Kategorija: proza

„Bilo je ljeto kada zapravo želiš sve, a ne očekuješ ništa.“

OKTAVIJAN AUGUST „ O nutrini unutrašnjega“, 21. srpnja. 35. pr. Kr.

Samo par dana nakon što je Oktavijan August pokorio Kelte i osnovao Sisciju, uvidio je glavni problem u državi – plastiku. Bezbrojne količine plastike svih mogućih oblika trčale su šumama i livadama, letjele zrakom, kupale se u morima, rijekama i jezerima te bezbrižno tekle akvaduktima. Oktavijan je shvatio da mora nešto poduzeti pa je izdao sljedeći proglas:

„Dragi moji sugrađani,

slika naše domovine izrazito je plastična. Mi se doslovno gušimo u plastici, i to zahvaljujući baš nama. Ono što primjećujem da najviše bacamo uokolo, i to na tone,  plastični su čepovi. Vođen ekološkim porivima, odlučio sam da spomenuti čepovi, prilikom proizvodnje, ostanu pričvršćeni za boce. Neće biti nikakvih kazni, i dalje ćete dobivati jednaku povratnu naknadu za plastične boce, samo će čepovi, kako bi se spriječilo njihovo razbacivanje po okolišu i olakšalo recikliranje, ostati pričvršćeni.

Oktavijan August, vaš prvi rimski car“

Većina žitelja Rimskoga carstva nije na ovaj proglas rekla ništa jer se ništa strašno nije ni dogodilo. Ništa što bi ih spriječilo da i dalje neometano uživaju u ispijanju omiljenih im pića iz plastičnih boca. A nije im smetalo ni da se barem malo pokuša pomoći okolišu i svim živim bićima na Planetu, uključujući i njih same.

Ipak, jedno je malo selo, smješteno oko četiri kilometra od Siscije, odlučilo pružiti junački otpor! Dok svi ostali na svijetu uživaju uz ratove, mučenja, siromaštvo, glad, rasne nemire i svakodnevne međusobne obračune narko kartela, njima su htjeli nametnuti ovakvu jednu pošast! Ekološko rimskom okupatoru i njegovim zelenim idejama moralo se oduprijeti i ostati  neosvojen i nezagađen idejom o nezagađivanju! Kako u selu ništa nisu voljeli manje od ekologije, a cijenili više od bezrazložnog prigovaranja, posegnulo se za najučinkovitijom seoskom metodom – kukanjem ni oko čega. Istog dana kad je objavljen Oktavijanov proglas, seoski su starješine sazvali stručno znanstveno tijelo. Ispred dućana. Na gajbama. Rasprava najvećih umova sela bila je žučna, bučna i angažirana u svakom pogledu.

„Pričvršćeni čepovi su teror!“

„Gazi nas čepovsko ekološka čizma!“

„Dok pijemo, čepovi nas bodu u nos!“

„Mene bodu u uho!“

„Ma tko uopće i baca čepove uokolo?!“ začulo se iz više žednih grla prije no što su automatski, profinjenom kretnjom ruke bacili čepove svog piva na hrpe svih ostalih čepova uokolo dućana i potegnuli hmeljasti eliksir. Odlučeno je da će se za prava svoga sela, u kojemu plastični čepovi neće biti pričvršćeni za boce, izboriti prosvjedom.

„Ne možemo više normalno piti iz boce!“ otvorio je  govornik prosvjed. Čepovi nam ulaze u nos! Bodu nas u nos!“

„Bodu nas u nos! Bodu nas u nos!“ prihvatila je rulja skandiranje.

„Mene bodu u uho!“

„Tako je!“ grmio je govornik. Ne dopustimo ni da nevolja pojedinca ostane skrivena i zataškana!“

Tada je izvadio veliku kutiju sa zlatnim medaljama u obliku čepova.

