(autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, priča je originalno objavljena u emisiji Riječi i Riječi)
Sanjam da se vraćam u tvoju kuću.
Vrt je onakav kakvog ga se sjećam. U njemu stoji tvoj otac i boji ogradu u bijelo. Kada me ugleda, vedro se nasmiješi i kimne. Kimnem natrag i približim mu se. Dodaje mi četku i moli me da nastavim. Ne želim to raditi, želim te pronaći, osjetiti tvoju prisutnost, ući u kuću koju si tako detaljno i tako dugo uređivala.
Zašto nam tako rijetko dolaziš? Puno radiš?- pita me.
Rad u znanosti postaje sve teži s vremenom. – odgovorim dok me dodiruje prvi sloj krivnje.
Poznajem svaki kutak, svaki detalj, svi oni titraju oko mene. Krov od cigle. Dugačko tanko drvo ispred balkona. Vrata koja se nikako nisu uspijevala zatvoriti, iako si ih mnogo puta namještala. Tišinu koja je ulazila kroz prozore i obavijala me kao topli nepropusni plašt te čuvala od hladnoće, od vanjskog, od stranog, od svega što me se ticalo, ali što nisam želio propustiti kroz svoju kožu, nosnice, dopustiti da uđe u moj dah i nastani se tamo.
Svuda smo mi: ti i ja. Uvijek tihi. Planiramo kamo ćemo smjestiti stol, a kamo kauč, i onda gledamo u taj prostor i razmišljamo jesmo li pravilno odlučili. Tvoje duguljasto lice, naborano čelo i ozbiljne, tople oči pažljivo provjeravaju svaku riječ prije nego što je propuste kroz usta, kao zatvorenike kojima je na neko vrijeme dozvoljeno izaći, ali nikada predugo.
Tvoj otac govori o cvijeću koje je zasadio, grmovima koje je oblikovao u savršene kugle, fasadi koju je trebalo urediti. Oni su u blizini, tvoji roditelji, u istoj ulici, samo par kuća niže. Naselje je malo, poznajem svaku kuću, zamišljam tko živi u kojoj i upisujem im životne priče, redam djecu, nadijevam im imena.
Prihvaćam četku i premazujem ogradu sporim, opreznim pokretima. Uskoro ćeš izaći i procijeniti moj rad, nadam se. Zato sam usporen, nadam se da ćeš moju sporost ocijeniti kao dobar rad, pohvaliti me, pozvati unutra. Skidam jaknu jer osjećam vrućinu. Još je dan, ali prelazi u sumrak i sve kuće postaju za nijansu tamnije. Tvoj otac otišao je do gredice cvijeća i gleda prema ulazu gdje su siva vrata garaže. U njoj si, pomišljam. U garaži je tvoja radionica, tamo odlaziš često i radiš nešto, ne nužno na autu, samo si uzmeš vremena, utoneš u sebe, u alat, u daske koje si donijela. Nešto ćeš stvoriti, ovdje će nešto nastati, bez sumnje, mislio sam uvijek kada bih te ugledao tamo. Tako bi i bilo.
Puštam četku i ulazim u kuću kroz velika drvena vrata koja si sama napravila. Boja drveta je tvoja boja, boja tvojih očiju i mudrosti koju si svuda postepeno i obzirno skupljala. Ulazim u hodnik uokviren biljkama specifičnog, svježeg mirisa. Tvoji otac i majka bave se biljkama, sjetim se. Naravno. Nisam to nikada niti zaboravio. Otac, tanak i visok, ljubitelj bilja i kiparstva. Majka, suprotnost, vrhunska matematičarka niska, ravne kose koja joj je uokvirivala glavu kao mala kaciga, uvijek ljubazna, spremna na sve što se moglo dogoditi. Njezine sitne, živahne oči uvijek su me proučavale s dragošću, kao da zna da sam za tebe netko što nitko drugi ne bi mogao biti ili kao da smo nas dvoje našli nešto važno, gotovo ključno: zakopano blago u skrivenom dijelu tvog prostranog vrta.
Iz hodnika ulazim u dnevnu sobu. Televizija je uključena, uvijek. Nikoga nema. Očekujem da ćeš se pojaviti u nekom kutu, da će tvoja crna kosa izroniti iza vrata kao toliko puta dotad, da ćeš me dočekati iz kuhinje s kavom koju si upravo pripremila. Da ćeš reći svoje jednostavno: Bok, ali da će ti se oči nasmiješiti mnogo dublje i šire od tog pozdrava.
Soba je bijela, uredno pospremljena. Upijam mirise kuhinje koja se s njom spaja i svježinu s balkona na koji vodi. Okrećem se i izlazim. Nisi tamo. Ti si na katu koji si radila sama. Bile su to samo gole sobe, natrpane raznolikim stvarima: otpadom, starim, neupotrebljivim materijalom. Nije se u njih niti moglo ući dok nisi uzela njihovo uređenje u svoje ruke, zavezala staru, plavu maramu oko glave i krenula u obnovu: spravljanje žbuke. Farbanje. Oblikovanje svakog dijela pokućstva. Kupnju pločica. Ugradnju kade. Uređenje balkona. Lakiranje frižidera. Jedno po jedno, neobično strpljivo i polako, kao da rok ne postoji.
Penjem se uskim stepenicama na kat. Uz rub stepenica postavljene su razne biljke i cvijeće pa osjećam kao da se penjem u vrt. Sjećam se penjanja na taj kat. Uvijek sam bio privučen njime, kao da me gurao u sebe, tjerao na to da na njemu sretnem tebe, da sjednemo, da legnemo, da gledamo televiziju, da se samo smijemo ili jedemo sladoled od pistacija na stolicama u kuhinji koju si najdulje uređivala.
Što radiš?- pitao bih.
Slažem nešto. – rekla bi ti, i mene bi oblila sigurnost.
Ništa ne može poći po zlu, samo možeš dovršiti ono što si započela; policu, bicikl, stol. To je ono što ti radiš: slažeš. Iz razbacanih, kaotičnih dijelova spajaš smislenu cjelinu. Tako si učinila i sa mnom.
Dolazim do vrha stepenica i ogledam se. Tu su također vrata, njih si postavila zadnja. Crna su i sjajna, a za mene su bila štit od ostatka svijeta. Kad bih ušao kroz njih, znao sam da sam na sigurnom, kao u dječjim igrama kada u određenom vremenskom roku valja doći do cilja i reći da si konačno siguran. Jer, svijet je poput te igre, mislio sam. Opasnosti prijete. Svuda se nalaze i nemaju milosti ni prema kome. Nešto se od njih još i može izbjeći. Mogu se kloniti snažnih uboda, sakriti se od hladnoće, sa sobom ponijeti različite vrste naoružanja. No želio sam samo, kao u filmovima o apokalipsi, pronaći dobro skrovište, kupolu ispod koje se moglo jesti, smijati, ispod koje se moglo odmoriti i barem na trenutak povratiti snagu. Nije bilo lako, nikada nije, vratiti se natrag nakon iscrpljenosti, nakon bitke. Jednom kada zavlada, grozničavost nesigurnosti koja ne poznaje mirnu zonu caruje dugo. Caruje možda i zauvijek.
No, ja sam pronašao sklonište. Otvaram crna vrata i nađem se u novom predsoblju. Tu su tvoje papuče, jakna poznatog mirisa u koju zagnjurim glavu jer ga želim upiti, želim da me iscijeli kao krema, lijek, mast koju moram, želim premazati posvuda po tijelu, pogotovo po bolnim točkama koje već dugo trepere, peku i ne dozvoljavaju mi dubok, miran san. Okrećem se prema kupaonici. Pločice su tamno zelene. Željela si takvu, prirodnu boju, boju tvog najdubljeg sloja, onog koji je uvijek bio boje nade.
Sve će biti dobro – govorila si s dječjom naivnošću, ali mene si uvjerila. Svaki put.
Kada bi to rekla svojim dubokim glasom, sve se smirivalo. Oko mene i u meni, pao bi tihi zasun sigurnosti indigo boje s malim zvjezdicama koje su nas vodile u još jednu noć nakon koje će sve biti dobro. I bilo je. Ili sam to samo mislio? Dani su bili od pamuka. Mogao sam se izuti i hodati bos po njima, ne ostavljajući nikakav trag.
Okrećem se i nastavljam prema dnevnoj sobi i kuhinji. Fotelja još uvijek miruje u kutu sobe. Na policama su tvoje omiljene knjige. Nisi mnogo čitala, nije bilo vremena, ali povijesni romani bili su tvoj svijet. Mogla si se izgubiti u njemu više, dublje i potpunije nego bilo gdje drugdje.
Tražim te pogledom. Kuhinja je također prazna. Prozor koji gleda na obližnje kuće, kojem sam se uvijek približavao da vidim je li se što promijenilo u svijetu oko nas, pokazuje crvene krovove s dimnjacima. I bistar dan, bez oblaka. Voljela si takve dane, htjela si ići u prirodu. Pakirala si svoj ruksak zadovoljno zamišljajući šume.
Gledaj, nema niti jednog oblaka – izgovaram u prazan prostor.
Očekujem da ćeš izaći iz spavaće sobe, jedine u koju još nisam zagledao. Polako se vraćam iz kuhinje i prilazim njezinim vratima. Možda spavaš, možda ću tvoju dragu glavu zateći na jastuku. Približit ću ti se tiho i pomirisati tvoju kosu. Bit će ti drago, promeškoljit ćeš se u snu, a zatim me potražiti, još uvijek zatvorenih očiju, toplom rukom.
Pomičem kvaku. U sredini sobe je krevet, nenamješten, a plahta i deka su zgužvane. Tu si, to je znak da si tek ustala, pomišljam s nadom. Tvoj veliki bijeli radni stol u uglu sobe je prazan, na njemu su samo dva fascikla. Nema velikog akvarija sa zlatnim ribicama na sredini u koji sam uvijek gledao u pauzama, dok su ribe lelujale po akvariju.
