(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča ‘Odjavna karta’ (CeKaPe, 2014.)
Zima je i mračno je. Nema nikoga, samo ljuljačke, pješčanik, tišina. I nas dvoje. Sami. Njegov prijatelj i ja. Kao u filmu o posljednjim ljudima na zemlji. U mraku samo žar njegove cigarete i snijeg koji blista pod uličnom rasvjetom. Bijela brda. Zima ne prestaje.
Nemaš dovoljno toplu jaknu, nije ni čudo da se smrzavaš – govori mi on često.
Njegova briga mi godi.
Imam dvije veste ispod, šal… ne trebam još i jaknu – odgovaram.
Pa ipak, kada izađemo van, dršćem. Približavam mu se da me ugrije.Sada priča, napeto i nervozno.
Zašto je ona takva? Da je barem samo malo mekša…
Stalno se ponavlja. Provukao bi se kroz ušicu igle, učinio sve, samo da je promijeni, samo da je drugačije.
Kako ti to rješavaš s njim? – pita me.
Znaš kad smo slavili njegov rođendan? – uzvratim. Kimne glavom.
Prije nego si došao, u onom klubu, pitala sam ga… – on me prekine.
Taj klub je jebeno čudan. Svuda je nekakav bijeli pijesak i palme, a ne poslužuju ništa od koktela – jače se zaljulja u ljuljački. – Zašto ste išli tamo?
Ljutio se kako stalno sjedimo doma. Kako se uz mene pretvara u starca. Uzela sam jaknu i izašli smo na najbliže mjesto. Uglavnom, pitala sam ga gdje se vidi za pet godina. Rekao je, možda sa mnom, s dvoje djece. A možda na brodu na Karibima. S dvadeset ljepotica.
Jebeno. Kako si to riješila? – pita.
Kao da postoje jasne formule kojih se valja pridržavati. Recepti koji se prouče i primijene. Čemu sve te silne samopomoćnice i služe? Trebala sam se zadubiti. Možda je sve stvar učenja. Učenja trikova.
Nikako – kažem – ja to ne rješavam. Ne znam kako.
Ali si mu srala kasnije? – pita me, zamahujući nogama.
Toliko je siguran da to nije moglo proći nekažnjeno.
Ne. Bila sam tužna. Umorna.
Opet osjećam hladnoću. Počinje snijeg. Pada u naletima i ne ostaje na tlu. Otvaram usta i čekam da mi neka pahulja uđe unutra. Ako je ljubav igra, ovo su pravila, sjetim se naziva samopomoćnice koju sam davno prelistala u knjižari. Bila je uređena prema poglavljima, kako i što točno raditi, kako se ponašati u fazi flerta, što nakon neobavezne faze, a što neposredno prije braka. Ne mogu se sjetiti ničega. Niti jednoga jedinog savjeta. Pokušavam se koncentrirati, ali ništa ne uspijevam prizvati. Možda bih sutra prije posla trebala otići do te knjižare. Kupiti knjigu. Proučiti o čemu se zapravo radi. Snažno se ljuljam na ljuljački. Kao da želim skočiti. Iskočila bih kao kamen koji je netko izbacio iz praćke. Pala bih na tvrdo. Krvarila. Osjetila bol. Kada bi se barem ta bol iznutra prebacila na van. Kad bi se prebacila na krv, na kosti. No, možda to ne bih mogla izdržati. Zapomagala bih, vikala. On priča i dalje.
Evo, kad bi ona samo jednom u životu rekla da joj je žao.
Opet poželim vikati, vrištati. Ali, tako je tiho. Tišina postaje umirujuća. Kao i zima. Osjećam laganu bol od hladnoće, a i mučninu od ljuljačke. No, on ne prestaje govoriti.
Osamljen sam. A ti?
Stane s ljuljanjem i gleda me kao da je ovo pitanje presudno.
Možda samoća daje priliku za promjenu. Nabolje.
Te riječi dobro zvuče u mojim ustima, imaju pun okus, mirišu kao borovnice. On se zagleda u kip na sredini parka i nastavlja. Pitam se hoće li doći do varijacije u temi. Umor postaje sve jači. Možda bih mogla leći u snijeg i samo kratko zatvoriti oči.
Jučer sam je udario, znaš. Rekla mi je da sam tolika pizda da je ne mogu ni udariti. Pa onda jesam. Jebiga. Onako, jako.
Pogleda me.Zaustavim se na ljuljački. Zamišljam kako je udara. Njezino nježno lice i velike zelene oči. Kako pada na kauč u njegovu stanu, tapeciran najgorim mogućim uzorkom, crno-bijelim cvjetovima. Malo krvi pojavi se na kauču, između crnog i bijelog.
Čuješ? – pita me.
Tražim riječi. Pokušavam ih dohvatiti, kao s kukom ili udicom u mutnom jezeru.
Da..
Je l’ on tebe ikad udario?
Zavrtim glavom. Njegov prijatelj ne udara nogom, ni rukom. Nekada nešto razbije ili viče kako sam najmanipulativnija kuja s kojom je ikada imao posla. Nekada udara po stanu. Jednom je skoro slomio ruku od udarca u volan. Ali to je uglavnom to. Osim kad bijesno izađe, zalupi vratima i ne vrati se po nekoliko dana. Ne znam gdje ide. Ne usuđujem se pitati.
Hej – kažem mu. – Ajde udari mene!
