Kategorija: proza

(Autor: Hrvoje Kovačić)

6.1.2023.

 Dobar dan, mr. Parkinson. Lijepo je krenuo dan. Standardno drhtanje desne ruke. Malo kočenje, ali za sada se to događa sporadično, pa ne pridajem previše pažnje tome. Javljaju se ljudi i pričaju sa mnom o mojoj dijagnozi. Interesantna je ta želja ljudi da na neki način izraze sućut bolesnoj osobi, ali ne žele pisati o tome. Kao da je bolest sramota. Svi se zadržavaju u ilegali, domeni sigurne priče, okolnim pitanjima tipa jeste dobro, kada ideš na Pag, kako nam je bilo lijepo kod vas na Mrežnici….Nitko da direktno pita: Imaš neizlječivu bolest, reci kako se osjećaš, dokle ćeš…. itd. Ljudi bolest nije sramota!

Onda iznenada mr. Parkinson i ja doživimo šok. Jedna osoba, koju znam još iz gimnazijskih dana, koja mi je u životu mnogo pomogla, s kojom sam dijelio mnoštvo nedoumica i mislio da ju dobro poznajem jako me razočarala. Nazovimo tu osobu Aleks. Nisam znao je li Aleks čitao moje objave i nazvao sam ga da pitam kako je, Aleks se javio jako rezerviranim glasom, a onda nije izdržao i pitao me zašto pišem o svojoj bolesti. Govori da je to vulgarno, previše osobno! Nisam vjerovao vlastitim ušima. Osoba s kojom sam išao u jednu od najbolje Gimnazija. Gdje smo čitali mnogo i gdje su nas profesori poticali na rasprave. Čak nam je i profesorica iz Nacrtne najavila da ćemo kod nje naučiti njen predmet dovoljno za prijemni ispit, ali da će puno vremena provesti u razgovorima s nama. Čitala nam je Malog princa i onda smo brusili svoje lingvističke sposobnosti, dok je ona modelirala rasprave učeći nas kulturi polemiziranja. Nakon svega ta osoba me pita: Zašto to radiš. Koji ti je cilj? Pa ako ona nema širinu da to shvati, što očekivati od ostalih ljudi?

Nemam skrivanog cilja, Pišem jer moram pisati. Pišem jer se tako liječim i bolje osjećam. Pišem da kad jednog dana, po prognozama budem živio kao biljka, moji unuci čitajući upoznaju bar djelomično tko je bio njihov predak. Pišem da ljude s dijagnozom istovjetnom mojoj ohrabrim, da promijene pogled na život i Parkinsonovu bolest. Da im kažem da se ne predaju, da ima nade.

Već sam izdao prvu knjigu, na kojoj nisam ništa zaradio, nego sam ju podijelio zainteresiranima. Ljudima koji stalno pričaju o materijalnim dobrima, deklariraju onime što posjeduju iako su to uglavnom naslijedile, teško je shvatiti takvo razmišljanje. Koji mu je cilj?

Taj me razgovor uznemirio pa sam išao prošetati. Osjećao sam, intuitivno, da me mr. Parkinson podržava. Desna ruka mi se tresla, ali čini mi se na drugi način. Zastao sam i prvi puta posvetio punu pažnju tim trzajima i otkrio da se šaka trese BUM, BUM, BUM, BRINK, BUM, BUM, BRINK. BUM su trzaji, a BRINK je tridesetak posto kratkog zaokreta šake u lijevo. Koje otkriće!

Dragi, nemojte se iznenaditi ako vam jednog dana život, nakon što vam je od rođenja bio u ritmu muzike za ples, najednom krene ritmom BUM, BUM, BUM, BRINK, BUM, ili nekim drugim. Ako ne možeš protiv njih pridruži im se!

Doviđenja prijatelji. Idem dalje.

BUM, BUM, BUM, BRINK, BRINK, BUM, BUM, BUM

 

 9.1.2023.

Dobro jutro, mr.Parkinson. Danas smo se ustali dosta rano. Vani je bio još mrak. Ne znam zašto si tako nervozan. Jedva sam oprao zube. Odlučio da se danas neću brijati. Jesti juhu lijevom rukom sam svladao, ali brijanje nisam niti pokušavao. Liftom se spuštam u prizemlje. Po katovima ulaze mladi ljudi koji moraju na posao. Iz njihovih snenih lica vidim da si misle: Gle ovog starog penzića. Umjesto da spava on se gura s nama u liftu. Kad ću ja biti u penziji neću se dizati do popodne.

Tako sam i ja mislio, ali život nije švedski stol. Krelci! Mislim u sebi, a glasno svakome zaželim dobro jutro. Imam osjećaj da ih i to iritira.

Izađem van i osjetim jutarnju kišu. Ne pada jako. Otkrijem glavu i uživam u osjećaju kako mi velike hladne kapi klize s tjemena glave, preko čela na lice. Uživancija. Čak se i mr. Parkinson lagano smirio. Ma je li taj mr. Parkinson postoji? Možda je to sve privid. Možda se radi o zabuni. Netko je ispekao kruh. Još imam nekakav osjet mirisa. Čim sam pomislio na tebe mr. Parkinson, desna ruka se jače počela tresti. Dobro, postojiš. Svejedno ništa od ovoga gore ne možeš osjetiti. Crkni od jada!

Navečer sam raskitio bor. Ostala je praznina na mjestu na kojem je stajao. Malo ćemo razmjestiti namještaj i tu ćemo prazninu lako popuniti. Nedostatkom poznatih glasova nastala je praznina koju je teže popuniti. Mr. Parkinson zalud me pokušavaš gurnuti u depresiju. Malo ćemo se odmoriti a onda put pod noge u zagrljaje voljenih.

Suživot s tobom nije lak, ali postoji!

 

10.1.2023.

Dobro jutro, mr. Parkinson. Još jedan dan našeg suživota. Običan dan. Neki iz ekipe su bolesni pa se sastajemo u suženom sastavu. Platio sam kavu eurima. Cijene su pošteno preračunate. Veći su mi problem sitni centi koje ja i s naočalama teško raspoznajem.

Popodne sam otišao do mame. U devedesetoj je i ima „milijun“ dijagnoza. Svjestan sam da me mr. Parkinson sve jače gura desnom rukom. Skrivam ga od pogleda mame, držeći desnu ruku ispod stola. Družimo se nekih dva sata i sjećajući se sretnih dana. Zabrinut sam jer kašlje. Odgovara mi da joj nije ništa. Zagrli me i veli da se pazim. Niti spomenuli nismo mr.Parkinsona, ali njen zabrinut pogled na rastanku govori mi da ju nisam uspio zavarati.

Sjedam pred stol i ne znam o čemu pisati. Osluškujem svoje misli, ali čujem samo unutarnji glas koji mi govori da je u hladnjaku još jedan komad orehnjače. Kolebam se. Čitao sam da nova istraživanja sve više dokazuju da su uzroci mnogih bolesti vezani uz loše prehrambene navike. Da nisam ja sam kriv za društvo mr. Parkinsona?

U ključnom trenutku razvedri se nebo iznad Zagreba. Zaboravim na orehnjaču. Jake zrake sunca sporadično se probijaju kroz sive oblake, slično motivima svetih sličica. Osjetim kao da je neka Muza doletjela izdaleka, iz divnih toplih bezvremenskih krajeva i ukorila me: Poput Poncija Pilata, pereš ruke. Kriviš i Boga i Vraga i zlu sreću! A tvoja krivnja?

Malo se zamislim, a onda odmahnem rukom. Daj Muza, olabavi. Svakom je jasno da sam potpuno nevin i moje su tegobe rezultat, potpuno neopravdane, zle sreće!

Ako nađeš nekoga tko misli drugačije, a da nije doktor, neka se javi.

 

13.1.2023.

 Dobro jutro, mr. Parkinson. Odmah ujutro smo bili malo uznemireni pa sam popio nešto smirujuće. Onda sam sa suprugom i mamom otišao na plac, pa na kavu i sve je  bilo lijepo i opušteno Poslije popodnevnog odmora pokušavam poslati poruke preko moba i maila i moje nesnalaženje pri tome mi ide na živce. Naročito kada kucam poruku na mobu, a mr.Parkinson me zeza. Te stisnem krive tipke, te jednu tipku više puta, te brišem, a još k tome telefon ubacuje svoje riječi. Kakve gluposti šaljem ljudima. Sreća da me znaju pa se ne ljute.

