Kategorija: Kratki razgovori

Jako dobro barataš kratkom formom, precizan si, oštrouman i pedantan. Otkad pratim tvoj rad (još od radionica CeKaPe-a) čini mi se da si izbrusio stil i da si se u mikro- pričama pronašao?

Kakvo lijepo otvaranje; osjećam se prepoznat, persiranja vrijedan. Osim tog osjećaja, moguće je i sljedeće: oduvijek volim kratku formu, prvo kao čitatelj, kasnije i kao pisac. To ima veze sa slobodnim vremenom, načinom pisanja, (vrlo osobnom) potragom za zadovoljstvom u tekstu. Poroditi knjigu mikroproze je zahtjevno, jer možeš imati desetke dobrih priča a da i dalje zapravo nemaš – ništa. Pa tako skupljam te crtice po folderima kao grabljama i većinu vremena nemam pojma kako sve to privesti kraju (završava li takva knjiga? ili samo prestane?). Vjerojatno je slično sa zbirkama poezije. Igra se na male golove i takav tekst, ako je dobar, čitatelju nosi neke tihe radosti; mig na razini rečenice, naznačeno a neizgovoreno, detalj ili sliku koji zapamtiš.

 

Misliš li da si u pisanju perfekcionist i, ako da, smatraš li to više manom ili vrlinom?

Ha, ha – znaš onaj klišej s razgovora za posao “recite nam jednu svoju manu” “hmmm (dugo razmišljanje, pogled u daljinu), pa evo mogu reći da mi je mana da sam – perfekcionist!”
Po tekstovima orem predugo, to je sigurno. Imam neku potrebu za pretjeranom doradom, editiranjem. Sigurno dio kvalitete mog teksta proizlazi iz te upornosti. Ali ista “vrlina” baca ti klip pod noge; pričam o toj opsesiji sa slikarima, drugim piscima, čak i u glazbi to je ponekad slučaj. Zaključak je da moraš razumjeti i prepoznati gotovo djelo. I tada ga pustiti. Meni je to teško. Marquez je negdje izjavio da “u kratkoj priči uvijek ima mjesta za još jednu dobru rečenicu” – to je i istina, i nije istina. Opasnost prevelikog peglanja teksta je njegova “savršenost” – u smislu sterilnosti, osjećaja vještački stvorenog sadržaja. To je prostor gdje se izgubi umjetnost, a ostane samo zanat.

 

Inspiriraju te razne teme, detalji, događaji, ali postoji li nešto što te posebno privlači kao tema koja se provlači kroz svo tvoje pisanje?

Zanimaju me uloge koje si dodijelimo (ili nam bivaju dodijeljene) kroz život. Primjerice, uloga oca, političara, umjetnika, unuka, direktora, muža, ljubavnika, humanitarca, sportaša, prijatelja… Svaka od tih uloga nosi neku obvezu, kucka te po ramenu i uzima svoje. I čini mi se da smo mi u različitim ulogama zapravo – različiti – jer su uloge tako daleke jedna od druge. Unuk i političar, primjerice, ili muž i ljubavnik. I ne samo u očiglednom, nego se pogled na svijet malo pomakne. Kao da gledamo kroz filter. Neke uloge kroz vrijeme nažalost prestaju, biološki, a otvaraju nam se nove. Koliko čovjek ima vremena, energije, motiva – kvalitetno ih ispuniti? Biti “dobar čovjek” – što to uopće znači? Neku od uloga ispunit ćemo savršeno; u nekima ćemo bijedno promašiti. Kako se to boduje, kao eurovizija? Ili boksački meč? Pitam se, koliko li sam bodova skupio, a koliko propustio. O ovome ću pisati u romanu, koji najavljujem već valjda deset godina, pa mogu i ovdje.

 

Osjećaš li se kao dio scene ili neke cjeline na sceni, misliš li da postoje neki dominantni pravci u našoj književnosti danas?

Ne.

 

U tvojoj novoj zbirci priča radit će se o svojevrsnom spoju tvoje proze i grafika Vide Meić. Što očekuješ od tog spoja, koje su prednosti spajanja proznog i vizualnog, a koji eventualni nedostaci?

