Kategorije
CeKaPe-radionice pisanja proza S radionica

Daša Milatić- dvije priče

NOVA PRIČA

„Čuj, žao mi je,“ kaže držeći moju najnoviju knjigu u rukama „ali ne valja.“
Sjeda u stolicu nasuprot, ne skidajući baloner. Moj stariji brat.
„Što ne valja?“ požalim čim sam upitao.
On s grimasom kao da je progutao tuđu slinu, okreće glavu u stranu i pogleda kroz prozor. Zatim stavlja knjigu na stol i okrene je prema meni.
„Podcrtao sam ti ono što bi trebalo mijenjati. Iako, sada je kasno, knjiga je već izašla. Morao si me prije kontaktirati.“
Otvorim prvu stranicu, pogledom preletim posvetu koju sam mu prepun očekivanja i ponosa napisao i postane mi neugodno. Nikako da naučim lekciju. Njegov je ukus i kriterije nemoguće zadovoljiti.
Knjiga je gusto podcrtana crnom kemijskom olovkom. Negdje je ista rečenica po nekoliko puta podcrtana, tako da su ostale udubine u papiru. Stvorio je cijelu jednu novu reljefnu knjigu.
„Rečenice su zasićene, kičene. Negdje su ti cijela poglavlja višak. Ne kažem da ideja nije zgodna, ali samo to: zgodna ideja. Maštovit si pa je to najmanje što se može očekivati. Sve ostalo…na trenutke se pitam zašto uopće pišeš? Možeš li se nečim drugim baviti? Mislim da bi trebao odustati dok ne postane kasno. Sve to što si“ pa zastaje kao da traži riječ „do sada izdao, je trećerazredno. Da mi nisi brat, odustao bih nakon prve stranice.“

Šutim, kao i obično. Riječi će mi doći kada ode, bijes i frustracija što nisam reagirao.
Iako, znam da je izostanak reakcije uvjetovani refleks. Istreniran sam. Kad god sam se pokušao konfrontirati, on bi me, poput svakog vještog sadista, uspio dovesti do potpunog emotivnog raspada. Redovito sam požalio.

Moj stariji brat. Nikada mu ništa nisam uspio dokazati, nikada objasniti tko sam zapravo. On je imao čvrsto, nepokolebljivo formirano stajalište o meni i uostalom, o svemu što ga okružuje. U djetinjstvu su sve naše rasprave završavale mojim suzama, a kasnije emocionalnim slomovima.

Ustajem i odlazim do frižidera po bocu bijelog vina. Treba mi distrakcija, malo odmora od njegovih riječi i pogleda. Uzimam sir i masline, iako mi se ništa ne jede. Dohvatim dvije čaše s police i odnesem sve na stol. On uzima bocu, pogleda etiketu, mljacne s umjerenim odobravanjem i natoči si u čašu. Ja natočim sebi. Pijemo u tišini neko vrijeme.
Knjiga, rastvorena i unakažena poput mučenika na križu, leži na stolu između nas.
„Jesi li se sjetio donijeti mi tablete za spavanje?“ upitam ga.
„Naravno!“
Iz prednjeg unutarnjeg džepa balonera vadi krupni kožni novčanik. Iz njega izvuče blister s tabletama.
„Ove su učinkovite, osobito ako ih ne uzimaš redovito. Ja sam se na njih, nažalost, već navikao. Uz maminu bolest, nije bilo moguće drugačije zaspati. Dodaj mi škare, odrezat ću ti pola. Samo napravi par sati pauze od tog vina, da te ne udari krivo.“

Mamu spominje u svakoj prilici, uglavnom da mi nabije grižnju savjesti…što nije teško. Posebno sam obdaren tom emocijom, sve su mi stanice ulijepljene grižnjom savjesti.
Rano sam otišao od kuće, putovao svijetom. Nisam studirao, ali uvijek sam se dobro snalazio u raznoraznim poslovima i dovoljno zarađivao. Mojima to nije bilo pravo, bio sam obiteljska persona non grata.
Moj brat je, kao i svi u našoj obitelji, studirao pravo. Zbog fiksativno perfekcionističkog karaktera, nekih dvanaest godina. Nikada nije diplomirao.
Mama je imala dobru narav, a s njim je bila osobito strpljiva i popustljiva. Nije jasno kako je postao tako rigidan i strog, u vječnoj potrazi za tuđim greškama.
Destruirao me svojim pesimizmom, načeo mi samopouzdanje i samopoštovanje svojim pesimizmom. Mora da je neopisivo naporno i tužno u njegovom svijetu. Samotno.
Iz obiteljskog stana nikada nije otišao. Živio je s majkom do njezinog zadnjeg dana.
Zapravo ne sjećam se niti da je igdje putovao. Sve njegove priče počivaju na tuđim iskustvima i životima, na pročitanom ili prepričanom. Unatoč tome, s lakoćom se i neupitnim autoritetom nametao u svakoj situaciji, svakoj temi.
Uzdržava se iznajmljujući polovinu majčinog stana, dio koji je nekoć roditeljima služio kao kancelarija. O tome se, naravno, ne govori. Uvjerio je sebe i druge da pomaže prijateljevom sinu, ustupajući mu dio stana dok je na fakultetu.
„Kako izlaziš na kraj s podstanarom?“
„Kakvim sad podstanarom? Momak je Filipov i Magdin sin, a oni su nas dobrano zadužili u životu. Sredili su majčin smještaj u bolnici oba puta. To se ne zaboravlja. Ovo je najmanje što mogu učiniti dok je dečko na fakultetu.“
Pristajem na njegovo objašnjenje, na sve, samo da ne krene ponovno o knjizi.
No, on otpije gutljaj vina, pa kažiprstom počne upirati u knjigu.
„Mislim da je prvenstveno problem u stilu. Nemaš izgrađen stil. Svaku knjigu kao da je pisala različita osoba. Šizofreno!“
„Pa ne čini mi se da je baš tako. U prvoj sam možda još nedefiniran, što mi se može oprostiti, prva je. Iako ni ta kod kritičara nije prošla loše.“
„Joj, molim te, hrpa jalovih nerealiziranih neznalica. Jasno ti je da bih bio presretan da dobro pišeš. Zaboga, ja sam ti brat.“
Klimam glavom. Na koncu mi je lakše složiti se s njim.

Zazvoni mi mobitel, moj izdavač. Odbijem poziv, ne želim razgovarati pred njim. Zazvoni ponovno, kratko, a onda dojure dvije poruke u inbox. Javi se, važno je!
Uspijem pročitati prvu. Mom bratu, dok govori, gledanje u mobitel ide izrazito na živce. No, prva me poruka zaintrigirala, pa otvorim i drugu. Knjiga ti je ušla u uži izbor na regionalnom, info iz prve ruke! Čovječe!!
Navala radosti i uzbuđenja eksplodira mi u glavi. Vrištao bih od sreće. Spustim mobitel na stol i srušim čašu s vinom, a onda hvatajući je, srušim i bocu.
On odskoči od stola, a zatim zgrabi lisnicu i krene lamatati i otresati vino s nje. Zaurla „Idiote!“ pa moju knjigu uvali u lokvu vina da spriječi daljnju štetu. Skida baloner poprskan vinom i naslanja ga na fotelju, vadi stvari iz mokrog novčanika: maminu fotografiju, nekoliko novčanica i do neprepoznatljivosti ofucanu vizit kartu odvjetnice, moguće jedinu uspomenu na ženu za kojom je cijeli život patio. Na zapešću mu ugledam sat. Neispravan stari tatin Rolex. Zlatan je, pa ima neku materijalnu vrijednost, no neispravan. Želim ga upitati koliko je sati? ali se obuzdam.
„Što gledaš, donesi krpu!“ viče uzrujano, a ja se nekako ne mogu pokrenuti. Gledam opušteno prizor ispred sebe i razmišljam kako ću napisati novu priču.