„Ali prije svega, odlikovat ćemo i proglasiti Narodnim herojem otrgnutog plastičnog čepa svakog od naših  hrabrih suseljana koji već danima ne riskiraju ništa kako bi, prije no što popiju gutljaj mineralne, soka ili piva iz boce, otrgnuli omrznuti pričvršćeni plastični čep i bacili ga u bezdan!“

„Bravo!“ pljeskala je vjerna publika

„Također će odlikovanje dobiti i svi oni koji nisu istrgnuli ni jedan pričvršćeni plastični čep s boce, ali su na Facebooku napisali da su to učinili i za taj čin dobili najmanje pedeset lajkova!“

„Bravo! Slava herojima! Slava Fejsu!“

„Ali, pobogu, dragi ljudi,“ na tren je mikrofon smireno preuzeo prćastonosi mladić, „pogledajte ovo.“

Iz džepa je izvadio plastičnu bočicu od pola litre mineralne vode, otvorio ju, okrenuo bočicu tako da mu se čep našao ispod nosa, okrenut prema lijevom obrazu te na užas rulje koja je svaki njegov pokret pratila razjapljenih usta, otpio dva velika gutljaja.

„Eto, vidite“, nasmiješio se prema gomili. „Ne samo da me čepovi ne bodu u nos…“

„Mene bodu u uho!“

„…Ni u uho, nego mi čep uopće ne dodiruje lice dok nesmetano pijem“, dovršio je.

„Ali ne može se ništa normalno naliti iz boce u čašu ili šalicu jer se sve prelijeva i prolijeva preko pričvršćenog čepa!“ poentirao je govornik

„Tako je!“ prihvatilo je stado. „Prelijeva, prolijeva! Prelijeva, prolijeva!“

„Trenutak, molim vas“, zamolio je prćastonosi mladić.

Zatim je uzeo istu bočicu mineralne vode u jednu ruku, u drugu stavio čašu, okrenuo vrh bočice tako da mu pričvršćeni čep ne stoji na putu pa s lakoćom nalio tekućinu u čašu. I sve to  pred razrogačenim očima svjetine.

„Eto, nisam prolio ni kap.“

Nastao je muk, a tada se prolomio krik obožavanja:

„On je Übermensch! Nadčovjek za kojim je tragao Nietzsche! Onaj koji umije piti i točiti iz flaše s pričvršćenim čepom!“

Iznenađeni uzdah oduševljenja i obožavanja trajao je samo trenutak…

„A otkud mu onda taj, prema čelu, savinuti svinjski nos?! Od pritiska pričvršćenog čepa! Eto otkud! Laže! Čepovski petokolonaš! Čepeto!“

„Čepeto! Čepeto!“ bijesno je prihvatila rulja i posegnula za nosom, ali i ostatkom tijela prćastonosog mladića.

„Ma nisam ja nikakav Čepeto“, branio se ovaj.

„Testirajmo ga!“ povikao je govornik. „Bacimo ga u rijeku zajedno s bocom koja ima pričvršćeni plastični čep. Ako nakon njega na površinu vode isplivaju istovremeno i boca i čep on je Čepeto, izdajica i kvisling ekološko rimskog čepovskog lobija!“

„Test! Test! Test“ skandirali su dok su nosili prozvanoga prema rijeci.

„Ali ovo je baš šašavo“, staloženo će prćastonosi mladić. „Naravno da će nakon mene boca i čep isplivati istovremeno kad je čep pričvršćen za bocu.“

„On priznaje! Imamo priznanje! Čepeto se sam otkrio!“ proderao se govornik

„Na lomaču! Na lomaču!“ potpalilo se skandiranje.

„Napravit ćemo lomaču od čepova koje su junački otrgnuli naši odlikovani Narodni heroji otrgnutog plastičnog čepa!“

„Pali čepove! Neka gori Čepeto!“

U tom trenutku pred govornika i zapaljenu masu dotrčao je izbezumljeni suseljanin.

„Brzo! Sklanjajte se u kuće! Oktavijan August izdao je novi zeleni ekološki proglas! Tko god od nas ostane na otvorenom neće ovo preživjeti!“

Rulja je zanijemjela.

„Što…Što kaže novi proglas?“ zasjekao je tišinu panični šapat.

„Nešto puno gore od pričvršćenih plastičnih čepova. Ljudi, ovo je najavljeni sumrak bogova! Odčepljena je nova Pandorina kutija bez nade na dnu!“

„Ne taji nam više…Reci nam…“

„Plastične slamke zamijenit će se ekološki prihvatljivijima…Papirnatim slamkama!“

Čuo se samo plač nedonoščadi.

A tada, stampedo prema domovima.