Koliko dugo žive ove ribe? – pitao sam jednom, gledajući njihove velike oči.
Bio sam sigurna da znaš odgovor jer znala si odgovor na gotovo sve. Postavljao sam ti, u šali, mnoga dječja pitanja: je li nebo puno ili prazno, zašto zvijezde sjaje i zašto svemu dođe kraj, a mogao sam ispitivati unedogled, gledajući tvoje mirno i pametno lice kako smišlja odgovore koji nikada ne razočaravaju.
Desetak godina – rekla si nesigurno.
Sjećam se načina na koji bi nabrala čelo pri odgovoru, što je značilo da nisi sasvim sigurna, a to je bilo vrlo rijetko. Znao sam da ćeš nakon toga potražiti tu informaciju i bio sam ponosan što sam postavio pitanje na koje nisi imala spreman, siguran odgovor. U tvojim očima to me izdignulo iznad gomile, pomislio sam, povisilo mi je vrijednost. Bio sam u pravu, kasnije si stvarno došla s preciznim odgovorom o ribama. I dugo si ih gledala. Približio sam se tvojoj glavi i zajedno smo gledali u akvarij. Htio sam da ostanemo tako.
Obećaj mi da ćemo zauvijek ostati ovako. – poželio sam reći.
Znao sam da je jako važno da to kažem upravo u tom trenutku, dok smo gledali u njihove raskošne repove. Ali, nisam želio poremetiti trenutak u kojem smo stajali. Bio sam hipnotizirana ribama, akvarijem, biljkom koju si stavila kraj njih kako bi im bilo zanimljivije, sitnim kamenjem kojim si ukrasila akvarij.
A zatim je trenutak prošao.
Okrećem se prema zidovima. Oblijepljeni su s nekoliko postera. Metallica. Azra. Ormar u drugom kutu sobe je zatvoren.
Balkon, shvaćam. Tvoja soba ima i balkon, i upravo smo tamo najviše voljeli piti jutarnju kavu. Pogled bi mi se tada najčešće zaustavljao na onom tankom, dugom drvetu u vrtu i njegovoj sve raskošnijoj krošnji. Sjedio bih na balkonu dulje nego što je bilo predviđeno, dulje nego smo planirali, nego smo imali vremena. Uvijek sam jurio, ali na tom balkonu vrijeme bi se zaustavilo, njegova traka bi se naglo prekinula. Ništa me nikada, ni prije ni kasnije, nije usrećilo kao taj prekid vremena s tobom. Zvuk bi nestao, a slika se zaledila. I zatim bih, u toj pauzi, u općem zastoju svega oko sebe, konačno postajao slobodan. Pokrenuo bih prvo svoje ruke, zatim glavu i noge i zaplovio bih. Na početku sporo i zbunjeno, a zatim sve brže i brže, dok na kraju ne bih preskakao zamišljene svodove, brda i zgrade kao lik iz crtića, napredujući sve više i više u tom zaustavljenom svijetu, zaleđenom samo za mene.
Otvaram vrata balkona, ona kližu i bez problema izlazim. Konačno si ih popravila, pomišljam radosno. Donijet ću kavu, sjest ćemo tu i nećemo se više pomaknuti. Nikada, ako tako želiš.
Bio sam previše nemiran, uvijek si me morala smirivati, govoriti: Sjedni još malo. Uspori.
Na vedrom danu bez sjene, pogled mi putuje praznim balkonom.
Donijet ću nam kavu. – izgovaram, svakim kutkom svoje unutrašnjosti još uvijek uvjeren da si tamo, da tamo moraš biti, jer sve sam drugo prošao, sve sam pregledao, svuda sam bio. Sve je praznina.
(*Priča je izvorno objavljena na književnom portalu Strane)
Više ne mogu pisati, znaš.
Mihaelin pogled je blago napet. Priča neprekidno. Naš kafić gleda u nebodere. Mi smo prave urbane djevojke, šalile smo se prije, radeći selfije ispred gradskih silueta.
Prije čega?
Probudim se, sjednem za stol. Ne izađe ništa. Nisam napisala ni riječ mjesecima. U komi sam.
Namješta svileni, bež šal i primiče glavu. Poželim dotaknuti njezinu kosu, čini mi se, također svilenu. Možda mi dodir tog materijala na trenutak pruži utočište. Možda me pokrene pa iz mene počnu ispadati riječi kao iz Mihaele; raznolike, razigrane, osjećajne riječi koje trče i natjeravaju se po cesti kao Domaći iz Šume Striborove.
Čuješ?- gleda me pažljivo – suosjećaj malo. Tebi je dobro, ali kad imaš ovako nesigurnu situaciju kao, na primjer, ja… Ne kažem da je meni najgore, ima ljudi koji su stradali i od virusa i od potresa. Ali ja živim sama, na primjer.
Tu stane. Njezino lice sada je usredotočeno na potragu za nečim što može iznijeti kao krunski dokaz.
I ja živim sama.- odgovaram tiho i oprezno.
Želim je potapšati, pokazati da sam i dalje tu, da smo i dalje ovdje. Nas dvije, nepobjedive, same, ali zapravo ne same.
Mihaela se nasmije i odmahne rukom.
Tebi je ovdje pola obitelji. Ti to ne možeš razumjeti.
Nešto u meni počinje stvarati blagi šum koji se pojačava i gura ispred Mihaelinog daljnjeg objašnjenja. Šum koji kao da stiže iz moje unutrašnjosti, možda crijeva ili s nekog još dubljeg mjesta. Taj koloplet u meni sada nešto radi, probavlja, valja i prebacuje hranu s jedne stijenke na drugu, polako ili možda brže. Smeta li tim tunelima sada nešto ili djeluju pravilno, pravocrtno, s jasnim ciljem, bez ograda i neprobojnih spužvi? Je li taj koloplet onaj nesuosjećajni, opasni trenutak u meni koji mene i Mihaelu sprječava da se opušteno nasmijemo zajedno, kao nekada prije? Prije čega?
Ispijem malo kave iz bijele šalice. Ispred nas je neboder u kojem sam uvijek htjela živjeti, ali od svih zgrada koje sam pregledavala s nadom da se negdje možda iznajmljuje ili prodaje neki prihvatljivi stan, jedino u njemu nisam bila.
Uvijek si govorila da pišeš o onome što ne razumiješ. Možda su ti sada stvari jasnije.
Kažem to tek toliko da nešto kažem. Ona traži samo ideju koju će omirisati, opipati, možda i zagristi, ali na kraju odbaciti. Zato je zapravo svejedno što kažem, iako nikad nisam željela da je svejedno. Željela sam da se među nama misli prebacuju kao preko srebrnog lančića i da oprezno, s pažnjom, jedna i druga gledamo u njega dok klize. U sve što smo oprezno nanizale.
Pogledam u neboder preko njenog ramena, prema krovu. Njezina plava kosa poigrava na povjetarcu. Dio kraj čela se pomiče i otkriva kožu glave. Djeluje mi ranjivo takva, bez bujne svilene zaštite i pokušam se nasmiješiti, ponovo je dotaknuti.
Odmiče glavu.
Istina, sada mi je mnogo toga jasno- pogled joj ipak postaje topliji.- Mogu reći da sam došla do jedne sasvim fine razine poimanja univerzuma. Samo, ta blokada…
Opet pomislim na crijeva, sve blokade s kojima se ona susreću, a nitko ih ne može pomilovati po glavi. Tko zna kako je mojima u meni? Nesvjesno se dotičem po trbuhu. Što se događa sada? Odmaraju li se? Rade? Muče li se? Kako im pomoći?
Možda je to samo faza.- kažem, jer nešto treba reći.
Ona zašuti i otpije gutljaj vode. Pogleda prema tramvajskoj pruzi.
Prije su priče samo izlazile iz mene, sjećaš se!- kaže glasno.
Znam, ma super su bile – kimnem pet, šest puta. – Najbolje.
U užem izboru je bila još jedna, plava zgrada koja me zanimala, vrlo blizu velike prometnice. Tamo me Petar odveo autom i ostao čekati unutra. Izašla sam i pregledala staklena ulazna vrata u potrazi za nekom obavijesti. Voljela sam doći do svake zgrade koja mi se učinila zanimljivom i gledati piše li nešto na njoj, oslobađa li se netko stana, želi li netko zamjenu, kupuje li nešto. Taj put obavijesti nije bilo. Nalijepljeni papiri koji su o nečemu obavještavali kao da su mi davali nadu da se nešto može promijeniti, da je netko ipak odlučio nešto pomaknuti u svom životu. Vratila sam se u auto.
Ništa, ha?- pitao je s blještavim osmijehom i vidnim olakšanjem.
Ništa. Ali nije važno.
I nije bilo. On me tamo čekao i to je jedino bilo bitno. Ali sada više nije. Sada je jedino bitno, shvaćam odjednom, ući u onaj neboder.
Trebam jednostavno ustati i otići do njega, mislila sam nespretno se vrteći na stolici. Privlače me viši katovi, iznad desetog. Zapela sam na prvom, u trokatnici, a želim vidjeti čitav grad; ujutro, ali još više navečer. Mračnu panoramu.
Majčin novi stan također je bio na prvom katu. Bio je to malen podstanarski stan od tridesetak kvadrata, smješten preko Save u jednom od novozagrebačkih naselja. Majci taj prostor nije bio poznat od prije pa mi se činilo da se namjerno miče tamo, što dalje od mene. No, možda je jednostavno željela promjenu. I nešto jest bilo drugačije od istoka grada gdje je provela većinu života. Novi je Zagreb imao niske balkone na kojima su bile smještene šarene lončanice i činilo se kao da bih se na svaki od njih mogla popeti, pozdraviti ukućane i dobiti čašu vode ili možda čak i kavu. Zamišljala sam kako bi izgledalo da je meni dan skrojen od tih malih balkona, šetnji među njima i po obližnjim livadama s kavom u rukama. Bih li tada bila netko drugi? Je li majka postala netko drugi? Bila je dobro, zdravstveno stanje joj se popravljalo i nisam joj više bila potrebna. Možda je to čitavo vrijeme i bio njezin plan, iako je nakon očeve smrti imala samo mene; odmaknuti se dovoljno daleko i oporaviti se. Samo, od čega?