 

„ŠTO SU TO MASLAC, ŠTO JE TO JAJA?“

Pokušala je odvrtjeti makinetu zapeklu od skorene iskipjele kave, ali nije išlo. Otvorila je slavinu s toplom vodom i pustila da neko vrijeme teče po njoj, a onda dohvatila kuhinjsku krpu i probala ponovno. I dalje nije išlo.
“Stipeeee!” – zaurlala je, pričekala par sekunda, pa bijesna otišla do njegove sobe i zalupala s oba dlana po vratima. Ne čekajući odgovor je ušla.
“Tonka, koja je drama, opet…svako jutro isto?”
“Prestani me zvat imenom, ja sam ti mater! I noćas ti je prekipjela kava, ne mogu otvoriti makineticu!
Stipe se pridigao u krevetu, uzeo spravu iz njezine ruke, odvrnuo je i vratio joj je, pa se opet spustio u horizontalu.
“Zatvori mi vrata, molim te. Maama.”
Kratko su se oboje nasmijali, Tonka je zatvorila vrata i išla si skuhati kavu. Obožavala je pripremati kavu u makinetici, imala je savršenu gustoću, jačinu i neodoljiv miris. Trenutku erupcije guste zlaćane tekućine iz onog malog pipca na vrhu nije bilo konkurencije ni premca: turska, filterica, niti espresso dolje iz kafića.
Sjela je za kuhinjski stol, do prozora, malo ga odškrinula i zapalila prvu cigaretu tog jutra. Sklopljenih je očiju srknula gutljaj kave. Malo je zadržala onako toplu u ustima, mljacnula ju jezikom o nepce, pa pustila da joj klizne niz grlo. Mogla bi roman napisati o tom okusu: savršen omjer gorčine i sladora, na jeziku bi ostavljala film koji je još dugo nakon popijenog zadnjeg gutljaja mogla intenzivno osjetiti. Koji nenadmašan ritual, definitivno najbolji dio dana.
Stipe je cijelu noć igrao igrice, pa će po običaju prospavati cijeli dan. Odnijet će mu ručak kasnije popodne, treba joj mira i vremena za sebe.
Noćas je mislila o sivom kaputu koji je u četvrtak kupila, kao da ga je po sebi dizajnirala: boja, kroj, materijal…sve! Nekim čudom, što god ona zamislila da želi imati, pogodi točno dan i trenutak odlaska u second hand shop i ugleda baš to što želi! Zbog cijena koje su prema kraju tjedna padale, preferirala je u kupovinu petkom i subotom, ali svakodnevno bi makar škicnula. Ako bi se zalomilo nešto neodoljivo lijepo, to bi si priuštila ili bi taj komad objesila negdje na stražnji stender između neuglednih komada robe, pa bi se, ako bi bilo sreće, po njega vratila na jeftiniji dan. No, subota je bila njezin omiljeni dan: uvijek bi uspjela pronaći nešto što joj paše i k tome platiti svega par kuna. Bio je to užitak koji se nije mogao mjeriti ni s darovanim, besplatno dobivenim stvarima, jer u second hand-u je odabirala po svom guštu i za to plaćala simboličnu cifru.
Mislila je danas svratiti po čizme, nešto bi svakako trebala uz taj kaput, elegantno, u sivoj ili modroj boji. Proželo je uzbuđenje. Zapalila je još jednu, dolila svu preostalu kavu u šalicu, zasladila je krcatom žličicom šećera, zavrtjela da se promiješa, pa je u jednom gutljaju iskapila. Popila je kao i svakog jutra čašu mlake vode, te otišla na WC.
U novčaniku je imala dovoljno za kutiju cigareta i čizme, ako ih nađe, a možda joj i ostane za još neku sitnicu, remenčić ili maramu. Obukla je sivi kaput da ne fula boju, s ključem zatvorila vrata da ne probudi sina, te ushićeno krenula niz ulicu.
Subota je, sunčana i prepuna oštrog svjetla od bure, izvukla priličan broj ljudi vani. Ona se neznancima osmjehivala i od nekontroliranog uzbuđenja imala potrebu s njima zapodijevati razgovor. Marširala je nizbrdo i približavajući se odredištu, ubrzavala korake. Bila bi najradije pretrčala tih zadnjih stotinjak metara.
Dućan je bio krcat ljudima, no to je i očekivala. Uzela je plastičnu košaru i nestrpljivo se progurala između dvije starije žene u utrobu dućana. Nije smjela gubiti vrijeme, jer moguće baš u tom trenutku netko uzima nešto što bi joj moglo trebati, nešto “njezino”. Duboko je udahnula, poput sokola pikirala jedini od ljudi donekle slobodan stender, pa počela brzim pokretima listati odjeću. Izvukla je krem baloner, pogledala veličinu na ovratniku i tutnula ga u košaru. S dozom podsmijeha je gledala sve te djevojke i žene koje su se gubile u traženju, čeprkanju, prislanjanju i mjerenju… njoj je bio dovoljan jedan pogled, umjela je iz daleka procijeniti kvalitetu tkanine, u par dodira pohabanost ili očuvanost i onda samo još malo sreće s veličinom, a tu se mogla ugurati od 38-42.
U svega desetak minuta, unatoč gužvi, uspjela je proći cijeli donji kat i poprilično napuniti košaru, zatim se munjevito brzo probila do gornjeg kata s obućom i asesoarom. Nije bilo ženskih čizama, ali pronašla je kožnati remen, jedne sportske gležnjače i jedne odlično očuvane elegantne modre cipele. Isprobala je oba para, gležnjače su joj bile prevelike, međutim uz debelu čarapu bi mogle odlično poslužiti za neki izlet u planinu, a cipele su joj pristajale kao salivene. Dodala ih je, u sada već pretrpanu košaru. Još samo da isproba odjeću i napravi selekciju.
Red ispred garderoba bio je ogroman. Odlučila je robu isprobati pred ogledalom u dućanu.
Do i jedan komad joj je savršeno pristajao. Stavila je sve zajedno na vagu, cifra je dobrano premašivala sumu koju je imala u džepu. Ovo je bio najteži dio, odlučiti se između odabranog – što uzeti, a što ne. Sada je na vagu stavljala komad po komad, da utvrdi pojedinačne cijene. Gležnjače bi još i mogla prežaliti, ne pamti kada je bila na izletu, kamoli na vražjem planinarenju, ali ovo ostalo, teško. Odlučila je sve ostaviti na kasi, otrčati do kuće, uzeti još novca i vratiti se.
Iz Stipine su se sobe čuli glasovi i smrdilo je na travu, vjerojatno je netko došao isprobati “robu”. Kvragu, nije očekivala da će tako rano u subotu ujutro netko doći u nabavu. Ništa, pričekat će, nije još ni deset sati, valjda će otići na vrijeme da stigne do zatvaranja second hand-a.
Pristavila je novu kavu. Znala je da Stipe prodaje travu, ali nije se bunila, jer su zaista dobro živjeli od zarade. Krenulo je od toga da je od svog dugogodišnjeg dilera počeo uzimati malo više za par prijatelja koji nisu znali gdje nabaviti, a njemu bi onda diler na veću količinu dao popust, Stipe bi prijateljima prodao po uobičajenoj tržišnoj cijeni i tako se odjedanput počeo stvarati novac sa strane – dobit, hrpica pa hrpe novca u doslovnom smislu riječi. Krug ljudi za koje je nabavljao travu, s vremenom se proširio na popriličan broj. O svemu tome njih dvoje nikada nisu progovorili. Ona se u načelu pravila glupa, kao da ništa ne zna o cijeloj raboti, a i Stipe se pravio glup kad bi mu iz jastučnice u koju je trpao zaradu, uzela za hranu, režije i sve ostalo.
Srkala je kavu i listala Stipin “Alan Ford”. Sve brojeve znala je napamet, no svejedno bi je iznova nasmijali. Na frižideru su imali zalijepljenu legendarnu “ Što su to maslac, što je to jaja?” Pomislila je kako bi bez Stipinog biznisa živjeli u potpunom siromaštvu poput ekipe iz cvjećarnice.
Čula je otvaranje vrata njegove sobe i nekoliko glasova. Stipe ih je ispratio do izlaza, pa došao u kuhinju.
“Ej Tonka, kud si se prije vratila?”
Otvorio je frižider, desnom se rukom naslonio na vrata hladnjaka, a lijevom češući muda, primijetio:
“Pa za gospu blaženu, nema ničega u frižideru.”
Tonka je razdraženo ispuhala dim i htjela mu nešto odgovoriti, ali je Stipe nastavio:
“Jesi li mislila u nekakvu spizu, da ti dam nešto love?”