Osjetim blagi strah pomiješan s uzbuđenjem. On stane na ljuljački i nervozno se nasmije. Zatim se nastavi ljuljati, a lice mu se opet uozbilji.
Gle, nisam uživao u tome.
Znam – kažem. – Svejedno.
Ne želim. Nikad više. Nju niti ikog drugog. Koji ti je kurac?
Možda će pomoći. Svi misle, nasilje je loše. Ali možda, znaš.. – kažem.
Gleda me kao da pokušava izračunati neku vrlo kompliciranu matematičku operaciju.
Gle, nitko neće znati – govorim mu. – I ne moraš jako, možeš samo šamar, jak šamar. Hoćeš li? – govorim brzo i uzbuđeno, kao da sve ovisi o tome.
On šuti. Dižem se sa svoje ljuljačke i prilazim njegovoj. On stane. Lagano se tresem od hladnoće. Nježno mu primam ruku i stavljam na svoje lice, kao da ga pozivam na ispipavanje terena. Na trenutak se samo gledamo. Njegove oči su plave. To je jedino u što sam sigurna.
Hajde. Molim te – šapnem.
Tebe pali ovo? – pita.
Gleda me bez treptaja. Zavrtim lagano glavom.
Ni najmanje – kažem.
Čini se kao da mu je laknulo. Duboko uzdahne i pogleda svoju ruku. Trenutak razmišlja, a zatim kimne. Nasmiješim se.Zatvaram oči i pitam se hoće li ostati trag.
(Autorica: Jelena Zlatar, iz zbirke priča ‘Odjavna karta’, CeKaPe, 2014.)
Daj, ostani još malo, skuhat ćemo čaj i gledati film.
Sviđa mi se kako upotrebljava ‘mi’, djeluje kao da razumije zajedništvo, što god ono bilo. Hoda po sobi i radi plesne pokrete. Glupira se za mene, a prolazi kroz teško razdoblje. Razvod. Lice mu je kao od gume dok se krevelji. Čini se da mu je potreban ispuh, nešto u što može jednostavno udariti, razbiti se, raspršiti. Taj ispuh sam sada ja. A možda razbaca stvari po sobi, uzme tanjure i počne ih razbijati, jedan po jedan. Fine, porculanske. Možda i meni da koji, da isprobam. Vjerojatno bi mi ga dodao s ozbiljnim pogledom i rekao: Što jače možeš. To je seksi, pomišljam naglo.
Koji film hoćeš? Sjećaš se kad smo gledali onaj s Halle Barry…
I opet ‘mi’. Sjećam se kad smo gledali. Bilo je to prije deset godina, u njegovu starom stanu. I tada je živio sam, bio sam. Nešto je privlačno u tome. Ideja da netko može dugo, godinama sam. Gledam njegovo tijelo. Uvijek ga pokazuje, ističe.
Vježbao sam, vidi se? – pitao bi.
Nisam znala kako odgovoriti na to pa sam se obično nasmijala. Nisam pratila promjene na njegovu tijelu. Kada je napravio treću tetovažu, pitao me:
Je li moćna?
Bila je velika, prekrivala mu je pola leđa. Nisam shvaćala zašto ju je napravio. Nešto mi je njome htio pokazati, znala sam. Samo što? I sada prilazi ogledalu i na brzinu se pogleda. U očima mu je uvijek strah i ubrzanost, u tijelu napetost. Prije smo je prelamali seksom.
Zašto ne i sad? – pita me. – Ja sam slobodan čovjek.
Ali ja nisam – odgovaram.
Začudi me što taj odgovor zazvuči kao laž, iako nije.
Ležiš na mom krevetu u ponoć i ne žuriš otići – izjavljuje i odlazi u drugu sobu.
To je točno. I to je možda izlaz, stvarno, sada, tu, odmah. Režimo pupčanu vrpcu! Ušla sam teška i mračna, vezana, izaći ću posve lagana. Izletjet ću u mračnu toplu noć kroz ovaj prozor. Mjesec je pun, blijed s nekoliko sivih mrlja, a po sobi se razlijeva blaga svjetlost. Protegnem se na kožnom kauču i stavim jastuk ispod glave. Ovo je njegova atmosfera, pomislim. Kao da je dugo namještao scenografiju, slagao različite dijelove, boju šalice usklađivao s bojom noćnog neba. On je u drugoj sobi, provjerava nešto na kompjutoru. Skida majicu i okreće se prema ormaru. Gledam njegovo tijelo s kojim se nikada nisam uspjela zbližiti. Tetovaže ga čine opasnim, shvatim. To mi je želio reći. Krevet je prekrio crnim pokrivačem. Namješta set. Pomišljam da se nikada ne umara. U njegovu tijelu nešto je otporno na umor, neka supstancija koju nigdje drugdje nisam vidjela.
Čuješ? – zove me. – Što uopće radiš s njim? O njemu nikada nisi rekla ništa pozitivno. Jesi li sretna?
Što to zapravo znači? – pitam.
Kada moraš pitati, znači da nisi – odgovara i zaključuje temu.
Nasmiješim mu se. On stane pred TV. Skida donji dio trenirke. Gaće.
Ju-huuu! – viče i okreće se prema meni.
