Kategorija: Kratki razgovori

Intervju je prenesen s portala Strane – portal za književnost i kulturu (11.2. 2023.), održan je povodom objave zbirke ‘Svijet je gladno mjesto’ (CeKaPe, 2022.), a vodila ga je Suzana Bosnić Majcenić 

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:

Lajtmotiv priča iz tvoje nove zbirke Svijet je gladno mjesto (CeKaPe, 2022.) su snovi, noćne more, ono nesvjesno ili ono nemoguće što nekim likovima treba, a izmiče im u javi. Posljedično, priče su pune simbolike i metafore. Kako bi rekonstruirala proces pisanja za ovu zbirku? Imaš li možda na noćnom ormariću neki priručnik za tumačenje snova za kojim posežeš nakon buđenja? Koliko su tebi osobno (i zašto) važni snovi?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:

Iščitala sam raznoliku literaturu vezanu za snove, od Freuda i Junga nadalje, jako me zanima rad sna i mislim da nam naš nesvjesni dio zapravo stalno šalje bitne poruke, ako smo ih u stanju protumačiti. Nemam priručnik, ali imam bilježnicu u koju često zapisujem svoje snove, neposredno nakon buđenja. Njihova značenja često mogu shvatiti tek naknadno, nakon određenog vremenskog razdoblja, kada stvari ‘sjednu’. Zanimljivo je to; često namjerno zanemarim upozorenje iz sna jer se ne poklapa s onim što u tom trenutku želim ili mogu shvatiti, ali još češće se na ta upozorenja i te kako koncentriram i zapravo sve više shvaćam da su nepogrešiva. Imam vrlo žive i jasne snove, strukturom podsjećaju na filmove – jasnu radnju, likove događaje. Najčešće horore, prekrcane značenjima koje u budnom stanju nastojim preraditi. Proces pisanja vrtio se oko ideja snova s jedne, a različitih priča i likova s druge strane. Pokušala sam dešifrirati situacije likova kroz njihove snove ili barem kroz njih pokazati neke dijelove slagalice.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:

U tvojoj zbirci, kroz likove, njihova promišljanja, snove i životne situacije u kojima se nalaze, se iščitava nezadovoljstvo, svojevrsna kritika modernog svijeta u kojem živimo te bunt. Je li ti bolno analizirati i pisati o mučnim temama te „kopati“ kroz podsvijest, po činjenicama, po onome što mnogi imaju tendenciju gurati pod tepih? Ili u tome nalaziš zadovoljstvo čak i onda kad odgovor izmiče?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:

Sviđa mi se i bunt i iščitavanje bunta iz zbirke, zato što on nigdje nije namjerno ili eksplicitno ocrtan (barem mislim, ali možda sam i sama duboko ogrezla u jedno ‘buntovništvo’ J). Likovi o kojima pišem doista nisu ‘prilagođeni’, koliko god se to možda u nekim slučajevima trude biti. Oni su uvijek na rubu – bilo zbog svojih realnih situacija, promišljanja ili karaktera. Društvo, tj. moderni svijet koji si spomenula bitan je aspekt kojem su svakodnevno izloženi, a čija pravila ili norme ne prihvaćaju dovoljno ili možda uopće. Mnogi su od njih naizgled socijalizirani, ‘uglađeni’, rade ‘normalne’ poslove, ali ispod toga se krije nešto drugo. Odgovore (pogotovo o takvim, ‘životnim’ temama) nije lako naći, a teško je reći što bi uopće i bili jednoznačni odgovori, ali se i kroz sama pitanja mnogo toga o svijetu (ili barem onome što nam je u njemu relevantno) može pronaći i analizirati. Volim postavljati pitanja. Sve što ima upitnik na kraju, zanimljivo mi je, mnogo zanimljivije od ikakvih dogmi, uzusa, pravila, kodeksa. Tendencija povremenog guranja pod tepih nije nužno loša strategija jer nas i stalno preispitivanje (kako nas samih, tako i svega oko sebe) može na kraju stajati zdravog razuma. Kao što može i ne-kopanje.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ :

Što ti je bilo ključno u stvaranju Sebastiana, lika iz priče Oštrina ida 20/20? Upečatljiv je, njegov glas mi ne izlazi iz glave, čini mi se kao da se kroz njega oslobodilo nešto što je i tebe na neki način zateklo. Sebastiana doživljavam kao ono nešto poremećeno u nama, poremećeno s razlogom, kao zatočenu zvijer, kao nepoželjnu osobnost koja čuči u svakome, trpi u ljutnji i bijesu, u nekoj nepravdi, pun je pitanja, i uglavnom se skriva, sputan zbog okoline i mogućih reakcija. Mislim da svatko u sebi ima jednog Sebastiana. I mislim da Sebastian zaslužuje roman, a ne samo priču. Što ti misliš?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:

Sebastian se pojavljuje u svakoj zbirci i on je doista poremećen; paranoičan, sociopat, često agresivan i opasan. Mislim da si blaga prema njemu, da bi ga većina ljudi kad-tad smjestila na sigurno, u neku instituciju. I nisam sigurna u njegovu pravednost ili objektivno poimanje stvarnosti. Da, iz njegove perspektive, svijet jest konglomerat licemjerja, nepravdi, pogotovo nepravdi prema njemu, on jest zatočen, sputan, u lošijem položaju od ostalih, smatra da je jedini iskren u svijetu laži i da vidi sve prije ostalih, kao i da je hiperineligentan (inteligentan doista i jest)… i zato ostali trebaju platiti. Istovremeno je previše uplašen da bi se ‘otkrio’ pa uglavnom ostaje/djeluje u svojim sigurnim zonama, ali s obzirom na to kako djeluje, pametnije mu je da ostane skriven. Proračunat je, zlurad i sviđa mu se tuđa patnja (onih koji su je, po njemu, zaslužili).

Pa onda ostaje otvoreno tvoje pitanje o kojem i sama razmišljam- ima li svatko u sebi jednog Sebastiana ili barem neki njegov dio? Možda je odgovor čak i potvrdan.

Zaslužuje li on roman? Pitam se bi li se, da počnem pisati roman o takvom liku, i moje viđenje stvarnosti posve izvitoperilo, ili barem donekle. I bi li to nužno bilo loše?

