Kategorija: proza

U to se vrijeme razredom proširilo neobično praznovjerje. Nitko se nije usuđivao otvarati usta jer se govorilo da ćeš, ako ti Ciganka krene brojiti zube, umrijeti za točno onoliko dana koliko ih je ona uspjela prebrojiti. Meni je to bilo zabavno. Pod odmorom bih stao pred neku od djevojčica i rekao joj, ajde kaži aaa, će da ti brojim zube.

Zovem se Alija i mrtav sam, iako mi nijedna Ciganka nikad nije prebrojila zube. A nije da mi ih je nedostajalo. Ima jedna fotografija na kojoj smo svi, tata, mama, Fikret, Kemo, Murke, Šabi, Alma, Azra, Džena, Jasmina, Lijepa i ja. Kemo i Murke već su odrasli i smiju voziti tatinog polovnog fiću. Lijepa je dobila to ime jer je bila prekrasno dijete kad se rodila, a i poslije je izrasla u pravu ljepoticu. Tata je rekao da je već spremna za udaju. Ja sam u prvom redu jer sam najmlađi i najmanji. Imam osmijeh od uha do uha i dva reda bijelih zubi i, tko zna, da mi ih je netko u tom trenutku prebrojio, možda bi uspio točno izračunati koliko mi je još ostalo od života.

Došli smo iz Bosne kad sam bio još mali, još manji nego sada, pa se toga i ne sjećam. Jedino što pamtim je naša kuća i ono što se tada zvalo šumica. Tada su postojali šumica i potok, a s druge strane potoka bile su velike limene zgrade koje su se sjajile na suncu. Kad god bih prešao na drugu stranu činilo mi se kao da sam u New Yorku ili nekom drugom američkom velegradu koje sam vidio u filmovima kad bi me Kemo i Murke subotom poslijepodne prošvercali u kino preko pruge, u pravome gradu.

Poslije su posjekli šumicu, zatrpali potok i sagradili zgrade. Ali prije toga, dok smo još postojali i šumica i potok i ja, Alma, Azra, Džena, Jasmina, Lijepa i ja igrali smo se skrivača među drvećem. Fikret, Šabi, Kemo i Murke govorili su da su to igre za djecu. Ja bih se uvijek tako dobro sakrio da me nikad ne bi uspjele pronaći. Ponekad sam ih znao zazvati i brzo se premjestiti u neko drugo, još bolje skrovište. Iako malen, bio sam spretan pa bih se na kraju uzverao na neko stablo i odatle ih promatrao kako me traže i viču: ne vidimo te, Alija. Gdje si? Ne čujemo te. Gledao sam svijet sa stabla i mislio kako odatle svi izgledaju mali kao ja. Gore, u krošnju iznad mene, ponekad bi sletjela vrana. Perje bi joj se nakostriješilo na vjetru, napuhnula bi se kao da uzima zrak prije nego što će skočiti, a onda bi ponovno uzletjela. Sjedio sam na svojoj grani sve dok nebo iznad limenih zgrada s druge strane potoka ne bi postalo ljubičasto, a onda sam se vraćao kući.

Kod kuće bi tata zarežao s ono malo zubi što mu je preostalo zato što me toliko dugo nema i već se spremao dignuti ruku na mene, a onda bih mu se ja nasmiješio, razvukao usta u svoj najljepši osmijeh, pokazao mu od prvog do zadnjeg sve svoje bijele zube i, kao nekom čarolijom, njegova bi se ruka zaustavila kao da ga je neka druga, nevidljiva ruka, iznenada uhvatila za zapešće. Mama mi je govorila da moram biti dobar, inače će po mene doći Yalik, stari brkati Ciganin s crvenom maramom i odvesti me na svom konju na beskrajne livade po kojima lutaju konji, a ljudi žive pod vedrim nebom, tamo gdje svi Romi odlaze kad umru.