“E znaš da si mogao, ona mi mizerija od socijalnog ne pokrije ni pet dana u mjesecu!”
Eto riješeno, pomislila je razdragano, pogledala na sat, zgrabila novce koje je Stipe stavio na stol i izletjela iz kuće.
Dućan se u međuvremenu skoro ispraznio, nedostajalo je još dvadesetak minuta do zatvaranja. U džepu je stiskala gužvu novčanica, nije ni prebrojila koliko ima, ali svakako dovoljno da mirna obavi kupovinu. Možda da napravi još jedan đirić po dućanu, za svaki slučaj…
Otišla je u dno dućana do kutija s posteljinom, tu je rijetko navraćala i gledala, pa se iznenadila izborom. Pročeprkala je po kutiji i odabrala jednu donju plahtu i jednu navlaku za poplun za Stipu. Nije bilo jastučnice u kompletu, ali je uzela jednu narančastu, sasvim će se lijepo uklapati. Od gležnjača je nakon još jednog isprobavanja ipak odustala, ali je u košaru, uz posteljinu za Stipu, dodala još jednu donju majicu i na pultu za plaćanje s izloga skinula naočale za sunce i bez isprobavanja ih stavila na hrpetinu. Platila je, ostavila gospođi na kasi napojnicu i s dvije iznimno velike plastične vrećice pune do pucanja, krenula natrag prema kući.
Bila je skoro ispred zgrade kada je shvatila da je zaboravila otići po namirnice. Odlučila je prvo skoknuti do stana i ostaviti vreće s robom.
Tiho je otključala da je Stipe ne čuje, ušla u svoju sobu i gurnula vreće ispod kreveta, poslije će ih staviti u “bunker”, jer Stipe bi znao potpuno pošiziti i urlati da će se oboje ugušiti u toj staroj robetini, predbacivati joj da ionako osim u second hand shop ama baš nigdje ne izlazi i da neće iznositi sve te krpe da živi još tri života.
Spustila se do kvartovskog dućančića, kupila dvije kutije cigareta, napolitanke, smrznute mahune, paket jaja, piletinu i kruh, onda se sa blagajne vratila do frižidera i uzela još i paket vakuumiranog sira za sina. Platila je namirnice, pa se, još uvijek u povišenom raspoloženju zbog uspješne kupovine u second hand-u, lakim korakom vratila u stan.
Odložila je sve u frižider, te otišla do sobe rasporediti robu iz one dvije vrećice prije nego se Stipe ponovno ustane. Većinu stvari je slagala u drveni kovčeg na dnu kreveta, neke je komade vješala između odjeće u svom ormaru, ponešto je slagala u ladice nekadašnjeg Stipinog školskog radnog stola, ali sada se činilo da više nema mjesta i ako se dijela stvari ne riješi, u ova se skrovišta više ništa neće moći ugurati.
Uhvatila je nervoza, jer bi se Stipe svaki čas mogao pojaviti na vratima sobe i što bi mu mogla reći? Vratila je stvari natrag u plastične vrećice i gurnula ih nanovo pod krevet, pospremit će ih sve noćas.
Stipi su predvečer došle mušterije, čula je i jednu djevojku. Ponadala se da bi dolazak djevojke mogao biti intimnije prirode, jer do sada nikada nije čula ženski glas iz njegove sobe.
Sjedila je pred televizorom, pritisnula onu ikonicu za mute i osluškivala – smijali su se, osobito djevojka, nekako visoko i grleno. Zamišljala je osobu koja bi pasala uz taj smijeh, pun optimizma i energije. Bilo bi lijepo da Stipe napokon nekog ima. Ona se ne bi miješala, dapače, djevojka bi u njoj imala prijateljicu i saveznicu, možda bi povremeno samo malo ogovarale Stipu, čisto da utvrde odnos, ali sigurna je da bi to bilo kvalitetno partnerstvo između svo troje.
Još je malo posjedila ispred televizije, pa otišla u svoju sobu napraviti generalku.
Za početak je izvadila svu robu iz ormara na krevet, krenula procjenjivati što bi vrijedilo ostaviti, a što donirati u sklonište za beskućnike. Nije ovo bila prva selekcija, radila je to često, kada bi kupila nove stvari, nekih se morala riješiti. Znalo se dogoditi da na hrpu za eliminaciju stavlja stvari koje do tada nije stigla niti obući. To je bila jedna od prednosti second hand-a, da je imala novaca i kupovala po dućanima, vjerojatno bi joj bilo strašno odustati od bilo koje krpice. Ovako još radi i plemenito djelo – daruje beskućnicima.
Iz vrećice na dnu ormara izvukla je krem baloner, malo ga protresla i pažljivo pogledala. Bio je navlas isti kao ovaj koji je jutros kupila. Polegla ih je oba na postelju: ista boja, ista markica na ovratniku, isti broj, jednako dobro očuvani, vjerojatno ih se nekoliko neki trgovački lanac riješio. Sjetila se kako je prije nekog vremena isprobavajući jaknu u second hand-u, bila sasvim sigurna da je tu jaknu u nekom trenutku već nosila, imala je osjećaj da će iz džepa izvući neki predmet koji će joj to i potvrditi.
Neke je komade složila u vrećicu, sutra ujutro će ih ostaviti u skloništu za beskućnike. Ostalo je presložila i nagurala natrag u ormar i kovčeg.
Čula je kako Stipini gosti odlaze, pa se umirila i ugasila svjetlo , nije joj se dalo da joj Stipe sada ulazi u sobu.
Zahvalio je djevojci na kolačima, to je isto čula. Još je čula kako šuška sa posuđem i onda kako zatvara vrata svoje sobe.
Razodjenula se i legla u postelju misleći kako je sutra usrana nedjelja. Nije imala pojma što će raditi cijeli dan. A onda je zaspala.
Ponedjeljak je, iako tmuran i kišan, jedva dočekala. Vikendi su je ubijali, nedjelje se užasavala. Subotnja bi je jutarnja kupovina držala slijedećih nekoliko sati, a onda bi se vrijeme počelo vući kao kroz gusto blato. Televizija bi radila cijeli dan, ona bi na kauču ispred drijemala, tu i tamo pogledala neku seriju, listala stripove, jela. Kratko osvježenje i predah imala bi uz kavu, a vikendom bi popušila dvostruko više nego drugim danima. Sa Stipom se skoro nije ni viđala, on je po danu spavao. Da vikendi traju dulje, vjerojatno bi zapala u tešku depresiju.
Popila je kavu, ispila čašu mlake vode i otišla na toalet. Provjerila je u džepu, nije joj ostalo ništa novca. Prislonila je uho na vrata Stipine sobe, on je tiho hrkao. Znala je već kako bešumno ući, a za svaki slučaj bi u rukama imala nešto prljavog rublja, ako bi se probudio i upitao je što radi. Izvukla je iz jastučnice šačicu novčanica. Bila je toliko krcata zgužvanim novcem, da nema šanse da bi mogao primijetiti koliko nedostaje. Danas bi mogla prvo u dućan po hranu i u mesnicu, a onda na miru do shs-a. Ionako vjerojatno ništa neće kupiti, dan je najviših cijena, ali šetati po dućanu, gledati, isprobavati, to može.
Po planu je obavila kupovinu namirnica, pa krenula u second hand shop. Izdaleka je vidjela da su izlozi prekriveni novinskim papirom i od toga je trenutačno zaboljela glava. Na ulaznim vratima je na bijeli papir sa crvenim prugama, vjerojatno istrgnut iz nekakve bilježnice, crnim flomasterom bila ispisana poruka o zatvaranju dućana, nešto o mogućem preseljenju i o mogućoj adresi. Svejedno je pritisnula kvaku, pokušala ponovno pročitati poruku.
“Ovo nije moguće, pa prekjučer sam bila tu, zašto mi ništa nisu rekli, pa oni nisu normalni!” – govorila je sama sa sobom i pokušavala proviriti unutra. Još jednom je prodrmala kvaku na vratima, pa odustala i krenula prema kući.
Ušla je u sinovu sobu, ne pazeći na uhodani protokol, uzela onaj papirnati pladanj s kolačima koji je prekjučer donijela ona djevojka, sjela ispred televizije i počela jesti. Trava u kolačima počela je brzo djelovati, već nakon prvog je osjetila pospanost i maglicu u glavi. Prebrojila je koliko je kolača ostalo i pokušala dokučiti koliko bi joj dana ta količina mogla potrajati, a onda će ih početi peći sama.

