Kategorija: proza

(Autori: Jelena Zlatar Gamberožić i Meho Mahmutović)

Počelo je u svibnju, otprilike u ono vrijeme kad je počeo zamjećivati i najmanje djeteline u vrtu. Hodao je okolo s mobitelom i bilježio raskrivene cvjetove, ružičaste i narančaste latice i tučkove, pokušavao uhvatiti vjetar kroz pomicanje oblaka prema zapadu. Snimao je kretanje mrava te stabljike i listove kojima su se uspinjali. Sve što se mijenjalo, pomicalo, šumilo i mrmorilo, nastojao je uhvatiti kamerom, kao da želi biti svjedok tom kruženju. U potoku su grane stvarale slabu branu i voda je, prozirna i brza, prelazila preko njih. Usporeno je hodao kroz livade i vraćao se u svoj vrt. Dani su bili pred njim, ljepljivi i mirni, tihi i monotoni. Otkad je dao otkaz, kao da se šuljao kroz kuću, poravnavao zavjese, ulazio u kadu punu vode, spremao kuhana jaja, slušao glazbu u krevetu pokriven šarenom dekom. Vrijeme se rastegnulo i opustilo, mogao je vidjeti i najsitnije stvari, sve što mu je prije promicalo. Znao je kako sunce pada u pod i pod kojim kutom na rolete, kada se javljaju ptice koje najavljuju noć i kada sjene postaju dulje. Promatrao je i svoje tijelo – ruke, prsa, stopala. Zapažao je svaku, i najmanju promjenu. Crvenilo između palca i kažiprsta, madeže ili druge mrlje koje su možda bile uvod u starost, a možda i u nešto drugo.

U sumrak, rastezao bi se i razmišljao po čemu se ovaj dan razlikovao od prethodnog. Uvijek je to bilo nešto; slika naziva „Majka“, na kojoj majka svoju dojku zabija u žilu i drogira se vlastitim mlijekom, fotografija mosta u odrazu vode koju je čak i prodao, pjesma od EKV-a koju nije čuo dvadesetak godina, od puberteta, a pozivala je na mrak, na opasnost. Najviše je ipak promatrao svjetlost, činilo mu se da je zrak na suncu pun trunja koje se moglo pretvoriti u male prolaze u neku drugu dimenziju. Zapravo mu se činilo kao da je čitava priroda puna tajnih prolaza, a njegov zavičaj pun neistraženih čuda. Pored kuće u susjedstvu naišao je na park koji dotad nije vidio. U njemu su bile samo crvene ljuljačke i jedan stari nepokretni vrtuljak, iako je sam park bio ograđen širokom ogradom. Ušao je oprezno i polako, kao što je radio i sve ostalo, i sjeo na ljuljačku. U blizini nije bilo nikoga. Ionako nije ni s kim razgovarao u zadnje vrijeme, ili zadnjih godina. Ljuljao se dugim, sporim zamasima i promatrao obližnji šumarak. Nakon ljuljanja, poći će tamo, pomislio je. Fotografirat će sve što se sprema na spavanje i ono što odolijeva vjetru. U njega se sve više uvlačio mir. Pomislio je da će sve ovo jednom nestati; park, ljuljačka, vrtuljak, šumarak, kuće oko njega, pa i on sam.

Zamahnuo je malo jače, opustio vrat i pogledao prema oblacima.

***

Svibanj, mjesec kada školska godina dolazi kraju, djeca su sve nemirnija i uzrujanija, muž putuje sve češće, s poslom treba sve dovršiti prije ljeta, ali barem su dani sve dulji. Pokušava svaki dan barem pola sata biti sasvim mirna, popiti kavu, pojesti nešto sjedeći, doktor joj je rekao da je za gastritis najbolje postići psihičku ravnotežu, da sve u vezi želuca dolazi iz glave, da mora smiriti misli, ali to je bilo lako reći- mislila je na mejlove koji su neprekidno stizali kao na dugačkoj traci koju je nemoguće zaustaviti čak i silom, na hranu, stalno na to ima li je dovoljno jer netko je uvijek bio gladan, tražio je nešto sa sirom, bez mesa, počinjao ili završavao dijetu, i uvijek je postojao rok za predati nečiji rukopis, nazvati tiskaru, organizirati promociju, nekome je uvijek nešto bilo jako hitno, iako njoj nije bilo jasno zašto bi išta bilo toliko hitno, sve će se stići, ali mora biti gotovo prije ljeta govorili su joj, kao da vrijeme nakon ljeta ne postoji, kao da se sve mora dovršiti upravo sada, ali i sama je jedva čekala ljeto, to vrijeme kad će samo otići, sjesti u auto i otputovati u vikendicu na moru na odmor, prvo bez muža i djece, ali kasnije će doći i oni. U tom razdoblju prije njih trebala bi urediti kuću, pričati sa susjedima, posložiti sve tako da ih dočeka, ali ne želi ništa od toga, želi samo sjesti u vrt i promatrati rogač kako polako zrije, želi samo odmoriti oči od slova, od pokreta, od trčanja, od promatranja različitih lica koja uvijek od nje nešto traže; angažman, riječi, reakciju, lica koja se također smjenjuju kao na traci i nemoguće ih je zaustaviti čak i udarcem posred čela, i onda, da bi barem par trenutaka bila sama, mora zatvoriti mobitel i prozore jer izvana se uvijek čuje šum automobila, plač djece, zatvaranje nekih vrata, glasno, s udarcem, zatim netko ulazi u njenu sobu pa iz nje izlazi i zove je mama, mama, i onda se mora javiti jer – što drugo može? A možda je to tako nakon četrdesete, govorila si je, možda drugog svijeta niti nema.

Tražila je načine na koje bi mogla rastegnuti vrijeme, prilagoditi ga sebi, namjestiti ga ispod sebe kao stolicu, mjesta na kojima ne bi čula samo kuckanje svojih prstiju po tastaturi već i nešto drugo, samo nije znala što; to ne bi bili glasovi, barem ne ljudski, možda bi bili zvukovi koji izranjaju iz šume ili dolaze s dna mora, zvukovi koje ne zna gdje točno tražiti, a možda ne zna niti što označavaju osim promjene, tajnog ulaza u nešto što još nije istražila, a što bi se za njom zatvorilo kao procjep iz kojeg se više ne bi mogla vratiti u ono svakodnevno što ju je okruživalo; taj beskrajno naporan i dosljedan žamor traženja, gladi, tih usta koja su je doticala, nemilosrdno otvorena, neutaživa.

***

Njihovo dopisivanje počelo je kroz komentar posta o Murakamiju kod zajedničkog prijatelja. Nijedno nije imalo fotografiju na profilu. Komentirali su zatim malo pjesme, malo književnost. On je njoj slao fotografije prirode koje je neumorno radio. Ona njemu citate.
On je pazio kad će se javiti da djeca ili muž ne bi primijetili poruke. Ona je uskoro svaki slobodan trenutak iskorištavala za razgovor s njim. Prva je stidljivo upitala za njegovu fotografiju. Nadao se da će osjetiti privlačnost. Kada mu je poslala svoju, ljetnu, s velikim sunčanim naočalama, osjetio je da se nešto u njemu pokrenulo, oprezno ali sigurno, poput kazaljke sata.

Ljeto je upreglo sve što je imalo u stvaranje žege. Vrućina mu ide u korist, mislio je šećući po svom dvorištu i zalijevajući biljke. Nije točno znao zašto, ali u ljetu je bilo nešto što ju je otvaralo prema njemu. Nešto između iscrpljenosti prethodne godine koja je visjela na njoj i omamljenosti nepoznatim obećanjem. Ljeto je otvaralo prolaz.
Ali, sasušilo je i mnogo zelenila. Bojao se za svoje dvorište. A kada je prolazio pored jezera, uvijek je strepio da će ribe biti na površini, da nisu izdržale.

Zatim bi vadio mobitel i nastojao uhvatiti sitnice, za nju.

– Zašto mi uvijek šalješ neke detalje? – pitala je jednom. – Najsitnije insekte, vlati?
– Ne znam- odgovorio je. – Šaljem ono što opazim.

Osjećao je da hoda po staklu, tiho se šulja da ne uznemiri glatku, savršenu površinu.
Ali čak je i ljetna tišina bila na njegovoj strani.