Seks kao njegova aura, stalno pluta oko njega. Obavija ga i potiče. Možda je to njegova tajna supstancija. Brzo mičem glavu od tog prizora i tražim drugo uporište. Gdje bi moglo biti, ogledam se po sobi. Mora postojati nešto što nije toliko njegovo, nešto što odskače. U čemu bih to mogla pronaći? Možda u fotografiji koju ugledam na zidu.
Jesu li ti ono žena i sinovi na slici? – pitam.
Žena ima kratku crnu kosu i doima se sigurnom u sebe. Leži, ili možda sjedi na krevetu. Jednog sina drži ispred sebe, još je beba, a drugoga uza se, za ruku. On može imati dvije, tri godine i mršti se. Ona djeluje mirno. Kao da zna šta radi. Ne pozira, njezin mir je stvaran, ako je to mir. Približavam se slici. Lice joj nije lijepo, nije zanimljivo. Oči su joj sasvim ozbiljne. Nema topline. Ali kad rodiš nekome dvoje djece, to nešto znači. Ima težinu. Druge su stvari onda manje bitne, shvaćam.
Bivša žena – navlači trenirku i pogled mu se nakratko zamrači.
Brzo se okreće i odlazi po čaj. Kretnje su mu oštrije, ljuće. Šaljivost nestaje. Automatski se ogledam po prostoriji, kao da tražim mjesto gdje je izašla. Vraća se s dvije šalice čaja. Donosi i žličice i šećer i sve pažljivo namješta na pladanj. Gledam prema kuhinji. Stan je potpuno uređen. Sitnu prašinu sa stola već je obrisao, oprao pladanj i suđe. Pazim da ne poremetim red. Njegova me urednost opušta i napinje istodobno.
Imam i čokoladu! – vikne odjednom i vraća se u kuhinju.
Polako primam šalicu.
Mjesec dana prije nego je otišla svaku večer sam joj kuhao večeru. Uredio bih stol, stavio svijeće. Novi stolnjak. I ovo svjetlo, gle! – gasi svjetlo na stropu i pali lagano crvenkastu lampu.
Soba poprima drugačiji ton. Crno se miješa s crvenim i postaje erotično, opet, naravno, na njegov način. Set je sve dotjeraniji. Udobnije se smještam na kauč.
A gdje da ja sjednem?
Gura se kao malo dijete pored mene. Usput me prima za ramena i veselo kaže:
Masažica? – ne čeka odgovor i ubrzo osjećam kružne pokrete po ramenima.
Njegov dodir nije niti previše lagan niti previše grub. Upravo toliko da se okrenem prema njemu i odjednom se nađemo licem uz lice. Pogledam njegove usne. Tanke su i stisnute. Oči mu izgledaju kao dvije zaleđene, poluprozirne lokve. Vratim pogled na usne. Njegova se ruka spušta preko mojih leđa. Osjetim njegov dah na vratu, sve do ramena. Zatvaram oči. Lagano je prijeći granicu. Zašto onda o tome uvijek toliko raspravljam i analiziram? Čaj, kauč, crveno svjetlo i slika bivše žene na zidu, da gleda.
Hoćete li se pomiriti? – pitam.
Posežem za čokoladom. Dodir prestaje i on nervozno ustaje.
Vidiš, da bismo se pomirili, ona bi trebala postati netko drugi. Druga osoba. A to se nikada neće dogoditi. To je nemoguće, dobro? – gleda me netremice.
Dobro – odgovaram.
On odlazi u kupaonicu i vikne:
Istuširat ću se, samo sekundu!
Ne zatvara vrata. U ogledalu pored tuš-kabine gledam njegovo tijelo ispod tuša. Pjevuši i sapuna se. Pokreti su mu odrješiti i nervozni, kao da želi oguliti nešto sa sebe. Ubrzo nestaje u pari. Šum vode i njegova silueta me smiruju. Zatim vraćam pogled na fotografiju na zidu. Okvir je neobičan, ručno rađen. Njegove boje, crna i crvena. On ga je radio, shvaćam.
Evo me! – viče. – Film se skoro skinuo! Što si uvijek tako uplašena, pa samo ćemo gledat film i pit čaj! Što se uvijek bojiš?
Zamišljam kako se briše i izlazi iz kupaonice dok posve lagana izlijećem niz stubište. Gotovo ne dodirujem stepenice.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke priča ‘Strani gradovi’, CeKaPe, 2018.)
Probudio sam se oko devet ujutro. Svake godine ljetujemo u malom mjestu, na jadranskom otoku, u kući Lucijinih roditelja. Lucija ne voli promjene. Ne volim ih ni ja.
Ona je još spavala, pa sam otišao u kuhinju skuhati kavu. Džezva u toj kuhinji prastara je i minijaturna, okrhnuta sa svih strana. Lucijini roditelji kao da nikada nisu kupili ništa novo, a nama su branili da išta mijenjamo, iako smo odrasli ljudi.
Pio sam kavu na terasi iz te džezve, gledao namreškano more i razmišljao o tome što još trebam napraviti. Iako smo bili na godišnjem odmoru, imao sam posla. Lucija podučava klinke balet u gradu, pa je njoj to bio pravi odmor. Išla je na plažu svaki dan s velikim šeširom, sporim koracima kao filmska diva. Ja sam pak pisao. Uvijek pišem. Ne, nisam pisac, kamo sreće. Kritičar. Onaj tko ne zna pisati, piše kritike. Tako barem kažu.
