On pleše. Prije njega odgledala sam već četiri nastupa, nakon njega slijedi još jedan, ali svima je jasno tko će biti pobjednik. Dok pleše, gleda u mene prodorno, svojim žeravicama. Ne smijem se pomaknuti jer znam da bi ga to dekoncentriralo. Ne smijem čak ni trepnuti. Oči mi se pune suzama. Trup i glava su mu sasvim mirni, kreće se samo nogama i rukama, u svim smjerovima. To je njegov ples, njegova improvizacija, njegovi tokovi nad kojima nitko nema kontrole, pa ni on.
Sam je s vatrom.
– Naša vatra je to, draga – kaže uvijek kada mu spomenem plamen koji vidim u njemu. – Sjećaš li se kad smo radili predstavu?
Oko njega plešu još tri plesačice. Mlade su, gipke i lijepe. Ali ne gledam u njih. Mislim da ih nitko ne primjećuje, svi su koncentrirani samo na njega. On ispunjava čitav prostor, proždire ga i kovitla poput oluje. Njegovi pokreti su pokreti borbe na život ili smrt, pretvara se u njih i u tim trenucima ne postoji ništa drugo. On nema mjere. Mjera je za običnjare, kaže.
Slijedi ga prodoran pljesak dok silazi sa široke bine. Natjecanje u dobnoj skupini od dvadeset do dvadeset i pet godina gotovo je i on se lagano kreće kroz zrak, kao da lebdi, prema meni. U sljedećem trenutku već mi je vrlo blizu. U gužvi smo, sajam je u punom jeku. Ljudi prolaze pored nas, pričaju i guraju se. Odvlači me do improviziranog zida od kartona na kojem su zalijepljene publikacije jedne od izdavačkih kuća koje na sajmu prodaju svoje knjige. Crven je i mokar, a njegove oči isijavaju.
– Draga, imam dobre vijesti! Psijihatru se trebam javljati samo mjesec dana! Nakon što pokažem kajanje i slična sranja, slobodan sam.
Maše rukama ispred mene u žaru objašnjavanja.
– Dobro je, ali moraš ipak dopustiti da ti pomognu, nemoj samo glumiti krivnju – upozoravam ga smiješeći se.
Njegov entuzijazam čini mi se u ovom trenutku ispravan. Svakome se može dogoditi nešto čudno. Činilo mu se da su ljudi oko njega opasni? Kome se to nikada nije učinilo neka baci prvi kamen. Napao je prolaznika za kojeg je mislio da mu prijeti? To je bilo previše, naravno, ali ostali prolaznici su brzo reagirali i, što je najvažnije, nitko nije bio povrijeđen. Radilo se o nesporazumu. Njegovoj hipersenzibilnosti. Učinilo mu se da će mu prolaznik učiniti nešto nažao, da mu pokazuje prijeteće znakove. Uostalom, tko se nikada nije našao u osjetljivom razdoblju?
Hodala sam gradom pokušavajući se staviti u njegovu kožu. Vidjeti ljude zlima. Demonizirati. Svatko je mogao biti takav u nekoj situaciji, izgubiti se, pojačati svoju mračnu stranu na ljestvici užasa. Da sam to činila dovoljno dugo, sigurno bi se dogodilo i meni – pomislila bih da mi prijeti opasnost.
– Znam, znam. Ne brini. Izvest će me na pravi put.
Namiguje mi i znam da je bolje prestati s bilo kakvim upozorenjima.
– Psihijatar mi propovijeda sto na sat. Želi mi uvaliti svakakve lijekove, ali ne dam se. Kaže da su sve moje ideje o svijetu pogrešne, da je to ključno obilježje moje bolesti. Ali nisu, ne mogu biti. Ti to barem znaš.
S propovijedima ima poseban problem. Reci mi sve što hoćeš, brutalno koliko hoćeš, ali ne omalovažavaj me s pametovanjima, govorio bi često. Filmove je birao po sličnom ključu: ovaj redatelj mi se sviđa. Ne misli da je gledatelj debil. Više sam voljela redatelje koji su jasnije objašnjavali stvari, ali nisam mu to rekla. Zaključci koje je izvlačio iz filmova zbunjivali su me, ali on sam bio je jedina stvar koja me nikada nije zbunjivala.
Dolazio je uvijek kada sam ga zvala, a zvala sam ga stalno, svako malo. On – moj najbolji prijatelj, vječni prijatelj, ogledalo u kojem sam se ogledala, bez kojeg nisam znala tko sam. Bio je kraj mene bez puno riječi i uvijek mi se činilo da tjera demone iz mog ormara, ispod mog kreveta.