– Muž poslovno putuje u tvoj grad. Hoćeš li da se nađemo?

Dugo nije odgovorio ništa.

***

Bio je svjestan da treba biti oprezan, osluškivati nju i prihvatiti njen ritam.

– „Ti si osmijeh što korača pored Trešnjevačkog placa
I svatko te, umjesto pozdrava,
Pita kad ćeš opet doći.“

Nastojao ju je nasmijati.

– Kako ti je prošao dan? Sastanak?

Dovoljna je jedna pogrešna poruka, mislio je. Jedan osjećaj viška.

– Privlačnost se brzo stvara, ali još brže razara. – napisao joj je.

Nije bio siguran kako je to shvatila. Nije bio siguran koliko ozbiljno doživljava njihov razgovor. Nekada ga je njezina tišina plašila. Pauza između poruka. Tada bi odlazio do onog jezera i gledao ribe. Ohrabrivalo ga je što se kreću brzo i vješto po dnu jezera. Nije bio siguran je li joj potreban, ali vodio se time da bi mu dala do znanja da nije.

Na kraju dana, umorna, javljala bi mu se iz kreveta. On nije bio umoran, bio je budan do dugo u noć, nakon što bi ona već zaspala.

Slušao je glazbu i zamišljao velike staklenike pune brižno uzgojenog, egzotičnog cvijeća.

***

Doputovala je u kuću. Ima pet dana samo za pospremanje, uređivanje, slaganje. Za sebe. Sebe – to joj čudno zazvuči. Otvara mobitel. Njegova poruka.

– Jesi li dobro stigla?

Zatvara mobitel i legne na prašnjavi krevet. Zagleda se u smeđi stari luster. Preko puta vidi bakin goblen sa svjetionikom na stijeni iznad ljubičastog mora. Gleda u njega minutama, a zatim još dulje. Primjećuje krijeste valova. Mogla bi se spustiti do plaže, uroniti glavu. Možda bi je to razbistrilo, otrijeznilo od ovog bjesomučnog potraživanja njega koje je zadnjih mjeseci razvila. On joj je davao pažnju, neograničeno, smireno, ispitivao o tome kako joj je prošao dan, je li umorna, što je jela, o čemu je mislila, a ona mu je željela pokazati sebe. Ili? Nije bila sigurna što točno želi. Podigne se i snimi goblen, luster, sebe na krevetu, kuhinju u kojoj se osjetio miris ustajalosti godine koja je protekla.

Tu se zaustavi. Ostane stajati, mirno, s mobitelom u ruci. U ovoj je kuhinji zarobljena godina dana, pomisli. Prostor je stajao i upijao dnevnu svjetlost i noć, vjetar i tišinu svo to vrijeme.

Osjeti vibriranje mobitela.

– Je li sve u redu?

Opet on. Muž joj se nije niti javio, pretpostavljao je da je dobro stigla. Ali on se javljao stalno, zabrinut, zainteresiran, činilo se i zanesen.
No, ljeti je jednostavno zanijeti se, a vjetar potiče maštanje.

Dok se spušta prema plaži, promatra svoje tijelo. Djeluje joj je drugačije. Strano. Poželjno.

Leži na stijenama u svom crvenom šeširu i slušala valove. Broji valove do sto. Taj zvuk je vječan, misli, razbijanje o stijene.
Još se nije javila nikome, niti mužu niti njemu, a ni djeci. Želi biti u međuprostoru.

Opet začuje zvuk mobitela. Poslao joj je sliku iz vrta. I ona njemu šalje sve slike koje je fotografirala zbog njega. I zadnju, odvojenu od ostalih- more otvoreno prema horizontu.

– Zamisli da je i nama sve ovako otvoreno. -piše mu.

– Možda će i biti. – odgovara joj.

Skida šešir i gleda u sunce. Iznad očiju vidi sitne čestice prašine.
Sve je moguće, pomišlja i gleda tisuće sitnih kapljica.
Ulazi u hladno.

***

Trgovina je puna ljudi. Ulazi i nespretno odgurne staricu koja se vrpolji u mjestu i prostrijeli ga pogledom:

– Pazi kako hodaš!

U glavi mu bubnja i nije siguran boji li se više toga hoće li je prepoznati ili toga da neće. Kako će ga pogledati? Hoće li ju razočarati? Što ako ju nešto na njemu jednostavno odbije i ode bez riječi?

Brzo izlazi jer ona je već trebala sjediti u obližnjem kafiću kako su se dogovorili večer prije na chatu.

On je kasnio i žurio se da joj kupi knjigu za poklon, ali u trgovini nisu primali karticu, a bankomata nije bilo u blizini. Dakle, osuđen je na susret otići bez poklona. Prilazi kafiću i za stolom u dvorištu primjećuje njezin osmijeh ispod oboda crvenog šešira. I on se nasmiješi se i priđe. Prijateljski pružaju ruku jedno drugom.

– Kako si putovala, jesi li me dugo čekala, oprosti, kasnio mi je autobus. – mrmlja brzo.

Ona iz torbe vadi knjigu koju mu poklanja. On se ispričava jer je došao bez poklona i nespretno prepričava situaciju iz trgovine. Ponovo primjećuje osmijeh na njezinim usnama.

Nervozno ispijaju kavu dok ona govori da nemaju mnogo vremena.
On joj predlaže da se ipak prošetaju, kad će opet imati ovakvu priliku, a i nakon toliko dopisivanja…
Ona ga pogleda upitno, kao da je rekao nešto na stranom jeziku.

– Može?- upita ju.

Ona pristaje, ali uz zahtjev da on hoda iza nje jer bi ih neko mogao vidjeti skupa. Taj hod iza nje se uskoro pretvara u trčanje.

Kada se uliju u gužvu trgovačkog centra, ulaze u knjižaru kako bi se on iskupio i poklonio joj knjigu za sjećanje. Kupuje joj Tajnu džema od malina, a umjesto posvete drhtavo olovkom prelazi po imenu Karima Zaimovića da ostavi svoj trag na koricama. Ona gleda oko sebe. On gleda u nju.

Ipak, čini mu se da je u trgovačkom centru malo opuštenija nego vani. Razgovaraju o raznim knjigama koje vide. Slikaju se kod murala. Ona ga gleda radoznalo. On joj pokušava usporiti korak primjećujući detalje u trgovačkom centru. Balone. Lego kocke. Još jednom se vraćaju u knjižaru jer je u izlogu primijetio svog omiljenog pjesnika o kojem joj je dosađivao noćima kad bi ostala sama kući.

U jednom joj trenutku zazvoni mobitel. Brzo se javlja. U njenom pogledu vidi da se susret bliži kraju. Rastaju se uz dodir ruke i ponovni okret jedno prema drugome.

Njemu se učini da, kao s ljuljačke u parku u susjedstvu, skače i leti daleko i visoko.

Njoj se učini da se procjep koji joj je otvorio put u nepoznato sada jednostavno i konačno zatvara pred njom.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Gusta magla oko mene počela se rasplinjavati. Još uvijek je tu, mogu je rezati, a ponekad se nadvije nad mene kao oklopni štit koji nikada više neću do kraja pomaknuti, ali pojavile su se rupe u njoj. Rupe kroz koje vidim bistro. Na početku sam mislila da je to fatamorgana, da je moj toliko oslabljen mozak počeo zamišljati prostore slobode preskačući sadašnjost i nastanjujući se u nekom dalekom riječnom koritu koje još ne postoji i koje će se tek tamo negdje, u budućnosti, za mene otvoriti i izliti vodu koja će me isprati od svega što se na meni nakupilo; od slojeva prašine i znoja.

