Kategorija: proza

Moj suprug je umro nedavno, nema ni tri mjeseca. Bolest ga je mljela i mrcvarila, jela mu ono malo mesa što je imao, halapljivo i naglo, kao izgladnjela. Mogla je naći nekog jačeg i otpornijeg, nekoga tko bi joj se suprotstavio i upokorio je, mislila sam gledajući dvije duboke crne brazde ispod njegovih očiju, tu razrovanu zemlju. Njegove tanke ruke uskoro su mi djelovale poput dječjih. Nestajao je polako, a pred kraj je toliko utonuo u posteljinu da se gotovo stopio se s njezinom bjelinom.

Ne mogu pisati o našem zajedničkom životu. Ne zato što to ne bih voljela. Svi oni rituali koje smo stvorili: Njegov hod. Raskriljene ruke uvijek kada me je dočekivao, kao da se nismo vidjeli jako dugo. Način na koji je jeo jagode, polako, kao da ga njihov okus podsjeća na nešto važno što je zaboravio, a čega se silno želi prisjetiti. Njegovo rezanje kruha, oprezno, kao dijete koje se boji da bi se moglo porezati. Da, o tome bi trebalo pričati. Samo, sve mi se to sada čini prekriveno gustim slojem prašine. Želim se sjetiti svega: prizvati naše zajedničko objedovanje, izlete automobilom u šumu pored grada, ali između mene i tih sjećanja, mene i njegovih tamnih bistrih očiju, sada je tvrdo staklo. Voljela bih ga polomiti, uzeti veliku bilježnicu i zapisati detalje.

Kad malo bolje razmislim, pisati o njemu, o svom pokojnom suprugu, to je sve što mi je preostalo. Ne zato što je on bio toliko poseban ili važan čovjek za svoju zajednicu (svaka žena misli da njezin muž to jest), već zato što je to jedino što zapravo znam. Nisam mnogo doživjela, nisam putovala po stranim zemljama, nisam upoznala puno ljudi i nisam se često micala iz svog vrta. Znam ponešto o bilju, ponešto o kuhanju i sve što se može znati o svom pokojnom suprugu. Umjela sam prepoznavati njegova raspoloženja i ponašati se točno onako kako se od mene zahtijevalo. Znala sam kolika mu količina napora izaziva znojenje i u kojoj mjeri. Naučila sam biti tiha kada je drijemao u popodnevnim satima, smijati se kada bi mislio da je rekao nešto smiješno, hodati s njim po visokoj travi, igrati šah. Ne željeti djecu. Naviknuti se na šumu. Zaobilaziti more.

Vode se bojao, a pogotovo mora. Govorio je da je to zato što ne vidi što je na dnu. Nitko to ne vidi, ohrabrivala sam ga. Samo smo jedanput bili na moru svih ovih godina, što mi je odgovaralo, jer sam i sama prema moru osjećala duboku nelagodu. Nikad mu to nisam rekla, kao, uostalom, ni mnoge druge stvari o sebi. Nije bilo prilike, čini se. Nije bilo vremena. Uglavnom, tada je ušao u plićak i dugo gledao u svoje noge, kao da će time izoštriti vid, primijetiti detalje koje ne može golim okom. To sjećanje o njemu želim zapisati: o susretu mog muža s dubokom vodom. Nikada mu se nisam osjećala bliže nego tada, kada je nepovjerljivim pogledom promatrao vodu, kao da u njoj vidi nešto zlo, skriveni trag koji drugi ne mogu vidjeti. Nikada kao tada nisam bila tako blizu da mu ispričam ono bitno. Ipak, ne mogu opisati taj trenutak jer postaje sve mutniji i na kraju se potpuno razlijeva makar mu se pokušavam približiti oprezno, šuljam se prema njemu ne bih li ga obuhvatila.

Tako je sa svim mojim sjećanjima: razlijevaju se. Govorila sam o prašini ili magli između mene i njih jer su mi te usporedbe prve pale na pamet, ali zapravo se radi o vodi. Svako moje sjećanje kao da se razlijeva u dubokoj vodi. I ja sama nestajem u njoj. Ne sjećam se što sam radila dok je moj muž gledao u morski plićak, rezao kruh ili jeo jagode. Je li moguće da sam samo stajala kraj njega i promatrala ga, upijala njegovu kožu, miris, pojavu? Nikada nisam naučila voziti. Zato sam u detalje proučavala njega dok je vozio. Njegov profil mogla sam nacrtati u tisuću varijanti. Ali ne više, ne otkad traje ovo razlijevanje.

Osim… postoji to jedno sjećanje, o kojem želim pisati. Ne mogu ga izbaciti iz glave u zadnje vrijeme. Čvrsto je poput stupova koji drže velike mostove, dok se sjećanja o mojem suprugu i ostatku mog života razlijevaju uokolo kao vruća juha. To je sjećanje povezano s mojim ocem – starim, lažljivim ocem, mrtvim već više od četrdeset godina. Sve do prije tri mjeseca mislila sam da sam ga se riješila zauvijek. Nisam o njemu mislila godinama, čak sam u jednom razdoblju života zamišljala da ga nikada nije ni bilo. Rano sam se odvojila i od njega i od majke. Biti sam, bez sestara i braće, rođaka i rodbine, to znači, oduvijek sam se nadala, biti sasvim slobodan. Moj suprug znao je malo o mojoj obitelji, doista malo. Otac je umirao dok smo se upoznavali, majka je umrla mnogo ranije. O ocu sam brinula do kraja, odbrojavajući sate i dane, proklete minute koje još moram potrošiti na njega. Svaka minuta provedena uz njega bila je otkidanje kože s mojih kostiju.

Bio je, kako sam već napomenula, lažov. I varalica. Varao je majku sa susjedom koja je živjela u obližnjoj ulici. S nepunih osam godina, koliko sam tada imala, nisam bila sigurna što je točno „varanje“, riječ koja se uvijala oko mene kao ljigava zmija. Povezala sam fraze i situacije koje sam dotad vidjela na filmovima ili čula u školi od djece s tim što su moj otac i susjeda radili. Tada nisam imala mnogo prijatelja. Zapravo se ne sjećam da sam ikada imala prijatelje, ako se pod njima podrazumijevaju ljudi kojima se povjeravaju intimne misli. Tiho, u uho, za vrijeme nastave, a zatim na zidićima ispred škole s prekriženim nogama. Ili poslije u životu, u kafićima, s prerano ostarjelim prijateljicama, a zatim u krugu obitelji pred presoljenim tanjurima tjestenine.

Mariju, djevojčicu iz klupe, na kraju sam pitala za konačnu provjeru značenja riječi koja me tjerala na grickanje noktiju do krvi. Njoj sam vjerovala. Potvrdila je moje sumnje. Moj otac, tata, bio je jedan od prevaranata. Jedan od onih koji su, uz svoju, imali još jednu ženu. Kada bi majka otišla na svoj prvi posao, a ako bi mi škola bila popodne, vodio me k njoj. Ako bi pak nastava bila ujutro, dočekivao me ispred škole i također vodio k njoj. On nije radio, a sve je ukazivalo na to da nije niti ona.

Sjećanje mi oko većine stvari, kao što sam napomenula, nema jasnih obrisa, ali ponekad me iznenadi. Zalutala riječ, nečija glava ili okus nikad dovršenog pića vrate se tolikom brzinom da se pitam sjećam li se ja njih ili su se oni, kao lešinari, odlučili u tom trenutku, iz nekih svojih razloga, okomiti na mene.