Sjećaš li se moje zadnje zbirke?
Mihaela me pažljivo gleda u oči. Na koliko dugo sam odlutala? Što je u međuvremenu pričala?
Najbolje je samo ustati, zaključujem.
Dođi– kažem i dižem se. Iz novčanika vadim novac i ostavljam ga na stolu.
Gleda me zbunjeno.
Već idemo? One su kao moja djeca, te zbirke, znaš. Svaka je imala oko sebe posebnu auru…
Ipak polako ustaje. Primam je za ruku i prelazimo cestu.
To je bilo tako jednostavno, samo prijeći cestu. Zašto to nisam učinila ranije? Zašto sam unajmila stan na prvom katu?
Gdje idemo? – pita Mihaela i mršti se dok popravlja šal.
Pred neboderom smo. Ulazna su vrata siva i masivna. Naslanjam se na njih svom težinom kao da će od toga popustiti u slučaju da su zaključana, ali, uz reski zvuk, vrata se sama otvaraju.
Vidiš?- pitam je pomalo uzbuđeno.
Pa da – kaže i zažmiri, gledajući u mrak hodnika. – Ali što ima u ovoj zgradi?
Nisam sigurna, ali je opet, poput djeteta, primam za ruku. Njena ruka je tvrda i ukočena u mojoj.
U prizemlju su dva lifta, jedan pored drugog.
Idemo na najviši kat.- obznanim svečano.
To sam trebala napraviti s Petrom. Izvesti ga van iz auta za ruku i odvesti na najviši kat ove zgrade. Mogli smo ići i pješke, tada sam imala puno energije. Mogli smo trčati po stepenicama, utrkivati se. Ljubiti se na svakom katu. Prije sam mogla podnijeti mnogo fizičkog napora. Prije čega?
Sada sam se ujutro budila u sedam i spremala se za posao, no noge sam na pod morala spuštati oprezno i raditi male korake iz straha da će nešto jednostavno prestati. Bila sam sigurna da je dovoljan samo jedan neoprezan pokret koji će aktivirati niz sitnih kvarova ili lomova i da ću onda zauvijek ostati na istom mjestu, zaustavljena na podu svoje sobe na prvom katu.
Neboder ima petnaest katova. Pritišćem najviši i čekam da lift krene. Uz lagani škljocaj, to se i događa. Ona me gleda. Njezin pogled me dodiruje oprezno poput baršuna, ali ja gledam u gumbe lifta. Jedan je spaljen, možda upaljačem, onaj od trećeg kata. Crn je i širi od ostalih.
Zašto smo ovdje?- pita tiho.
Njezine su plave oči sada sasvim raširene. Svjetlo u liftu je slabo, žućkasto.
Pa, možda ti stvaram materijal za priču. Evo jedne stvari koja ti nije jasna.
Pogledam je i nasmiješim se.
Mihaela okreće očima, a zatim se okreće oko sebe. Njezin smeđi mantil napuhao se oko nje. Vjerojatno želi zaustaviti lift ili pronaći neki izlaz, prozor ili rupu kroz koju bi se mogla provući. Jesmo li ikada bile u liftu zajedno? Ne mogu se sjetiti.
Lift se polako penje, svjetlo titra. Zaustavlja se na najvišem katu. Vrata se automatski otvaraju. Izlazim i lagano ju poguram prema naprijed. Lijevo od lifta su vrata od terase, ali mene zanimaju stepenice koje, čini mi se, vode na krov.
Ajde, idemo gore.- kažem joj.
Ne želim ići gore. – kaže. – Ne znam zašto sam uopće došla ovako daleko s tobom.
Ovako daleko. Riječi se nježno smještaju u meni.
Konačno je pogledam u oči. U njima me dočeka tišina.
Želim ti nešto pokazati.
Penjem se stepenicama prema krovu, iako ne znam hoće li vrata biti otvorena. Dolazim do njih i polako primam kvaku. Ona je iza mene i vjerojatno samo želi da ovo, što god bilo, što prije završi.
Vrata se otvaraju. Bila sam u pravu, ovo je izlaz na krov.
Ne želim ići tamo. Bojim se visine- začujem glas iza sebe.
Ne laži. Gledaj.
Grad se prostire pred nama. Katedrala, Sljeme. Sve djeluje drugačije, neprepoznatljivo. Čiji je to grad? Zašto ga ne prepoznajem? Duboko udahnem. Vjetrić se na ovoj visini već pretvorio u vjetar. Kosa mi smeta i prihvaćam je rukom te spremam ispod kragne.
Što mi to trebaš pokazati?
Znaš čega se ja bojim? – odgovaram protupitanjem i gledam ispred sebe premda trenutno ne osjećam nikakav strah.
Čega?- pita i stane kraj mene. Oči joj prate moje.
A da, znam to. – kaže razočarano. – Eno ih tamo uz zid, baš su se poredale. Što te ono plaši? Čekaj, sjetit ću se… lepet?
Mislila sam da je lepet – okrećem se prema vranama smještenima na rubu betona iznad kojega je dimnjak. – ali je zapravo to što bi svaki tren mogle napasti s visine. I ne znaš kada će krenuti. Polako se sve to događa.
Mihaela me gleda uznemireno i stišće mantil oko sebe. Petra sam upoznala preko njezinog brata. Bili su dio ekipe iz birca u koji smo i Mihaela i ja često izlazile. Nije joj se sviđao, bio je previše djetinjast za nju. Grub. Neuglađen.
Nespojivi ste – često mi je znala reći kao svoju pomno promišljenu, konačnu dijagnozu naše veze.
I dalje šuti i pogleda prema skrivenom suncu. Hladno i oblačno vrijeme nije joj nikada odgovaralo.
Sjećaš se kada me Petar napustio? Tražili smo stan i onda je samo otišao. Pa eto, ja sam zapravo željela da uzmemo stan u ovoj zgradi.
A je li? Nisam to znala. – kaže i počne pomnije gledati oko sebe, iako s mjesta gdje stojimo može vidjeti samo beton i malo trave. – Zašto ovdje?
Zato što sam željela biti visoko.
Htjela si i ti na sve gledati svisoka, ha?
Pokuša se nasmiješiti, svjesna da se događa nešto neočekivano i neumoljivo.
Ali nikada nisam gledala ima li ovdje stanova… niti ga zamolila da gleda stanove sa mnom. To mu je bilo previše stresno, sjećaš se?
Šuti, i dalje gledajući ispred sebe.
Sve mu je bilo stresno; posao, vježbanje, prijatelji… sjećaš se?
A, valjda.- kaže nezainteresirano.
Vjetar puše sve jače.
Ajde idemo, što sad, imaš drugi stan – kaže i pogleda prema izlazu.
Znaš što mu jedino nije bilo stresno?- pogledam je. – Odlazak od mene.
Izvlači rukavice iz džepova.
Znaš i zašto? – pitam tiše. – Jer je imao s kim razgovarati.
Ne okrećem se prema njoj. Zrak je sve hladniji.
Isuse bože, već sam ti rekla da je to bio moj eksperiment, da vidim kako će on reagirati i hoće li išta shvatiti. I dalje me daviš zbog toga. Tada sam pisala i priču, sjećaš se, o muškarcu koji je nesposoban vezati se i osamostaliti… Petar je bio savršen primjer.
Šutim. Jedna je ptica poletjela do ograde krova. Ograda je niska i siva. Slijeće na nju i gleda ispod sebe. Mihaela nastavlja, priča sve nemirnije. Njene riječi, Domaći u Šumi Striborovoj su sada kao na ubrzanom filmu.
Možda nisam trebala ići svuda okolo s njim, ali bio je tako otvoren, jedino tada. Pričao je sve redom; kako se osjeća, zašto odlazi, kako mu je u vezi s tobom bilo naporno, kako je sada slobodan, konačno… bilo je tu puno materijala – napravi pauzu kako bi mi uputila brzi pogled. – Jednostavno, moraš već jednom prihvatiti da je to za njega bilo tako. Moraš prihvatiti tuđe istine.
Okrećem se prema vratima terase. Da je tada pričao sa mnom, pomislim, rekla bih mu za ovaj neboder. Došao bi sa mnom ovdje, bez obzira na nervozu. Volio je visine.
Mihaela nastavlja, sporije.
Uostalom, ništa od toga više nije važno. Oboje imate novi život. Njegova je odluka na kraju za njega bila ispravna. Zašto sad uopće misliš na to? Zbog ove jadne, oronule zgrade?
Lagano se strese, ali ne mogu procijeniti je li to zbog ljutnje ili hladnoće.
Dugo nisam uspjela shvatiti kako to da je bio tako miran nakon prekida. Doista si mu pomogla.
Ona ponovno pogleda prema nebu i uzdahne, kao da mora nešto objasniti sasvim malom djetetu.
Ti si sada sređena osoba. Druga osoba. Zašto uvijek imaš potrebu nešto vaditi iz prošlosti? O tome moraš s nekim porazgovarati. I u vezi njega isto.
Njezino je strpljenje pri kraju, toliko znam. Pitanje je trenutka kada će zatvoriti temu.
A možda možeš i iz ovoga izvući priču, o dvije prijateljice koje se posvađaju na krovu?- nasmiješim se pomirljivo.
Pogleda me sažaljivo i okrene se prema izlazu.
Idem odavde, imam balet. Slušaj me, ponovit ću ti ovo jer je važno za tebe: zaglavila si. Ali dobra stručna osoba… to može pomoći.
Njena kosa mi sada djeluje sasvim sljubljeno uz glavu. Pitam se ima li u džepu iz kojeg je maloprije izvadila rukavice i kapu.