Vida je autor knjige, kao i ja. To je važno napomenuti jer smo na taj način ušli u “projekt” – zabavlja nas to, iako uzima neko dodatno vrijeme. Kao autori, pokušavamo naći taj balans između vizualnog i proznog. Nije lako, zanimljivo je, mislimo da je moguće. Vida radi apstrakcije, koje su po defaultu otvorene različitim interpretacijama. Slično je sa mikro prozom, to nije tekst koji ti “sve kaže.” Dosta toga (trebalo bi) ostati na čitatelju, njegovom osjećaju. Što očekujemo od spoja? Knjiga će sigurno biti “lijepa” jer dugo i pažljivo radimo na njoj. Najgore bi bilo da spoj bude lošiji od pojedinačnih izričaja – Vidinih grafika za koje je dobila hrpu nagrada, i moje proze. Najbolji scenarij, onaj kojem se nadamo, je da će “Mrlje” dati dodatnu dimenziju tekstu, i obratno. Vidjet ćemo; u doslovnom smislu i prenesenom.

(Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)

Draga Irena, prvo bih ti željela zahvaliti na redovitom čitanju mojih priča i svim, mnogobrojnim komentarima. Ti si jedna od rijetkih osoba koje znam da dubinski zainteresirano ulazi u tuđe tekstove. Dijelom je to, dakako, zbog prirode tvog posla, ali da se baviš nečim što ne bi zahtijevalo čitanje, bi li i dalje bila jednako zainteresirana za tekst, analizu, proučavanje drugih?

Oduvijek me zanimalo dubinsko čitanje ili pomno čitanje jer mi se to čini kao jedini pošten odnos prema tekstu. Kod lakše prohodnih tekstova, da ne kažem površnijih i banalnijih, taj postupak nema smisla, pa onda i ja „letim“ po tekstu, kao vjerojatno i drugi čitatelji. Ali istinski uživam u onim tekstovima koji od mene traže veći angažman. Volim analizirati život, ljude, i naravno, tekstove. Tako da je odgovor potvrdan, analiza mi je u krvi, donekle čak neovisno od prirode mojeg posla, koji je još potencirao tu sklonost, koja je dobra, načelno, ali ne treba međutim ni s tim pretjerivati.

 

Što se tiče tvog pisanja, vidim da se nešto bitno mijenja: iz analize i psihologizacije likova i pripovijedanja u tom ključu, prelaziš u nešto što bih mogla nazvati skice, fotografije, blic-sjećanja ili osjećaji potaknuti nekom situacijom, fizičkom ili emotivnom senzacijom, sjećanjem na nešto. Mislim, dakako, na tvoj novi rukopis “Cesta za tar”. Kako je došlo do promjene?

Promjena je okretanje prema van, a ne introspektivno unutra. Iako je svo moje pisanje ipak „iznutra“, u novi rukopis sam unijela puno signala tzv objektivne zbilje koja nas sve okružuje, ali koju sam u cijelosti izmislila, odnosno nisam je iskusila na svojoj koži. Cesta za tar ne postoji, to je sinonim za putovanje jezikom. Jedan cijeli ciklus je pisan i iz muškog glasa. Mislim da sam završila sa svakom vrstom autofikcije i da sam saznala sve što me zanimalo. Počistila sam svoj dom, kako se kaže, sad mogu van, gledati svijet oko sebe.

 

Vratimo se na neke tvoje romane, npr. Kao kiša i Igra istine. Postoji li neki cilj koji želiš postići ili nešto što želiš pokazati čitatelju (ili sebi?) kroz međuigru, često ljubavnu ili potencijalno ljubavnu, svojih likova? Što oni za tebe predstavljaju?

Ne postoji drugi cilj osim ispričati uglavnom ljubavnu priču. Mislim da je pisati o ljubavi najzahtjevnije, zbog klišejiziranosti. Nemam poruke, osim poruke da je ljubav najnepoznatija i najsnažnija sila na svijetu. Jedina na koju ne možemo utjecati voljno. Zato me toliko fascinira, zato su moje junakinje i junaci, analitični kakvi jesu, u velikim problemima vezano za ljubav, možda i zato što su veliki idealisti. Htjela sam zapravo prenijeti banalnu poruku, koju možemo naći primjerice i na šalici za kavu ili majici: „Stay true to your heart“. U mladosti se možda ta rečenica čini banalna, ali s godinama shvaćam da živjeti u skladu s osjećajima zahtijeva i dosta hrabrosti.

 

Koja je razlika u pisanju poezije i proze za tebe? Kada za kojom posežeš?

Proza i poezija se stalno izmjenjuju. Pišem paralelno prozne i pjesničke knjige. Ne znam što presuđuje. Ipak, rekla bih da pišem poeziju kad sam uznemirenija.

Kad pišem prozu, tu već postoji neki odmak. Ima i primjera koji me demantiraju, npr. proza „Crno pismo“- pisana je bez i trunke odmaka.