Poželio sam zapaliti cigaretu, ali Luciji je smetalo moje pušenje, pa sam se suzdržavao kad god sam znao da će mi biti u blizini, a ovdje je bila stalno. Mjesto je bilo toliko maleno da se zapravo nisi mogao mimoići ni s kim, pa smo svuda išli zajedno, rukom pod ruku, kao pravi, idilični bračni par. Dućan, plaža, večernja šetnja. Mijenjala su se samo doba dana i Lucijina odjeća. Seksi, najčešće. Kratka i ubojita; suknjice koje su joj tek pokrivale guzu.
Ja sam uglavnom hodao okolo u istim kratkim hlačama i majicama. I šilterici koju je Lucija mrzila. Kupila mi je tri šešira s bijelom, narančastom i zelenom trakom, različitih veličina i oblika, ali ostao sam vjeran šilterici. Priznajem, stalno sam govorio da mi je vruće u njoj, zato je to i napravila, ali žaljenje je moj fah. Žalio sam se oko svega: hrane, sunca, kamenčića na plaži. Nisu to bile ozbiljne pritužbe, samo moje uobičajeno kukanje. Razvio sam strategiju gnjavljenja oko sitnih stvari da ne bih morao razmišljati o krupnijima. Znam, nije neka jako inteligentna strategija, ali bila je priručna pripomoć za sve što sam tada mogao, a što nije bilo mnogo.
Nešto bih ipak mogao, palo mi je na pamet između dva gutljaja kave. I to odmah.
Prošetati se!
Sam, barem taj jedan put sasvim sam, do plaže gdje ćemo poslijepodne Lucija i ja otići zajedno. Ušao sam u kuhinju s terase i osluhnuo. Pitao sam se je li se možda probudila. Nisam čuo ništa. Išuljao sam se kao provalnik kroz ulazna vrata i stupio na vreli kamen. Stepenicama sam sišao prema rivi. Udahnuo sam vreli ljetni zrak. Nećkao sam se između kupovine cigareta i odlaska prema plaži. Mobitel nisam uzeo. Lucija će se iznenaditi kad shvati da me nema. Pomislit će da sam možda otišao u dućan. Razmišljanje o tome već me počelo uzrujavati. Samo se želim prošetati. Sam.
Idem na plažu, odlučio sam.
Hodao sam gledajući u pod, pa su me glasovi lijevo od mene iznenadili. Muški i ženski glas izmjenjivali su se u svađajućem tonu.
– Kako si se popeo, tako i siđi! – vikala je mlada žena na muškarca koji je stajao na vrhu starog, drvenog broda.
Brod je bio mjesna atrakcija, donjim dijelom potonuo u more, a gornji, još uvijek velik, izranjao je kao nakon brodoloma i pozivao prolaznike, turiste ali i mještane, da stanu i zagledaju se, pitajući se koliki je dio ispod površine, jesu li se u toj olupini već nastanile ribe, kada će je ukloniti i zašto to već nisu učinili. Meni se stari brod sviđao. Znao sam da nije dobro da predugo stoji tamo, ali u tom mjestu sve kao da je na trenutak stalo, poput trunja prašine na ljetnom suncu. Trebalo je obnoviti i kuće, apartmane, stari hotel, sve na čemu su se taložili slojevi starosti. Lucija je bila aktivna oko tih stvari, pa se svaki dan raspitivala o mogućnostima obnove mjesta. Pričala mi je o tome za svakim obrokom. Jedno sam vrijeme slušao i komentirao, a zatim sam potiho, u sebi, počeo navijati za stagnaciju. Ne znam jesam li to činio zato što je Lucija toliko inzistirala na uljepšavanju i uređenju svega što bi vidjela ili mi se promatranje sporog propadanja jednostavno sviđalo. Zidovi s kojih je otpadala žbuka, balkoni na kojima su se gnijezdile ptice, terase obrasle u divlju, suhu travu na kojima su se nekada održavali plesnjaci, sve to bilo je puno više po mom ukusu nego uređene i ulaštene plohe koje je Lucija održavala u našem stanu u gradu. Stara kuća njezinih roditelja s propalom džezvom i ostalim posuđem, podovima koji su se ljuštili i klimavim namještajem bili su moj odmor. Bio sam presretan što ne smijem ništa dotaknuti, ništa popravljati, ni s čim se zamarati. Smio sam samo gunđati, a to mi je išlo kao podmazano. I brod sam gledao gotovo svaki dan i mrštio se: pa kako je moguće da nitko ne miče ovaj brod odavde? U sebi, pozdravljao sam svoju olupinu. Želio sam da pusti korijenje u dno, tako duboko da je nikada više ne izvuku.
U razmišljanju me prenuo glas muškarca na vrhu broda:
– Ne mogu! Popeo sam se jer je bio skroz blizu rivi! Onda se pomaknuo!
Povukao sam se u hlad drveta u blizini i promatrao ih, ugodno natkriven i skriven. Nisu me vidjeli. Žena je zavrtjela glavom.
– Skoči u more! – viknula je.
– Neću! Ne znam što je ispod, udarit ću se! – odgovorio je i mjerkao namreškano more. – Daj povuci uže i približi me!
Žena je nestrpljivo počela povlačiti debelo uže kojim je brod bio privezan. Vukla je iz sve snage, sve ljuće zamahivala glavom, ali brod se nije pomicao.
– Ti si idiot! – viknula je.
