Kategorije
poezija

Ulomak iz poeme „ISTINA nedjeljom i drugim danima“

***

djeda zarobe

brat ode u zatvor

sretnu se u ćeliji

širokoj sedamdeset godina

brat mu kaže, pogledaš li me krivo

rasporit ću te.

djed mu kaže, derište jedno neodgojeno,

u moje vrijeme

nitko nije tako razgovarao sa starijima.

brat mu kaže, koje je to vrijeme,

jel prije Krista?

 

u zatvoru brat piše poeziju

i čita knjige.

sprijatelji se s djedom i osnuju stranku.

proučavaju povijest Hrvata i njihovih progona,

obojica istetoviraju Krista na leđima.

odsluže manju kaznu

zbog dobrog vladanja.

 

kad izađu vanka,

postaju paranoidni.

gdje god idu podižu zidove,

omataju se bodljikavom žicom,

znaju da više nisu na sigurnom.

 

majka skuha juhu, podgrije mlijeko, pasira rajčicu

natjera te da popiješ jedno, pa drugo, pa treće.

kad povratiš, kazni te zbog nezahvalnosti.

 

kaže, kakve su ti to prijateljice,

svima otkrivaju tvoje tajne, škrguću zubima iza tvojih leđa,

izruguju se dok krvariš, gdje si ih samo našla.

 

ispod kreveta, viče baba i smije se

ispod kreveta!

 

otac okopava vrt

prvo sadi narcise i irise, onda sve drugo.

posebno se brine za gredice jagoda –

jedemo ih sa šlagom,

nekad prije batina, nekad nakon.

 

tamo gdje živimo nemamo susjede,

da šute skupa s nama,

da nikad ne kažu ni riječ,

da uvijek budu ljubazni i dobronamjerni,

da pričaju s ocem o tome kako su mu slatke jagode

i kako su ove godine baš dobro rodile.

 

Autorica: Katja Grcić, ulomak poeme iz zbirke pjesama “Istina: Nedjeljom i drugim danima / Krizantema” (Pismo i Glava, 2023.)

Katja Grcić
(Autor fotografije: Nikola Radovani)

(Ilustracija: A. Verlon: Kathedrale)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kategorije
poezija

Dorotea Šušak – odabrane pjesme

Pjesme iz rukopisa ‘Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu’:

Demiurg.

Invokacija se
priprema šav po šav
sterilizacija
instrumenata i prostora
provjera skalpela i retraktora
postavljanje sterilnih prekrivača i podloga
pregled anesteziološke opreme
ventilatora
cijevi za intubaciju
i spremnika s kisikom.
Pranje dlanova i šaka
agresivno
trzanje članak po članak
lakatne su ruke
razdvojene na koljena
koja blijede od
grubosti
mikroozljede
pogoduju ulasku
ulazim u more
školjke ulaze u mene
uvijek halapljivo
kao netko jako žedan
u kadu iz koje se ne smije piti
destilirana voda
ubija čovjeka
vrlo brzo
proždrljivo se lijepeći
za minerale u nama
u moru me
grle planktoni
i portalna vena
iznutra
gledam sebe unutra
miris antiseptika uvučen je
u dlake
sve zvuči i zveči
svako slovo
na koži
označava se polje
igre na sceni
živ
ne-živ
živ
ovdje je mjesto reza
ovdje je mjesto doživotnog šava
uvijek je premalo mjesta
na prosceniju
glumicu guši
dijafragma
koju bi najbolje bilo
iščupati
jetra stišće
žučne vodove
žučni mjehur
duodenum
jejunum
ileum
i debelo crijevo
vidim upaljeni pankreas
to obično označava uzbunu
gaze se broje
prva druga
sto dvadeset i prva
prije i poslije
ostaviš li koju u utrobi
strano se tijelo plete
vena cava inferior i tkanina tvore
plamteću bombu
u moru glasnije čujem
njezine otkucaje
bomba me bode
u bedra
trčim usporeno od nje
prilaze mi Garre rufe
doktorice ribe
iz obitelji Cyprindae
koje dithranolom
razgrađuju
mrtve stanice ljudske kože
koje su udahnule
svojim bezubim ustima
čovjek je pognuo glavu
svakom božjem stvoru
pronašao je čak i bezubu ribu
da ga bezubno pomlađuje
od tad znam da smrt ne grize
jer ona nema zubalo
dolazi oblo
grgljajući morsku vodu
čije je dno tmina
iz koje se porađa demiurg.
U Platonovom Timaju
demiurg se prikazuje
tvorcem sviju stvari
a da se nisu pojavili gnostici
mogli bismo nebeski
lako pomisliti
da je tvorac materijalnog svijeta
tek dobročinitelj
a ne autor iluzije
koja halapljivo ždere
i tebe i mene
oh, Garra rufa, oh.

