj afričkog pijeska
koji se zavukao u zidove i paučinu
više ga ne uznemiravaju košmari
nesvjestan je sparine koja prodire u sobu u kojoj leži
majka je preko štrika rasprostrla plahte
kojima je isprala znoj i smrtnu tišinu
otac se nasukan na fotelji
hladi ventilatorima
kad zadrijema
ulazi u krtičnjake
i u njih stavlja kosu svoje djece i unučadi
netko mu je rekao kako ih to smeta
i zbog toga će pobjeći
na neko drugo mjesto
daleko od njegovog voćnjaka
majka više ne spava
prestala je spavati od kad se otac razbolio
pa sad cijelu noć oko njegovog kreveta
razgrće krtičnjake
nasmrt prestrašena
u njih gura strahove
i pali ih
kleči ispred rupa i puše dim i njihove tunele
kako bi protjerala krtice
koje oca uporno žele uvući pod zemlju
i odvesti
prema dnu
Polako se primiče kinu shopping centra. Na pravom je katu, ali mora još obići dva restorana i kafić da dođe do njega. Prolazi pored njih spuštene glave. Lutku je stavila u ruksak i sada u rukama nosi samo centurion.
Rekla si da ćeš me slušati. Skreni ovdje, čuje je odjednom.
U ovaj uski prolaz? Ali što tu može biti, možda WC ili…
Promatra kratki hodnik lijevo od sebe. Kada bi nastavila hodati ravno, našle bi se u kinu i tamo bi se konačno mogla malo odmoriti.
Samo uđi. I onda pogledaj što se nalazi na kraju hodnika.
Posluša. Na kraju hodnika, ako se to tako uopće može zvati, ograda je s drvenim rukohvatom, a desno od nje bijela vrata. Na vratima nema natpisa, možda je riječ o nekoj prostoriji za održavanje.
Uđi.
Čvrsto stisne kvaku i odškrine vrata.
Zateknu je različite sprave: traka za trčanje, bicikl, orbitrek.
Ha? – začudi se – Zar ovdje ima i teretana?
Ovdje je sve, zar to nisi već shvatila? Ajde, nitko te neće ugristi.
Zakorači unutra. Na nekim spravama kojima ne zna ime, ali očito su napravljene s idejom jačanja torza i ruku, vidi nekoliko jačih, mišićavih muškaraca. Nemaju mišiće kao na slikama na kojima se aerobik i teretane reklamiraju s grupama hiper-mišićavih muškaraca koji su joj oduvijek izgledali zastrašujuće, ali ipak su dosta nabildani. Pored njih, druga grupica diže utege. Zatim se odmiču od utega i kreću na sljedeću spravu. Djeluju nesvjesni prostora oko sebe; sada postoje samo oni i njihova tijela.
Nitko nije ni primijetio da je ušla. Sviđa joj se ta izoliranost između ljudi u teretani, nepostojanje svijesti o međusobnoj prisutnosti. Svatko ima svoju putanju koju treba prijeći, zadatke koje treba obaviti.
Hej! Pletenica, jesi li to ti? Pletenico!
Glas koji dolazi s desna od nje je zbuni. Ovdje je sigurno nitko ne bi prepoznao; u teretanu nije nikada išla, a za ovu nije niti znala. A ‘Pletenica’ je ne zove nitko osim…
Pa ne mogu vjerovati da si i ti došla. Što radiš s tom teglom i… gle, nemaš više dugu kosu!
Okrene se prema izvoru glasa. Kolega s posla vježba na orbitreku pored trake za trčanje.
I ja? – pita ga – Pa tko je to još…
Isuse, zar netko ima rođendan, zato nosiš biljku? Isuse, sigurno Ela? Moram joj onda i ja nešto kupiti…
Kolega ubrzava pokrete umjesto da ih uspori pa uskoro začuje njegove glasne, isprekidane udahe i izdahe, mnogo jače nego što želi, pored sebe.
Marko, zar su svi s posla tu? – pita ga, iako ne želi nastaviti razgovor s njim.
Ogleda se oko sebe, ali ne vidi poznata lica.
