U rukama drži papirnatu čašu i malim plavim očima zvjera uokolo.
– Ne znam se vratiti kući. – kaže – Ostat ću na livadi, a ptice će se početi skupljati po meni kao po strašilu, dok me ne počnu probijati kljunovima.
Privija rubove plave, napuhnute jakne prema sebi dok joj šutke pomažem ustati.
Livada se odjednom prostire unedogled.
Pogleda me kao da me ne prepoznaje, i u tom trenutku ni ja nju više ne prepoznajem: onu koja me učila prve riječi, doticala moje nožne prste u svakim novim cipelama mjereći jesu li premale. Koja je sa mnom grlila debla.
Prije nego stigne upitati tko sam, odlučujem: postat ću vrana koja je izgubila svoje jato i koja će ostati uz nju, svoje strašilo, zauvijek, jer je njena koža za mene jedina sigurna, a njeno tijelo jedina toplina. Lepršat ću, kružiti, lepetati.
Ptica koja se na kraju također neće sjećati ničega.
(Priča je nagrađena na natječaju Jednominutne priče 2024. Gradske knjižnice Požega, link: https://gkpz.hr/2024/06/05/jednominutna-prica-2024-nagradene-price/)
Sjedimo u kafiću pored mora. Jan i Ilen, dva prijatelja otkad su bili djeca, Ana i ja, dvije prijateljice otkad smo zalutale u vezu s njima. Pogrešan casting za ovakvu scenu, zvoni mi u glavi svaki put kada sjedimo učetvero. Ne znam što radim u njoj, ali znam koja je moja uloga – biti zanimljivija od svih Ilenovih dosadašnjih djevojaka. Pokazati svoju neopterećenost, radost, susretljivost i velikodušnost. Prebrisati ožiljke koje ima iz prošlih veza, djevojaka koje su ga gušile ili uznemiravale.
More je čitav dan bilo mirno. Uranjali smo dugo u plavo i izranjali iz njega. Jeli dagnje. Grlili se. Ipak, lice me čudno zatezalo od sunca i Ilenova pogleda. Ponekad ga uhvatim; gleda me kao da želi pogledom izbušiti rupu u meni. U jednom trenutku sam se osamila. Otišla sam do žala i gledala u ravnu površinu, u daljinu.
čemu razmišljaš? – pitala me Ana.
Nisam znala. Janova kuća postajala je pretijesna za sve nas, samo sam to osjećala. Bilo je teško dogovoriti se oko filma, društvenih igara, alkohola, hrane. Povlačila sam se iz svake rasprave, iz svakog dogovora. Jan me uvijek gledao slavodobitno, kao da svaki moj potez nešto dokazuje. Nikada nije rekao što.
Jan i Ilen beskrajno su raspravljali. Uvijek kao da imaju potrebu pokazati jedno drugome da su čitali, gledali, slušali. Shvatili. Da znaju više, bolje. Nisam se uključivala osim ako nisam izravno bila upitana. Tada sam odgovarala rečenicom, dvije. Više od toga bile su rasprave od kojih me počinjala boljeti glava i peći oko očiju.
Sada je vrijeme pića nakon kupanja. Gledam kafić i pitam se kako bi izgledalo ovo mjesto da sam tu s nekim drugim, da njih nema. Bi li dobilo neke druge boje? Dodatnu dubinu?
Ponekad mi se čini da je čitav naš život izgaranje oko ničega – kaže Ana – beskoristan trud. Imam li bore ispod očiju? – nastavlja, približavajući mi lice.
Od izgaranja? – nasmiješim se, odmahujem i pogladim je po licu.
Pitam se kako ja izgledam. Umorno? Postoji li neki način očuvanja svježine, a da ne uključuje niti jedan proizvod kozmetičke industrije? Flaširanja, kao vina.
Hoćemo li se jedno jutro probuditi stare? S licima, znaš, žena koje su prošle sve i svašta? – pitam je i pokušavam zamisliti stariju, ali ne mogu.
Njezine pjege i tamnoplave oči djeluju kao da nikada neće ostarjeti.
Plaši te starost? – pita me.
Zastanem na trenutak i dotaknem svoje lice. Jesam li sada starija nego što sam bila prije, neovisno o prolasku vremena? Starim li naglo uz Ilena, pitanje je koje ne mogu izbaciti iz glave.
Zapravo, ne. Mladost me plašila. Pubertet, recimo. Ništa ne razumiješ, sve je prvi put. Imaš svoje sustave i dobri su, ili nisu, ali nikada nećeš naći bolje. Ipak će ih svi željeti srušiti. Govorit će ti da si mlad, da ne razumiješ. Od obitelji nadalje.
Jan gleda u mobitel, a Ilen me nestrpljivo prekida.
Da je obitelj dobra i Bog bi je imao! – vikne.
Jan diže pogled s mobitela i nasmiješi mu se. Pokazuje Ilenu nešto na ekranu i priča. Više ih ne slušam. Gledam Ilenovu kosu. Obožavam je. Tako je veselo raščupana. I mekana, kao vuna. Približavam joj se licem, mirišem je i ljubim. Ilen ne reagira.
Razgovor se mijenja i Jan se, kao i posljednjih večeri, počinje tužiti na Anu.
Ona mene uopće ne razumije… – naglašava zadnje dvije riječi.
Uvijek to radi. Pogled mu je tvrd, a oko čela mu se skupljaju sitne kaplje znoja. Ilen se umiješa. Nešto ga uvijek natjera da mu proturječi.
Ti samo želiš da te ona voli bezuvjetno. Majčinska ljubav je takva i zato je svi tražimo od partnera, kaže Freud…
I dalje se igram s Ilenovom kosom. Drage kovrče. Nije mi jasno kako netko s takvom kosom može biti strog i misliti da sve zna. Duboko uzdahnem i prekinem ga, gladeći ga i dalje.
Fromm prvi spominje pojam bezuvjetne ljubavi. Umijeće ljubavi. Ali ne možemo je naći u partneru.
Ana gleda Jana zabrinuto, kao da bi se mogao rasuti pred njom. Zamišljam kako se Jan lagano rasipa po podu, preko terase. Pretvara u sitne čestice, kotrlja do ruba i pada u more. Bi li itko primijetio da ga više nema? Bi li ikome nedostajao? Jan je potpuno okrenut od nje i pali cigaretu:
Ona mene ne može voljeti bezuvjetno samo zato jer to ne želi – naglašava.
