Kategorije
poezija

Dorotea Šušak – odabrane pjesme

Pjesme iz rukopisa ‘Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu’:

Demiurg.

Invokacija se
priprema šav po šav
sterilizacija
instrumenata i prostora
provjera skalpela i retraktora
postavljanje sterilnih prekrivača i podloga
pregled anesteziološke opreme
ventilatora
cijevi za intubaciju
i spremnika s kisikom.
Pranje dlanova i šaka
agresivno
trzanje članak po članak
lakatne su ruke
razdvojene na koljena
koja blijede od
grubosti
mikroozljede
pogoduju ulasku
ulazim u more
školjke ulaze u mene
uvijek halapljivo
kao netko jako žedan
u kadu iz koje se ne smije piti
destilirana voda
ubija čovjeka
vrlo brzo
proždrljivo se lijepeći
za minerale u nama
u moru me
grle planktoni
i portalna vena
iznutra
gledam sebe unutra
miris antiseptika uvučen je
u dlake
sve zvuči i zveči
svako slovo
na koži
označava se polje
igre na sceni
živ
ne-živ
živ
ovdje je mjesto reza
ovdje je mjesto doživotnog šava
uvijek je premalo mjesta
na prosceniju
glumicu guši
dijafragma
koju bi najbolje bilo
iščupati
jetra stišće
žučne vodove
žučni mjehur
duodenum
jejunum
ileum
i debelo crijevo
vidim upaljeni pankreas
to obično označava uzbunu
gaze se broje
prva druga
sto dvadeset i prva
prije i poslije
ostaviš li koju u utrobi
strano se tijelo plete
vena cava inferior i tkanina tvore
plamteću bombu
u moru glasnije čujem
njezine otkucaje
bomba me bode
u bedra
trčim usporeno od nje
prilaze mi Garre rufe
doktorice ribe
iz obitelji Cyprindae
koje dithranolom
razgrađuju
mrtve stanice ljudske kože
koje su udahnule
svojim bezubim ustima
čovjek je pognuo glavu
svakom božjem stvoru
pronašao je čak i bezubu ribu
da ga bezubno pomlađuje
od tad znam da smrt ne grize
jer ona nema zubalo
dolazi oblo
grgljajući morsku vodu
čije je dno tmina
iz koje se porađa demiurg.
U Platonovom Timaju
demiurg se prikazuje
tvorcem sviju stvari
a da se nisu pojavili gnostici
mogli bismo nebeski
lako pomisliti
da je tvorac materijalnog svijeta
tek dobročinitelj
a ne autor iluzije
koja halapljivo ždere
i tebe i mene
oh, Garra rufa, oh.

Pauza. Zarezi su ovdje samo na tren.

Netko bi ti trebao reći
da će to sve jednom biti nevažno
i to što živiš u svom ruksaku
samo s jednim džepom
iznutra i izunutra
i to što se tkanina s unutrašnje strane pupka
sabire u gusti čvor između
dva bubrega
dvije posvađane strane
dva limfna čvora
i to što se sladoled jučer ponovno otopio
što ti je val natopio srednje uho
i što te jednom više neće niti biti.
Netko bi ti trebao reći da je osjećati sve
previše, ali da ti to moraš i da je u redu.
Netko bi ti trebao reći:
‘Vidi most, pogledaj kako je stabilno za preći!’,
I netko bi ti trebao reći:
‘Nemoj stajati, tijelu je lakše kada padne vertikalno na površinu i u nju utone, nego kad se horizontalno gura i tali’.
Netko bi mogao i primjetiti taj skok
čestice prašine i stanice mrtve kože skaču s tobom po trampolinu,
zamisli kako je tek njima.
I to bi netko trebao reći.
Netko bi ti trebao reći
‘Hej, pa ti si opruga’.
I onaj dječak na plaži što ti izgleda kao
kopač bazena u pijesku
i tvorac
koji vrijeme između udaraca
vode koristi za utonuće u mel
s rukama prekriženim na potiljku
(a svaki novi val da bi se uspravio
i nastavio kopati)
netko bi ti trebao reći
da je moguće da on u jednom trenutku
jest hedonist,
a u drugom jest mrtvac
jer bazen od pijeska nekada
je limeni akvarij,
a ponekad stakleni lijes.
Ruke prekrižene na potiljku
ili su uživalište
ili pregled liječnika
ili predaja egzekutoru,
ali svakako su tkanina koja kida
peritoneum.
Netko bi ti trebao reći da postoji više
od tri opcije
i da kad sve utihne,
i publika i izvođači i voajeri,
ti još uvijek čuješ
glasnu tišinu,
sjetiš je dječaka koji je u pijesku iskopao izvor,
zakopao smrt,
i kojem je netko trebao reći
‘više ti ništa ne trebam reći, ti sada sve znaš.