No, zatim se prostor dubokih i mirnih udisaja i izdisaja, bez bezdana bolova i grčenja tijela počeo širiti. Prozor pored mene, zavjesa i krevet, ništa nije bilo onakvo kakvo sam pamtila. Dodirivala sam te nove, nepoznate strukture, njušila ih i prolazila po njima prstima. Promatrala sam svjetlost kako prolazi kroz prozor. Zimsko, hladno svjetlo dodirivalo je moje lice. Još je uvijek, dakle, zima? Sada je sve oko mene bilo mirno i tiho, samo sam duboko u svojoj utrobi osjećala blagi šum. Toplo, mirno strujanje. Taj šum bio je, tako sam si govorila, plod. U mojim mislima to je već bilo pravo dijete, beba koja je plivala po mojoj maternici kao u dubokom moru, a kada bi se umorila, zamišljala sam da se opušta i prepušta valjuškanju u toploj, plodnoj vodi. Je li osjećala zemljotres, pandemiju? Je li bila blizu toga da napusti taj nesiguran brod u koji je ubačena protiv svoje volje, kao slijepi putnik, ali s vrlo jasnom destinacijom? Ili je jednostavno uživala u svemu što joj je moje tijelo imalo za pružiti? Pitanja su bila sve češća. Novi strahovi, nove nedoumice udarale su posvuda i svaku bih osjetila kao jasan udarac bičem, katkad jači, katkad slabiji.

Morala bih razgovarati s doktorima, mislila sam, u vrijeme vizite ću to svakako napraviti. Tko zna je li sve u redu, jesam li ja u redu, hoće li se sve u nekom trenutku vratiti, hoće li se pojaviti nove komplikacije? Zatim bih se smirivala. Mnogo je stvari na koje nemam utjecaja.

Dijete, shvaćala sam konačno, kroz moju koprenu su postupno dopirala različita značenja te riječi. Imat ću dijete. Imat ćemo, ispravljala bih se brzo. Boris i ja. Na zalasku veze, u zamoru koji nas je već dugo držao u svom stisku. Iako o tome nismo razgovarali, osjećala sam da se nešto među nama mora promijeniti; nešto tektonsko, skriveno duboko u nama. Možda je upravo ovo bio naš novi početak. Nova šansa. Otkrit ćemo prostore o kojima nismo imali pojma. Glasove koje još nikada nismo koristili. Bit ćemo roditelji. I tu bih zastala, smetena tom riječju koju, kao ni riječ majka, nisam mogla niti znala vezati uz sebe. Ali sada mi se to činilo kao dobra stvar. Bila sam prazan list papira. Mogla sam koristiti pojmove onako kako sam htjela. Mogu roditeljstvo pretvoriti u ono što želim, mogli bismo to možda zajedno, Boris i ja, ako se sve poklopi.

Ali, ne treba razmišljati previše unaprijed: mogla bih, mogli bismo. Bit ćemo neki drugi, bit ćemo bolji – to su samo riječi. Čovjek planira, bog se smije, zaključivala sam nakon naleta optimizma. Očekivanja i planiranja počela sam promatrati kao kobnu pogrešku iza koje bi šumio potmuli božji smijeh. Prije su se smrt i umiranja činila gotovo nemogućim scenarijem. Naravno da ću se izvući, u kojem to svemiru inače zdravi ljudi koji dođu u bolnicu jednostavno- umru? U ovom, odgovarao je sada glas duboko u meni. U svemiru u kojem medicina slijepo pipka oko sebe i nabacuje ideje, teorije, naučene činjenice, ali ne zna. Kaže: vidjet ćemo. Kaže: samo tijelo zna. Kaže: svaki organizam je drugačiji. Taj glas bio je nov. Do bolnice ga nikada nisam čula, ali sada ga nisam mogla prestati slušati. Preuzeo je sve ostale glasove u meni, glasove tople i poznate, koje sam poznavala i koji su me tješili kad je to bilo potrebno, ili hrabrili i motivirali, davali podlogu na koju sam mogla leći i ozdraviti. Je li ovaj novi glas koji svakodnevno čujem, koji mi govori da nije gotovo, da je daleko od gotovog, samo lagano uklizavanje u ludilo? Moram izgraditi čvršću jezgru od one koju sam trenutno imala, ako sam je uopće i imala, mislila sam.

Tko zapravo išta zna, razmišljala sam navečer prije nego što bi se ugasila svjetla. Možda će baš to biće koje sada spava u meni pridonijeti mom novom viđenju prostora oko sebe, izbrusiti nijanse svega o čemu sada dvojim. O Borisu, prvo. O tome zašto me svaki dan ne posjećuje u bolnici kao što to čine muževi od ove dvije žene koje leže sa mnom. On dođe svaki drugi, treći dan, ostane dvadesetak minuta i ode, s vidnim olakšanjem. Ne možemo pričati zbog mog stanja, to je istina, ali on djeluje kao da mi i nema što za reći, kao da samo čeka da mi se pljuvačka popne visoko u grlo pa da mi može dodati lavor. Ne očekujem mnogo, ali možda bi mogao malo dulje sjediti pored mene, ili barem intimnije, prisnije nego to čini. Kaže da mu je u bolnici neugodno, ali ja sada više nego ikada trebam njegovu toplinu. 

• Mogao bi mi malo čitati- rekla sam mu neki dan. 

Nesigurno je primio knjigu koju sam držala na noćnom ormariću, kratke priče Davida Albaharija, i krenuo u čitanje. Glas mu je bio tih; tiši nego obično, i stalno je pogledavao prema druge dvije žene. Briga te za njih!, poželjela sam viknuti. One nisu bitne, ja sam bitna! Ja sam ona koja ovdje umire zbog djeteta koje si ti usadio u mene! Ništa drugo ne bi ti trebalo biti bitno! Ali nisam ništa rekla, pokušala sam se nasmiješiti i time ga ohrabriti da dalje čita. Nastavio je, ali trajalo je vrlo kratko. Zatim je zaklopio knjigu i rekao da mora ići.

• Kamo ideš? – pitala sam ga. 

Svijet izvan ove sobe prestao je postojati za mene i željela sam da mi opisuje sve: kako će izaći iz bolnice širokim stepenicama, doći do tramvajske stanice ili možda prošetati do kuće, kako će usput stati na kavu i popiti veliku čašu vode s ledom, nešto što ja nisam mogla već mjesecima i čitavo tijelo mi je žudjelo za tekućinom te kako će zatim doći kući, sjesti pred kompjuter i gledati omiljenu seriju. Je li usamljen bez mene? I to sam ga željela pitati, ali znala sam da mi ne bi ništa odgovorio, samo bi se u nelagodi počeo okretati prema susjednim krevetima. Žena na krevetu do moga je bila preglasna za mene, djelovala mi je napadno i bilo mi je drago da ne mogu razgovarati s njom. Ali druga, ona u krevetu uza zid je znala kako ju držati na distanci. Pristojno bi je prekinula kada bi počela pričati tračeve. Bilo je samo pitanje vremena kad će nam, nakon tračeva, početi objašnjavati zašto ne možemo iznijeti trudnoću do kraja i što sve krivo radimo, mislila sam. Ali, druga žena će se snaći. Nešto je u njoj bilo vrlo elastično, nisam nalazila bolju riječ. Djelovala je kao da će se prilagoditi bilo kojoj situaciji, bilo kojoj boli, bilo kojoj krivini na koju je život odvede. Da sam barem imala to u sebi, mislila sam. Svaka prilagodba, promjena općenito, bila je za mene kao lom koji hitno treba izravnati.

• Doma. Moram raditi. – odgovorio je Boris kratko. 

Već je oblačio jaknu i stavljao kapu na glavu. 

•  Je li vani hladno? – pokušala sam opet. 

U sobi je bilo vruće; toliko vruće da sam bila zahvalna ženi do zida što je svaku noć gasila radijator. Uvijek bi prije nego bi ga ugasila pristojno upitala smije li to učiniti. Sviđala mi se njena finoća. I dostojanstvenost, koja je izbijala iz njenog porculanskog lica. Žena do mene nije nikada pitala ništa, samo je govorila, govorila i govorila, a kada bih pomislila da će stati, nastavljala je. Stavila bih jastuk na glavu i nastojala barem malo odspavati. Njoj nije dolazio samo muž već i majka, otac i još mnogi ljudi za koje nisam shvaćala je li riječ o rodbini od muža ili njezinoj vlastitoj. Pričali su svi u isti glas, a ona je pričala najglasnije, kao voditeljica nekog talk showa.

• Da, skroz ledeno.- rekao je.