Bili smo tada ni dovoljno stari ni dovoljno mali, negdje između; dvanaest godina, i stvarno sam se bojala. Bojala sam se kao nikada dotad i kao nikada poslije toga.
Nije bilo nikoga uz mene, ne zapravo, a tama je bila toliko gusta da nisam vidjela izlaza. Bolovala sam od bolesti koje su nesmiljeno oslabljivale moj imunitet i nad kojima nisam imala nikakve kontrole. Držale su me podalje od škole tjednima, a kada bih se vraćala, nisam nikoga poznavala. Stvari su se prebrzo mijenjale, a još brže moji školski kolege. Nisam ni s kim pričala, iako sam neumorno smišljala priče, ali boraveći u svjetovima različitim od svjetova svih onih koje sam poznavala. Debeli zastor između mene i svijeta, mene i drugih, mogao je pomaknuti jedino on. On, koji nije bolovao ni od čega, koji iz škole nije izostajao, ali također ni s kim nije provodio vrijeme osim sa mnom. Promatrao je.
Znala sam što se priča o meni. Tiho, između mojih roditelja i po školskim hodnicima. Znala sam kako me gledaju i izbjegavaju, činilo se da nosim natpis kako me je prvo potrebno dobro odmjeriti, a onda me u širokom luku zaobići. Nisam kriva! htjela sam vikati. Ne znam što da radim i kako da se ponašam, kako se treba ponašati i smijati i kretati po vašoj školi. Naučite me! Ali nije bilo pomoći. Svi su predobro poznavali pravila koja su meni izmicala. Sjedila sam u zadnjoj klupi i promatrala ih. Pokušavala sam upiti njihove frizure i pokrete. Dizanje ruke na satu i spremanje stvari u torbu nakon sata. Pljuvanje po pločniku koje je postajalo popularno. Trebalo je savladati toliko sitnica da nisam znala odakle početi. Sama, u sobi, u svojoj bolesti, izolirana od njih, zapisivala bih što sve moram naučiti, dok me iznutra izjedala neobična vrućica. Vrućica koja kao da je moj mozak mljela u mješavinu u kojoj se više nisam snalazila, koja je moje misli i osjećaje činila nelogičnima i neprepoznatljivima. Strah je bio duboko u meni, kao i vrućica. Oblijevali su me naizmjence, u valovima.
Taj put došao je do mene kasno. Mrak se već nadvio nad naše naselje, praćen glasnim lavežom. Bila sam, kao i uvijek, sama. Čekala sam da dođe. Nije ništa rekao na ulazu. Pogledao me, izvadio kazetu iz džepa i pustio glazbu. Bila je to najvedrija glazba koju sam ikada čula. A zatim mi je rekao što da radim, kako da se krećem. On je zapovjedio, a ja sam se uronila u glazbu, uprla u pokrete koje mi je pokazao, u tu, na licu mjesta osmišljenu koreografiju, ples s malom loptom koju mi je dodao da udaram njome u ritmu dok je on udarao drugom, svojom lopticom. Kretnje su mu postajale sve brže, praćene ubrzavanjem ritma glazbe. I moje su se ubrzale. U moje je udove ušlo nešto tekuće. Osjetila sam se slobodnom, prvi put. Slobodnom od praznine koja je vrebala iz svakog kutka velikog i skupo uređenog stana; od laštenja lampi krpama koje sam pronalazila u ormaru; glancanja stolova sredstvima za staklo; slaganja stripova po abecednom redu i presavijanja odjeće toliko puta da sam znala napamet svaki nagib. Od crtanja. Čitanja. Gledanja kroz prozor. Pitanja kada će to prestati, gdje je izlaz. Tjedan dana prije toga, uzela sam očev brijaći pribor i obrijala obje noge. Snažne dlake koje su nakon toga počele probijati govorile su mi da sam učinila nešto pogrešno. Sljedećeg dana, uzela sam nekoliko gutljaja majčinog vina. Ništa mi nije govorilo.
Nitko mi ništa nije govorio, čak ni roditelji, u rijetkim trenucima kada su bili kraj mene.
Nitko, osim njega.