Pamtim tako tri crna mačića koja su se uvijek penjala po prozorima stana očeve druge žene. Njihove zelene oči koje su neprestano zurile u mene. Zamišljala sam da je ona vještica koju čuvaju tri crne mačke tako da joj nitko ne može nauditi. Provodila sam vrijeme ulazeći i izlazeći iz prostorija u njezinom stanu. Tihih prostorija s debelim zavjesama i paučinom. Nisam nikada poželjela saznati više o njoj tako da nisam otvarala ladice i ormare, tražila slike ili brojeve telefona ljudi s kojima je bliska. Nadala sam se da je, što manje znam o njoj, manja i vjerojatnost da ćemo otac i ja kod nje otići sljedeći dan, a zatim opet sljedeći. No prolazili su dani i godišnja doba, a otac me i dalje uredno vodio tamo, majka je radila, a ja sam se prešetavala iz sobe u sobu. Stala bih kraj jedne od prašnjavih zavjesa i promatrala našu zgradu preko puta, stan na petom katu. Otac je ostavljao upaljeno svjetlo u našoj kuhinji: žutu lampu. Ona je bila moj svjetionik. Brzo ćemo se vratiti, govorila sam glasno, kao da želim utješiti prazninu našeg stana. Ovo je samo privremeno, lampo. Mislila sam i na ostale stvari u stanu: televiziju, svoje lutke. Nisam bila sigurna osjećaju li da ih otac i ja napuštamo, svaki dan, satima, zbog vještice, i hoće li mi se zato u nekom trenutku osvetiti.

Otac i gospođa vještica nekada bi bili u jednoj od soba, nekada bi odlazili izvan kvarta automobilom. Ja sam za to vrijeme jela, sjedila, gledala drveće kako se ljulja kroz prozor. Čekala da završe s tim što su radili. Nadala sam se da će otac jednom doći, primaknuti mi se, nasmiješiti se svojim punim usnama i reći: S tim je gotovo, a zatim se nasmijati dubokim, grlenim smijehom. No to se nikako nije događalo. Umjesto toga bi kasno navečer, kada je majka već spavala dubokim snom, dolazio do moje sobe, tiho me pogladio po glavi i šapnuo:

– Ti si jedna dobra i poslušna curica. Najposlušnija na svijetu. Mi imamo svoju tajnu i to je lijepo, jelda?

Kimnula bih u mraku i odgovorila mu:

– Da.

Srce bi mi počelo ubrzano udarati. Nešto me plašilo u njegovim riječima i tamnim i pronicljivim očima koje su mrak oko nas oživljavale kao vatra.

Nakon nekog vremena sve troje šetali smo se našim kvartom. Uvijek kratko. Crne mačke u međuvremenu su porasle, tako da su me zbilja plašile. Njihove nepomične zelene oči sada su buljile u mene s mržnjom, kao da vide uljeza kojega se što prije treba riješiti. Jednog dana, dok otac i vještica budu u kupovini ili u parku, pojest će me, bojala sam se. Vještica će ih nagovoriti na to. Neminovno je, mislila sam, jer ja sam jedini svjedok njihove afere. Zatim sam počela računati: imat ću devet godina, i to uskoro. Zatim deset. Bit ću veća i samostalna. Neću više morati dolaziti ovamo, moći ću biti sama doma i čekati da se mama vrati sa svojih poslova. Radila je u dva dućana u suprotnim smjenama. Ako odgulim još par godina, a pritom izbjegnem da me se mačke dočepaju, spašena sam. Ionako nisam mislila nikome ništa reći o tati i vještici. Nisam bila luda.

Mačke su kružile oko mene u velikim krugovima kada bismo ostale same u stanu. Mirisale su na mokraću i sol. Čitav vještičin stan mirisao je na izmet. Dugo sam prala ruke u njezinoj kupaonici i pokušavala što manje dirati stvari oko sebe. Nije mi bilo jasno zašto nikada ne provjetrava. Vjerovala sam da je to zbog mačaka, zato da ne pobjegnu. A zatim, tu je bilo i bilje. Svuda po stanu. Vještica je uzgajala sve, od paprati do rajčica. Ne znam kako joj je to uspijevalo. Promatrala sam bilje i već sam tada znala kako koje raste, u kojim uvjetima uspijeva, koliko ga i kada treba zalijevati. Dodirivala sam ga. Mislim da mu je to godilo. Činilo mi se da bilje nije zlobno kao mačke. Ono je živjelo svojim životom, ne obazirući se na ljude oko sebe. Zatim, vještica je kuhala. Satima je kuhala u velikim crvenim loncima s crnim poklopcima. Gledala sam je. Promatrala sam njezine pokrete u tišini jer sa mnom nikada nije razgovarala, kao ni majka kada se umorna, crvenih očiju vraćala navečer s drugog posla. Radila je puno za tatu i mene dok smo mi bili kod vještice, gledali je kako kuha, a zatim jeli. Sjećam se okusa jela koja je vještica kuhala: teških i slanih. Potvrđivala su mi da je ona zbilja vještica i da je s tim jelima vjerojatno iščarobirala dvije stvari: očevu ljubav i moju šutnju. Nije bilo drugog razloga ni za jedno od to dvoje. Vještica nije bila privlačna i nije bilo razloga da otac ostane s njom, a još manje za to da je voli. A ja – ja sam bila vrlo privržena majci, iako s njom nisam provodila onoliko vremena koliko sam željela. Ne bih šutjela oko tako važne stvari, ne bih štitila oca. Sigurno. Stvar je bila u tim juhama. Nikada, bez obzira na to koliko sam se blizu primaknula vještici i njezinim loncima, nisam vidjela od čega su. Znala sam samo da su imale okus soli. Morske soli.

Ovo što sam napisala možda je mutno i nedosljedno. Takvo je i meni, i to zato što se radi samo o uvodu u ono glavno sjećanje kojega se ne mogu osloboditi, koje se obrušava na mene kada god stigne poput rakete. Ili me čeka u praznim ulicama. Gurka u leđa prije spavanja. Tada pokušavam zamisliti da je moj suprug pored mene, da me gleda svojim oštrim, pametnim očima i govori mi da zaspim i da je sve u redu, ali ne mogu. Praznina pored mene je bijela i čini mi se kao da njega tamo nikada nije ni bilo, kao da ga nije bilo ni prije nego što smo se sreli. Tada panično palim svjetlo i tražim naše albume, promatram slike na kojima se smijemo ili buljim bez treptanja u slike našeg vjenčanja koje me nijemo umiruju sa zidova. To su stare crno-bijele fotografije: ja u bijeloj vjenčanici i kompliciranoj frizuri s puno kopči sjedim na staroj stolici svečano kao princeza, dok on uspravno stoji iznad mene u crno-bijelom odijelu s leptir-mašnom i gleda u daljinu. Naučila sam što znači njegov odsutni pogled u daljinu, tišina u koju bi utonuo pored mene i koju nikada nije razbijao govorom, ali na dan našeg vjenčanja to još nisam znala. Slike me promatraju, ja promatram njih, a zatim opet gasim svjetlo i pokušavam iskristalizirati sjećanje na svog supruga. Njegove ruke. Naše značajne ili beznačajne svađe. Ništa. Sjećanja se razlijevaju u tišinu i mrak, a ja tonem u to, jedno jedino sjećanje, iz kojeg više ne vidim izlaza.

Radi se o ljetovanju na koje smo otac, majka i ja otišli nakon otprilike godinu dana očeve i vještičine afere iza majčinih leđa, uz moje svakodnevno sudjelovanje u tom zločinu. Sjećanje na taj odmor također je pomalo nejasno. Ne sjećam se u kojem smo mjestu bili, samo plavog hotela nedaleko od šljunčane plaže prepune djece i šarenih suncobrana na kojoj smo se svaki dan kupali. Sobica u kojoj su majka i otac spavali bila je tijesna i zagušljiva. Moja je imala minijaturni bijeli balkon na koji bih istrčala svako jutro gledati more. Činilo mi se sjajnim to što svako jutro mogu promatrati kakve je boje, ima li vjetra koji je značio puno pjene na valovima ili onog mira koji sam mnogo više voljela: bonace. Tada bih plivala i najdalje dok su me roditelji promatrali s plaže.

Jednog takvog dana, „bonacičnog“, kako sam ih zvala, spustili smo se do naše plaže. Sjećam se da sam promatrala oca dok se svlačio. Imao je crvene kupaće gaćice i vrlo preplanulu put. Bio je vrlo mršav. Pitala sam se zašto nije malo snažniji. Da je jači i veći, vještičine juhe sigurno ne bi djelovale na njega, kao ni na mene i morala bi pronaći nove žrtve. Zato sam ga cijelo to ljeto tjerala da jede – sladolede, kolače, meso. Otac je jeo smijući se i ne shvaćajući što želim od njega.