Pauza. Zarezi su ovdje samo na tren.

Netko bi ti trebao reći
da će to sve jednom biti nevažno
i to što živiš u svom ruksaku
samo s jednim džepom
iznutra i izunutra
i to što se tkanina s unutrašnje strane pupka
sabire u gusti čvor između
dva bubrega
dvije posvađane strane
dva limfna čvora
i to što se sladoled jučer ponovno otopio
što ti je val natopio srednje uho
i što te jednom više neće niti biti.
Netko bi ti trebao reći da je osjećati sve
previše, ali da ti to moraš i da je u redu.
Netko bi ti trebao reći:
‘Vidi most, pogledaj kako je stabilno za preći!’,
I netko bi ti trebao reći:
‘Nemoj stajati, tijelu je lakše kada padne vertikalno na površinu i u nju utone, nego kad se horizontalno gura i tali’.
Netko bi mogao i primjetiti taj skok
čestice prašine i stanice mrtve kože skaču s tobom po trampolinu,
zamisli kako je tek njima.
I to bi netko trebao reći.
Netko bi ti trebao reći
‘Hej, pa ti si opruga’.
I onaj dječak na plaži što ti izgleda kao
kopač bazena u pijesku
i tvorac
koji vrijeme između udaraca
vode koristi za utonuće u mel
s rukama prekriženim na potiljku
(a svaki novi val da bi se uspravio
i nastavio kopati)
netko bi ti trebao reći
da je moguće da on u jednom trenutku
jest hedonist,
a u drugom jest mrtvac
jer bazen od pijeska nekada
je limeni akvarij,
a ponekad stakleni lijes.
Ruke prekrižene na potiljku
ili su uživalište
ili pregled liječnika
ili predaja egzekutoru,
ali svakako su tkanina koja kida
peritoneum.
Netko bi ti trebao reći da postoji više
od tri opcije
i da kad sve utihne,
i publika i izvođači i voajeri,
ti još uvijek čuješ
glasnu tišinu,
sjetiš je dječaka koji je u pijesku iskopao izvor,
zakopao smrt,
i kojem je netko trebao reći
‘više ti ništa ne trebam reći, ti sada sve znaš.

 

*** Napomena: Pjesme koje se ne nalaze u nagrađenom rukopisu

Budućnost

Ove godine kad dođem na svoj otok
boravit ću popodnevima u moru dok ne poplavim
(inače ne izlazim tek satima)
odšutjet ću sve pozive i prihvaćati ptice
čak i one zle – pojit ću ih vodom s izvora
i zaboraviti sve glasovne promjene
pokupovat ću svu otočnu lubenicu
(i onu koja dolazi Jadrolinijom)
pročitat ću Proljeća Ivana Galeba po stoti put
i sve dijelove romana u kojima Prousta grli mama
briga me što mislite o njemu
napisati neću niti jednu didaskaliju
pisat ću samo pjesme
kao i svi pijani bogataši bez novca
sjetit ću se kako sam s poluupalom pluća
koračala 26 tisuća koraka
i pronašla Brooklyn bridge
nakon što sam satima razgovarala o pravu i pravdi
mojoj unutrašnjoj temi i pripremala sebe
za budućnost kao
da je budućnost nešto što se može posjedovati
zarez, zarez, zarez.


Jeziku, rodu

Na ovom svijetu,
imam čak tri ljubavi:
ljude kojima u očima vidim
da se znaju dosmrtno zaljubiti
u imenice
(stvari, bića i pojave, iako jebeš stvari)
dijete koje nemam i embrionalnu vodu
u kojoj ono pliva leđno
(pomalo se nadam ‘njoj’, plivaj bez tijela, plivaj)
majke svoje
(imam ih koliko i ljubavi, barem tri, oh kad bi to znale)
bez očeva
i hrvatski jezik kojeg su mi dale.