Nisu, phu phu, neki su iza, ima još i dio za trbušnjake, phu… Ivan i Marica su otišli tamo jer rade trbuh…
Ovo je očito bilo uredsko okupljanje o kojem ona nije znala ništa, ali zašto bi se okupljali u…
Zašto samo stojiš? Ajde, traka je prazna!
Marko joj, kao i uvijek, prekida misli. Uspio se zaustaviti i pokazuje joj na traku za trčanje pored sebe. Njegove tanke, crne kovrče okupane su znojem, ali to nije sve. Na orbitrek kaplje znoj s njegovih šišaka i torza. Leđa su mu također mokra. Koliko je već dugo na ovoj spravi?
Miris znoja je zagušljiv.
Idi na traku, začuje lutku iz ruksaka.
Ma daj, kog vraga ovdje uopće radimo? odgovara joj nijemo.
Svejedno se primiče traci. Spušta ruksak i biljku pored sebe i penje se na spravu. Ne sjeća se kako rade te trake, ali vjerojatno je dovoljno negdje upisati brzinu. Možda bi mogla samo malo hodati, ako će to usrećiti Marka i lutku, pa krenuti dalje.
Znaš da je šefek rekao da ćemo svaki tjedan ovamo? To će biti kao neki team building. Meni je to cool.
Marko je direktora zvao šefek, a nju Pletenica jer je jednom napravila veliku debelu pletenicu koja mu se svidjela. Prešao je tustim rukama preko nje i divio joj se čitav dan dok je radila za svojim računalom. Htjela mu je reći da je ne dodiruje, ali istovremeno je osjećala da je njegov dodir paralizira. Inače je Marko nije primjećivao, kao niti ostale koje nije smatrao bitnima za svoju karijeru. Prolazio je pored takvih kao da ih ne poznaje, a za vrijeme ručka i pauza se usmjeravao isključivo prema ‘šefekovu’ kabinetu kamo mu je donosio krafne i kavu da malo popričaju o njegovim mnogobrojnim idejama, uvijek spasonosnima za budućnost agencije.
No taj dan je vrludao po uredima i svako malo prolazio pored njezinog.
Bilo joj je žao pletenice oko koje se to jutro namučila, zadovoljna uspjehom kad je izlazila iz stana. Na putu prema poslu, ogledala se u nekoliko izloga i osjećala se poletnijom i nekako radosnijom zbog svoje instalacije. Sada, pletenica ju je zbog Markovih dodira učinila umornom i prljavom. Marko je taj dan nakon ručka konačno zadobio direktorovu pažnju. Svečano ga je dopratio do kabineta, brbljajući o tome kako mogu učiniti sastanke ‘efikasnijima’. Njegov se grleni smijeh orio hodnicima i razmišljala je kako je Marko toliko karikaturalan da bi mogao biti i lik iz crtića. U tome je bilo nešto zastrašujuće.
Marko silazi s orbitreka.
Ajde da vidim kako trčiš, ha?
Opet se nasmije svojim grlenim smijehom. Nije moguće da on i ostatak ekipe s posla u ovome vide nešto stimulativno.
Kaj, nisi baš aktivna po teretanama, a? – začuje drugi poznati glas.
Marku se pridružuje kolega Ivan, onaj koji je dosad bio na trbušnjacima. Odjeven je u crne tajice do koljena, crnu majicu i bijelu traku za kosu. Njemu se barem kosa neće smočiti, misli dok ga promatra. Sada radim predstavu za njih, zašto? pomišlja. Dok namještam brzinu trake i trčim, oni će gledati?
Hajdemo srce, sve se boduje, kao što znaš… svaki angažman, pogotovo izvan ureda! – pjevuši Ivan, a Marko mu daje pratnju svojim smijehom.
Gledaju u nju, ali se pogledavaju i međusobno, kao da uspoređuju koji je napravio bolji trening.
Jesi obavio leđa? – pita Marko Ivana.
Kaj se ne vidi? – Ivan se okrene od njega i zadigne majicu da mu Marko može bolje vidjeti mišiće.
Ovog se šefek jebeno sjetio, a? Ionako svi trunemo po uredima… – Ivan počne lagano trčati u mjestu.