„Zatvaraj sve!“

„Ženo, zakucaj prozore i vrata!“

„Samo ne slamke!“

„Papirnate će slamke još lakše dohvatiti naše nosove!“

„I uši! I uši!“ začulo se u trku. „Mene bodu u uho!“

„Bilo je ljeto kada zapravo želiš sve…poslati u tres vaginae matris.

“OKTAVIJAN AUGUST „ O nutrini unutrašnjega“, 24. srpnja. 35. pr. Kr.

 

(Autor: Denis Vidović

Priča je bila među prvih 11 nagrađenih na natječaju ‘Nastavi priču’ 2025.)

BUREK I NJIHALO

U Krešimirovom gradu spremala se kiša. Debeli sivi oblaci protegnuli su se od Kvanja do Svete Ane, iako su groblja bilapoprilično udaljena jedno od drugoga. Točno u sredini, između njih, kao da je neka nečista sila mjerila, smjestila se mala buregdžinica Lokum.

„Dat ćeš mi…tristo grama.“

Obamro sam! Tristo grama čega? Položaj moga tijela nije mi omogućavao da saznam više. Ležao sam onako kako su me stavili moji mučitelji. Na leđima, koliko sam bio dug i širok, čvrsto pritisnut uz tepsiju. Sadistički su točno procijenili moju veličinu te su mi glava i udovi bili sputani metalnim rubovima. Iako sam sve sam vidio nejasno i na jedvite jade, krajičkom lijevog oka primijetio sam gavrana koji je zloslutno sjedio na visokoj polici. Pomislio sam kako je neobično što je jedan gavran u buregdžinici, ali s obzirom na manjak radne snage između dva groblja, nije bilo nikakvog razloga da se čovjek, odnosno gavran, ne zaposli. Iznenada, nešto fijuknu kroz zrak i zanjiše se točno iznad mene. Jednom, dvaput, pa zastane. Bilo je nečeg u tom njihalu što me nagnalo da gabolje promotrim. Nije bilo potrebno ni reći koliko sam se zgrozio. Donji kraj njihala bio je od sjajnog čelika, u obliku polumjeseca. Vidjelo se da je oštar poput britve, a isto tako masivan i težak jer se od ruba sve više širio i završavao čvrstim i širokim hrptom. Meso i luk u meni su pretrnuli. Više nisam mogao sumnjati kakvu su mi sudbinu namijenili oni ovako dovitljivi u smišljanju muka. Tko zna koliko je prošlo prije no što se opet zanjihalo iznad mene, toliko blizu da me hladilo svojim jetkim dahom.

„’Oće l‘ to više, majstore?!“ začuo sam glas iz najmračnijih paklenih dubina.

„Oprostite, prvi mi je dan“, oprezno će mladić iz Siska koji se u sportskom gradu košarkaša Petrovića i padobranca Vrančića našao vođen trbuhom za sezonskim kruhom. „Nisam još nikad baratao ovim.“

„Čovječe Božji, stanka za jelo će mi proći dok se ti smisliš! Daj mi više tih tristo grama!“

Opet ta dijabolična gramaža. Počeo sam se pitati, hoće li moj dvadeset i jedan gram uspjeti umaknuti prije no što njihalo poda mojih tristo grama ovom pohlepnom stvorenju. Uporno sam počeo zadržavati misao o mjestu gdje osmijeh nikad ne zalazi, kao da ću njome zaustaviti spuštanje čelika. Gavran na polici bio je usredotočen na brašno, očito procjenjujući hoće li količina biti dostatna za ovaj dan. Njihalo je opet počelo kliziti sve niže i niže, nemilosrdno, neizbježno. Lijevo-desno, cvileći kao ukleta duša, primičući se mom srcu zlogukim korakom Kerbera. Pa opet, zastalo.

„Ja to više ne mogu durat‘ ni čekat‘! Pa daj mi više nareži tog bureka!“

Bio sam prestravljen jer sam znao da govori o meni.

„Oprostite, gospodine, ali ne ide. Bojim  se da nešto krivo ne napravim. Nikad nisam  ovim rezao. Vidite da sam trenutno sam. Bojim se da sve ne raskopusam.“

„Ma raskopusat ću ja tebe! I to golim rukama! Daj mi da jedem!“

„Molim Vas samo malo, i prestanite vikati.“

„Ja ne vičem! Ja urličem!“

„Stalno vidim crne mačke i pese!“ upravo je u buregdžinicu stupio grobar za kojeg nitko ne kaže da je bio pijan, već si je dečko malo popio.