 

Daša Milatić

 

 

Kategorije
proza

IZLAZ (Petra Cvitanović)

Dok se vozim trambusom, razmišljam o prabakinim pričama o tome kako je nekada bilo. Voljela sam zamišljati njezina iskustva i tako biti u starom svijetu. Pomagale su mi njezine slike, njih par koje je uspjela sačuvati od Velikog čišćenja. Nije mi otkrila kako je to uspjela, ali strogo me upozorila da nikome ne smijem pričati o njima. To mi se sviđalo. Imale smo zajedničku tajnu.
Pitam se ima li netko od ljudi koji se voze sa mnom ima iste takve tajne. Jesu li oni imali prabaku i znaju li išta o svijetu prije? Sada klizimo kroz gradske ulice bez zastoja, jer trambus ima svoj put i ne smeta mu promet, a tada je zbog gužve stajao svakih par minuta. Sada nema trzaja prilikom kočenja, a prabaka je morala jednom rukom grčevito držati ručku, a drugom ručicu moje bake, kako ne bi pale i sudarile se sa drugim ljudima. Kad god bi mi opisala tu situaciju, zamislila bih kako se razbijaju jedni o druge kao jaja u vrećici. Postojala je i osoba koju su zvali kondukter. On bi se probijao kroz gužvu i tražio ljude da mu pokažu kartu, maleni papir koji je dokaz da se smiješ voziti. Izbacio bi te na ulicu ako je ne bi imao. Nevjerojatno da su ljudi morali plaćati za Opće dobro i još su trošili dragocjeni papir na takvo nešto.
Ono što je ostalo isto, kao u starom svijetu, jest to da se moraš dići sa svog mjesta ukoliko starija osoba stoji. Iako, danas svi izgledamo kao da imamo isto godina. Onaj tko želi sjesti mora prisloniti svoj čip na ruci blizu programatora i na njemu se pokaže boja. Zeleno – prepusti mjesto, crveno – ostani sjediti. Svako sjedalo ima programator. Svoj sam čip prislonila prije sjedanja. Danas se, srećom, ne moram dizati nikome, nema ljudi. Umorna sam.
Tu riječ, umorna, koristi Paddy za osjećaj kada ti je dosta svega, bole te noge ili glava, nakon što si puno si radio, puno razmišljao. Paddy je moj najbolji prijatelj, moj demon. Oni koriste riječi poput umoran, depresivan, bijesan, ukomiran, prestrašen. Ja se ne osjećam zaista umorno, no ako on kaže da je tako, onda tako jest. Imala sam ih više. Demona. Ostao je samo on… Možda se ostali vrate jednom? Za sad sam sama s njim. To mi jako odgovara.
Svi ih imamo. Svoje demone. Razgovaramo s njima stalno. Prabaka to nije mogla razumjeti. Ona je govorila da to nije nešto što je od boga, što god to bilo. Nije mi to htjela objašnjavati, ali se jako bojala Paddya i njemu sličnih. “Moraš ih držati po kontrolom! I nikako s njima razgovarati!” Žestila bi se pa i vikala: “Pljuni im u lice kada ti govore što si ti i kako se osjećaš!”. Nikad nisam shvatila što to znači ni zašto bih najboljim prijateljima pljuvala u lice.
Prabaka je posljednja osoba za koju znam da je umrla od starosti. Već je moja baka bila uvijek mlada i samo je otišla u Basnosnovlje. Vječno stanje blaženstva i spokoja. Njezin joj je demon pomogao kada je došlo vrijeme. Zato i postoje najbolji prijatelji. Skočila je s mosta u rijeku. Sigurno je to bilo veličanstveno iskustvo kraja. Voljela bih da meni Paddy priredi takav odlazak.
Sada idem kod Nuše. Djelitelj nade. Tako ih zovemo. Ljude kao što je Nuša. Ona ima odličan izbor preparata za sva raspoloženja. Paddy mi cijeli dan govori o tome, jedva sam dočekala da krenem. Mislim da ću danas odabrati kaliku u bočici, iako me strah da će me uloviti Čuvari mira. Sve vrste preparata su dopuštene, osim kalike.
“Hajde daj molim te, brineš bezveze. Ti i tvoja bujna mašta. Zašto bi te otkrili baš sada? To nam se nikad nije dogodilo, pa i neće”, istodobno me uvjerava i tješi, moj hrabri Paddy. Da sam bar ja tako hrabra kao on. Ako Čuvari budu tražili moj čip, već će tad primijetiti moje čudno ponašanje. Mogla bih ih zagrliti ili reći da su jako dobri, a nisu nimalo. U stvari, prilično su zastrašujući. Metalni, veliki, brzi i okrutni prema kršiteljima mira. Ja želim uzeti kaliku kada se vratim u stan, no Paddy kaže da je zabavnije odmah. Da će ulice poprimiti boje Jupitera, u trambusu ću lebdjeti, ljubav će biti opipljiva, živa, ljudi će to osjetiti, upoznat ću sebe. Ja to sve znam, nije mi prvi put da s Paddyem idem kod Nuše. Ali… nekako sam počela voljeti taj osjećaj kad sam sama s Paddyem i na sigurnom. Tada se volimo, stopimo se kao tjestenina i umak, osjetimo se i vodimo ljubav. Imam cijeli asortiman igroužitka i fantastičnu playlistu. Volim kad mi šapće i vodi me što da si radim. Ne želim riskirati susret s čuvarima. Paddy kaže da moram. Moram riskirati da bi to iskustvo bilo vrijedno. Obožavam ga, uvijek je u pravu.
Stižem kod Nuše i kucam na njezina vrata. Čujem buku, smijeh, glasno prigovaranje, pjevanje. To su Nušini demoni. Kada nam se bliži vrijeme da odemo u Basnosnovlje, mogu ih čuti i drugi ljudi. Zabavno je, mada je nekad nesnosna smetnja mojim mislima, dok hodam ulicama i čini se kao da je tisuće ljudi oko mene. Strašno me zanima na koji način će Nuša otići, kada i što su pripremili za nju. Slutim da će biti nešto vezano uz prekomjerno doziranje kalike, uz ostale preparate koje ima. Dok čekam da otvori vrata, zamišljam je kako sklapa oči i putuje u svemir, kroz galaksije, nestaje u blaženstvo… I samo je drugi dan više nema, zauvijek.
Zapuhne me miris aromatičnih začina. Nuša voli indijsku hranu. Spravlja rogan josh i aloo gobi bolje od ijednog indijskog restorana. Samo to jede. Nušini demoni mrmljaju dok mi ona rukom pokazuje da uđem. Njezin stan identičan je mome. Osim mirisa. Svi imamo identične stanove tako da uvijek možemo reći da se osjećamo kao kod kuće. Jako nam je bitan osjećaj sigurnosti koji svi želimo, stalno i svugdje. Ta odluka je donesena davno, kada su “Vi i Mi” zaključili da je ravnopravnost i jednakost najbitnija u svemu. Nekada davno to je bio velik problem. Ljudi su se dijelili i svađali zbog boje kože, nacionalnosti, uvjerenja, spola, godina. To je bio potpuni kaos. Tako je rekla prabaka. Sada smo svi jednaki.
Paddy kaže da nismo. Da je to samo privid, koprena navučena preko naših očiju, iza koje se događaju grozne stvari. To mi kaže “u povjerenju”. Još jedna njegova smicalica. Ja mislim da jesmo jednaki i ne znam ni za kakve grozne stvari, osim naklapanja nekolicine ljudi koji nemaju pametnijeg posla nego izmišljati gadosti o našem divnom svijetu. Oko toga se posvađamo. Namjerno me uzruja kako bi me mogao smiriti, a Paddy uvijek nađe način da me smiri. Obično je to odlazak kod Djelitelja nade, nakon čega odemo u Kuću sretnih trenutaka. I danas ćemo otići tamo.
Paddy uživa u Kući više nego ja, ali želim ga uveseliti. Kuća je puna ljudi koji traže sretne trenutke. Nekada je to dubokoumni razgovor koji traje satima, nekada je promatranje isprepletenih tijela u orgazmičnoj ekstazi ili sudjelovanje u istoj. Osjećam se sretno samo dok sam tamo, a kasnije me preplavi gađenje. Srećom, Paddy se pobrinuo da u stanu imam sve potrebno da taj osjećaj nestane vrlo brzo, isto kao i sjećanje koje postane maglovito i apsolutno nebitno. Volim kad Paddy sretan. Tada sam i ja sretna.
Sjedam u mekan naslonjač i promatram Nušu kako otvara svoj ormar sa zalihama. Ja u takvome ormaru držim začine. Čuvari mira imaju točan popis njezinih zaliha. Svako vađenje bilo koje bočice ili vrećice odmah se evidentira u inventurnoj listi glavne baze Djelitelja i radi se narudžba za nadopunu. Djelitelji su jako bitni za nas i naše demone. Bez Djelitelja, pretpostavljam, ništa ne bi funkcioniralo. Nušini su demoni utihnuli. Pitam se koliko ona zapravo ima godina. Nikad je to ne bih pitala. To se ne pita.
“Dušice…” Glas joj je mekan, prozračan, gotovo kao da percem prolazi preko moje kože. “Zašto kalika? Imam toliko drugih dobrih stimulatora zbog kojih nećeš upasti u nevolju zbog njih.” Lagano prelazi sobu i nosi u ruci bočicu. Ne znam kako je kamuflira da glavna baza ne prepozna i ne dojavi sumnjivu aktivnost, ali nije me ni briga. Paddy i ja samo želimo što prije započeti naše putovanje.
“Pa… danas sam jako umorna.”
Nuša se počne smijati, a njezini demoni s njom. Smijem se i ja. Znam i čemu se smijemo. Paddy je razlog što sam tu.
Otvaram poklopac.
“Popij cijelu ovoga puta, nema smisla da čuvaš za poslije”, nježno mi šapne Paddy.
Stresem se od pomisli na gorčinu koja klizi mojim grlom, nagnem bočicu i ispijem kaliku u jednom gutljaju. On skače od sreće. Malo mi je mučno, povraća mi se, samo na trenutak. Ustajem iz naslonjača, krećem prema vratima. Nušin tepih je poput oblaka. Krećem se sporo dok kalika počinje izazivati bubnjanje u mojim sljepoočnicama, oblije me hladan znoj i trnci mi prolaze tijelom.
“Zbogom, dušice, dobru zabavu ti želim. Moram priznati da taj tvoj demon ima zarazan smijeh.” Ona je čula Paddya kako se smije?
Misao nestaje, pozdravljam Nušu i izlazim na ulicu. Osmijeh mi je na licu, postaje mi vruće pa skidam jaknu iako je -15℃, Padi i ja pjevamo našu omiljenu pjesmu “Sky and sand”, plešemo po ulici. Paddy je sto posto siguran da čuvara nema nigdje na vidiku. Boje se razlijevaju.
Narančasta, smeđa, bijela, munje i eksplozije svijetla po pročeljima zgrada. Divno je, predivno. Osjećam ih. Osjećam boje, ulicu, nebo, sebe, Paddya. Do Kuće sretnih trenutaka trebamo trambusom, ali ne možemo naći stanicu. Urnebesno je koliko nas to zabavlja.
“Moj Paddy! Ljubavi moja, uživaš, je l’ da? I ja! Ovo je najbolja večer ikad! Svaka večer s tobom je najbolja večer ikad! Zašto ne možemo naći trambus, pa nije tako daleko? Paddy? Paddy!”
Zašto se ne javlja? Gdje je nestao? Kako je ovo moguće? U jednom bljesku shvatim da netko prekopava po mojim džepovima. Ležim na podu ispred Nušine zgrade, skvrčena poput štakora, zaleđena. Oko mene je gomila tame, pritišće me, gnječi mi kosti. Čujem režanje i vriskove slične onima koje ispuštaju divlje životinje, ali i ljudi. Sve je ispremiješano. Nemam tijela, nemam oči, uši ni usta, a opet sve vidim, osjećam i čujem. Vrištim iz petnih žila i moj glas odjekuje i stapa se s ostalima. Pretvaram se u tek jednu česticu tame, okružena strašnom boli i patnjom.
Odjednom shvaćam. Ovdje se rađaju demoni. Tko zna koga ću ja odabrati za svojeg najboljeg prijatelja.