Našla je brojeve koje je trebalo prilagoditi ritmu u kojem je željela trčati. Problem je u tome što ne želi trčati i ne vidi kako bi uopće moglo biti prihvatljivo da ih šef tjera na ove vježbe jednom tjednom, a još manje kako bi to moglo biti obavezno.
E jebote, kaj Ela ima rođendan? – ispali Marko prema Ivanu.
Kaj da, jebote? – Ivan je prestao trčati i stoji u mjestu namještajući traku na glavi, lagano je tapšajući.
Pa Pletenica joj je kupila ovo neko drvo – kaže Marko i pokaže prema centurionu.
Teretana postaje sve zagušljivija. Tri žene koje nije prepoznala kao kolegice, ali je moguće da su to bile, jer se agencija u zadnje vrijeme punila s mnogo novih ljudi, nagurale su se oko orbitreka.
Jebote, kako se ona sjetila, a mi ne! – vikne Ivan i nastavi cupkati u mjestu.
Marko ga poprati svojim smijehom.
Ka’eee, ka’eee? – grupici prilazi Leo, uredski macho – Jeste vidjeli koliko dižem, a? Vas dvojica ni u snovima…
E, Leo, Ela ima roćkas, jesi joj ti nekaj uzeo? Ako sjebemo, ziher nas neće staviti u onaj odbor, a meni je obećala.. – Ivan zaglađuje traku.
Kaj je tebi obećala? Meni je obećala da će me staviti u vijeće za resurse. Tamo se ionako sve delegira onoj maloj, kako se zove… – s Marka se još uvijek cijedi znoj iako već neko vrijeme nije na orbitreku.
Ima li ovome kraja? pita lutku nijemo.
Odluči zaustaviti i traku.
Čuj Pletenicu, ipak nije naučila trčati! – Marko pokazuje prstom na nju i nastavlja svoj smijeh.
Marko se ponekad smije tako dugo da mu smijeh postaje poput pjesmice koju je naučio napamet; viši tonovi, zatim niži, i, tek nakon dugo vremena, kraj.
Ta mala kojoj su svi delegirali vam je dala otkaz. – podučava ih Leo gledajući uokolo u potrazi za nekim višeg ranga. Jasno je da ovo nije mjesto koje si je namijenio tijekom team buildinga – stajati kraj Ivana i Marka i gledati nju dok hoda po traci.
S leđa, Leo izgleda kao da bi mogao biti trener u ovakvoj teretani. Leđa su mu široka i jaka i kao da kontrolira ili barem nadzire sve što se događa oko njega: ljude, pokrete, zbivanja.
Rekla je da nemre uskladiti privatni i profesionalni život – Leo naglašava zadnje četiri riječi.
Marko i Ivan poprate ga simfonijom smijeha. Ivan se trudi da njegov smijeh potraje dulje, ali Marko je u tome vještiji pa ipak pobjeđuje.
Ima bebu – dodaje Leo podrugljivo.
Tko je jebe – nastavlja Ivan nervozno i gleda prema izlazu.
Još uvijek vjerojatno razmišlja o kupovini poklona za Elu, pomišlja ona.
Htio je šefek, ha ha ha! – Markov se smijeh razliježe po prostoriji još jednom, ovaj put glasnije.
Ljudi se okreću prema njima. Neki okreću očima u iritaciji, ali postojano nastavljaju svoj trening.
Ne mogu više – prošapće lutki.
Zašto? Baš su dragi odgovara lutka.
Ivan također više ne može čekati.
E, ja idem kupiti nešto Eli, al nešto ful Marko, daj hajde sa mnom, ti si kupovao za šefa ono neki dan nešto…
Leo se okreće od njih i uputi se prema stražnjem dijelu prostorije. Ako je dosad vježbao trbuh i leđa, sada bi mogao noge. Ili što je već ostalo, prije nego ih šef dođe provjeriti.
Pa ja mu stalno nešto kupujem. Neki dan sam kravatu tamo u… –
Marko je došao na svoje, govor mu se ubrzava dok objašnjava Ivanu što je gdje kupio.