Zatim me poljubio u kosu i brzo izašao. Gledala sam kako za njim izlazi njegov široki smeđi kaput i poželjela sam biti taj kaput, njegov šareni kockasti šal, naočale ili bilo koja stvar koju ima sa sobom, samo da me odnese van, daleko odavde. Kasnije mi je poslao poruku da se pokušava skoncentrirati na posao, ali ne ide mu. Ne zna što da radi.Zvučalo je kao poziv u pomoć, ali nisam mu mogla pomoći. Kao da me moli da konačno budem dobro, da sve završi sretno ili barem da završi nekako, samo da o tome više ne mora misliti, da me ne mora obilaziti, da se ne mora brinuti. Umjesto, mislila sam, da on pomogne meni. Da mi netko pomogne. Da pronađe na internetu neko sredstvo, neki način koji bi me dignuo odavde, upogonio natrag u svijet. Akupunkture, hipnoze, na sve sam spremna. Nađite nešto! Odvedite me nekome da prekine ovo!, željela sam vikati njemu, mami, tati i svima koji su me htjeli posjetiti, ali ja to nisam dopuštala jer nisam željela povraćati pred prijateljima, naprezati se i gledati ih praznim, staklenim pogledom. Zato sam im kratko odgovarala da još traje i čitala članke u kojima se uvijek spominjao đumbir, maleni obroci, slani keksi, sitni gutljaji čaja i slične stvari. Spominjali su se i lijekovi, ali meni ih nitko nije htio dati. Prvo tromjesečje je rizično za bebu, govorili su. Nema veze, preuzet ću rizik, dajte mi bilo što, molila sam. No, to nije dolazilo u obzir. Nisu željeli da ih se drži odgovornima ako nešto pođe po zlu s plodom nakon toga. Razumjela sam ih. Ali oni nisu shvaćali mene. Kako je moguće da u 21. stoljeću ne postoji nikakav, baš nikakav lijek protiv ovoga? Borisu nisam odgovorila na poruku. Željela sam da mi pomogne, konkretno, snažno, da uzme stvar u svoje ruke. Poznavajući ga, pretpostavljala sam da bi on sada najrađe napisao studiju o svojim osjećajima u nepoznatoj situaciji gdje je njegova partnerica izložena specifičnoj situaciji, a on se na to treba postaviti tako i tako… No, meni nije trebala psihološka pomoć. Treba mi tijelo, moje, samo moje, dobro i zdravo tijelo koje može sve što poželi. I, dok sam gledala malo trave na asfaltu kroz prozor, moj jedini vidik mjesecima, pitala sam se hoću li ikada povratiti dovoljno snage da to tijelo prozovem ‘zdravim’.

No, stvari su polako krenule na bolje. Boris je počeo ostajati dulje, kao da je primijetio promjenu u mojim mislima, iako još uvijek nismo puno pričali. Ono što je svakako opazio i zbog čega mu je bilo drago, bila je promjena u mojem tijelu. Mučninu sam počela osjećati sve rjeđe, povraćanje se također smanjilo. Bljedilo i sive podočnjake zamijenila je normalnija boja kože, češće sam se smijala i ispitivala ga o tome kako je, čime se bavi, kako mu je na novom poslu. Danas sam rekla da se želim malo prošetati. 

• Ponijet ću infuziju sa sobom, želim samo malo biti na hodniku. – rekla sam. – Dođi, oslonit ću se na tebe.

Bila sam još uvijek preslaba za dugu šetnju bez ičije pomoći, ali željela sam udahnuti malo zraka. Borisu se ta ideja očito svidjela jer me gotovo izvukao iz kreveta i osovio na noge. Pri naglom dizanju zavrtjelo mi se u glavi i osjetila sam da ću pasti, ali sam se samo sagnula i primila za rub kreveta. Boris je zabrinuto gledao u mene, pomičući se lagano lijevo-desno za slučaj da mu padnem u naručje. Djelovao mi je dirljivo tako uplašen pa sam skupila snagu, odmahnula rukom i kroz smiješak rekla samo:

• Možemo, sve je dobro.

Hodnik sam tih dana također promatrala kao da ga vidim prvi put. Biljke u uglovima, ljude, mahom doktore, koji su žureći prolazili pored mene, pacijente koji su se šetali ili samo mirno sjedili u svojim ogrtačima.

• Bolje sam – rekla sam kratko Borisu, držeći ga ispod ruke – puno bolje.
• Vidim – odgovorio je blago – već i hodaš i jedeš i sve. 

Zatim je zastao.

• Što će sada biti?- pitao je.

Osjetila sam težinu. Zanimalo ga je kako će izgledati ostatak, koji događaji će se gomilati pred njim, hoće li se sve odvijati sa zaštitnim mrežama ili bez njih? I to pitanje uputio je meni.

• Bit će čudno- rekla sam tiho. – imat ćemo iskustvo koje ne bi trebali imati. Koje nitko ne bi trebao imati. Ali, imat ćemo ga. 

Tišina je kuckala u zidovima bolnice. Nije bilo zvukova. Čitava zgrada kao da je utonula u šutnju obavijenu tamnim neprobojnim štitom.

• Što ćemo s njim?- nastavio je.
• Pokušat ćemo ga dobro upotrijebiti. –rekla sam još tiše.

Nisam zapravo znala što bi se moglo učiniti s onim što smo dobili. Što ćemo tek proživjeti. Gdje se mogla dobro iskoristiti, upotrijebiti ova bol? Često smo hodali po našem kvartu, pogotovo za ljetnih večeri, kada je zrak bio blag i mirisao na med. Držala sam ga isto ovako, ispod ruke i nježno se oslanjala na njega. Nedostajale su mi naše šetnje, pomislila sam. Neće ih više biti, ne tih šetnji. Ali bit će, možda, nešto novo. Neistraženo i nepoznato. Još sam uvijek bila skeptična prema budućnosti, kao da sam se na prevaru izvukla iz nečega iz čega mi nije trebalo biti spasa.

• Bit ćemo mama i tata. – nastavila sam, gledajući pred sebe.

Boris se nasmiješio. 

• Volio bih da se zove Alisa , ako je curica. – rekao je.

Iznenadila sam se i stala nasred hodnika. Nisam mislila da je uopće previše razmišljao o djetetu, a kamoli spolu ili imenu. Stajala sam tako još nekoliko trenutaka, pogubljeno, sve dok me nije zabrinuto pogledao. Rekla sam samo:

• Dobro sam. Alisa. Jako lijepo ime. 

Pomislila sam na Alisu u zemlji čudesa i iza zrcala, jedinu Alisu koje sam se mogla sjetiti, a koja se u mnoštvu čudovišnih likova i situacija ipak nekako uspjela izvući. Izboriti za sebe. I u tom trenutku, to mi je bilo dovoljno za nastaviti svoju kratku, opreznu šetnju.

A možda, pomislila sam, i za mnogo budućih šetnji.

Autorica: Perina Kulić

 

Bogata mlada dama siromašna nadom rastrojeno je koračala prema policijskoj postaji. Valovi prekrasne plave kose zajedno sa suzama u potocima su se slijevali niz njenu lijepu glavu. Vratio se. Ovoga puta prišao je bliže nego ikad prije. I to na dan njene proslave zaruka!

Dočekao ju je u veži njene zgrade, popravio crni šešir na glavi i uhvatio dršku revolvera. Panika joj je dala nevjerojatnu brzinu i nekako mu je uspjela umaknuti, izletjevši kroz vrata spasa. Prvo se dala u trk, a kad je osvrćući se zaključila da joj nije za petama, zadovoljila se brzim hodom.

Plava dama sada je tako namjeravala učiniti ono što je odavno trebala: obratiti se vlastima. Zazirala je od toga, prezirala je te svinje u policiji koje nisu uspjele ništa učiniti za njena oca, ali nije više mogla živjeti svoj život u strahu od revolveraša. Nadala se da će joj ovaj put, za promjenu, netko vjerovati.