 

*** Napomena: Pjesme koje se ne nalaze u nagrađenom rukopisu

Budućnost

Ove godine kad dođem na svoj otok
boravit ću popodnevima u moru dok ne poplavim
(inače ne izlazim tek satima)
odšutjet ću sve pozive i prihvaćati ptice
čak i one zle – pojit ću ih vodom s izvora
i zaboraviti sve glasovne promjene
pokupovat ću svu otočnu lubenicu
(i onu koja dolazi Jadrolinijom)
pročitat ću Proljeća Ivana Galeba po stoti put
i sve dijelove romana u kojima Prousta grli mama
briga me što mislite o njemu
napisati neću niti jednu didaskaliju
pisat ću samo pjesme
kao i svi pijani bogataši bez novca
sjetit ću se kako sam s poluupalom pluća
koračala 26 tisuća koraka
i pronašla Brooklyn bridge
nakon što sam satima razgovarala o pravu i pravdi
mojoj unutrašnjoj temi i pripremala sebe
za budućnost kao
da je budućnost nešto što se može posjedovati
zarez, zarez, zarez.


Jeziku, rodu

Na ovom svijetu,
imam čak tri ljubavi:
ljude kojima u očima vidim
da se znaju dosmrtno zaljubiti
u imenice
(stvari, bića i pojave, iako jebeš stvari)
dijete koje nemam i embrionalnu vodu
u kojoj ono pliva leđno
(pomalo se nadam ‘njoj’, plivaj bez tijela, plivaj)
majke svoje
(imam ih koliko i ljubavi, barem tri, oh kad bi to znale)
bez očeva
i hrvatski jezik kojeg su mi dale.

 

(Autorica: Dorotea Šušak)

Kategorije
poezija

Romeo Mihaljević – odabrane pjesme

Natpis urezan u vrata toaleta uz autoput, strništa s

jatima vrana, sve što nosiš između riječi i ne stižeš

sakriti, reci sada.

Sve je obrasla tamna šuma, ruke se spuštaju niz tijelo

u nepokretu.

U danima koji dolaze trebam nestati među stablima.

Bijela plutajuća magma, ta spora koreografija, sve se

bešumno strmoglavljuje.

(Do mraza, 2019.)

 

Zajedno gledamo snimku koncerta. U meni tinja napor da uhvatim rijetke trenutke tišine, između ležerne razdraganosti publike i vokalnih dionica Beth G.

Njezino blijedo lice, vrijeme koje izjeda nekoliko noćnih sati.

Malo potom, svjetlost samoposluživanja što mali trg čini samo još jednom izgubljenom zvijezdom.

(Disco inferno, 2009.)

 

*

jedna od sezona kad nismo
odlazili na ljetovanje
ostajali bismo dokasna uz crno-bijeli televizor
u pregrijanom potkrovlju
ruku prljavih od rastopljene čokolade
upirali poglede u tamu ljetne noći
uvjeravali jedni druge kako se
u gustišu kukuruznih polja
doista netko kreće
sve sporije
u toj noći bez vjetra sada svi
stojimo na prozoru i zanemarujemo
film u kasne sate
jer slike su ispremiješane
sve nejasnije –
tek sada znamo da je to bio
izgubljeni jezik djetinjstva
to strahovanje za Jamie Lee Curtis
skrivenu u plakaru
ta svijest da roditelji  već odavno
spavaju u susjednoj sobi
sloboda kasnog sata i čokolada što se topi
mirisi kemije koji dopiru s polja
davno pismo u kojemu vlastiti
rukopis izgleda kao tuđi –

(Noćni jezik, 2002.)