Moj bezvučni tunel, moju turobnu komoru samoće ispunio je zvukom. Lopticom je zabijao život u pod. Udarao je njome na najprecizniji način, točno u ritmu, a zatim je započeo plesne pokrete. Dok ih nisam vidjela, nisam poznavala adrenalin. Ritam udaraca podsjetio me na ritam srca koje se iz ravne crte mrtvila na aparatu vraća u budnost. Osjetila sam čudnu koncentraciju, kao da prvi put stvari vidim onakvima kakve jesu, bez debele zavjese koja me od njih uvijek udaljavala.
Glazba koju smo pustili uskoro se uskovitlala oko nas kao prašina. Prkosio je njome svemu što me do tada proganjalo, smijući se.
– Ti sjedni tamo, ja ću tu, i čim počne ritam, digni se i kreni. Snimit ću ples kamerom, to će biti naša najbolja snimka – rekao je.
Nemam prijatelja i ništa ne razumijem, a u glavi mi je čudna kaša, htjela sam mu reći.
Znam, pusti, osjeti ritam, nije bitno, samo zamišljaj svijet u kojem smo nas dvoje, sami, i bit će crveno, ne samo na trenutak, bit će crveno za vječnost, ako uspijemo, odgovorio bi mi da sam to rekla.
Uzeo je lopticu i krenuo s njom prema meni, bacio ju je, a ja sam je uhvatila i vratila mu svoju, sve u letu, kao da smo vježbali danima. U tom je trenutku bio duboko koncentriran na svoje disanje i otkucaje. Njegove oči sam, u takvoj vatri kao dvije žeravice, vidjela prvi put i osjetila sam sve što je u njemu gorjelo. Odjednom sam bila istrgnuta iz sebe, izbačena iz kože i nasukana na obali.
Bila sam bolesnik u krevetu nakon bolesti koja je predugo trajala, pa nitko još uvijek ne zna hoću li se izvući.
Osjetila sam čudnu zavist, prvi put, zbog načina na koji je plesao: sam. Zbog toga kako mu nitko nije trebao, dok su meni bili potrebni svi: stariji i vršnjaci, spasioci i učitelji. Nije mu bila potrebna eksplozija poljubaca za kojom sam ja potajno žudjela, a svejedno ih je, bila sam sigurna, imao snage dati.
Potrgali smo lampu u plesu i trebalo je prestati. Umorili smo se i, dok nam se znoj cijedio niz leđa, upalili smo stropno svjetlo i sjeli, zajapureni i sretni.
Od nas dvoje, bila sam sigurna da ću loše završiti ja.
Ali sljedećeg jutra, moja čudna, netjelesna vrućica je nestala, a misli su mi postale sasvim bistre.
Dan nakon toga, vratila sam se u školu, odlučna prilagoditi se.
Nije prošlo ni mjesec dana, ušla sam u malu grupu. Učinila sam što je bilo potrebno. Nije bilo tako teško.
Gledao me danima, sa svog crvenog bicikla, sa sigurne udaljenosti. U njegovom pogledu vidjela sam razočaranje i radoznalost, kao da nije siguran na koji način sam uspjela probiti opnu između sebe i svijeta, a zanimalo ga je. Ni ja nisam znala kako sam to učinila, znala sam samo da je bilo nužno, ako nisam željela da se smrtna vrućica vrati.
– Dođi s nama – pozvala sam ga. – Zabavno je, vidjet ćeš. Nisu tako loši.
– Javi se poslije – rekao je i odpedalirao dalje.
Nije ušao ni u kakvu grupu ni društvo, nikada.
Sada me, nasred sajma, zajapuren, gleda nestrpljivo i uzbuđeno.
– Moram ti ovo ispričati. Dogodilo se nešto sjajno! Moja susjeda, ona koja živi preko puta i o kojoj ti stalno pričam, jučer je izašla iz stana pola sata kasnije nego inače! To je bila njezina poruka meni. Njezin brat za kojeg sam ti rekao da je stalno maltretira, izašao je prije nje! Znaš li što to znači? Ja sam znao. Sišao sam i čekao da se on vrati. Znao sam da će se vratiti prvi jer je prvi izašao. Mislim, nisam nikada vidio da je maltretira, ali siguran sam da je to radio. Svaku večer je navlačio zavjese točno u sedam sati. Što misliš, zašto je to radio točno tada, ha? Uglavnom, čekao sam ga kraj stepenica, odmah do podruma. Vrata od podruma je ostavila otvorena, tako da mi je sve olakšala. Sigurno ih je ostavila ona. Pozvao sam ga dok je čekao lift i, naravno, odazvao se. Kreten. Čim je sišao u podrum, pretukao sam ga s letvom koju mi je ostavila tamo. Morala ju je ostaviti ona, tko drugi? Pao je već nakon prvog udarca! Zamisli, kakav slabić! Sve je bilo tako jednostavno, kao u snu. Sad će mi biti zahvalna, znam. Sigurno će me konačno i pozdraviti i upoznati se sa mnom!