Ne bi li me utješio, jedan od prijatelja mi je rekao da se ne sekiram, da se to u našim godinama događa i normalnim ljudima. Zapeklo me, ali samo sam mu se nasmijao na te riječi.

Kad sam išao prema doma cijelim putem sam razmišljao. Je sam li svim “ normalnim“ ljudima, ja bolestan čovjek nenormalan? Smatram se, na temelju dosadašnjeg života i ponašanja, sigurnim u sebe i samosvjesnim čovjekom.

A ipak, kad sam s dvoje susjeda ulazio u lift, nesvjesno sam uvukao desnu ruku dublje u rukav i sakrio je iza leđa.

 

15.1.2023.

Dobro jutro, mr. Parkinson. Nedjelja. Pijem ujutro kavu sa suprugom. Onda odem na ping pong, organiziran za ljude s mojom dijagnozom. Pokazalo se da je igranje ping ponga, kao i plesanje ili hodanje dio terapije. Prilično sam sumnjao u učinkovitost ali nakon nekog vremena bio sam oduševljen. Ne znam kako drugi to doživljavaju. Prvih desetak minuta imam problema u kontroli reketa, a u podlaktici osjećam sporadičnu ukočenost mišića. Kad taj prvi dio prođe, koncentriram se na igru i zaboravim na teškoće. Sličan efekt osjećam i kad pišem. Neprimjetno mi prođu dva tri sata u pisanju. Supruga mi veli da sam toliko koncentriran na pisanje da mi ruka gotovo ne drhti.

Druga stvar koju sam primijetio, gledajući pacijente koje srećem, je da svako ima svog mr. Parkinsona. Možda na kraju, svi postaju isti, ali sada kada sam upoznao više pacijenata mogu reći da nisam sreo dvoje s potpuno istom vanjskom ekspresijom. Nisam liječnik i ova zapažanja su rezultat mojeg subjektivnog doživljaja.

Danas sam bio s jednim pacijentom koji mi je pričao da je psihički loše primio dijagnozu. Kako ja nemam tih problema, ali mogu shvatiti drugog koji ima, kratko smo porazgovarali. Valjda je lakše razgovarati s nekim tko je u istoj kaši nego s nekim tko je izvan kruga. Bilo mu je lakše. Pozvao sam ga dođe na sastanke Udruge Parkinson i mi. Tu će susresti više ljudi s kojima može razgovarati i savjetovati se. Osjetiti da nje sam, da nije neki izolirani čudak, nego jedan od istih.

Meni je najviše pomogla supruga. Jedan iskreni razgovor o budućnosti i jedan veliki teret skinut mi je s leđa. S druge strane u Udruzi sam odmah na početku upoznao gospođu Mariju. Ona duže živi s mr. Parkinsonom i on ju muči puno više nego mene. Ali ona je vrlo hrabra žena koja nije dozvolila mr. Parkinsonu da joj uništi zadovoljstva života. Na kavi, jednostavno smo izbacili mr. Parkinsona kao temu razgovora i pričamo o porodičnim životima i kako u Udruzi organizirati aktivnosti da budu maksimalno učinkovite.

Što je pjesnik htio reći?

Ne predajte se mr. Parkinsonu! Nemojte se boriti sami. Kad vam je teško potražite ljude koji vas razumiju. Naglasak je na ŽIVITE!

 

(Autorica: Aida Bagić)

 

rujan, listopad

očevi su moćni, svejedno jesam li u australiji ili hrvatskoj. harold pinter imao je prijatelja koji je htio biti pisac. moj otac vodio je olinka delorka da skuplja narodnu poeziju po zagorju, svi su pomrli.

u sredinu papira upišem čaplja, onda povučem nekoliko crta, kao da iz čaplje vučem zrake: siva, danguba, žuta, mala bijela, velika bijela. saznam da se otprije nekoliko godina utve gnijezde u solanama na obali, druge nas ptice selice još uvijek prelijeću. u vrelom autu topi se čokolada, tamna, s barem sedamdeset i pet posto kakaa. za rođendansku tortu. gladna sam cijeli dan, stalno sam gladna.

pad u prošlost. nešto smo oblije, granice nam nisu više tako jasne i manje smo odlučne. ali kao da smo još jučer. kao da smo jučer.

bio je dobar čovjek. volio ljude, za svakoga imao lijepu riječ. volio životinjice. i za njih je uvijek imao ponešto. komad kruha, zrno žita. bilo je sedmero braće i četiri sestre, sad su četvorica braće i četiri sestre. prvi je otišao mlad: pao je pijan, udario glavom o kamen, ostavio troje djece. drugi je otišao lud: drži me, ne daj me, vikao je na samrti. treći je otišao dobar. kao kruh. kao zrno žita. četvorica braće i četiri sestre pogledavaju jedni druge: tko će sljedeći? tko će za pijanim, ludim i dobrim bratom? i kakav će biti? taj sljedeći?

 

 lipanj, srpanj

prvi je dan kad mogu reći da se dogodilo sve što sam željela kao djevojčica
sjesti na klupu, gledati zaljubljeni par na klupi
istodobno tugovati i biti tiho radosna
zbog povratka
zujanje bumbara nad maslačcima
ljepljivi trag murve na rukama, pod stopalima
sitna zrnca pijeska
ne mogu uhvatiti

prenijet će me, crno ogledalo, odavde prema tamo
odavde u šume striborove, u međuzemlja i međumorja
bit ću kiborg snježna kraljica zla maćeha vještica
pjenit ću se, zaboraviti polako jesam li mala sirena i umrla sam zbog ljubavi
jesam li prljava morska pjena iz otočkog restorana ili s kruzera
jesam li naprosto pjena za kupanje, slučajno dospjela
ovamo, nasred pučine, gdje ovija me opna, prozirna
kotrljamo se, zajedno, opna u meni, ja u opni

 

 

travanj, svibanj

oslobodile smo hortenzije osušenih grana i cvjetnih glavica koje nisu maslačci pa da odlete nego, onakve nikakve i ljuskaste, čekaju snažan vjetar ili ljudsku ruku. gorjele su suhe grane vinove loze, šljive, japanske ruže (ili tako nečeg).

vidjela sam: jaglac, ljubičicu, šumarice, plućnjak, mladu koprivu i dobričicu. dva monaha, još dječaka. sve je na domak ruke, nešto više od sat vremena vožnje od grada.

nema potrebe da putujem ni na tibet niti u nepal, nikamo. osim ako ne skrenemo krivo, kao što smo mi učinile čak nekoliko puta. ljudi u gradiću do kojeg vode putokazi nisu bili od neke koristi, nisu znali da je samo desetak minuta vožnje od njihova mjesta udaljen samostan. koji nije nikakva velelepna i kićena zgrada nego nekoliko kućeraka razbacanih brežuljcima. magnolije, trešnje, sve u cvatu. u daljini žumberak.

slatkoća jabuke koju jedem sjedeći na klupi, u hladovini, umorna, gledajući šumu. nisam li nekad negdje već zapisala kako bih rado živjela u šumi, kuhala varivo, čekala poštara?