Taj moj osmijeh znao me izvući i iz drugih nevolja. Jednog dana, u razredu se pjegava Višnja, kojoj je bilo dovoljno pokazati prst da se rasplače, potužila učiteljici, drugarice, drugarice, Alija mi opet hoće brojati zube. Alija, dođi ovamo, rekla mi je drugarica Ružica. Bila je gotovo već potpuno sijeda i imala naočale s debelim staklima. Kao i mi ostali, i ona je svakog dana nosila plavu kutu. Prišao sam njezinom stolu i široko joj se nasmiješio. Znaš da nije lijepo plašiti svoje drugarice, rekla je i tobože mi priprijetila prstom, ali već sam vidio da se i njoj lice razvuklo u osmijeh. Pomilovala me po kosi svojim hrapavim dlanom i poslala natrag na mjesto. Debeli Nikola iz prve klupe gledao me s mržnjom jer sam se opet izvukao bez kazne.

Nisam bio dobar đak. Nikad nisam pazio na satu. Dok bi drugarica Ružica nešto govorila, ja bih vukao za kosu Višnju i Marinu koje su sjedile u klupi ispred mene ili ih gađao u vrat kuglicama papira koje sam ispuhivao iz puhaljke kao Indijanci u kaubojskim filmovima. Nisam bio dobar ni u jednom predmetu. Računanje mi je još išlo kako-tako, ali hrvatskosrpski nikako. Rukopis mi je bio sav nakrivljen, miješala su mi se slova, a kad je trebalo nešto pročitati, jedva bih, slog po slog, došao do kraja rečenice.

Sad ćete reći: ali kako nam onda sve ovo govoriš? Ali u tome i jest stvar, ne govorim. Mrtvi nemaju jezik. Moje se misli, ni sam ne znam kako, jedna za drugom, automatski prevode u riječi i slova koja se, čim ih pomislim, počnu redati po ovoj stranici, ali to više nije onaj jezik kojim sam govorio za života, da govorim tako ne biste me ništa razumjeli.

Tako nikad nećete čuti ni boju moga glasa. Glas mi je bio hrapav, možda čak kreštav, posebno u rijetkim prilikama kad se stari hvatao za remen a meni ne bi uspjelo pridobiti ga svojim osmijehom. Nemoj stari, svega ti, zapomagao bih. Ali to se događalo doista rijetko.

Mislim da su me zapravo svi voljeli. Svi, osim Nikole. Ne znam zašto, ali on me stvarno uzeo na zub. Kao da je stalno pokušavao zapodjenuti svađu. Odgurnuo bi me u prolazu, viknuo, ej, šta se guraš i unosio mi se u lice. Ja bih mu se nasmiješio kao svima drugima, ali nije pomagalo. Kemo i Murke su govorili, samo nam reci ako te bude dirao. Ali mislim da je bio prevelika kukavica da me napadne, to se kod njega svodilo samo na zlobu. Tako je, recimo, jednom donio bananu u školu. Za vrijeme odmora hodao je uokolo i pravio se važan, a onda je stao pred mene, ogulio je dopola, zagrizao vrh i, otvorenih usta, počeo glasno mljackati. Meni je navrla slina i onda sam, da bih to prikrio, povukao hračak i pljunuo ravno u njegovo okruglo, debelo lice koje se na trenutak zaledilo od zaprepaštenja, a onda rastopilo u plačnu grimasu kao da je od voska koji se topi na vatri.

Nije lijepo pljuvati drugove, rekla je drugarica Ružica. Nije lijepo rugati se drugima zato što imaju manje od tebe, rekla je drugarica Ružica. Obojicu neka vas bude sram, rekla je i poslala nas na mjesto. Ovaj put me nije pomilovala po kosi.

Sutradan, kad je zazvonilo za odmor, Nikola je zavukao ruku u torbu. Neko je vrijeme opipavao po njezinoj unutrašnjosti, zatim izvadio jednu pa drugu knjigu, bilježnice, bojice, majicu i dres za tjelesni i na kraju izvrnuo torbu naopačke i počeo je grčevito tresti kao da istresa ugljen iz vreće. Kad u njoj nije pronašao to što je tražio, s istom onakvom grimasom kao prethodnog dana, viknuo je: Nema banane! Mama mi je spremila bananu. Gdje mi je banana? Drugariceeeee, Alija mi je ukrao bananu!