– Lutko, takve sam građe. Nećeš udebljati tatu – rekao bi uz svoj grleni smijeh.

Noću nije dolazio do moje sobe u apartmanu u kojem smo boravili spominjući našu tajnu. Danju sa mnom nije mnogo razgovarao, samo bi mi katkad uputio saučesnički pogled koji majka nije primjećivala. Željela sam da se otac i ja udebljamo, ojačamo i da se majka i otac ponovo zaljube. Da te dvije stvari pobijede vješticu kada se vratimo u grad.

Otac je legao na žuti ručnik u svojim gaćicama, a majka se smjestila na plavi ručnik pored njega u svojoj crnoj ljetnoj haljini na kojoj bi joj uvijek izbijao znoj. Nisam shvaćala zašto mora svaki dan nositi baš tu haljinu i zašto se ne želi svući u kupaći kostim. Da je kojim slučajem ovdje, vještica bi se sigurno svukla. Njezino tijelo bilo je mršavo, čak mršavije od očevog, a oči plave kao obojene morem. Otac i vještica bili su skladniji par od oca i majke, to sam shvaćala. Ali majka je bila bolja, toliko bolja, i nije mi bilo jasno kako otac to nije uviđao. Majka i otac na ručnicima, jedno pored drugoga, djelovali su kao da su tamo bačeni pukom slučajnošću. Nisam čak ni osjećala nelagodu između njih. Nije bilo ničega.

– Mama, daj mi novce da tati kupim sladoled – rekla sam.

Od tog trenutka nadalje, moje je sjećanje vrlo jasno i konačno stižemo do bitnog dijela. Ono bitno je trenutak. Oko njega je omot od starih zavjesa, crno-bijelih fotografija i žutih lampi koje razbijaju mrak.

Majka je poslušno posegnula za svojom crnom torbicom. Plava rijetka kosa slijepila joj se za čelo. Izvadila je smeđi novčanik koji se raspadao od starosti i izvukla novčanicu.

U meni se odjednom počelo nešto komešati, prvo sam osjetila to kao lepet krila, a zatim poput jačeg, prodornijeg kretanja u području između mojih pluća i želuca. Bijes. Cijelim tijelom počeo mi je sukljati nepatvoreni bijes i mržnja prema majci. Izvadila je novčanik za oca, radila je za njega, činila je sve što je mogla za nas dvoje, a mi smo to vraćali provođenjem vremena kod vještice. Jedenjem njezinih juha. Šetnjama s njom po livadama u kvartu. Majka je još uvijek držala novčanicu ispred mene kad sam je istrgnula iz njezine ruke, bacila na pod i viknula:

– Neću! – i otrčala u more.

Plivala sam kratkim i brzim zamasima pljuskajući oko sebe i sve što sam željela bilo je otplivati što dalje, na otvoreno more. Negdje odakle se obala više ne vidi. Negdje gdje bih se mogla okrenuti na leđa, promatrati oblake i razmisliti što dalje. Ivica i Marica vješticu su bacili u kamin, ali tatina vještica nije imala kamin, a i bila sam prestara za bajke. Morao je postojati neki način, mislila sam, dok sam se sve više udaljavala od obale. Ljudi nestaju svaki dan. Nisam točno znala kako, niti sam previše o tome razmišljala, ali nejasno sam, koliko to dijete već može, naslućivala da mojoj situaciji nekako mora doći kraj. Kako sam mogla znati da majka taj kraj neće doživjeti, a da ću ja još dugi niz godina, češće i rjeđe, odlaziti vještici?

Sjećam se svakog detalja tog svojeg posljednjeg plivanja: prohladne vode, morske trave koja je prijeteći lelujala ispod mene, raspuklih stijena koje sam vidjela nedaleko ispred sebe i sve manje plaže koju sam svakim zamahom ostavljala, a gdje su me čekali roditelji, vjerojatno gledajući u mom smjeru. Prošlo je dosta vremena, osjećala sam to po umoru u rukama i ramenima i vjerojatno su već bili zabrinuti, ali nije me bilo briga. Uskoro je bijela plaža s njima postala vrlo udaljena. Iako sam plivala vrlo brzo, znala sam da nisam mogla otplivati tako daleko bez pomoći morske struje i da je pravo pitanje kako ću se vratiti natrag. Pogledala sam oko sebe. Nije bilo nikoga, čak ni čamaca i brodova koji su inače u toj uvali jurcali mnogo brže nego što je bilo dozvoljeno. Bijele su se stijene također udaljile. Bila sam sama, plivajući prema otvorenom moru. Nisam osjećala strah, čak ni nelagodu. Spremala sam se smjestiti na leđa, plutati i pustiti da me more nosi. Razmisliti o svemu. Ocu, majci, vještici. Trebalo mi je malo mira. Trebalo mi je da se komešanje koje se počelo događati unutar mene zaustavi. Bijes, koji dotad nisam nikada osjetila, morao je značiti nešto, nisam znala što, ali znala sam da ne bi bilo dobro da se ponovi. Mogao bi izazvati mačke.

Namjestila sam se na leđa i duboko udahnula. Bilo mi je najvažnije da budem opuštena, da mi se tijelo vrati u normalne tokove. Uskoro sam osjetila pljuskanje mora i pomislila da se možda stvaraju valovi od vjetra. Ponovno sam udahnula, a zatim izdahnula. Pljuskanje se pojačalo, pa sam se okrenula. Ugledala sam oca kako tankim rukama grabi valove i približava mi se.

– Lutko! – viknuo je – kamo si nam to pobjegla? Mislili smo da si se utopila. Hajde, vraćamo se natrag.

U mojoj glavi počeli su se redati kratki spojevi. Sjećam se toga i čini mi se da taj osjećaj u svakom trenutku mogu ponovno proživjeti, iako ga više nikada nisam doživjela. Kao da se ništa u mojem mozgu više ni s čim nije moglo povezati i funkcionirati jedno s drugim. Blokada, a zatim crnilo. Crno kao morska trava, kao vještičine mačke.

– Neću – bilo je jedino što sam uspjela promrsiti. – Pusti me na miru.

U svom stanju, pomislila sam da na to imam potpuno pravo. Biti na miru, u miru. Sama. Da me više ništa i nitko ne smije dotaknuti i negdje odvesti: ovdje, na otvorenom moru, s nebom iznad i morskom travom ispod.

– Hajde, lutko – rekao je otac ozbiljnije.

Nisam se pomaknula. Približio se plivajući i primio me za bolna ramena.

– Idemo.

Osjećala sam da mi se glava pretvara u užarenu kuglu i da više ne kontroliram svoje ponašanje kad sam uzviknula:

– Gubi se od mene! Ako me ne pustiš, sve ću reći mami! O vještici i tebi i svem…

Osjetila sam kako se njegove ruke premještaju s mojih ramena na glavu i kako me gura pod slanu vodu. U jednom trenutku pomislila sam da samo želi da prestanem vikati, da se igra sa mnom, ali uskoro sam ostala bez zraka, a njegova je ruka, sada jedna, kao željezna rukavica, i dalje mirovala na mojoj glavi, spuštajući me sve niže. Sjećam se svog čuđenja tome da je jedna ruka dovoljna za utopiti nekoga. Počela sam se batrgati izvlačeći iz sebe svu snagu koju sam još imala. Sjećam se da sam nogama pokušavala dohvatiti nešto u što bih se mogla uprijeti, da sam rukama pokušala pomaknuti njegovu šaku sa svoje glave, ali ležala je na njoj tako čvrsto kao da se s njom sljubila, kao da je neki njezin neobičan produžetak. Rastvorila sam usne i u usta mi je nagrnula slana voda, kao slap koji se strmoglavljuje iz riječnog planinskog korita i koji se želi stuštiti i završiti u mojem želucu, isprati me, a zatim nestati negdje još dublje u meni.

Nakon tog trenutka, moje sjećanje se opet polako razlijeva. Sjećam se da me otac dugo držao iznad vode dok sam se tresla, kašljala i pokušavala udahnuti do kraja. Sjećam se da je ponavljao kako mu je drago što sam poslušna curica i da je lijepo što i dalje imamo svoju tajnu.

– Tajne su važne – rekao je. – Čuvaju glavu.