 

ožujak, travanj

vježbanje prisutnosti

(pet)
plava, crvena, zelena, žuta, plava, bijela, crvena:
tibetanske zastavice, sretne, lepršaju, neobrubljene, moj su vjetrokaz
krovovi, antene, krovovi, dimnjaci, krovovi:
u trećem redu, četiri ulice dalje, jedan se dimnjak nagnuo nalijevo
šarena olovka, desno od računala:
kad njome povučem liniju, nikad ne znam u kojoj će boji ostaviti trag
platnena vrećica okačena o stolac:
raduje me, jer na njoj piše Fierce. i stolac me raduje, jer je tako običan
kalendar pokazuje da je OŽUJAK:
u kvadratić 22 upisujem POTRES, za svaki slučaj

(četiri)
tipkovnica pod prstima, topla plastika:
koliko je prstiju sklapalo ovaj predmet
hladnoća šalice, hrapavi reljef crteža:
poklon s putovanja u berlin
ogrebotina na zapešću lijeve ruke:
jedva vidljiva, mačak je sve nježniji
mekoća nadlaktice:
mjesto koje smijem ugristi

(tri)
lom drvenoga stola ili kostiju: nema razlike
ako ne dišem: šum krvotoka
tutnji: negdje unutra

(dva)
pustinjski pijesak
u mirisu antiseptika

(jedan)
na nepcu, metalni okus vlastitog straha

 

srpanj, kolovoz

(djedovinske)

djed siječe šumu
ne dajte mu, kaže otac
ne dajte mu, kaže očeva sestra
ne dajte mu, kaže očev mlađi brat
šuma jedina još čuva ovo malo zemlje
boksitne i prašinaste
da je ne odnese
vjetar, ne raznesu vile na kopitima kad noću
tutnje preko plitko zakopanih kostiju
ostat će niska trava
spalit će je zvizdan

***
namastir je manastir
oni s one strane
onostrani
golobradi su mladići koji uče
pjevati pjesme
čitati pismo
krstiti se u ogledalu

***
kao toskana, kao provansa, kao
mogao bi biti ovaj kraj, kaže putnik
u pola sata koliko je ovdje, uistinu
sve je nalik na toskanu, sve miriše
na provansu, sve je kao.
poslije zavijaju čagljevi.
stričevi grade kuće, dižu zidove
šalju vraga jedan drugom da mu sriću izija
sve bit će toskana i provansa
i smilje prekrit će ledine
visoko će narasti

prosinac, siječanj

nekad sam, čini mi se, sve vidjela u snažnijim bojama
predmeti su danas više pastelno prašnjavi
otpuhnem
kao kad vjetar otpuhuje mandale u pijesku
niže se bjelina za bjelinom

 

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča ‘Ticala’ (HENA COM, 2016.)

 

– Treba otići iz ove zemlje, kužiš! – kaže Teo okrenuvši se gornjim dijelom tijela prema Luki koji u autu sjedi iza njega; malo, tek toliko da ne izgubi kontrolu nad vozilom.

Nina naglo podiže glavu i pramen crvene kose pada joj na čelo. Pita se zašto joj je Teo odbojan. Gleda njegovo lice u retrovizoru. Visok je gotovo dva metra, ima pravilne jagodice, rijetku bradu i pune usne. Tijelo mu je pravo alpinističko: snažno i spretno. Nitko nema ništa protiv Tea. Teo penje najteže smjerove. Teo penje zaleđene slapove. Teo je otišao u Južnu Ameriku i popeo se na vrh Aconcague što svi u njihovom klubu smatraju najvećim mogućim uspjehom. Njegova djevojka, Tea, Miss perfection kako ju Nina naziva u sebi, sjedi pored njega u autu.

Teo i Tea su najpopularniji penjački par. Par za penjački poster. Ona nije znala penjati dok ju on nije naučio, a sada penje čak i bolje od njega, barem tako tvrdi Luka, koji je počeo relativno nedavno, prije nepunih pola godine.

Nina ne zna mnogo o tome. Nije nikada ušla u njihov klub, i ne namjerava.

– Moraš – tjerao ju je Luka – kako ne kužiš? Svi parovi zajedno penju. Ispast ću zadnji papak ako te ne nagovorim.

Nina je na to samo šutjela i nadala se da će Luka uskoro pronaći posao. Da će pronaći sadržaj koji će njegov kovitlac energije preusmjeriti u nešto korisno. Luka joj se svidio čim ga je upoznala, nakon par votki, u kafiću gdje je izašla s prijateljicama. Nasmiješio joj se svojim širokim Aquafresh osmijehom i rekao:

– Opa, mala! Šta radiš večeras?

Nina nikada nije doživjela gluplji „ulet“. Ali postojalo je nešto u njegovoj snažnoj vilici i gustim obrvama što joj se učinilo muževnim. Osjetila se zaštićenom. Stala je, usred buke i dima kafića, pogledala ga u oči i pomislila da taj lik može odagnati demone. Smijehom ili drskošću, nije bilo bitno. Nije osjetila nikakvu slabost u njemu, već čistu spremnost na udarce. Na ulaženje u klinč s bilo kim, bilo kada. Primaknula mu se i primila ga za ruku. Bilo je odlučeno.

Poslije je naučila da su mu ruke uvijek tople i da često hiperaktivno skakuće pucajući od energije, ali zapravo pucajući naslijepo. Bio je motor koji se vrtio u prazno. Zamišljala ga je kao radnika koji tovari velike betonske blokove golim rukama u kamion i to ju je uzbuđivalo. Sanjarila je o tome kako sve ono što nikada nije stekao obrazovanjem ili promišljanjem nadoknađuje fizičkim radom, snagom koja joj je dotad bila manje poznata kod muškaraca koje je birala. Uživala je u načinu na koji ju je vrtio u rukama ili podizao i naslanjao na zid u strastvenim trenucima. Voljela je misliti kako će ga, kao u filmu Pet lakih komada, posjećivati na nekom gradilištu izvan grada, gdje će on ulaziti u sukobe s ostalim radnicima, uvijek iz ispravnih razloga. Maštala je o njihovoj kućici u prirodi gdje će ona slikati u miru dok će se on, nemirno brzajući s jedne strane kuće na drugu, brinuti za sve ostalo.

No, sada su u autu i treba nastaviti razgovor ili se pak praviti da je se taj razgovor ne tiče. Odluči da je pametnije odabrati ovo drugo, barem na neko vrijeme. Poslije će vidjeti. Dug je put pred njima.

Teo priča o svim izletima koje planira te ponovnom odlasku u Južnu Ameriku na najmanje dvije godine. Nina gleda kroz prozor. Glava joj je blago povijena i oslonjena na staklo tako da pri svakoj neravnini lagano udari čelom o njega. Ali to joj ne smeta, u autu je vruće i staklo je ugodno rashlađuje.

Mnogo su hodali taj dan. Satima. S jedne strane brda prostirala se velika ravnica s kućicama uredno poredanima jednim kraj drugih poput lego kocaka, dok se s druge strane širila šuma. Ninu je krajolik podsjetio na osnovnoškolsku čitanku iz Prirode i društva. Meni je moj zavičaj najljepši, govorilo je četvoro djece u čitanci, jedno pokazujući na morski krajolik, drugo na gradski, treće na planine, a četvrto na ravnicu, točno onakvu kakvu je gledala s brda. Pokušala je vidjeti kretanje, ljude na dnu ravnice, ali bila je previsoko. Sjedila je veći dio dana na brežuljku u hladu hrasta i promatrala kretanje lišća, travu i penjače, ne odlučujući se pokrenuti. Sati su prolazili u tišini zelenila.

Tea je čitavo vrijeme penjala, kao da ju nešto goni. Ninu je njezino penjanje hipnotiziralo. Buljila je u nju, u stijenu po kojoj se kretala prema gore. Pokušavala je shvatiti što ona ima od osvajanja tog smjera, što ima itko od njih. Nije se činilo da uživaju u procesu uspinjanja, ali nije nikada vidjela nikoga tko se razdragano smije dok se bavi sportom. Ipak, ovdje je nešto bilo drugačije. Njihovo prijanjanje uz stijene nogama i rukama, ispijanje dugačkih gutljaja vode, fotografiranje mobitelima kada bi došli do cilja, nisu bili sami sebi svrhom. Osjećala se kao pred pitalicom koju mora razriješiti, a koja glasi: Penjanje je šifra za…? Na kraju je zaključila kako se radi o tome da Luka i Teo dokazuju jedan pred drugim koji može više i dulje penjati. Slične su visine i građe, sličnih godina i životnih situacija. Nešto je moralo biti različito. Jedan je od drugoga morao biti bolji u nečemu. Luka je, naime, na taj način prilazio svijetu: uspoređujući se. Ako nije mogao odmjeriti snage u znanju, informiranosti, izdržljivosti ili nečem četvrtom, situacija bi mu brzo postajala dosadna i pojavljivalo bi se ono što je Nina nazivala „cupkanjem“. Čitav njegov organizam nije mogao ostati na mjestu, biti na miru. Trebalo mu je baciti kosti. Nina se osjećala kao dreser većinu vremena. Kosti je pažljivo skupljala i na vrijeme ih bacala, prije nego što bi Lukina dosada prešla u sumanutost. Nekoliko su se puta približili toj točki, kad joj se činilo da će Luka izaći iz vlastite kože zbog nedostatka zabavnih i adrenalinskih sadržaja. Srećom, nečim ga je u tim trenucima uvijek uspjela zainteresirati.

