Ruke su vezane, ali slike svejedno prolaze. Njezina žuta suknja koja nestaje u mraku ulice kao da je nikada nije niti bilo, žuto i crno, ali sada samo crno; čaša s njegovim vitaminom koju je ispio, ali vitamin je ostao nerastopljen. Lijes koji ulazi u zemlju i sve što je rečeno i mišljeno ostaje iznad zemlje, ali tijela više nikada neće biti tu.
Ruke su vezane, ali vrijeme svejedno prolazi. Velika kazaljka na deset, pa na dvanaest, pa na dva, a zatim dolazi i do šest. Oči gledaju u kazaljku gotovo u nevjerici jer sve se kreće jednakim tijekom, a nešto ide i svojim tokom, dok ono drugo ostaje u bezvremenskoj zemlji, katapultirano iz vremena i prostora.
Pokreti nisu dopušteni, ali to ne znači da sve stoji. Ono što se zamrzlo također živi, samo nešto drugačijim životom; led ponekad ipak zaškripi i prevrće se kao da ga divovska usta premještaju s jedne na drugu stranu.
Fight or flight, ali tu je i freeze, a on je uvijek bio najlukaviji. Bira slike koje mozak ne može odmah povezati, muči se i trudi stvoriti priču, narativ, ali ne ide mu. Odustaje, stane, ušuti.
Krajolik je zvjezdan, ali to ništa ne znači. Zvijezde su hladne, daleke i ravnodušne, zatvorene u svojim opnama. Živci pitaju smiju li uzeti pauzu, ali to ništa ne znači jer pauzu nema tko odobriti, zvono koje bi je označilo, ne postoji.
Ruke su vezane, ali noge mogu grabiti vrlo daleko, kao kada zločinac u filmu uspije pobjeći iz strogo kontroliranog zatvora. Njegovo trčanje guta doline i polja, vidi nizinu daleko pred sobom i zna da još samo malo treba izdržati da do nje i dospije.
Ruke su vezane, ali se još uvijek mogu sklopiti u molitvi.
Rekao sam joj da ne ide, da se ništa dobro ne može dogoditi izvan ovog pamuka, kugle, sigurnog okvira u koji sam nas uokvirio, rekao sam joj da je sve izvan ovih zidova tlapnja i muka i da oboje želimo da ovo potraje (zar ne želi da ovo potraje?)
Rekao sam joj da je ovdje sigurna, da je sigurnost važnija od razumijevanja, da se svi nekada osjećaju stiješnjeno, da moramo samo razgovarati o tome, da je to zajednički problem, ne samo njen, da ja uvijek prvo mislim na nju, a tek onda na sebe, da je ovo što nam se dogodilo čudo, da se na to ne nailazi tek tako, da ne može, ne smije sada to sjebati, da sam bio loše, dugo loše, jako loše, ali onda se pojavila ona i sada više nisam loše. Nisam loše.
Rekao sam joj da je sve što smatra nerješivim zapravo rješivo, da se moramo razumjeti, ali da u tome nije bit, da je bit drugdje, ne znam točno gdje, ali nije u razumijevanju već u tome što imam potrebu za njom, imam potrebu biti s njom, dodirivati je, staviti ruke u njenu kosu, smirivati je, govoriti joj, biti u njoj, biti kraj nje, u tome što s njom želim sve.
Rekao sam joj da je život previše kratak da bismo propustili nešto ovako vrijedno i važno i dugačko i široko i duboko i da je sve što želim ona.
I ona je govorila, govorila je prije toga, ali to što je govorila prolazilo je ispod mog vidokruga, kao kada za neku knjigu kažu da je prošla ispod radara. Nekada sam primjećivao njezinu zabrinutost ili neshvaćanje zašto njezine riječi nisu naišle na reakciju, a njezino pitanje na odgovor ili njezin komentar na moj komentar, ali sve ono što sam mislio i govorio činilo se tako važnim, toliko važnijim od njezinih začuđenih ili zabrinutih komentara… nemam drugo objašnjenje.
Govorila je, a ja sam čuo. Ne znam zašto sam puštao da samo padne između nas.
Činilo se manje važnim.
Diktiraš, rekla je onda (onda kada više nije bilo natrag).
Manipuliraš, rekla je onda (onda kada je već odlučila, kako je išta mogla tako brzo odlučiti?).