Nasmiješio sam se. Bila je bespomoćna, a bila mu je istodobno jedina pomoć, barem dok još netko ne naiđe, što bi trebalo biti vrlo brzo. Iz nekog razloga, to mi se svidjelo. Morala je učiniti nešto za njega. Pogledao sam lijevo i desno, ali nitko nije dolazio. Našli smo se, izgleda, u malom limbu. Njih dvoje, koji ne mogu ni naprijed ni natrag, i ja, promatrač sa strane, koji odbija pomoći. Naslađivao sam se. To je baš tako. Brak. Pisanje. Ljetovanje u istom mjestu svake godine. Jednostavno nemaš kamo. Tu smo, pomažemo si i mrzimo se istovremeno. Bitno je ne isticati to previše, ne trošiti previše energije.
– Skoči, kvragu! – čuo se opet njezin glas.
Bolje sam promotrio muškarca. Bio je desetak godina mlađi od mene, sigurno, ali je kao i ja imao crnu bradu i kosu koja mu je neuredno stršala. Skinuo je majicu. Pokazao tijelo kakvim bih se ja ponosio prije desetak godina. Vjerojatno se bavio nekim sportom. A možda sam i ja tako izgledao, tko bi znao. U svakom slučaju, svidio mi se. U njemu je bilo nešto nespretno, ali toplo. Počeo je skidati kratke plave hlače i cipele. Nije imao ni šešir ni šiltericu. Vrućina je bila nesnosna i vidio sam da mu se torzo i glava sjaje od znoja.
– Pazi, bacam hlače, novčanik mi je unutra! – rekao joj je i zamahnuo hlačama prema rivi.
Smijao sam se, dovoljno tiho da me ne čuju, ali uživao sam u tom smijehu. Žena je imala crnu kosu zavezanu u rep i velike crne naočale koje su joj pokrivale pola lica. Kratka bijela haljina ocrtavala je savršen oblik njezina tijela i podsjetila me je na Luciju. Imala je kontrolu nad situacijom, smirena i odmjerena. Nije uspjela privući brod, ali spretno je hvatala njegove stvari i uredno ih slagala na pod. I sada ga mrzi. Mrzi ga tako jako da jedva čeka da se dokopa rive, da mu očita bukvicu, zamišljao sam zlurado. Odlučio sam ostati još malo, vidjeti sukob kad on ispliva pred njom i kada mu pomogne da se popne na rivu.
Muškarac je uskoro ostao u kupaćim gaćicama prebacivši sve s broda na kopno i spremao se na skok. Žena je nestrpljivo pogledala na sat dok je on odmjeravao stranu na koju mu je najspretnije skočiti. Gledao je dugo oko sebe kao sudionik neobičnog natjecanja. Žena se ushodala gore-dolje i pogledavala prema kućama iznad rive. Možda su ih gore čekala djeca, pomislio sam, ili stari roditelji o kojima je trebalo brinuti. Možda su imali dogovor s nekim prijateljima, za kavu, i sada kasne zahvaljujući njemu i njegovim glupim potezima.
On se odlučio za lijevu stranu. More mu je očito djelovalo dovoljno duboko i nije se ništa vidjelo ispod površine. Za svaki slučaj, uzeo je zalet i skočio dosta dalje od broda. Čuo sam pljusak kada je dotaknuo površinu vode. Čekao sam da izroni. Sada slijedi svađa, likovao sam. Čemu sam se toliko veselio, nisam znao. Dugo se već nisam posvađao s Lucijom, zapravo ne sjećam se jesmo li se ikada posvađali onako kako smo trebali. Petljao sam, tužio se i gunđao većinu vremena, ali nikada nisam rekao u čemu je zapravo moj problem. Jesam li uopće znao?
Još smo čekali: ja iza drveta i žena na rivi, da muškarac izroni iz vode. Sekunde su prolazile. Piljio sam u morsku površinu kao u privatno filmsko platno. Moj je film zadobio neočekivan zaokret. Muškarac je predugo bio ispod površine. Uznemirio sam se. Vrijeme je da napustim svoje skrovište i vidim što se događa, pomislio sam i iskoraknuo. Pogledao sam prema ženi i ukopao se. Ona se pažljivo nagnula prema moru i, ne opazivši pokrete, okrenula se lijevo i desno. Vratio sam se iza svog stabla da me ne bi vidjela. Ne znam zašto mi je bilo bitno da me ne vidi, ali nešto u meni nije htjelo pokvariti njezinu očitu želju da na rivi nema nikoga. Kada je provjerila da uzduž i poprijeko nema ljudi, zakoračila je nekoliko koraka unatrag, a zatim mirno nastavila prema kući u koju je nedavno gledala. Još sam nekoliko trenutaka promatrao kako se udaljava, otvorenih usta, s osjećajem koji bih najbolje mogao opisati kao zadivljenost. Nije se osvrtala. Neće se osvrnuti. Srce mi je udaralo tako jako da sam mislio da će iskočiti iz grudi. Ushićenje koje sam osjećao nisam mogao sakriti. Pomislio sam da ću početi vrištati od uzbuđenja. Zatim sam pritrčao brodu. Vidio sam muškarčevo lice tik ispod površine. Rukom je očajnički mahao prema meni. Zapeo je negdje, ali bio je živ. To je bila posljednja misao koja mi je prošla kroz glavu prije nego sam skočio u more i izbavio ga.