Na to se nasmijao svojim dubokim, grlenim smijehom. Ne sjećam se kako smo doplivali do obale ni je li se majka previše zabrinula za mene. Ne sjećam se ni ostatka ljeta. Ostala sjećanja stalno mi izmiču i, nakon tog dana, slažu se jedno na drugo nejasno, kao krugovi na vodi.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, priča iz zbirke priča ‘Ticala’, HENA COM, 2016.)

 

• Kako je bila hrabra… – kaže on, gledajući prema neboderu. – Ja nikada ne bih skupio toliku
• Hrabrost? – pita ga začuđeno. – Zar misliš da se radilo o tome?

Njegove oči još uvijek neodređeno kruže po plavom komadiću neba iznad nebodera.

• Pa, najviše o tome. Baciti se s tog kata… o svemu razmisliti, sve isplanirati… to zahtijeva hrabrost.

Pokušava uhvatiti njegov pogled koji se gubi negdje u zračnim predjelima. Ne uspijeva. Opet se događa, ne može vjerovati da se opet događa, ali je očito. Imali su neko vrijeme mira, zapravo, ona je imala neko vrijeme mira, čak niti predugo, možda tjedan dana u kojima se nije budila s napadajima panike i srcem koje bubnja tako snažno da se morala okrenuti na drugu stranu ili na leđa kako bi udarce ublažila. Mislila je da će ovaj put mir trajati malo duže, ali njegov pogled nikada ne laže. On više nije tu, ne promatra je prijazno i ne zanima ga kako je spavala i kako je prošao ručak s kolegama. On je sada negdje drugdje i sva njena dobra volja će samo propasti u mekani prostor između njih dvoje.

• Zar ne misliš… – ipak pokuša ponovo – da se radilo o teškim problemima… mislim, da je bila jako loše… da joj je bilo nemoguće…

On je više ne sluša. Okreće glavu u zagleda se u cestu na kojoj trenutačno nema automobila. Njegova je kosa kruta ispod mnogo gela. Tijelo mu je vitko i savitljivo, sportsko. Rođen je za sportaša, uvijek su govorili za njega. Volio je sve sportove, ali najviše trčanje pa je naučila trčati s njim. Voljela je dane kada bi došla po njega, kao danas, i kada bi zajedno krenuli prema zelenilu u kojem su se njegove oči stapale s krošnjama. Mislila je da takvi dani znače prevagu nad lošima i da će na kraju donijeti pobjedu.

No, prolazak pored ovog nebodera gdje se davno ubila djevojka koju su oboje znali, grubo prekida dan koji je trebao značiti sreću. On dodiruje svoj nos i dalje gledajući niz cestu i šuti. Ona si ne može pomoći: zamišlja kako i njegovo tijelo, poput pera, lelujavo i lagano pada prema tlu.

• Zašto si se uplašila? Kažem ti, ja nemam tu hrabrost. Divim joj se.

Što ako je uskoro skupiš, pomišlja ona. Što ako je pronađeš, skrivenu u kontejneru, na putu prema doma? Što ako je iščupaš iz onog trulog panja na livadi na kojoj smo upravu bili? Ako ti je poštar ujutro donese na vrata, zajedno s paketom kojeg si naručio?

• Ali i dalje pomišljaš…? – pokuša ona ponovo.

Pogleda je sa smiješkom.

• Oho, da, i dalje pomišljam, i dalje pomišljam, kako je to grozno od mene. Da. Ujutro se probudim i pomišljam. Nemam pametnijeg posla. Nemam posla uopće, ako nisi primijetila. Dok ti pomišljaš o tome kako se spremiti za uredske kolege, za prvu kavicu, ja, eto, pomišljam na to kako je hrabro ovo što je Tina učinila.

Ona u želucu osjeti mučninu.

• A kad si, recimo, na lijekovima… – ali ne dovrši, oblivena sramom.

Već je trebala naučiti da se lijekovi ne spominju. Zašto sve uči toliko sporo, iako sve to s njim traje jako dugo, godinama? Zašto joj je i dalje teško pojmiti da je bolestan, da njegovo razmišljanje, osjećaji i potrebe nemaju veze s njenima? Očito, zato što sve to ne proživljava osim kroz njega, ali gdje je ta slavna empatija kojom se inače diči, ne samo ona nego čitavo društvo, i mediji, i svi koje poznaje?

Disanje joj se oteža dok je on gleda, gotovo prkosno.

• Kada sam, recimo, na lijekovima… – naglasi posljednju riječ kao da je izgovara sasvim malom djetetu – tada ne pomišljam ni na što. Pa reci mi, draga sestro, na što je bolje pomišljati? Na skok s ovog lijepog plavog nebodera ili ni na što?

Njoj se to dvoje učini sličnim, previše sličnim da bi i njega na to upozorila pa ušuti i spusti glavu. No, on čeka odgovor. Sada je gleda ne samo prkosno već i izazivački, kao da su opet ušli u jedan od uobičajenih dvoboja: ona je, dakako, bacila rukavicu, a on je, iako slab, iako bolestan, tu rukavicu prihvatio.

• Pa, ako je tebi draže misliti na nešto…

Njeni pokušaji su jaloviji od njegovih lijekova. Dobar dan, možda biste mu mogli promijeniti terapiju, pojačati terapiju, smanjiti terapiju, prekinuti terapiju… iz dana u dan. Iz jedne doktorske ordinacije u drugu. Ne bismo, možemo probati, ne znamo, individualno je, tko to zna, sve je moguće… iz dana u dan. Iz jednog strpljivo-nestrpljivog pogleda u drugi.

Koliko sve to može trajati? Koliko će to trajati? Pitanje koje pleše, zuji kao stršljen oko nje, kojeg ne može jednostavno izbaciti kroz prozor, pustiti da nađe svoj roj.

• Draže bi mi bilo misliti na onu malu plavušu s prvog kata koja je tek doselila… vidjela si je kad si bila kod mene prekjučer… draže bi mi bilo sresti je u liftu, malo se provozati s njom. Ali zašto bi se ona vozila sa mnom u liftu? Vjerojatno bi se radije zalila kantom balege i…
• Svatko bi se rado vozio s tobom u liftu. Autu, vlaku. Bilo čemu. Duhovit si, ekstremno inteligentan, pažljiv. I ne samo to: čitaš tuđe misli i osjećaje. Nikada to nisam doživjela kao s tobom.

On je gleda, zabavljen. Na trenutak joj se učini da će joj povjerovati, no zatim mu oči ponovo dobiju onu bezizražajnost, prazninu koju ne može dokučiti.

• Kažeš to zato što si mi sestra. Naravno da znam što ti misliš i osjećaš. Nisam malouman, iako se tako osjećam na tvojim svetim lijekovima.

Ipak, ona se sada mora uhvatiti za ovu, jedinu slamku koju je uspjela pronaći.

• Ne, ti to možeš i s drugima. Bila sam prisutna u sto slučajeva. Ljudi se zbune koliko ih dobro čitaš… kasnije su me znali pitati jesam li ti već pričala o njima, a ja bih rekla da nisam, da si ti jednostavno jako dobar u tome, da osjećaš druge… da si možda i pravi empat, znaš, jedan od onih ljudi koji mogu osjetiti sve što drugi osjećaju…

On odmahuje rukom i opet pogleda prema nebu.

• Pa zašto im lažeš? Naravno da si mi pričala o njima. Pričala si mi o njima u detalje, inače ne bih pristao na te susrete. Znaš da mi ljudi izazivaju strašnu nelagodu. Dapače, većina njih mi izravno ili neizravno prijeti. I nemoj ni pokušavati, samo zašuti! Već znam da ćeš reći da nije tako, ali ja znam da jest.

Njezina se nada raspršila. Kopa po sebi, po njemu, po svom sjećanju, traži nešto gusto i ljepljivo čime će se ponovo zalijepiti za njega, ili njega za sebe, ali ne pronalazi ništa. Njena je nutrina prazna za njega i samo bolno zjapi.

Sada i ona nemoćno upre pogled prema oblacima koji plutaju iznad nebodera i odluči ušutjeti, barem dok se on ne odluči pomaknuti.