 

(Autorica: Dorotea Šušak)

Kategorije
poezija

Romeo Mihaljević – odabrane pjesme

Natpis urezan u vrata toaleta uz autoput, strništa s

jatima vrana, sve što nosiš između riječi i ne stižeš

sakriti, reci sada.

Sve je obrasla tamna šuma, ruke se spuštaju niz tijelo

u nepokretu.

U danima koji dolaze trebam nestati među stablima.

Bijela plutajuća magma, ta spora koreografija, sve se

bešumno strmoglavljuje.

(Do mraza, 2019.)

 

Zajedno gledamo snimku koncerta. U meni tinja napor da uhvatim rijetke trenutke tišine, između ležerne razdraganosti publike i vokalnih dionica Beth G.

Njezino blijedo lice, vrijeme koje izjeda nekoliko noćnih sati.

Malo potom, svjetlost samoposluživanja što mali trg čini samo još jednom izgubljenom zvijezdom.

(Disco inferno, 2009.)

 

*

jedna od sezona kad nismo
odlazili na ljetovanje
ostajali bismo dokasna uz crno-bijeli televizor
u pregrijanom potkrovlju
ruku prljavih od rastopljene čokolade
upirali poglede u tamu ljetne noći
uvjeravali jedni druge kako se
u gustišu kukuruznih polja
doista netko kreće
sve sporije
u toj noći bez vjetra sada svi
stojimo na prozoru i zanemarujemo
film u kasne sate
jer slike su ispremiješane
sve nejasnije –
tek sada znamo da je to bio
izgubljeni jezik djetinjstva
to strahovanje za Jamie Lee Curtis
skrivenu u plakaru
ta svijest da roditelji  već odavno
spavaju u susjednoj sobi
sloboda kasnog sata i čokolada što se topi
mirisi kemije koji dopiru s polja
davno pismo u kojemu vlastiti
rukopis izgleda kao tuđi –

(Noćni jezik, 2002.)

 

(Autor: Romeo Mihaljević)

 

Kategorije
poezija

Alen Brlek – poezija

Bio sam putanja prijelomne vijesti

Bio sam putanja prijelomne vijesti. Gradilište pored, beskrajno brujanje besciljne budućnosti, lomilo mi je duh. Bio sam drhtanje u podivljalom galopu, konja tamnijih od neuhvatljive slutnje prije sna. Samo golub, lišen čovjeka i sigurnosti, u armiranoj povezanosti bez rukopisa. Bio sam pitanje u posudi svakog kućanstva, posudi u kojoj stoji sve što nema svoje mjesto, daleko pitanje, čini se iz djetinjstva, kakvo nosi svatko i s vremenom posvijetle šarenice. Na koncu usnuo da sam kanarinac rudnika, prijelom cvrkuta koji želi spasiti život i počeo pisati. Diši, dušo.

 

Kako sam postao nastanjiv

Potom tvoji glasovi, voda.

Bio sam praznina u sredini jutra nasmijanih,

bio sam ništa potpunije od Boga.

Potom tvoji glasovi, 400 – 500 bmp-a.

Cvrkutale su kosti usred minusa,

bijele i lake letjele su svome tijelu mraka.

Svijet je tonuo u neoprostivo, potom tvoji glasovi,

zbor, anđela

na trenutak sam povjerovao u čuda,

dovoljno da život usvojim iznova

i jasno vidim dom u tvojoj kosi. Potom tvoji glasovi

kako drhte, dok nam se dlanovi gnijezde

iznad zamišljenog stola a oči

u dimu zamišljenog kafića signaliziraju poput svjetionika

sigurno mjesto kapetanima noćnih mora.

Potom tvoji glasovi a bio sam trauma,

otvorena rana nenaseljivosti. Želim ti reći

srećo, nema potrebe za velikim praskom, miruj u nenadanom,

strpljivo sam proplanak iza šume. Budi vučica

na otvorenom.