Drugarica Ružica pokušala ga je smiriti, rekla mu je kako nije lijepo optuživati druge bez dokaza, predložila mu da malo bolje potraži, možda ju je negdje zametnuo, možda ju je mama zaboravila staviti u torbu, ali on je bio uporan, njegova mama nikad ništa ne zaboravlja, ukrao ju je Alija, ne može biti nitko drugi. Svi su se okrenuli prema meni, ja sam probao razvući onaj svoj osmijeh, ali nije išlo, umjesto osmijeha razlile su se suze i počeo sam se opravdavati, govoriti da nisam ni prismrdio toj njegovoj torbi, nisam ukro, što bi ukro, majke mi, neka me odmah odnese Yalik ako lažem, ali riječi nisu izlazile, samo neki kreštavi glasovi pa je cijeli razred prasnuo u smijeh, slušaj ga, grakće kao vrana, gledaj ga kako mlatara rukama, još će mu izrasti krila, Alija je vrana, ha ha, Alija je vrana!

Nije bilo mnogo bolje ni sljedećeg dana. Koliko god da sam se trudio, iz mene više nisu izlazili ljudski glasovi. Što god bi me pitali, uspijevao sam reći samo: gra! Tako je i direktorica škole, kad mi je u svom uredu pred Nikolinim roditeljima, mojim starim i drugaricom Ružicom rekla – slušaj, Alija, reci mi iskreno, ništa ti se neće dogoditi, jesi li ukrao bananu? – sigurno mislila da sam bezobrazan, da joj se rugam, kad sam otvorio usta i, nakon malo oklijevanja, rekao: gra! I poslije, kod kuće, kad me stari opalio remenom po guzici, ali samo jednom, ne zato što sam ukrao bananu, nego zato što ga sramotim, što pravim budalu od njega: gra gra gra! Svi su se sjatili oko mene, Alma i Džena plaču, Fikret i Šabi vuku me za ruku svaki sa svoje strane, smiju se i govore, ajde, Alija, kaži nešto. Ja: gra? Kemo i Murke sve sumnjičavo promatraju sa strane, Lijepa me grli, privija uza se i kaže: pustite ga. Mama me sažalno gleda, ali se ne miješa. Ja se otimam Lijepoj iz zagrljaja i trčim prema potoku, prema svom drvetu.

Odlučili su da me neko vrijeme neće slati u školu. Na mene više nitko nije obraćao pažnju. Imali su druge stvari na pameti. Trebalo se pripremati za Lijepinu svadbu. Meni je bilo prepušteno da radim što god želim, da idem kamo želim, kući sam se vraćao samo na spavanje i u vrijeme obroka. Sve su češće počinjali jesti bez mene, kao da su me zaboravili. Vidjelo im se to na licima. Kemo i Murke međusobno su se došaptavali o svojim poslovima, Fikret i Šabi jedan su drugoga tužakali mami, mama i tata razgovarali su o hrani, piću, muzici, uzvanicima, ogovarali mladoženjinu obitelj, Alma, Azra, Džena i Jasmina uzbuđeno su komentirale Lijepinu haljinu za svadbu. Jedino bi se Lijepa ponekad nasmiješila prema meni kao da me pita, kako si? Uzvraćao sam joj osmijeh i u mislima odgovarao: gra gra.

Lutao sam velegradom od lima, promatrao svjetlo kako se ljeska u naborima njegovih zgrada i svako toliko činilo mi se da ću iza neke od njih ugledati veliku vodu. Dolazio bih do pruge i gledao u obiteljske kuće preko puta, ali se nisam usuđivao prijeći na drugu stranu.

Jednog poslijepodneva, bila je nedjelja i sparno, kroz otvorene prozore čuli su se naizmjenično glazba i prijenosi nogometnih utakmica, sunce se čudno probijalo kroz oblake i sve je bilo žuto, zgrade, asfalt, trava. Iz daljine sam ugledao Nikolu koji je u ruci držao sladoled. Kao opčinjen, krenuo sam brzim korakom prema njemu, privučen svjetlucanjem folije njegova korneta. I on je ugledao mene, na trenutak zastao, a onda i on krenuo prema meni. Hodali smo stazom sa stražnje strane zgrade pred kojom je bio travnjak, a posred travnjaka šipka preko koje su ljudi prašili tepihe. Susreli smo se otprilike na pola staze, u ravnini sa šipkom preko koje je bio prebačen tepih, a odmah do njega, u travi, ležao je klofer. Stali smo jedan nasuprot drugoga kao revolveraši pred dvoboj. Ja sam i dalje zurio u njegov sladoled. On je to primijetio, oblizao kornet i nacerio se. Zatim je rekao, sestra ti je kurva, jebali su je svi u kvar…Ne stiže do kraja izgovoriti, a ja sam već na njemu. Graaaa. Graaaa. Grebem ga i grizem njegovo debelo meso, hoću ga rastrgati. On se koprca, otima, kotrljamo se amo-tamo po tlu, sve bliže šipki za klofanje tepiha. On plače, zapomaže, u ustima osjećam njegovu krv pomiješanu sa svojom slinom. Iznenada, uspijeva me zbaciti sa sebe. Dugi trenutak letim unatrag – gra! – i udaram glavom o šipku preko koje je prebačen tepih.