Dobro, boli me briga, daj samo idemo odmah dok se ne pojave Ela ili šef. Ajde, sjebat će mi se i to mjesto u odboru. Ajde!
Ivan je skinuo traku za kosu i ubrzava cupkanje na podu, kao da će sada krenuti ravno u trk po trgovačkom centru u kupovinu poklona.
Mogao bih i ja onda nešto isto naći za šefeka… – Marko se uzbudio i sada on prestiže Ivana.
Polako silazi s trake. U glavi joj se zavrti od gladi i brzog hodanja. Uzima s poda ruksak i centurion. Disanje joj je otežano. U prostoriji je vruće i može nanjušiti znoj kolega koji su do malo prije stajali na mjestu gdje je ona sada.
Nisam te ni prepoznala s kratkom kosooom! – još jedan poznati glas.
Marica. Ivanova najbolja prijateljica i šefova desna ruka.
Kako ti ide, dobro? Sport je važan, mi samo sjedimo i to je loše za kičmu…
Marica isto ima novu frizuru. Ljubičasta je i kratka, s, čini se, namjerno predugim šiškama. Ekipa u njenom odjelu misli da je važno biti što avangardniji u odijevanju i izgledu, kao da će originalnost njihove frizure ili odjeće klijentima pružiti neku vrstu osiguranja da su dobri u onome što rade.
Full mi je drago da si došla. Znaš da je kod nas sve u timu.
Marica se okrene od nje i razgleda ostatak prostorije.
Ako ovdje ima još njihovih kolega, ne poznaje ih. Možda su iz odjela u koje nije imala razloga ići.
Ali isto tako, znaš… – Marica joj se približava kao da će joj reći nešto jako važno i povjerljivo – sve je i u kompeticiji. Ako misliš da ti možda nije do toga… Šef je neki dan primijetio da neće moći sve zadržati, znaš. Samo one koji najviše grizu. A to koliko je nekome stalo se vidi svuda, čak i na spravama. Zašto nisi trčala brže na traci?
Gleda u kolegicu koja je došla dvije ili čak tri godine nakon nje i kojoj je morala pokazivati većinu zadataka dok Marica nije prešla u više sfere, šefu uz bok. Nakon toga je Marica njoj počela pokazivati kako se doista obavljaju zadaci pa joj se činilo da neke stvari nije nikada niti znala raditi, barem ne na ispravan način.
Zašto bi morali trčati ovdje i raditi sve ove vježbe? Kako je to dio posla?
Nekim dijelom, nada se da će Marica ponuditi odgovor koji neće biti jedna od šefovih floskula. Možda izvadi neko istraživanje koje pokazuje i dokazuje povezanost između efikasnosti na poslu i truda u teretani.
U zdravom tijelu zdrav duh. Daj, znam da želiš ostati u agenciji. Kamo bi uopće otišla? Mi smo najbolji u gradu.
Marica i šef voljeli su ponavljati da su izvrsni, da dolaze iz najbolje agencije u gradu. Nekada se pitala govori li tako svaka agencija za sebe i koja su to konkretna mjerila izvrsnosti, ali uskoro je shvatila da mjerilo može biti bilo što, od količine ljudi do projekata s kojima su se hvalili raznim važnim klijentima pa do novog, modernog prostora koji je šef pronašao, s velikim staklenim stolovima za kojima je obožavao ugošćavati nove klijente.
Maričino pitanje ima smisla. Kao što je rekla i lutki- sve je bilo slično. Nekada joj se činilo da bi mogla ući u bilo koju drugu agenciju, sjesti na nečije mjesto i samo nastaviti raditi na onome na čemu je dotad radila u svojoj agenciji. Nitko ne bi ništa primijetio, samo bi joj neki novi Marko tiho prišao s leđa i pogladio je po kosi.
Full mi je drago da se kužimo – kimnula je Marica i brzo se odmaknula od nje, kao da bi dulje zadržavanje u njezinu društvu moglo naštetiti njenoj reputaciji.