 

(Autor: Romeo Mihaljević)

 

Kategorije
poezija

Alen Brlek – poezija

Bio sam putanja prijelomne vijesti

Bio sam putanja prijelomne vijesti. Gradilište pored, beskrajno brujanje besciljne budućnosti, lomilo mi je duh. Bio sam drhtanje u podivljalom galopu, konja tamnijih od neuhvatljive slutnje prije sna. Samo golub, lišen čovjeka i sigurnosti, u armiranoj povezanosti bez rukopisa. Bio sam pitanje u posudi svakog kućanstva, posudi u kojoj stoji sve što nema svoje mjesto, daleko pitanje, čini se iz djetinjstva, kakvo nosi svatko i s vremenom posvijetle šarenice. Na koncu usnuo da sam kanarinac rudnika, prijelom cvrkuta koji želi spasiti život i počeo pisati. Diši, dušo.

 

Kako sam postao nastanjiv

Potom tvoji glasovi, voda.

Bio sam praznina u sredini jutra nasmijanih,

bio sam ništa potpunije od Boga.

Potom tvoji glasovi, 400 – 500 bmp-a.

Cvrkutale su kosti usred minusa,

bijele i lake letjele su svome tijelu mraka.

Svijet je tonuo u neoprostivo, potom tvoji glasovi,

zbor, anđela

na trenutak sam povjerovao u čuda,

dovoljno da život usvojim iznova

i jasno vidim dom u tvojoj kosi. Potom tvoji glasovi

kako drhte, dok nam se dlanovi gnijezde

iznad zamišljenog stola a oči

u dimu zamišljenog kafića signaliziraju poput svjetionika

sigurno mjesto kapetanima noćnih mora.

Potom tvoji glasovi a bio sam trauma,

otvorena rana nenaseljivosti. Želim ti reći

srećo, nema potrebe za velikim praskom, miruj u nenadanom,

strpljivo sam proplanak iza šume. Budi vučica

na otvorenom.

 

Periferni dijelovi vida

– Ne znam je li ovaj osjećaj daljine stvaran ili samo strah, znaš, onaj specifičan strah… vjerojatno bi najpoštenije bilo reći drama. No, kako god rekao, na kraju samo ne znam i gle, u redu sam s tim, ona gadna strpljivost iz Urbanove pjesme i dalje je dio mene. Uglavnom sam utjelovljenje preskakanja VHS trake, iako djelujem sasvim mirno. Mada imam mira, i moje glave sve, vajbam na Klinca, razumijem ga. Dugo sam rudario sa svojom obitelji ne bismo li izašli iz mentaliteta siromaštva. Jesmo na kraju, ali količine se nisu povećale, samo smo naučili disati. Da, da… toliko obilazim oko srži pitanja koja zauzimaju gotovo vojne formacije u meni, a i to je nešto o čemu bi se dalo reći štošta. Prezirem formacije koje imaju namjeru osvajati, oduzimati. Pa opet, ta stvarnost u kojoj kao da je ponestalo boje, ishod su formulacije mog nestrpljenja koje oduzima. Znaš, mislim da sam rekao već ali ponoviti konačni mir nije toliko uzalud; prvi put sam siguran u nešto, kao onda kad sam osjetio sigurnost u pisanje. Točnost. Najbliže svemu je riječ “intuicija”, a na koju se uvijek oslonim bar na trenutak. Zapravo i nije toliko o stvarnosti osjećaja, što je tu je, zapravo je do toga što nisam siguran jesam li pobrkao dane, je li danas bio sastanak s produkcijskom kućom, kako je prošlo. To je, da… a koliko brkam dane poznato nam je svima, koliko zapinjem u vremenu ili odem naprijed pa se preslagujem. Ha, rođen sam prije vremena, jedva su me održali na životu, mislim da je do toga. Hvatam periferne dijelove dana, kao kakve slamke, a nema potrebe za spasom. Živ sam, i dobro, dobro je sve. Slova, riječi, interpunkcije, jezik sav smanjuje daljinu, ili strah, ili dramu.