A zatim je rekla da se dogodio pomak (prokleti, kurčevi pomak) u kojem kao da je izašla iz usporenog filma u kojem je dotad bila sa mnom. Morala je veslati kroz blato, kroz jebeno živo blato, to je rekla, sa mnom. Probijati se kroz gvalje. I to je radila, pa zašto je to radila, pitao sam, ali je odmahnula glavom. Zašto je to radila, inzistirao sam. Spustila je glavu i nasmiješila se, meni ili nekome, kome se tada nasmiješila, svemiru, bogu, činilo mi se, nisam ništa razumio.
Zašto se sad smiješ, pitao sam, što je sada smiješno? Ništa, rekla je, smijem se jer je gotovo, jer si opraštam što sam to radila, rekla je jednostavno, i žao mi je što sam to radila, ali sada je gotovo. Da, gotovo, ponovio sam. Toliko si me mrzila, pitao sam.
Nisam te uopće mrzila, rekla je, u očima suze, teško je udahnula, ali se opet nasmiješila.
Zašto se sad smiješ, opet sam pitao, ja, debil, ja, koji ne razumijem ni njene suze ni njen smijeh. Zato, rekla je, što sam te nekada željela mrziti, ali nisam uspjela.
I onda se dogodilo to čudesno, ta milost, rekla je. Jednog dana sam jednostavno ustala i sjela na krevet i ruke sam ovila oko svog tijela kojeg sam s tobom zamrzila…
Zašto bi ga zamrzila, pitao sam, ja obožavam tvoje tijelo, ja sam lud za tvojim okusom, rekao sam.
Znam, rekla je, zato sam ga i zamrzila, jer meni je tvoje postalo odbojno, možda je oduvijek i bilo, i ja sam kroz tvoj pogled zamrzila i svoje tijelo.
Tada sam se naljutio, rastužio, bio sam potresen, bio sam opet loše, loše kao što dugo nisam bio.
Ali nastavila je, uhvatila se za taj kurčeviti trenutak u kojem se uhvatila rukama, obujmila, ustala i otvorila prozor i kao da joj je odjednom postalo jasno, kao da se ugledala iz ptičje perspektive: svoj trud, svoje pokušaje, mrštenje, razočaranje, svoju nadu, kao da je sve gledala negdje iz zraka, tako je rekla…
I još se ništa nije dogodilo, ne tako brzo, ali već se počela kretati lakše, kao da se nastoji dokazati onoj sebi koja je gleda iz zraka, kao da joj pokazuje da može, da još nije izgubila svoju bistrinu, brzinu, kao da još uvijek postoji nevezano uz mene.
Tko me jebe, dakle, rekao sam, ja sam te samo usporavao?
Da, rekla je, ne zapravo usporavao, ali otežavao, na sve si stavljao najmanje 10 utega, na mene, na sve što sam radila, i hvala ti na tome, to me osnažilo kako utezi već znaju, postala sam nevjerojatno jaka, gotovo nadnaravno, i onda sam…
I tako sam ja stavljao utege, a samo sam te volio, tako sam joj rekao, to je bila ljubav, a ne utezi, tebi je ljubav teret, tako je to s tobom, teret koji ne možeš podnijeti.
Možda si me i volio, tom ljubavlju bez razumijevanja, time kako ti već znaš voljeti, ogromnim balama koje si uguravao u prostoriju, a možda sam i ja voljela tebe.
Onda, rekao sam, to ne može prestati, ako je stvarno, ne može, to mora trajati, to traje. Znaš da traje, znaš da mora trajati. Ljubav je neuništiva, ona je vječna.
Osjetio sam se snažnim, jakim kao ona s utezima, ovo je istina, prava istina i na to neće ništa moći reći, mislio sam, neće se moći usprotiviti, neće naći protuargument. Ostat će uz mene. Mora ostati.
Pogledala je u pod i po treći se put nasmiješila, oči su joj bile bistre, sjajne, kao da ih je doista zamijenila, kao da se doista kretala drugačije nego prije, hodala drugačije nego prije, govorila drugačije nego prije.
Neka onda traje, rekla je. Neka onda traje zauvijek, nasmiješila se i dotaknula mi kosu i primakla se kao da će me poljubiti i tada sam znao da me voli, da me još voli, da me nikada nije prestala voljeti, neka traje i neka nam je sa srećom. Tako je rekla. Zatim je izašla i nikada je više nisam vidio.
