Kategorije
poezija

Kada i zašto pjesnik sluša glazbu (i kakvu)

Reggae

Negativa,

svugdje tako otvorena nikad sramežljiva

da se skriva,

pozitiva,

pokrivena zemljom

kao da nije živa,

tužno je to pa kad me depra grebe,

spašavaju me ritmovi, optimizam

na koji me baca reggae,

buntovnost s vedrim licem,

u šarenim sam i zemljanim bojama

i ljepoti prirode kličem,

daj mi Jahovu poruku

u dimu prekrasnih cvjetića,

dok maštam o dreadovima toliko gustim

da u njima mogu skloniti gnijezdo ptića,

i vibriram na veselju i uživanciji kojih u ovom svijetu

kao da više nema,

možda doduše nikad nije ni bilo, ali nije to sada

tema,

nego je tema da reggaeom zasja sunce i u dva ujutro usred zimske

noći,

smiješak na licu bljesne i u osjećaju

najveće bespomoći,

vedrina prkosa koja svojim ritmom kritizira ali i jednostavno

kaže,

da nikakva sranja neće uništiti nam dan

dok se za legalizaciju sreće a ne samo marihuane

svaki bushmaster rasta u slušalici i na zvučniku

zalaže.

Punk

 Ako i ima budućnosti

ne vjerujem da je vesela,

svinje na vrhu gledaju profit a ne ljude što nastanjuju

gradove i sela,

pritom mi nameću pravila što me guše,

više nego bombe i šrapneli koji lete za zabavu tirana

dok se mali čovjek jedva iz dana u dan vuče,

dok me pozivaju na požrtvovnost za sustav

u kojem nemam koristi,

hoću nešto promijeniti ali čini se da nitko ne želi ni prosvjedovat a kamoli se nekim ozbiljnijim angažmanom moriti,

anarhija je prosta riječ dok s TV-a lažu da smo u najboljem od mogućih svjetova

ali je za demantij dovoljno pročitati vijesti,

nije baš veselo svjedočiti stvarnosti

ako si pri punoj svijesti,

to je tak život nije lak,

no svi se čude kako to da sam klošar

koji sluša punk,

utopljen u dimu i alkoholu na marginalnim mjestima i hladnim ulicama,

moshpitam na buku prkosa i dernjavu

uz utjehu da s mojim mislima moja glava

nije sama,

da imam društvo koje ne znam, ali koje me kuži dok drugi neće

nikad razumjeti,

pljunem na pod i zazovem revoluciju dok u energičnom ritmu

puštam svoj ventil bježeći od sistema

koji mi volju bezuspješno želi samljeti.

Metal

 Grlo me steže dok oponašam vriskove

koji me opuštaju,

growlovi su zlokobni ali ne želim da

sa svojim mrmljanjem prestaju,

ne štujem sotonu, ali ne mislim da je

u krivu,

puštam kosu i ne dam da me skalpiraju glavu mi neće

ni u ludilu uhvatiti živu,

ne trebam farbati lice sreća pa

sam anemičan,

dok stojim uz jezero obavijen tamom i draži mi je

Mjesec od Sunca kako bi opstao energičan,

makar ta energija neke i plašila

drago mi je da me se klone,

jer kad vidim što se krije iza osmijeha nekih ljudi

namrgođeno lice mi jedino ima smisla

pa neka mi svi govorili ‘O, ne’,

malo sam se zatvoril u sebe ali ne budem

stal,

hoću malo biti sam i slušati metal,

demonski govor, jaki bubnjevi i gitara tmurne

moći,

no i kroz tu odbijenost se probije jedan anđeoski vokal

čiji pjev, nadam se, nikad neće proći.

Rap

U kvartu

svatko zna tko sam,

dok mado samo glasne beatove u mozak primam,

susjed mi psuje mater kad puštam rap i neku MC neman,

jer zvučnu izolaciju nemam,

 hodam po ulici pokriven hudicom ili šiltom,

nemrem pokazati slabost svi moraju znati da se ne mogu

petljat s mojim shitom,

treba mi lova

a love u mom džepu bogme i ima,

al nisam u ekipi što dila drogu pa viču ACAB dok

ih momak u plavom pipa,

hustlam dan i noć po kvartu

i gradu,

pa kasnije u klubu teče henny i najskuplji šampanjac

dok se drugi plaše što će biti ako ne drže

moju stranu,

jer ekipa na svakom uglu nudi moj

proizvod,

a dobit ga može samo onaj tko sa sobom

nosi keš i zna kod,

telefon mi puca od poziva ljudi u pomoć,

dilam im poeziju koju napišem da bi na svom spoju mogli

dobro proć,

i svi su zahvalni, pozdravljaju me jer sam im rimom omogućio

da razvesele curu na godišnjicu, Valentinovo ili neki već važan

dan,

pa se goli valjaju u parku, hostelu, podzemnoj garaži ili iza kontejnera ako neki