(dio monologa iz neke poetske proze u nastajanju, kojem se radni naslov mijenja kao ministri u RH)

 

(Autor: Alen Brlek

Fotografije: Ognjen Strpić)

 

 

 

Kategorije
poezija

Andrea Debak- odabrane pjesme

ciklama

ja te volim

puštajući te

da u uličnom susretu

izrasteš u smreku

koja ustrajno posti na bliskost

šutnjom dok te obasipam zagrljajima

od neba lica

predaleko su najmirisnije grane

ni jedna iglica blagosti nikada nije pala

na darežljivu nježnost obraza

i proklijala

u osmijeh

imam te

dok se pod korom

u tajnom skrovištu

razodijevaš

(da ne vidim)

u ciklamu

duhovi ubijenih životinja

noću se bude u crijevima ljudi

u najtvrđem snu

kao travanjske pašnjake

prestrašeni pohode krvotok i organe

sipaju nemir

ujutro

mamurni spavači

kasni noćni galop i podočnjake

pripisuju mladome Mjesecu

i dotrajalu madracu

pod pazuhom

oblak parfema

i smrad leševa

 

šuma

mraku u ljudima

nije mudro prilaziti

sunca ima dovoljno za sve

ali srcem drugačije ne možeš

oživjeti ranjenike

tužni su ljudi peteljke proljeća

zarobljene u zakržljalu deblu

na mjestu rane uvijek izraste

izrast će čarolija

sunca ima

dovoljno

za sve

tajac

tvoja svakodnevica

ne vodi k mojim obrazima

purpurnom krovištu

u kojem se zrcali jutro

namrgođen i prepun zamjerki

pozivaš se na različitosti

na činjenice

pravo na šutnju

nisam kuća u kojoj se gnijezdiš

sve dok ti smrknuta studen

ne napusti zjenice i kosti

a znaš da mi iznutra

cvate gardenija

vrijeme licu ne laže

zidovi su pomalo raspukli

mast na jagodičnim kostima neobjašnjivo hlapi

ipak oči nepokolebljivo svijetle

premda sam osjetljiva na tajac i čekanje

na nepravdu

uspomene kojima zatrpavam

prazne ugrijane sobe

 

(Autorica: Andrea Debak

Pjesme iz zbirke ‘Jezik vode’, Naklada Jesenski i Turk, 2022.)

 