• Zašto si se ukipila? – kaže on naposljetku – Bilo pa prošlo. Tina nije ni prva ni zadnja, zar ne?

Čini joj se da se on puni novom energijom uvijek kada iz nje izađe i posljednji trun snage.

• Hajmo, put Maksimira. Nisam trčao već danima. Čekam svoju dozu adrenalina.

Okrene se i brzim koracima odmakne od zgrade.

Ona nastavi za njim. Gusto i ljepljivo koje je dosad danonoćno stvarala, gradila i nadograđivala između njih, nestalo je. Prostor između njih se širi, postaje velika provalija koju ona više ne zna popuniti.

No, ono je ipak tu. Izgleda da se premjestilo ispod njenih nogu jer, koliko god pokušavala, više ga ne može sustići dok snažno grabi prema šumi.

 

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

Priča je originalno objavljena u Večernjem listu u rubrici: KRATKA PRIČA

Biti s njim uvijek je bilo kao ući u val. U nešto mokro, gusto i zagušljivo. Njegova bi se nutrina zatvarala oko nje i osjećala se kao da ju je progutala neka životinja. Uvijek gladna, uvijek pozorna, uvijek spremna na novi plijen. Njegova je grabežljivost bila konstanta, nešto na što se uvijek moglo računati. Iako ju je on nazivao glađu za bliskošću, sasvim prirodnom potrebom za ljubavlju.

– Moraš se pomiriti s time, shvatiti da osjećaj ne možeš namjerno izazvati u nekome… da se mora dogoditi nekakav klik u toj osobi, kao što se dogodio u tebi s njim. Neke stvari su jednostavno to što jesu, ti ih ne možeš promijeniti… naivna si i umišljena ako misliš da možeš djelovati na čitav svijet. Ili barem na tuđa srca – govorili su joj dobronamjernici.

U njemu se taj klik nije događao. U njemu se nije događalo ništa tako revolucionarno, ne prema njoj. Osim potrebe da je, katkad, čak niti pretjerano često, potopi u svoje vodeno kraljevstvo, uguši svojim valom.

– Je li ti ikada palo na pamet da možeš jednostavno biti nesretna i da je to samo to, da iza toga ne čeka neki lijepi uzorak prošaran šarenim cvijećem, da iza toga nema posebne uzbudljive i bogate pozadine? Nije li ti ikada palo na pamet da to ima najmanje veze s tvojim zaslugama i s tvojim trudom?

Dobronamjernici. Je li njima ikad palo na pamet da sve na ovom svijetu ima veze sa trudom, da ne postoji stvar koju se ne bi moglo pomaknuti ako se samo malo drugačije prema njoj postavimo, ako promijenimo kut gledanja, ako se samo malo (do granice bola) izvitoperimo? Dobro, možda i preko granice bola, ali u tome i jest izazov, ne treba ostati u zoni komfora, ne govore li to svi gurui, terapeuti, life coachevi?

– I nisi li već dovoljno odrasla da počneš vjerovati da je stvarno samo ono što se događa, da je sve drugo samo ono što ti želiš, što bi možda htjela željela, da su sve to tvoji hormoni, neke ludnice u tebi koje bi trebala otpustiti? Ti nemaš moć nad njim ili bilo kim, a nemaš niti prava nad ikim…

Nije bila dovoljno odrasla. Nije bila uopće odrasla i pitala se kada će se to dogoditi i hoće li se također dogoditi samo kao klik ili kao nešto dugotrajnije i dublje.

A zatim su nastavljali spominjući ravnodušnost koju je gajila prema onome što ima, onima koji su je zaista voljeli i koji su bili na njenoj strani, i obožavanje koje je iskazivala prema onima koji nisu. Zašto si nanosi bol? Zar mora patiti? Uživa li u cigaretama koje popuši, kavama koje popije? Uživa li u kolačima, filmovima, zagrljajima, snu, uživa li uopće u stvarima koje radi? Ugađa li si dovoljno? (uvijek i na prvom mjesto bilo je sveto samougađanje). Organizira li se dobro? (i sveta organizacija). Koliko drži konce života u svojim rukama, a koliko dopušta da se život/ljudi/situacije njome igraju?  Daje li si mira, odmora?

Grize li, u konačnici život, ili se svodi na to da on grize nju?

Jalovo, mislila je. Sve to što je dolazilo od dobronamjernika bilo je otužno. Pročitali su dovoljno self-help priručnika pa psihologiziraju na najgluplje moguće načine, mislila je. Slušala ih je i kimala, no znala je da ne vide ono bitno. Ono bitno nije bilo vezano uz njenu ugodu; uz pjenu koju bi mogla napraviti u kadi i uživati u njoj, uz kreme koje bi mogla mazati po svome tijelu, uz samorealizaciju koje se nikako nije dohvaćala i sličnih proizvoda koji su kitili izloge ovog i svakog drugog Božića.

Pa je zato, kada je on opet nazvao i drhtavim glasom rekao da ga je Ona opet napustila, da ne želi razgovarati s njim, da je sada doista gotovo i da se nekome mora povjeriti, odmah, sad, makar u parku, makar je hladno, makar je Božić, makar je mrak, pristala. Odmah je pristala. Skočila je s fotelje, navukla kaput i čizme, prošla rukom kroz kosu, stavila šal oko vrata i vunenu kapu na glavu. Namazala je usne jarko crveno i pomislila: to je to. Večeras će shvatiti tko je zapravo prava osoba za njega, tko ga doista sluša i voli i poznaje i želi.

I tko se godinama trudi.

Nije li, uostalom, tako uvijek, u filmovima, u knjigama? U jednom trenutku glavni junak shvati: to je ona koja je čitavo vrijeme bila uz mene. Njezin trud, energija, ne mogu jednostavno nestati, to je nemoguće. Kao što niti energija ne može nestati.

U sljedećem trenutku, činilo joj se, već je sjedila kraj njega na staroj, drvenoj klupi. Njezina ruka u njegovoj, njegova koža hladna i ljigava, poput ribe.

Iz njega, kao i uvijek: bujica. Osjećaja, fraza, teorija, ideja. Planova, nakana. Stavova. Slutnji.

– Da, da… – povremeno bi rekla, kada bi on uzimao zalet za dalje.

Zapalila je cigaretu i pogledala u kip parka. On ju je i dalje lagano držao za ruku i gledao u oči. Nije mogla biti sigurna, nikada poslije nije niti bila, da se on neće baciti pod kamion, da neće osjećati neizrecivu, nezamislivu bijedu iz koje neće znati izaći.

I često je poslije te ledene noći razmišljala kako ga je samo željela udariti, snažno i nepovratno, ali kako ga nikada ne bi mogla udariti.

– Znam da se vraćam svaki put kada me ona napusti, kada se u meni skupi dovoljno tuge. Možda sam sada i najotvoreniji, možda sam s tobom otvoreniji nego sam ikada s ikim bio. U seksu i razgovoru, osjećajima, svemu. Ti uvijek dobiješ sve od mene, ono najgore, ali i ono najbolje.

Njegov pogled bio je iskren. A njen je posao bio, očito, čekati i pokušavati i učiniti sve da se on otvori, kao školjka, znajući da će se već idući čas zatvoriti, jer to je bila jeka, to je bilo neminovno, kao i njezino pokušavanje: usprkos i unatoč.

– Ljubomorna sam. – rekla je jednostavno.

– Na nju?

Pitao je, dižući obrve. Zar bi to bilo čudno? Iako, bio je u pravu. Bila je ljubomorna na nju, ali ne zbog njega, ne zato što je on bio zaljubljen u nju, nego zato što je bila slobodna. Uspijevala je kondenzirati sve što joj se događalo i pretvoriti to u svoju snagu. Njegova bi (bivša?) žena sada, na njenom mjestu, pušeći u kakvom parku, uspjela vidjeti čega tu za nju ima ili nema, nasmiješiti se, poljubiti ga u obraz i otići. Na putu prema kući ne bi više niti pomislila na njega. Tamo gdje za nju ne bi bilo ničega, ne bi dalje tražila. Na netraženje je bila ljubomorna. Ili zavidna. Bila je još premlada da shvati razliku.