Još se jednom okreće i izrecitira:
Moraš znati i ovo, to je najvažnije: sve ovisi o tebi i o tome koliko ćeš na tim svojim problemima raditi.
Izlazi i zatvara vrata za sobom, vrlo polako, kao da usporenošću želi naglasiti prazninu koju ostavlja za sobom, a s kojom se ja tek trebam suočiti.
Ostajem stajati na krovu. Vjetar leluja trske koje rastu uz rub. Približim se ponoru i pogledam dolje. Od visine mi se zavrti u glavi i čvrsto se primim za ogradicu.
Mihaela se, barem mi se čini da je to ona, iako djeluje kao mala smeđa mrlja, ubrzo pojavljuje na ulaznim vratima nebodera. Kreće ravno prema svom automobilu. Na krošnji drveta iznad nje su poredane neke ptice.
Zamišljam da su to vrane, da formiraju ravnu crtu i spuštaju joj se na ramena, glavu, ruke. Da ju usmjeravaju i vode. I da je nikada ne napuštaju.
Majka namršteno gleda gužvu kroz suvozačev prozor.
“Trebale smo ranije krenuti”, kaže. “Sad se ljudi vraćaju s posla.”
“Ne vraćaju se s posla, već idu na plažu”, Lena se nasmije.
“Nema toga u Njemačkoj”, kaže majka.
“Nema, zato i jesu svi tu došli”, kaže Lena.
“Blago nama.”
“Opusti se. Nije da žurimo.”
“Mrzim čekati”, majka otpuhne.
“Kao prava Njemica”.
“Ti si prava Njemica. Zato smo i otišli”, majka zastane i ugrize za usnu. “Zato sam i otišla. Da tebi dam priliku…”
“… koju ti nisi imala, znam, rekla si mi stotinu puta”, Lena prevrne očima.
“Ne znam zašto si navalila da idem s tobom. Prošlih ljeta ti je bilo dobro i samoj”, kaže majka.
“Da sam znala da ćeš se cijelo vrijeme duriti, možda bih dvaput razmislila”, Lena uzdahne. “Mislila sam da će ti biti drago opet vidjeti dom.”
“Ovo više nije moj dom.”
Kolona se napokon pokrenula.
*
Lena je opsovala sebi u bradu, kao svakog puta kad se uspinjala uskim, jednosmjernim uličicama do kuće. Parkirala je i izašla iz automobila, a majka je još uvijek nepomično sjedila.
“Dolaziš?” upita. Majka uzdahne, popravi kosu i izađe iz auta. Iz torbice izvadi ključ, veći i teži od ijednog modernog, brava škljocne i uđu unutra.
Zrak u kući težak je i zagušljiv. Posvuda je prašina. Lena širom otvori vrata i prozore, a onda dohvati metlu i zgađeno pokupi paukovu mrežu iz kuta kuhinje.
“Nije se ništa promijenilo”, šapne majka, kao da je očekivala suprotno, kao da je mislila da će kuća oživjeti i nastaviti dalje, baš kao što su, daleko od nje, nastavile one.
Zidovi su bili puni slika raznoraznih riba, kao i članova obitelji, od kojih su mnogi davno umrli. U kredenci je i dalje bilo isto posuđe, bijeli tanjuri sa zlatnom crtom, najbolje jugoslavenske kvalitete, a u ladici žute vrećice iz trgovine koja više ne postoji.
“Uvijek sam te htjela pitati, tko je na ovoj slici?” Lena pokaže na fotografiju djevojčice koja ponosno pozira s ulovljenom ribom koja se još uvijek batrga na udici.
“To sam ja”, nasmije se majka. “Otac mi je tog dana prvi put dao štap u ruke. Početnička sreća”, odmahne glavom, ali smijeh joj i dalje lebdi oko usana.
“Svašta ću ja još naučiti o tebi”, Lena podigne obrve.
“Tad sam bila puno hrabrija nego sad.”
“Nije istina. Hrabra si ti”, Lena će tiho. Majka stisne usne.
Dok je Lena čistila, odvrnula ventil za vodu i uključila uređaje u struju, majka je pregledavala kuću kao da je ušla u muzej.
*
Spustile su se do glavne šetnice. Posvuda su bili lokalci i turisti odjeveni samo u kupaće kostime ili u najboljem slučaju, lagane ljetne haljine. Djeca su vrištala od sreće i trčala uokolo s kantama, grabljama i praznim šarenim mrežama. Kosooki dječak jeo je čokoladni sladoled. Dokaz je završio na njegovoj bijeloj majici.
“Prije nije bilo ovoliko ljudi”, kaže majka, mršteći se. “Ničega ovoga nije bilo.”
Produžile su dalje, prema novoizgrađenim apartmanima. Majka je zastala i počela se osvrtati, kao da se pokušava orijentirati.
“Stvarno nisi dugo bila. Evo, ovo ti je kafić u koji svi sad idu”, Lena pokaže rukom prema nekoliko velikih stolova ispod šarene tende.
“A ovo je najbolji riblji restoran. Skup je k’o vrag, ali vrijedi svaku kunu”, želudac joj zakruli na miris pečene ribe.
“Ovaj restoran znam”, kaže majka. “Izgradili su ga još i prije nego što si se ti rodila”, zausti kao da će još nešto reći, ali onda ipak odustane.
“Što kažeš da napravimo pauzu za ručak?” pita Lena, a majka kimne. Pratila ju je bez riječi, krotko poput izgubljenog djeteta. Lena je naručila pečenu oradu i blitvu, a majka ćevape. Lena je pogleda podignutih obrva.
“Stvarno? Od sve moguće ribe, to ćeš jesti?”
Majka se po prvi put tog dana nasmije sve do očiju.
“Uvijek su imali odlične ćevape. Tvoj otac bi ih naručio svakog puta kad smo ovdje jeli. Govorio je da je jedina morska hrana koju priznaje meso koje upadne u more, a jedini desert jogurt iza bureka.”
Konobarica je donijela hranu. Majka pomiriše pečeno meso, umoči ga u ajvar i zatvori oči od užitka.
“Neke stvari se ipak nikad ne mijenjaju”, kaže.
“Sad ćeš ti meni pokazati gdje si išla kad si bila mlada”, Lena će nakon ručka.
Majka živne na taj prijedlog. “Može, ali moramo se popeti malo u brdo.”
Sunce im je tuklo u leđa dok su se penjale, Lena je išla prva, a majka odmah iza nje, brzo i gipko poput mačke. Bila je neobično tiha. Kad su došli do križanja, nedaleko od stare tvornice ulja, majka zastane. Rukom dotakne granu stabla rogača.
“Ovdje me tvoj otac prvi put poljubio”, kaže.
“Mama…” uzdahne Lena.
Majka odlomi rogač s drva i stane ga žvakati.
“Žao mi je”, kaže Lena.
“Nema ti što biti žao. Odrastao je čovjek. Ima pravo izabrati”, rekla je majka oštro. Snažno je žvakala rogač i gledala brodove u daljini.
“Znači, to je stvarno to? Ovog puta, mislim?” upita Lena.
“Tako izgleda.”
“Stari mi je kreten”, kaže Lena. Majka sebi dozvoli da joj zatitra kut usana.
“I što ćeš sad?” upita Lena naposljetku.
“Kako što ću? Što i prije. Radit ću, gnjaviti tebe i čitati knjige. Meni dosta.”
“A otac?”
“A otac ništa.”
Obje zastanu u tišini.
“Nemam pojma kako se ponašati u ovoj situaciji”, uzdahne Lena naposljetku. “Mislim, nisam više dijete. Još malo pa ću diplomirati. Praktički sam stara cura.”
“Nemoj bit tako negativna”, majka trzne i drugi kut usana. “Ona je isto bila pred diplomu, pa je uhvatila nekog puno starijeg. Dapače, i zauzetog. Ne da takvo nešto želim za tebe”, brzo doda.
“Malo je i komično, kad bolje razmisliš”, kaže Lena.
“Standardni klišej”, majka kimne. “Stari jarac i mlada cura.”
“Samo, da je ovo film, otac bi sad naučio neku veliku životnu lekciju i vratio se natrag podvijena repa”, kaže Lena.
“Bojim se da sam taj film gledala već previše puta”, kaže majka.
Lena je gleda. Oklijeva, ali ipak progovori.
“Mama, kako si izdržala sve ovo vrijeme? Koliko je to uopće trajalo?”
Majka uzdahne i zašuti.
“Znači, dugo.”
Majka kimne.
“Nisam znala što bi… Shvati me, bila sam sama u stranoj zemlji. On je radio i zarađivao. Rekao mi je da će prekinuti”, zastane. “A onda je jednog dana promijenio priču. Rekao je da se zaljubio, da želi biti s njom, osnovati obitelj”, zavrti glavom. “Isprva sam mislila da su to gluposti, da će ga proći, ali bio je ozbiljan. I zbilja je otišao.” Duboko uzdahne, pogleda prema gore i zatrepće. “Najgore od svega mi je što na kraju nisam ja ostavila njega, već on mene. Da ju je ostavio, da se vratio, možda bih ga i primila. Zapravo, sigurno bi. Žene od pedeset godina se ne rastaju. S muškarcima je drugačije.”
“Onda bolje da se nije vratio”, kaže Lena i zagleda se u daljinu. “Ionako nam ne treba.”
“Lena, unatoč svemu, on ti je otac. Stalo mu je do tebe…” započne majka. Lena odmahne glavom.
“Da mu je stalo, ne bi napravio to što je napravio. Stalo mu je samo do sebe. Ne možeš započeti novu obitelj, a da prije toga ne razrušiš onu staru. Ne možeš imati sve.” Leni naviru suze od bijesa. Majka baci rogač na tlo, a onda joj stisne rame.
“Znam da ti je sad teško, ali vidjet ćeš, s vremenom…”, kaže. Lena se otrgne.