Kategorije
poezija

Aleksandra Vujisić- pjesme

Melatonin
Mom ocu nije trebao melatonin
za spavanje
i šta uopšte meni fali
prestara sam za bajke
ali taman u godinama
kada se kupuju ideali
molim Vas kilogram vjere
da skepsu spere
bagatela je sjajna stvar
Mojim precima nije trebao odmor
prva puška je pukla na Viru
i šta uopšte ja više tražim
i kako da me svi ostave na miru
kad im trebaju informacije
dobre vibracije
opijumi za nacije
i mudrosti za nove generacije
od mene se očekuje da učestvujem
Ženama u mojoj porodici
ništa nije mogla migrena
one su kuvale
u vatru duvale
bose obuvale
i često čuvale
sve ono od čega bježim
i šta uopšte ja hoću
kao pomahnitali pas
od dobra na zvijezde režim
Ne spavam
na prvom spratu
na drugom spratu
na vrhu
ili na dnu
Mom ocu nije trebao melatonin
za spavanje
on je umro u snu
Teorema o postanku
Drvo trešnje razgranalo
se nauštrb mojih jagodica
golica me
svilena tananost latica
koje mi ničim ne pripadaju
a ti si
vatra
ti si
nebo
grana jorgovana
i vjetar
koji rasipa polen
od koga raste poezija
ti si kamen
iz koga niču divlji cvjetovi
pukotina kroz koju ulazi svjetlost
ti si teorema o postanku
iz koje niču čarobni svjetovi
Rekla sam ti
razgranaj se umjesto trešnje
golicaj mi jagodice
gledaj me netremice
ukradi kamen
i divlji cvijet
i raspi polen
iz koga nići
će svijet.
Barakuda
Ne podnosim kišna popodneva,
umirujuće zvuke
i sve one što se bez po’ muke
stvore svuda,
uvijek poželjni, nikada pozvani,
kao pupoljci šareni,
kao plodovi rani –
a ja sam barakuda,
ja sam pomalo luda
i još često vjerujem u čuda.
Htjela sam kao Jelena
da budem žena koje nema,
žena nevidljiva,
ili sam htjela da budem
neuhvatljiva,
zasigurno nikako predvidljiva,
možda sam mogla da zaustim
Odu radosti
i da se sjećanju prepustim,
mladosti, neutaživoj mladosti
sve da oprostim,
kao da mi nikada nije pripadala,
kao da je pjesma koja mi se nekada
dopadala,
pa sada bljesne tek tako,
poznata ali nikad do kraja moja,
predivnih boja i dezena,
ali nikada pravog kroja.
Htjela sam da budem stroga,
baš prava babaroga,
da ne vjerujem u jednoroga,
ni u jedinog svevišnjeg Boga,
možda sam mogla da čitam
više puta o Ani i Vronskom,
ali ja sam tražila drugačija štiva
u slaganju kaledioskopskom,
uvijek optuživana, nikada kriva,
ja sam čitala o svetioniku
Virdžinije Vulf,
i pisala sopstvenu hroniku,
kad već nijesam imala sopstvenu sobu,
i mislila kako su samo izanđale
sve floskule:
i grob grobu
i rob robu –
a sad kad pomislim,
ne razlikuju se puno
Ana i Virdžinija,
pokoja strana i suvišna linija,
a mogle su sasvim i prijateljice biti
i jedna drugoj pisati:
“Izgleda da ovaj put neću ozdraviti.”
Ne podnosim lažne osmijehe
na fotografijama,
lažne trepavice, usne
i uopšte ništa lažno,
i mogu samo da pjevam
o onome što mi je važno,
i ovaj svijet to izgleda ne prašta
kao da nema većeg grijeha,
ovom svijetu nedostaje čuda,
suza, snova i smijeha –
a ja sam barakuda,
ja sam pomalo luda
i još često vjerujem u čuda.
Umorna pjesma
Ne vjeruj im Marija,
ljeta su i dalje lijepa
a zimi se zemlja odmara,
nije se svijet promijenio,
i neka te ludilo ne zavara,
ljudi su oduvijek bili zli,
samo ti si nalazila svoje pleme na najnevjerovatnijim mjestima,
rješavala si lako pitanja i
dileme,
nalazila ljepotu u ispovijestima
onih koji su od tebe očekivali spas
i nijesi umjela drugačije,
nijesi nikoga za podršku uskratila,
ali umorila si se od svega,
Marija,
na dno svoga bića se
sunovratila,
jer su ti tražili
i ruke
i snove
i lice
i riječi
i zjenice,
i tu si povukla crtu
jer zjenice su one odaje
u kojima kriješ život,
a život se ne prodaje
i ne skida s njega omot
da se drugima preda
da ga sloj po sloj odmotavaju,
umorila si se, Marija,
i riječi ti spavaju.
Ne vjeruj im Marija,
svega smo se nagledali,
skidali smo opne sa života,
proučavali ih i nijesmo se predali,
po vinogradima otkidali listove
da od njih pravimo šešire,
i zauzdavali kistove
kojim smo slikali nemire,
pa onda gazili grožđe
da od njega pravimo vino
kojim smo natapali laži
(gaženje duše nikad ne
završi milinom)
i pili smo ga, Marija,
kao da smo ga životu dužni,
veseli bez predumišljaja kao što smo sada tužni,
jer život se skupio kao šećer na krajevima usta,
i sad život više nije vinograd,
nego ulica sablasna, pusta,
niz koju se spuštaju
lažni proroci,
sujeta,
gubici,
i tu si povukla crtu
jer tebi trebaju svici
koji će da te vode kroz noć dok svi drugi spavaju,
umorila si se, Marija,
ali ne daš da te običnim
kažnjavaju.
Igrokaz
Uvijek na oprezu
nikad opuštena
vjekovi tačaka pri zarezu
uvijek u iščekivanju da budem napuštena
decenije pretvaranja da je sve u redu
onda kad bezobzirni zgaze
decenije stvaranja u neredu
ipak nijesu uspjele dušu da unakaze
Rekli su:
djevojčicama ne priliči
da galame
one su smjerne, tihe i tanke
kome još treba drama
pravdaj sebi pojavljivanja i izostanke
pusti drugima revolucije
jačim i većim od tebe
ne brini za tuđe grubosti
to te samo preosjetljivost grebe
Rekli su:
kako je samo zrela
kao što govore za sve koji su porasli na silu
nikada previše zaigrana i vesela
kao da nosi teret na krilu
i zato se sada nikad ne opuštam
ne znam kad će bezobzirni da gaze
i zato ne odrastam
tražim se kroz igrokaze.
(Pjesme su dio pjesničke zbirke “Igrokaz” (izdavač “Nova poetika”, Beograd; jul 2024.)
(Autorica: Aleksandra Vujisić)