Čuje se tup, prigušen zvuk, a onda sve staje. Nikola se uspravlja, dašće. Njegova crna majica i kratke hlačice bijeli su od prašine. Ne znam kako, ali prvi put, a da nije na fotografiji ili u ogledalu, vidim sebe. Pokušavam se osmjehnuti samom sebi. Zubi mi više nisu bijeli nego crveni. A onda i Nikola i ja, i šipka i tepih na njoj i klofer pokraj njega, postajemo sve manji. Pogled mi se penje uzduž prozora limene zgrade, a onda, kao da se želi odmoriti, zastaje u visini jablanove krošnje. Dolje, netko nam prilazi. Odavde se zgrade i travnjak između njih čine kao žuti i zeleni kvadrati kakve smo crtali na likovnom. Staza uz zgradu je dugačka crta, a šipka i tepih prebačen preko nje smeđa mrlja. Ljudi su točkice. Malo-pomalo, sve ih je više. Jedna od točkica je i stari, čiji urlik dopire do mene. Druga treća četvrta peta točkica moje su sestre koje kroz suze govore, gdje si, Alija? Više te ne čujemo. Više te ne vidimo. Na krošnju pokraj mene slijeće vrana. Perje joj se nakostriješilo na vjetru, napuhnula se kao da uzima zrak prije nego što će skočiti, a onda je ponovno uzletjela.

U daljini se čuje topot Yalikova konja.

 

(Autor: Dean Trdak)

Martina može izabrati. Uvijek je lijepo moći birati. To je luksuz koji mnogi nemaju.

Luksuz ili prokletstvo, pita se Martina dok bira: Matija ili Miro? Što se nalazi iza prvog, a što iza drugog zastora? Zna li zaista?

Martina misli da zna, da ima najbolji mogući uvod u oba mušketira, kandidata, izbora.

Pa, kakav je koji, sumirajmo, misli Martina dok izlazi na svoju široku terasu punu lončanica i pali mentol cigaretu koju udiše uz čaj uz metvice. Zabavno je to, kao odabir između dvije haljine, ili možda haljine i odijela, s tim da bi Matija svakako bio haljina, šljokičasta i slojevita, s mnogo volana, ukrasa i čipke, dok je Miro apsolutno odijelo. Ozbiljno, klasično odijelo, epoha klasicizma, jasno, a Matija pripada baroku i ničemu drugom.

Matija je također i jestiv, kolač iz kojeg, kada ga se zagrize, cure najfinije kreme. On je ljubičaste boje: njega mori bol, patnja svijeta, bolesnih, gladnih, jalovih, zapravo ga muči sve što je izgubio, ali to neće reći već će se zaogrnuti u vječni Weltschmerz: to će se samo nazrijeti u njegovim tamnim očima boje noći iznad grada koja se još nije sasvim obojila u tamnoljubičasto. I kada je Matija dodiruje, kao da joj želi prenijeti sve što ga boli, što ga guli iznutra, što mu načima nutrinu. No, još nije shvatio da ga njoj privlačnim čini upravo njegova patnja i to što je ona neprenosiva. Barem se ona njome nema šansu zaraziti, potpuno je imuna na njegov slatki cvilež. Sviđa joj se kada je nešto u njemu toliko akutno da si ne može pomoći, da počinje bezglavo hodati gore-dolje po njezinom penthausu i kukati o, primjerice, nejednakostima. U tim se trenucima s pravom nadala najboljem spajanju s njim. Kuhala mu je čaj i pjevuckala. Matija i njegova solidarnost s klasama, rasama, čime sve ne. Matija i njegovi mokri poljupci. Matija i… ali možda mu je dala previše prostora, možda treba izjednačiti utege na vagi (ipak je ona bila vaga u horoskopu i vaganjem se ponosila).