“Kako možeš biti takva? Tako… hladna. Kao da se ništa ne događa. Kao da ovo nije ništa”, glas joj zadrhti. “Kako se možeš brinuti oko prometa, oko vrućine i svake vražje sitnice osim oko ovoga?” Lena šmrcne. Majčine oči postale su čvršće od čelika.
“Kako? Godine prakse, eto kako. Nisam bila hladna prvi put. Sjećaš se kad si se vratila iz škole, a posvuda je bilo razbijeno posuđe? Tad sam okrivila Arija, rekla ti da je zubima povukao rub stolnjaka i sve srušio, a tebi je to bilo smiješno, još se sjećam kako si se smijala, i nije ti palo na pamet da Ari jedva može dosegnuti stolnjak, a svakako ga nema snage povući? Zbog tog smijeha sam preživjela”, šapne.
Lena duboko uzdahne.
“Ne mogu vjerovati da ništa nisam skužila”, odmahne glavom. “Mislila sam da samo puno radi, da ga zato nikad nema.”
“Radio je on puno”, kaže majka. “Ali nitko ne radi baš toliko.”
“Oprosti”, kaže Lena.
“Oprosti ti meni. Što sam vikala zbog gluposti. I što nisam otišla.” kaže majka.
Nastavile su se penjati. Ako im je i bilo teško, nijedna se nije potužila.
*
Dvije starije žene nasred uličice držale su veliku mapu, mrštile se i upirale prstima na različita mjesta, sve jače govoreći.
“Njemice”, kaže majka uzbuđeno kad su im se približile.
“Zašto ne koriste Google karte kao svi normalni ljudi?” Lena preokrene očima.
“Vidiš da su to žene u godinama”, šapne majka. Obje su imale kratku kosu, jedna kovrčavu i snježnobijelu, a druga ravnu i obojanu u tirkizno. Nosile su kratke hlače iz kojih su podrhtavale omršavjele noge prošarane venama, nataknute u planinarske cipele.
“Čini mi se da su izgubljene”, kaže majka i priđe im prije nego što ju je Lena stigla zaustaviti. “Ispričavam se, treba li vam možda pomoć? Ja sam odrasla tu,…” Na licima im se pojavi iskreno olakšanje kad su čule njemački.
“Tražimo hotel Maris. Trebao bi biti negdje na ovoj strani, ali prošle smo sve i nismo ga uspjele naći.” Majčino lice se objesi dok su je strankinje gledale s iščekivanjem.
“Dajte mi samo trenutak. Kako ste ono rekle da se hotel zove?” One ponove, a majka se namršti.
“Zadnji put kad sam bila tu, nije bilo tog hotela. Pored čega je, znate li?”
“Blizu bi trebali biti teniski tereni. I restoran Dubrovnik?” kažu.
“Znam gdje je to”, ubaci se Lena. “Na dobrom ste putu, samo morate još malo produžiti. Vidjet ćete veliku bijelu fasadu s plavim natpisom. Ulaz je s desne strane.”
Njemice se zahvale i odu.
“Idu u streljanu”, naglo kaže majka i lupi se po čelu.
“O čemu ti to?” upita Lena.
“Prije je tu bila streljana. S glinenim golubovima. Otac i ja smo stalno tu išli. Nisam znala da su je pretvorili u hotel.”
“Mama, sve su pretvorili u hotel, ako ne hotel, onda u apartman ili restoran.”
Majka se zagleda u daljinu.
“Sad sam samo još jedna Njemica koja nema pojma gdje ide”, majka će. “Više ništa ne znam…” glas joj odluta. Lena je zagrli.
“Ne brini. Zato ja znam.”
“Ne brinem, znam da ti sve znaš. Pa i ono što ne znaš”, nasmije se.
“Mama…”
“I mi smo kao ovdje došle da ja tebi pokažem gdje je što? Moš si mislit.”
“Inače ne bi pristala.”
“Normalno da ne bi. Ali mi je drago da jesam.”
Sunce je zalazilo nad njihovim leđima i brodovima. Bila je to ugodna tama, smiraj nakon žestine sunca.
Čovjek pamti velike riječi a još više nepravdu i zulum. A mnogo je nepravdi bilo i biće na ovoj zemlji, jer zlo na njoj šeta kao silnik dok se dobro pod kamen skriva.
Zato dobar opstati ne može.
A što Vam to rekoh, pa, svaka porodica ima priču i moja je jedna od njih. Doduše, moja je stara i pripada dalekoj prošlosti ali posljedice i dalje osjećamo svi mi -potomci.
Ja se čudih što mi ništa i životu ne ide, što god započnem izjalovi se, evo imam četrdeset godina, a još ni žene niti djece. Trgovac sam koji radi od jutra do mraka a drugi posao naći ne mogu. Nego, što ono htjedoh da kažem…
A da, priča.
E pa ova ima bogme unazad i šest koljena ako se ne varam; a počelo je kad je taj daleki predak umislio da većeg od njega nema.
Mi smo znate, nekada bili pleme poznato po bogatstvu i nosismo titulu “aga”.
****
Bilo je ljeto, omorina. Stoka nije bila na ispaši a ljudi su bježali blizu mora i manjih rijeka da se rashlade.
Taj moj predak dođe sa puta gdje je ugovarao jedan veliki posao. Imao je razne stoke koju je prodavao u Istanbul i za taj novac kupovao imanja i sadio voćnjake i masline.
Al’, pošto bi vrućina on odgodi prodaju za jesen. Dok je mislio kako da toliku stoku prebaci preko rijeke obuze ga žeđ. Sjeti se da ima izvor ispod puta te pođe nizbrdo.
Dok je prilazio izvoru začu dječiju graju. Tek sasvim blizu spazi djecu i jednu ženu koja sjedaše na kamenu. Tuda je narod prolazio da napuni vode i malo posjedi ispod stabla maslina koje daju najljepši hlad jer je trava ispod njih meka.
Elem, priđe on vodi da se umije a kad se napi pomisli da bi možda i zaspao tu, nego mu djeca smetaše.
Prođe pokraj žene kad spazi zavežljaj.
Upita je:
-Što ti je to?
Žena ne dižući pogled reče tiho:
– Sirota sam majka ove djece i da ih prehranim prodajem jaja. Tri dana djeci stomak zavija od gladi, a moj ko zna otkad. Pomrijeće mi djeca, pa..bi li kupio bar dva a evo treće jaje ću ti pokloniti, čita su kunem se, i svježa…
Aga u nevjerici poče da se smije a onda i da bjesni:
– Ti meni da pokloniš svoja smrdljiva jaja? Znaš li ko sam ja fukaro ?
Žena se zagrcnu ali tiho reče:
-Ne znam…oprosti mi ne mislih zlo, samo da zahvalim na dobroti eto..priprosta sam žena i Bog mi pamet ne dade pa te uvrijedih
Aga se toliko naljuti te joj nogom gurne zavežljaj na zemlju i zgazi nogom. Ostade krpa umrljana žumancima na tlo.
Djeca koja se do tada igraše sa vodom, zastadoše i uplašeno gledaše čovjeka.
Aga primijeti da su mu cipele ostale prljave i silinom stavi nogu ženi u krilo pa bijesno reče:
-Čisti!
Žena skide maramu sa glave i taman da pređe njom po sjajnoj lakovanoj cipeli ruku joj zadrža najstariji sin, dječaka visok i izrazito mršav i blijed.
-Majko ne ponižavaj se aman! Nemoj majko mene ti!
Žena se blago nasmija i reče sinu:
-Ne ljuti se sine, ništa to nije. Smiri se majkino..
Dječaka nešto u duši zabolje pa reče agi:
-Ja ću je očistiti daj mi nogu..
Aga gurnu ženu nogom pa stavi nogu ispred dječaka i reče:
-Požuri fukaro!
-Dječak zaplaka od bijesa al’ ne diže glavu. O svoje pantalone očisti sjajne cipele.
Al’ se aga ne odobrovolji nego pljunu na njega i više sebi u bradu promrmlja:
– Pih sad moram da ih čistim opet…đe ti dadoh i da ih pipneš…
Dok je išao od njih, stariji sin pritrča majci koja se mučno ustade sa zemlje, nije mogla da diše od siline udarca. Zabolješe je grudi.
Sin zaplaka i bijesno povika za agom:
-Danas ja a sjutra ti! Daće Bog i ja ću na tebe pljunuti!
Majka jedva uspije da izusti kašljući:
-Ne sine! Ne kuni aman, grijeh je dijete. Bog kletvu prima a tebi mržnju ostavlja. Nema dobra u tome, nemoj majkino…pusti.
Sin je pogleda prijekorno i kao da u taj mah nešto sebi obeća pa reče:
-Ne puštam. Ne praštam. Danas on, sjutra ja.
****
Aga utovari stoku na čamce i zaduži dva najstarija sina da pripaze na nju dok ne stignu preko Skadra, tamo će ih sačekati Hamza pa će sa njim do Istanbula. Objasni im kako da provjere svako grlo jer trgovac kome nose stoku, Murat, zna da zakine i ne plati sve nego nađe zamjerku svakom grlu.
Nije se ni okrenuo da zajaše konja kad začu kuknjavu i dreku. Na sred jezera što nikad ne bi, otvori se vir i sve čamce prevrnu.
Podavi se stoka i svaki čovjek u čamcima.
Aga sa konja pade …vikao je ljudima da uđu u vodu i spasu mu sinove al’ niko ne htjede, narod se uplaši.
Išao je aga duž obale dozivajući sinove, bezuspješno. Ni traga niti glasa.
Šestog dana od toga događaja zapali mu se kuća i svi voćnjaci i maslinjaci. Postrada i on. Namjesto ćerke u kolijevci i jedinoga sina on ponese džak sa novcem.
Ostade aga bez pola lica, djece i bogatstva.
Ostade aga sam.
****
Dođe novo vrijeme. Dobrotvor jedan podiže most i izgradi česme pored svakog izvora. A najljepša česma bi napravljena pored izvora gdje su maslinjaci. Tu ubrzo i pijaca niknu.
Prodavaše ljudi ulja, voća, maslina i jaja.