ljubavni sretnici nisu podstanari,

i svi mi tepaju da sam u getu glavni madafaka,

ali da kako znam što će se njihovim curama u pjesmi svidjeti

nitko se ne pita u čemu je kvaka,

i okej da budem iskren ovo je sve bila laž

i žestoko preseravanje,

od poezije mogu jedino zaradit anoreksiju

a ne nekakve pare da bi na kraju mjeseca za račune

imao poravnanje,

ali to je rap ionako se svi tamo hvalisaju

da su najjači,

gangsteri hustleri koji su me kad sam bio klinac

očarali svojim rimama na boom bap beatu što se lako u umu

zakači,

i iako može biti rizično da prenabrijanima ne eksplodira ego,

dobra je glazba za samopouzdanje kada bi najradije od svega odustao

i depresivan u krevet lego,

ali s ekipom dok se vozim po gradu,

zna se što se čuje dok vozimo ulicima i čekiramo svaku zgradu,

kimanje glavom na Fiftyja, Paca i gangsta zvukove devedesetih i ranih 2000-tih,

guraju me da idem dalje dok mi uši drogira neki njihov

dope stih.

Dubstep

Dosta mi je riječi,

katkad kao da samo jedna nanese više ozljeda

nego što njih tisuću može da zaliječi,

no takva je poezija bazirana na govoru,

ali postoji i ta glazba što je jedno kratko vrijeme bila

hit a sada je više baš ni nema na pomolu,

gdje je dovoljno samo par riječi, nijedna ili samo jedna,

ponekad samo robotizirana, uklopljena u ritam gdje postaje

tek neka sjena,

a sve se izrazi u ritmu što se pošemeri u ‘dropu’,

a baš je taj drop, ono zbog čega imam slušalice,

te se veselo gušim u audio dopu,

što zna bit agresivan, lud, kaotičan bez ikakve

logike,

vrlo često kao i same riječi bilo na papiru, na društvenim mrežama

ili kao grafiti koji krase neke podzemne hodnike,

korak u dubstep možda više nije toliko odvažan kao tamo nakon

‘Bangaranga’,

ali što koga briga za trendove ako glazba čak i neshvatljiva

u vašim ušima dobro benga,

dok slovima pokušavam koherentno uhvatiti nekoherentnu zvučnu sreću:

‘whoob whoob

tdtdttn tdtdtdtt woob woob uaaaah’.

(Autor: Ivor Kruljac)

Kategorije
poezija

Ulomak iz poeme „ISTINA nedjeljom i drugim danima“

***

djeda zarobe

brat ode u zatvor

sretnu se u ćeliji

širokoj sedamdeset godina

brat mu kaže, pogledaš li me krivo

rasporit ću te.

djed mu kaže, derište jedno neodgojeno,

u moje vrijeme

nitko nije tako razgovarao sa starijima.

brat mu kaže, koje je to vrijeme,

jel prije Krista?

 

u zatvoru brat piše poeziju

i čita knjige.

sprijatelji se s djedom i osnuju stranku.

proučavaju povijest Hrvata i njihovih progona,

obojica istetoviraju Krista na leđima.

odsluže manju kaznu

zbog dobrog vladanja.

 

kad izađu vanka,

postaju paranoidni.

gdje god idu podižu zidove,

omataju se bodljikavom žicom,

znaju da više nisu na sigurnom.

 

majka skuha juhu, podgrije mlijeko, pasira rajčicu

natjera te da popiješ jedno, pa drugo, pa treće.

kad povratiš, kazni te zbog nezahvalnosti.

 

kaže, kakve su ti to prijateljice,

svima otkrivaju tvoje tajne, škrguću zubima iza tvojih leđa,

izruguju se dok krvariš, gdje si ih samo našla.

 

ispod kreveta, viče baba i smije se

ispod kreveta!

 

otac okopava vrt

prvo sadi narcise i irise, onda sve drugo.

posebno se brine za gredice jagoda –

jedemo ih sa šlagom,

nekad prije batina, nekad nakon.