No shvaćala je sljedeće: on se vraćao njoj, ali mogao se vratiti bilo kome, ona nije zaista postojala, nije ju vidio kao osobu već kao vreću u koju je mogao ispustiti što je trebao i tu više nije bilo mjesta zabludi. Nije bila premlada da to ne uvidi, nije bilo izgovora.

On nije čekao na odgovor na to na koga je ona ljubomorna, samo je nastavljao svoju priču, kopao je po dnu svog kotla kako bi joj dočarao svaku nijansu svojih stanja. Stanja kojih je pak ona uvijek bila gladna. Ili ih je barem jako dobro i izdržljivo trpjela. Još je bila premlada da shvati razliku.

Stvorila je priču o dvoje ljudi kojima je suđeno, kod kojih sve vodi u jednom, neminovnom smjeru, o dvoje ljudi koji su stvoreni jedno za drugo, kako u patnji, tako i u svemu ostalom. Samo što to nije odgovaralo istini. Tim gore za istinu, bila je dovoljno mlada da je mogla ustvrditi.

– Ne znam što da sad radim, umrijet ću, sve je gotovo, učinio bih bilo što, jahao na vjetru, preplovio sva mora…

A da crkneš od muke, pomislila je. Misliš li da si jedini koji pati i koji je patio? Ta misao se nekako lukavo prikrala, podla i gotovo vesela. Kako bi bilo da ti sada razbijem to glupo lice koje se pojavljuje svako toliko, kad god te ona ostavi? Samo, bila je još premlada za okrutnost. Okrutnost je, kao i samozaštita, bila jedna od stvari od kojih je bježala.

Počelo je sniježiti u toj lijepoj, božićnoj noći. Trebalo je pustiti pahulje da padaju u miru. Uličnim svjetiljkama je trebalo dati zraka, ugušiti bujicu koja je iz njega prijetila potopiti sve što mu se našlo na putu.

– Ti si nevjerojatno plemenita- rekao je. – Znamo se godinama i ti si možda najplemenitija osoba koju poznajem. Osoba s najvećim srcem.

Nekada, a to je znala iako mlada, sile nas kažnjavaju i zbog onoga u nama što je plemenito, što je u nama vrijedno.

Zatim je prešao u patetiku i više joj nijedna njegova riječ nije držala vodu. Tanka je granica bila između kiča i stvarnih osjećaja, barem za njega. No, i dalje ju je držao za ruku.

– Plemenita, i prekrasna.

Čekao je da ga zagrli, da mu se približi i poljubi ga, ne zato što je želio da ga ona poljubi, nego zato što mu je sada bilo jako potrebno biti ljubljen.

Nije se pomakla.

Počeo je suziti.

– Učinio sam sve što sam mogao, ostao sam s njom koliko god sam dugo mogao…

Možda i jest, pomislila je. Možda su u tome sličniji nego je mislila. Razlika je bila samo u tome što on to nije činio zbog nje. I što ona u njemu nije budila želju. Pa ipak, toliko je puta, i dotad i kasnije, mislila da u njemu ipak vidi čežnju upravo prema sebi, da i dalje nije mogla biti sigurna.

Pa zatim, tko zna, možda je sućut jedini put do ljubavi, tješila se, jer se u toj hladnoći nekako morala ugrijati, utopliti dovoljno da može nastaviti slušati. Već se tresla od hladnoće, a po njenoj toploj kapi su se cijedile pahulje.

Kip parka bio je prekriven prvim snijegom.

On je lice brisao pamučnom, bijelom maramicom s plavim trokutima i nastavio močiti prostor oko njih svojim izljevima. Zatim je primijetio da je kasno, da bi možda mogao otići do svoje sada već bivše žene sljedeći dan, a da se prije toga ipak mora dobro naspavati. Da možda ipak može pronaći način da spasi taj brak koji sigurno nije bio mrtav, nije mogao biti kad je on još uvijek ovoliko osjećao.

Nespretno su se zagrlili. Ona više nije osjećala svoje lice od studeni.

Više ga nikada nije vidjela.

Danima, mjesecima i godinama nakon te večeri blagog sjaja ledenih zvijezda, pitala se što se s njim nakon toga dogodilo. I, još uvijek mlada, je li mu trebala ispustiti ruku ili ne.

Proći će još mnogo godina dok to ne shvati.

 

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

Priča je izvorno objavljena na portalu Strane– portal za književnost i kulturu

• Ona je kujetina i moraš to već jednom prihvatiti, za Boga miloga! Ne mogu te više moljakati da joj odbrusiš…

Petar je u jednoj od svojih faza: onih kada zna o čemu priča, kada je siguran da je u pravu i kada ga ništa ne može obeshrabriti: vjetar koji vani fijuče i lomi granje, hladnoća grada iznad kojeg se spremaju pasti prve pahulje, petarde koje narušavaju blagdansku tišinu. Sve prolazi pored njega; trenutak se ugrije u njegovom vrelom mesu i zatim nastavlja svoj put.

Petar i jest u pravu, ona bi trebala nadodati. Njezina majka, ta koju on naziva kujetinom, također je bila u jednoj od svojih faza. A te faze traju. I kod Petra i kod majke. Žute minute, tako ih naziva, i kod nje i kod njega. Samo što se radi o mnogo duljem periodu. Protežu se kao suze. Polako se spuštaju niz obraze. Ona čeka dok im ne dotaknu vrat. Kragnu.

Kao bol, čeka dok ne prođe. Kod majke, to traje mjesecima. Kod majke, to možda i ne prestaje.

Samo, ovaj put i ona ima nešto za nadodati, možda i ne sasvim nebitno. Teško je probiti se kroz gustu masu Petrovih i majčinih spororastežućih suza, ali i ona ima nešto za nadodati, nešto ljepljivo i gadno, puno sline i mračnog, smrdljivog zadaha. O, da.

Petar viče, Petar nema namjeru prestati. Petar Prokleti, tako ga ponekad naziva. U sebi, dakako. Ponekad djeluje kao da će početi udarati oko sebe, barem tako zvjera tim crnim očima, kao da traži koja stvar je dovoljno lomljiva, dovoljno podatna za njega da je slomi tim tankim prstima. A ona zamišlja da mu lomi prste. Jednom će to i učiniti. Polako, bez milosti. Slušat će kako mu kosti krckaju.

No, treba se vratiti u sada. Sada je način na koji će mu prići ipak najvažniji. Bit će to tihim glasom, u kontrastu njegovoj deračini i želji da joj majku sasjecka na sasvim male komadiće i isprazni u koš pored balkona.

Mržnja koju on osjeća prema majci opravdana je, dakako. Vozio ju je kod barem desetak doktora u zadnja dva tjedna: čekanje pred klinikama, majčine strelice kojima ih je besramno gađala, okrivljavala, vrijeđala, doktori koje je napadala, a zatim liječničko slijeganje ramenima: Nije joj ništa. Ili: Sve je to njoj u glavi.

Zatim vožnje prema doma, ostavljanje majke pred vratima njenog stanja, uzdah olakšanja. Kratkotrajno.

A zatim svojoj kući i Petrov pogled: oluja u crnim bunarima.

I tako godinama.

Razumije Petra, razumije majku, razumije Evanđelja.

Ne razumije sebe.

I još nešto čega se ne može osloboditi ne razumije, a mora to izbaciti, kao povraćotinu, sada i brzo.

• Oprosti, ne mogu se osloboditi tog sna.

Petar se trzne. Nije očekivao ovako naglu promjenu teme i to još u smjeru nekakvog sna. Ona iskorištava priliku, njegovu zbunjenu pauzu, i brzo nastavlja.

• Tvoj pokojni pas, Pahulja, dolazi s balkona i laje, razdragano i energično. Sjećaš se kako je uvijek bio veseo… i uzbuđen? Trči prema tebi i meni u hodniku i želi se igrati… Pahulja je uvijek htio, pa ti barem znaš…

Ali iza njega je netko drugi. Nešto drugo. Izgleda kao manji pas, siv, tanak s jarko crnim očima. I djeluje bezopasno i gotovo mazno, ali…

• S kojeg to balkona? – nestrpljivo je prekine Petar.
• Od moje majke.
• Pa otkud taj drugi pas? Kako se on stvorio na balkonu?