(Slika: Česi Novaković, Piše: Jelena Zlatar Gamberožić)
Sve je to trajalo jako kratko, na izlasku iz dućana znala sam da se radilo o priviđenju, snu u budnom stanju, nekoj vrsti somnambulističke fantazije kojoj nisam mogla izbjeći.
Dućan: mlijeko, jaja, sir s plavim poklopcem na kojem su nacrtane bijele kuće s crvenim krovovima. Približila sam mu se jer sam znala njegov okus, znala sam da mi njegova slanoća ne sijeda uvijek najbolje na želudac, ali sada sam se samo željela približiti što više jer u dnu plavog na poklopcu sam vidjela zvjezdice, kao na davnoj pasti za zube koju je majka donijela iz Engleske, i za koju sam vjerovala da je čarobna jer je imala te zvjezdice na kartonskoj kutiji, iako, kada bi se pasta otvorila, zvjezdica više nije bilo i to je bila samo još jedna obična, plava pasta za zube. Nikakve čarolije.
Ali zato je sada čarolija oživjela: plavi poklopac sira obasipale su te zvjezdice, svjetleće, male lampice na indigo pozadini pored velikog bijelog mjeseca. Prizor je bio romantičan i tamo sam zaželjela biti. U poklopcu, u bijelom siru, u zvjezdicama.
U dnu prizora se pojavilo i drvo, a kraj njega dvoje ljudi. On i ona? Ne. On i on. Slika se brzo približavala. To ste vas dvojica: ti i tvoj otac. Otac je sjedio na drvenoj stolici i gledao u provaliju koja se protezala ispod litice. Gledao je u zvijezde, u mjesec, možda samo u tamu. Zatim sam ugledala njegovo lice: bilo je ljutito.
– Prije nekog vremena sam se posvađao sa susjedom. Zaključao me na balkonu. Onom zajedničkom, znaš. Nisi dugo dolazio, ne znam sjećaš li se gdje je uopće.
Ti, pored njega, također si gledao u provaliju. Stajao si. Tvoje je lice nečitljivo. Hladno poput zvijezda.
– I što si napravio?
Pitao si mirno.
– Lupao sam po tim vratima dok me nisu čuli. Otvorio je susjed s donjeg kata. Utrčao sam bez daha; smrznuo sam se.
Njegovo je lice bilo puno gnjeva. Zašto je zbog toga još uvijek tako ljut, pitala sam se; noć je blaga, ljetna.
– Jeste li priredili večeru za Badnjak?
Progovorio je tvoj otac opet.
– Da. Stižu Alen, Mirjana, Bojan.
Rekao si mu istinu. Večerašnja večera je spremna. Riba, kolačići. Salata. Juha kakvu on voli.
– A ja? Niste me pozvali već godinama.
Lice mu više nije samo ljutito, iskrivljava se u bol. Boli li ga nešto? Djeluje kao da trpi veliku bol u predjelu trupa. Savija se na stolici i glavom gotovo dotiče pod.
Ti ne odgovaraš. Više ništa nisam vidjela. Kamera koja me ubacila u poklopac, u vaš razgovor, zatvorila se. Nema više niti zvjezdica, niti provalije, niti vaših tijela. Sir je opet postao samo sir. Nisam ga uzela u košaru.
Brzo sam izašla iz dućana i napipala mobitel u džepu jakne. Drhtavo sam pritisnula tvoj broj.
– Gdje si?
Pitao si. Djelovao si jako udaljeno, kao da još uvijek gledaš u noć niz provaliju.
– U dućanu. Upravo sam imala neku kao viziju tvog oca. Rekao je da želi doći k nama na Badnjak.
S druge strane dočekala me tišina.
– I da smo ga godinama zanemarivali.
Tišina se nastavljala, mučno se rastezala, kao osoba koja je u prevelikim bolovima da bi mogla dobro kontrolirati svoje tijelo, rastegnuti sve mišiće, ligamente u potpunosti.
– Pred kraj smo ga možda i zanemarivali.
Rekao si konačno, vrlo tiho.
– Bila sam sigurna da je još živ, da je tu i spreman posjetiti nas: da smo samo malo zaboravili na njega.
U mobitelu sam začula šum. Pomislila sam da je veza loša i prekinula razgovor.