Nalakti se na stol i promatra me netremice. Poznajem taj pogled, ovih dana sam ga dobro upoznala. Razmišljam što s njim želi postići. Trebao bi me valjda uplašiti ili ušutkati. I bilo je tako. Zašutjela bih i više se ne bih javljala. Ali, večeras osjećam snažnije tutnjanje u sljepoočnicama, gotovo uzbuđenje, pomiješano s čistim gađenjem. Bijes lagano raste u meni. Razmišljam kako bih mu mogla izbrisati samozadovoljstvo. Želim ga primiti za kosu i ugristi. Ispljunuti njegovo meso na stol između svih nas. A zatim se nasloniti i popiti čašu vode. Samo toliko da isperem usta. Ne skrećem pogled.
Nitko to ne može. I tko si ti da bi netko s tobom to mogao? – naglašavam na njegov način.
Rugam se, shvatim. Ali riječi su već izrečene. Ilen se nasmije, što više sliči na naglo zatezanje i opuštanje usana nego na smijeh. Ali, čini se da mu se sviđa ideja da nitko ne bi mogao voljeti Jana bezuvjetno. Ili moj otpor, prvi na ovom ljetovanju. Janu je čelo nabrano i znoj na njemu proširuje se. Razmišljam o tome kako bi bilo zapaliti cigaretu nakon toliko vremena. Svi puše, čak i Ana. Tanka je kao svila u prozračnoj bijeloj haljini. Čini se da drhti i pitam se je li joj hladno. Večer je topla, ali puše lagani povjetarac s mora.
Ona misli da sam ja glup, Ilene. – presudi Jan gledajući me.
Njegova je plava kosa na rubovima sasvim mokra. Bilo bi odlično u ovom trenutku otpuhnuti mu dim u lice i učiniti da nestane. Pogledam Ilena. I on mene gleda, netremice i strogo. Sve se više smanjujem od njegova pogleda. Ne mogu izdržati pa prebacujem pogled na njegove ruke. Velike su i uvijek tople. Smiruju me, pogotovu kad me dodiruje po kosi. U svakoj prilici tražim njegovu ruku, gola sam bez nje. I sada pomičem svoju ruku prema njegovoj, ali on je odmiče, uzima cigaretu, udahne dim i pogleda u nebo. Kada bi se ova scena mogla zamrznuti, pomislim, i vratiti na početak. Ne bih ništa rekla. Ne bih ga nikada prekinula.
Ne ljuti se, Jan – kažem – oprosti ako sam te krivo shvatila.
Tražim odobravajući pogled, ali Ana i dalje s puno opreza gleda Jana, kao da pokušava pronaći bilo kakav prolaz u njega, a Ilen puši gledajući u zid. Jedino me Jan napeto promatra kao da sve ovisi o sljedećoj stvari koju ću reći. Odjednom mi se to učini vrlo smiješnim.
Sad mi se i smiješ? – pita me Jan – Misliš da ti možeš voljeti nekoga bezuvjetno, kad već sve znaš? – ljutit je.
Nešto je opasno u njegovu glasu. Ne znam osjećaju li to i ostali, ali ne bih željela ostati sama s njim u prostoriji. Pa ipak, ljutnja je jača. Osjećam kako se grana u meni.
Da, Jane. Ja to jedina mogu na čitavom svijetu. Ali tebe ne bih mogla voljeti ni s petnaest uvjeta.
Više mi ne smeta što mu se rugam. U Aninim očima primjećujem suze. Stišam glas.
Hoću reći… – nastavim polako – mislim da voljeti bezuvjetno znači voljeti bez obzira na sebe, tako da se potpuno izgubiš. A nitko ne treba tako voljeti. I nitko to ne bi trebao ni od koga tražiti. Čitala sam nedavno Formule ljubavi, o nekim zabludama koje imamo o ljubavi. Jedna je od njih da bi ljubav trebala biti bezuvjetna. Ali to je samo predrasuda, jer ne bi.
Ana konačno tiho progovara:
Možeš li mi reći više o tome?
Želim joj reći da ne znam više o tome. Da znam, ne bih sjedila tu, s njima.
Ilen je sve napetiji. Odjednom vikne:
Ti voliš samo moju kosu!
Slatko. Spomenuo je kosu. Dragu kosu. Jedino što večeras u kafiću nije prijeteće. Nasmiješim se. Ali Ilen je ljut. Želim ublažiti sve oko sebe, proizvesti blagost i toplinu, barem kratkotrajni prekid vatre.
Volim, da. Ali volim i tebe – kažem posežući rukom za njim.
Ilen se izmakne i naglo ustane.
Ne! Ti voliš samo dijelove mene. Kosu. Ruke. Ja spajam sve te dijelove, oni su moji! Nisam samo kosa! Želim biti voljen bezuvjetno! – viče.
Ljudi u kafiću gledaju ga. Tko zna kako im zvuči to da on nije samo dijelovi. Pogledam njegovu kosu. Ona ništa ne govori, stoji i čeka da je dotaknem. Ponovno posežem, ovaj put za njom, ali on me odguruje.
Nisam tvoja jebena igračka!
Odlazi u kafić. Gledam dok brzim kretnjama nestaje u unutrašnjosti.
Jan se smiješi. Zadovoljan je razvojem situacije.
Ti njega uopće ne razumiješ – naglasi, gledajući me i brišući čelo maramicom.
Moj suprug je umro nedavno, nema ni tri mjeseca. Bolest ga je mljela i mrcvarila, jela mu ono malo mesa što je imao, halapljivo i naglo, kao izgladnjela. Mogla je naći nekog jačeg i otpornijeg, nekoga tko bi joj se suprotstavio i upokorio je, mislila sam gledajući dvije duboke crne brazde ispod njegovih očiju, tu razrovanu zemlju. Njegove tanke ruke uskoro su mi djelovale poput dječjih. Nestajao je polako, a pred kraj je toliko utonuo u posteljinu da se gotovo stopio se s njezinom bjelinom.
Ne mogu pisati o našem zajedničkom životu. Ne zato što to ne bih voljela. Svi oni rituali koje smo stvorili: Njegov hod. Raskriljene ruke uvijek kada me je dočekivao, kao da se nismo vidjeli jako dugo. Način na koji je jeo jagode, polako, kao da ga njihov okus podsjeća na nešto važno što je zaboravio, a čega se silno želi prisjetiti. Njegovo rezanje kruha, oprezno, kao dijete koje se boji da bi se moglo porezati. Da, o tome bi trebalo pričati. Samo, sve mi se to sada čini prekriveno gustim slojem prašine. Želim se sjetiti svega: prizvati naše zajedničko objedovanje, izlete automobilom u šumu pored grada, ali između mene i tih sjećanja, mene i njegovih tamnih bistrih očiju, sada je tvrdo staklo. Voljela bih ga polomiti, uzeti veliku bilježnicu i zapisati detalje.