Vratio sam se, mokar i zgužvan. Majicu sam skinuo i nosio na leđima na povratku, japanke su bile suhe, a hlače od tankog materijala još su se sušile na preponama. Šilterica mi je ugodno hladila glavu. Lucije nije bilo na terasi. Sjeo sam i nastavio piti kavu oko koje su se počele skupljati ose. Zatim sam začuo kako se budi, njezine korake, otvaranje prozora, odlazak u kupaonicu. Osjećao sam se smireno, kao da ulazim u potpuno zatišje i postajem čudno zaleđen. Lucija je došla u kuhinju i, čuo sam, uzela malo kave. Zatim je sjela pokraj mene. Nije me ni pogledala. Nije znala da sam izlazio. Izgledala je kao da se spremila za teniski meč. Bijela vrpca u kosi, bijela kratka haljinica koja joj je otkrivala čitava bedra i bijele japanke. I dalje sam je gledao. Učinila mi se sasvim stranom, kao da je vidim prvi put, poput žene na rivi koja je ostavila muškarca zapetljanog u nečiju vršu, smireno i bez kolebanja.
(Autorica: Jelena Zlatar, iz zbirke priča ‘Odjavna karta’, CeKaPe, 2014.)
Nakon smrti svojega oca Bruno se konačno u potpunosti doselio k meni. Donosio je stvari dugo i pažljivo ih slagao u kut sobe koji je spontano prisvojio. Uskoro je taj kut pored ormara postao njegov mali svemir, iako je bio samo stol s kompjutorom načičkan papirićima, olovkama, bilježnicama, upaljačima i duhanom. Oko kompjutora, kao oko oltara, posložio je sitnice koje sam mu poklonila: magnete sa smiješnim porukama, knjižicu o planinama, sličicu s nama iskreveljenima i mali ćup pun pijeska što sam ga donijela iz Tunisa.
Kada bi sjeo za stol i uključio kompjutor, činilo mi se da ga obuzima olakšanje. Kao da se u prostoriji prevukla zavjesa između nas, a on kao da je konačno mogao, zajedno sa stolom, otploviti nekamo u zvjezdanu noć. Promatrala sam ga pokušavajući dokučiti što bi, da može, radio u zraku te noći, i čemu bi se poželio vratiti.
Kad negdje odem, jedva čekam da se vratim tebi – znao bi reći – drugi su dosadni.
Okretala sam glavu s nevjericom.
Stvarno – nastavljao je – nikad ni s kim nisam ovako razgovarao. Nikad ni s kim nisam bio ovako blizak.
Nakon toga vraćala sam pogled prema njemu, još uvijek zdvojna. To je možda istina, pomislila bih. Ali je li važno?
Tebi je teško biti otvorena. Kada se malo približiš, odmah bježiš, kao opečena. Zašto?
Ali pokušavam, željela sam reći. Trudim se.
To je sabotaža odnosa – presudio bi uvijek.
Otvorenija, bit ću otvorenija, pomislila bih. Ne želim ovo upropastiti.
Moj je stol bio prazan i bijel. Čim bi nešto na njemu ostalo predugo, što je značilo više od nekoliko sati, micala sam taj predmet – šalicu, tanjur ili knjigu i pomno brisala prašinu. Jednom je njegov prijatelj, gledajući u naše stolove, jednostavno rekao:
Njegov mi se više sviđa. Životniji je.
I bio je. Prljave šalice kave, duhan u kovrčicama, zgužvani papiri. Nisam dirala Brunin stol. Kada sam brisala prašinu, pazila sam da nešto ne poremetim. Ipak, uvijek je primjećivao.
Brisala si moj stol! – rekao bi strogo i znala sam da sam učinila prekršaj.
***
Bruno je krenuo na tečaj grafičkog dizajna i sve više vremena provodio za stolom. Kupovala sam mu bilježnice i olovke. Ponekad flomastere. Sve je stavljao na stol. Nekada bi učio, podvlačeći flomasterima ono bitno. Skripte i fascikli, sve je bilo pored njega. I lampa koja je svijetlila crvenim svjetlom. Bruno se samo rijetko dizao od stola i odlazio skuhati čaj ili kavu. Iz kuhinje bi tada energično uzviknuo
Ej, hoćeš kavu? – a zatim se vraćao i nastavljao raditi.
Jesen je prolazila.
***
Snijeg je blistao. Debeli pokrivač. Noći su postajale sve hladnije pa je Bruno donio i debeli pokrivač pun perja. Ispod njega nam je uvijek bilo toplo. Šćućurili bismo se tamo i isprepleli ruke i noge. Nekada se okretao prema meni, no sve češće prema zidu. Tada bih ga zagrlila i naslonila glavu na njegova leđa, ali prije nego bih utonula u san, osjetila bih da se prevrće na leđa i lagano izvlači iz mog zagrljaja.
Navečer, kada bih išla leći, zvala sam ga da dođe.
Nešto dovršavam! – viknuo bi i stavio velike slušalice na glavu.
Ustajala bih i dolazila do njega. Željela sam ga ljubiti po glavi, ali slušalice su mi smetale. Vraćala sam se pod pokrivač. On bi samo jače stisnuo uz sebe svoj kućni ogrtač i nastavio sjediti za stolom. Osjetila bih kako ulazi u krevet puno kasnije i privija se uz mene na trenutak, pa odmah okreće na drugu stranu.