Tako je bilo, ali sada ostaje samo zazivanje Njega. Dogovor s Njim.
Sve je osmislila. Zna da se to radi u noćima bez mjeseca, na raskršću puteva. U trenutku kada se susret dogodi, mrak se pojača, a tišina zavije tlo i zrak. Ako je u blizini drvo, njegovo lišće pocrni. A nagodba počinje. Onaj koga tamo sretne, to će biti On. I to će biti samo razmjena, nešto u što se toliko puta dosad pokušala upustiti, ali uvijek bi se događalo samo s njene strane, kao da su svaki reciprocitet pojela velika usta njenih uzaludnih davanja.
Ovaj put ne, to je barem sigurno, tješila se. Ovaj put će On doći, a On je pravedan. I ispunit će pogodbu.
Noć je hladna i bez zvijezda. Noć je možda kao svaka druga noć, ali ona se mora odvesti izvan grada, na raskršće, već zna koje, i dok pokreće auto čini joj se da iz grada, iz stvarnog, opipljivog i zbiljskog prelazi u nešto mutno, bajkovito i nedodirljivo, nešto čemu ne pripada i što nikada neće moći uokviriti. Zimski vjetar sa sjevera pojačava dojam nestvarnoga. Ovo se mora dogoditi u zimsku noć, nikako ljetnu, pomišlja, nikako uz miris pokošene trave, blistanje zvijezda nad vinogradima, drhturenje cvijeća u mraku. Nikako u vrijeme kada toplina može privući bilo koju malu noćnu životinju, kada je svojim hukom iz ovog mjesečarenja može prenuti sova ili zrikavac. Ne, mora biti hladno. Biljke moraju biti nepostojeće. Životinje u svojim sigurnim dupljama, u zimskom snu. Trava škrta i hladna. Drveće bez lišća.
Samo, što ako je sve samo zamišljaj? Ne može biti, tješi se. Ako postoji Bog, ako je bila tako blizu Njemu i tako daleko od sjene, od kraja, onda mora postojati i bunar bez dna u koji sada može, mora uskočiti. Ne iz zle namjere, već zato da se vrati u ono što je bilo, što je bila, ako je to ikako moguće. Nekada put u svjetlo vodi kroz najgušći mrak. A i najmračnije je prije svitanja, nije li?
Motor radi tiho dok se približava putovima koje je odredila, zaokružila na mapi. Jedanaest sati je prošlo. Nema mnogo zvukova niti mnogo vozila. Grad je zaspao. Sela spavaju još dublje. Zadrhti i popravi vunenu kapu. Šal, kapa i debeli kaput barem je donekle čuvaju od onoga što će možda susresti. Što će sigurno susresti. Za što se tako dugo pripremala.
Približava se točki s koje će se vratiti izmijenjena. Nova. Drugačija. Ponovo blizu onome što želi, a što je izgubila. Pokušala je to vratiti na druge načine, dakako, ali nije uspjela. Ne može. Ovo je jedini način, sigurna je. Hoće li osjetiti da joj nedostaje dio koji će dati Njemu? Boli li razmjena? Ostaje li u njoj rupa koju je nemoguće popuniti?
O tome će misliti kasnije. I naći će način. Svaka se rupa može popuniti.
Još malo i doći će do mjesta. Nesvjesno usporava brzinu. Svejedno je gdje će parkirati, to je poljski put, običan, miran put. Nema nikoga. Zaustavi auto, ali još ne gasi svjetla. Potpuna tama joj budi jezu. Sa stražnjeg sjedala uzme baterijsku lampu. Upali je i izađe iz auta. Možda ga i ne treba zaključavati, ali to ipak čini. Treba osigurati povratak odavde. Ručnu torbu također uzima, s njom se osjeća sigurnije. Više kao ona, a ne osoba u koju se pretvorila kad se odlučila na pakt s Njim. Uključuje svjetiljku i gleda blagu umjetnu svjetlost koju prosipa po travi mokroj od rose. Osjeća kako joj se lice ledi. Nos, pogotovo. Protrlja ga. Strah koji ju je pratio dosad, smanjio se. Svjetlost je utješna. U daljini čak vidi tamne siluete početka šume. Drveće razbacano pored puta polako pomiče grane kao ruke koje joj pokazuju kamo treba krenuti. No, to zna i bez njihovih tanjih i debljih putokaza. Raskršće putova je u blizinu, niti pet minuta hoda. Dolazi do njega sporim i opreznim koracima. Čini joj se da noge vuče polako i teško, kao da ne želi nekoga ili nešto probuditi. Kao da bi mogao postojati netko (ili nešto) opasnije od onoga s kojim se upravo kani susresti.