Pa dakle, pomislila je gledajući velike blistave zimske zvijezde, dame i gospodo, otvorimo prostor našem drugom kandidatu, gospodinu Miri!

Prije nego što nastavi, pomisli kako bi bilo pametno uz čaj i cigaretu van donijeti i debeli kućni ogrtač i novu kapu, ako se do kraja ovog izbora ne želi pretvoriti u sigu.

Krene prema vratima od terase i povuče veliku, tešku ručku balkonskih vrata za koju već neko vrijeme ima dojam da malo zapinje. U sobi se protegne i osjeti blagu bol u donjem dijelu leđa. Ovaj joj je izbor možda stvorio preveliki stres. Ali, obećala im je, i jednom i drugom, da će izabrati. Niti jedan niti drugi više ‘ne mogu ovako’. Kako to da onda ona može? Ipak, morala je priznati da joj nije bilo jednostavno. Počela je čak miješati događaje, imena, dogovore. Mislila je da će se stvari popraviti ako im kaže da viđa obojicu, da će to nekako unijeti novi mir ili čak neku vrstu ravnoteže (vaga!) u čitavu situaciju, ali prevarila se. Matija je u sebi pronašao, osim patnje, i novu vrstu ponosa na koji još nije naišla kod njega, a koji ga je na neki način učinio još slađim, dok je Miro pak iz sebe iskopao novu, neočekivanu ranjivost koja joj se svidjela još i više od Matijinog ponosa. Miro, koji je uvijek bio… ali, doći će i do toga, sada je važno staviti kapu na glavu i taj ogrtač od kašmira.

Hladni noćni zrak bio je idealan za razmišljanje o ljubavnim problemima i dilemama. Evo, neće ponijeti ni mobitel sa sobom na balkon kako je baš ništa ne bi ometalo.

Uzbudljivo!, pomislila je dok je samo na brzinu pregledavala poruke.

Pogledaj, molim te, vijesti.

Matija, naravno, tko drugi? Dakako da ih neće pogledati, misli i šalje mu emotikon poljupca. Bio je tako smiješan, još uvijek očekujući od nje (ili ikoga) da će suosjećati s njegovim mukama. I tlapnjama, uvijek je željela dodati, ali nije ga htjela dodatno mučiti.

Druga je poruka bila, dakako, od Mire.

Jesi li razmislila o onome o čemu smo razgovarali?

Praktični Miro, Mucica Miro, kako ga je često zvala. Njega je mučio njen izbor mnogo više nego Matiju. Matija je na vijest da ima rivala posegnuo u taj ponos koji je očito oduvijek bio negdje u njemu, ali samo kratkotrajno, samo kao neku vrstu obrane od realnog problema koji se najednom nadvio nad njihovu vezu: od nekog tamo Mire koji je počeo postojati u trenutku kada ga je ona spomenula, kada je rekla da jako dvoji između njih dvojice, da su joj obojica jako dragi itd. itd.

No, Matija je bio manje pogođen, njega su ipak više gađali svjetski problemi, društvena zbivanja, dobro i zlo, božja i vražja djela, sveci i popovi. Nedavno je odlučio ponovno proučiti čitavu Bibliju i izvaditi one dijelove za koje mu se činilo da su i danas najaktualniji. Skoro se glasno nasmijala kad joj je to rekao, ali onda se sjetila da će te dijelove vjerojatno prvo čitati njoj, što ju je ispunilo neobičnim osjećajem važnosti. Matija je bio hodajuća enciklopedija. Uz njega nije više morala niti slušati vijesti niti čitati portale o novostima, mogla je biti sigurna da će sve doznati prva. Matija je dakle ipak bio koristan, zaključila je, ne odgovarajući Miri na poruku i ostavljajući mobitel na kauču.