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:

Svaki će se čitatelj tvoje zbirke uhvatiti za nešto drugo, nešto što mu je blisko ili ga intrigira ili provocira… Možda za riječ, ili rečenicu ili lika ili priču… Kakve povratne informacije dobivaš? Što te najviše iznenadi?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:

Zapravo me ugodno iznenadi svaka reakcija. To je tako uzbudljivo – najuzbudljivije – kad netko opiše svoj doživljaj knjige. U tom trenutku, knjiga oživljava. Stvar je u tome da tek čitatelji do kraja objasne o čemu se u nekoj priči radi. Često osjećam da sam kroz priču samo postavila skicu koju čitatelji zatim pretvore u crtež. Primjer je tvoje tumačenje Sebastiana. Mislila sam da ga poznajem, ali me uvijek ponovo iznenadi – i on sam u pričama, i reakcije drugih na njega. Očito je da živi vlastitim životom, neovisno o meni. Po meni, to je i bit priče. Ne prenijeti poruku već prenijeti ideje koje na razne načine zažive kod čitatelja. Priču u kojoj će netko likove smatrati snažnima, netko će drugi ocijeniti nedovoljno emancipiranima. Nekome će jasan, nedvosmislen kraj nedostajati, netko drugi će reći da mu je posve jasan takav kraj i izvući konkretne zaključke. To je sloboda; različitost tumačenja, doživljaja,(ne)sviđanja.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:

A što je s ribama? Meni su privukle pažnju na više mjesta, u više priča. Možda zato jer su mi ribe oduvijek bile fascinantne. Čak sam imala akvarij i ribice za ljubimca, jednom zlatnu ribicu, a jednom Bettu (riba borac), jednom obje u isto vrijeme, dok Betta nije ubila zlatnu ribicu, malo joj je trebalo. Imaš li ti akvarij i ribice? Zašto se ribe provlače kroz tvoje priče?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:

Eh da, što je s ribama. Ribe su namjerno ubačene u razne priče. Dijelim fascinaciju, dakako, imam akvarij i zlatne ribice, akvariji su mi hipnotični, ribe jako zanimljive. Promatram ih i sve se utiša, što mi je često cilj. Tišina. Koncentracija. Znam se dugo koncentrirati na njihove pokrete, promatram njihova otvorena usta kad traže hranu.

No, bojim se da ne mogu sasvim jasno odgovoriti na pitanje zašto se one provlače kroz priče. Recimo da je u njihovoj nijemosti nešto jako glasno, a u njihovoj svedenosti za tako malen prostor nešto zastrašujuće. Vjerojatno ih kroz to povezujem s likovima u pričama koji često ne mogu artikulirati što ih zapravo muči, potiskuju, projiciraju, ne poznaju se. Vrte se u krug (kao i ribe). Uplašeni su dok to ne prestaju biti, iznimno krhki dok ne postanu neuništivo snažni.

Radna verzija naslova zbirke bila je ‘Spavaju li ribe?’ One imaju otvorene oči, ali svejedno spavaju. Ili možda to znači da su budnije? Što bi sanjale?

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:

Jesi li razmišljala o tome (ako nisi, izazivam te) kakav bi bio tvoj spisateljski glas ako bi napisala i objavila knjigu pod pseudonimom? Što bi se moglo dogoditi da se odrekneš samocenzure te odbaciš sve ono što te koči (ako išta)?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:

Uvijek kad netko spomene pseudonim, sjetim se S. Kinga koji je pisao pod pseudonimom R. Bachman kako bi saznao hoće li dostići jednaku popularnost ako ne piše pod svojim, slavnim imenom i kako mi se, kad sam čitala njegove knjige pod tim pseudonimom nije činilo da postoji ikakva razlika u kvaliteti ili sadržaju tih djela. Osobno, nisam razmišljala o tome da pišem pod pseudonimom jer sam pisanje uvijek doživljavala kao prostor slobode, mjesto gdje te autocenzure ne bi trebalo biti ili je čak uopće nema, iako smo vjerojatno ipak svi njome u manjoj ili većoj mjeri dotaknuti, baš kao i u ‘stvarnom’ životu. Zato mi je i bila zanimljiva tematika snova, tj. prostora nesvjesnog koji ne dotiču ista pravila kao naš ‘svjesni’ dio, tj. koji je lišen te cenzure i u kojem progovara ono ‘skriveno’.

Mislim da bi se s pisanjem pod pseudonimom otvorio neki novi, dosad nepoznati glas i pitanje je o čemu bi progovorio. U svakoj zbirci dosad se provlačio npr. taj Sebastian, koji je kroz svoju (prilično poremećenu) osobnost izrazito agresivno reagirao na situacije, društvo i pojedince. Pitam se kako bi bilo kad bi on preuzeo neku buduću prozu. U tom slučaju, taj bi glas bio pun ljutnje. Dakle, oslobađajući budući da sam ljutnju uvijek smatrala takvom emocijom. I vrlo mi je bilo teško do nje doći u pisanju (kao i u životu).

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:

Kako ti je bilo uređivati zbirku priča Još jedan krug na karuselu (CeKaPe, 2021.) autorice Tihane Mujkić? Kako funkcionira Jelena koja piše, a kako funkcionira Jelena koja uređuje knjige?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:

Budući da se bavim vođenjem individualnih radionica pisanja, a čitala sam i mnoge knjige prije objava, kako znanstvene tako i beletrističke, ovaj je posao bio prirodan nastavak toga. Jako volim uređivanje tekstova; priča, članaka, romana. S Tihanom je bilo uzbudljivo surađivati jer su i njezine priče izuzetno napete, prodorne i zanimljive; mješavina je to fantastike, SF-a i magičnog realizma, priče koje u svojim najuspješnijim dijelovima podsjećaju na D. Buzzatija.

Pitanje je, dakako, što se uređuje. Uređivati tu zbirku bilo je, primjerice, pravo zadovoljstvo, dok je uređivanje vlastitih priča često mukotrpan posao, no sada sam već sigurnija u to da ako (moj) tekst traži mnogo rezanja, mijenjanja i preinaka, možda i nije dovoljno kvalitetan, možda treba krenuti ispočetka. Što se više ‘mučim’ to je gore, u tome je odnos prema tekstu sličan odnosu s ljudima. Trebalo bi teći barem donekle glatko ili bi stvar trebalo otpustiti.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:

Pročitala sam tvoja Neposlana pisma Eleni Ferrante, Charlesu Bukowskom, Salingeru, Stephenu Kingu… koja su objavljena na citajmi.org, i divna su, baš sam uživala u čitanju. Hvala!  U kojem trenutku te našla ta ideja? Je li inače imaš potrebu „obratiti“ se piscu nakon svake knjige koju pročitaš?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:

Hvala tebi! Zapravo ne, nemam se potrebu obratiti piscu nakon svake knjige, nekima se uopće ne želim obratiti već ih želim zaboraviti :). Ali ako me knjiga dotakla, pomakla, ‘zaledila’, onda se često piscu i obratim (mislim na pisce s kojima mogu stupiti u kontakt, dakako). Neke od tih komunikacija se nastave, neke ne, ali ne obraćam se s tim ciljem već kao čitateljica koja se želi s nekim rukovati i čestitati na napisanom, izraziti svoje ushićenje ili dirnutost, ponekad i razmišljanja o pročitanom.