Vjerojatno je dobila zadatak od šefa da svakoga ‘prijateljski’ upozori na važnost konkurencije i na to da na kraju neće svi moći zadržati posao. Marica je brzo nestala u gužvi i vjerojatno odahnula. Nekada je Maričino gađenje prema njoj bilo toliko očito da je mislila da će nekome delegirati da je stave u vreću za smeće i iznesu što dalje od agencije, negdje gdje svojim vonjem neće ometati njihov bitan rad.
Odluči se udaljiti. Ne želi više nikoga sresti niti misliti o poslu. Brzo se provuče pored sprava, zagledana u pod, da još netko poznat ne bi osvanuo ispred nje. Dolazi do vrata kroz koja je ušla i ponovo stoji u malom hodniku.
Dečko ti i nije nešto, al s poslom barem nisi pogriješila, začuje lutu iz ruksaka.
Nasmiješi se.
Trebala sam te izvaditi da vidiš te face. – odvrati joj.
Bilo je još zabavnije zamišljati, kaže lutka.
Obje se nasmiju. Nastavi uskim hodnikom prema širem i krene u smjeru kina.
Ako više nikada ne vidi agenciju niti ikoga od kolega, sasvim joj je svejedno, shvati. Ako se više nikada ne uspije baviti dizajnom, također.
Žalit će samo ako više ne bude mogla pisati.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, dio iz rukopisa romana ‘Veličina plijena’
Originalno objavljeno u emisiji Suvremena hrvatska proza, HRT)
Rođen sam 20. travnja 1956. godine u Bolu na Braču. Po zanimanju elektroinženjer, ali sada u mirovini sretno živim u trećem braku u rodnom Bolu. Imam troje djece, a u invalidsku mirovinu kao slijepa osoba sam otišao prije četrnaest godina s radnog mjesta ravnatelja Centra za kulturu Općine Bol. Trenutno se bavim odgojem trinaestogodišnjeg sina, čitanjem i pisanjem. Objavio sam tri knjige – Inventura života 2020. Godine, Moj džepni svemir 2023. i Otočni blues 2025., a sad objavljujem tjedne kolumne na portalu Boljani.info pod nazivom Mali bolski razgovori. Član sam knjižnice za slijepe u Zagrebu posljednjih petnaest godina i od tada neumorno čitam, a s jednakim žarom i dalje pišem.
Prilikom mog redovnog pregleda kod oftalmologa, koji sam ovog puta obavljao u jednoj renomiranoj klinici, mladi me je liječnik zatekao svojim prijedlogom.
Naime, predložio mi je da se podvrgnem novom eksperimentalnom liječenju, kojeg je on već radio s nekoliko pacijenata, a koji je pokazao vrlo dobre rezultate. Problem je u tome, kako je rekao, što je lijek jako skup, a on ne može jamčiti uspjeh. Jedna takva injekcija košta tisuću eura, a ja bi ih trebao primiti deset. No, njegovo mišljenje je da bih to svakako morao pokušati, naravno, ukoliko mogu osigurati taj novac.
– Čekajte, vi mi hoćete reći da bi me taj neizvjesni eksperiment koštao deset tisuća eura, jesam li dobro shvatio? – upitao sam ga preneraženo.
– Tako je. Vama prepuštam odluku, ja vam više od ovog nemam što reći. Još jednu stvar trebam naglasiti, za vrijeme tretmana morate ležati na klinici, jer se injekcije daju dva puta dnevno, a preporučljivo je da za to vrijeme mirujete. To bi vas koštalo dodatnih pet stotina eura. To su bolnički troškovi s kompletnom bolničkom njegom i tri prikladna obroka dnevno.
Ušutio sam gledajući u liječnika kojeg nisam vidio, a kroz glavu su mi prolazile sve moguće kombinacije. I što sad? Pokušati i riskirati veliki novac, ili pomiriti se s onim već prihvaćenim. Sjetio sam se psihologinje s kojom sam razgovarao dok sam bio na obuci za slijepe, a koja mi je tada rekla: „Znate, svi slijepci progledaju onog trenutka kad prihvate svoju sljepoću, kad shvate da nisu bolesni, nego da je njihova sljepoća trajno stanje“.
– Recite mi doktore, ukoliko bi eksperiment uspio, koliko bih vida mogao očekivati?