Ali Tea. Zašto je ona tu? Nije se valjda dokazivala obojici? U njezinu je pogledu često naslućivala rezignaciju, gotovo želju za uzmicanjem. Čime su je zapravo stijene mamile?

Luka i Teo su nakon penjanja prošli obje strane planine u vedrom hodu i brbljajući te su na kraju došli do Nine koja ih je čekala u hladu.

– Nije ti bilo dosadno samo sjediti? – pitao ju je Luka. – Luda si. Ja bih crk’o od dosade.

Nina je polako ustala i maknula zalijepljene vlati trave sa stražnjice. Htjela je otići doma, leći i spavati. Ništa drugo nije ju zanimalo, pa čak ni jelo na koje su svi nagrnuli nakon penjanja. Sjela je pored jednog žbuna i promatrala ih. Luka je izvadio kuhana jaja iz ruksaka i trpao ih u usta jedno za drugim dok mu se vrat izvijao. Teo je pio mlijeko iz tetrapaka. Tea je jela malo, gledala u planinu i šutjela. Nina se pitala treba li sada nešto reći, nešto pitati. Učinilo joj se to njezinom dužnošću jer jedina nije penjala smjerove s njima.

– Kako je bilo? – na kraju se odlučila za najjednostavniji upit.

Teo ju je pogledao kao da je prvi put vidi, Tea je kimnula glavom, a Luka je odgovorio jednostavno:

– Jebeno. Znala bi da probaš.

Opet on gnjavi, misli Nina. Kao da je zaboravio da je probala ona jednom, nakon  dugog Lukinog nagovaranja, ali je odmah i odustala jer nakon tog penjanja nije mogla hodati dva dana od bolova u dijelovima tijela za koje nije ni znala da postoje.

Nakon ručka, svi su sjeli u auto i krenuli. Bili su mokri od znoja i autom se širio neugodan miris.

Konačno, Teo prestane pričati o putovanjima, penjanjima i planovima i koncentrira se na vožnju. Nina se ponada trenutku tišine, ali Luka se nadoveže na njega kao da su se dogovorili da u autu ne smije biti nikakve pauze. Šutnja je bila rezervirana za penjanje, pomisli Nina. Auto je, sudeći po tome, mjesto razgovora. Još malo i zapamtit će pravila.

– Pa to ja stalno govorim! Treba se maknuti iz ove države! Tu se ne može postići ništa, baš ništa! – usklikne Luka, gestikulirajući svojim velikim rukama. – Jeste vidjeli jučer na vijestima… – u žaru govora, prima Ninu za ruku. Ona oprezno izvlači svoju ruku iz njegove, no čini se da Luka to i ne primjećuje. Ruga se nastupu predsjednika. Oponaša njegov govor i Teo se nasmije. Nina vidi njegove savršene, bijele zube u retrovizoru. Teo skida svoje skupe crne naočale i spušta ih u pretinac. U kojem svemiru bi ona mogla razgovarati o nečem važnom s nekim kao što je Teo? Teo, s nulericom. Sa spretnošću kakva se rijetko sreće, čak i kod vrhunskih penjača.

Tea se stidljivo nasmije. Ninu zbuni njezin glas. Nije sudjelovala u razgovoru i dosad se činilo kao da spava.

– U autu ful smrdi od našeg znoja! – uzvikuje Teo i stišće ruke uz tijelo. Luka širi ruke, skuplja ih i to ponovi nekoliko puta, pa se njih dvojica opet nasmiju. Tea prstima začepi nos i okrene se prema prozoru. Nina promatra njezin profil i pokušava dokučiti Teine misli. Penje bolje od njih dvojice zajedno. Ima bolji posao nego što će njih dvojica ikada imati. Što jedna Tea radi u ovom autu? Što radi na ovom izletu? Da je manje šutljiva, možda bi onda u njezinim riječima pronašla nešto za što bi se mogla uhvatiti. Tea ostaje zagonetka veća od samog penjanja. Njezin profil je najpravilniji od svih koje je ikad vidjela. Kosa je odrezana pravilno i pažljivo kao engleski travnjak. Da ima olovku i papir, pokušala bi je nacrtati. Njezinu bi kosu blago isjenčala.

Luka nastavlja svoj uzbuđeni govor o problemima u zemlji. Govori sve glasnije i zatim gotovo viče dok se okreće prema Nini.

– Naći posao je praktički nemoguće! Ne znam kada sam posljednji put nešto pametno i normalno radio!

– A da si bio plaćen! – nadovezuje se Teo još glasnije s prednjeg sjedala.

Nina duboko uzdahne.

– Ovako moja baka uzdiše! Kao da cijeli svijet propada! – vikne Luka. Teo se nasmije.

Nina se ponovno sjeti pitomih kućica koje je čitav dan gledala s brda, žbuna kraj kojeg je sjedila dok su ručali, a Teo i Luka halapljivo gurali jaja u sebe. Luka se osvrtao po brdu kao da mu nije dosta, kao da traži još kakvu hranu za proždiranje. Da je pored njih prošla srna, skočio bi na nju, nije sumnjala. Zario bi joj zube u vrat. Nina je gledala u žbun. Što žbun hoće? Važno mu je jedino postojati. Biti ljekovit. Po čitave dane. Što želi trava? Mirovati i rasti. Kišu i sunce. Ništa drugo.

A što što to zapravo želi Luka? Kad god bi ga to upitala, nakon ručka ili usred jutarnje kave, odgovarao joj je da o tome još razmišlja i da ga ne smije požurivati. Želi penjati, u to je siguran. To čini stvari čišćima. Dokad misliš razmišljati? – željela mu je uzvratiti, ali bi se uvijek na vrijeme suzdržala i pogledala na drugu stranu.

– Ti ne razumiješ – nastavljao bi on. –  Nemam dovoljno koncentracije za druge stvari. Misliš da ne bih bio sretan da mogu, kao ti, satima slikati jednu sliku?  Bio bih presretan! – zatim bi, nadureno,  nastavljao jesti.

Ninu počne obuzimati dobro poznat osjećaj. Često bi ga doživljavala kao lagano kipljenje iznutra koje počinje negdje u području želuca, a zatim se penje kroz grudi i vrat prema glavi, gdje se pojačava i pretvara u velike mjehure. Ponekad bi se toliko uskovitlao da ga Nina više ne bi mogla kontrolirati. Bio je specifičan po tome što se javljao jedino pored Luke. Jednom je kovitlac nervoze postao toliko snažan da je uzela šalicu iz koje je pila kavu i razbila je o radijator. Komadi šalice su se razletjeli po zraku, a Luka ih je zaprepašteno istog trenutka počeo sakupljati i iznositi iz sobe, kao da je htio da se taj nemili incident poništi i prije nego što se dogodio.

– Moraš manje raditi – rekao joj je poslije. – Čula si za burn out sindrom? Jebote, mislio sam da sam ja živčenjak u ovoj vezi. – Nasmiješio se i poljubio je u glavu.

Kućice, zavičaj, žbun, pokušava se smiriti fokusirajući se na ugodne prizore. Sjeti se Tee kako penje, njezinih pomno oblikovanih pokreta i snažnih leđnih mišića dok se hvata za stijene i ne misli ni o čemu drugom osim o tome gdje i kako će položiti stopalo.

Osjeća Lukin pogled na sebi kao da joj pali gornji sloj kože s lica i ostavlja opekotine po obrazima. Zna da čeka da ona progovori. Čitavo vrijeme nije ništa rekla, a Luki to nije zabavno. Bez borbe nema adrenalina.

– Mnogi su postigli nešto ovdje. Pogledajte Teu. Kao što neki ne uspiju ama baš nigdje – konačno tiho kaže i ponovno se čelom nasloni na prozorsko staklo.

Teo i Tea ne progovaraju s prednjih sjedala. Teov osmijeh je zaleđen, usne su mu čudno iskrivljene u cereku. Teino lice je ozbiljno i odsutno. Nina ne zna slaže li se ona s njima ili s njom, ili je pak sve to toliko daleko ispod nje da na njihovu raspravu i ne obraća pažnju. Ostali u njihovom penjačkom klubu se svi sa svima bespogovorno slažu, kao da ih je zajednički hobi učinio istomišljenicima nekakve sekte.