Nisam sigurna u kojem me trenutku ideja ‘našla’ kao što kažeš, no već sam prije 20-ak godina pisala (tad samo u dnevnik) ‘pisma’ svojim omiljenim autorima – pjevačima/icama, piscima/spisateljicama. U mladosti pogotovo, većina mog života bila je na neki način definirana čitanjem i različitim autorima, pogotovo ovima koje spominjem u Neposlanim pismima. Mislim da je moja nutrina, unutrašnji reljef, satkan od knjiga i autora. Kada pomislim na neko razdoblje života, odmah se mogu prisjetiti knjiga koje sam tada čitala i boja/oblika koje su ostavile. Jednako su živi kao i ‘stvarni’ ljudi koji su u tim prostorima i razdobljima boravili. Zato su možda i pisma dosta ‘osobna’, kao da se obraćam ljudima koje dubinski poznajem.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:

Citajmi.org je tvoja posveta književnosti. Što tebi predstavlja taj prostor? Neko tvoje sigurno mjesto za odmak od strke i kaotične svakodnevice ili…?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:

Ovo se pitanje zapravo nadovezuje i na prethodno – Čitaj mi je stranica na kojoj objavljujem upravo pisce i spisateljice koji su me dotakli, ostavili trag, ili, ponekad, pustili korijenje u meni. Moglo bi se reći da se radi i o sigurnom mjestu ili tihom mjestu u kojem kreiram sadržaj i razmišljam o različitoj literaturi, citatima, intervjuima koje radim s raznim piscima, pitanjima koja bih voljela postaviti. Težim odmicanju od trendova, popularnih imena i spisateljskih ‘klika’, želim promovirati autore koji su mi interesantni neovisno o kontekstu ‘scene’. To je bio i motiv za otvaranje stranice.

Volim se okružiti svojim biljkama u tišini na fotelji i tada se baviti stranicom. Ona je i odmak od svijeta i duboko uranjanje u njega istodobno.

Pozivam sve koji bi na stranici Čitaj mi (citajmi.org) željeli objaviti svoje tekstove, prozne ili poetske, da se jave.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:

Opiši mi, molim te, kako zamišljaš idealan dan po tvom scenariju i u vlastitoj režiji?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:

Kad sam imala 10ak godina, stalno sam zamišljala taj dan i taj se zamišljaj nije puno promijenio. Budim se negdje na moru i dugo plivam i čitam na plaži, po mogućnosti sama, i po mogućnosti na pješčanoj plaži, a zatim s prijateljima i obitelji odlazim (duga vožnja biciklom do tamo bila bi idealna, ali ne bih imala ništa niti protiv broda) na kratki izlet u proučavanje nekog nepoznatog grada – kulture, društva, ljudi. Zatim, pisanje (rijetko kad prođe dan bez pisanja). U idealnom danu pisanje se odvija na nekom velikom prostranom balkonu s pogledom na more u sumrak i beskraj. Večer je rezervirana za kino ili kazalište te daljnje istraživanje noćnog života – kamo god me odveo.

Znam da nisam nikome korisna u tom danu, ne spašavam živote J, ali evo – to bi bio jedan potpuno hedonističan dan.

 

SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:

Nas dvije smo se upoznale zahvaljujući CeKaPe-u. Sve se je promijenilo u proteklim godinama, i mi i vremena. Ono što te već dugo želim pitati, a sad mi se čini da je dobra prilika je – kako te je iskustvo majčinstva mijenjalo kroz godine i kako je utjecalo na tvoj književni rad?

 

JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:

Iskustvo majčinstva je definitivno najintenzivnije u mom životu. Svi doživljaji, emocije i razmišljanja prije toga bili su na otprilike 20% intenziteta u odnosu na sad. To je snažno pojačanje čitave vlastite nutrine, ali i glasnoće okolnog svijeta. Teško je i reći na koje me sve načine promijenilo, otkrila sam to roditeljsko ‘ja’ kojeg nisam bila nimalo svjesna, a i dalje ne znam točno kamo s njim jer mislim da nisam osoba koja je sklona ‘odgoju’ drugih. Otkrila sam i dijapazon krajnosti kojih također nisam bila niti svjesna kod sebe, uvijek sam težila nekoj umjerenosti u svemu, pogotovo raspoloženjima, ali roditeljstvo briše sve ideale ravnoteže.  I bilo kakvu ideju odmora.

Na književni je rad utjecalo kroz uvođenje novih tema, ideja, priča, situacija. Puno toga je drugačije. Nedavno sam se prisjećala starijih zbirki i, iako stojim iza tih priča, sada mi se čine ‘dječjima’. Zapravo, kao iz neke druge dimenzije i vremena. A i jesu. Često se zamišljam u tom razdoblju; kako bi bilo vratiti se, ne osjećati odgovornost novih uloga na tjedan dana, na mjesec dana. Bi li to tijelu i umu vratilo neku ‘svježinu’ koje više nema? Ili je to samo idealizacija razdoblja koje je i samo idealiziralo neko prethodno razdoblje? Uvijek se vrtim u sličnim krugovima, kako bi bilo da…

(razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Tvoji su interesi raznoliki, od dramaturgije preko povijesti, psihologije, sociologije, književnosti. Kako se u njih uklapa pisanje proze i poezije, s čime korespondiraju ili pak vode neki sasvim zaseban život?

Oduvijek sam se divila autorima i autoricama eruditima. Netko je, a zaborav me dobro služi pa više ne znam tko, rekao da su tri glavna sastojka za dobar roman – zanimljiva priča, erudicija i prstohvat magije. Vođena time, tek sada se osjećam donekle spremnom pisati prozu koja stremi tom trojstvu. Zanima me i filozofija, arhitektura, teorije prostora, bajke, ples, odnos politike i izvedbe, narativi solidarnosti, matematika, eko-feminizam, neuroznanost. Ništa ne vodi zaseban život, uvjerena sam da je sve povezano i da smo povezani s drugima na načine o kojima možda znamo malo ili nimalo, ali ipak jesmo. Tko ne vjeruje da leptir zamahom krila može pokrenuti lavinu na drugom kraju svijeta, možda se ne bi ni trebao baviti umjetnošću, ali onaj tko ne istraži znanstvenu pozadinu te tvrdnje i potrudi se razumjeti teoriju kaosa, taj je površan u svemu što radi.

 

Poigravaš se različitim formama, od poezije u zbirci pjesama ‘Ljeto’ do ‘Pisama Ziti’, lirsko-dramske forme, no sve plijene jednostavnim izričajem iza kojeg se skrivaju dublja i gušća značenja i ideje. Naslov jedne kritike ‘Pisama Ziti’ jest ‘Nježna i delikatna samoća’. Dojam, napuštenog i ‘osamljenog’ ljetnog krajolika provlači se i kroz zbirku ‘Ljeto’ no i kroz tvoje nove zapise. Kako se odlučuješ za formu i koliko ona diktira sadržaj ili je možda obratno?

Rekla bih da je to proces uzajamnosti – sadržaj bira formu i modelira je u skladu sa svojim potrebama, ali i forma bira sadržaj kojem se podaje. Pisma Ziti su planirana kao roman, a ispao je kratki, hibridni tekst. Bilo ga je i više, ali sam na kraju odlučila svesti tekst na njegovu osovinu, činilo mi se da je to dovoljno.

Osamljenost je ljekovita, prisiljava čovjeka da upozna svoje fasete, da nauči živjeti u vlastitom društvu, u ljubavi i prihvaćanju vlastitih mana, da se riješi svojih zavisnosti, uključujući i one o drugima. Ljeto je rezultat jednog takvog povezivanja sa sobom, sa spektrom svoje tuge, ali i nemoći da se tu tugu uopće artikulira ikako drugačije osim kroz prizore iz vanjskog i unutarnjeg prostora.