A Miru je, dakako, zanimalo koga je od njih dvojice odabrala ili koga će odabrati. Izašla je ponovo na balkon i zatvorila teška vrata za sobom. Je li razmislila? Pa, još uvijek razmišlja. Cigareta je bila ukusna, čaj također, što i nije bilo čudno jer je dolazio iz posebnog, najskupljeg dućana čajeva u gradu koji joj je preporučila frendica. I bolje mu je da je ukusan koliko ga je platila. Matija i Miro mogu samo sanjati o takvom čaju sa svojim plaćama. Nije bila sigurna je li ju to činilo nadmoćnom njima, ali svakako joj je davalo prostor. Barem taj da o svemu može razmisliti u miru.

Dakle, gdje je stala u promišljanjima na balkonu? Pa jasno, Miro.

Miro je bio čista suprotnost Matiji, dakako. Svjež, suh zrak. Njegove patnje nisu se utisnule u njega kao u Matiju, iako ih je imao mnogo, ali kao da nisu naišle na dovoljno dobrog domaćina u njemu, na dovoljno povoljno stanište za život. Nakon svakog poraza, dizao se, svjež i jak, kao da mu se baš ništa nije dogodilo i kao da je spreman na novu rundu.

On je volio raditi rukama, volio je i konkretne zadatke i konkretne rezultate. Iako joj se njegov um činio čak i bržim i spretnijim od Matijinog, nešto ga je u njegovoj izravnosti pred svakom stvari plašilo i uznemiravalo, dok je Matija bio vodeni krevet, tampon zona za sve oko sebe. Kad bi ju Miro previše uplašio svojom izravnošću i direktnim gađanjem u bit stvari, Matija bi je uljuljkao u sigurno svojim beskrajnim okolišanjem i mirnim monolozima koji su je čak i brzo mogli uspavati.

I Miro je bio neka vrsta hrane, ali vrlo ljute i jednostavne. Nešto što bi je brzo zasitilo, bez mnogo finesa, a onda bi otvorilo jednu prazninu koja joj se nije sviđala jer je ostavljala previše prostora njoj. A ona nije željela toliko prostora, nije znala kamo s njim. Ako bi je Miro tražio da priča o sebi, brzo bi se zaustavljala ili dobila potrebu izmišljati. Matija je pak nikada nije tražio da priča o sebi, pa joj je to čak ponekad i nedostajalo.

– Zašto te ništa o meni ne zanima?

Pitala bi ga koketno.

Pogledao bi je s iskrenim čuđenjem, kao da je upravo ustvrdila da je nebo crveno, a ne plavo.

– Kako me ne zanima? Ti si ona s kojom želim sve.

Sve je bilo jednako kao i ništa, pomislila bi tada. Također, znala je da nije ona ta s kojom Matija želi sve. Nije mogla zamisliti osobu s kojom bi Matija želio sve ili išta jer u njemu nije bilo mjesta za dvoje. Nije bilo mjesta ni za njega samog, činilo joj se često, sa svim problemima koje je svakodnevno trpao u sebe i o kojima je razmišljao. Nije čitao samo neke portale, činilo joj se, čitao je svašta i to stalno, vrtio je hrpe internetskih stranica pod prstima i gutao sve na što je nailazio. Sviđalo joj se što je njegova glad usmjerena na nešto izvan samog sebe, kao i izvan nje, jer je znala da u njoj nema mnogo onoga što je njemu potrebno. Iako, još nije zapravo znala što bi to bilo.

Kod Mire je bilo drugačije. Ako je Matija bio ljubičasta, Miro je bio bijela. Čista boja na kojoj su se mogle nazrijeti i najmanje mrlje. Za Miru je uvijek nastojala biti savršena: počešljana, uređena, nalakirana.

– Gdje si, buržujko?

Govorio joj je dok ju je vrtio u snažnim rukama po njezinoj prostranoj dnevnoj sobi.

– Hoćemo li u jacuzzi?

Pitala ga je gotovo svaki put jer je znala da ga voda umiruje. Uvijek je bio pomalo ljut i to ju je uzbuđivalo. Matija se nikada nije ljutio, njegov mir ju je pomalo umarao, ali nakon Mire bi joj došao kao melem na ranu. Jer, Miro je volio zadavati rane. Imao je njuh za ljudske slabosti i mane i obožavao je slaba mjesta. Kada bi joj u jacuzziju pričao o ljudima koje su oboje znali, prenerazila bi se koliko je jasno i precizno pogađao svačiju slabu točku.