 

Čini mi se da je pisanje za tebe svakodnevna, za život nužna aktivnost. Zamišljam te noću, za stolom, s kavom i cigaretom, kako slažeš rečenice. Ako sam otprilike pogodila atmosferu (ako nisam, ispravi :), što se događa u tebi u tim trenucima? Je li pisanje izdvojeno iz tvoje svakodnevice kao neka vrsta pauze/meditacije ili si u tim trenucima najprisutnija i najstrastvenija? Ili oboje?

Pisanje mi je jako izdvojeno iz moje svakodnevice: posla i obitelji. To je samo moje vrijeme i obavezno mora biti noću. Netko je jednom rekao da se duša sporo budi, kod mene se zaista duševni i duhovni porivi javljaju tek navečer. Tijekom dana dovoljno je samo imati inteligenciju, ali pojam duše i duha je dublji od razuma i zato navečer pišem, kad se dnevni um i praktična inteligencija malo priguši i počinje meditativno, kontemplativno stanje. U pravu si, tad  imam bijelu kavu i e-cigaretu. I šalicu na kojoj piše „Stay true to your heart“ . Ha ha.

(Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)

U jednoj knjizi koju sam nedavno čitala, glavna junakinja kaže da piše zato da ‘drugi vide ono što ona vidi’. Misliš li da taj odgovor donekle točno opisuje motivaciju za pisanje/objavljivanje? Kako bi opisala svoju?

Imaš neki svijet u sebi “koji nije od ovoga svijeta”, i taj svijet u jednom trenutku nezaustavljivo nadire prema vani i želi biti pretočen u riječi, sasvim prirodno i iskreno događanje. To je motivacija.

 

Što misliš da ljudi osjete ili dožive čitajući tvoje zbirke pjesama ‘Plovna mjesta’ i ‘Autobus za Trnavu’? Možeš li s nama podijeliti neke reakcije? Začuđuju li te ili su donekle očekivane? Koga zamišljaš kao svoje čitatelje?

U isto vrijeme mi je prije nekoliko mjeseci dvoje ljudi poslalo fotografiju iz mjesta Butori, u Istri, na kamenu skrivenom iza jednog stavlja ispisana je moja pjesma “Jednota”, a da ja to nisam znala. Čudesni su putevi pjesama.

Knjige imaju svoj život kao i tekstovi u njima. Moji čitatelji su ljudi koji bi mi bili prijatelji kada bi bilo moguće jer smo se sreli u tekstu neplanirano i bezinteresno.

 

Što je za tebe najteži, a što najugodniji dio procesa pisanja i koji prevladava?

Najteža je sumnja i pokušaji koji završe u ćorskokaku. Najugodniji dio je kada se desi to bezvrijeme iz kojeg poteče nešto nekontrolirano i ja osjećam da je za mene to “to” u tom trenutku.

 

Misliš li da se kroz pisanje nužno probijaju i vrijednosni sustavi, uvjerenja i stavovi autora, neovisno o tome želi li on to ili ne? Kako kod tebe stoje stvari po tom pitanju?

Vrijednosni sustavi, uvjerenja i stavovi autora probijaju kroz pisanje, da, to je nezatomljivo. Ako je stav i svjetonazor dominantan na način da strši iz teksta, taj tekst postaje naporna parola, od toga čovjeka zaboli glava.

Autor može, naravno, imati svjetonazor. Lijepo je, ipak, kad se ništa ne vidi, a sve je jasno.

 

Koja je za tebe razlika između kvalitetne poezije i nečega što bismo mogli svrstati u kič ili neuspjele pokušaje? Kako kod sebe prepoznaješ tu granicu?

Dobra je poezija prije svega nenamještena, donosi neki novi moment, u meni kao čitateljici iznutra pokreće prostor uzbuđenja, oduševljenja.

Pjesnički tekst može imati “pravu”, da ne kažem popularnu temu, zanimljive riječi, zanimljiv jezik, a svejedno može biti šupalj i mrtav.

Recimo, pjesmu “Strofe, spolovi, zavođenja” Anne Carson mogla bih čitati milijun puta, ima to nešto zanimljivo, jezično pomaknuto, a opet potpuno jednostavno:

“dobro je biti bez roda./Želim imati besmislene noge. / Ima nepodnošljivih stvari. Dugo ih se može izbjegavati. (…)”

A kod sebe, naprosto znaš kada nešto ne valja, da je to neko ponavljanje, bljutavost. Gađaš koš za smeće, što bi rekla Szymborska. Nisam za hiperprodukciju. Nektar vlastitog glasa ponekad treba čekati. Pisanje je i vježba strpljenja.

 

(razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)