Zita je svojevrsni nastavak toga, iako za razliku od Ljeta taj tekst dublje zalazi u prostor intime. Kad sam ga napisala dosta toga u njemu ni sama nisam znala dešifrirati, izašao je iz mene u dahu, nakon dvije godine istraživačkog rada. Tek sad, sedam godina poslije, baveći se inscenacijom i adaptacijom, shvaćam o čemu se tu zapravo radi. Za mene su forma i sadržaj jedno koje uvijek teži spajanju na način da se ništa ne forsira. To je radikalan pristup umjetnosti, jer svi mi dobro znamo koje se forme i sadržaji trenutno najbolje prodaju. Mučiti se s nečim organskim i drugačijim uglavnom je neisplativo u svakom pogledu osim emotivnom. No meni je ta vrsta dobrobiti važnija od svake druge.

 

U tvojoj prozi iščitavam i filozofičnost blisku egzistencijalizmu ili filozofiji egzistencije; propitivanje stanja, često rubnih situacija, otuđenosti, besmisla i pokušaja uklapanja u društvene norme koje najčešće ne uspijeva. Pitanje koje kao da se latentno provlači jest: “Koliko se trebamo prilagođavati da bismo bili funkcionalan dio društva i, ako je samo društvo duboko problematično i devijantno, trebamo li uopće?” Postoji li zadovoljavajući odgovor na ovo pitanje?

Što se egzistencijalizma tiče, on je svakako pomiješan i s drugim utjecajima. Neke teoretičare koji nastavljaju temeljna pitanja egzistencijalizma čitam tek sada, neke sam čitala u svojim dvadesetima. Znanje, uvjerena sam, nije potrebno apsorbirati kronološki i sveobuhvatno, već ciklički i u skladu sa svojim kapacitetima. Osim toga, mudrost je vrjednija od znanja, jer je se ne stječe čitanjem knjiga, već napornom i iscrpljujućom metodologijom pokušaja i pogreški.

Ponekad mi se čini da su najveći „kritičari društva“ zapravo izrazito dobro prilagođeni trenutnim modelima, dok oni koji sliježu ramenima zapravo žive prilično buntovne i svojeglave živote. R. Buckminster Fuller, američki arhitekt, inovator i filozof, rekao je da je precizno formuliran problem već pola rješenja. U skladu s tim mislim da pitanje nije koliko se trebamo prilagođavati – ljudi u naravi imaju univerzalne, sveopće potrebe, to nije pitanje prilagodbe. Pa ipak, toliko ljudi ne može dobiti zadovoljenje osnovnih potreba. Misija svjesnog čovjeka je naći način da namiri sebe i potom pomagati i pridonositi tome da se namiri i druge. Onaj čija je potražnja prevelika, onaj koji zapravo nikad nije namiren, suvremeni je zapadnjak koji kompenzira svoj emotivni ambis svime što mu je dostupno, trpa u sebe kao u kakav bezgranični silos. Uglavnom ne ide dalje od kognitivne spoznaje drugoga, emotivno ne može pojmiti sebe, pa tako ni potrebe drugih. Društvo je, kako kažeš, „devijantno i problematično“, jer njegove emotivne potrebe nisu zadovoljene. I ljudi na Zapadu umiru od gladi, ali ta je glad drugačija od one u drugim dijelovima svijeta.

U srži, moj odgovor na tvoje pitanje je da je naša dužnost prilagoditi se društvu na onaj način na koji umanjujemo njegovu glad, generiramo iscjeljenje, nudimo znanje i iskustvo izvan institucionalnih modela, komuniciramo što osjećamo, a ne samo što mislimo. U tom smislu takva „prilagodba“ može djelovati vrlo neprilagodljivo, ponekad čak i sebično. Ali ne stavimo li masku s kisikom prvo preko svojih usta, teško da možemo ikome drugome u ovim turbulentnim vremenima stvarno „dati da diše.“

Što se funkcionalnosti tiče, mnogi ne shvaćaju da je disfunkcionalnost u naravi funkcionalni odgovor na disfunkcionalne okolnosti – čovjek bi trebao imati na pameti da onaj tko na disfunkcionalne okolnosti odgovara prividno funkcionalnim ponašanjem samo pounutri i apsorbira ono disfunkcionalno, pretvori svoj unutarnji krajolik u mučni agon. Promatrač izvana će onoga čiji je agon vidljiv smatrati nedovoljno prilagođenim, nedovoljno funkcionalnim, iako je stvarni problem zapravo drugdje. Erupcije nasilja, bilo naspram sebe ili drugoga, osviještene ili ne, uglavnom proizlaze iz tih unutarnjih agona koje čovjek odbija sagledati i artikulirati. Jedno je samoća kao odluka, svjesno utišavanje svega da bi se čulo nešto na fragilnoj, jedva čujnoj frekvenciji, a drugo je samoća kao nemogućnost kontakta, prikrivanje vlastitih emocija, trajno i beskrajno zamorno nastupanje u nekim ulogama koje je za nas osmislio netko drugi.

 

Kako se pozicioniraš na ‘sceni’ ukoliko o njoj uopće možemo govoriti? Smatraš li se dijelom neke grupe, organizacije, društva, ‘angažmana’…?

Članica sam nekoliko strukovnih udruženja, jer smatram da je kolegijalnost bitna. No iskustvo me podučilo da od takvih konglomeracija nemam prevelika očekivanja. Kad dođemo do pitanja radničkih prava, čovjek je često prepušten sam sebi, osim ako nije „dobro pozicioniran na sceni“ što s kvalitetom rada i obrazovanjem uglavnom nema previše veze.  Neisplate autorskih honorara, potplaćenost, mobing, rad bez ugovora, mizoginija, favoritizam, klijentelizam, monopolistički ugovori, ucjene, izigrani dogovori, uskraćivanje komunikacije – ovo nisu iznimke kad je u pitanju profesionalni umjetnički rad u Hrvatskoj. Ti su fenomeni također funkcionalni odgovor na strukturalno disfunkcionalni sustav kojeg ne može promijeniti ni najplemenitije strukovno udruženje, a nijedno nije takvo. Mnoge kolegice i kolege tvrde da je važno artikulirati stvari, prozvati imenom i prezimenom. No meni se čini da je iznimno važno i to kako se stvari artikulira, što se njima želi postići a da je u cilju kolektivne dobrobiti. To zahtjeva promišljanje, planiranje, sastanke, organizaciju, a ne ostrašćene ispade na društvenim mrežama. Oni u pravilu ne postižu ništa, a mahom se ionako artikuliraju stvari koje su svima dobro poznate.

Jasno je da se nijedna društveno relevantna bitka ne može dobiti bez kolektivnog djelovanja – ali dojma sam da je većina tog djelovanja u Hrvatskoj kozmetičke naravi: dobro izgleda izvana, iznutra ne prodire preduboko.