Petar postavlja pitanja kao da se radi o situaciji koja se može sasvim logički objasniti, a ne o još jednom njenom prokletom snu, napornom kao što je uostalom i ona konstantno naporna, barem njemu. Ipak, sa snovima je, iz nekog razloga, bio strpljiviji. Kao da je naslućivao da se u njima, i možda samo u njima, krije ono što ona doista misli.

Nju pitanja ne ometaju, već kao da je samo potiču da nastavi.

• To i jest ono čudno, taj drugi pas, on se samo stvorio tamo i prati Pahulju, njuška ga, glavom se otire o njega. Pahulja se pak drži podalje: instinktivno ne želi biti u blizini sivog. No, sivi je lukav. Mislim da je nečim zaražen i samo želi prenijeti zarazu. Na psa, na nas.
• O, Isuse. Bit će da je taj sivi tvoja mama. Siva kosa, crne oči…

Ona se ne da smesti, ali disanje joj se oteža, kao da je i samo prepričavanje sna gura u stanje drugačije vrste budnosti.

• U jednom trenutku, Pahulja ga želi ugristi i otvara njušku. No, sivi samo stavlja glavu u njegovu njušku, mirno i predano, kao da će se slinom zaraza brže proširiti. Kao da to i želi- želi da mu odgrize glavu, ne smeta mu niti činjenica da će uskoro možda biti mrtav. I taj trenutak je najgori. Bojim se da će Pahulja primiti njegovu glavu u zube i da će time zaraza biti dovršena. Ali, Pahulja je pametniji. Odmiče se i s gađenjem zatvara gubicu. Ne želi tu glavu, zaraženu, opasnu glavu, u svojim čeljustima. Odahnem jer znam da je Pahulja dovoljno zdrav i pametan da mu se ništa neće dogoditi.

Petar nervozno trese nogom.

• Pa i je, jebote. Pa i je. Ne bi njemu neka tamo skitnica…

Petar se uživio, sudjeluje i uzbuđen je, ali ona to ne primjećuje. Dlačice na vratu su joj se nakostriješile.

• Pahulja je siguran, točno, ali mi nismo i znam to. Znam da tu sivu opasnost moram istjerati iz stana. Gleda me tim velikim crnim očima i maše repom, ali dobro znam da ispod toga nije ništa ljudsko, zapravo životinjsko. Ma, razumiješ…
• I? I kako sve završi?

Petar je gotovo ushićen. Strpljenje mu je pri kraju, kao i uvijek, ali sviđa mu se ovo s njegovim psom i tim sivim stvorenjem, kao da je mržnju prema njezinoj majci prebacio na san.

• Nije da ja valjda samo tamo stojim kao neki kreten?

Pita, smiješeći se.

• Ne, ali tada ja odlučujem otvoriti ulazna vrata i namamiti sivoga van. Ne znam je li do zaraze već došlo, ali odlučujem se na taj potez. Moram riskirati. Otvorim vrata i dozivam ga: Dođi, tanki, dođi! Tako nekako vičem. I on dolazi: crne oči, veseli rep, doista dotrči do mene. Pazim da ga ne dotaknem jer je zaražen i brzo se vratim u stan i zatvorim vrata.

Petar je pomalo razočaran razvojem događaja.

• Dakle, samo to? Bilo ga je dovoljno samo izbaciti iz stana? Kada bi barem tvoju staru bilo dovoljno samo…

Prekine ga.

• Nije gotovo. U tome je zajeb. Pored ulaznih vrata se stvore dva uska prolaza. Jako uska, poput pukotina, ali znam da su dovoljno široka da se taj tanki sivi pas provuče. Prokleti pas. I doista, krene se provlačiti kroz jednu od pukotina. Viknem: Petre, odi po nož! dok ga pokušavam otjerati onom dugom žlicom za cipele, kako se to zove…znaš da moja majka ima onu jako dugu žlicu…

Petar ništa ne govori. Konačno je dobio ulogu, trebao je otići po nož. Možda ga je to zainteresiralo, zamišlja kako odlazi po nož.

• Grubo ga guram tom žlicom, nije me briga nanosim li mu bol ili ne, ali niti njega nije briga, on se samo i dalje gura kroz tu pukotinu, nije mu važno što će se dogoditi s njim, njegovo je samo da prenese zarazu, to je sve.

Konačno, ipak ga uspijem izgurati i nekako zatvoriti tu pukotinu, staviti na nju komad drveta ili tako nečega, san tu nije previše jasan… ali naravno, sivi kreće prema drugoj pukotini. Znam da ga moram ubiti, to sada već svakako znam, moram mu odrezati glavu, a i on se već provlači, polako i neumitno, kroz taj drugi otvor.

• A ja i nož?

Petar je radoznao.

• Pa, ne vraćaš se iz kuhinje.
• A je li, ne vraćam se iz kuhinje. Jel’da. Baš je to čudno što se ne vraćam iz kuhinje, zar ne?

Petrova je opaska smiješna, ali nitko od njih se ne nasmije.

• Mislim da zapravo ne znaš gdje je nož u majčinoj kuhinji.

Odgovori mu ozbiljno, gledajući ga u oči.

• Mislim da nikada nisi tamo išao po nož.

Petar je već ponovo uzrujan.

• Je li, majčina dušice? A znaš li tko još nikada nije tamo zapravo otišao po nož?

U Petru je nestalo dobronamjernosti. I uzbuđenja zbog sna je nestalo, kao i njegove kratkotrajne dobre volja i ponovo je spreman na svoj monolog, vikanje i optuživanje koje neće prestati.

• Koliko smo toga propustili ili trpjeli zbog nje? I sama vidiš, taj pas iz sna je njezina zaraza…

Ali ona stoji mirno ispred njega i gleda ga čudnim, novim pogledom.

• Ne znam je li to sivo čudovište moja majka.

Kaže nakon kraće pauze.

• Naravno da jest, što bi drugo bilo? Fina, oprezna i naizgled vesela zaraza koja polako sve uništava. Spremna da je se rani, ubode, ubije, da joj se napravi bilo kakva šteta…samo da uđe i bude u majčinom stanu.

Petar naglo zašuti.

Gledaju se. Ona diše sve dublje, sve opreznije, kao da bi se mogla porezati na vlastito disanje. Čini joj se da se samo mora tiho provući pored Petra, kao kroz usku pukotinu u spavaću sobu, otvoriti prozor i udahnuti malo zraka. A zatim će sve opet biti dobro.

 

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

 

Priča je originalno objavljena u emisiji Riječi i riječi, HRT 3

 

Ilustracija: Mia Behtan

 

 

• Na ovom smo istom mjestu bili prije deset godina – shvaćam i zatim kažem to naglas, iako nisam sigurna da ikoga zapravo zanima, ali nastojim prekinuti razgovor o ponudi i potrošnji svega.

Razgovor se prekida u neočekivanom iščekivanju, iako ne i nestrpljivom. Tema nije zanimljiva niti nezanimljiva. Igor uzima čašu i prinosi je ustima. Je li to znak da trebam nastaviti?

• Svi smo bili slobodni, mislim, bez brakova i djece…
• I neki bez posla!- Veronika se okreće prema Marku i podrugljivo mu se nasmije. Večeras su se pridružili druženju jer im Veronikina majka čuva sina.

Ali Veronika i dalje nije sretna Markovim izborom posla. Previše je slobode u tome, kaže. Ona nije voljela ikakvu slobodu ni tada. Sada je voli još manje.

• Pa, ja sam uskoro opet slobodan. – kaže Igor mirno.

Svi se okrenu prema njemu, a Diana usklikne jedno rastegnuto: Ma daaaaj!

Soba je i dalje prostrana, bijela, Iva nije ništa mijenjala u njoj. Rijetko je u Zagrebu, rijetko se vraća, u Amsterdamu se sada osjeća više kao ‘doma’. Ovo je dakle bio dom, a sada više nije. Po čemu sve to mogu vidjeti, što sve vrišti: ‘dom’, a što mirno tumači: ‘privremeno boravište’?

Balkon je još uvijek isti, i ponovo me privlači mračna razglednica grada, izlazak na zrak, cigareta, omaglica, kao i sve što me privlačilo prije deset godina. Kao i Igor, sa svojim enigmatičnim crnim očima koje nikada ne kažu niti riječ viška, ali vide sve.