Bi ljeto, omorina i neki ljudi siđoše sa puta da se umiju pokraj česme. Jedan od njih bi mlad i nasmijan te pozdravi ljude okolo. Sa svakim se ispričao i od svakog po nešto kupio. Kad spazi na samom kraju starca koji gledaše u pod.
Mladić ljubazno priđe starcu i zapita ga veselo šta prodaje i na trenutak zastade jer vidje zavežljaj.
Starac ne dižući pogled reče:
– Prodajem jaja.
Mladić se spusti blizu njega i spazi da starac nema pola lica samo veliki ožiljak.
Reče sažaljivo:
-Daj mi sve. Kad to reče grlo mu se steže. Sjetio se.
Starac pomjeri iskrivljene prste i izvuče jednu kesu i pažljivo stavljaše jedno po jedno jaje.
Kad je pružio kesu podiže pogled i zbunjeno reče:
-Poznat si mi sinko odnekud, te oči…
Mladić zagleda u drugu stranu lica pa nesigurno upita:
-Poznavao sam jednom jednog agu, ličiš mi na njega, al’ taj mora da je crko’ do sad.
Starac je i dalje držao kesu u vis netremice gledajući u mladića.
– Taj je, reče starac, aga živ a mrtav.
Mladić poskoči unazad.
Starac nastavi:
Agom me nisu zvali odavno, ja sam isti kao i svi ovdje, siroma’. Imam samo ovo- i bradom pokaza na kesu.
Mladić ga pogleda i reče:
-Danas ja, sjutra ti… Trebalo bi da te pljunem al’ vidim Bog se tobom pozabavio. Malo je to…malo. Zbog tebe su mi sva braća i sestre pomrla od gladi jer je majka od tvog udarca nogom izdahnula ubrzo pa ostadosmo siroti. Nikada ti krv njihovu neću oprostiti, koliko si jaja slomio mojoj majci toliko pokolenja tvog će patiti za tvoj grijeh.
Mladić sa suzama u očima ode ostavljajući starca sa rukom koja drži kesu u vazduhu.
****
Prođe tako dosta pokolenja i svako se namuči. Meni su pričali o tom starcu ali nikada nisam razumio zašto ja plaćam grijeh koji ni nije moj.
Vidite, zato me i strah da se ženim, jer jaja je bilo deset a ja sam tek sedmo koljeno, poslije mene bi trebalo da ih ima još.
Pa bolje sina svog nerođenog da spasim muka nego da i on nosi tuđi grijeh. Neka, bolje je ovako.
Rekoh Vam, svaka porodica ima svoju priču, a moja i nije baš najsrećnija.
Šta ćeš, život je to, nije lako.
Eh.
Rimljanin i Skitnica
Život se poput kamena kruni, ali je podnošljiv, mada, moj je meni postao krajnje nepodnošljiv. Sve mi smeta, i ovaj vjetar kad duva- što duva, i ovo sunce kad peče- što peče, i ova kiša kad pada- što pada. Sve mi smeta, a ponajviše, priznajem, samoća.
Ne znate vi kad se mladost otrgne kako je samo dosadna samoća kad mi je jedini sadrug ova ružna prikaza od mene. Po cijeli dan samo muk i tišina. Jedino što mi ostade od te pobjegulje mladosti jesu sjećanja koja prebiram kao što mati prebira grah po tanjiru, pa kad li naiđe na rđav, baci ga u stranu, al’ ja više rđavog imam na pameti, mnogo više jer sam proklet da dugo živim.
Ne znate vi kako starost priželjkuje smrt, znajući da je izvjesna i pokorno je čeka, ipak se malo uplašimo, no, šta je tu je, mora se. I ona će doći. Ja joj se radujem jer mi je krajnje dosadno, nepodnošljivo dosadno..
Jah…-izusti drevni.
***
Ljudske sudbine ne možeš spoznati kao što ne možeš spoznati ni smrt. Taman kad čovjek bi na korak od propasti, ustuknu pa se uzdiže, taman kad bi na putu slave, on opet ustuknu pa propade. Nalik vodi, i čovjek se mijenja, jer voda čega se dotakne, toga oblik i poprimi. Takav bi i ovaj Skitnica. On je svojoj sudbi vješto uzmicao, naživio se kako je htio, ali njegov duh je trošilo vrijeme. U njemu se nastani praznina.
Nema ničeg goreg od praznine, makoliko se upinjao, ne mogaše je ispuniti.
Da, gore od starosti je samoća, ali najgore je praznina mladog tijela, a oboje isto hoće, vječno traže svog sadruga da uminu svoj jad.
***
Vrela ljetnja žega uvijek tjera čovjeka da žuri ne bi li našao kakav hlad. Naša koža ne bi stvorena da trpe sunce. Jedan povisok, bradat čovjek sa torbom preko ramena idaše da sebi nađe jedan. Zaputi se malom neuglednom stazom i spusti se do korita rijeke koja bi odavno suva, ali je most i dalje davao hlad. Izviše njegove glave, mostom prođe stoka ostavljajući za sobom prljež. Čovjek pogleda na sat.
– Podne.
Izvadi iz torbe jednu plastičnu flašu vode i maramu; nakvasi je i prisloni na potiljak i vrat pa ispusti uzdah olakšanja. Nasu vode u dlan pa skvasi kosu a onda krenu da popije gutljaj, kad začu glas, slabašan ali dovoljno jasan:
-Voode…
Čovjek zastade i umiri disanje. Osluškivao je okolo sebe podizavši glavu, mislio je da nije neki seljak što je maloprije prolazio sa stokom. Kad prođe neko vrijeme i ne ču se niti glasa, on otpi gutljaj. Krenuo je da vrati flašu u torbu kad opet začu isti glas, ali ovaj put sasvim sigurno i jasno.
-Vodee..
On se opet okrete i teškom mukom napusti prvobitno mjesto u hladu. Kada je izvidio okolinu, zaključi da mu se možda i pričinilo te odluči da posjedi na jedan kamen i sačeka da prođe vrelina. Volio je prirodu i prijala mu je tišna. Naspram one ljetnje gužve u Herceg Novom koju je mrzio, možda i više nego kiše koje padaju bez prestanka po mjesec dana, ovo je bio pravi raj. Sjećalo ga je na dom. Poodavno nije sjedio u hladu ispod mosta zavaljen na hladan zid dok mu ispod nogu protiče voda. Skicirao je predeo oko sebe i maštao da putuje svijetom, da obiđe sve mostove i rijeke svijeta. Veliki poduhvat za jednog čovjeka, sasvim sigurno nemoguć, ali ova Skitnica kako se nazivao, volio je da mašta.
Šeretlija bi.
Dobar bi.
Iz nostalgične magline prenu ga rezak i vrlo dubok glas.
-Vode… naspi mi malo vode na tlo žedan sam…Aqua..
Bacivši torbu u stranu, vukao se po podu unazad, preneražen. Glas nije dolazi izvana, glas je čuo u svojoj glavi.
Skameni se. Srce mu zalupa jačinom topota stotinu konja koji trče zajedno u krdu.
Skitnica pomisli da je posjednut demonom, jer znao je za te priče još od malena. Poče on da uči naglas sve što je znao i čega se sjetio, zadržavajući pribranost. Uspravi se ohrabren štitom koji je zamislio da je stvorio, jer to će otjerati demona ili šta god to zlo da je.
Kad začu smijeh, isprva prigušen a onda sve jači i glasniji. On pomisli da štit nije pomogao, a možda ga je sunce omamilo pa bunca.
Više za sebe izusti:
-Bože ti meni pomozi…i razum sačuvaj, bismillah…-čovjek se molio iz straha. To je onaj iskonski strah od nepoznatog i sakrivenog. Taj strah svi nosimo a njegov se sada obznanio.
Blijed i napetih živaca, čovjek stajaše i kao da čeka napad na koji nikako ne može biti spreman.
Utom se glas opet začu:
-Ne plaši se čovječe, nisam niti prikaza niti ono čega se plašiš. Ja sam samo običan starac koji živi dugo, suviše dugo.. Izvini što te uplaših, samo sam bio žedan-odgovori drevni
Čovjek kao da je ispustio težak kamen, i dalje u nevjerici da mu se to dešava, ali sa jedne strane utješen jer, ništa loše mu se ipak neće desiti. U glavi mu je tutnjalo. Lavina pitanja i mogućih odgovora koje je davao sam sebi, odbacivao sopstvene logičke odgovore i ponovo se pitao, ko je to ako nije prikaza..
Odluči da ostavi po strani logiku i zapita piskutavim glasom:
-Ko..khmm- pročisti grlo-Ko si ti ?- zapita
Momenat tišine.
Polako udahnuvši, odgovori drenvni:
-Da bih ti rekao ko sam, moram ti objasniti odakle sam, a da bi ti to bilo jasno, onda moram početi od samoga početka. Ako imaš vremena da me slušaš, kadar sam da ti ispričam. Moj život je moje breme. Ja sam čudo i posljednje zavještenje jednog davnog moćnog carstva.
– Bi li mi dozvolio da pišem tvoju priču, znaš, ja sam putopisac, i tragao sam za nečim… cio život provedoh skitajući se bijelim svijetom, ali osjećam da mi vrijeme polako ističe. Ne znam što mi je, al’ me nešto tišti, neka praznina šta li…-reče skitnica. Ako čovjek može da spase život čovjeku, onda i priča može zacijeliti prazninu.
-Naravno, uzmi to pero i piši…-reče drevni.
– Pa da požurim onda- nasmija se Skitnica šeretski. Živnuo je, znao je duboko u sebi da je našao nešto važno, nešto što će ga spasiti, možda…
-Festina lente!
***
-Niti jedno biće na svijetu nije bez svoga tvorca stvoreno. Bez onoga ko mu udahnu dušu, da oblik, namjeru i trajanje. I ja sam takav, samo što ja nisam biće, niti sam živ, ali živim.