Dolazi do raskrižja. Njena svjetiljka i dalje poslušno i, čini joj se neobičnom snagom, osvjetljava sve putove raskršća. Kamo sada? Koliko zna, treba stajati točno ovdje, na sredini. Je li na sredini? Treba li se pomaknuti? Okreće svjetiljku na sve strane, ali nitko se ne kreće u njenom smjeru. Nema silueta. Nema zvukova. Možda joj se ništa i neće približiti, možda će se samo odjednom pojaviti pred njom: crni plašt, crni šešir. Ili? Koji oblik će preuzeti?
Hladnoća joj se uvlači u kosti dok sve grozničavije maše baterijskom lampom uokolo. Sve je pusto. Možda treba zatvoriti oči, a kada ih opet otvori, On će biti pred njom. Dogovor je dogovor, i tada razmjena može početi. Zna što će tražiti, zna što treba dati, tu nema zabune. Sve je jasno, samo se On treba pojaviti. Okrene se još jednom oko sebe. Polja su mirna, dugačka, prazna.
Zatvora oči i broji do deset. Diše plitko i brzo. Čuje svoje srce i osjeća ga, bolno tutnji u njenom mesu i kao da ga udara svakim otkucajem.
Konačno opet otvori oči. Ispred nje nema nikoga, niti s jedne strane, niti iza. Pogleda na sat. Ponoć je već prošla. Kazaljka se odmiče sve dalje.
Nešto je preplavljuje, ali ne može odrediti je li to olakšanje, razočaranje ili bijes.
Zatim se naglo okrene prema autu, tako da joj se gotovo zavrti u glavi. Sve je učinila kako treba, misli dok bijesno gazi bijelim puteljkom.
Podigne glavu prema nebu i ispusti dubok uzdah. Olakšanja, razočaranja, bijesa.
Želi nastaviti prema autu, ali tada joj na lice svoju svjetlost prospe mladi mjesec.
Trebaš biti jako oprezan kada ulaziš u sliku. Pogotovo ako je nacrtana plavom i žutom, plavim očima i požutjelim prstima, jer će zelenilo djelovati krhkije nego što doista jest.
Ne smiješ se dati zavarati paperjastim oblacima- okvir za sliku je kamen. Nema žara u njemu. Kuća je betonska. Bijela boja ne nudi toplinu.
Ne, nije bitno što si doživio. Nije bitno kako si to doživio. Oranice su te ponijele, pa što? One su tu upravo zbog toga, da ponesu, poput valova. Ali, sjeti se što još valovi rade. Razbiju te o stijene. Nemaju milosti. Prihvati da je tok ravnodušan prema tvom titranju, iako lijep. Iako zavodljiv.
Znam, sada se pitaš kako znati. Trik je u detaljima. Oni su poput lijepog lica. Slika je lijepa, ali promatraj svaki detalj posebno. Vršak planine ti ne nudi milost. Na nebu nema Boga, možeš tražiti godinama (i uvijek možeš zamišljati da ima). Tako je i sa svim ostalim.
Zatim se usredotoči na ono što nije rečeno, ne na ono što jest. Sve što je rečeno, distrakcija je od onoga što se zaista događa. Dopusti da ti pomognem. Čega na slici nema? Tako je. Njih nema. Ne daj se prevariti skladom boja i šumova. Ne daj se nasamariti tišinom. Ona liječi, ali znaš li što još radi? Ona čeka.
A ti nemoj čekati. Pejzaž se neće promijeniti. Ono što ne možeš definirati, kroz što ne možeš provući ruku, ne moraš pipati dok ti ne kaže što je. Neće ti se svidjeti kad progovori, a onda će možda već biti kasno.
I nakon svega, izbor je na tebi. Ako u ovoj slici osjetiš opasnost, zamoli ih da te otprate iz nje. Ako doista nije kasno.
Ako već nisi shvatio da se ne radi o slici.
(Slika: Česi Novaković, piše: Jelena Zlatar Gamberožić)