Nisam sigurna da je riječ scena precizna – imamo nekoliko interesnih skupina, uglavnom koncentrično organiziranih oko onih s najviše moći, što je tipični primjer Buffettovog kapitalističkog modela opkopa (economic moat), samo u našem slučaju financiranog javnim novcem. Takav model omogućuje čak i nekima s vrlo malo znanja i stručnosti da trajno sjede na visokim funkcijama i uspješno vode svoje monopole. Vlada stilska i sadržajna monokultura, dominiraju crno-bijeli narativi žrtava i pobjednika, tiska se enormna količina knjiga koje nitko ne čita, niti si ih može priuštiti, a brojni se sukobi interesa pravdaju banalnom maksimom o maloj zemlji. Mali su ljudi, a ne zemlja.

Ima tu naravno i nekih divnih čovjeka, sjajnih umjetnika, briljantnih umova, hrabrih i neumornih žena, vrijednih projekata i inicijativa. Trudim se podržavati ih, osvijetliti njihov rad, iskreno ih motivirati da ne odustaju. Ponekad je ta dinamika uzajamna i to je maksimum mog osjećaja pripadanja u profesionalnom smislu.

 

Znam da je nezahvalno govoriti o nekim planovima i budućnosti, ali ako razmišljaš o pisanju, što ti se čini tvojim sljedećim korakom, ako ga ima?

 U zadnje vrijeme često upotrebljavam metaforu o slaboj vidljivosti – nedavno sam vozila iz Splita za Zagreb računajući da ću stići prije mraka, no uhvatio me ne samo mrak već i nevrijeme. U takvim uvjetima voziš sporo, znaš da ne smiješ stati, vidljivost ti je jedva pola metra, ali svejedno ideš naprijed. Tako izgledaju moju trenutni planovi. Radim na romanu, adaptiram Strah tijela od poda u filmski scenarij, ovaj mjesec ulazimo, nadam se, u završnu fazu uređivanja moje nove pjesničke zbirke. Nisam više pretjerano uzbuđena oko ičega u tom smislu i to smatram uspjehom. Trenutno sam više fokusirana na druženja, kuhanje, odmor, odlaske u prirodu, povezivanja, istraživanja. Vrijeme je velikih promjena, a one su teške i čovjek u takvim okolnostima treba biti nježan prema sebi i drugima. Stoga mi je važnije kako se osjećam i kako su oni koje volim, gradimo li nešto zajedno, raste li nešto u našim metaforičkim i stvarnim vrtovima. Puno ljudi je u zadnje dvije godine doživjelo zdravstvena, financijska, privatna urušavanja – trudim se u radijusu kojim se krećem ne biti slijepa za njih, kao ni za vlastite potrebe. Kolektivno, budućnost nam je izrazito neizvjesna, a planiranjem se mogu baviti oni koji imaju kapital. Mi ostali možemo samo živjeti.

 

Već dugo pratim tvoj rad. Od ”Bdjenja” preko ”Nije bilo dovoljno” i ”Civilne opasnosti”, do ”Lomeći kamenje” i ”Pisama za njih”, bavio si se različitim temama, idejama i dokazao se kao vrstan romanopisac. Smatraš li se ‘iskusnim’ u pisanju, kako bi opisao svoj književni put od Eventualista do danas?

Smatrati se iskusnim, to donekle stoji, sve je to iskustveno djelovanje, ali gledam na to iz malo drugačijeg kuta. Kada bih si rekao da sam ‘iskusni’ pisac, stao bih na put iskustvima koja će tek doći. Znam da to zvuči pomalo neobično, pa ću to reći na malo drugačiji način. Onaj period u kojem sam pisao zasigurno me kroz vrijeme činio iskusnijim, ali više u smislu čovjeka, osobe. Ne mogu napisati da sam ‘iskusni’ pisac, jer nova iskustva će me i dalje razvijati, tako i u pisanju, što znači da ću, i kao čovjek i kao pisac, neminovno biti u konstantnoj iskustvenoj promjeni i nadogradnji. Iskreno, nisam sklon stavljati točku na određeni zaključak koji je, govoreći iz vlastitog iskustva, još uvijek u domeni razvijanja. Uostalom, termini ‘iskusno’ i ‘iskustvo’ teže sami po sebi da ih razlikujemo. Ipak, meni se prirodno spajaju. Stoga, nisam u stanju reći za sebe da sam ‘iskusni pisac’, radije bih rekao da posjedujem određenu količinu iskustva, kao čovjek i kao pisac, a neke razlike i nema. Iskustva će se mijenjati, onako kako se mijenjam ja. Prvotno misaono, a zatim i u svom djelovanju. Iskustvo je dio mene, a ja sam iskustvo svoje vrste. I sada se naglas smijem sam sebi i svojem odgovoru. Put je nevidljivim očima, ali iznad tog puta je bistriji put, onaj koji vidi, čuje, dodiruje, osjeća, i tek tada nam postaje dohvatljiv u spoznaji, hvatamo mu rutu. Ipak, on i dalje nije označen. Takav je moj put. Književni i svaki drugi. Prisutnost je ključna. Prisutnost u glavi, već spomenuta misaona aktivnost, kao i osjećajna domena. Taj put me vodio kroz književnost, još i puno prije Eventualista, oni su bili samo jedna postaja na putu, ali nimalo samostalna ili ekskluzivna, jer dok sam ‘eventualizirao’, u isto vrijeme su me kroz književnost vodili i drugi putevi, druga književna događanja. Što će reći, put je uvijek multipliciran, a čovjek hvata potencije svih predloženih multiplikacija u onolikoj mjeri koliko mu to dopušta njegov misaoni kapacitet, koliko je brzo u stanju povezivati mogućnosti ostvarivanja tih beskonačno mnogo čestica potencijalnog stvaranja. Ipak, brzo povezivanje višestrukih točaka nipošto ne podrazumijeva da se mora djelovati u ikakvoj žurbi, jer sve to zajedno je jedno djelo u stalnom ostvarivanju.

 

Rekla bih da se u tvom pisanju često radi o Jaspersovim ‘graničnim situacijama’, tj. situacijama poput krivnje, umiranja, borbe, otuđenosti, namjerne i nenamjerne izolacije, nasilja, mučeništva. Događa li se u transcendiranju tih situacija neka katarza za tebe ili, kako bi Jaspers rekao, dolaženje do ‘prave egzistencije’?

Sve te situacije su duboko ukorijenjene u mojem pisanju, složio bih se s tobom. Smatram da je nužno konstantno težiti da se spomenuta stanja nadilaze, makar ih ja ispisivao, vadio na površinu, jer navedena stanja na taj način mogu poprimati drugačija značenja od ustaljenih, to bi značilo hvatati se u koštac sa svim njihovim oblicima, i upravo to je jedan od mojih stalnih ciljeva – da smisao svakog od tih stanja rastvorim poput cvijeta, pokažem da niti jedno od njih nema tek jedno značenje, kao niti samo jedan oblik, pa makar to tek bio podsjetnik da je tako, podsjetnik svima onima koji su svjesni prirode tih situacija. Upravo tu se očituje stalna graničnost, odnosno dolazi do jačanja privida koji usmjerava ljude da su sve te situacije skamenjene u svojoj nepromjenjivosti. Rekao bih da je upravo suprotno, zato i izostaju katarze, a svjesnost o promjenama svake od tih situacija slabi. Svjesnost o promjenama, koje su činjenica koja se ne može pobiti, dovodi do katarze do koje dolazi iz svjesnosti o nadilaženju svega što se čini nepromjenjivim. Tako se pomiču granice, tako se dolazi do saznanja da granice niti ne postoje, osim onih koje mi sami crtamo u našim umovima.