Moja vrsta je stvorena onda kada je prvi čovjek odlučio da zagazi kamen da bi prešao rijeku. Mijenjali smo se kroz vrijeme, uobličavali su nas nekada uspješno nekada ne, da bi postali ovo što smo danas. Ja samo znam da sam stvoren da bih služio ljudima, to je moja namjena i sa tim sam zadovoljan. Ono što mi stvara najveću tugu jeste to što sam ja rođen kada je moj dom postao razoren. Nekada moćno i najveće carstvo, rasparčalo se kao da je kakva stara haljina. Ja nisam spoznao slavu kakvu je imao moj pobratim gore blizu Singidunuma i Taurunuma. Ja na žalost, ne spoznah dobre careve. Ali, slušao sam šapat braće koji su nosile rijeke do mene.
Čuo sam priče o velikom Nervu, Trajanu, Hadrijanu, Marku Aureliju,.. volio bih da sam rođen tada. Na primjer, mudrog Aurelija bih pitao da me poduči životu i trpljenju, da znam šta je dobro, da znam šta je zlo i kako treba da se živi, ali nisam ga upoznao. Moj stariji pobratim sa Đerdapa koga sazidaše u Trajanovo vrijeme, prenio mi ove riječi koje uvijek ponavljam:
„Još malo i zaboravićeš na sve. Još malo i sve će zaboraviti na tebe.“
-A sada, da se predstavim; nomen meum est Romanum. Ego romanus pontem.[1] Rođen sam na zalasku sjaja moga naroda. Mada, najprije sam i sam bio gord i ponosit poput legionara. Mišljah tada, mada pogrešno, da je biti dio velike imperije božanski dar, da sam poput legionara moćan i silan. Iliri koji živješe tu, pleme Dokleati, prema meni se odnosiše sa strahom. Bez mene prolaz nije bio moguć, jer ja sam stvoren sa namjerom da spojim Cavtat i Skoder. Kada se samo sjetim koliko sam bio samozadovoljan sobom, svojim svodovima od preko pet metara. Mojoj bjelini smetaše okolna naselja, neugledna i blatnjava. Da nije nas bilo, nikada puta ne bi vidjeli, niti šta je navodnjavanje i čista voda…- i dalje bi pomalo osion drevni.
-A kada si sazidan? Ovo je Nikšićka okolina je li tako? – zapita Skitnica
-Sazidan sam tri vijeka prije negoli se rodio Isus Hrist, poslije čijeg rođenja se poče dijeliti vrijeme. Jeste, ali se tako nije zvalo kada sam se ja rodio. Prvobitno je bio naselje- Anderba. Ali, posle sam bio porušen. Napali su nas oni divljaci, prevejane lisice, Goti. Uletješe sa istoka peko Prevalitanije. Trgovali smo sa njima, od nas su naučili da koriste luk i strijelu, da jašu konje, brojne vojne taktike. Eh, mladi moj, hrani psa da te ujede, i oni nas ujedoše. Njihovom poharom na ovim prostorima, sjaj moje imperije kao da je uminuo. Ovi ostadoše tu. Promijeniše ime naselju u Anagastum.
-Kakvi su ljudi bili ovdje tada?Pretpostavljam da su te i obnovili ?-upita Skitnica
– Ja ih isprva, ništa nisam razumio, divljački jezik. Od jednog ribara naučih taj njihov jezik. Priznajem, psovao sam svakog od njih kad god su mi prišli. Mrzio sam ih, smatrao sam da su krivi za našu propast. I bi mi drago kad je i njih stigla moja kletva, pa se i oni podijeliše na dva dijela, Ostrogote i Vizigote. Nestaše psi! Šta si me ono pitao? Jesu li me obnovili? Jesu, ali nisu umjeli da ponove prethodni izgled, jer nisu znali da su rimljani stavljali i koziju dlaku dok su me pravili. To su bili graditelji, perfekcionisti. Volio sam nekadašnji izgled koji je odavao snagu i sjaj imperije, a ne kao ovi kasnije što dođoše pa sve zaogrugliše, oni što su od Huna nastali, znaš? Al’ o njima će biti priče, požurih sad već, ne zamjeri. – izvini se drevni.
-Ne mari, a znam na koje misliš, nego, što bi dalje?-zapita Skitnica
-Dalje, eee dalje.. Dalje se opet ime mjestu pomijeni u Onogošt. Ovo mjesto je postalo župa. U ta vremena jačala su slovenksa plemena. Nije prošlo dugo, kad su je prispojili srednjovjekovnoj Srbiji u kojoj prije toga Sloveni živješe. Uzdigoše se i raširiše. U Nemanjićevoj državi, Onogošt su posjetili tadašnji kralj Milutin i kasnije car Uroš kako bi vodili pregovore sa Dubrovčanima. Eh, da samo vidiš tu povorku konja i kočoija zlatnih. Sužanj idaše okolo njih i posipaše narod puki novcem. Narod poče da sređuje ono blato po naselju i prljež svud okolo. I mene opraše da ih dočekam prvi, uglancaše mi svaki kamen. Ja se držah ponosito, moji drevni legionari bi se ponosili.
Kad su mi prišli na pedalj, obojici izustih:
-Ave salve! Zdravo!
-Kasnije je župa prešla pod vlast Nikole Altomanovića (Vojinovića). Opet, istorija odigra svoju igru. Taman sam se navikao na miran život župe, ali, na ovim prostorima, i to ti ja mogu svjedočiti, mir je samo odmor za naredni nemir.
I ta se kraljevina rasparčala, otimaše se za nju, ali ova župa se pripoji banovini Bosni, kasnije kraljevini. A onda iskoristiše našu župu da zađu dolje do primorja, do Antibarium, tj, današnjeg Bara.
-A ima li, da kažem, neživih ili živih koji su slični tebi?-zapita, malo posramljen svojim pitanjem koji djelovaše nesigurno, mada iza sebe ima godine i godine iskustva. Ali, ne smijemo mu uzeti za zlo ovu slabost koju je ispoljio sada, jer ko se još može pohvaliti da je pričao sa mostom.
-Ita vero! Da! Bio je most, moj brat, dolje u današnjoj Podgorici, na rijeci Morači. Ali se srušio. Doduše, još ne znam pravi uzrok tome, možda ga je neki bezumnik porušio, ali znam da su ljudi od tog mosta, isto kao i od mene otimali uglačani kamen i ugrađivali ga u svoje kuće. Od njega ne osta skoro ništa. A od živih, to si me pitao, ima.
Jedini živi svjedok prošlih vremena je Antiqua oliva, Stara maslina, iz Antibariuma. Ona je kao i ja posmatrala ljude kroz vrijeme. Oko nas dvoje se smjenjivalo na stotine i stotine hiemis, zima. Gledali smo propasti mnogih carstava i naroda.Gledali smo ratove i razaranja, a ponajviše glad. Kada bi znao kako je teško gledati nejač koja umire gladna u majčinim skutima. A ljudi misle da će opstati, zaboravljajući da je čim se rode, sasvim izvjesno da će umrijeti. Umjesto da rade dobro, oni se uzohole. Iznova i iznova napadaju jedni druge što strijelama, što kopljima, što mačem, što kundacima, što puškama. Iznova se ova zemlja taloži krvlju. I neka te ne čudi zla kob ovih prostora, to su samo jecaji drevnih duša koji svoje duše ispuštaju. Ovdje nema mira, već samo priprema za naredni nemir.
Zaćuta drevni.
Skitnica nešto napisa na hartiji, odmahnu glavum, doda drugo. Bilježio je ono što je čuo. Kad završi, upita Rimljanina:
-A je li bogati, kakvi su bili Turci? Osmjehnu se pa doda, e vala bi ovdje pogibje, i to doovde-pa pokaza rukom do čela, al’ poslije dosadi narodu pa se združi s njima. Eeee kako se onda bančilo, nijesu oni od rabote narod, no’ kad naredi iz Stambola glavešina pa upri, a čim li završe odmah oni na šerbe’ niz ma’lu pa uz lulu, dimi. – nasmija se glasno praveći grimasu, imitirajući da suče brke i drži lulu
– Ha, dobro me podsjeti, i mene su ti nazivali Lula ćuprija, jer sam im naličio na lulu. To me je toliko nerviralo, da sam mogao zube bi im polomio! Nazvati jednog Rimljanina lulom je i više nego sramno!- uzviknu drevni
-Kada su prošli Vizantijci i Mlečani, i kada se hrišćanski svijet raskoli na dvije crkve, pojavi se kasnije još jedna mlada vjera- islam. Sobom doneše dah Orijenta.
“Pacem adfecto, officiosus bellum gero.”
Ove zemlje zauzeše i ostaše dugo. Nakon nemira, zavlada mir. Pa su nicale kasabe, konaci, hamami i male čaršije. Oni su voljeli da žive uz vodu koja je bila njihova potreba, jer tako sam naučio kasnije, za ritualno čišćenje i higijenu. Nicali su akvadukti i mostovi. Jedan za drugim.
Mostovi su bili malo drugačiji, sa iskrivljenim olucima poput polumjeseca. Bijelii i visoki, i često nepraktični za pješačenje. Tada sazidaše moga pobratima u Baru, aquaduct. Veličanstven bi sa svojih sedamnaest lukova i sedamnaest kamenih stubova. Njegova svrha je drugačija od moje, on je donosio vodu ljudima. Sazidali su svoje bogomolje, džamije, i tu ljudi odlaziše pet puta na dan. Još nisam vidio takvu predanost Tvorcu. A ne pitah te, po govoru vidim da si iz Bosne?-zapita drevni
-Ja, iz Konjica, od Džumhura rodom, Zulfikar mi je ime– odgovori
-Aaa, hercegovac, a mjesto znam, hladna Neretva. A je li da te pitam, još živ moj stari amicus meus, drug, Ćuprija u Konjicu? Blago njemu, bar mu društvo pravi Junuz-Čauševa džamija, te nije sam, a i po Bosni koliko hoćeš mostova. Znao sam i mostove što zidaše dobri Mehmed paša, negdje poslije 1570 i neke, dosta ih sazida. Stara ćuprija se napati dosta… A kako je onaj Sarajevski Rimski most? Jedan ga pogrešno tako nazva, nevjerujući da Turci mogu napraviti takvu ljepotu.