Kad malo bolje razmislim, pisati o njemu, o svom pokojnom suprugu, to je sve što mi je preostalo. Ne zato što je on bio toliko poseban ili važan čovjek za svoju zajednicu (svaka žena misli da njezin muž to jest), već zato što je to jedino što zapravo znam. Nisam mnogo doživjela, nisam putovala po stranim zemljama, nisam upoznala puno ljudi i nisam se često micala iz svog vrta. Znam ponešto o bilju, ponešto o kuhanju i sve što se može znati o svom pokojnom suprugu. Umjela sam prepoznavati njegova raspoloženja i ponašati se točno onako kako se od mene zahtijevalo. Znala sam kolika mu količina napora izaziva znojenje i u kojoj mjeri. Naučila sam biti tiha kada je drijemao u popodnevnim satima, smijati se kada bi mislio da je rekao nešto smiješno, hodati s njim po visokoj travi, igrati šah. Ne željeti djecu. Naviknuti se na šumu. Zaobilaziti more.
Vode se bojao, a pogotovo mora. Govorio je da je to zato što ne vidi što je na dnu. Nitko to ne vidi, ohrabrivala sam ga. Samo smo jedanput bili na moru svih ovih godina, što mi je odgovaralo, jer sam i sama prema moru osjećala duboku nelagodu. Nikad mu to nisam rekla, kao, uostalom, ni mnoge druge stvari o sebi. Nije bilo prilike, čini se. Nije bilo vremena. Uglavnom, tada je ušao u plićak i dugo gledao u svoje noge, kao da će time izoštriti vid, primijetiti detalje koje ne može golim okom. To sjećanje o njemu želim zapisati: o susretu mog muža s dubokom vodom. Nikada mu se nisam osjećala bliže nego tada, kada je nepovjerljivim pogledom promatrao vodu, kao da u njoj vidi nešto zlo, skriveni trag koji drugi ne mogu vidjeti. Nikada kao tada nisam bila tako blizu da mu ispričam ono bitno. Ipak, ne mogu opisati taj trenutak jer postaje sve mutniji i na kraju se potpuno razlijeva makar mu se pokušavam približiti oprezno, šuljam se prema njemu ne bih li ga obuhvatila.
Tako je sa svim mojim sjećanjima: razlijevaju se. Govorila sam o prašini ili magli između mene i njih jer su mi te usporedbe prve pale na pamet, ali zapravo se radi o vodi. Svako moje sjećanje kao da se razlijeva u dubokoj vodi. I ja sama nestajem u njoj. Ne sjećam se što sam radila dok je moj muž gledao u morski plićak, rezao kruh ili jeo jagode. Je li moguće da sam samo stajala kraj njega i promatrala ga, upijala njegovu kožu, miris, pojavu? Nikada nisam naučila voziti. Zato sam u detalje proučavala njega dok je vozio. Njegov profil mogla sam nacrtati u tisuću varijanti. Ali ne više, ne otkad traje ovo razlijevanje.
Osim… postoji to jedno sjećanje, o kojem želim pisati. Ne mogu ga izbaciti iz glave u zadnje vrijeme. Čvrsto je poput stupova koji drže velike mostove, dok se sjećanja o mojem suprugu i ostatku mog života razlijevaju uokolo kao vruća juha. To je sjećanje povezano s mojim ocem – starim, lažljivim ocem, mrtvim već više od četrdeset godina. Sve do prije tri mjeseca mislila sam da sam ga se riješila zauvijek. Nisam o njemu mislila godinama, čak sam u jednom razdoblju života zamišljala da ga nikada nije ni bilo. Rano sam se odvojila i od njega i od majke. Biti sam, bez sestara i braće, rođaka i rodbine, to znači, oduvijek sam se nadala, biti sasvim slobodan. Moj suprug znao je malo o mojoj obitelji, doista malo. Otac je umirao dok smo se upoznavali, majka je umrla mnogo ranije. O ocu sam brinula do kraja, odbrojavajući sate i dane, proklete minute koje još moram potrošiti na njega. Svaka minuta provedena uz njega bila je otkidanje kože s mojih kostiju.
Bio je, kako sam već napomenula, lažov. I varalica. Varao je majku sa susjedom koja je živjela u obližnjoj ulici. S nepunih osam godina, koliko sam tada imala, nisam bila sigurna što je točno „varanje“, riječ koja se uvijala oko mene kao ljigava zmija. Povezala sam fraze i situacije koje sam dotad vidjela na filmovima ili čula u školi od djece s tim što su moj otac i susjeda radili. Tada nisam imala mnogo prijatelja. Zapravo se ne sjećam da sam ikada imala prijatelje, ako se pod njima podrazumijevaju ljudi kojima se povjeravaju intimne misli. Tiho, u uho, za vrijeme nastave, a zatim na zidićima ispred škole s prekriženim nogama. Ili poslije u životu, u kafićima, s prerano ostarjelim prijateljicama, a zatim u krugu obitelji pred presoljenim tanjurima tjestenine.
Mariju, djevojčicu iz klupe, na kraju sam pitala za konačnu provjeru značenja riječi koja me tjerala na grickanje noktiju do krvi. Njoj sam vjerovala. Potvrdila je moje sumnje. Moj otac, tata, bio je jedan od prevaranata. Jedan od onih koji su, uz svoju, imali još jednu ženu. Kada bi majka otišla na svoj prvi posao, a ako bi mi škola bila popodne, vodio me k njoj. Ako bi pak nastava bila ujutro, dočekivao me ispred škole i također vodio k njoj. On nije radio, a sve je ukazivalo na to da nije niti ona.
Sjećanje mi oko većine stvari, kao što sam napomenula, nema jasnih obrisa, ali ponekad me iznenadi. Zalutala riječ, nečija glava ili okus nikad dovršenog pića vrate se tolikom brzinom da se pitam sjećam li se ja njih ili su se oni, kao lešinari, odlučili u tom trenutku, iz nekih svojih razloga, okomiti na mene.