Prvi ga je put vidjela prije tri godine u bolnici kada joj je otac umirao. Bio je ustrijeljen nakon što je neoprezan, veseo i pijan teturao kući iz gostione. Dok je drhtala pored njegove bolničke postelje, on joj je progrgljao posljednje riječi uz neopravdan osmijeh: „Neprijatelj koji je veći od prijatelja…“ i tada se njegovo srce umirovilo, a ona mu je sklopila kapke koji su pokrivali njegove snene, nježne oči. Njegove posljednje riječi izgovorio je viski, pomislila je s tugom i tada kroz zamagljene oči na dovratku bolničke sobe ugledala visoka, mišićava muškarca u kožnom kaputu, iz čijeg je pojasa sjajila drška revolvera. Iznad sjajnih crnih brkova nos mu je bio razbijen, a usne su mu se izvile u cerek. Prstima je napravio gestu kao da puca u nju, puhnuo u kažiprst i otišao. Pojurila je za njim, ali nestao je bez traga. Grozničavo je pitala ljude u hodniku bolnice jesu li vidjeli revolveraša u kožnom kaputu, a svi su je gledali s mješavinom sažaljenja i čuđenja. Obećala je sebi da će ga kad-tad naći, ali pretekao ju je i on je došao k njoj. Nedugo nakon toga počeo ju je slijediti. Dao bi joj par dana lažnog mira, ali onda bi se vratio da je podsjeti kako je jednom kretnjom može izbrisati s lica zemlje. Nekoliko joj se puta ukazao u javnosti, dok je bila u društvu – ali nitko osim nje nije ga vidio. Nakon nekog vremena njene je panične ispade i tvrdnje da je revolveraš koji je ubio njena oca slijedi majka pripisala psihičkoj bolesti. Liječnik je zaključio da je deluzionalna i propisao joj lijekove od kojih joj je bilo zlo, koje je ubrzo počela istresati u zahod. Da je barem u isti taj zahod mogla istresti stalni osjećaj straha i samoće i pustiti vodu da ih odnese.

Na svoj osobit način došao joj je i čestitati na proslavi diplome. Odbacila je svoje začine, profesionalni pribor za kuhanje i po majčinu receptu završila za liječnicu. „Ta neće valjda jedna dama biti kuharica!“ rekla joj je osorno majka dok joj je kao tinejdžerica oduševljeno servirala svoj specijalitet u nadi da će majčino nepce i um podržati njene snove. „Ovo je zaista ukusno, draga“, rekla je majka, „ali moraš misliti na ugled i budućnost naše kuće. Što će posluga misliti kad im se buduća glavna dama pridruži u kuhinji?“ tu se gromko nasmijala i zavrtjela glavom na blesave ideje svoje kćeri. Majka je progutala ukusan zalogaj escargota, a kći je osim knedle u grlu progutala i svoje snove, ponos i naposljetku učinila kako je dužnost zvana majka nalagala. Kad je s diplomom u rukama dočekala rodbinu i prijatelje na slavlju, svi su nosili osmijeh na licu osim nje. Bila joj je potrebna ogromna količina samozavaravanja da se pretvara da joj svi ti zadivljeni pogledi nešto znače. Da je sretna jer će spašavati tuđe živote, a nikad neće moći spasiti svoj. U jednom je trenutku izišla na verandu kako bi se maknula od te šarade i parade jeftinog veselja. Tada ga je vidjela. Revolveraš je zviždukao i lanenom krpicom brisao svoj veliki revolver. Podigao je glavu i namignuo joj. Smjesta ga je prepoznala. „Hej, ti!“ povikala je kao da će krenuti prema njemu, ali noge su joj se skamenile. Iz nekog mu razloga nije mogla prići. „Ne znam što hoćeš, ali nećeš me poslati na isto mjesto kamo si poslao tatu!“ rekla mu je bijesno.

„Ne još“, odgovorio je i nacerio se.

„Pozvat ću policiju!“

„Slobodno. Što ćeš im reći?“

„Da se vratio čovjek koji je ubio mog–“ riječi su joj isparile u zrak zajedno s revolverašem. Nestao je bez traga, a ona je bijesno urliknula u bezdan.

Nađi nekoga tko ti vjeruje i možda te poštedim, šapnuo joj je vjetrom.

Kad se vratila u dvoranu, mahnito je upozoravala sve da se revolveraš vratio. Nastupila je neugodna tišina i meškoljenje.

„Opet ta priča?“ rekao je netko. „Je li popila lijekove danas?“ promrmljao je netko drugi. „Danas je bio velik dan i sigurno je podsjetilo na oca koji nije tu. Uzbuđena je pa joj mašta radi“, rekla je crna dama, njena najodanija prijateljica, i uzela je pod ruku. „Sve je u redu, idemo na zrak“, šapnula joj je na uho. „Upravo sam bila na zraku i tamo me zatekao čovjek s revolverom!“ proderala se. „Zar me nitko ne čuje?! Zar me nitko… ne… čuje…“ urlik divlje zvijeri pretvorio se u cvilež bespomoćnog mačića. Crna ju je dama zagrlila i odvela do stola sa šampanjcem. „Draga, znam da si pod stresom, ali moraš znati da je to samo privid. Ne možeš si dopustiti ovakve ispade, ne više“, rekla joj je snishodljivom dobronamjernošću.

I tako je naša plava dama stišala svoju stvarnost kako bi se uklopila u njihovu. Uzela je čašu šampanjca, kucnula se s prijateljicom, i progutala svoje noćne more baš kao što je onomad progutala svoje snove.

Sada, dok je čekala da je policijski službenik primi, tuga joj se polako pretvarala u bijes. Revolveraš se baš morao pojaviti na njezin veliki dan. Prijatelji je čekaju u restoranu, a ona tu čeka u policijskoj postaji. Tada se u njoj probudio bunt. Bio on stvaran ili ne – odlučila je da za nju više neće biti. Ustala je i bez riječi odmarširala iz policijske postaje.

Plava dama sada je pak tvrdoglavom odlučnošću koračala prema restoranu. Slavit će, slaviti! mislila je brišući suze koje iz nekog razloga nisu pratile odluke njena razuma. Srce je preplašeno kucalo. Ništa što par pića ne može umiriti.

Ušla je u restoran kao prava kraljica – što je toga dana i bila. Konobar je uzeo njenu raskošnu bundu, a ona se izljubila sa svima u obraze ne dotaknuvši niti jedan usnama. Njezin prelijepi, besprijekorni dragi dočekao ju je sa širokim osmijehom i njega je poljubila usnama, ali kao da je među njima bila barijera od svile privida. Crna dama održala je zdravicu u njihovo ime te je zabava počela. Nakon sat vremena dokazivanja pred prijateljima, plava je dama umorno sjela za šank i naručila vodu da okrijepi grlo suho od nenatopljenosti istinom.

„Čestitam“, rekao je hrapav muški glas. Okrenula se i ugledala revolveraša. Sledila se na licu mjesta.

„Hajde, objavi svima da sam stigao. To je svaki put polučilo odlične rezultate“, sarkastično je rekao.

Nisi stvaran, nisi stvaran, ponavljala je u svojoj glavi dok je skretala pogled.

„Ali jesam, i ti to znaš.“

Zapanjeno se okrenula natrag prema njemu. Razjapljena usta uskoro su se pretvorila u gnjevnu grimasu. „Zašto me ne ostaviš na miru? Nisi li mi već dovoljno oduzeo?“

„Ali ti imaš sve, zar ne?“ Pronicljivo ju je gledao.

„Imam više nego mnogi.“

„Više laži? Da.“

Strah ju je napustio i osmjelila se. „Više stila nego neki. Gdje si kupio kaput i revolveer? U trgovini relikvijama s divljeg zapada?“

Podsmjehnuo se.

„Sljedećih nekoliko minuta je ključno“, rekao je ozbiljno. Plava je dama frknula, ostavila ga samog za šankom i uputila se potražiti dragog.

On ju je čekao za stolom, s dvije čaše šampanjca u ruci. Uzela je svoju i nazdravili su za buduće mladence. „Kako se osjećaš?“ upitao ju je dragi sjajniji od dijamanta na njezinu prstu. Kako se osjećam… ja… mene tu nema… osjećam… kako se očekuje… tako se ja osjećam. „Sretna sam“, izustila je svoju posljednju obmanu. Revolveraš je bljesnuo pred njom, oružje je sijevnulo, hitac je ispaljen, a utroba puna tuge napravila je mjesta za metak.

Iz plave je dame tekla crvena krv, a ona se zajedno s njome slila na pod. Jedan od uzvanika pitao ju je što glumi tamo na podu. „Zovi pomoć“, zagrcala je. „Vidim da ti ne treba pomoć u ispijanju pića kad si već na podu“, izvalio je, a prostorijom se prolomio smijeh.