 

Periferni dijelovi vida

– Ne znam je li ovaj osjećaj daljine stvaran ili samo strah, znaš, onaj specifičan strah… vjerojatno bi najpoštenije bilo reći drama. No, kako god rekao, na kraju samo ne znam i gle, u redu sam s tim, ona gadna strpljivost iz Urbanove pjesme i dalje je dio mene. Uglavnom sam utjelovljenje preskakanja VHS trake, iako djelujem sasvim mirno. Mada imam mira, i moje glave sve, vajbam na Klinca, razumijem ga. Dugo sam rudario sa svojom obitelji ne bismo li izašli iz mentaliteta siromaštva. Jesmo na kraju, ali količine se nisu povećale, samo smo naučili disati. Da, da… toliko obilazim oko srži pitanja koja zauzimaju gotovo vojne formacije u meni, a i to je nešto o čemu bi se dalo reći štošta. Prezirem formacije koje imaju namjeru osvajati, oduzimati. Pa opet, ta stvarnost u kojoj kao da je ponestalo boje, ishod su formulacije mog nestrpljenja koje oduzima. Znaš, mislim da sam rekao već ali ponoviti konačni mir nije toliko uzalud; prvi put sam siguran u nešto, kao onda kad sam osjetio sigurnost u pisanje. Točnost. Najbliže svemu je riječ “intuicija”, a na koju se uvijek oslonim bar na trenutak. Zapravo i nije toliko o stvarnosti osjećaja, što je tu je, zapravo je do toga što nisam siguran jesam li pobrkao dane, je li danas bio sastanak s produkcijskom kućom, kako je prošlo. To je, da… a koliko brkam dane poznato nam je svima, koliko zapinjem u vremenu ili odem naprijed pa se preslagujem. Ha, rođen sam prije vremena, jedva su me održali na životu, mislim da je do toga. Hvatam periferne dijelove dana, kao kakve slamke, a nema potrebe za spasom. Živ sam, i dobro, dobro je sve. Slova, riječi, interpunkcije, jezik sav smanjuje daljinu, ili strah, ili dramu.

(dio monologa iz neke poetske proze u nastajanju, kojem se radni naslov mijenja kao ministri u RH)

 

(Autor: Alen Brlek

Fotografije: Ognjen Strpić)

 

 

 

Kategorije
poezija

Andrea Debak- odabrane pjesme

ciklama

ja te volim

puštajući te

da u uličnom susretu

izrasteš u smreku

koja ustrajno posti na bliskost

šutnjom dok te obasipam zagrljajima

od neba lica

predaleko su najmirisnije grane

ni jedna iglica blagosti nikada nije pala

na darežljivu nježnost obraza

i proklijala

u osmijeh

imam te

dok se pod korom

u tajnom skrovištu

razodijevaš

(da ne vidim)

u ciklamu

duhovi ubijenih životinja

noću se bude u crijevima ljudi

u najtvrđem snu

kao travanjske pašnjake

prestrašeni pohode krvotok i organe

sipaju nemir

ujutro

mamurni spavači

kasni noćni galop i podočnjake

pripisuju mladome Mjesecu

i dotrajalu madracu

pod pazuhom

oblak parfema

i smrad leševa

 

šuma

mraku u ljudima

nije mudro prilaziti

sunca ima dovoljno za sve

ali srcem drugačije ne možeš

oživjeti ranjenike

tužni su ljudi peteljke proljeća

zarobljene u zakržljalu deblu

na mjestu rane uvijek izraste

izrast će čarolija

sunca ima

dovoljno

za sve

tajac

tvoja svakodnevica

ne vodi k mojim obrazima

purpurnom krovištu

u kojem se zrcali jutro

namrgođen i prepun zamjerki

pozivaš se na različitosti

na činjenice

pravo na šutnju

nisam kuća u kojoj se gnijezdiš

sve dok ti smrknuta studen

ne napusti zjenice i kosti

a znaš da mi iznutra

cvate gardenija

vrijeme licu ne laže

zidovi su pomalo raspukli

mast na jagodičnim kostima neobjašnjivo hlapi

ipak oči nepokolebljivo svijetle

premda sam osjetljiva na tajac i čekanje

na nepravdu

uspomene kojima zatrpavam

prazne ugrijane sobe

 

(Autorica: Andrea Debak

Pjesme iz zbirke ‘Jezik vode’, Naklada Jesenski i Turk, 2022.)