Tog Zagorca je u najmlađi dalmatinski grad dovela ljubav. Ona prema njegovoj Cviti, kao i prema šibenskoj lozovači. Grobar se toliko zaljubio u ovu ljekovitu tradiciju Grada da s njom nije započinjao samo ručak, već i sve ostale dnevne obroke i neobroke. Inače, on se prvi put spominje 1066. godine pod nazivom Castrum Sebenici. Šibenik, ne Zagorac.

„Daj mi moju marendu!“ i dalje je u Lokumu trajala nesmiljena bitka.

„Molim Vas ne vičite. Prisutna su gospoda.“

„I crni mački!“

„Umrijet ću od gladi!“

„Na pravom si mestu. Ja bum te pokopal, i to u pol cene“, uslužno će grobar koji nije bio gramziv.“

„A Boga ti ćaćina, tu se zavuka!“ pojavila se na vratima Cvita.

„Lepa moja Cvituška…“

„Marš van, beštijo pijana! Odvalit ću ti nosinu k‘o glavi na našoj Katedrali!“ ljupko je Cvita izvukla za uho svog mužića van.

Još jednom se potvrdila poslovična legenda o opasnoj senjskoj buri i istoj takvoj šibenskoj curi.

Kako ni spetljani Siščanin, a ni Deux ex machina i dalje nisu uspijevali učiniti ništa u vezi traženog bureka, Nesretnik Bez Marende citirao je Ivana Bez Zemlje:

„Odlazim iz ove buregdžinice, i neću se vratiti!“

Reče gavran:

„Nikad više!“

U glavi sam jasno mogao čuti Wagnerov „Sumrak bureka“.

 

PRIČA O PINGVINIMA

Slonovi ili surlaši red su najvećih živućih kopnenih sisavaca i nadreda kopitara koji mogu narasti u visinu i do četiri metra. Široke su glave s golemim ušima pomoću kojih, baš poput Nikole Tesle, mogu čuti na udaljenost od čak nekoliko kilometara. Uši, također, koriste za rashlađivanje. Gornja usna i nos slona produženi su u mišićavo rilo, poznatije kao surla. Slonovi surlu koriste za njušenje, dodirivanje, hvatanje i prinošenje hrane ustima. Završetak surle vrlo je savitljiv i njome slonovi mogu podignuti predmete sitne poput kovanica. Od prednjih zuba slonovima su preostali samo vanjski gornji sjekutići, pretvoreni u kljove. Slonovi dnevno pojedu i do dvjesto kilograma lišća, a za probavu potonjeg potrebno im je tek šezdesetak sati. Slonovi se dijele na afričke (Lexodonta africana) i azijske (Elphus maximus). Ove dvije vrste najlakše je razlikovati po tome što azijski slonovi imaju manje uši od afričkih. Također, afrički slonovi na završetku surle imaju dva prstolika vrška, dok azijski imaju samo jedan „prst“.  Zoolozi vjeruju da se ne radi o srednjem. Točno je da slonovi imaju dobro pamćenje.  Najstariji pripadnici mogu se sjetiti gdje pronaći dostatne zalihe vode i onamo odvesti ostatak krda. Slonovi, za razliku od ljudi, mogu prepoznati članove svoje šire obitelji, baš kao i uže. Slonovo mladunče nakon poroda teži devedeset kilograma, što je više od osamdeset, ali manje od sto.

Ali, nećemo sad o slonovima. Kao što sam rekao na početku, ovo je Priča o pingvinima i ovdje ćemo se baviti isključivo njima.

 

(Autor: DENIS VIDOVIĆ)

 

Stari kolovrat svoji u kutu sobe i čeka. Možda želi da mu se netko približi, pogladi ga i pomiriše, kaže mu da na njemu još uvijek nema toliko prašine da bi ga se trebalo prebrisati. U njegovoj je simetriji njegova snaga. Trokut na tlu, podnožje postojano.

Rijetko mu se želim približiti, bojim se da će me progutati kao vremenska kapsula i isporučiti u nekom drugom vremenu i prostoru. Iako, mislim da su šanse za to doista male.

Ono što možda zaista želim jest pitati ga postoji li šansa da me njegova prašnjava moć uzdigne iznad ovog plavog u koje sam ušla, da me njegovo smeđe i crno pogleda u oči i ispuni smislom, kao što je on ispunjen korišću.