„Što je vama? Upucana sam!“ riknula je crvena dama.

Dragi ju je blijedo gledao. Nikada ni nije mogao vidjeti njezine boje.

Crna joj je dama pružila ruku. „Opet revolveraš? Napokon je ispalio?“ Crvena je dama uzela hladnu ruku i grgljajući sjela u separe. „Molim te, zovi pomoć“, ridala je, „iskrvarit ću.“

„Jedina pomoć koju ću zvati je psihička. Ovo je otišlo predaleko“, s neodobravanjem je odgovorila crna dama, odmahujući glavom.

„Neka mi netko pomogne!“ jaukala je ljepotica unakažene utrobe. „Zar ga niste vidjeli? Zar ne vidite moju ranu? Zar ne vidite… moju ranu…“ posljednje su joj se riječi prevalile preko usana i tijelo patnje klonulo je. U lijepoj kući žalosti ugasili su se svi prozori, a zadnja su ugasla dva gornja okna iz kojih je izletjela besprijekorna duša.

Bijela je dama gledala u svoje obamrlo tijelo. Tek kada je izdahnula, njezini su daleki bližnji počeli vrištati i dizati paniku. „Zašto joj nitko nije pomogao??“ urlala je crna dama. „Kako nismo vidjeli da je ranjena?“ zaručnik je ridao. „Zovite pomoć!“ odjeknuo je kasni spas.

Prostorija se zamaglila i rasplinula. Bijela se dama vinula u nebesa i sklopila umorne oči.

Kada se rasanila, vidjela je da se nalazi u sivom prostoru bez okova prostorije. Ispred nje je bio revolveraš. Smješkao se.

„Ubio si me“, promrsila je kroz zube. I dalje se smješkao.

„Uništio si me“, zarežala je. Njegov je osmijeh postajao sve veći.

A onda joj je sinulo. Neprijatelj koji je veći od prijatelja…

„Oslobodio si me“, rekla je i uzvratila mu smiješak. Uperila je pogled u njegove smeđe oči u kojima je plamsala toplina. Toplina koju prije nije bila u stanju uočiti u svojem zamrznutom kavezu.

„Dođi. Vijeće te čeka“, rekao je meko i pružio joj ruku.

Bijela je dama prihvatila ruku od koje je ginući oživjela.

 

 

 

(Autorica: Iva Bezinović- Haydon) 

 

Pljusak nas je dohvatio u starom dijelu grada, u ulici popločanoj skliskim kamenim kockama. S neba se spustila voda, s poda su se podigli prašina i sparina, i to se činilo kao dogovorena razmjena. Nepunih deset minuta ranije psovala sam vrućinu, a sada sam bila ljuta na mokru odjeću koja mi se lijepila za kožu. Nikad zadovoljna. Cimnula sam povodnik i ubrzala korak. Lola je kaskala pored mene i pokušavala lizati kišu.

Tražeći trgovinu, nadstrešnicu, stablo, bilo kakav zaklon, zatrčale smo se niz pustu ulicu. Po ne znam koji puta u posljednja dva dana pitala sam se što sam i kome dokazivala time što sam sama otišla na ljetovanje. I to u najzabačeniji dio zemlje. Rekla sam si da Lola voli istraživati nova mjesta, i da nikamo nismo još zajedno putovale, ali to nije bila cijela istina. Boljele su me tuđe fotografije šarenih koktela i preplanulih nogu i grljenja pred zalascima sunca na koja me nitko nije zvao. Tuga se pretočila u bijes i bunt, utrpala sam ih u ruksak i sjela na vlak. Lola se obožavala voziti vlakom. U autu joj se povraćalo. I eto mi sad. U praznom, zaboravljenom gradu, još jadnija nego doma.

Negdje pri dnu ulice ugledala sam drvenu kapiju. Bila je dovoljno odškrinuta da iza nje vidim prostrano dvorište i crvenu zgradu sa zelenim vratima. Iznad vrata visio je rukom ispisan natpis: “Muzej”. Zastala sam i potražila više informacija na zidovima oko kapije. Ništa. Svejedno, muzej bilo koje vrste zvučao je kao odlična ideja. Sklonit ću se od kiše, a u nekom ću se budućem razgovoru moći, uz čašu vina, pohvaliti kako odlazim u muzeje. Od pomisli na takvu mene zapekle su me oči.

Kao da me čuo, iz zgrade je u tom trenutku izašao čuvar. Visok, tamnokos, u kasnim tridesetima i u tamno-plavoj uniformi. Kimnula sam dok sam mu prilazila, a on mi je bez riječi istom gestom odgovorio.

“Dobar dan!” Glas mi je zazvučao metalno. Nakašaljala sam se i pokušala ponovno: “Smijem ovdje ostaviti psa dok malo razgledam?”

“Naravno!” rekao je i zapalio cigaretu. “Vi ga samo privežite tu, za ovaj stup, a ja ću ga pripaziti, ne brinite.”

“Kujica je.”

“Molim?”

“To je ženski pas.” Nisam bila sigurna zašto sam mu to imala potrebu reći. Možda sam se nadala da će osjetiti više nježnosti ako bude znao da je ženskog roda. Meni je to pomagalo.

“Oh!” Čuvar je uskliknuo, a oči su mu zaiskrile. “Nikad prije nisam čuvao ženskog psa!”

Nasmiješila sam se, ne uspijevajući smisliti duhovit odgovor, i ramenom gurnula teška vrata muzeja. Čuvar se podbočio i gledao Lolu kao da prvi puta u životu vidi psa. Lola je sjela i gledala čuvara kao se nada da će joj dobaciti kobasicu. Bit će u redu bez mene neko vrijeme.

Muzej je mirisao na svježu boju i bio je prazan. Ne samo da u njemu nije bilo posjetitelja, gotovo da nije bilo ni eksponata. Na podu prve prostorije ležala je odbačena crna muška cipela, u drugoj su se nalazile četiri puške u staklenim vitrinama, a treću, posljednju, krasilo je nekoliko naizgled nasumično obješenih fotografija stambenih zgrada, bez objašnjenja za bilo koji od izloženih komada.

Raspad modernog društva? Otuđenje? Usamljenost? Razgledavanje je bilo nemoguće protegnuti na duže od četiri minute.

Željela sam ga pitati o izložbi, ali kada sam izašla, čuvar me zaskočio na vratima kao da je jedva čekao da me vidi: “Vaša se kujica jako pristojno ponašala. Bila je strpljiva i mirna.”

Njegov prijateljski komentar popravio mi je raspoloženje. Gotovo da sam se smatrala osobno odgovornom za Lolin dobrodušni karakter. Iako je po procjeni veterinara imala oko sedam godina, tek je pet mjeseci bila sa mnom i u to se vrijeme prilično promijenila. Sada je bila mirna. U početku je njezino ponašanje znalo biti nepredvidivo.

“Da, ona je dobra cura”, odvezala sam je i potapšala po glavi.

“Samo je sjedila i gledala me.”

“Da, ni inače ne radi puno više.”

Jednog smrznutog proljetnog jutra, dok sam se vraćala s ne znam kojeg po redu razgovora za posao, uočila sam Lolu pored prometne ceste. Došlo mi je tužno dok sam je gledala, neuhranjenu i prljavu, kako sve njuška, a nigdje se ne zaustavlja. Poželjela sam je zaštititi. Nikada do tad nisam imala psa, ali reagirala sam instinktivno. Pretpostavila sam da ne može biti teško. Odvela sam je kući, oprala je, nahranila, kupila joj krevetić i povodnik.

Prvih je tjedana često bježala. Ljudi bi me nazivali iz raznih dijelova grada da su našli mojeg psa, da im raskopava vrt, da dođem po nju. Uvijek bih došla. Nisam željela da misle da je ne volim. Nisam željela pomisliti da je ne volim.

Jednog sam je utorka pokupila iz dvorišta neke raščupane starice, kojoj jedva da sam zahvalila, pazite na svojeg psa, hoću, naravno, odvela sam Lolu doma i legla na pod u dnevnom boravku. Lola je cvilila na drugoj strani sobe, nisam imala snage ni okrenuti glavu i pogledati je, možda je bila gladna, možda je satima nisam odvela van, možda je danima nisam pomazila, a zatim mi je prišla, ponjušila me, sklupčala se pored mojeg odustalog tijela, položila svoju vlažnu njušku uz moj vrat i obećala mi da će se brinuti za mene.