***
Nakon smrti mog oca Bruno je počeo razmišljati o odlasku. Gledala sam kako, onako tanak i okretan, pregledava svoje stvari. Pitala sam se razmišlja li što će uzeti, a što ne. Odlučila sam otići na nekoliko dana u očev stan. Na rastanku dao mi je poljubac u usta i nasmiješio se. Možda još nije gotovo, pomislila sam.
Tu sam večer, u praznom očevu stanu, razmišljala što ću zateći kada se vratim. Njega ili prazninu.
Večer je prolazila tiho, u snijegu. Očev stan bio je velik i nikako se nije mogao ugrijati. Gomilala sam deke na sebe dok sam sjedila na njegovoj staroj fotelji i gledala televiziju. Očeve stvari bile su razbacane po stanu, stare novine, hrana, šalice. Razmišljala sam što ću sa svim njegovim stvarima. Kamo s klavirom, notama? Postoji li neki prostor koji bi sve primio? Moram pitati nekoga, što ljudi rade s tim stvarima? Možda ih jednostavno bace, u velikim crnim vrećama za smeće. Nije dovoljno što te više nema. Sve što ti pripada isto mora biti bačeno. Iz stvari se širila toplina i šarenilo pa se činilo da je otac također tamo. Nedavno je čistio stol, shvatila sam po spužvi koja je ležala na njemu, ali nije stigao pokupiti sve mrvice. I što sada? Trebam li nastaviti radnju koju je započeo netko koga više nema?
Prišla sam njegovoj zdjeli s voćem i uzela šipak. Šipak je trebalo narezati, a u meni nije bilo snage. S mandarinom je bilo lakše, kora se podatno skidala, kao da je jedva čekala da je netko zagrebe. Rasporedila sam je u komadićima na stol, u ravnu crtu, ali ih nisam prinijela ustima.
Dnevna soba bila je prepuna polica i njegovih knjiga s kojima nije znao kamo. Skupljao je knjige kao mrav, ne čitajući ih. Njihova prisutnost mu je, znala sam, stvarala sigurnost. Među knjigama je lakše. U mlađim danima i ja sam uvijek sa sobom nosila knjigu, gdje god išla. Gubljenje među slovima u bilo kojem čekanju, u bilo kojem trenutku.
Prebacila sam pogled na stol s kompjutorom. Bio je neuredan. Sve ostavljeno u žurbi. Časopisi. Slušalice. Slike. On u zimskoj jakni na brodu s velikom ribom. Ja mala i on, pored našeg starog Yuga, na uzbrdici gdje je stao jer se često kvario. Opet on, puno mlađi, na pješčanoj plaži, na jednom od brojnih putovanja.
Odjednom se oglasio mobitel. Prenula sam se i požurila pogledati poruku. Osjećala sam jake otkucaje srca i na tren zatvorila oči. Udarila sam o rub stola. Zaboljelo je kao ubod nožem. Poruka je bila od Brune.
Nisam ti ostavio pokrivač. Taj mi jedini prekriva noge – pisalo je.
Ostavila sam mobitel i okrenula se prema stolu. Naglim pokretom sav sam sadržaj bacila na pod. Stvari su proizvele tresak pri padu. Lampa se razbila. Slušalice se zakotrljale po podu. Uokvirene slike izvrnule se licem prema dolje.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, priča iz zbirke priča ‘Strani gradovi, 2018.)
Ja kažem:
– Nedostaje mi majka.
Ona kaže:
– Ja sam samoj sebi majka.
Ponavlja kad god joj se ukaže prilika:
– Ja sam odrasla osoba.
Prostor se turobno savija kao vijugavi tunel od naših rečenica, upita, ideja, aha! efekata, išaran ožiljcima naših sječiva. Gdje jedna prestaje, druga nastavlja, oponira ili samom šutnjom tjera nas nekamo, iako smo možda umorne, možda žedne, a možda nam samo nedostaje zraka i samoće.
Ona kaže da voli čistinu. Njezine su riječi razgovijetne kao da ih je dugo uvježbavala pred ogledalom. Zamišljam kako, kao mala, pred razredom, učiteljicom i velikom učionicom čita svoje zadaće. Promatram kako joj oči uplašeno bježe s papira na učenike koji je iz nekog razloga, tako joj se barem čini, gledaju podrugljivo. Proučavam lica učenika, ali ona ne djeluju podrugljivo, ne meni. Mala ona misli da joj netko nešto zamjera, ali meni se čini da je nitko zapravo i ne sluša. Svako malo lice okrenuto je prema svom unutrašnjem prozoru, na njihovim unutarnjim ekranima dovoljno je znakova koje ne razumiju.
Njoj je čistina važna, voli krčiti prašumu kao marljivi drvosječa, ne ostavljajući ni jedan panj ni stabljiku. Voli kada je sve uredno, svaka mala travka, svaka vlas na glavi. Samo što u njoj nema čistine, tek nepoznati oblici, krš, poderani i polomljeni predmeti; nešto su igračke, nešto je pokućstva, ali većinom je priroda: drveće izgorjelo u požaru, osušeno grmlje, slomljene stabljike cvijeća. Puno razbijenog stakla. I, naravno, one: velike sjene. Pokušavam odgonetnuti čije su i što tamo rade, ali ne daju mi. Stavljaju prst na usta i jezivo se smiješe. Spremaju se mučiti je, ubrzo shvaćam. Nazirem oružja koja pripremaju za nju. Promatram ih i čekam da krenu, ali mislim da je čekanje dio mučenja, onaj koji im pruža najveći užitak.