 

Petra Cvitanović
Kategorije
proza

Mladost

On mi stalno ponavlja da se ne moram bojati. Ali, kako se ne bojati? On je nepredvidiv, on je uzbudljiv; nedopustivo i neoprostivo stariji, čak i za najtolerantnije. I glavni. Vodi igru. A mene to neopisivo pali jer me plaši. Ili me plaši jer me pali. On govori stvari koje ja tek naslućujem, imam ulaz u zabranjen prostor o kojem ne bih smjela ništa znati, ne još. Propuštam detalje koje otkrivaju vršnjaci, ali znam da ću ih lako nadoknaditi. Koncerti na kojima nemam potrebu pjevati, alkohol koji me usporava i guši. Pipkanje po onome što nazivaju prijateljstvom na predugim kavama s previše cigareta. To je mladost – beskorisna buka. Muha koja se zabija posvuda dok pokušava naći izlaz. I ugoda. Dugačak ljetni dan. A ja želim da žulja.

Pa mu dolazim, tim putem. Taj put je kao nacrt i ja se pretvaram u lik iz stripa. Tako je lakše. Hodam preko trave i ceste iz stripa. Osjećam samo strah. Svaki živac u meni treperi. Dolazim do zgrade i ne mogu gutati. A upravo sada trebam biti smirena, ništa ne pokazati. Jer tako to ide, ono što se osjeća ne pokazuje se, a ono čega nema prenaglašava se, proteže, izvikuje s krovova. Dvoumim se pred vratima.

Penjem se stepenicama u zgradi. Ima lift, ali dugo penjanje je dobro. Korak po korak. Odugovlačim, kao do mjesta pogubljenja. Vadim mobitel i biram bezopasan broj. Pričam, a smijeh mi odjekuje praznim hodnikom. Mladost je i smijeh. Beskoristan, prazan smijeh. Približavam se njegovu katu i završavam razgovor. Njegovi susjedi imaju veliku biljku, takvu je imala i moja baka. U hodniku je držala dvije takve biljke, a u stanu ih je bilo još mnogo. O tome je, kao o svemu, brinula sama. Jednom su, prema njezinoj priči, lopovi došli i pozvonili na vrata, predstavljajući se kao majstori. U trenu se dosjetila i počela zazivati muška imena i zatim glasno toptati nogama, dozivajući zamišljene muškarce, sina ili muža. Lopovi su odmah pobjegli, rekla je. To je mogla biti pouka, samo što se kod nje nikada nije znalo. Ispričala bi nešto i ušutjela. Bila je ovisna o pušenju, palila je čikove kad ne bi bilo cigareta. Zamišljala sam kako skuplja čikove s poda, iz pepeljare, i pripaljuje. Imala sam sedam godina i osjećala sam da pretjeruje. Ona je pretpostavljala da mladi vjeruju i to mi je dalo neobičnu prednost.

Ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije, natpis na zidu bode mi oči. Ja ne mogu plesati, ne sada. Iako bih to trebala moći upravo sada, kad imam dvadeset godina. Ne ranije, ne kasnije. Ali ja to ne radim. Strepim. Ujutro, popodne, navečer. Ne znam što je sljedeće, što će on napraviti. Pokorit ću se, toliko znam. Kad bi barem mobitel zazvonio, kad bi se bilo što dogodilo da prekine ovu napetost, kao da čekam nalaz na HIV. Strah zamjenjuje želja za bijegom, za velikim, najvećim bijegom koji je ikada izveden, preko šuma i krovova. U neki kafić, gdje se moji prijatelji pozdravljaju s ‘uživaj’, pozdravom od kojeg mi se povraća. Zašto je mladost vrijeme uživanja? Usputnog seksa po klubovima nakon kojeg nikada ne znaš što točno napraviti, popiti nešto ili jednostavno izaći, dešifriranja tuđih skripata, sviranja gitare na plaži. Uvijek iste pjesme, znaš riječi, svi su dobre volje. Prije ili kasnije, dvoje se počne ljubiti.

Približavam se njegovu stanu. Ne osjećam više ništa. Sve je u meni već umrtvljeno, ukopala sam se negdje gdje sam sigurna, duboko u sebe. Dok zvonim, shvaćam da takvo mjesto ipak ne postoji.

On otvara. Ima bijelu majicu i traperice. Zove me unutra, smije se. Ima guste obrve koje uokviruju zelene oči kakve nikad nisam vidjela. Ne znam trebamo li se zagrliti u hodniku, očekuje li to od mene. U velikom ogledalu preko puta djelujemo skladno, on malo viši od mene, ja… kakva? Pokušava djelovati spontano, ali to je samo pokušaj. Kaže da treba još nešto obaviti i odlazi u kupaonicu. Pitam ga smijem li skuhati kavu. Odlazim do kuhinje i putem prolazim kroz dnevnu sobu. U njoj su tri stola s notama, gitarom i na svakome po jednim kompjutorom. Na jednom su i kondomi. Pitam se je li ih ostavio tamo namjerno, hoće li me pitati: Treba li nam zaštita i što na to odgovoriti? Naravno da treba. Još jedna početnička lekcija mladosti. Zašto onda to nikada ne odgovaram?

Zamišljam ga kako stavlja kondom. Izraz njegova lica ne uspijevam zamisliti. Još malo stojim u sobi i držim paketić u ruci. Možda bih mogla sve kondome baciti kroz prozor, a onda vratiti kutijicu na stol i tražiti zaštitu. Što bi napravio kada bi shvatio da ih nema, bi li nam to bilo smiješno? Ne mogu zamisliti da se zajedno smijemo.

Ulazim u kuhinju i stavljam vodu za kavu. Ne znam pije li kavu sa ili bez šećera, a ne želim ga ometati pitanjima. Čini se da postavljam previše pitanja. Nikome se to ne sviđa. Vjerojatno svi vide više od mene. Kako Mirela pije kavu? Voli li Davor začinjenu hranu? U koliko sati Ines ide na spavanje? Mladost je dobro pamćenje. A ja ništa od toga ne mogu zapamtiti.

On dolazi iz kupaonice i približava mi glavu za poljubac. Čini to žustro i automatski, kao da je dio naše uvježbane svakodnevnice. Uzvraćam poljubac. Mekan je i oštar istodobno. Zatim se odmičem. Želim mu pokazati da ne postoje rituali, ne za nas, ali samo nesigurno stojim na mjestu. U njegovu pogledu vidim nešto promišljeno, pripremu za igru ili možda lov. Osjetim strah od pomisli na flert, zavođenje, prepuštanje, uzmake.

Prelazimo u dnevnu sobu s kavom i pokazuje mi ljubičasti kauč na koji mogu sjesti. On sjeda na fotelju pored. Uzima šalicu i primiče je ustima. Osjećam da mu se neće svidjeti okus i poželim mu izbiti šalicu iz ruke, naglo, kao da sadrži otrov. Tekućina bi se prolila po podu, stolu, njemu, meni. Što bi na to rekao? Bi li se iznenadio ili naljutio? Opet ne uspijevam zamisliti izraz njegova lica.

  • Mirisalo je kao kava – kaže nakon prvog gutljaja i odloži šalicu puno dalje od sebe.

Nasmiješim se i pocrvenim. Pitam se je li sada u redu da ja popijem sve do kraja ili trebam priznati poraz. Neodlučno gledam uokolo i vidim foto album na stolu ispred kauča. Uzimam ga i listam. On, mlad, na nekoj zabavi. Smije se, a prijatelj mu dodaje bocu vina. Zatim on na planini. Mlad, ali i dalje stariji od mene sada. Tražim sliku na kojoj bismo mogli imati približno jednako godina. Na jednoj je fotografiji gol do pasa. Gledam njegovo tijelo. Nije previše mišićavo, ali je snažno. Što je mladost za njega, otvorim usta s pitanjem. Zatim shvatim da je to pitanje suvišno ako ja sjedim pokraj njega, u njegovu stanu. Zato odlučim preformulirati. A i to je mladost. Gaženje po jajima. Strah da bi se moglo pogriješiti, postaviti pogrešno pitanje.

  • Misliš li da te ljudi koje si upoznao u mladosti poznaju bolje nego oni koje si upoznao kasnije?
  • Promijenio sam se. Najbolje me razumiju oni koji me upoznaju sada – odgovara – zapravo, nisam uopće blizak s ljudima iz mladosti – kaže nakon kraće pauze.

Te riječi bude u meni blag nalet entuzijazma. Dakle, moguće je. Prerezati sve veze u bilo kojem trenutku i krenuti dalje, bez osvrtanja. Uzima mi album iz ruke i vraća ga na mjesto.

  • To je vrijeme prošlo – kaže.

Možda. Zašto ga onda drži tako blizu dohvata? Opet prigne glavu za poljubac. Približim lice i osjetim njegov dah. Kako je biti na njegovoj dionici puta, zašto jednostavno ne mogu pričekati i vidjeti?