Smrad u autu postaje sve jači, pa Nina sasvim malo otvara prozor. Pored njih prolaze kuće i šume kao na velikoj, odmotavajućoj traci. Upravo prolaze pored niza lijepo uređenih vila. Svaka od njih ima maleni vrt, podrezano cvijeće i svježe obojanu ogradu. Koliko vremena ljudi troše na uređivanje ovih kućica, pita se Nina. To je sigurno svakodnevan rad. Sati i sati. Baš kao i treninzi za penjanje.

Tea tiho prekida nastalu tišinu i upitno se okreće prema Teu.

– Možda ne moraš ići u Argentinu. Možda bismo mogli živjeti tu negdje, u jednoj ovakvoj kući?

Oho, pomisli Nina. I Tea o nečemu razmišlja. I to o Teovim hvalisanjima i putovanjima. Mislila je da se Teine misli bave uzvišenijim temama: geopolitičkom situacijom. Kvantnom fizikom. Ali životom u kući s travnjakom? To je pravo iznenađenje!

Teov pogled usmjeren je ravno na cestu. Ne odgovara. Rukama snažnije stisne volan, Nina primijeti zatezanje mišića na njegovim rukama.

– Luka ima pravo –Teo konačno odgovara Tei – ovdje je očajno. Zato idem, kužiš. Sve sam isplanirao.

I dalje gleda ravno ispred sebe. Nina odmiče glavu od prozora i pogleda prema Luki koji se smiješi.

– Hoćemo pustiti neku glazbu? – kaže, ne gledajući ni u koga određeno. – Možda ima nešto na radiju…

 

Hvata je umor od ljutnje i želi ga zatvoriti u bocu. Ugušiti u glazbi. Dovesti se u stanje lelujanja, kao na brdu. Promatrati promjene svjetla uslijed sumraka.

Tea je i dalje okrenuta prema Teu. Nina primjećuje da je njezin profil jednako pravilan i s druge strane. Kako se osjeća netko s toliko pravilnim profilom, pita se Nina. Je li i sve ostalo u njezinom životu tako ispravno? Čarape uredno poslagane u ladicama, suđe savršeno posloženo u ormarićima iznad sudopera? Grudnjaci, za svaku priliku, na finim crnim vješalicama.

Jedno vrijeme, koje se Nini čini beskrajno dugim, vlada tišina. Konačno tišina u autu koju je tako dugo čekala. Samo, ova tišina je napeta, lažna kao i penjanje. Tišina je šifra za…? – postavi novu pitalicu bez odgovora.

Tea gleda u Tea još gotovo minutu, a zatim mirno progovara. Njezin glas je ugodan i čist, pomisli Nina, kao voditeljice radioprograma:

– A što će biti s nama? Jesi li i to isplanirao?

Nina zadrži dah dok osjeća kako joj se čelo počinje žariti. Val srama i nelagode popne se duž njezinog trupa prema vratu. Luka se trgne i živne, kao da ga je netko uboo iglom u stražnjicu. Pljesne rukama i lagano počne poskakivati po sjedalu.

– Da, Teo – govori namještenim glasom koji bi trebao imitirati Tein – ne smiješ nigdje bez svoje drage cure. To su plodovi veze, jednako kao kad mene ova moja vrijeđa da nigdje i nikad neću uspjeti.

Lice mu se pretvara u nasmiješenu masku koju je toliko puta vidjela. Masku koju nije moguće otrgnuti, zapaliti ili uništiti. Počinje fajt i Luka je spreman. Luka je rođen spreman.

Nina duboko udahne i zadrži dah, kao da se sprema zaroniti. Nitko ne progovara. Mrak polako pada na polja. Ljetni sumrak i sparina ulaze u auto.

– Kužiš, to ti je prava podrška – nastavlja Luka obijesno – kad ti žena kaže: nikad ništa od tebe!

Rukama se čvrsto drži za sjedalo, kao da bi uskoro mogao zajedno s njim biti ispaljen kroz krov automobila. Tea i Teo šute. Tea spusti glavu prema krilu. Rukom prođe kroz crnu kosu i posegne za ruksakom. Ruke joj nestaju u njegovoj unutrašnjosti. Luka također rukom posegne prema džepu. Što će izvaditi iz njega, pita se Nina. Ručnu bombu?

Luka vadi praznu ruku iz džepa i okreće se prema Nini kao da sluti njezine unutrašnje monologe:

– Hajde! Reci više nešto! Pun mi je kurac tvoje pasivne agresije i uzdisanja!

Ona hvata zrak i počinje, polako i oprezno, kao da gazi po jajima. Vlastite riječi učine joj se kao parole ispisane na velikom platnu.

– Mislim da nije problem u državi. Preciznije; jest, problem je i u njoj, ali čini mi se da mnogima to služi kao izgovor. Treba poduzeti nešto. Barem se potruditi – kaže.

– Za dom spremni! – vikne Teo i njih dvojica se opet počnu smijati.

Nini zazvuče kao dvije hijene.

– Trud je precijenjen, znaš – kaže Teo.

– A šta ti misliš, da je moguće mijenjati ovo društvo? – Luka joj se unosi u lice.

Ona lagano odmahne glavom. Sunce na zalasku uđe joj u oči i žmirne. Ogniuno sta solo sul cuore della terra…[1] sjeti se početka citata koji je obožavala u srednjoj školi. To je bio citat koji ju je najviše smirivao od svih koje je ikada čula. Padao je na nju poput svilenog plašta i štitio je onako kako Luka na kraju ipak nije mogao.

– Ja znam da bih u drugoj zemlji bio sretan. Ovdje mi svi samo seru. Idi Teo što dalje, boli te racku za sve! Nema ovdje ništa za nas. Nije da ćemo dobiti iakvu potporu od njih dvije – kaže Luka konačno, odmičući pogled s nje.

Nina spušta glavu. Grad se približava. Obiteljskih kuća više nema i sve je više zgrada. Sumrak je miroljubiv, prijelaz u mrak gotovo nježan. Nema ni hladnoće. Blagost ljetnih mirisa skuplja se oko njih u zraku. Vani je potpuna tišina. Ostalo je desetak minuta vožnje i duboko udiše, kao da želi u sebe sakupiti sve ono iz atmosfere što je ljetno poslijepodne izbacilo i sada ostavlja noći, na korištenje po volji. Pogleda u Luku. On napeto gleda pred sebe kao da će skočiti na sljedeću riječ koju netko izgovori i izudarati je. U autu je već gotovo mračno. Nina zatvara oči i dodiruje se po čelu i kosi. Pokuša se sjetiti kada je zadnji put osjetila nešto poput olakšanja.

            …trafitto da un raggio di sole…[2], nastavlja citat u sebi, kao mantru. Pokuša se sjetiti kako ide dalje i čiji je, ali ne može. Zatim se okreće prema Luki i šapne:

– Molim te. Ne provociraj – i potapša ga po nozi.

On je pogleda ljutito, gotovo bijesno, ali ne kaže više ništa.

– Imaš pravo Luka. Jebe mi se – kaže Teo tvrdo s prednjeg djedala. – Idem i ne vraćam se.

Tea je utihnula i utonula u sjedište. Nina više ne vidi njezinu kosu ni ruke.

Stižu do odredišta, zgrade u kojoj žive Nina i Luka. Teo zaustavlja auto, ali nitko ne prekida tišinu. Nina kupi stvari pored sebe sa sjedala i stavlja ih u ruksak. Boca vode, pulover. Promrsi pozdrav i izlazi iz auta. Gleda u nebo iznad zgrada. Nema vjetra. Uskoro će se posve smračiti. Luka uzima svoje stvari, potapša Tea po ramenu, uzvikne: – Pozdrav, ljudovi! – i izađe. Pocupkuje pored Nine kao da se sprema početi trčati.

– Teo je zapravo pravi idiot – kaže Luka gotovo veselo i unese se Nini u lice – ali vidiš, i on je završio sa super curom, kao i ja! – zagrli je desnom rukom, a lijevom primi naramenicu ruksaka. – Ne znam šta je to s vama ženama da odaberete ovakve debi…

Udarac mu zanese glavu tako da se u jednom trenutku učini da će se okrenuti oko svoje osi, ali to se ne dogodi i glava mu se nakon početnog trzaja vrati u prvotno stanje.

