Bio sam putanja prijelomne vijesti
Bio sam putanja prijelomne vijesti. Gradilište pored, beskrajno brujanje besciljne budućnosti, lomilo mi je duh. Bio sam drhtanje u podivljalom galopu, konja tamnijih od neuhvatljive slutnje prije sna. Samo golub, lišen čovjeka i sigurnosti, u armiranoj povezanosti bez rukopisa. Bio sam pitanje u posudi svakog kućanstva, posudi u kojoj stoji sve što nema svoje mjesto, daleko pitanje, čini se iz djetinjstva, kakvo nosi svatko i s vremenom posvijetle šarenice. Na koncu usnuo da sam kanarinac rudnika, prijelom cvrkuta koji želi spasiti život i počeo pisati. Diši, dušo.
Kako sam postao nastanjiv
Potom tvoji glasovi, voda.
Bio sam praznina u sredini jutra nasmijanih,
bio sam ništa potpunije od Boga.
Potom tvoji glasovi, 400 – 500 bmp-a.
Cvrkutale su kosti usred minusa,
bijele i lake letjele su svome tijelu mraka.
Svijet je tonuo u neoprostivo, potom tvoji glasovi,
zbor, anđela
na trenutak sam povjerovao u čuda,
dovoljno da život usvojim iznova
i jasno vidim dom u tvojoj kosi. Potom tvoji glasovi
kako drhte, dok nam se dlanovi gnijezde
iznad zamišljenog stola a oči
u dimu zamišljenog kafića signaliziraju poput svjetionika
sigurno mjesto kapetanima noćnih mora.
Potom tvoji glasovi a bio sam trauma,
otvorena rana nenaseljivosti. Želim ti reći
srećo, nema potrebe za velikim praskom, miruj u nenadanom,
strpljivo sam proplanak iza šume. Budi vučica
na otvorenom.
Periferni dijelovi vida
– Ne znam je li ovaj osjećaj daljine stvaran ili samo strah, znaš, onaj specifičan strah… vjerojatno bi najpoštenije bilo reći drama. No, kako god rekao, na kraju samo ne znam i gle, u redu sam s tim, ona gadna strpljivost iz Urbanove pjesme i dalje je dio mene. Uglavnom sam utjelovljenje preskakanja VHS trake, iako djelujem sasvim mirno. Mada imam mira, i moje glave sve, vajbam na Klinca, razumijem ga. Dugo sam rudario sa svojom obitelji ne bismo li izašli iz mentaliteta siromaštva. Jesmo na kraju, ali količine se nisu povećale, samo smo naučili disati. Da, da… toliko obilazim oko srži pitanja koja zauzimaju gotovo vojne formacije u meni, a i to je nešto o čemu bi se dalo reći štošta. Prezirem formacije koje imaju namjeru osvajati, oduzimati. Pa opet, ta stvarnost u kojoj kao da je ponestalo boje, ishod su formulacije mog nestrpljenja koje oduzima. Znaš, mislim da sam rekao već ali ponoviti konačni mir nije toliko uzalud; prvi put sam siguran u nešto, kao onda kad sam osjetio sigurnost u pisanje. Točnost. Najbliže svemu je riječ “intuicija”, a na koju se uvijek oslonim bar na trenutak. Zapravo i nije toliko o stvarnosti osjećaja, što je tu je, zapravo je do toga što nisam siguran jesam li pobrkao dane, je li danas bio sastanak s produkcijskom kućom, kako je prošlo. To je, da… a koliko brkam dane poznato nam je svima, koliko zapinjem u vremenu ili odem naprijed pa se preslagujem. Ha, rođen sam prije vremena, jedva su me održali na životu, mislim da je do toga. Hvatam periferne dijelove dana, kao kakve slamke, a nema potrebe za spasom. Živ sam, i dobro, dobro je sve. Slova, riječi, interpunkcije, jezik sav smanjuje daljinu, ili strah, ili dramu.
(dio monologa iz neke poetske proze u nastajanju, kojem se radni naslov mijenja kao ministri u RH)
(Autor: Alen Brlek
Fotografije: Ognjen Strpić)