Ne zatvaram oči. Ne treba vjerovati ljudima koji ne zatvaraju oči dok se ljube, negdje sam pročitala. Zatim se malo odmiče i stavlja mi ruku na bedro. Hladna je, ali dodir je nježniji nego sam očekivala. Gledam njegovu ruku kao neobičnog kukca koji je slučajno sletio na moju nogu. Pomiče je dublje dok skoro sasvim ne nestane ispod moje suknje. Prolaze me trnci i vidim da mi se koža naježila. Uzdišem. Njegov je dodir ugodan i potpuno me prožima. U tom trenutku ne mogu zamisliti ništa važnije od njegove ruke na meni, u meni. Zatvaram oči i osjećam kako se polako opuštam. Zatim ipak podignem glavu i pogled nam se susretne. U njegovim očima nema nježnosti, toliko suprotno njegovu dodiru. Pogled mu je neprobojan. Opuštenost nestaje, kao i ugoda. Ne želim da me dodiruje, da ulazi dublje u mene. Lagano okrećem glavu desno pa lijevo, gledajući ga i dalje u oči, bez osmijeha. On shvaća, prekida pokret, vraća se natrag u fotelju i pali cigaretu. Pričekat će.

Jedno vrijeme samo sjedi i puši, u tišini. Pitam se osjeća li uopće moju prisutnost ili bi iste pokrete radio da me nema ili da je tamo netko drugi. Zatim se diže i pušta glazbu. To je njegova pjesma. Konačno je na svom terenu, u svojoj zoni. Sada mi preostaje samo da se naslonim i smirim. Pričekam da me glazba zanese, možda i smanji napetost, prepolovi pitanja. Ali njegov glas zvuči samo patetično, baš kao i riječi pjesme. Što sada? Gleda me čvrsto, kao da ono što je stvorio mora biti remek-djelo. Pokazao ga je već mnogima; gledali su ga, divili se, pljeskali. To je zanat, zahtijeva godine rada, toliko puta mi je objašnjavao. Padam u procijep između njegova pogleda i pjesme. Držim se rukama za obje strane ponora, ali ne znam kako presuditi.

  • Sviđa mi se? – kažem na kraju.

Rečenica visi u zraku, ali najmanje što mogu jest biti zahvalna. Ako nisam, ako preuzmu moje nedoumice, zastor će se zatvoriti. Predstava je gotova, plaćate na izlazu iz ovog kluba. Kluba za starije.

On otvori vino i natoči mi čašu. Pijemo. Taj ritual djeluje kao priprema tamo gdje pripreme ne treba biti. Zatim priča nešto vrlo slatkorječivo, što ne slušam pozorno. Pretpostavljam da bi to trebalo biti zavođenje, a ono me umara. Vino, glazba, slatkorječivost. Kunderin kič, paravan iza kojeg se skriva smrt. Je li iza ovog zavođenja praznina? Možda bih ga to trebala pitati. Ali, ništa ne govorim. Dio programa s pitanjima gledatelja je gotov. Sada treba odraditi do kraja.

Njegovo mi se lice ponovo približava. Djeluje umorno ili je to jednostavno starost. Konačno, događa se ono što zahtijeva tijelo. Njegovo ili moje? Prepuštam se. Njegovo tijelo je sigurno, žilavo. Brz je. Skida me. Osjećam navalu njegove strasti, ali ta strast nema veze sa mnom, postoji bez obzira i neovisno o meni, širi se i sažima bez povratne reakcije. Udara u nevidljive ograde i vraća se, odjekuje po zidovima. Sasvim sama. Moje tijelo je nesigurno; kao opečeno dobacuje njegove dodire mislima, a one ih odmah prosljeđuju osjećajima. Lete loptice, ali nitko se od njih ne usuđuje pomaknuti. Više nego što mora. Proces se nastavlja, njegove usne utiskuju se posvuda po meni, spuštaju sve niže i niže. Tu sam, prisutna i izdržat ću jer to je sada tako. Nema pravog načina za uzmak.

(Moraš ostati.)

Ali moram i reći. Moram pitati.

(To što ti hoćeš od mene… Ti to što hoćeš od mene…)

  • Što ti to hoćeš od mene?

Ne prepoznajem svoj glas, zvuči duboko i tiho. I prekida protokol. Zašto neki ljudi bolje razumiju red? Znaju kada treba pričati, šaliti se, biti ozbiljan. Obećavam si da ću se do kraja života okruživati samo takvima.

On prestaje i odmiče se od mog tijela. U kutu njegovih usana primjećujem kako se smanjujem.

  • Sve – gleda me – zaljubio sam se u tebe.

U njegovu pogledu vidim kako nestajem.

Konačno, nemam više pitanja. Niti jedno jedino. Osjećam potpuni mir i imam samo jednu izjavnu rečenicu.

  • Nisi.

On me gleda, i dalje se smije. Taj smijeh neće nestati, neće se pojaviti nešto drugo. Zamišljam kako gasi cigaretu i približava mi se s još nečim.

Odjednom, više ne mogu. Zamišljaji nestaju. Dižem se i oblačim, nikad brže. Ako ostanem još jedan trenutak, ugušit ću se. Teret optužbe spušta se iz njegovih očiju na moja ramena. Izlazim. Zatvaram vrata za sobom i jurim niz hodnik. Sve što je u dolasku djelovalo usporeno, sada je ubrzano, kao u starom humorističkom filmu. Već sam na izlazu iz zgrade. Guram vrata i udišem zrak.

Pada snijeg. Sasvim je tiho. Sigurna sam da nigdje nikada nije bilo tako tiho. Osjećam svaki dio tijela. Dotičem svoju kosu. Gledam čizme. Oblačim rukavice. Možda snijeg nikada neće prestati, možda neću naći put kući. Možda su ljudi nestali zauvijek i nikada se više neće vratiti. Ostat ću do kraja ovako, na čistini. U tišini.

(Sama si, sasvim sama. Iz toploga u hladno. Nitko nije uz tebe u ovo gluho doba noći, u ovom mraku, u ovoj jebivjetrini. Mladost je grupa, društvo, ekipa, a ovdje si samo ti i debeli snijeg.)

Aha. I sviđa mi se tako.

Palim cigaretu i vrtim se u snijegu. Sama.

 

(Iz zbirke priča ‘Odjavna karta’, CeKaPe, 2014.)

Jelena Zlatar Gamberožić
Kategorije
proza

Romana Brolih- neobjavljena lirska proza

 

Limeni

U vrtu još uvijek zjapi taj hrđom načet limeni patuljak kojeg sam se oduvijek sramila. Htjela sam Limenka, pravog, nosatog s pogledom osobe koja se ne boji tuge. A ovaj nespretni, nezgrapni patuljak koji nije ni patuljak podsjeća me na greške
iz tehničkog. Čovječuljak kojem se smijao cijeli razred još uvijek cvili u vrtu. Kao da ga nisu mogli baciti ili pokloniti nekome kome je svejedno, nekom, bilo kome, nekom tko nije povezan i tako blizak. Promašaju.

 

Stranac

U Amsterdamu, tamo se održala samopromocija. Ja sam se dugo opirala dok nisam pronašla pravo mjesto za stihove koji me snube
od devete godine. Stranac
je predložio taj brod. Koji prima tristo
bogatih ljudi s kristalnim čašama. Rekla sam da se preskupo promovirati tako na luksuznom brodu. Mogla bi to biti cesta. Na cesti se ne moram pretvarati da stvaram nešto važno. Nije se složio. Želio je da pristanem.
Bez razgovora. U tišini. Da se u jednom od kanala predstavim kako najbolje znam. On sve plaća. Jedini uvjet je da navučem crvene klompe i stavim kravatu.
Došla sam u treger-hlačama. Zamolila bend da svira nešto od Joan Jett. A onda –
poljubila njegovu ženu. Kao da to radim često. Kao da to nije ništa
neuobičajeno. Stranac
se pravio da je sve u redu, da on nije duh moga djetinjstva, da je aplauz
koji je dobio moj
čin zapravo moja jedina dobra pjesma.

 

Tako to bude s pogledom

Tražila si stan s pogledom na jezero. Imaš stan s pogledom na jezero, ali ne gledaš u njega. Sjediš na balkonu i prisluškuješ ljude. Na livadi su podigli šator, malo manji od zgrade. Tamo će ostati do jeseni. Klaun, žongler, gutačica vatre i trapezist. Sjede na klupi ispod tvog balkona. Čovjek patuljak jaše na dogi. Tvoj pas i ti ponekad odete s njima do jezera. Patuljak teško priča, tebi se ionako ne priča. Namjerno frfljaš. Patuljak ne gleda u oči, tvoji su prijatelji rekli da je lažan i podmukao i da loše utječe na tvoju dobronamjernost. Zato dolaze rijetko i slabo se javljaju. Gutačica vatre ih zove stanovnicima Staklenog Zvona. Oni nju ne zovu nikako. Odrasla je
na cesti. Cirkus je moja komuna, prihvatilište, kaže. A priča
puno, glasna je, napadna. Neki se dan potukla
sa žonglerom. Jesam ti rekla da imam tetovažu na lijevom bedru? derala se. Modesty Blaise.