 

Koje si nove prostore izražavanja i samootkrivanja (jer o samootkrivanju je i riječ, zar ne?) te nove mogućnosti za sebe otkrio u epistolarnoj formi?

Samootkrivanje i izražavanje mi ne ovise previše o samoj formi, tek u određenoj mjeri. Kroz izražavanje samog sebe produbljuje se samootkrivanje. Otkriti sebe samom sebi je jedna stvar. A nadalje dolazi do izražavanja sebe prema van, prema drugim ljudima, ali primat u takvom djelovanju pripada samootkrivanju. Jer ako nisam ustrajan u tome da produbljujem znanje o sebi, onda bih teško uopće došao u priliku da iskreno dođem u stanje izražavanja sebe prema vanjskom svijetu. Ionako taj vanjski svijet živi u meni, ali je krucijalno da nastavim prolaziti tunelima svojih misli i osjećaja, jer bi u suprotnom došlo do kolapsa te povezanosti vanjskog i unutarnjeg svijeta u meni. U principu – ta povezanost može postojati samo ako je čovjek spoznao da prave odvojenosti između ta dva svijeta niti ne može biti, jer ovo, nazovimo to vanjskim, je samo zrcaljenje nas u tom ogledalu vanjskosti, i upravo na taj način nas skreće od istraživanja, od potražnje za znanjem i produbljivanjem tog znanja o nama samima. Ogledala su opasna. A sve izvan nas je svojevrsno ogledalo. Treba se riješiti ideje o ogledalu kao dijelu neslomljive stvarnosti. Tako ćemo lakše uranjati sami u sebe.

 

Je li pisanje za tebe i čin ‘ogoljavanja’ – ne nužno pred čitateljem već i pred samim sobom? Ispisivanja nutrine bez zadrške i cenzure?

Ja stojim gol. Stojim gol usred odjevenog svijeta. Znači i pred čitateljima, kao i pred samim sobom. Ispisujem sebe. Skupo prodajem svoju kožu, ali sam spreman i oderati je sam sebi. Cenzura nije opcija. Autocenzura, da budem precizan.

 

Koliko ti je teško ili jednostavno napraviti distancu od pisanja? Radiš li je zapravo ikada?

Gledam na pisanje, a takvim ga i osjećam, jednim neprekidnim procesom. Prema tome ne vidim nikakvu potrebu, čak niti mogućnost, da dođe do tog prekida. Čak niti u trenucima kada ne pišem doslovno ili efektivno, čak kada bi se moglo učiniti da uzimam nekakav odmak od pisanja, iznova i iznova mi se potvrđuje da to nije moguće. Ne može doći do puknuća te osovine ‘misliti-osjećati’, koje je pisanje neizostavno mentalno i duhovno djelovanje, bilo to djelovanje još uvijek samo u mislima ili je već izišlo van na papire u svojem sirotnijem obliku, onom pod koji spadaju riječi, sklopljene u neki određeni red. To nam je potrebno za razumijevanje, ali ta razina se ne može mjeriti s mislima i osjećajima, tek je neophodna da bi se predstavila kroz riječi u povezivanju istih u shvatljivu nam cjelinu. Ipak, ta cjelina ostaje na inicijalnom mjestu, iako je posve jasno da prava inicijacija počinje unutar nas samih. Sve je to vrlo jednostavno, ali rijetko to spoznajemo, jer sve u nas je okrenuto naopako. Nisam siguran kako je do toga točno došlo, ali moramo izokrenuti taj pogled na to kako se stvari uistinu odvijaju. Zapravo se vrte u krug.

 

”Vizije o Zan” naslov je tvog novog rukopisa. Na ovoj stranici smo već imali priliku pročitati jedan njegov dio. U kojem će se smjeru razvijati, što želiš postići?

Sve ovisi o Zan, o njoj sve ovisi. Ona je to biće koje daje ritam i tempo mojem kretanju kroz zapisivanje vizija koje ona sama donosi u moje misli, osjećanja i nadolazeće razboritosti, kao i prikaze svih događanja koja će nastupiti u društvenom poretku, ona je moj vodič, tako da meni ostaje samo da je pratim, prolazeći kroz nebrojena otkrića koja me dovode do otkrivenja stvarnosti, kao i do stapanja s njom. Tko je Zan? Za sada tek mogu reći da je to biće riješeno forme okovanog uma, ali u svojoj srži je ženska strana, nešto poput yin, bez koje u budućnosti ne bi moglo doći do afirmativnog djelovanja, i daje toj stvarnosti pečat. Fascinantna povijest i pozadina stoje uz nju i iza nje, to već znam, a i samo njezino ime dolazi iz perzijske riječi zan, u prijevodu žena, čime se povlači paralela s ovom savitljivom, gipkom stranom, ona je tama koja ostvaruje svjetlo. Ah, njezini perzijski defovi. Dakle, djelo se ostvaruje kroz niz vizija i kroz serije scena, događaja u snu, u snovima koje bivanje u javi lakoćom sama ta java izjednačuje na sljedeći način: između jave i sna nema razlike – to je poput promjene agregatnog stanja, ništa više od toga, to je voda. Pratim isječke iz njezinog života. Znam samo jedno: smjer njezinih kretanja mi postaje sve poznatiji, zato što ona se kreće u svakom smjeru, jednako kao što se, zbog toga, imajući uvid u nju, kako rijeka teče dolazi se do delte, tako se ja kroz svoje pisanje krećem na jednak način. Smjer je nepoznat zato što je svaki pravac potencija. Što želim postići? Podići svijest o tome da ljudski um i duh uopće ne moraju ostajati zarobljeni u jednoj skučenoj prostoriji, nego se mogu razvijati u jednu nedohvatljivu daljinu. U svim smjerovima, da ponovim, prikazi njezinog života kroz moje vizije o njoj, upravo oni prikazuju i pokazuju, te ukazuju da ne moramo ostati suputnici smrti, jer postepeno rasipanje naših krutih ega i uvjerenja događa se da bismo došli do oslobođenja od nas samih, svatko za sebe, što je pobjeda nad samim sobom i oslobođenje sebe samog od bivanja koje nas tlači, a mi to sami izazivamo, potražujući i ostajući u nekakvoj imaginarnoj izvjesnosti, opet uvjereni da će nam takva, jedna nepostojeća izvjesnost priuštiti sigurnost, ali takvi zamišljaji nas jedino uvode u stanje misaone nepokretnosti.

(Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)

Kad se osvrneš na svoju knjigu Lijepo o mrtvima, ružno o ljubavi, što ti prolazi kroz glavu, jesi li zadovoljan s njom, čini li ti se kao nešto iz daleke prošlosti ili kao nešto što bi i sada mogao napisati?

Zadovoljan sam što se knjiga dogodila. Zadovoljan sam time što sam uspio artikulirati neke misli i osjećaje te u konačnici ispisati kompletno djelo. Mislim da ta knjiga pati od nekih dječjih bolesti, nešto nezrelih rezoniranja i neprokuhanih ideja. Jednako tako vjerujem da sam u to vrijeme, u toj formi svakako bio jedan od originalnijih glasova na književnoj sceni.