Želim da me upregne, ruke i noge, u nešto ljekovito, da me pretvori u gospinu travu, preslicu, vrkutu. Da me netko primi umornim rukama i prinese ustima, da se ulijem u nečiju utrobu, potrebna.

Čak i nakon dugih desetljeća da bude tako, kao što kolovrat stoji u uglu sobe, uvjeren u svoju stabilnost, u to da ga nitko neće iznijeti ili premjestiti. Zamijeniti nečim novijim, modelom 6. Modelom 106.

Ipak, mislim da je moje prirodno stanje ono savijenosti. Stapanja i nestajanja. Možda želim da mi se netko približi, pogladi me i pomiriše, kaže mi da na meni još uvijek nema toliko prašine da mi me se trebalo prebrisati. U mojoj savitljivosti je moja slabost. Lokva na tlu, podnožje nepostojano.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

U rukama drži papirnatu čašu i malim plavim očima zvjera uokolo.

– Ne znam se vratiti kući. – kaže – Ostat ću na livadi, a ptice će se početi skupljati po meni kao po strašilu, dok me ne počnu probijati kljunovima.

Privija rubove plave, napuhnute jakne prema sebi dok joj šutke pomažem ustati.

Livada se odjednom prostire unedogled.

Pogleda me kao da me ne prepoznaje, i u tom trenutku ni ja nju više ne prepoznajem: onu koja me učila prve riječi, doticala moje nožne prste u svakim novim cipelama mjereći jesu li premale. Koja je sa mnom grlila debla.

Prije nego stigne upitati tko sam, odlučujem: postat ću vrana koja je izgubila svoje jato i koja će ostati uz nju, svoje strašilo, zauvijek, jer je njena koža za mene jedina sigurna, a njeno tijelo jedina toplina. Lepršat ću, kružiti, lepetati.

Ptica koja se na kraju također neće sjećati ničega.

 

(Priča je nagrađena na natječaju Jednominutne priče 2024. Gradske knjižnice Požega, link: https://gkpz.hr/2024/06/05/jednominutna-prica-2024-nagradene-price/)

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Sjedimo u kafiću pored mora. Jan i Ilen, dva prijatelja otkad su bili djeca, Ana i ja, dvije prijateljice otkad smo zalutale u vezu s njima. Pogrešan casting za ovakvu scenu, zvoni mi u glavi svaki put kada sjedimo učetvero. Ne znam što radim u njoj, ali znam koja je moja uloga – biti zanimljivija od svih Ilenovih dosadašnjih djevojaka. Pokazati svoju neopterećenost, radost, susretljivost i velikodušnost. Prebrisati ožiljke koje ima iz prošlih veza, djevojaka koje su ga gušile ili uznemiravale.

More je čitav dan bilo mirno. Uranjali smo dugo u plavo i izranjali iz njega. Jeli dagnje. Grlili se. Ipak, lice me čudno zatezalo od sunca i Ilenova pogleda. Ponekad ga uhvatim; gleda me kao da želi pogledom izbušiti rupu u meni. U jednom trenutku sam se osamila. Otišla sam do žala i gledala u ravnu površinu, u daljinu.

• čemu razmišljaš? – pitala me Ana.

Nisam znala. Janova kuća postajala je pretijesna za sve nas, samo sam to osjećala. Bilo je teško dogovoriti se oko filma, društvenih igara, alkohola, hrane. Povlačila sam se iz svake rasprave, iz svakog dogovora. Jan me uvijek gledao slavodobitno, kao da svaki moj potez nešto dokazuje. Nikada nije rekao što.

Jan i Ilen beskrajno su raspravljali. Uvijek kao da imaju potrebu pokazati jedno drugome da su čitali, gledali, slušali. Shvatili. Da znaju više, bolje. Nisam se uključivala osim ako nisam izravno bila upitana. Tada sam odgovarala rečenicom, dvije. Više od toga bile su rasprave od kojih me počinjala boljeti glava i peći oko očiju.

Sada je vrijeme pića nakon kupanja. Gledam kafić i pitam se kako bi izgledalo ovo mjesto da sam tu s nekim drugim, da njih nema. Bi li dobilo neke druge boje? Dodatnu dubinu?