Sličiš mi na nju, rekla sam. I moja prošlost sliči na nju,
smijala se, stavila ruku u moju i pogledom
dosegnula utrobu. Onaj trenutak u kojem ne činiš ništa, a dogodi se sve.

 

Klaun, žongler

Danas nastupam u 18h, rekla je. Dođi
poslije. Motorist ima rođendan.
Nisi se javila dok je urlala tvoje ime i bacala šljunak u prozore. Gledala si iza zavjese kako prolazi život
tebi namijenjen. Klaun, žongler i trapezist
sjede na klupi. Patuljak jaše na dogi. Pored jezera žena s tetovažom na lijevom bedru guta vatru. Tvoje odsustvo
ne vidi, ne pamti tko si.
Bez nje.

Romana Brolih
Kategorije
proza

Ples

 

On pleše. Prije njega odgledala sam već četiri nastupa, nakon njega slijedi još jedan, ali svima je jasno tko će biti pobjednik. Dok pleše, gleda u mene prodorno, svojim žeravicama. Ne smijem se pomaknuti jer znam da bi ga to dekoncentriralo. Ne smijem čak ni trepnuti. Oči mi se pune suzama. Trup i glava su mu sasvim mirni, kreće se samo nogama i rukama, u svim smjerovima. To je njegov ples, njegova improvizacija, njegovi tokovi nad kojima nitko nema kontrole, pa ni on.

Sam je s vatrom.

– Naša vatra je to, draga – kaže uvijek kada mu spomenem plamen koji vidim u njemu. – Sjećaš li se kad smo radili predstavu?

Oko njega plešu još tri plesačice. Mlade su, gipke i lijepe. Ali ne gledam u njih. Mislim da ih nitko ne primjećuje, svi su koncentrirani samo na njega. On ispunjava čitav prostor, proždire ga i kovitla poput oluje. Njegovi pokreti su pokreti borbe na život ili smrt, pretvara se u njih i u tim trenucima ne postoji ništa drugo. On nema mjere. Mjera je za običnjare, kaže.

Slijedi ga prodoran pljesak dok silazi sa široke bine. Natjecanje u dobnoj skupini od dvadeset do dvadeset i pet godina gotovo je i on se lagano kreće kroz zrak, kao da lebdi, prema meni. U sljedećem trenutku već mi je vrlo blizu. U gužvi smo, sajam je u punom jeku. Ljudi prolaze pored nas, pričaju i guraju se. Odvlači me do improviziranog zida od kartona na kojem su zalijepljene publikacije jedne od izdavačkih kuća koje na sajmu prodaju svoje knjige. Crven je i mokar, a njegove oči isijavaju.

– Draga, imam dobre vijesti! Psijihatru se trebam javljati samo mjesec dana! Nakon što pokažem kajanje i slična sranja, slobodan sam.

Maše rukama ispred mene u žaru objašnjavanja.

– Dobro je, ali moraš ipak dopustiti da ti pomognu, nemoj samo glumiti krivnju – upozoravam ga smiješeći se.

Njegov entuzijazam čini mi se u ovom trenutku ispravan. Svakome se može dogoditi nešto čudno. Činilo mu se da su ljudi oko njega opasni? Kome se to nikada nije učinilo neka baci prvi kamen. Napao je prolaznika za kojeg je mislio da mu prijeti? To je bilo previše, naravno, ali ostali prolaznici su brzo reagirali i, što je najvažnije, nitko nije bio povrijeđen. Radilo se o nesporazumu. Njegovoj hipersenzibilnosti. Učinilo mu se da će mu prolaznik učiniti nešto nažao, da mu pokazuje prijeteće znakove. Uostalom, tko se nikada nije našao u osjetljivom razdoblju?

Hodala sam gradom pokušavajući se staviti u njegovu kožu. Vidjeti ljude zlima. Demonizirati. Svatko je mogao biti takav u nekoj situaciji, izgubiti se, pojačati svoju mračnu stranu na ljestvici užasa. Da sam to činila dovoljno dugo, sigurno bi se dogodilo i meni – pomislila bih da mi prijeti opasnost.

– Znam, znam. Ne brini. Izvest će me na pravi put.

Namiguje mi i znam da je bolje prestati s bilo kakvim upozorenjima.

– Psihijatar mi propovijeda sto na sat. Želi mi uvaliti svakakve lijekove, ali ne dam se. Kaže da su sve moje ideje o svijetu pogrešne, da je to ključno obilježje moje bolesti. Ali nisu, ne mogu biti. Ti to barem znaš.

S propovijedima ima poseban problem. Reci mi sve što hoćeš, brutalno koliko hoćeš, ali ne omalovažavaj me s pametovanjima, govorio bi često. Filmove je birao po sličnom ključu: ovaj redatelj mi se sviđa. Ne misli da je gledatelj debil. Više sam voljela redatelje koji su jasnije objašnjavali stvari, ali nisam mu to rekla. Zaključci koje je izvlačio iz filmova zbunjivali su me, ali on sam bio je jedina stvar koja me nikada nije zbunjivala.

Dolazio je uvijek kada sam ga zvala, a zvala sam ga stalno, svako malo. On – moj najbolji prijatelj, vječni prijatelj, ogledalo u kojem sam se ogledala, bez kojeg nisam znala tko sam. Bio je kraj mene bez puno riječi i uvijek mi se činilo da tjera demone iz mog ormara, ispod mog kreveta.

Bili smo tada ni dovoljno stari ni dovoljno mali, negdje između; dvanaest godina, i stvarno sam se bojala. Bojala sam se kao nikada dotad i kao nikada poslije toga.

Nije bilo nikoga uz mene, ne zapravo, a tama je bila toliko gusta da nisam vidjela izlaza. Bolovala sam od bolesti koje su nesmiljeno oslabljivale moj imunitet i nad kojima nisam imala nikakve kontrole. Držale su me podalje od škole tjednima, a kada bih se vraćala, nisam nikoga poznavala. Stvari su se prebrzo mijenjale, a još brže moji školski kolege. Nisam ni s kim pričala, iako sam neumorno smišljala priče, ali boraveći u svjetovima različitim od svjetova svih onih koje sam poznavala. Debeli zastor između mene i svijeta, mene i drugih, mogao je pomaknuti jedino on. On, koji nije bolovao ni od čega, koji iz škole nije izostajao, ali također ni s kim nije provodio vrijeme osim sa mnom. Promatrao je.

Znala sam što se priča o meni. Tiho, između mojih roditelja i po školskim hodnicima. Znala sam kako me gledaju i izbjegavaju, činilo se da nosim natpis kako me je prvo potrebno dobro odmjeriti, a onda me u širokom luku zaobići. Nisam kriva! htjela sam vikati. Ne znam što da radim i kako da se ponašam, kako se treba ponašati i smijati i kretati po vašoj školi. Naučite me! Ali nije bilo pomoći. Svi su predobro poznavali pravila koja su meni izmicala. Sjedila sam u zadnjoj klupi i promatrala ih. Pokušavala sam upiti njihove frizure i pokrete. Dizanje ruke na satu i spremanje stvari u torbu nakon sata. Pljuvanje po pločniku koje je postajalo popularno. Trebalo je savladati toliko sitnica da nisam znala odakle početi. Sama, u sobi, u svojoj bolesti, izolirana od njih, zapisivala bih što sve moram naučiti, dok me iznutra izjedala neobična vrućica. Vrućica koja kao da je moj mozak mljela u mješavinu u kojoj se više nisam snalazila, koja je moje misli i osjećaje činila nelogičnima i neprepoznatljivima. Strah je bio duboko u meni, kao i vrućica. Oblijevali su me naizmjence, u valovima.

 

Taj put došao je do mene kasno. Mrak se već nadvio nad naše naselje, praćen glasnim lavežom. Bila sam, kao i uvijek, sama. Čekala sam da dođe. Nije ništa rekao na ulazu. Pogledao me, izvadio kazetu iz džepa i pustio glazbu. Bila je to najvedrija glazba koju sam ikada čula. A zatim mi je rekao što da radim, kako da se krećem. On je zapovjedio, a ja sam se uronila u glazbu, uprla u pokrete koje mi je pokazao, u tu, na licu mjesta osmišljenu koreografiju, ples s malom loptom koju mi je dodao da udaram njome u ritmu dok je on udarao drugom, svojom lopticom. Kretnje su mu postajale sve brže, praćene ubrzavanjem ritma glazbe. I moje su se ubrzale. U moje je udove ušlo nešto tekuće. Osjetila sam se slobodnom, prvi put. Slobodnom od praznine koja je vrebala iz svakog kutka velikog i skupo uređenog stana; od laštenja lampi krpama koje sam pronalazila u ormaru; glancanja stolova sredstvima za staklo; slaganja stripova po abecednom redu i presavijanja odjeće toliko puta da sam znala napamet svaki nagib. Od crtanja. Čitanja. Gledanja kroz prozor. Pitanja kada će to prestati, gdje je izlaz. Tjedan dana prije toga, uzela sam očev brijaći pribor i obrijala obje noge. Snažne dlake koje su nakon toga počele probijati govorile su mi da sam učinila nešto pogrešno. Sljedećeg dana, uzela sam nekoliko gutljaja majčinog vina. Ništa mi nije govorilo.