– Čovječe, mogao bi iskoristiti taj talent.

Znala mu je ponekad reći, no on bi odmahnuo rukom.

– Ne želim tako.

Imao je moć koju nije koristio jer nije želio tako, i to je isto bilo zgodno. To joj se isto sviđalo kod njega. Pa ipak, Miro je spavao nemirno, a Matija je spavao mirno unatoč svim problemima koji su mu se motali po glavi. Uz Matiju je bolje spavala, dakle. Je li to mogao biti prvi plus, prva prevaga?

Pogleda prema mračnoj razglednici grada. U daljini, katedrala. Odjednom, začuje zvuk pucanja. Pogleda na desno i ugleda vatromet. Blagdani su, jasno da se puca, da se rade vatrometi. Potpuno je zaboravila na to, obuzeta svojim izborom.

Boje su uglavnom zelena i žuta, primjećuje. Nema bijele, nema ljubičaste, nema njenih kavalira. Vatromet se rasipa po gradu u kratkim trzajima. Nakon jednih cvjetova koji niču i nestaju na nebu, nadolaze novi.

Spavanje, dakle. Zar je to ono što će na kraju presuditi? Nasmije se sama sebi. Nije nebitno, dakako, ali zar će presuditi?

Matija ili Miro, Miro ili Matija.

Možda bi mogla bacati novčić, pomisli. Već će, dok se novčić bude okretao u zraku, znati svoj odgovor. Barem tako kažu.

Konzultirala se s mnogima, ali nitko nije rekao ništa pametno, osim svojih preferencija. Nekima je bio draži Matija, mirni, filozofični Matija, a nekima Miro: konkretni, kulerski Miro. Znala je već unaprijed kome se koji više sviđa, ali ono što nije znala je koji je bolji za nju. Ili barem: za kojega je ona bolja?

Doista, za kojega je ona bolja? Što daje Miri, a što Matiji?

Matiji daje… i zastane. Zaista, što daje Matiji? Nema dojam da mu pruža išta: emotivno, intelektualno, pa čak niti seksualno, jer on uvijek kao da je bio negdje drugdje, ako ne bi uspio svoju bol i osjećaje prenijeti na nju (a što, već je utvrdila, nije uspijevao).

Pa onda, zašto ju je Matija uopće odabrao? Je li mu lijepa? Njezin izgled nije nikada pretjerano isticao, a niti novac. Nije ništa tražio od nje. Je li moguće da mu je samo bilo ugodna njezina prisutnost? Možda, ali to nije mogao biti razlog. Možda je samo ona trpjela njegovo filozofiranje?

Možda, nasmiješila se i otpila još jedan gutljaj čaja koji je već postao neugodno hladan. Ako ovako nastavi, sutra će se probuditi s grloboljom, pomislila je.

A Miro, što je njemu davala, kako je njemu doprinosila? Možda ipak više, možda jače. Miro nije bio tip koji bi s nekim bio bez razloga. Nešto je ipak vidio, osjetio u njoj. Nije puno pričao o tome što mu se sviđa kod nje, ali oči su mu uvijek zasjale kad bi je ugledao i to je bilo dovoljno. Sasvim dovoljno.

Dakle, Miri se doista sviđala, zaključila je. Matija je isto tvrdio da mu se sviđa, ali to nije nigdje osjećala.

Dakle, Miro? To je definitivno bio plus za njega. Plus za spavanje za Matiju i plus za doprinos Miri. Opet su bili izjednačeni.

Otpuhnula je dim i zagledala se u vatromet koji nije imao namjeru prestati.

Prevaga mora postojati, samo je još nije pronašla.

Jesi li razmislila o onome o čemu smo razgovarali? – sjeti se ponovo poruke.

Razgovarali su o tome koliko su Miro i ona dobri jedno za drugo i došli do toga da jesu. Da se uvijek smiju, da je seks odličan, da si ne smetaju. Tako je Miro zaključio. Pogotovo je bilo zanimljivo to da si ne smetaju, jer to je Miri bilo važno. Žena koja je tu kada je treba, koja ne smeta kada nije potrebna: to je bio njegov ideal.