Od siline udarca Nina i sama zatetura. Primi se za ruku, skvrči i okrene na mjestu. Čini joj se kao da su njih dvoje zajedno izveli pokret iz vlastite, privatne koreografije. On je glavom okrenuo prema lijevo, prema naprijed i zatim prema dolje, a ona zamahnula lijevom rukom, skvrčila se i čučnula. Čuje udaranje automobilskim vratima, dva puta i pretpostavi da su Teo i Tea izašli.

Shvati da su joj oči čvrsto zatvorene, kao zalijepljene. Polako pokušava otvoriti jedan kapak pa drugi, dok joj bol u šaci i dalje pulsira. Kada otvori oči shvati da je u tih par minuta pao mrak.

            … ed e subito sera[3], prisjeti se konačno kraja citata koji ju je ispunjavao smirenošću sumraka na moru i u koji je uvijek duboko uranjala svakim dijelom kože na povratku s plaže. Samo, ovaj put je ostavi ravnodušnom. Kovitlac u njoj se pojača.

Luka se savio u čučnju i drži se rukama za bolno mjesto. Okrenut joj je leđima. Teo i Tea stoje iznad njega poput zbunjene publike koja nije sigurna u protokol u ovakvim situacijama. Konačno mu Teo prilazi i saginje se do njega. Luka se ne želi pomaknuti iako mu Teo stavlja ruku na glavu i nešto govori. Nina ne čuje što. Lukine velike šake prekrivaju mu čitavo lice, pa nitko ne može procijeniti nastalu štetu.

To nije pošteno, pomisli Nina. Trebaju vidjeti što je napravila. I ona, pogotovo ona treba vidjeti. Dolazi do Luke koji još uvijek čuči i naglim naletom ga rukama gurne na pod. Teo i Tea se spremno odmaknu od njih pola metra, kao da čekaju nastavak zanimljive intraktivne predstave. Luka se zbuni i pomakne ruke s lica kako bi se njima, u naglom gubitku ravnoteže, dočekao na zemlji.

Nina se zagleda u njegovo lice. Iz nosa mu curi krv i jednim okom ubrzano trepće, kao da ne vidi dobro. Gleda je uplašeno i čini joj se da će podignuti ruke da se obrani ili da prekrije glavu. Gdje ti je fajterski gard sada? – poželi ga pitati. Želi pljunuti na njega. Trebalo bi nastaviti, pomisli divlje. Pozabaviti se njegovim pasta-za-zube osmijehom. Šutati ga dok se ne onesvijesti. Bi li itko reagirao?

Svi za nikoga, nitko za sve, mogao bi biti novi penjački slogan – pomisli. Udarci su šifra za…?

Približi mu se i nadvije nad njega. Osjeća da se krajevi njezine jakne šire i da bi ga ovakvog, skvrčenog i uplašenog na podu mogla čitavoga obuhvatiti i ugurati u sebe. Digne jednu nogu s poda i približi je njegovoj glavi, nekoliko centimetara iznad, kao da će stati na nju. Luka se i dalje ne pomiče. Čuje samo njegovo ubrzano disanje.

Tea dolazi do njih i u jednom, kratkom trenutku, Nina pomisli da će je obuhvatiti, primiti oko struka, šapnuti joj nešto ili je jednostavno odvući i tako zaustaviti, no ona stane na drugu stranu i nadvije se nad Luku polako i oprezno, kao u usporenom filmu. Njezin savršen profil promatra ga bez emocija, znalački.

Nekoliko trenutaka nitko se ne pomiče, čak ni Teo koji promatra Teu ništa ne shvaćajući dok rukama prolazi preko glave. Nina skreće pogled s kvrge na Lukinom licu i sada gleda samo u Teu koja stoji s druge strane, bezvučno i nepokretno, kao njezin odraz u ogledalu. Hoće li se pomaknuti? Hoće li ga ona dokrajčiti?

Mrak ih pokriva polako kao da se razvlači debeli poplun. Obrisi zgrada pred Ninom lelujaju u uličnoj rasvjeti. Vjetrić je ponovo počeo, osjeća ga na licu prekrivenom kapljicama znoja. Podigne pogled i na crnim listovima obližnjeg drveta vidi tek blago titranje lišća. I odmah je večer, pomisli na svoj omiljeni citat. Mišići joj se počnu opuštati.

Osjeti da je hvata mučnina.

Pomakne nogu od Lukinog lica i okrene se od njih. Protrese ruku i nesigurnim, klimavim nogama zaputi se prema zgradi.

 

[1] Prijevod s talijanskog: Svatko stoji sam na srcu zemlje…

[2] Prijevod s talijanskog: …proboden sunčevom zrakom...

[3] Prijevod s talijanskog: … i već je večer.

 

S francuskoga preveo Dinko Kreho

 

Pripovjedač Jean pisac je u kasnim četrdesetima, autor maratonskog scenarija o životu Hermana Melvillea za koji vjeruje da ga je jedino Michael Cimino, redatelj Lovca na jelene i mitska figura američkog filma, u stanju shvatiti i prenijeti na filmsko platni. U opsesivnom naumu da od scenarija stvori film koji će Cimino režirati, Jean proživljava niz avantura koje ga vode po Parizu, i New Yorku, po francuskoj i talijanskoj provinciji, ali i po samim filmovima – koje do besvijesti gleda ne bi li došao do mističnog otkrića čije postojanje tek sluti.

 

7

Tot

Totov boravak u inozemstvu po pravilu ne bi trajao duže od šest do osam dana, no sad već tri tjedna nije bilo glasa od njega: 1. rujna sjeo je na avion i krenuo na turneju po sjevernoameričkim kockarnicama, a bio je 23.; kako je Sabbata mučila usamljenost a moji posjeti više nisu dostajali da primire njegov cvilež, na kraju sam ga uzeo kod sebe; volio sam tog psa, ali sam bez sumnje i odveć ozbiljno shvaćao svoju ulogu: činilo mi se da mi cijeli dani prolaze u tome da ga hranim, pratim ga do malog vrta da obavi nuždu, igram s njim lopte kao da je dijete; nije mi više uspijevalo mirno razmišljati, čak se i moja samoća raspadala u paramparčad: Totov povratak bio je prijeko potreban.

Čak ni njegovoj djevojci Anouk nije bilo poznato kad se vraća; kako nije imao ni mobitela ni mejla, nismo imali načina da dođemo do njega. Uostalom, čak i kad je bio kod kuće bio bi nedostupan: strast za igrom navodila ga je na druženje sa sumnjivim tipovima, i zasigurno je bio upetljan u mutne poslove s novcem; ponekad bi se tako zabarikadirao i tjednima živio poput ilegalaca, s navučenim roletama – “igrao bi se mrtvaca”, kako je govorio: i u takvim bih prilikama ja, opet i uvijek ja, izvodio psa.

Nikad nisam shvatio što je zapravo bila suština našeg sporazuma (svakako me nije privlačilo ni da o tome razmišljam): razmjena psa za televizijski ekran djelovala mi je neobično, a uostalom, jesam li išta i tražio od njega? Ne, nisam. Živite sami, i odjednom vas tako napadnu, najprije je posrijedi pas, a onda se sve ostalo nadoveže, poput sunovrata.

Tota sam prvi put vidio na hodniku: izlazio sam iz lifta a neki me tip promatrao iza odškrinutih vrata: visok i mršav, bos, u kimonu od crvene svile ukrašenom vezovima na kojima su zmajevi bljuvali vatru. Smjesta sam shvatio da je ta vatra njegova: djelovao je kao čovjek kojega su maknuli s lomače kako mu plamen ne bi do kraja izjeo tijelo. Uz to, u pojavi je imao nešto od plaćenika i nešto od Crvenokošca; ispijeno lice, oštar pogled; kosa podšišana u stilu bivših vojnika. Kasnije sam saznao da je bio u Legiji stranaca,  i da je pet godina boravio u taboru u Džibutiju, a zatim u Abu Dabiju; saznao sam da se borio na raznim ratištima, u operacijama u Čadu, u Maliju, u Libanonu; saznao sam, zahvaljujući Anouk – jer sȃm ništa nije govorio, većinu je vremena šutio i usta otvarao samo onda kad je valjalo izdati naredbe – saznao sam, dakle, da je za vrijeme urona u moru na obalama Džibutija, nakon što je ozlijedio nogu na koraljnom grebenu, na Tota privučen krvlju jurnuo morski pas; navodno mu je cijelo tijelo bilo izbrazdano ožiljcima koji su svjedočili o toj strašnoj bitci, ali je morski pas, zauzvrat, bio mrtav: Tot ga je raskomadao.