“Čime hranite svojeg ženskog psa?” obratio mi se ponovno čuvar. Sigurno je usamljen. Nije lako po cijele dane čuvati puške i cipelu. “Kuhate joj?”

Uzdahnula sam i pomazila Lolu. Njezina kratka, crna dlaka bila je već gotovo suha. U muzeju sam provela manje od pet minuta, ali u međuvremenu je već prestala padati kiša.

“Ne. Jede najobičniju pseću hranu.” A onda nisam odoljela i dodala sam, s osmijehom: “I sve ono što meni padne na pod dok jedem!” Lola me prijekorno pogledala. Nije voljela kada sam se pokušavala šaliti.

“Jel’ prestane jesti kada više nije gladna?”

“Molim?”

“Da joj stalno stavljate hranu u posudu, bi li stalno jela?”

“Ne”, razmislila sam. Neobično pitanje. “Mislim da ne bi. Ponekad čak ostavi hranu u zdjelici ako više nije gladna.” Lola je zabrundala. Ustvari je hranu ostavljala samo kada joj se nije sviđao okus.

“Dakle, nemoguće je da se psi udebljaju?”

Ne bi bilo pristojno tek tako otići, usred razgovora. “Psi se mogu udebljati, naravno. Ako se prejedaju i ne bave se dovoljno fizičkim aktivnostima, mogu se udebljati. Lola puno trči, u prilično je dobroj formi.”

“Mislite li…”, zapalio je još jednu cigaretu, uvukao dim, i zatim nastavio, “da bi vaša kujica mogla narasti kada bi više jela i trenirala?”

“Ona je već odrasli pas, ne može više rasti.” Osjetila sam Lolin pogled na sebi. Je li to stvarno bila istina?

“Sigurno je lijepo imati psa.”

Kimnula sam. Nisam spomenula da se Lola, kada je prestala bježati, kada je prihvatila da živimo zajedno, ponekad ponašala kao da joj je muka što dijelimo isti životni prostor. Ne bi dramatično izlazila iz sobe kada bih ja ušla kao neke druge osobe koje sam davno poznavala, ali vidjelo se na njoj negodovanje. Zagunđala bi i okrenula glavu prema zidu. Tek bi se povremeno otvoreno zabuljila u mene, bez suzdržavanja i usiljene pristojnosti. Tada bih je pitala o čemu razmišlja. Često nije odgovarala. Nemoguće da me mrzi, govorila sam si. Svi znaju da ljudi imaju pse kako bi se osjetili bezuvjetno voljenima. Osim toga, Lola mi je i sama, kada bih je dovoljno puta pitala, kada bi se smilovala mojim nesigurnostima, tvrdila da voli biti sa mnom.

“Pa, doviđenja”, slegla sam ramenima i glavom kimnula prema Loli, kao prema isprici, kao da mu pokazujem da je ona ta koja inzistira na odlasku, ja bih još satima mogla razgovarati.

“Bi li vam ona mogla naređivati?” Pitanje je izgovorio u jednom dahu.

Zastala sam. “Oprostite, nisam sigurna da razumijem”, rekla sam, ali ustvari sam ga razumjela.

“Mislite li da bi vam vaš pas, da je još veći i još inteligentniji, mogao naređivati?” Gledao me ravno u oči.

“Pa, zapravo…” Osjetila sam kako mi se ramena opuštaju. Postala mi je odjednom simpatična njegova djetinja znatiželja. Bilo bi osnažujuće s nekim iskreno porazgovarati. Pogledala sam Lolu. Ona je energično protresla glavom, a zatim glasno zacvilila. “Ne, ne mislim da bi mi pas mogao reći što da radim.”

Nadala sam se da mi je glas zazvučao čvrsto i samouvjereno.

Kada smo izašle iz dvorišta, pogledala sam je, pomalo ljuta, pomalo razočarana. “Zašto mu nisam smjela reći?”

“Čovjek s kojim si razgovarala je očito mentalni bolesnik. Ti ne znaš ništa o ljudima”, odvratila je svojim dubokim glasom. Popiškila se na pločnik pred kapijom i uzdahnula: “Idemo napokon u hotel, gladna sam.”

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Pročitala je svoju priču pred malobrojnom publikom. Trebala je zvučati zaneseno, usmjereno, koncentrirano. Povisila je glas, pokreti su joj postali odlučniji, ruka joj se podigla s koljena starih samterica i neodlučno raznosila zrnca prašine koje je reflektor improvizirane pozornice kluba osvjetljavao blijedom svjetlošću.

Kuha grah. Lonac je velik, dovoljno za desetak osoba, možda i više, ali ona ima samo jednu limenku. Njen muž stoji s jedne strane i požuruje ju, a s druge strane stoje njeni kolege i iščekuju, baš kao što su i sada čekali njenu sljedeću rečenicu.

Trebala je ispasti i duhovita, zabavna i puna doskočica nakon čitanja, mislila je, popraćena pljeskom. Možda ne nužno sve to, samo dobre volje. Ako sjedne u kut i naruči piće sama, prići će joj kolege i ljudi iz publike. Neće im biti jasno zašto sjedi tamo pogrbljena, u kaputu kojeg nije ni skinula, zašto šuti. Ne razumiju da joj treba samo malo odmora. Pisanje iscrpljuje, ali još mnogo više od svega što je ikada doživjela iscrpljuje dvoje male djece koja vrište, ne spavaju, traže, ponavljaju samo: mama! tata!, pitaju, smiju se, plaču i, ako to već nije spomenula, vrište, vrište i vrište. I muž, iscrpljen, ljut, razumije ga, nije ni njemu lako, nisu više slobodni učiniti ništa od onoga što su voljeli raditi, djeca su te dobi da niti na WC ne mogu otići neometano, djeca su posvuda, vješaju se po njima, kada jedno ušuti, drugo počne, a ona osjeća umor, beskrajni umor koji ništa na svijetu ne može otkloniti, umor pomiješan s nemirom, željom da iskoči iz vlastite kože, misli razmućenih i pomiješanih kao što joj je i mozak potpuno rastočen i nikada se, boji se, više neće vratiti u prijašnje stanje. Isto tako, nikada više neće osjetiti kako joj se vraća snaga, jer ona samo otječe, napušta tijelo dok se ona trudi, dok se upinje, iz dna sebe, iz najtanjih žila u mozgu, vrhova živaca.

Ispred sebe vidi svoju djecu. Gladna su i plaču, čekaju da im spremi jelo i pruži male žlice da se sami nahrane ili da im pak stavi žlice graha u usta. Viču: bobe, bobe!

Sjedne na mjesto u separeu za koje joj se čini da će ju dovoljno otkriti, ali i dovoljno sakriti od radoznalih pogleda. Potrebno joj je to pivo kao što joj je potrebno i zatvoriti oči. Mora napraviti zid, zvučni zid, fizički zid, debeli zid koji će ju odijeliti od ostatka prostorije, od svih koji trenutno pričaju, dodiruju se, smiju, razmjenjuju mišljenja. Ona nema misli za razmijeniti, ona samo ima misli za odmoriti; odmotati ih kao dugačke žnirance i poslagati jednu do druge da odspavaju, da povrate barem dio svježine koju su imale prije djece, prije noćnih buđenja, prije nedostatka sna, prije iscrpljenosti koja se ugnijezdila tako duboko u njoj da, sigurna je, nikada neće izaći, nikada ju neće napustiti, ostat će tu kao duboka brazda, ogrebotina koja ne zarasta, samo se preko nje ponekad prevuče nešto kože, ali ubrzo taj, površinski sloj, opet nestaje i ona ostaje sama, gola i bolna.

Žuri, znoji se, ogledava se po kuhinji, ali u njoj nema ničega, čak niti elemenata. Oko nje su samo bijeli, sterilni zidovi, bez namirnica i sastojaka, nema niti frižidera u koji bi mogla zaviriti, polica s kojih bi mogla nešto uzeti, malo riže, tjestenine, teglicu kukuruza.