 

tamo gdje živimo nemamo susjede,

da šute skupa s nama,

da nikad ne kažu ni riječ,

da uvijek budu ljubazni i dobronamjerni,

da pričaju s ocem o tome kako su mu slatke jagode

i kako su ove godine baš dobro rodile.

 

Autorica: Katja Grcić, ulomak poeme iz zbirke pjesama “Istina: Nedjeljom i drugim danima / Krizantema” (Pismo i Glava, 2023.)

Katja Grcić
(Autor fotografije: Nikola Radovani)

(Ilustracija: A. Verlon: Kathedrale)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kategorije
poezija

Dorotea Šušak – odabrane pjesme

Pjesme iz rukopisa ‘Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu’:

Demiurg.

Invokacija se
priprema šav po šav
sterilizacija
instrumenata i prostora
provjera skalpela i retraktora
postavljanje sterilnih prekrivača i podloga
pregled anesteziološke opreme
ventilatora
cijevi za intubaciju
i spremnika s kisikom.
Pranje dlanova i šaka
agresivno
trzanje članak po članak
lakatne su ruke
razdvojene na koljena
koja blijede od
grubosti
mikroozljede
pogoduju ulasku
ulazim u more
školjke ulaze u mene
uvijek halapljivo
kao netko jako žedan
u kadu iz koje se ne smije piti
destilirana voda
ubija čovjeka
vrlo brzo
proždrljivo se lijepeći
za minerale u nama
u moru me
grle planktoni
i portalna vena
iznutra
gledam sebe unutra
miris antiseptika uvučen je
u dlake
sve zvuči i zveči
svako slovo
na koži
označava se polje
igre na sceni
živ
ne-živ
živ
ovdje je mjesto reza
ovdje je mjesto doživotnog šava
uvijek je premalo mjesta
na prosceniju
glumicu guši
dijafragma
koju bi najbolje bilo
iščupati
jetra stišće
žučne vodove
žučni mjehur
duodenum
jejunum
ileum
i debelo crijevo
vidim upaljeni pankreas
to obično označava uzbunu
gaze se broje
prva druga
sto dvadeset i prva
prije i poslije
ostaviš li koju u utrobi
strano se tijelo plete
vena cava inferior i tkanina tvore
plamteću bombu
u moru glasnije čujem
njezine otkucaje
bomba me bode
u bedra
trčim usporeno od nje
prilaze mi Garre rufe
doktorice ribe
iz obitelji Cyprindae
koje dithranolom
razgrađuju
mrtve stanice ljudske kože
koje su udahnule
svojim bezubim ustima
čovjek je pognuo glavu
svakom božjem stvoru
pronašao je čak i bezubu ribu
da ga bezubno pomlađuje
od tad znam da smrt ne grize
jer ona nema zubalo
dolazi oblo
grgljajući morsku vodu
čije je dno tmina
iz koje se porađa demiurg.
U Platonovom Timaju
demiurg se prikazuje
tvorcem sviju stvari
a da se nisu pojavili gnostici
mogli bismo nebeski
lako pomisliti
da je tvorac materijalnog svijeta
tek dobročinitelj
a ne autor iluzije
koja halapljivo ždere
i tebe i mene
oh, Garra rufa, oh.

Pauza. Zarezi su ovdje samo na tren.

Netko bi ti trebao reći
da će to sve jednom biti nevažno
i to što živiš u svom ruksaku
samo s jednim džepom
iznutra i izunutra
i to što se tkanina s unutrašnje strane pupka
sabire u gusti čvor između
dva bubrega
dvije posvađane strane
dva limfna čvora
i to što se sladoled jučer ponovno otopio
što ti je val natopio srednje uho
i što te jednom više neće niti biti.
Netko bi ti trebao reći da je osjećati sve
previše, ali da ti to moraš i da je u redu.
Netko bi ti trebao reći:
‘Vidi most, pogledaj kako je stabilno za preći!’,
I netko bi ti trebao reći:
‘Nemoj stajati, tijelu je lakše kada padne vertikalno na površinu i u nju utone, nego kad se horizontalno gura i tali’.
Netko bi mogao i primjetiti taj skok
čestice prašine i stanice mrtve kože skaču s tobom po trampolinu,
zamisli kako je tek njima.
I to bi netko trebao reći.
Netko bi ti trebao reći
‘Hej, pa ti si opruga’.
I onaj dječak na plaži što ti izgleda kao
kopač bazena u pijesku
i tvorac
koji vrijeme između udaraca
vode koristi za utonuće u mel
s rukama prekriženim na potiljku
(a svaki novi val da bi se uspravio
i nastavio kopati)
netko bi ti trebao reći
da je moguće da on u jednom trenutku
jest hedonist,
a u drugom jest mrtvac
jer bazen od pijeska nekada
je limeni akvarij,
a ponekad stakleni lijes.
Ruke prekrižene na potiljku
ili su uživalište
ili pregled liječnika
ili predaja egzekutoru,
ali svakako su tkanina koja kida
peritoneum.
Netko bi ti trebao reći da postoji više
od tri opcije
i da kad sve utihne,
i publika i izvođači i voajeri,
ti još uvijek čuješ
glasnu tišinu,
sjetiš je dječaka koji je u pijesku iskopao izvor,
zakopao smrt,
i kojem je netko trebao reći
‘više ti ništa ne trebam reći, ti sada sve znaš.