Upitao me, tiho, žalobnim, potmulim glasom, jesam li vidio njegovog psa. U malom vrtu unutarnjeg dvorišta doista sam bio susreo dalmatinca koji je mokrio uz platane. To je on, rekao je: mislim li da će se popeti natrag? Slegnuo sam ramenima: znati što jedan pas smjera nije baš moja specijalnost.

Nekoliko minuta kasnije, netko mi je kucao na vrata: bio je to opet on, bosonog, sa svojim kimonom i luđačkim očima; imao je zubni apsces i morao je smjesta zubaru, dolje na Trgu Édith Piaf; zubi su mu krvarili i želio je samo jedno: da ih jedan za drugim počupa pincetom. Štoviše, posve se jasno sjećam, u tom trenutku posegnuo je u džep kimona i izvukao malu metalnu pincetu, koju je brže-bolje gurnuo u usta; mislio sam da će si iščupati zub, tu preda mnom, već sam zamišljao okrvavljeni komadić kad me upitao: da li bih mogao pripaziti na njegovog psa dok njega nema.

Nemoguće je odmah ispričati što se odigralo između Tota i mene: do toga moram doći kroz ovu priču, čija labirintska narav, vjerujte, nije namjerna. Volio bih da pripovijest bude jasna, no čini mi se da je jasnoća uvijek samo etapa: njezina savršenost ukazuje na nemogućnost da se dovoljno dobro vidi što je iza horizonta.

Uz to, ništa još nije svršeno: ma koliko se trudio svesti Tota na njegovo očajanje, strepim od njegove osvete – bili smo povezani u gotovo užasavajući dosluh. U toj se priči demoni umnožavaju, od janjeta preuzimaju njegov gnjev. Jer, greška ne spada samo u tamu, drhtati mogu i nevini, nitko nije kadar ostati na nogama kad osvan dan za svođenje računa. Oduvijek sam patio. No plašim se samo jednoga: da ne postoji ništa, da su naše duše, naime, mrtve.

Većinu vremena Tot je bio nakostriješen; agresivnost je djelovala kao njegov prirodni element: uvijek je bio na korak od tuče. Je li već bio ubio nekoga? U svakom slučaju, živio je u smrtnom strahu da će to učiniti. To je dvosmislen strah: on vas doziva poput žeđi. Nema sumnje da je takvoj želji nemoguće uteći, jer ona ne prestaje rasti, i ubrzo zauzme i najmanji dah: jednom kad u vas uđe ideja o zločinu, ne samo da se spokoj udaljava, nego se i smrt izoštrava – živite sa svojom smrću.

Za većinu ljudi smrt ne postoji, oni ostanu bez prijatelja, ostanu bez roditelja, pate zbog toga, no njihov im vlastiti nestanak ostaje negdje u daljini: nizašto na svijetu ne bi željeli posjetiti vlastitu raku; zatvaraju oči dok ih nož mirno reže.

Tot je, naprotiv, pripadao svijetu žrtvovanja: slabosti koje su pogađale to tako jedro biće i po cijeli ga dan vezivale uz krevet ukazivale su na tu obuzetost. Totov mir proizlazio je iz činjenice da je spaljen od glave do pete; takva opeklina štitila ga je od raspada kojem podlegne većina stvorenja, budući da strahuju za ono što su stvorila.

U tome je bila njegova snaga: Tot ni na koji način nije tražio priznanje, postojao je sȃm i ništa ga nije moglo vezati, ništa osim njegovih groznica, čija je upornost, izgleda, vodila u noćnu moru. Nije važno je li bio plitak ili dubok, Tot je prije svega bio opasan: ta opasnost pribavljala je njegovom životu neku vlažnu postojanost; i nema sumnje da nije pojmio nikakvu istinu osim one vlastitih poroka: upravo mu je njihov opseg, njihova rigoroznost omogućavala da tako precizno diše.

Između svojih pokeraških turnira, Tot se bavio lovom. Čak sam mu i pravio društvo na jednom od njegovih noćnih izleta u šumu (nije još vrijeme da se ispripovijeda ta epizoda). Njegov je stan bio isti kao i moj: isti stakleni zid, isti mračni hodnik. Nigdje ukrasa. Atmosfera skrovišta, s polovnim namještajem i informatičkim materijalima naslaganim u kutevima. Tamo gdje sam ja u dnevnome boravku smjestio televizor on je instalirao oružarnicu: sastojala se od svih vrsta hladnoga oružja, čije mi oštrice bljeskaju u glavi dok ispisujem ove retke, prvenstveno jedna sjekira koju je upotrijebio one večeri kad me je pozvao na večeru; nadalje, bile su tu i tri puške: dok smo jednog poslijepodneva kod njega pili pivo, izvukao je iz džepa ključ, otvorio vitrinu i zgrabio onu u sredini, nanišanio, naciljao svog psa, pa odjednom uspravio oružje i pružio ga meni.

Je li on bio taj koji me inicirao u lov? Ne bih rekao: jednom kad se takva strast manifestira, već je odavno našla svoj predmet; ipak, ako se za mene lov odvijao prije svega u mojoj glavi, za Tota je on podrazumijevao stvaran čin: valjalo je sve do smrti goniti neku siluetu.

Njegovi brzi, precizni pokreti, bili su pokreti nekog iniciranog: u sekundi preći iz hladnoće u groznicu, a onda i natrag, pretpostavlja disciplinu kakva nedostaje zbrkanim srcima.

Puška koju mi je stavio u ruke bila je njemačka, marke Haenel, po njemu najbolje za pratitelje; upravo jurišne puške tvrtke Haenel, rastumačio mi je, koristio je Wehrmacht; nakon Drugoga svjetskog rata radionica Haenel specijalizirala se za oružja po narudžbi: ovo poluautomatsko oružje za lovce-strijelce s desnim kundakom proizvedeno je na njegov upit, da bi mogao pratiti plijen kroz šumu i pucati dok se kreće. Jer ono najbolje u lovu, govorio je Tot, jest praćenje: kad dođe trenutak da naciljaš, da pucaš, trenutak da ubiješ, lov je već gotov; lov se, govorio je Tot, ne sastoji od namještanja križišta na viziru, nego od gonjenja plijena sve do trenutka u kojem vas ništa više od njega ne razdvaja: da bi se zaista bilo dijelom lova, potrebno je da se vaš umor izjednači s umorom životinje koju pratite, da se dva daha usklade i na neki način i postanu jedno; istinski lov, uspješan lov, podrazumijeva da ste odnijeli pobjedu nad životinjom prije no što ste i zapucali, dakle da se cijelu noć suočavate s njom, i da vas potjera kroz šumu isprazni od svega što vas od nje dijeli; istinski je lovac onaj, rekao mi je, koji i dalje diše nakon što njegov plijen ostane bez daha, istinski lovac iscrpi svoj plijen, koji odustane od skrivanja i na koncu mu se prostre pred nogama. Tad pogled životinje koja se okreće k vama posveti životinju u vama; dahtanje koje struji kroz vaša dva tijela ukida rastojanje. U lovu ne postoji milost, rekao mi je Tot: onaj tko iscrpi protivnika pristaje mu prekratiti muke. Tada, rekao mi je, pronađeš svoju čeljust: volim ubijati, reče Tot, a lovci koji tu radost prešućuju lažu.

 

Moram priznati nešto što zacijelo nije nepovezano s mojim problemima s Totom. Jedne mi je večeri na vrata pokucala Anouk. Je li to bilo srpnju ili u kolovozu? Tražila je Tota. Rekao sam joj da je otišao na nekoliko dana. To nije bila istina, Tot je bio kod kuće – pravio se mrtav: nije htio vidjeti nikoga, čak ni Anouk (kako mi je rekao, pogotovo ne nju).