• Ponekad mi se čini da je čitav naš život izgaranje oko ničega – kaže Ana – beskoristan trud. Imam li bore ispod očiju? – nastavlja, približavajući mi lice.
• Od izgaranja? – nasmiješim se, odmahujem i pogladim je po licu.

Pitam se kako ja izgledam. Umorno? Postoji li neki način očuvanja svježine, a da ne uključuje niti jedan proizvod kozmetičke industrije? Flaširanja, kao vina.

• Hoćemo li se jedno jutro probuditi stare? S licima, znaš, žena koje su prošle sve i svašta? – pitam je i pokušavam zamisliti stariju, ali ne mogu.

Njezine pjege i tamnoplave oči djeluju kao da nikada neće ostarjeti.

• Plaši te starost? – pita me.

Zastanem na trenutak i dotaknem svoje lice. Jesam li sada starija nego što sam bila prije, neovisno o prolasku vremena? Starim li naglo uz Ilena, pitanje je koje ne mogu izbaciti iz glave.

• Zapravo, ne. Mladost me plašila. Pubertet, recimo. Ništa ne razumiješ, sve je prvi put. Imaš svoje sustave i dobri su, ili nisu, ali nikada nećeš naći bolje. Ipak će ih svi željeti srušiti. Govorit će ti da si mlad, da ne razumiješ. Od obitelji nadalje.

Jan gleda u mobitel, a Ilen me nestrpljivo prekida.

• Da je obitelj dobra i Bog bi je imao! – vikne.

Jan diže pogled s mobitela i nasmiješi mu se. Pokazuje Ilenu nešto na ekranu i priča. Više ih ne slušam. Gledam Ilenovu kosu. Obožavam je. Tako je veselo raščupana. I mekana, kao vuna. Približavam joj se licem, mirišem je i ljubim. Ilen ne reagira.

Razgovor se mijenja i Jan se, kao i posljednjih večeri, počinje tužiti na Anu.

• Ona mene uopće ne razumije… – naglašava zadnje dvije riječi.

Uvijek to radi. Pogled mu je tvrd, a oko čela mu se skupljaju sitne kaplje znoja. Ilen se umiješa. Nešto ga uvijek natjera da mu proturječi.

• Ti samo želiš da te ona voli bezuvjetno. Majčinska ljubav je takva i zato je svi tražimo od partnera, kaže Freud…

I dalje se igram s Ilenovom kosom. Drage kovrče. Nije mi jasno kako netko s takvom kosom može biti strog i misliti da sve zna. Duboko uzdahnem i prekinem ga, gladeći ga i dalje.

• Fromm prvi spominje pojam bezuvjetne ljubavi. Umijeće ljubavi. Ali ne možemo je naći u partneru.

Ana gleda Jana zabrinuto, kao da bi se mogao rasuti pred njom. Zamišljam kako se Jan lagano rasipa po podu, preko terase. Pretvara u sitne čestice, kotrlja do ruba i pada u more. Bi li itko primijetio da ga više nema? Bi li ikome nedostajao? Jan je potpuno okrenut od nje i pali cigaretu:

• Ona mene ne može voljeti bezuvjetno samo zato jer to ne želi – naglašava.

Nalakti se na stol i promatra me netremice. Poznajem taj pogled, ovih dana sam ga dobro upoznala. Razmišljam što s njim želi postići. Trebao bi me valjda uplašiti ili ušutkati. I bilo je tako. Zašutjela bih i više se ne bih javljala. Ali, večeras osjećam snažnije tutnjanje u sljepoočnicama, gotovo uzbuđenje, pomiješano s čistim gađenjem. Bijes lagano raste u meni. Razmišljam kako bih mu mogla izbrisati samozadovoljstvo. Želim ga primiti za kosu i ugristi. Ispljunuti njegovo meso na stol između svih nas. A zatim se nasloniti i popiti čašu vode. Samo toliko da isperem usta. Ne skrećem pogled.

• Nitko to ne može. I tko si ti da bi netko s tobom to mogao? – naglašavam na njegov način.

Rugam se, shvatim. Ali riječi su već izrečene. Ilen se nasmije, što više sliči na naglo zatezanje i opuštanje usana nego na smijeh. Ali, čini se da mu se sviđa ideja da nitko ne bi mogao voljeti Jana bezuvjetno. Ili moj otpor, prvi na ovom ljetovanju. Janu je čelo nabrano i znoj na njemu proširuje se. Razmišljam o tome kako bi bilo zapaliti cigaretu nakon toliko vremena. Svi puše, čak i Ana. Tanka je kao svila u prozračnoj bijeloj haljini. Čini se da drhti i pitam se je li joj hladno. Večer je topla, ali puše lagani povjetarac s mora.