 

*** Napomena: Pjesme koje se ne nalaze u nagrađenom rukopisu

Budućnost

Ove godine kad dođem na svoj otok
boravit ću popodnevima u moru dok ne poplavim
(inače ne izlazim tek satima)
odšutjet ću sve pozive i prihvaćati ptice
čak i one zle – pojit ću ih vodom s izvora
i zaboraviti sve glasovne promjene
pokupovat ću svu otočnu lubenicu
(i onu koja dolazi Jadrolinijom)
pročitat ću Proljeća Ivana Galeba po stoti put
i sve dijelove romana u kojima Prousta grli mama
briga me što mislite o njemu
napisati neću niti jednu didaskaliju
pisat ću samo pjesme
kao i svi pijani bogataši bez novca
sjetit ću se kako sam s poluupalom pluća
koračala 26 tisuća koraka
i pronašla Brooklyn bridge
nakon što sam satima razgovarala o pravu i pravdi
mojoj unutrašnjoj temi i pripremala sebe
za budućnost kao
da je budućnost nešto što se može posjedovati
zarez, zarez, zarez.


Jeziku, rodu

Na ovom svijetu,
imam čak tri ljubavi:
ljude kojima u očima vidim
da se znaju dosmrtno zaljubiti
u imenice
(stvari, bića i pojave, iako jebeš stvari)
dijete koje nemam i embrionalnu vodu
u kojoj ono pliva leđno
(pomalo se nadam ‘njoj’, plivaj bez tijela, plivaj)
majke svoje
(imam ih koliko i ljubavi, barem tri, oh kad bi to znale)
bez očeva
i hrvatski jezik kojeg su mi dale.

 

(Autorica: Dorotea Šušak)

Kategorije
poezija

Romeo Mihaljević – odabrane pjesme

Natpis urezan u vrata toaleta uz autoput, strništa s

jatima vrana, sve što nosiš između riječi i ne stižeš

sakriti, reci sada.

Sve je obrasla tamna šuma, ruke se spuštaju niz tijelo

u nepokretu.

U danima koji dolaze trebam nestati među stablima.

Bijela plutajuća magma, ta spora koreografija, sve se

bešumno strmoglavljuje.

(Do mraza, 2019.)

 

Zajedno gledamo snimku koncerta. U meni tinja napor da uhvatim rijetke trenutke tišine, između ležerne razdraganosti publike i vokalnih dionica Beth G.

Njezino blijedo lice, vrijeme koje izjeda nekoliko noćnih sati.

Malo potom, svjetlost samoposluživanja što mali trg čini samo još jednom izgubljenom zvijezdom.

(Disco inferno, 2009.)

 

*

jedna od sezona kad nismo
odlazili na ljetovanje
ostajali bismo dokasna uz crno-bijeli televizor
u pregrijanom potkrovlju
ruku prljavih od rastopljene čokolade
upirali poglede u tamu ljetne noći
uvjeravali jedni druge kako se
u gustišu kukuruznih polja
doista netko kreće
sve sporije
u toj noći bez vjetra sada svi
stojimo na prozoru i zanemarujemo
film u kasne sate
jer slike su ispremiješane
sve nejasnije –
tek sada znamo da je to bio
izgubljeni jezik djetinjstva
to strahovanje za Jamie Lee Curtis
skrivenu u plakaru
ta svijest da roditelji  već odavno
spavaju u susjednoj sobi
sloboda kasnog sata i čokolada što se topi
mirisi kemije koji dopiru s polja
davno pismo u kojemu vlastiti
rukopis izgleda kao tuđi –

(Noćni jezik, 2002.)