-A što bi dalje, pita Skitnica
– I to je carstvo ostaralo, umorilo se od ratovanja, pa polako gubiše snagu. Ovdašni živalj bi borben, vrlo sam cijenio tu njihovu osobinu. Mali teritorijalno ali izuzetno vješti i lukavi ratnici, junaci. Izboriše se oni na kraj sa ovim pridošlicama koje nikad ne prihvatiše za vlast, i ostadoše prepušteni sebi. Tu izniknu jedan kralj, prvi od plemenitog roda, Nikola. I taj dosta mostova sazida. Ima ovdje kod nas Carev most, mlad je i vrlo osion kao i svi Rusi, mada, ni mi Rimljani nismo bolji. Mostovi su odraz karaktera svojih tvoraca.Ovi su naumili da prekinu tradiciju romantičnih mjesečevih mostova, pa ih zamjeniše oštrim lukovima bez ukrasa.
Vrijeme šerbeta prođe, dođe vrijeme timijana. A za njim ubrzo i novi ratovi. U ta vremena ovdje se mnogo ginulo.
Istoija se zaista repetitio, ponavlja. Moj narod opet dođe na svoje ognjište, ja priznajem, jedva sam ih dočekao, ali nisu nam dali da se susretnemo, porušiše me i ne dadoše im da me vide. Htjeli su da me oslobode ali ne bi sudbine- zatim drevni zaćuta.
-Znam, ti ratovi ne donesoše ništa dobro nikome… postradasmo, al’ ko da nam je malo, pa još navali i glad. U pravu si, nikako da naučimo da se sve ponavlja dokle god ne saperemo krv što nosimo generacijama unazad.
-Imao bih jedno pitanje za tebe, posljednje- reče Skitnica
-Pitaj-reče Rimljanin
– Jesi li šta naučio do sada? Imaš li želja?
– Ja ne znam do kada ću biti živ, ali, umorio sam se, i dosadno mi je, većinom mi je dosadno, a još kako napraviše ono jezero, i žedan sam, nema moje rijeke da me rashladi. Sve vidjeh, sve čuh. Ja dugo živim i gledam kako se oko mene svijet mijenja, umire i iznova se rađa. A jesam li šta naučio?
Jesam. „Još malo i zaboravićeš na sve. Još malo i sve će zaboraviti na tebe.“
Skitnica spakova papire u torbu i okrete se ka mostu.
-Hvala ti drevni od plemenitog roda hrabrih ratnika, tvoja priča će ići svijetom, postaraću se da je svi čuju!
-Gratias ago!Cura at valeas! Hvala puno! Ostaj mi zdravo! –reče drevni
Rastaše se dva pobratima.
***
U svojoj kasabi koju je volio, Skitnica ubrzo okonča život svoj. Priča o mostu umrije zajedno sa njim. A da li je ispunio prazninu, ne znamo.
Ali znamo da most i dalje stoji čekajući proljeće da mu se vrati rijeka, da se napokon napije vode.
(*Priča je dobila prvu nagradu na natječaju MetaFORA 2022.)
Služba za prometno i komunalno redarstvo Grada Zagreba N/R pročelnika g. Jaroslava Maline Predmet: Hitna molba za dostavu snimke nadzorne kamere
Poštovani gospodine Malina,
Kao organizacija koja pomaže izbjeglicama i tražiteljima azila u Hrvatskoj, ovim putem obraćamo Vam se sa žurnim zahtjevom za snimkom nadzorne kamere na izlazu iz pothodnik kod Importanne centra od datuma 24. prosinca 2017. u ranim jutarnjim satima, točnije između jedan i jedan i trideset ujutro. Naime, u tom se periodu dogodio napad na trojicu izbjeglica iz Iraka od strane četiri maskirane muške osobe te nam je snimka potrebna u svrhu podrške oštećenim osobama i informiranja javnosti.
S poštovanjem,
Katarina Lisac, Udruga „Zemlja za sve“
Zemlja za kurac, Katarina moja.
Inače bi ti poslao snimku i ti bi s njome mogla raditi kaj oćeš, informirat javnost i takve pizdarije, ali ne mogu. Možda bi ti napisao, i to na službenom memorandumu, kak su se Jaroslav i dečki zatvorili u njegov ured onaj dan kada nas je mupovka prvi put kontaktirala u vezi snimke i kako sat vremena nisu izlazili. I kak su me onda pozvali, Novak, dođi malo. I ja sam došao, a kad sam ušao, vidio sam ih poslagane oko šefovog laptopa, Bujana, Jelušića i Malinu. Jelušić
se jedva suzdržavao da ne prasne u smijeh, tsss tssss, pištao je kroz debele obraze, a Bujan se kesio, plavokos i plavook. Samo je Malina bio nervozan, baš je zgledo zabrinut i buljio u ekran.
Novak, daj sjedi, vidi ovo, rekao mi je. Stisnuo je play i snimka je krenula.
Sa stropa pothodnika vidjela su se četiri maskirana frajera kako trče prema trojici dečkiju i prilaze im s leđa. Nose bejzbol palice u rukama. Prvi koji dotrčava pruža ruku prema ramenu dečka koji hoda u sredini. Okreće ga i odalami po trbuhu. Dečko se skvrči i onda ga maskirani raspali po leđima. Mali padne. Ostala trojica odvaljuju direkt u glavu, ne zaustavljaju se dok svi nisu na podu. Jedan se mali okreće na leđa i pruža ruke sa strane na podu kao da se predaje. Ne mogu dobro vidjet, al zamišljam da mu je faca bila prestravljena. Da je možda maskiranom rekao „bat aj em from ingland“ il neš tak. Jer maskirani ga je tada zažvajzo još jače. I tako dok snimka nije došla do jedan i dvanaest, i onda bježe. Klinci ostanu ležat na podu. Ljudi prolaze, jedva da ih je ko pogledo.
„Hehe, ja sam mislio prvo da su tabali Cigiće, a ono selamalejkum.“, Jelušiću su na oči dolazile suze smjehuljice pa ih je otirao.
„Jesu ih baš…“, pomislio sam da i ja trebam neš reć, a to je bilo najbolje kaj sam mogo smislit.
Ne znam puno o tome kaj se događa po tim muslimanskim zemljama, Irak, Sirija i to, al mislim da ima dosta sranja. I onda ljudi dođu tu u Zagreb pa ih nabije svako ko se sjeti. Zato nisam više niš reko. Da sam nastavio, čuli bi da mucam.
„Evo, da i Cigići dobiju nešto za Božić. A ovi kozojebi nek idu nazad i nek poprave svoju usranu zemlju. Žene s djecom da, ostalo đada.“, zaključio je Bujan, naš stručnjak za geopolitiku, inače v.d. šefa Službe.
„Ma ja ne bi nikog! Onda ti se to koti i za par godina ti se mali slatki dečkić raznese nasred trga. Il ti proba silovat kćer. To ti je njima normalno, jebote. To sve stoka. Njima su žene ko krave za rasplod. Hoćeš ti puštat svoju kćer onda van s deset Arapa?“,
Jelušić se više nije smijao, nego je izgledo ko da je ljut, fakat ljut.
„Dečki, ne serite više. Situacija je ozbiljna. Jutros je zvala baba za odnose s javnošću iz MUP- a, neka Grgasica. Traži nas original snimke i da svakako ne dijelimo nikakve informacije o ovome. Rekla nam je i da ak bi nas neko to tražio, da se pozovemo na onu uredbu o zaštiti podataka. A dobili smo i dopis od nekih idiota koji kakti rade s izbjeglicama di nas pitaju baš za tu snimku. Ti ćeš im, Novak, odgovoriti da je nemamo, ili da nam kamere nisu radile, ali i da jesu, da im ne možemo dijeliti takve informacije zbog zaštite podataka. Neću te glupe klince da mi skaču po jajima.“, zaključio je Malina.
„Ajde Novak, da ne bi mi tebi pokazali palicu.“, sad se Bujan meni smiješio.
Vidiš, Katarina, kad sam bio mali, na vikendici kod strica sam hranio jednu mačku. Ili mačka, nisam siguran. Bio je skroz bijel i znam da sam ga zvao Miki. Kad smo jednom išli sa stricem na jezero, Miki je išao za nama. Stric se odjednom okrenuo prema meni i mojim bratićima i
sjećam se da nas je pitao, znate li da mačke mogu plivati. Znao sam da pesi plivaju, al za mačke nisam imo pojma. Ajd je baci u jezero, Dado. Ja sam samo stajao. Ajde, papčino mala. Papčino, papčino, ponavljali su moji bratići. Uzeo sam Mikija koji se bacakao u mojim rukama i bacio
ga u vodu. Bilo mi ga je žao onakvog slijepljenog i mokrog, ali sam i odahnuo, jer je to da mačke znaju plivati bila čista istina. Da ti ovo zapravo mogu ispričati, razumjela bi zašto ti to pričam.
Ovako ću ti samo odgovoriti:
Udruga „Zemlja za sve“
N/R gđe Katarine Lisac
Poštovana gospođo Lisac,
U svezi Vašeg zahtjeva u dopisu od 27. prosinca 2017. obavještavamo Vas kako nismo u posjedu snimke koju tražite, zbog kvara u sistemu u periodu od 23. do 26. prosinca 2017. Također Vas obavještavamo kako ovakve informacije nismo u mogućnosti dijeliti sa širom javnošću temeljem Zakona o zaštiti osobnih podataka te Vas molimo da se ubuduće s ovakvim tipom zahtjeva obratite izravno Ministarstvu unutarnjih poslova.
S poštovanjem,
Jaroslav Malina Pročelnik Službe za prometno i komunalno redarstvo Grada Zagreba