Pamtim tako tri crna mačića koja su se uvijek penjala po prozorima stana očeve druge žene. Njihove zelene oči koje su neprestano zurile u mene. Zamišljala sam da je ona vještica koju čuvaju tri crne mačke tako da joj nitko ne može nauditi. Provodila sam vrijeme ulazeći i izlazeći iz prostorija u njezinom stanu. Tihih prostorija s debelim zavjesama i paučinom. Nisam nikada poželjela saznati više o njoj tako da nisam otvarala ladice i ormare, tražila slike ili brojeve telefona ljudi s kojima je bliska. Nadala sam se da je, što manje znam o njoj, manja i vjerojatnost da ćemo otac i ja kod nje otići sljedeći dan, a zatim opet sljedeći. No prolazili su dani i godišnja doba, a otac me i dalje uredno vodio tamo, majka je radila, a ja sam se prešetavala iz sobe u sobu. Stala bih kraj jedne od prašnjavih zavjesa i promatrala našu zgradu preko puta, stan na petom katu. Otac je ostavljao upaljeno svjetlo u našoj kuhinji: žutu lampu. Ona je bila moj svjetionik. Brzo ćemo se vratiti, govorila sam glasno, kao da želim utješiti prazninu našeg stana. Ovoje samo privremeno, lampo. Mislila sam i na ostale stvari u stanu: televiziju, svoje lutke. Nisam bila sigurna osjećaju li da ih otac i ja napuštamo, svaki dan, satima, zbog vještice, i hoće li mi se zato u nekom trenutku osvetiti.
Otac i gospođa vještica nekada bi bili u jednoj od soba, nekada bi odlazili izvan kvarta automobilom. Ja sam za to vrijeme jela, sjedila, gledala drveće kako se ljulja kroz prozor. Čekala da završe s tim što su radili. Nadala sam se da će otac jednom doći, primaknuti mi se, nasmiješiti se svojim punim usnama i reći: S timje gotovo, a zatim se nasmijati dubokim, grlenim smijehom. No to se nikako nije događalo. Umjesto toga bi kasno navečer, kada je majka već spavala dubokim snom, dolazio do moje sobe, tiho me pogladio po glavi i šapnuo:
– Ti si jedna dobra i poslušna curica. Najposlušnija na svijetu. Mi imamo svoju tajnu i to je lijepo, jelda?
Kimnula bih u mraku i odgovorila mu:
– Da.
Srce bi mi počelo ubrzano udarati. Nešto me plašilo u njegovim riječima i tamnim i pronicljivim očima koje su mrak oko nas oživljavale kao vatra.
Nakon nekog vremena sve troje šetali smo se našim kvartom. Uvijek kratko. Crne mačke u međuvremenu su porasle, tako da su me zbilja plašile. Njihove nepomične zelene oči sada su buljile u mene s mržnjom, kao da vide uljeza kojega se što prije treba riješiti. Jednog dana, dok otac i vještica budu u kupovini ili u parku, pojest će me, bojala sam se. Vještica će ih nagovoriti na to. Neminovno je, mislila sam, jer ja sam jedini svjedok njihove afere. Zatim sam počela računati: imat ću devet godina, i to uskoro. Zatim deset. Bit ću veća i samostalna. Neću više morati dolaziti ovamo, moći ću biti sama doma i čekati da se mama vrati sa svojih poslova. Radila je u dva dućana u suprotnim smjenama. Ako odgulim još par godina, a pritom izbjegnem da me se mačke dočepaju, spašena sam. Ionako nisam mislila nikome ništa reći o tati i vještici. Nisam bila luda.
Mačke su kružile oko mene u velikim krugovima kada bismo ostale same u stanu. Mirisale su na mokraću i sol. Čitav vještičin stan mirisao je na izmet. Dugo sam prala ruke u njezinoj kupaonici i pokušavala što manje dirati stvari oko sebe. Nije mi bilo jasno zašto nikada ne provjetrava. Vjerovala sam da je to zbog mačaka, zato da ne pobjegnu. A zatim, tu je bilo i bilje. Svuda po stanu. Vještica je uzgajala sve, od paprati do rajčica. Ne znam kako joj je to uspijevalo. Promatrala sam bilje i već sam tada znala kako koje raste, u kojim uvjetima uspijeva, koliko ga i kada treba zalijevati. Dodirivala sam ga. Mislim da mu je to godilo. Činilo mi se da bilje nije zlobno kao mačke. Ono je živjelo svojim životom, ne obazirući se na ljude oko sebe. Zatim, vještica je kuhala. Satima je kuhala u velikim crvenim loncima s crnim poklopcima. Gledala sam je. Promatrala sam njezine pokrete u tišini jer sa mnom nikada nije razgovarala, kao ni majka kada se umorna, crvenih očiju vraćala navečer s drugog posla. Radila je puno za tatu i mene dok smo mi bili kod vještice, gledali je kako kuha, a zatim jeli. Sjećam se okusa jela koja je vještica kuhala: teških i slanih. Potvrđivala su mi da je ona zbilja vještica i da je s tim jelima vjerojatno iščarobirala dvije stvari: očevu ljubav i moju šutnju. Nije bilo drugog razloga ni za jedno od to dvoje. Vještica nije bila privlačna i nije bilo razloga da otac ostane s njom, a još manje za to da je voli. A ja – ja sam bila vrlo privržena majci, iako s njom nisam provodila onoliko vremena koliko sam željela. Ne bih šutjela oko tako važne stvari, ne bih štitila oca. Sigurno. Stvar je bila u tim juhama. Nikada, bez obzira na to koliko sam se blizu primaknula vještici i njezinim loncima, nisam vidjela od čega su. Znala sam samo da su imale okus soli. Morske soli.
Ovo što sam napisala možda je mutno i nedosljedno. Takvo je i meni, i to zato što se radi samo o uvodu u ono glavno sjećanje kojega se ne mogu osloboditi, koje se obrušava na mene kada god stigne poput rakete. Ili me čeka u praznim ulicama. Gurka u leđa prije spavanja. Tada pokušavam zamisliti da je moj suprug pored mene, da me gleda svojim oštrim, pametnim očima i govori mi da zaspim i da je sve u redu, ali ne mogu. Praznina pored mene je bijela i čini mi se kao da njega tamo nikada nije ni bilo, kao da ga nije bilo ni prije nego što smo se sreli. Tada panično palim svjetlo i tražim naše albume, promatram slike na kojima se smijemo ili buljim bez treptanja u slike našeg vjenčanja koje me nijemo umiruju sa zidova. To su stare crno-bijele fotografije: ja u bijeloj vjenčanici i kompliciranoj frizuri s puno kopči sjedim na staroj stolici svečano kao princeza, dok on uspravno stoji iznad mene u crno-bijelom odijelu s leptir-mašnom i gleda u daljinu. Naučila sam što znači njegov odsutni pogled u daljinu, tišina u koju bi utonuo pored mene i koju nikada nije razbijao govorom, ali na dan našeg vjenčanja to još nisam znala. Slike me promatraju, ja promatram njih, a zatim opet gasim svjetlo i pokušavam iskristalizirati sjećanje na svog supruga. Njegove ruke. Naše značajne ili beznačajne svađe. Ništa. Sjećanja se razlijevaju u tišinu i mrak, a ja tonem u to, jedno jedino sjećanje, iz kojeg više ne vidim izlaza.