Nitko mi ništa nije govorio, čak ni roditelji, u rijetkim trenucima kada su bili kraj mene.

Nitko, osim njega.

Moj bezvučni tunel, moju turobnu komoru samoće ispunio je zvukom. Lopticom je zabijao život u pod. Udarao je njome na najprecizniji način, točno u ritmu, a zatim je započeo plesne pokrete. Dok ih nisam vidjela, nisam poznavala adrenalin. Ritam udaraca podsjetio me na ritam srca koje se iz ravne crte mrtvila na aparatu vraća u budnost. Osjetila sam čudnu koncentraciju, kao da prvi put stvari vidim onakvima kakve jesu, bez debele zavjese koja me od njih uvijek udaljavala.

Glazba koju smo pustili uskoro se uskovitlala oko nas kao prašina. Prkosio je njome svemu što me do tada proganjalo, smijući se.

– Ti sjedni tamo, ja ću tu, i čim počne ritam, digni se i kreni. Snimit ću ples kamerom, to će biti naša najbolja snimka – rekao je.

Nemam prijatelja i ništa ne razumijem, a u glavi mi je čudna kaša, htjela sam mu reći.

Znam, pusti, osjeti ritam, nije bitno, samo zamišljaj svijet u kojem smo nas dvoje, sami, i bit će crveno, ne samo na trenutak, bit će crveno za vječnost, ako uspijemo, odgovorio bi mi da sam to rekla.

Uzeo je lopticu i krenuo s njom prema meni, bacio ju je, a ja sam je uhvatila i vratila mu svoju, sve u letu, kao da smo vježbali danima. U tom je trenutku bio duboko koncentriran na svoje disanje i otkucaje. Njegove oči sam, u takvoj vatri kao dvije žeravice, vidjela prvi put i osjetila sam sve što je u njemu gorjelo. Odjednom sam bila istrgnuta iz sebe, izbačena iz kože i nasukana na obali.

Bila sam bolesnik u krevetu nakon bolesti koja je predugo trajala, pa nitko još uvijek ne zna hoću li se izvući.

Osjetila sam čudnu zavist, prvi put, zbog načina na koji je plesao: sam. Zbog toga kako mu nitko nije trebao, dok su meni bili potrebni svi: stariji i vršnjaci, spasioci i učitelji. Nije mu bila potrebna eksplozija poljubaca za kojom sam ja potajno žudjela, a svejedno ih je, bila sam sigurna, imao snage dati.

Potrgali smo lampu u plesu i trebalo je prestati. Umorili smo se i, dok nam se znoj cijedio niz leđa, upalili smo stropno svjetlo i sjeli, zajapureni i sretni.

Od nas dvoje, bila sam sigurna da ću loše završiti ja.

Ali sljedećeg jutra, moja čudna, netjelesna vrućica je nestala, a misli su mi postale sasvim bistre.

Dan nakon toga, vratila sam se u školu, odlučna prilagoditi se.

Nije prošlo ni mjesec dana, ušla sam u malu grupu. Učinila sam što je bilo potrebno. Nije bilo tako teško.

Gledao me danima, sa svog crvenog bicikla, sa sigurne udaljenosti. U njegovom pogledu vidjela sam razočaranje i radoznalost, kao da nije siguran na koji način sam uspjela probiti opnu između sebe i svijeta, a zanimalo ga je. Ni ja nisam znala kako sam to učinila, znala sam samo da je bilo nužno, ako nisam željela da se smrtna vrućica vrati.

– Dođi s nama – pozvala sam ga. – Zabavno je, vidjet ćeš. Nisu tako loši.

– Javi se poslije – rekao je i odpedalirao dalje.

Nije ušao ni u kakvu grupu ni društvo, nikada.

Sada me, nasred sajma, zajapuren, gleda nestrpljivo i uzbuđeno.

– Moram ti ovo ispričati. Dogodilo se nešto sjajno! Moja susjeda, ona koja živi preko puta i o kojoj ti stalno pričam, jučer je izašla iz stana pola sata kasnije nego inače! To je bila njezina poruka meni. Njezin brat za kojeg sam ti rekao da je stalno maltretira, izašao je prije nje! Znaš li što to znači? Ja sam znao. Sišao sam i čekao da se on vrati. Znao sam da će se vratiti prvi jer je prvi izašao. Mislim, nisam nikada vidio da je maltretira, ali siguran sam da je to radio. Svaku večer je navlačio zavjese točno u sedam sati. Što misliš, zašto je to radio točno tada, ha? Uglavnom, čekao sam ga kraj stepenica, odmah do podruma. Vrata od podruma je ostavila otvorena, tako da mi je sve olakšala. Sigurno ih je ostavila ona. Pozvao sam ga dok je čekao lift i, naravno, odazvao se. Kreten. Čim je sišao u podrum, pretukao sam ga s letvom koju mi je ostavila tamo. Morala ju je ostaviti ona, tko drugi? Pao je već nakon prvog udarca! Zamisli, kakav slabić! Sve je bilo tako jednostavno, kao u snu. Sad će mi biti zahvalna, znam. Sigurno će me konačno i pozdraviti i upoznati se sa mnom!

U mozgu mi se javlja kaša iz djetinjstva koju tako dugo nisam doživjela. Klizim niz kartonski zid prema dolje. Pred očima mi titra čudan mrak, bljeskovi i ritam loptice koju je zabijao u pod i koja je odskakala gore-dolje dok smo plesali u tami, svatko u svom ritmu.

U istom ritmu, publika sada skandira njegovo ime. Plješću, sigurno zato što je dobio prvu nagradu, pomislim. On ništa ne čuje. Široko se nasmiješi, zagrli me i malo pridigne.

– Taj brat je bio bahat, sve i da ju nije fizički zlostavljao. Jednom, dok smo bili mali,  nije te pozdravio u dućanu, sjećaš se? Sve je karma, draga, uvijek ti govorim. Život je nepravedan: netko ga proživi u potpunom blagostanju, ima sve što poželi, dok netko drugi izađe na cestu i udari ga auto. Ali sve na kraju dođe na svoje.

Naginje se bliže prema meni i uskoro su nam lica blizu kao u trenutku prije poljupca.

– Ponekad, naravno, treba i karmi pomoći da ispravi stvari.

Gleda me dok mu oči prelaze u crno.

– Neki ljudi su kao udice. Hodaš pažljivo, ne ometaš ih, ali oni se svejedno zakače o tvoj obraz, ruku ili nogu, ponekad grlo. Nešto im kažeš, s najboljom namjerom, a oni te dokače i otkinu ti komad mesa. Kao onaj prolaznik koji me pitao koliko je sati. Koliko je sati, ha? To pitanje je bilo prijetnja. Želio je reći da nemam vremena, da će krenuti na mene. Morao sam ga udariti. To je bila čista obrana. Znaš to. Znaš kako je tebi bilo kad smo bili mali. Svi su te maltretirali. Mislili su da si luda. Znao sam to.

Muškarac iz publike prilazi nam i govori mu nešto u uho. On djeluje uznemireno, ali zatim mu lice zasja. Opet se okrene prema meni, ovaj put sa širokim osmijehom.

– Draga, pobijedio sam! Pa to je genijalno! Evo, karma, o tome ti govorim!

Zatvaram oči i duboko udišem. Kako bi bilo biti slijepa? Čuti samo zvukove i osjetiti blago treperenje oko sebe, kao krila. Mir, bez podražaja svjetla i sjene. I dodire, ponekad, ako bih imala sreće.

Čujem njegov glas, usne su mu i dalje sasvim blizu mojih. Šapće mi.

– Nemoj biti tužna. Znam da si protiv nasilja, ali znaš da ja razumijem karmičke znakove bolje od većine. Nismo li pola života proveli smišljajući znakove, ti i ja? Naš ples, naša koreografija. Sve je imalo smisla, sada to znam. Nakon te večeri si se uklopila. Konačno sam shvatio zašto. Zato što prijatelje treba držati blizu, ali neprijatelje još bliže. Bravo, draga. Naizgled si postala dio njih, ali mrzila si ih. Znao sam to. Ti si toliko bolja od njih, toliko inteligentnija. Radili su debila od tebe, kao što redatelji rade od gledatelja. Sve će ih snaći ono što zaslužuju, odlučio sam to još vrlo davno, dok smo plesali. I to onda kada najmanje očekuju.

Još uvijek držim oči zatvorene, dok oko njega čujem komešanje i znam da mora krenuti. Čini mi se da odlazi, ali zatim se okrene, vrati i prošapće. Osjećam njegov dah na licu.

– Nikada ti više neće biti kao onda, obećajem ti. Sve ću srediti. Već sam počeo. Samo polako.

Konačno otvaram oči. Sve je još uvijek isto kao kad sam ih zatvorila. Šarenilo, ljudi i glasovi me obliju dok shvaćam da su mi usta puna pamuka i da ne mogu progutati slinu.

On trči prema pozornici i ljubi se s voditeljicom natjecanja iz svoje dobne skupine.

Čujem pljesak dok kreće podjela nagrada. Ne vidim voditeljicu, publiku, ostale natjecatelje. Gledam samo u njega.

Oduvijek.

 

(Iz zbirke priča ‘Ticala’, HENA COM, 2016.)

Jelena Zlatar Gamberožić