U mozgu mi se javlja kaša iz djetinjstva koju tako dugo nisam doživjela. Klizim niz kartonski zid prema dolje. Pred očima mi titra čudan mrak, bljeskovi i ritam loptice koju je zabijao u pod i koja je odskakala gore-dolje dok smo plesali u tami, svatko u svom ritmu.
U istom ritmu, publika sada skandira njegovo ime. Plješću, sigurno zato što je dobio prvu nagradu, pomislim. On ništa ne čuje. Široko se nasmiješi, zagrli me i malo pridigne.
– Taj brat je bio bahat, sve i da ju nije fizički zlostavljao. Jednom, dok smo bili mali, nije te pozdravio u dućanu, sjećaš se? Sve je karma, draga, uvijek ti govorim. Život je nepravedan: netko ga proživi u potpunom blagostanju, ima sve što poželi, dok netko drugi izađe na cestu i udari ga auto. Ali sve na kraju dođe na svoje.
Naginje se bliže prema meni i uskoro su nam lica blizu kao u trenutku prije poljupca.
– Ponekad, naravno, treba i karmi pomoći da ispravi stvari.
Gleda me dok mu oči prelaze u crno.
– Neki ljudi su kao udice. Hodaš pažljivo, ne ometaš ih, ali oni se svejedno zakače o tvoj obraz, ruku ili nogu, ponekad grlo. Nešto im kažeš, s najboljom namjerom, a oni te dokače i otkinu ti komad mesa. Kao onaj prolaznik koji me pitao koliko je sati. Koliko je sati, ha? To pitanje je bilo prijetnja. Želio je reći da nemam vremena, da će krenuti na mene. Morao sam ga udariti. To je bila čista obrana. Znaš to. Znaš kako je tebi bilo kad smo bili mali. Svi su te maltretirali. Mislili su da si luda. Znao sam to.
Muškarac iz publike prilazi nam i govori mu nešto u uho. On djeluje uznemireno, ali zatim mu lice zasja. Opet se okrene prema meni, ovaj put sa širokim osmijehom.
– Draga, pobijedio sam! Pa to je genijalno! Evo, karma, o tome ti govorim!
Zatvaram oči i duboko udišem. Kako bi bilo biti slijepa? Čuti samo zvukove i osjetiti blago treperenje oko sebe, kao krila. Mir, bez podražaja svjetla i sjene. I dodire, ponekad, ako bih imala sreće.
Čujem njegov glas, usne su mu i dalje sasvim blizu mojih. Šapće mi.
– Nemoj biti tužna. Znam da si protiv nasilja, ali znaš da ja razumijem karmičke znakove bolje od većine. Nismo li pola života proveli smišljajući znakove, ti i ja? Naš ples, naša koreografija. Sve je imalo smisla, sada to znam. Nakon te večeri si se uklopila. Konačno sam shvatio zašto. Zato što prijatelje treba držati blizu, ali neprijatelje još bliže. Bravo, draga. Naizgled si postala dio njih, ali mrzila si ih. Znao sam to. Ti si toliko bolja od njih, toliko inteligentnija. Radili su debila od tebe, kao što redatelji rade od gledatelja. Sve će ih snaći ono što zaslužuju, odlučio sam to još vrlo davno, dok smo plesali. I to onda kada najmanje očekuju.
Još uvijek držim oči zatvorene, dok oko njega čujem komešanje i znam da mora krenuti. Čini mi se da odlazi, ali zatim se okrene, vrati i prošapće. Osjećam njegov dah na licu.
– Nikada ti više neće biti kao onda, obećajem ti. Sve ću srediti. Već sam počeo. Samo polako.
Konačno otvaram oči. Sve je još uvijek isto kao kad sam ih zatvorila. Šarenilo, ljudi i glasovi me obliju dok shvaćam da su mi usta puna pamuka i da ne mogu progutati slinu.
On trči prema pozornici i ljubi se s voditeljicom natjecanja iz svoje dobne skupine.
Čujem pljesak dok kreće podjela nagrada. Ne vidim voditeljicu, publiku, ostale natjecatelje. Gledam samo u njega.
Oduvijek.
(Iz zbirke priča ‘Ticala’, HENA COM, 2016.)