I sada me gleda kao da bih upravo ja trebala komentirati njegov skorašnji razvod. Ali, ne znam što reći.

• Prije deset godina činilo se nemogućim da bi se itko želio vjenčati, a sada se već razvodimo. – kažem umjesto pitanja.
• Ma Igore, što je bilo? – pita Veronika majčinski. – Ajde, pa popravit ćete već to. Sigurno možete izdržati.

Izdržati, pomislim. Zanimljiv izbor riječi. Sloboda naspram trpljenja.

• Ja nisam siguran da sam se i tada htio vjenčati. – kaže Igor i gleda me. Nije odgovorio na Veronikino pitanje, ali odgovara na moje.

Zrak je odjednom gust.

• Ma svi se kad-tad požele vjenčati – kaže Diana i otpije gutljaj vina.

Ivan ulazi kroz ulazna vrata s još pića i grickalica. Osjetim dodir noćnog zraka na čelu i shvatim da me je oblila vrućina.

• Što sam propustio? – pita Ivan vedro.
• Igor se razvodi – kaže Veronika gotovo svečano. – A Dorica vam nije napunila niti dvije godine. – doda, okrećući glavom lijevo-desno.
• Joj, ne moraliziraj – doda Marko tiho i ustane s fotelje na kojoj je sjedio.

Veronika ostane sjediti i pogleda ga oštro:

• Misliš da to nema posljedica na dijete?

Nitko ne odgovara. Igoru, čini se, taj dijalog nije zanimljiv, pitam se čuje li ga uopće jer mu pogled bježi prema balkonu. I ja imam potrebu izaći na zrak, ali sada nije pravi trenutak.

• Pa ne mora imati posljedice, dijete je malo. Znam mnogo ljudi koji su se razveli dok je dijete bilo tako malo i ta djeca nemaju posljedice. – kaže Iva i približava se balkonskim vratima. Nadam se da ih neće zatvoriti.

Veronika okreće očima.

• Nisam znao da se razvodiš – kaže Ivan.

Ivan i Igor su bliski prijatelji, barem se tako činilo. Ivan je bio Igoru kum na vjenčanju.

• Ima posljedice, kako ne bi imalo – Veronika ne popušta. – I Ines ima malo dijete pa sigurno zna.

Okreće se prema meni.

• Ti se nikada ne bi razvela, zar ne? – gleda me s iščekivanjem.
• Ona nema razloga, njen je muž odličan. – upliće se Diana i dolije vino u čašu.
• Pa, ali da i nije, ne bi, zar ne?

Gleda me kao zadnju liniju obrane strahote razvoda. Očima tražim Igorove. Odjednom je nešto u vezi njega gotovo utješno.

• Ma pusti Ines, ona je zbunjena, nisam mogao vjerovati da se uopće udala. Kad sam čuo, mislio sam da je to neka practical joke – kaže Marko. Ostali se nasmiju. Svi osim Igora.
• Ne znam- konačno odgovaram. – Možda i bih, zašto ne.

Zvučim kao da biram štrudlu koju bih mogla probati. Ili novu vrstu sira.

Spuštam pogled.

• Na kraju ste svi u kurcu u tim brakovima! – zaključuje Diana i iskapi čašu do kraja.
• Osim nas, jelda? – cvrkuće Veronika i gleda u Marka.

Želim još nešto reći, ali nisam sigurna što. Sviđa mi se prigrliti šutnju, u zadnje vrijeme shvaćam da to radim sve češće. Prije deset godina sam pričala više, ali sam znala mnogo manje. Ne, znati nije prava riječ, iskusiti možda jest. Možda sam znala čak i više, ali nisam mnogo doživjela. Voljela bih da nisam niti kasnije, ali sada je gotovo, što je proživljeno, proživljeno je. Urezano je duboko pod kožu. Nema natrag.

• Onda Igore, nisi nam rekao što je bilo?

Diana ga fiksira plavim očima. Nitko ga ovdje nema namjeru pustiti na miru ili barem prijeći preko toga što je rekao.

Odjednom shvaćam da ne želim znati što je bilo s Igorovim brakom. Ili, konkretnije, ne želim čuti odgovor koji će ponuditi bliskim prijateljima koji nisu niti znali da se razvodi.

Ustajem i izlazim na balkon. Sve je kao prije deset godina, identična razglednica grada. Prije braka, prije trudnoće, prije poroda, prije svega onoga što se dogodi gotovo nepozvano.

Nepozvano. Još jedna riječ koja ne pripada ovom kontekstu.

Osjetim da nisam sama. Igor se nalaktio na balkonsku ogradu pored mene.

• Ovako smo stajali i prije deset godina, sjećaš li se? Pitala si me što je intimnost. Jesi li otkrila?

Okrenem se prema njemu i blago otvorim usta. Sjećam se toga, ali nikada ne bih pomislila da se i on sjeća.

• Rekla si da misliš da je to reflektor koji pokazuje sve ono što želimo da se vidi, ali i ono što ne želimo. Da je to nemogućnost skrivanja, zapravo. Još uvijek tako misliš?
• Pa da… možda. – kažem.

Igor gleda u mrak.

• Zbilja se nisam htio oženiti. – kaže jednostavno. – A ti?

Još sam uvijek okrenuta prema njemu. Trenutak je odjednom oslobađajući.

• Ni ja.- kažem.

Osjećam da bih trebala opravdati to što sam se na taj korak ipak odlučila, ali čini se da Igor to ne traži.

• Mislim da jednostavno nisam za to. Obitelj. Brak.

Sada se on okreće prema meni i nasmiješi, gotovo ispričavajuće.

• Znam da sam na to vjerojatno trebao prije misliti.
• Nitko to ne zna dok ne proba – kažem.
• Ali ti si se snašla? Dakle, drago ti je što si probala?

Zrak oko mene opet postaje gust. Slegnem ramenima.

• Jesi li sada sretnija nego prije deset godina? – pita on opet.
• Ne znam, trebalo bi sve zbrojiti i oduzeti. – kažem.
• Ne seri.

Odgovori, i opet se zagleda u mrak.

• Dobro, nisam. – kažem. – Mnogo sam nesretnija.

Igor ne osuđuje i to je opuštajuće. Istina mu ne služi kao oružje.

• S Lucijom mi je kao to s reflektorom… sve vidi, i to je nesnosno.

Stojimo u tišini.

• Što bi ti napravila na mom mjestu?- pita. – Ostala bi?

Pitam se trebam li odabrati riječi, ali one već izlaze iz mene.

• Pa, to s reflektorom nikad mi nije zvučalo primamljivo. Napravila bih ono što i ti planiraš, vjerujem. Ono što radim najbolje.

Okrenem se i leđima naslonim na ogradu. Bio bi dovoljan jedan nespretan pokret i sve bi moglo brzo završiti. Mrak je uvijek jako blizu.

• Pobjegla na balkon?

Igor se smiješi u tami, ne vidim, ali osjećam.

• Ako imaš gdje pobjeći, da. Što prije.
• Hej, vas dvoje? Što to radite vani?

Veronikina čula su se izoštrila. Pauza je gotova. Treba se pristojno vratiti u sobu, ali Igor i ja se ne pomičemo.

Gledam njegov profil.

• Ne slušaj mene.- kažem. – Nemam ništa pametno za reći. Ne znam ništa o tome.

Ne želim biti odgovorna za ono što će napraviti. Ne želim niti znati zašto odlazi. Možda je reflektor, ali vjerojatno je i još nešto.

Igor se lagano odgurne od ograde i gotovo ukliže u sobu.

Čujem njegovo objašnjavanje, zatim smijeh. Veronika se smije najjače, zatim Marko, a slijede ih Diana i Iva. Ivana ne čujem. Pitam se je li još uopće tamo.

Prolaz prema sobi se smanjuje i udaljuje od mene. Pitam se izgleda li tako reflektor o kojem sam pričala prije deset godina, reflektor kojeg se Igor sjeća. Reflektor na koji, srećom, još nisam naišla. Koji uspješno izbjegavam kad god ga naslutim.

Zatim se ponovo okrenem prema mraku.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)