Radi se o ljetovanju na koje smo otac, majka i ja otišli nakon otprilike godinu dana očeve i vještičine afere iza majčinih leđa, uz moje svakodnevno sudjelovanje u tom zločinu. Sjećanje na taj odmor također je pomalo nejasno. Ne sjećam se u kojem smo mjestu bili, samo plavog hotela nedaleko od šljunčane plaže prepune djece i šarenih suncobrana na kojoj smo se svaki dan kupali. Sobica u kojoj su majka i otac spavali bila je tijesna i zagušljiva. Moja je imala minijaturni bijeli balkon na koji bih istrčala svako jutro gledati more. Činilo mi se sjajnim to što svako jutro mogu promatrati kakve je boje, ima li vjetra koji je značio puno pjene na valovima ili onog mira koji sam mnogo više voljela: bonace. Tada bih plivala i najdalje dok su me roditelji promatrali s plaže.
Jednog takvog dana, „bonacičnog“, kako sam ih zvala, spustili smo se do naše plaže. Sjećam se da sam promatrala oca dok se svlačio. Imao je crvene kupaće gaćice i vrlo preplanulu put. Bio je vrlo mršav. Pitala sam se zašto nije malo snažniji. Da je jači i veći, vještičine juhe sigurno ne bi djelovale na njega, kao ni na mene i morala bi pronaći nove žrtve. Zato sam ga cijelo to ljeto tjerala da jede – sladolede, kolače, meso. Otac je jeo smijući se i ne shvaćajući što želim od njega.
– Lutko, takve sam građe. Nećeš udebljati tatu – rekao bi uz svoj grleni smijeh.
Noću nije dolazio do moje sobe u apartmanu u kojem smo boravili spominjući našu tajnu. Danju sa mnom nije mnogo razgovarao, samo bi mi katkad uputio saučesnički pogled koji majka nije primjećivala. Željela sam da se otac i ja udebljamo, ojačamo i da se majka i otac ponovo zaljube. Da te dvije stvari pobijede vješticu kada se vratimo u grad.
Otac je legao na žuti ručnik u svojim gaćicama, a majka se smjestila na plavi ručnik pored njega u svojoj crnoj ljetnoj haljini na kojoj bi joj uvijek izbijao znoj. Nisam shvaćala zašto mora svaki dan nositi baš tu haljinu i zašto se ne želi svući u kupaći kostim. Da je kojim slučajem ovdje, vještica bi se sigurno svukla. Njezino tijelo bilo je mršavo, čak mršavije od očevog, a oči plave kao obojene morem. Otac i vještica bili su skladniji par od oca i majke, to sam shvaćala. Ali majka je bila bolja, toliko bolja, i nije mi bilo jasno kako otac to nije uviđao. Majka i otac na ručnicima, jedno pored drugoga, djelovali su kao da su tamo bačeni pukom slučajnošću. Nisam čak ni osjećala nelagodu između njih. Nije bilo ničega.
– Mama, daj mi novce da tati kupim sladoled – rekla sam.
Od tog trenutka nadalje, moje je sjećanje vrlo jasno i konačno stižemo do bitnog dijela. Ono bitno je trenutak. Oko njega je omot od starih zavjesa, crno-bijelih fotografija i žutih lampi koje razbijaju mrak.
Majka je poslušno posegnula za svojom crnom torbicom. Plava rijetka kosa slijepila joj se za čelo. Izvadila je smeđi novčanik koji se raspadao od starosti i izvukla novčanicu.
U meni se odjednom počelo nešto komešati, prvo sam osjetila to kao lepet krila, a zatim poput jačeg, prodornijeg kretanja u području između mojih pluća i želuca. Bijes. Cijelim tijelom počeo mi je sukljati nepatvoreni bijes i mržnja prema majci. Izvadila je novčanik za oca, radila je za njega, činila je sve što je mogla za nas dvoje, a mi smo to vraćali provođenjem vremena kod vještice. Jedenjem njezinih juha. Šetnjama s njom po livadama u kvartu. Majka je još uvijek držala novčanicu ispred mene kad sam je istrgnula iz njezine ruke, bacila na pod i viknula:
– Neću! – i otrčala u more.
Plivala sam kratkim i brzim zamasima pljuskajući oko sebe i sve što sam željela bilo je otplivati što dalje, na otvoreno more. Negdje odakle se obala više ne vidi. Negdje gdje bih se mogla okrenuti na leđa, promatrati oblake i razmisliti što dalje. Ivica i Marica vješticu su bacili u kamin, ali tatina vještica nije imala kamin, a i bila sam prestara za bajke. Morao je postojati neki način, mislila sam, dok sam se sve više udaljavala od obale. Ljudi nestaju svaki dan. Nisam točno znala kako, niti sam previše o tome razmišljala, ali nejasno sam, koliko to dijete već može, naslućivala da mojoj situaciji nekako mora doći kraj. Kako sam mogla znati da majka taj kraj neće doživjeti, a da ću ja još dugi niz godina, češće i rjeđe, odlaziti vještici?
Sjećam se svakog detalja tog svojeg posljednjeg plivanja: prohladne vode, morske trave koja je prijeteći lelujala ispod mene, raspuklih stijena koje sam vidjela nedaleko ispred sebe i sve manje plaže koju sam svakim zamahom ostavljala, a gdje su me čekali roditelji, vjerojatno gledajući u mom smjeru. Prošlo je dosta vremena, osjećala sam to po umoru u rukama i ramenima i vjerojatno su već bili zabrinuti, ali nije me bilo briga. Uskoro je bijela plaža s njima postala vrlo udaljena. Iako sam plivala vrlo brzo, znala sam da nisam mogla otplivati tako daleko bez pomoći morske struje i da je pravo pitanje kako ću se vratiti natrag. Pogledala sam oko sebe. Nije bilo nikoga, čak ni čamaca i brodova koji su inače u toj uvali jurcali mnogo brže nego što je bilo dozvoljeno. Bijele su se stijene također udaljile. Bila sam sama, plivajući prema otvorenom moru. Nisam osjećala strah, čak ni nelagodu. Spremala sam se smjestiti na leđa, plutati i pustiti da me more nosi. Razmisliti o svemu. Ocu, majci, vještici. Trebalo mi je malo mira. Trebalo mi je da se komešanje koje se počelo događati unutar mene zaustavi. Bijes, koji dotad nisam nikada osjetila, morao je značiti nešto, nisam znala što, ali znala sam da ne bi bilo dobro da se ponovi. Mogao bi izazvati mačke.