Konobar joj prilazi. Naručuje pivo. Prilazi joj i nekoliko ljudi iz publike. Čuje njihovo „dobro je bilo“ i odgovara „hvala“. Zatim ju pitaju „kako si“, a ona odgovara „gura se“ uz smiješak, ali zapravo ne zna što da kaže. Od njih ju dijeli tanka, nevidljiva opna, granica koja je trenutno neprelazna. Nema što s njima podijeliti, nema ih čime zainteresirati, nema čak niti doseg misli toliko dalek da se domisli nekom pitanju za njih osim „a kako ste vi?“ Čitav razgovor tako završava prije nego je i počeo. Ona dobiva svoje pivo, uzima gutljaj, čeka da se tekućina slegne duboko u njoj, u onom mjestu gdje će ju zaštititi kao topla kada, kao vruća voda ispod pjene koja ju obavija i liječi, ulazi u njene pore i unosi sve ono što je potrošila, što i dalje troši svaki dan, a nenadoknadivo je, sjaj koji je sada bljedilo i više se ne može vratiti. Čini joj se da je sve na njoj: kosa, koža, pogled, jagodice prstiju, postalo oronulo i nepovratno staro, ili možda samo nepovratno.

Samo štednjak i ta, jedna limenka u velikom loncu, graha tek toliko da pokrije dno. Miješa kuhačom i nastoji odrediti kome će ga dati. Djeci, dakako, kome drugom nego djeci, ali kolege su tako blizu, oni su bliže, i ako stavi malo graha na tanjur, oni će ga prvi dohvatiti jer se guraju uz nju, ne daju joj miješati, ne daju joj pomaknuti se.

Pivo umiruje. Oko nje se skupljaju kolege i čuje se tihi žamor, ali više joj se, srećom, ne obraćaju. Možda su i glasni, ne zna, nije važno. Važno je da ona ulazi u tišinu, u prvi val koji ju odmiče od onoga što se trenutno događa oko nje. Upravo to želi; biti negdje gdje bi bila okružena, ali gdje se od nje ne bi tražilo ništa, čak niti da diše, jer je i disanje postalo napor. Zrak je bio sve gušći, sve teži za probijati se kroz njega.

Tu je i muž. On joj neće dopustiti da ostane gladan, ako treba odgurnut će kolege, napravit će scenu, on ju najviše i požuruje, možda je i najgladniji, no svakako je najagresivniji, neće dozvoliti da druge nahrani, a njega ne.

Ova noć, odlučuje, završit će prije nego što se još nešto dogodi. Dignut će se i vratiti kući, svojoj djeci, mužu, neće niti dovršiti pivo. Ne želi se vratiti, ali ne može više ostati u tom klubu u kojem tutnjaju glasovi, pokreti, u kojem oči mora stalno pomicati lijevo pa desno, gledati u ljude, pratiti njihove pokrete i govor. Plaća, pozdravlja se kratko s nekolicinom koja joj mahne ili ju poprate pogledima i već je na izlazu, hladan zrak joj se zabija u čelo, a usne i glavu puni novom bistrinom.

Voljela bi ostati u bjelini te kuhinje neko vrijeme. Voljela bi da ju bijelo proguta, ugura u sebe i mekano se ovije oko nje. Bilo bi još bolje da svi oko nje nestanu, da ih progutaju bijeli zidovi i da ostane sama, bez zvuka, bez šuma, samo ona i njen lonac pa da može staviti nekoliko žlica u usta sebi. Ne djeci, ne mužu, ne kolegama.

Ova noć još nije gotova, shvaća naglo.

Priča koju je čitala pred publikom, razmišlja dok neodređeno vrluda pred svojim kvartom koji je u samoj blizini kluba, bila je neutralna priča, nije doticala ništa od onoga što ju stvarno grebe, što nikako nije mogla opisati osim vapajem da joj je potrebno njeno bivše tijelo, bivši mozak, bivše oči i sve ostalo što je izgubila, a što je zamijenjeno nečim pokvarenim, starim, nevažećim, nečim što za nju više nije moglo proizvesti isti učinak kao dragi, stari organi.

Muž ne razumije, a čini se da nije jedini, da nema više od jedne limenke, da će netko neminovno ostati gladan, i to ne samo netko već većina njih. Što očekuju od nje, da se pretvori u Isusa, da ulije vodu do vrha i napravi nekakvo vodeno varivo, ali nema niti vode, nema ničega, samo bijelo, bez bridova, bez uglova.

Konačno odlučuje vratiti se kući jer i hodanje predstavlja preveliki napor, pogotovo sad kad je tako hladno i mračno.

Sporim korakom dolazi do parkirališta ispred svoje zgrade. Njen stan je na prvom katu i s parkirališta se, ako rolete nisu bile spuštene, mogla vidjeti čitava dnevna soba i pola kuhinje. Pogleda prema prozoru. Svjetlo je upaljeno, a po sobi trče djeca. Manji se sapleće i pada, dok ga veći gura i štipa. Muž ulazi u sobu i iz nje izlazi ravnomjerno, kao da ulazi i izlazi s pozornice na kojoj je za njega precizno određena uloga. Stoji pored crnog automobila i promatra ih. Iz daljine, njen muž i sinovi čine joj se kao bilo čija obitelj. Ne može im detaljno vidjeti crte lica, izraze kojima se međusobno promatraju, ne može im čuti glas. Svjetlo je jarko pa može vidjeti pokućstvo: svoj radni stol pun papira, televiziju koju je ona uvijek gasila, a muž volio držati uključenom.

Što još?

Kauč. Onaj na kojega bi primali rijetke goste. Smeđi kauč, masivan i postojan. Mlađi sin se upravo bacio na njega gornjim dijelom tijela i ostao tako čekajući da se stariji nagne nad njega, počupa ga ili odvuče.

Čekaju li nju? Pretpostavljaju li da se već trebala vratiti? Što muž misli, da je ostala piti i zabavljati se, sigurno, jer sve češće i sve više to radi. No, ne zabrinjava se, voli alkohol koji ju otupljuje i smiruje i pita se piju li svi koji imaju djecu. I, ako ne, što uzimaju?

Nasloni se na crni auto lijevom rukom i nastavi gledati u prozor. Usput se ogleda i oko sebe, za svaki slučaj. Ne bi bilo zgodno da ju netko od susjeda uhvati u špijuniranju vlastite obitelji.

Vraća pogled na svoju privatnu predstavu. Muž je upravo izašao iz sobe i ušao u kuhinju. Približio se štednjaku. Aha, zato je stalno ulazio i izlazio. Kuha nešto u kuhinji, u loncu. Je li to onaj lonac iz njenog sna?

Ponovo se prisjeti sna: vrućine koja ju oblijeva, kuckanja u glavi i u grlu, neprekidnog tapkanja po loncu, miješanja tog graha kojim mora nahraniti sve koji su tamo, koji joj neće dozvoliti da se izvuče.

Stavi i drugu ruku na automobil. Pa to je njen auto, shvati naglo. Potpuno je zaboravila da ga je, kao i uvijek, ostavila na parkiralištu. Otvori vrata i uđe u njega. Sada može neometano promatrati razvoj događaja, pomisli. Ne mora stajati na hladnoći, može uključiti i grijanje. A mogla bi…

Mogla bi se i odvesti.

Rano je, mogla bi uključiti glazbu i upustiti se u malu noćnu vožnju. Vratit će se brzo, oni neće niti primijetiti da je nema.

Ako i primijete, što onda?

Ako se i ne vrati tako brzo, što onda?

Još jednom pogleda u prozor, kao u ekran koji joj postaje sve manje zanimljiv, televizijska emisija koju je već toliko puta gledala da ju zna napamet.

Oblije ju neobično uzbuđenje dok pali motor, a zatim pipka tražeći radio stanicu koju bi poželjela slušati. Moj auto, pomisli, osjećajući se neočekivano spašeno. Da je barem imala nekakav izlaz iz kuhinje u snu, iz zaglušujuće bjeline, sigurno bi ga iskoristila. A možda je izlaz i postojao, možda je bio odmah ispred nje, samo se ona toliko koncentrirala na hranu da ga nije niti vidjela.

Pokrene motor, napravi krug i izađe s parkirališta.