Pitam je:
– Kako se boriš s njima?
Kaže da je oduvijek sa sobom imala oružje. Pokazuje mi svoj arsenal. U njemu je šarenilo predmeta koje i ne prepoznajem. Pipam teksturu prstima, a ona me proučava dok dodirujem nešto što je, shvaćam, njoj sveto. Čini li je to odraslom osobom, pitam se. Bi li mogla živjeti bez svog arsenala?
Ona pita:
– Ti nemaš nikakvu zaštitu?
Želim joj reći da moram imati, da bih zasigurno već bila mrtva da nemam, ali reći da nešto postoji, a ne znati to opisati ili pokazati, ne čini se dovoljno dobrim za nju. Zato šutim.
Ona kaže:
– Nedostaje mi ljubav.
Ti ne znaš što je ljubav, želim joj odgovoriti, naglo i iz nekog razloga ljutito, ali to bi i nju naljutilo, a s tim se ne znam nositi.
Voli se ljutiti, osjećam. Tada joj, kao pred oluju, grmljavina ispuni tijelo. Svaki djelić napne se i postaje spreman na skok, na udarac, na zamahivanje. Nešto se uvijek dogodi, primjećujem, nešto važno. Ljutnja ne ostaje sjediti sama, plakati u sobi, ljutnja se uredi, izađe van, zavlada gradom. Voljela bih hodati s njezinom ljutnjom, ruku pod ruku, polako i ponosno, ali ne usuđujem se to je zamoliti. Umjesto toga, ponovim da mi nedostaje majka. Pita me što je majka, ali ja ne znam odgovor.
Ona kaže:
– Kako ti može nedostajati nešto što ne poznaješ?
Ne poznajem, ali znam što mi nedostaje, želim joj reći. Bezuvjetni zagrljaji. Mirno, utješno diranje po lopaticama. Topli oblozi oko čela. Prihvaćanje mog tijela, kada se povećava i kada se smanjuje, kada vrišti u grčevima ili trpi u tupoj boli, kada se pokušava riješiti slatkog jer je umorno od šećera, od utjehe, od hrane; tijela koje je nekada poletno, a zatim samo spava, leži i ne miče se. Utiskivanje dubokih poljubaca u moje čelo, ruku u moje tijelo, onemoćalo, umorno tijelo. Majka iz koje sam izašla, ali čiji pokreti nisu moji.
Ne govorim joj to, ne još. Gledam njezino lice. Sve na njemu jasne su, oštre linije nacrtane tušem, mojom omiljenim tehnikom. Mala ja dugo crta tušem, najčešće biljke, i trudi se jasno nacrtati svaki list. Mala ja crta dugo, crta stalno, crta crno, samo crno i ne želi propustiti ni jedan detalj. Mala ja je precizna i pomna, ništa joj ne promiče. Kada je gotova, trči majci pokazati sliku dok iz nje izbija čista radost. Mala ja sasvim točno zna kada i gdje počinje i kako i zašto završava svaki crtež koji napravi.
Ja kažem:
– Možeš li mi ti biti majka?
I plačem. Uvijek plačem kraj nje, naročito kada me dodiruje, oprezno kao da u razgrtanju moga tijela traži dragocjenost koja joj je ispala u duboku travu i sada je uplašeno, ali još uvijek s puno nade, nastoji pronaći.
Ona kaže:
– Sada si ti majka.
Jesam, kažem. Želim to potvrđivati što češće, kao što ona potvrđuje svoju odraslost. Želim vikati s krovova da sam majka, da me se čuje, da se to shvati, da me se tako gleda, ali da i ja tako gledam ostale, da se tako osjetim, da shvatim puno značenje toga, sve posljedice, sve mogućnosti, sva vrata koja su se otvorila.
Kao i ona koja su se zauvijek zatvorila.
Želim joj reći da ju ja mogu voljeti, da je već volim, da je ljubav inače izbor, ali da ovog puta to nisam izabrala. Da me njezine sjene ne plaše, da nemam straha, da je voljeti nju kao crtati tušem, dugo i sretno, samo precizne, jasne, dulje i kraće linije, znati točno gdje što počinje, a gdje završava. Razumjeti sve ono u sredini. Želim je samo voljeti, dugo voljeti, i kada mislim na to nešto se u meni slama, ali ne znam slama li se ono što se treba slomiti ili ono što ne treba, a ne znam razliku. Zato joj ništa ne govorim, samo pokušavam prikriti bol loma.
Ona pita:
– Oduzima li ti to što si i sama majka na potrebi za majkom?
– Ne – odgovorim. – Samo dodaje.
Između nas se tiho, kao u punu kazališnu dvoranu, ušuljaju dodiri. Pokušavam je dodirivati onako blago kao što ona dodiruje mene. Želim da me osjeti kroz ono što joj ne mogu opisati i pažljivo uranjam u nju, osluškujem njezino disanje, pratim ritam njezinog daha. Potrebna mi je potpuna tišina, prostor između udisaja, da joj pokažem što želim.
Zatim ponovno šutimo, jedna drugoj sasvim strane. Čini mi se kao da jašemo svaka na svom konju, s kaubojskim šeširima, u blagom kasu, duboko u sumrak.
Samo što ja svakim svojim dijelom, od središta do vrhova prstiju, želim vjerovati da jašemo u sunce.