Namjestila sam se na leđa i duboko udahnula. Bilo mi je najvažnije da budem opuštena, da mi se tijelo vrati u normalne tokove. Uskoro sam osjetila pljuskanje mora i pomislila da se možda stvaraju valovi od vjetra. Ponovno sam udahnula, a zatim izdahnula. Pljuskanje se pojačalo, pa sam se okrenula. Ugledala sam oca kako tankim rukama grabi valove i približava mi se.
– Lutko! – viknuo je – kamo si nam to pobjegla? Mislili smo da si se utopila. Hajde, vraćamo se natrag.
U mojoj glavi počeli su se redati kratki spojevi. Sjećam se toga i čini mi se da taj osjećaj u svakom trenutku mogu ponovno proživjeti, iako ga više nikada nisam doživjela. Kao da se ništa u mojem mozgu više ni s čim nije moglo povezati i funkcionirati jedno s drugim. Blokada, a zatim crnilo. Crno kao morska trava, kao vještičine mačke.
– Neću – bilo je jedino što sam uspjela promrsiti. – Pusti me na miru.
U svom stanju, pomislila sam da na to imam potpuno pravo. Biti na miru, u miru. Sama. Da me više ništa i nitko ne smije dotaknuti i negdje odvesti: ovdje, na otvorenom moru, s nebom iznad i morskom travom ispod.
– Hajde, lutko – rekao je otac ozbiljnije.
Nisam se pomaknula. Približio se plivajući i primio me za bolna ramena.
– Idemo.
Osjećala sam da mi se glava pretvara u užarenu kuglu i da više ne kontroliram svoje ponašanje kad sam uzviknula:
– Gubi se od mene! Ako me ne pustiš, sve ću reći mami! O vještici i tebi i svem…
Osjetila sam kako se njegove ruke premještaju s mojih ramena na glavu i kako me gura pod slanu vodu. U jednom trenutku pomislila sam da samo želi da prestanem vikati, da se igra sa mnom, ali uskoro sam ostala bez zraka, a njegova je ruka, sada jedna, kao željezna rukavica, i dalje mirovala na mojoj glavi, spuštajući me sve niže. Sjećam se svog čuđenja tome da je jedna ruka dovoljna za utopiti nekoga. Počela sam se batrgati izvlačeći iz sebe svu snagu koju sam još imala. Sjećam se da sam nogama pokušavala dohvatiti nešto u što bih se mogla uprijeti, da sam rukama pokušala pomaknuti njegovu šaku sa svoje glave, ali ležala je na njoj tako čvrsto kao da se s njom sljubila, kao da je neki njezin neobičan produžetak. Rastvorila sam usne i u usta mi je nagrnula slana voda, kao slap koji se strmoglavljuje iz riječnog planinskog korita i koji se želi stuštiti i završiti u mojem želucu, isprati me, a zatim nestati negdje još dublje u meni.
Nakon tog trenutka, moje sjećanje se opet polako razlijeva. Sjećam se da me otac dugo držao iznad vode dok sam se tresla, kašljala i pokušavala udahnuti do kraja. Sjećam se da je ponavljao kako mu je drago što sam poslušna curica i da je lijepo što i dalje imamo svoju tajnu.
– Tajne su važne – rekao je. – Čuvaju glavu.
Na to se nasmijao svojim dubokim, grlenim smijehom. Ne sjećam se kako smo doplivali do obale ni je li se majka previše zabrinula za mene. Ne sjećam se ni ostatka ljeta. Ostala sjećanja stalno mi izmiču i, nakon tog dana, slažu se jedno na drugo nejasno, kao krugovi na vodi.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, priča iz zbirke priča ‘Ticala’, HENA COM, 2016.)
U to se vrijeme razredom proširilo neobično praznovjerje. Nitko se nije usuđivao otvarati usta jer se govorilo da ćeš, ako ti Ciganka krene brojiti zube, umrijeti za točno onoliko dana koliko ih je ona uspjela prebrojiti. Meni je to bilo zabavno. Pod odmorom bih stao pred neku od djevojčica i rekao joj, ajde kaži aaa, će da ti brojim zube.
Zovem se Alija i mrtav sam, iako mi nijedna Ciganka nikad nije prebrojila zube. A nije da mi ih je nedostajalo. Ima jedna fotografija na kojoj smo svi, tata, mama, Fikret, Kemo, Murke, Šabi, Alma, Azra, Džena, Jasmina, Lijepa i ja. Kemo i Murke već su odrasli i smiju voziti tatinog polovnog fiću. Lijepa je dobila to ime jer je bila prekrasno dijete kad se rodila, a i poslije je izrasla u pravu ljepoticu. Tata je rekao da je već spremna za udaju. Ja sam u prvom redu jer sam najmlađi i najmanji. Imam osmijeh od uha do uha i dva reda bijelih zubi i, tko zna, da mi ih je netko u tom trenutku prebrojio, možda bi uspio točno izračunati koliko mi je još ostalo od života.
Došli smo iz Bosne kad sam bio još mali, još manji nego sada, pa se toga i ne sjećam. Jedino što pamtim je naša kuća i ono što se tada zvalo šumica. Tada su postojali šumica i potok, a s druge strane potoka bile su velike limene zgrade koje su se sjajile na suncu. Kad god bih prešao na drugu stranu činilo mi se kao da sam u New Yorku ili nekom drugom američkom velegradu koje sam vidio u filmovima kad bi me Kemo i Murke subotom poslijepodne prošvercali u kino preko pruge, u pravome gradu.
Poslije su posjekli šumicu, zatrpali potok i sagradili zgrade. Ali prije toga, dok smo još postojali i šumica i potok i ja, Alma, Azra, Džena, Jasmina, Lijepa i ja igrali smo se skrivača među drvećem. Fikret, Šabi, Kemo i Murke govorili su da su to igre za djecu. Ja bih se uvijek tako dobro sakrio da me nikad ne bi uspjele pronaći. Ponekad sam ih znao zazvati i brzo se premjestiti u neko drugo, još bolje skrovište. Iako malen, bio sam spretan pa bih se na kraju uzverao na neko stablo i odatle ih promatrao kako me traže i viču: ne vidimo te, Alija. Gdje si? Ne čujemo te. Gledao sam svijet sa stabla i mislio kako odatle svi izgledaju mali kao ja. Gore, u krošnju iznad mene, ponekad bi sletjela vrana. Perje bi joj se nakostriješilo na vjetru, napuhnula bi se kao da uzima zrak prije nego što će skočiti, a onda bi ponovno uzletjela. Sjedio sam na svojoj grani sve dok nebo iznad limenih zgrada s druge strane potoka ne bi postalo ljubičasto, a onda sam se vraćao kući.