 

Kad smo kod toga, što trenutno pišeš? Poslao si mi neke pjesme za ‘Čitaj mi’, spremaš li novu zbirku, ovaj put pjesničku? Kako bi je opisao?

Pišem pjesme. Za sebe, za bend, za druge glazbenice i glazbenike. Uvijek pišem pjesme. Objavljujem na fejsbuku i strahujem od reakcija, još više od ignoriranja. Moj digitalni i analogni mozak nisu najbolji prijatelji. Trude se. Slijedom takvog načina razmišljanja i prosuđivanja sebe i okoline, volio bih da te pjesme budu ukoričene i opipljive. Ja sam bio najsretniji (čitaj od desete do dvadesete) s kazetama, cd-ima, knjigama tako da imam osjećaj da si to moram priuštiti. Znaš i sama Jelena moja, stvaranje je majka, a tisak, promocija, tapšanje po ramenima… to su odsutni očevi – lijepo je kad se pojave, ali ne računaš na njih na dnevnoj bazi. Ostaje samo pisanje.

 

Majstor si kratke forme, neobičnih uvida, začudnih elemenata. U jednoj emisiji si rekao da ti je inspiracija za priču bila – muha. Promatraš li i inače svakodnevicu fenomenološki, pronalazeći uvijek nove začudnosti?

Hvala na lijepim riječima. Teško mi je reći kako promatram svakodnevicu, baš iz razloga što je to moja svakodnevica, za nekoga je potpuno drugačija. Svaki dan je svaki mjesec, mjesec godina…u konačnici život.  Naravno, uvid se mijenja iskustvima i banalnostima entropije. Stari strahovi postanu smiješni, novi uvjerljiviji, na basketu mogu skočiti desetak cm manje nego prije desetak godina…

 

Uz pisanje, član si i rock benda Detective Jones. Kako se rad na pjesmama u bendu razlikuje od pjesama za zbirku u smislu inspiracije, procesa pisanja…?

Prvenstveno se radi o poštivanju forme i snalaženja u prostoru između. Određenu vokalnu melodiju mora pratiti određen broj slogova, poželjno je da su fonetski dobro posloženi i u konačnici – ugodni uhu. Poeziju pišem izrazito impulzivno, rijetko promijenim i slovo u tekstu. Tako se nađe da fali neko slovo u naslovu pjesme, ili se neobjašnjivo nađe slovo đ na kraju, bez ikakvog konteksta. Vještiji pjesnik bi mi vjerojatno ukazao na jednakosti u poštivanjima tih formi i međuprostora no to još nije bio slučaj. Da zaključim, nekako mi se iskristaliziralo da za glazbu više radim za inspiraciju, a za poeziju inspiracija više radi za mene.

 

Koji te žanrovi privlače, u književnosti, ali i šire? Kako bi, primjerice, izgledao film koji bi ti snimio?

U zadnje vrijeme najviše čitam domaće autor/ice. Vjerojatno neka stvarnosna proza. Film bi bio oh! tako neshvaćeni art slice of life. Scena je da sjedim pred laptopom i klavijaturama, pušim cigaretu za cigaretom, uzimam debele gutljaje pive iz limenke, tipkam nešto, mrštim se, neurotično čoham po tjemenu, nasmijem se kad nešto skužim, poljubim svoju dragu i legnem spavati kraj nje.

 

Što ti pada na pamet kad se sjetiš iskustva radionica (ali i rada) u CeKaPe-u? Što si tu naučio?

Razmjena ideja i tekstova u grupi je najbolja stvar koju si možeš priuštiti u kreativnom radu. Dinamika rada na tjednoj (kasnije dnevnoj) bazi diktira kvalitetu krajnjeg produkta. Prijateljstva, ljubavi… Još učim.

 

(Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)

Često se vraćam tvojoj odličnoj zbirci priča ‘Pod zemljom u velikim cipelama.’ Kako bi opisala svoj razvoj i razmišljanja o pisanju, odabiru tema i forme od te zbirke preko romana okarakteriziranog magičnim realizmom ‘Tolba’ do romana ‘Gruba ljubav’? Što si čime željela pokazati, izbaciti, napraviti? Kako si odabirala žanr?

Hvala ti! Razvoj je u tijeku. O pisanju se trudim što manje razmišljati, a što više pisati i čitati. Vjerujem da kroz sam proces pisanja i čitanja dolazim do malog pomaka i uspinjem se na stepenicu više. O pisanju sam najviše razmišljala dok sam pohađala radionice u CeKaPe-u, dok je nastajala prva zbirka priča. I mislila sam da roman nikad neću moći napisati, da svi pišu bolje, da je bolje odustati. I dalje sumnjam, svakodnevno, ali ipak, danas smatram da samokritičnost i sumnja dovodi do razvoja, pomaka, u krajnjoj liniji rezultata.

Uglavnom, na početku pisanja nemam jasno zacrtanu ideju što želim, odnosno što planiram pokazati ili izbaciti ili napraviti. A tema i ja, to ti je kao s plesom dok su se još nosile krinoline i korzeti –  pisac zrihtan i spreman, ali Tema je ta koja bira. Pisanje je proces koji se u mom slučaju najbolje razvija bez striktnog zacrtavanja, bez forme, bez žanra jer sve to imam tendenciju vizualizirati kao blokade i ubojice kreativnosti. “Tolba” je krenula od jednog sna, magični realizam se sam nametnuo. Sve je s tom knjigom bilo pomaknuto i čudesno. Nakon objave su neki mještani Blata rekli da sam u romanu “omaškarala Blato“, a Ministarstvo kulture me nagradilo stimulacijom za najbolja književna ostvarenja u 2015.

Roman “Gruba ljubav“ je počeo kao zbirka kratkih priča iz Doma za starije i teško bolesne odrasle osobe naziva “Zadnja stanica“. Toliko me razvoj situacije zatekao i satrao, da sam u više navrata odustajala od knjige. Pisanje je pobijedilo. Ispisala sam kraj. I završila na antidepresivima. Zacrtavanje jednako zabluda jednako – nastavi niz…

 

Što se pomaklo/promijenilo u tvom pisanju i odnosu prema pisanju odlaskom u Meksiko? Kako je različitost svjetova utjecala na tvoju kreativnost, potrebu za stvaranjem, identitet sebe kao spisateljice?