– Znate, to je vrlo individualno, ali ukoliko vaš organizam prihvati tretman, mislim da biste mogli imati minimum dvadeset do trideset posto, ali na mnogo širem vidnom polju.
– Dvadese-trideset posto? Pa ja bih s tim vidom krenuo pratiti oglase za pilote, jer znate, ja sad živim s dva posto.
– To vam govorim iz iskustva koje sam dosad imao s pacijentima koji su prošli ovaj tretman.
Obećao sam liječniku da ću se javiti za par dana s odlukom, a onda sam, vraćajući se katamaranom na otok, neprestano razmišljao. Prisjetio sam se svoje prve operacije i liječnika koji mi je tada rekao da je to to i da ne može više ništa učiniti kako bi mi vratio vid. Kroz glavu mi je prolazio strah koji sam tada osjećao. Bio sam toliko frustriran da ni do WC-a nisam išao sam. Bojao sam se svega iako mi je tad bilo preostalo još desetak posto vida. Mogao sam se kretati sam bez štapa – mogao sam svašta što sad ne mogu. Trebalo mi je jako puno vremena da se pomirim sa stanjem u kojem sam se našao i prihvatim svoju sljepoću. Nakon obuke koju sam imao, krenuo sam živjeti više manje uobičajenim životom. Izlazio sam s bijelim štapom, družio se s prijateljima, kuhao ručak, dočekivao dijete iz škole – radio sve što i svi ostali ljudi. Uvjerio sam sebe da mogu normalno funkcionirati i s ovim malim vidom koji mi je preostao. Trudio sam se da moji ukućani ne osjete moj nedostatak – barem da ga ne osjećaju kao teret. Naravno da je bilo situacija u kojima sam trebao njihovu pomoć, ali sam i se prilično osamostalio, tako da su uvijek mogli računati na mene. Čak su i moja primanja nakon odlaska u invalidsku mirovinu, koja su na početku bila mizerna, polako rasla, a sad, uz inkluziv koji sam dobio, ona su dosegla jednu normalnu plaću. Dobio sam i puno privilegija kao invalid – sve što mi je kao slijepoj osobi pripadalo. Uz plaću koju je Nensi primala, naši su prihodi postali dovoljni za dostojanstveni život. Mogli smo putovati trajektom ili bilo kojim drugim prijevoznim sredstvima potpuno besplatno, mogli smo parkirati svugdje na invalidska mjesta. Bila je to dragocjena pomoć koju mi je omogućila država. Ukratko, prilagodio sam svoj život i dnevni raspored tako da mi je vid sve manje nedostajao. Zahvaljujući obuci koju sam uspješno završio, mogao sam pisati, čitati portale, čitati knjige, učiti i usavršavati se sve više. Obrazujući se iz godine u godinu, ja sam, iako slijep, progledao u intelektualnom smislu. Uvjeravao sam sve oko sebe kako je vid jedan od najvažnijih ljudskih osjetila, ali da se bez njega može živjeti, da ga se može nadoknaditi dodirom, njuhom ili sluhom. Razvio sam ostala osjetila toliko da sam nadomjestio svoj hendikep te sam mogao živjeti poput ostalih videćih ljudi. A sad evo mogućnosti da ga vratim, da ponovo progledam. Pa kako to ignorirati? Kako se odreći te mogućnosti?
Pričajući s Nensi o svemu, rekla mi je da će osigurati novac kreditom i da to nije problem. Još sam dugo razgovarao s njom, a onda ujutro nazvao kliniku i rekao da sam ipak odlučio prihvatiti liječenje.
Po dolasku su me smjestili u jednokrevetnu sobu s kupatilom, a već za sat vremena sam primio prvu injekciju.
Nestrpljivo sam čekao dan nakon zadnje injekcije.
Šestog sam dana ujutro već u devet sjedio pred oftalmološkom opremom nasuprot liječniku otvorenih očiju i nasmijan. On je nakon pregleda rekao:
– Kao što vidite, tretman je u potpunosti uspio. Mogu vam samo reći da smo uspjeli vratiti više od pedeset posto vida. Čestitam! Vi više niste slijepa osoba, niste više invalid.