• Ona misli da sam ja glup, Ilene. – presudi Jan gledajući me.

Njegova je plava kosa na rubovima sasvim mokra. Bilo bi odlično u ovom trenutku otpuhnuti mu dim u lice i učiniti da nestane. Pogledam Ilena. I on mene gleda, netremice i strogo. Sve se više smanjujem od njegova pogleda. Ne mogu izdržati pa prebacujem pogled na njegove ruke. Velike su i uvijek tople. Smiruju me, pogotovu kad me dodiruje po kosi. U svakoj prilici tražim njegovu ruku, gola sam bez nje. I sada pomičem svoju ruku prema njegovoj, ali on je odmiče, uzima cigaretu, udahne dim i pogleda u nebo. Kada bi se ova scena mogla zamrznuti, pomislim, i vratiti na početak. Ne bih ništa rekla. Ne bih ga nikada prekinula.

• Ne ljuti se, Jan – kažem – oprosti ako sam te krivo shvatila.

Tražim odobravajući pogled, ali Ana i dalje s puno opreza gleda Jana, kao da pokušava pronaći bilo kakav prolaz u njega, a Ilen puši gledajući u zid. Jedino me Jan napeto promatra kao da sve ovisi o sljedećoj stvari koju ću reći. Odjednom mi se to učini vrlo smiješnim.

• Sad mi se i smiješ? – pita me Jan – Misliš da ti možeš voljeti nekoga bezuvjetno, kad već sve znaš? – ljutit je.

Nešto je opasno u njegovu glasu. Ne znam osjećaju li to i ostali, ali ne bih željela ostati sama s njim u prostoriji. Pa ipak, ljutnja je jača. Osjećam kako se grana u meni.

• Da, Jane. Ja to jedina mogu na čitavom svijetu. Ali tebe ne bih mogla voljeti ni s petnaest uvjeta.

Više mi ne smeta što mu se rugam. U Aninim očima primjećujem suze. Stišam glas.

• Hoću reći… – nastavim polako – mislim da voljeti bezuvjetno znači voljeti bez obzira na sebe, tako da se potpuno izgubiš. A nitko ne treba tako voljeti. I nitko to ne bi trebao ni od koga tražiti. Čitala sam nedavno Formule ljubavi, o nekim zabludama koje imamo o ljubavi. Jedna je od njih da bi ljubav trebala biti bezuvjetna. Ali to je samo predrasuda, jer ne bi.

Ana konačno tiho progovara:

• Možeš li mi reći više o tome?

Želim joj reći da ne znam više o tome. Da znam, ne bih sjedila tu, s njima.

Ilen je sve napetiji. Odjednom vikne:

• Ti voliš samo moju kosu!

Slatko. Spomenuo je kosu. Dragu kosu. Jedino što večeras u kafiću nije prijeteće. Nasmiješim se. Ali Ilen je ljut. Želim ublažiti sve oko sebe, proizvesti blagost i toplinu, barem kratkotrajni prekid vatre.

• Volim, da. Ali volim i tebe – kažem posežući rukom za njim.

Ilen se izmakne i naglo ustane.

• Ne! Ti voliš samo dijelove mene. Kosu. Ruke. Ja spajam sve te dijelove, oni su moji! Nisam samo kosa! Želim biti voljen bezuvjetno! – viče.

Ljudi u kafiću gledaju ga. Tko zna kako im zvuči to da on nije samo dijelovi. Pogledam njegovu kosu. Ona ništa ne govori, stoji i čeka da je dotaknem. Ponovno posežem, ovaj put za njom, ali on me odguruje.

• Nisam tvoja jebena igračka!

Odlazi u kafić. Gledam dok brzim kretnjama nestaje u unutrašnjosti.

Jan se smiješi. Zadovoljan je razvojem situacije.

• Ti njega uopće ne razumiješ – naglasi, gledajući me i brišući čelo maramicom.

Nagnem se nad stol i čekam da bol popusti.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

Iz zbirke priča ‘Odjavna karta’, CeKaPe, 2014.)