Kod kuće bi tata zarežao s ono malo zubi što mu je preostalo zato što me toliko dugo nema i već se spremao dignuti ruku na mene, a onda bih mu se ja nasmiješio, razvukao usta u svoj najljepši osmijeh, pokazao mu od prvog do zadnjeg sve svoje bijele zube i, kao nekom čarolijom, njegova bi se ruka zaustavila kao da ga je neka druga, nevidljiva ruka, iznenada uhvatila za zapešće. Mama mi je govorila da moram biti dobar, inače će po mene doći Yalik, stari brkati Ciganin s crvenom maramom i odvesti me na svom konju na beskrajne livade po kojima lutaju konji, a ljudi žive pod vedrim nebom, tamo gdje svi Romi odlaze kad umru.
Taj moj osmijeh znao me izvući i iz drugih nevolja. Jednog dana, u razredu se pjegava Višnja, kojoj je bilo dovoljno pokazati prst da se rasplače, potužila učiteljici, drugarice, drugarice, Alija mi opet hoće brojati zube. Alija, dođi ovamo, rekla mi je drugarica Ružica. Bila je gotovo već potpuno sijeda i imala naočale s debelim staklima. Kao i mi ostali, i ona je svakog dana nosila plavu kutu. Prišao sam njezinom stolu i široko joj se nasmiješio. Znaš da nije lijepo plašiti svoje drugarice, rekla je i tobože mi priprijetila prstom, ali već sam vidio da se i njoj lice razvuklo u osmijeh. Pomilovala me po kosi svojim hrapavim dlanom i poslala natrag na mjesto. Debeli Nikola iz prve klupe gledao me s mržnjom jer sam se opet izvukao bez kazne.
Nisam bio dobar đak. Nikad nisam pazio na satu. Dok bi drugarica Ružica nešto govorila, ja bih vukao za kosu Višnju i Marinu koje su sjedile u klupi ispred mene ili ih gađao u vrat kuglicama papira koje sam ispuhivao iz puhaljke kao Indijanci u kaubojskim filmovima. Nisam bio dobar ni u jednom predmetu. Računanje mi je još išlo kako-tako, ali hrvatskosrpski nikako. Rukopis mi je bio sav nakrivljen, miješala su mi se slova, a kad je trebalo nešto pročitati, jedva bih, slog po slog, došao do kraja rečenice.
Sad ćete reći: ali kako nam onda sve ovo govoriš? Ali u tome i jest stvar, ne govorim. Mrtvi nemaju jezik. Moje se misli, ni sam ne znam kako, jedna za drugom, automatski prevode u riječi i slova koja se, čim ih pomislim, počnu redati po ovoj stranici, ali to više nije onaj jezik kojim sam govorio za života, da govorim tako ne biste me ništa razumjeli.
Tako nikad nećete čuti ni boju moga glasa. Glas mi je bio hrapav, možda čak kreštav, posebno u rijetkim prilikama kad se stari hvatao za remen a meni ne bi uspjelo pridobiti ga svojim osmijehom. Nemoj stari, svega ti, zapomagao bih. Ali to se događalo doista rijetko.
Mislim da su me zapravo svi voljeli. Svi, osim Nikole. Ne znam zašto, ali on me stvarno uzeo na zub. Kao da je stalno pokušavao zapodjenuti svađu. Odgurnuo bi me u prolazu, viknuo, ej, šta se guraš i unosio mi se u lice. Ja bih mu se nasmiješio kao svima drugima, ali nije pomagalo. Kemo i Murke su govorili, samo nam reci ako te bude dirao. Ali mislim da je bio prevelika kukavica da me napadne, to se kod njega svodilo samo na zlobu. Tako je, recimo, jednom donio bananu u školu. Za vrijeme odmora hodao je uokolo i pravio se važan, a onda je stao pred mene, ogulio je dopola, zagrizao vrh i, otvorenih usta, počeo glasno mljackati. Meni je navrla slina i onda sam, da bih to prikrio, povukao hračak i pljunuo ravno u njegovo okruglo, debelo lice koje se na trenutak zaledilo od zaprepaštenja, a onda rastopilo u plačnu grimasu kao da je od voska koji se topi na vatri.
Nije lijepo pljuvati drugove, rekla je drugarica Ružica. Nije lijepo rugati se drugima zato što imaju manje od tebe, rekla je drugarica Ružica. Obojicu neka vas bude sram, rekla je i poslala nas na mjesto. Ovaj put me nije pomilovala po kosi.
Sutradan, kad je zazvonilo za odmor, Nikola je zavukao ruku u torbu. Neko je vrijeme opipavao po njezinoj unutrašnjosti, zatim izvadio jednu pa drugu knjigu, bilježnice, bojice, majicu i dres za tjelesni i na kraju izvrnuo torbu naopačke i počeo je grčevito tresti kao da istresa ugljen iz vreće. Kad u njoj nije pronašao to što je tražio, s istom onakvom grimasom kao prethodnog dana, viknuo je: Nema banane! Mama mi je spremila bananu. Gdje mi je banana? Drugariceeeee, Alija mi je ukrao bananu!
Drugarica Ružica pokušala ga je smiriti, rekla mu je kako nije lijepo optuživati druge bez dokaza, predložila mu da malo bolje potraži, možda ju je negdje zametnuo, možda ju je mama zaboravila staviti u torbu, ali on je bio uporan, njegova mama nikad ništa ne zaboravlja, ukrao ju je Alija, ne može biti nitko drugi. Svi su se okrenuli prema meni, ja sam probao razvući onaj svoj osmijeh, ali nije išlo, umjesto osmijeha razlile su se suze i počeo sam se opravdavati, govoriti da nisam ni prismrdio toj njegovoj torbi, nisam ukro, što bi ukro, majke mi, neka me odmah odnese Yalik ako lažem, ali riječi nisu izlazile, samo neki kreštavi glasovi pa je cijeli razred prasnuo u smijeh, slušaj ga, grakće kao vrana, gledaj ga kako mlatara rukama, još će mu izrasti krila, Alija je vrana, ha ha, Alija je vrana!