Nensi me je dočekala nasmijana, a ja sam na njeno pitanje kako se osjećam odgovorio:
– Ne znam što reći. Samo gledam uokolo sa strahom da će mi vid opet nestati. Čini mi se da sam se ponovo rodio. Kažem ti sve mi je nepoznato, sve nekako nanovo prepoznajem, iako je prošlo samo petnaest godina, ali meni se čini kao da nikad nisam vidio.
Sjeli smo u auto i odvezli se prema trajektu, a ja sam gledao unaokolo sav razdragan. Sve mi je bilo novo, kao da nikad nisam tuda prolazio, kao da nikad nisam vidio trajektnu luku, trajekt, kao da nikad nisam vidio automobile, ljude, stabla, cvijeće, nebo, more. Svemu sam se divio i stalno uzvikivao – vidi ovo, vidi ono.
Pred ulaskom u trajekt, ona mi je zatražila invalidsku iskaznicu koju je pružila ljudima na trajektu, a oni su nam samo mahnuli da uđemo. Tad smo se prvi put zabrinuto pogledali.
– Pa ti više nisi invalid, više ne bi smio koristiti ovu iskaznicu. Mislim da bismo to morali prijaviti.
Nisam ništa rekao, ali su mi kroz glavu krenule crne misli. Prilikom penjanja u salon trajekta, uzeo sam svoj bijeli štap i mahao s njim kao svaki drugi slijepac. Nisam prestao razmišljati cijelim putem. Nensi me je gledala zabrinutog i ohrabrivala:
– Ljubavi, moramo se veseliti tvom vidu. Sve drugo nije bitno, već ćemo se nekako snaći.
No, ja nikako nisam imao mira. Logično je da prijavim promjene u mom invaliditetu, takvo sam rješenje i primio odlazeći u invalidsku mirovinu – prilikom dobivanja svih invalidskih privilegija. Da, to znači da ću izgubiti prihode kao invalid, izgubiti tek dobiven inkluziv, možda izgubiti i invalidsku mirovinu, da ću se ponovo morati zaposliti. Ali gdje bih radio; tko će me primiti u ovim godinama? Nisam više toliko mlad, a do pune mirovine ima još nekoliko godina. Što raditi, gdje raditi? Pa ja petnaest godina ne radim, izvan sam svih radnih navika – ja to više ne mogu. Kome da se javim za posao? Radio sam kao ravnatelj Centra za kulturu sve do invalidske mirovine, ali sad je sve to popunjeno, ja više nemam nikakvih šansi. Pa što ja znam uopće raditi – što uopće mogu raditi? Kako ćemo živjeti samo s njenom plaćom? Kako nadoknaditi moja primanja koja sad i nisu tako mala? Kako prehraniti obitelj, kako vratiti kredit? Razmišljao sam čega se sve moramo odreći, bez čega ćemo ostati. Da, ja se moram zaposliti, moram opet početi privređivati.
Sve više me je hvatao očaj, sve brže sam upadao u depresiju. Nisam se mogao radovati dobivenom vidu, nisam mogao vratiti veselje, vratiti mir.
Otišli smo na spavanje, a ja sam i dalje bio očajan. Izgubio sam onaj spokoj koji sam imao, izgubio svo svoje samopouzdanje. Dugo sam se okretao u krevetu; dugo nisam uspio zaspati.
A onda ujutro kad sam se probudio i potražio Nensi pored sebe, nisam je uočio. Pogledavši na sat odmah sam shvatio da sam slijep.
– Nensi dušo, ja sam slijep! Ništa ne vidim, sve će biti u redu.
Ona je probudivši se, zabrinuto upitala:
– Što ti je? Pa zaboga znam da si slijep. Jesi li dobro?
Sjedio sam na krevetu nasmijan i mokar od znoja, a oči su mi bile pune suza.
(Autor: Vinko Brešković)
(Priča je nastala na radionici ‘Prostor i književni tekst’ Centra za Kreativno pisanje u Zagrebu, voditeljica: Jelena Zlatar Gamberožić)