A što nije?! Ako krenem nabrajati, možemo zaboraviti na kratki razgovor haha. Sve je znatno intenzivnije. Svaki dan, riječ, zarez, točka. Meksiko je moj učitelj na svim nivoima. Mijenja me. Otpor je uzaludan. Meksiko me izaziva i iznenađuje na dnevnoj bazi. Lomi me, ali i nagrađuje. Daje mi do znanja koliko sam mala i slaba. Utapa me u svoju kulturu, u novi jezik, u kreativnost. Progutala me njegova veličina, ne mislim samo na površinu. Nešto divno i zastrašujuće u isto vrijeme. I kako onda da sve to ne utječe na pisanje?! Sve utječe, na ovaj ili onaj način. A identitet… Uh, to je minsko polje. Identitet kao kriza. Kao sukob. I bitka. Kao jedno pitanje s više odgovora. Korijeni sežu duboko u prošlost. Ono što je izbilo na površinu sadašnjosti, još se nije razvilo u puni oblik. Možda nikad neće. Mozak mi svaki dan radi na tri jezika. Nikad neću zaboraviti trenutak oduševljenja kad sam se probudila jednom i shvatila da sam prvi put sanjala na španjolskom. Inače, u Blatu na Korčuli sam mješanka (majka Makedonka, otac Hrvat). U Zagrebu sam Dalmatinka, a u Meksiku sam Strankinja. Sve sam. A ništa u cijelosti. Fragmentirana ličnost u svakom slučaju. Dođe mi ponekad da pišem i objavim nešto pod pseudonimom samo da vidim kako bi se to razvijalo. Sve se neminovno isprepliće kroz pisanje.

 

U novim kratkim pričama ispisuješ sudbine raznih ljudi. Njen radni naslov je “Muzej običnih ljudi”. Smatraš li se promatračicom, analitičarkom, gradiš li na tome velik dio svoga pisanja?

Norveški pisac Frode Grytten u jednom je razgovoru rekao da je jedan od najvećih tabua upravo svakodnevica, život običnih ljudi. Njegova izjava je bila okidač za zbirku “Muzej običnih ljudi”. Priče su to o mojim Mumijama, da, svojatam ih jer su me proganjale od prvog susreta u Muzeju Mumija, u Celayi (država Guanajuato) sve dok nisam počela pisati o njima. Osnova u tkanju priča su postojeće crtice o Mumijama, potka je moja mašta. Moje Mumije itekako imaju priče i žele ih ispričati i tako se sad družimo…

U pisanju sam prvo promatračica. Pa dođe analitičarka, a s njom kaos i zaplet. Može se reći da na tome gradim pisanje koje u nekom trenutku može donijeti rasplet, ali ne nužno. Pitanja se nižu, a neka ipak ostanu neodgovorena. Ponekad manjka činjenica. Previše je praznina i bezbroj mogućnosti. Zato je mašta moje najomiljenije ljepilo koje u pisanju izdašno koristim.

 

Uz pisanje, zanima te i fotografija, zar ne? Pratila sam tvoje fotografije Meksika koje, poput tvog teksta, djeluju savršeno uređeno, izbrušeno i precizno do najmanjeg detalja. Na koji način fotografiraš, možeš li povezati procese fotografije i pisanja? Razmišljaš li o spoju te dvije umjetnosti?

Fotografija me zanima kao amatera. Fascinantno je to što nitko određenu fotografiju ne gleda i ne vidi na isti način. Ja samo uočim dobar kadar, pazim na svjetlost i okinem. Uređivanja ima malo, uglavnom izostane. Eventualno po potrebi poravnam horizont, „kropam“ i izoštrim. Te fotke meni osobno predstavljaju neku vizualno dokumentiranu priču ili barem isječak iz naših dana: intrigantan, poučan, lijep, tužan… U suradnji s Knjižnicom Staglišće i koordinatoricom Aleksandrom Franković 2020. godine bila je postavljena virtualna izložba mojih fotografija naziva „Meksiko bez Photoshopa“. Toliko o uređivanju. Na sve ostale potencijalne spojeve sam za sada pritisnula kočnicu.

 

Kako izgleda tvoja svakodnevica? Čime se najviše baviš i na koji se način čitanje i pisanje uklapaju u nju?

Ima boljih i lošijih dana, kao svugdje, ali uglavnom izgleda kao u nadrealnom filmu snimljenom prema istinitoj priči s eklektičnom glazbenom kulisom te finim mirisom u kuhinji, npr. sope de tortilla. Buđenje u 6 ujutro. Doručak i kava s mužem. On na posao odlazi u 7 i vraća se doma oko sedam navečer. U Meksiku radni tjedan po zakonu traje 48 sati. A ja uopće ne moram izići iz stana da bi se dogodilo nešto značajno, dobro, loše dramatično ili apsurdno. Da samo vidiš poruke i prepiske WhatsApp grupe “Vecinos” – saga svakodnevice u kojoj su svi likovi glavni i svi su u pravu. Općenito me zaokuplja krhkost svega, sve me više brinu ignorancija i efekt forsiranja sreće. Inače se ovih dana najviše bavim prašinom i čišćenjem. Traje sušna sezona, tu i tamo popraćena vjetrom. I misli su mi pune prašine. Bavim se traženjem novog izdavača. Također se bavim zglobom lijeve ruke i sindromom karpalnog tunela. Slavim pranje suđa bez bolova. I dan u kojem imamo vodu slavim. Bavim se i meksičkom birokracijom/zakonima, prijavama i pozivanjem inspektora gradnje zbog suludih situacija koje već mjesecima imamo na gradilištu gdje živimo. Inspektori konačno izašli na teren, ali nisu obavili posao jer nisu mogli pronaći adresu pa su zaključili da ne postoji. (Nastavlja se…) Vikendima smo svugdje: od monstruoznog Mexico Cityja do zabačenih i „zaboravljenih“ sela u kojima je vrijeme stalo, ili uživamo negdje u tišini i nevjerojatnoj prirodi, ili čekamo vučnu službu na parkiralištu šoping centra jer naš dragi auto, Candy White, s kojim smo po Meksiku do sada prošli 96.000 kilometara, neće upaliti (upravo, dok odgovaram na ovo pitanje i zahvalna sam na tome što se nije dogodilo usred ničeg, gdje nema signala)… U svoj nepredvidljivosti i promjenama, čitanje i pisanje su moja konstanta. Prvi put se nalazim u ulogama kućanice i pisca. Zato se i jesam razletila s pisanjem, toliko započetih projekata… Pritom se ponekad pitam ima li smisla. Život nepovratno curi i ne pita te za mišljenje. Svaku tvrdnju: „Život je lijep“ u svakom trenutku može zatrpati odron nimalo lijepe realnost.

 

Što trenutno čitaš? Koga voliš čitati?

Trenutno čitam knjigu “Everything, All the Time, Everywhere: How We Became Postmodern” autora Stuarta Jeffriesa. Čitam je polako jer mi od erupcija super zanimljivih informacija proključa mozak pa prekidam čitanje jer se uhvatim za nešto o čemu želim znati više, a što je u knjizi tek okrznuto, pa završim gledajući virtualne izložbe ili dokumentarce… Usput me zaskoči neki detalj koji na mene djeluje kao okidač za ispisivanje pa ga razvijem u priču ili dio romana. A koga volim čitati… Previše ih ima za nabrajanje živih i mrtvih, stranih i domaćih, mlađih i starijih, ne bi bilo fer navesti samo neke. Ovo inače smatram “trik-promo-favorizirajućim” pitanjem/odgovorom. E, baš neću. “Što trenutno čitaš?” e, to je odlično pitanje i svi bi ga svima u svakom trenutku trebali postavljati umjesto “Što ima?” Kako bi to dobar uvod za kvalitetan i opširan razgovor bio! Zar ne?

(Razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)