Nije bilo mnogo bolje ni sljedećeg dana. Koliko god da sam se trudio, iz mene više nisu izlazili ljudski glasovi. Što god bi me pitali, uspijevao sam reći samo: gra! Tako je i direktorica škole, kad mi je u svom uredu pred Nikolinim roditeljima, mojim starim i drugaricom Ružicom rekla – slušaj, Alija, reci mi iskreno, ništa ti se neće dogoditi, jesi li ukrao bananu? – sigurno mislila da sam bezobrazan, da joj se rugam, kad sam otvorio usta i, nakon malo oklijevanja, rekao: gra! I poslije, kod kuće, kad me stari opalio remenom po guzici, ali samo jednom, ne zato što sam ukrao bananu, nego zato što ga sramotim, što pravim budalu od njega: gra gra gra! Svi su se sjatili oko mene, Alma i Džena plaču, Fikret i Šabi vuku me za ruku svaki sa svoje strane, smiju se i govore, ajde, Alija, kaži nešto. Ja: gra? Kemo i Murke sve sumnjičavo promatraju sa strane, Lijepa me grli, privija uza se i kaže: pustite ga. Mama me sažalno gleda, ali se ne miješa. Ja se otimam Lijepoj iz zagrljaja i trčim prema potoku, prema svom drvetu.
Odlučili su da me neko vrijeme neće slati u školu. Na mene više nitko nije obraćao pažnju. Imali su druge stvari na pameti. Trebalo se pripremati za Lijepinu svadbu. Meni je bilo prepušteno da radim što god želim, da idem kamo želim, kući sam se vraćao samo na spavanje i u vrijeme obroka. Sve su češće počinjali jesti bez mene, kao da su me zaboravili. Vidjelo im se to na licima. Kemo i Murke međusobno su se došaptavali o svojim poslovima, Fikret i Šabi jedan su drugoga tužakali mami, mama i tata razgovarali su o hrani, piću, muzici, uzvanicima, ogovarali mladoženjinu obitelj, Alma, Azra, Džena i Jasmina uzbuđeno su komentirale Lijepinu haljinu za svadbu. Jedino bi se Lijepa ponekad nasmiješila prema meni kao da me pita, kako si? Uzvraćao sam joj osmijeh i u mislima odgovarao: gra gra.
Lutao sam velegradom od lima, promatrao svjetlo kako se ljeska u naborima njegovih zgrada i svako toliko činilo mi se da ću iza neke od njih ugledati veliku vodu. Dolazio bih do pruge i gledao u obiteljske kuće preko puta, ali se nisam usuđivao prijeći na drugu stranu.
Jednog poslijepodneva, bila je nedjelja i sparno, kroz otvorene prozore čuli su se naizmjenično glazba i prijenosi nogometnih utakmica, sunce se čudno probijalo kroz oblake i sve je bilo žuto, zgrade, asfalt, trava. Iz daljine sam ugledao Nikolu koji je u ruci držao sladoled. Kao opčinjen, krenuo sam brzim korakom prema njemu, privučen svjetlucanjem folije njegova korneta. I on je ugledao mene, na trenutak zastao, a onda i on krenuo prema meni. Hodali smo stazom sa stražnje strane zgrade pred kojom je bio travnjak, a posred travnjaka šipka preko koje su ljudi prašili tepihe. Susreli smo se otprilike na pola staze, u ravnini sa šipkom preko koje je bio prebačen tepih, a odmah do njega, u travi, ležao je klofer. Stali smo jedan nasuprot drugoga kao revolveraši pred dvoboj. Ja sam i dalje zurio u njegov sladoled. On je to primijetio, oblizao kornet i nacerio se. Zatim je rekao, sestra ti je kurva, jebali su je svi u kvar…Ne stiže do kraja izgovoriti, a ja sam već na njemu. Graaaa. Graaaa. Grebem ga i grizem njegovo debelo meso, hoću ga rastrgati. On se koprca, otima, kotrljamo se amo-tamo po tlu, sve bliže šipki za klofanje tepiha. On plače, zapomaže, u ustima osjećam njegovu krv pomiješanu sa svojom slinom. Iznenada, uspijeva me zbaciti sa sebe. Dugi trenutak letim unatrag – gra! – i udaram glavom o šipku preko koje je prebačen tepih.
Čuje se tup, prigušen zvuk, a onda sve staje. Nikola se uspravlja, dašće. Njegova crna majica i kratke hlačice bijeli su od prašine. Ne znam kako, ali prvi put, a da nije na fotografiji ili u ogledalu, vidim sebe. Pokušavam se osmjehnuti samom sebi. Zubi mi više nisu bijeli nego crveni. A onda i Nikola i ja, i šipka i tepih na njoj i klofer pokraj njega, postajemo sve manji. Pogled mi se penje uzduž prozora limene zgrade, a onda, kao da se želi odmoriti, zastaje u visini jablanove krošnje. Dolje, netko nam prilazi. Odavde se zgrade i travnjak između njih čine kao žuti i zeleni kvadrati kakve smo crtali na likovnom. Staza uz zgradu je dugačka crta, a šipka i tepih prebačen preko nje smeđa mrlja. Ljudi su točkice. Malo-pomalo, sve ih je više. Jedna od točkica je i stari, čiji urlik dopire do mene. Druga treća četvrta peta točkica moje su sestre koje kroz suze govore, gdje si, Alija? Više te ne čujemo. Više te ne vidimo. Na krošnju pokraj mene slijeće vrana. Perje joj se nakostriješilo na vjetru, napuhnula se kao da uzima zrak prije nego što će skočiti, a onda je ponovno uzletjela.
I dok zatvaram ulazna vrata i suzdržavam se da ga ne poljubim, jer „daj nemoj, imam već 13 godina“, pitam se je li uzeo pribor za geometriju, ima li čistu majicu za tjelesni, treba li kupiti bijelu temperu, ima li sve knjige za danas u torbi, je li napisao zadaću, hoće li posuditi knjigu za lektiru, trči li na crveno kad ide u školu, pazi li na bicikliste, je li dobar prijatelj, ponaša li se uzorno, maltretira li ga netko od djece ili se on nekome ruga, sluša li na satu, je li pristojan, zapisuje li pomno u bilježnicu, briše li nos u rukav, ima li sve potrebno za pokus, hoće li podgrijati ručak kad dođe kući ili jesti hladan, igra li igrice kad nas nema doma…
Opterećena svim tim pitanjima, odlazim potom do prozora, ispraćam svog tinejdžera pogledom i jedino što zaista želim znati je li sretan, baš istinski sretan?