Nije mi bilo posebno stalo do toga da zaštitim Tota, ali odvratna mi je bila vlast koju je imao nad Anouk, gubila je na šarmu iz dana u dan, Tot ju je imao u šaci, dostajalo bi da jednoga dana zatvori pesnicu i zdrobio bi je.

Čudila se što joj ništa nije bio javio: njezina tuga bila je tuga djevojčice; pozvao sam je da uđe.

Anouk je bilo dvadeset i nešto (rekao bih dvadeset četiri), dotad sam je dva-tri puta bio susreo u kvartu s Totom, započinjala je tezu iz filozofije o Wittgensteinu, o jednoj maloj Wittgensteinovoj pripovijesti koja se bavila Zlatnom granom, kao i, na širem planu, vezom između logike i mistike; predavala je filozofiju u nekoj prigradskoj srednjoj školi, u Deuil-la-Barreu; bila joj je to prva godina, još je bila stažistica, a nastavnički rad već joj je djelovao kao ludost. Bila je sjajna, njezinu strast za grubim muškarcem kakav je bio Tot doživljavao sam kao rasipanje; zamišljao sam je kao gmiže pred tom nijemom sovom; ta mi je vizija bila nepodnošljiva.

Bio sam upravo započeo s tko zna kojim gledanjem Ciminovih Vrata raja, pa sam joj predložio da ih dođe gledati sa mnom. To je film o osnivanju Amerike putem zločina, rekao sam joj, film koji pripovijeda kako su bogati likvidirali siromašne, kako su krajem 19. stoljeća u jednom okrugu u Wyomingu zemljoposjednici, uz podršku organa vlasti, sastavili crnu listu imigranata koje valja ukloniti i unajmili plaćenike da obave taj posao. Taj sam film osobito volio stoga što je u njemu, kao i kod Flauberta, klasna borba ispripovijedana kroz sjaj ceremonija: tu su seks, ples i smrt. Povrh toga, kao što će i sama ustanoviti, tu su i prostranstva azurnog neba koje se sručilo na likove, tu su Rocky Mountains, planine Colorada i Montane, sa svojim snježnim vrhovima u kojima među krdima jelena svijetli bijeli jelen istine, tu su beskrajne periferije kojima konvoji migranata idu i zapinju u blatu, tu je ona zlatna svjetlost koja tragediji podaje boju nade.

Kad se našla pred prostorijom u kojoj živim ustuknula je; moja soba noću nalikuje grobu: grobu faraona, rekla je i osmjehnula se. Zastala je pred papirusima i vrhovima prstiju pomilovala sovino grlo; njene su kretnje bile tako profinjene da su se činile nevidljivima; u sebi je imala zalihu tišine koja mi je godila – toliko sam bio navikao biti sȃm da mi je govor djelovao kao anomalija.

Već sam bio pomalo pijan. Natočio sam joj čašicu votke, ona je skinula svoju avijatičarsku jaknu, zadigla kosu u punđu koja je otkrila vrat posut madežima, sjela na razvučeni kauč, popila votku i smjesta zatražila još jednu. Kiša je lagano bubnjala po staklenom zidu. Anouk je djelovala odlučno koliko i odsutno, pogleda u isti mah tvrdoglavog i praznog, kakav ponekad imaju mlade žene; njezine sive oči, njezino jedro lice činile su je sličnom vjeverici. Njezine zlatne naušnice imale su oblik suza. Nekih večeri baršun klizi glasovima kao da nam se zvijezde pale u grlima.

Pružila se na krevet pored mene, tu će pričekati Totov povratak, sigurno će se čuti kad bude otključavao. Pružio sam joj votku, koju je pila iz boce; počeli smo gledati Vrata raja i usput pušili džointe.

Lijepo je bilo gledati film udvoje: postoji li točnija definicija mira? U noći, dok su na ekranu krajolici Wyominga razapinjali svoja vatrena nebesa a planine s dalekim spokojem bogova promatrale život likova, s vremena na vrijeme sam, zahvaljujući bljeskovima s ekrana, razabirao Anoukino lice, nje za koju sam mislio da je pospana, no koja je bila usredotočena. Kad bi upalila cigaretu, njezin pirsing u rubu nosa zasvjetlucao bi na malome crvenom ognjištu, a ja bih iskoristio priliku da promotrim liniju njenih usana oblikovanu sjenom.

I dok kiša nije prestajala bubnjati o staklene zidove, sumrak je nebom raširio beskrajno šarenilo svojih nijansi, nebom koje, dok je k nama naginjalo isprepletene krošnje lipa i kestena unutarnjeg dvorišta, kao da je zajedno s olujom cijelo stupilo u sobu. Nebeska prostranstva ispunjena bijelim planinama iz Vrata raja miješala su svoj zasljepljujući sjaj s gromovima čije je režanje izluđivalo Sabbata. Noć je bila narančasta i crvena. Užitak je biti na sigurnom kad udari potop: Anouk se sklupčala s jastukom, slutio sam njezin smiješak, noć je bila savršena.

Zapalila se za dugačku scenu slavlja u kojoj imigranti pred njihov masakr plešu na koturaljkama ispod hangara Heaven’s Gate, tih vrata raja koja na koncu neće biti drugo ime Amerike, niti bilo kakve Obećane zemlje, već uboga dvorana za proslave prošarana crvenim svjetlom u kojoj, dok pleše u gorko-slatkom ritmu kadžunske glazbe, žamori stado vječitih žrtava Povijesti.

Film traje gotovo četiri sata, predložio sam pauzu. Anouk me je upitala može li se otuširati. Iskoristio sam to da pripremim špagete all’arrabbiata i otvorim bocu bijeloga vina koju sam držao na hladnome.

Vratila se umotana u ručnik, mokre kose koja je mirisala na limun i narančin cvijet; s osmijehom se pružila pored mene; sitne kapljice presijavale su joj se po ramenima; nokti su joj bili lakirani narančasto.

Jesam li čuo da se Tot vraća? Ne, ni zvuka, nikoga.

Kako mi je primakla lice da me poljubi, razvezala je ručnik. Dojke su joj bile sićušne, tijelo nježno i slabašno kao kod moje sove: dok sam prinosio usta njenom spolovilu, činilo mi se da bih joj jednim udarcem mogao smrviti sve kosti.

Bilo je prošlo nekoliko mjeseci otkako sam zadnji put vodio ljubav, a alkohol i nije od pomoći; obično ste teški, utrnuli, ne diže vam se lako, ali Anouk mi je drkala s nježnošću. Ruka joj je bila topla, gotovo kao da će se otopiti, a njezini dugi prsti nalakiranih noktiju stiskali su moj kurac s nekom vlažnom žustrinom. “Bez penetracije”, rekla je. Po sobi su žmirkala mala svjetla a mi smo se ljubili s takvim žarom da se malo pljuvačke izlilo na naša tijela i pokvasilo Anoukine dojke, koje sam mijesio kao lud. Sisao sam joj picu, dugo: bila je prava radost pretresati njene usmine, lizati cijeli taj plod pun sokova i vrškom jezika otvarati nabore njezine vulve. Usta su mi gorila, puna bale, nisam više vladao sobom. Hvatala me za kosu i cvilila, i dok mi je pritiskala glavu da bi moj jezik prodro dublje u njezinu pičku počela je podrhtavati, ramena su joj se zatresla i ispustila je krik: njezina radost rasparala je noć. Pomislio sam na Tota, koji je, iza zida, bez sumnje sve čuo.

Sabbat se probudio, prestrašen, i bacio na nas: ugrizao me za guzicu, a onda skočio na krevet i cvileći stao lizati lice Anouk.

Uspravio sam se, orošenog lica; ona je kleknula i progutala mi kurac. Pogled joj je imao boju oluje, ali je već djelovala odsutno. Noć nas je obmotavala kao baršunasta maramica. Unatoč boli u guzici, pod Anoukinim prstima osjećao sam kako sav postajem tečan. Upravo tu možda počinje blaženstvo, u trenutku kad vas ženska ruka razriješi sile teže. Sabbat je stao lajati. Primakao sam kurac Anoukinom licu i umazao joj obraz spermom, na meni je bio red da vrisnem od uživanja. Prasnula je u smijeh, kao i ja. Rastvorio sam stakleni zid; pružili smo se na krevetu. Miris kiše pomiješao se s mirisom seksa i limuna.