 

(Autor: Romeo Mihaljević)

 

Kategorije
poezija

Alen Brlek – poezija

Bio sam putanja prijelomne vijesti

Bio sam putanja prijelomne vijesti. Gradilište pored, beskrajno brujanje besciljne budućnosti, lomilo mi je duh. Bio sam drhtanje u podivljalom galopu, konja tamnijih od neuhvatljive slutnje prije sna. Samo golub, lišen čovjeka i sigurnosti, u armiranoj povezanosti bez rukopisa. Bio sam pitanje u posudi svakog kućanstva, posudi u kojoj stoji sve što nema svoje mjesto, daleko pitanje, čini se iz djetinjstva, kakvo nosi svatko i s vremenom posvijetle šarenice. Na koncu usnuo da sam kanarinac rudnika, prijelom cvrkuta koji želi spasiti život i počeo pisati. Diši, dušo.

 

Kako sam postao nastanjiv

Potom tvoji glasovi, voda.

Bio sam praznina u sredini jutra nasmijanih,

bio sam ništa potpunije od Boga.

Potom tvoji glasovi, 400 – 500 bmp-a.

Cvrkutale su kosti usred minusa,

bijele i lake letjele su svome tijelu mraka.

Svijet je tonuo u neoprostivo, potom tvoji glasovi,

zbor, anđela

na trenutak sam povjerovao u čuda,

dovoljno da život usvojim iznova

i jasno vidim dom u tvojoj kosi. Potom tvoji glasovi

kako drhte, dok nam se dlanovi gnijezde

iznad zamišljenog stola a oči

u dimu zamišljenog kafića signaliziraju poput svjetionika

sigurno mjesto kapetanima noćnih mora.

Potom tvoji glasovi a bio sam trauma,

otvorena rana nenaseljivosti. Želim ti reći

srećo, nema potrebe za velikim praskom, miruj u nenadanom,

strpljivo sam proplanak iza šume. Budi vučica

na otvorenom.

 

Periferni dijelovi vida

– Ne znam je li ovaj osjećaj daljine stvaran ili samo strah, znaš, onaj specifičan strah… vjerojatno bi najpoštenije bilo reći drama. No, kako god rekao, na kraju samo ne znam i gle, u redu sam s tim, ona gadna strpljivost iz Urbanove pjesme i dalje je dio mene. Uglavnom sam utjelovljenje preskakanja VHS trake, iako djelujem sasvim mirno. Mada imam mira, i moje glave sve, vajbam na Klinca, razumijem ga. Dugo sam rudario sa svojom obitelji ne bismo li izašli iz mentaliteta siromaštva. Jesmo na kraju, ali količine se nisu povećale, samo smo naučili disati. Da, da… toliko obilazim oko srži pitanja koja zauzimaju gotovo vojne formacije u meni, a i to je nešto o čemu bi se dalo reći štošta. Prezirem formacije koje imaju namjeru osvajati, oduzimati. Pa opet, ta stvarnost u kojoj kao da je ponestalo boje, ishod su formulacije mog nestrpljenja koje oduzima. Znaš, mislim da sam rekao već ali ponoviti konačni mir nije toliko uzalud; prvi put sam siguran u nešto, kao onda kad sam osjetio sigurnost u pisanje. Točnost. Najbliže svemu je riječ “intuicija”, a na koju se uvijek oslonim bar na trenutak. Zapravo i nije toliko o stvarnosti osjećaja, što je tu je, zapravo je do toga što nisam siguran jesam li pobrkao dane, je li danas bio sastanak s produkcijskom kućom, kako je prošlo. To je, da… a koliko brkam dane poznato nam je svima, koliko zapinjem u vremenu ili odem naprijed pa se preslagujem. Ha, rođen sam prije vremena, jedva su me održali na životu, mislim da je do toga. Hvatam periferne dijelove dana, kao kakve slamke, a nema potrebe za spasom. Živ sam, i dobro, dobro je sve. Slova, riječi, interpunkcije, jezik sav smanjuje daljinu, ili strah, ili dramu.

(dio monologa iz neke poetske proze u nastajanju, kojem se radni naslov mijenja kao ministri u RH)

 

(Autor: Alen Brlek

Fotografije: Ognjen Strpić)