Nije li to svačiji ideal, moj Miro, pomislila je, gaseći cigaretu. No, bio je u pravu. Ona nije bila tip osobe (žene) koja bi mu smetala, koja bi ga zivkala, koja bi ga ispitivala o tome gdje je i s kime bio i zašto. Ona je bila tip žene koja bi se pobrinula za sebe u svakom trenutku svog dana i to je bilo nešto o čemu nije bilo pregovora. Prvo ona, onda sve ostalo.

Mislila je da bi tako trebale postupati sve žene i bilo joj je nepojmljivo da to i ne čine.

No, nije se s time željela zamarati. Uostalom: svakom njegovo, bila je sasvim dobra deviza koje se čvrsto držala.

Pa, ako se Miri kod nje doista sviđalo samo to, možda je to bilo i dovoljno, možda je ušao u najvažniji i ključni dio njezinog bića. Premda, to zapravo nitko nije učinio još od…

Zastane i spusti šalicu čaja.

Kako to da se sada sjetila njega? Prošlo je više od dvadeset godina i nije ga niti vidjela niti znala što se s njim događa. Ali, on je bio onaj koji je ušao. Čak nije toga bio niti svjestan. Vrlo je jednostavno našao ključ tih vrata koja nikada nije otvarala, otključao ih i ušao. I čak to nije osjećala kao intruziju. Osjećala je samo to da odjednom u sebi više nije bila sama. I to nije bio izbor, to je bilo daleko od bilo kojeg izbora, bilo čega što je mogla učiniti svojom voljom.

Jednostavno, dotad je bila sama, a onda više nije. On je bio u njoj s njom. Nije bilo bolno, nije bilo niti sretno. Bilo je jednostavno tako. On je to znao i ona je to znala i pustili su da ih to nosi dalje. Ljubav ili što je to već bilo, dogodila se. To što nad njom nije imala moć ili kontrolu, bilo je, dakako, naporno i činilo ju je pomalo živčanom i bespomoćnom, čak ju je i na mnogo načina posramilo, ali ju je i nekako oslobodilo. Nad time, dakle, nemamo kontrolu, zaključila je. Pa, ništa. I on je rekao da mu je tako s njom, da je voli. I znala je da je tako.

Zavrtjela je glavom: toliko dugo o tome, o njemu, o njima, o tom osjećaju bespomoćnosti i prepuštenosti nije mislila da je već i zaboravila da postoji, da je postojalo. Rastali su se jer se on odselio u drugi grad. Još su neko vrijeme gorljivo šaputali jedno drugome sve i svašta prije spavanja preko telefona, ali onda se i to nekako razrijedilo, i prestalo.

Bila je mlada, bila je to mladenačka ljubav, kasnije se uvjeravala, ako je i bila prava ljubav, jer da je bila, trajala bi do kraja života, zar ne? Još bi ga uvijek voljela.

Pa, voli li ga još uvijek?

Opet se zagleda u šare na crnom nebu.

Da, voli. Bez razmišljanja. Njegov blagi pogled, zabrinute oči. Da. A kad bi netko pitao njega, vjeruje da bi i on rekao: da. I ne bi mu bilo bitno u što se ona možda pretvorila, tko je postala, niti zašto. Rekao bi ‘da’ jer je ušao kroz ona vrata kroz koja nije ušao nitko nakon njega. I to je jednostavno tako.

Jednostavnost spoznaje umiri je. Duboko udahne svježi prosinački zrak.

Izborna noć prolazi, a ona još uvijek nije došla do rješenja, pomisli.

A zatim je ošine misao, mirna i sigurna poput ničega dosad:

Možda upravo zato što može izabrati, ne bi smjela birati uopće. Možda mogućnost izbora nije luksuz nego prevara za one koji misle da je ljubav odabir; koji misle da je sloboda odabira uopće dio ljubavi. Jer ona to nije i ne može biti.

To je to, shvati. Ne smije odabrati niti jednog od njih. Dragi Miro, dragi Matija, dragi muškarci, dobri, kvalitetni, svaki na svoj način, ali nijedan nije nigdje ušao, a to da nije zna upravo zato što može birati.

Naglo se okrene prema vratima od terase i potegne ručku. Reći će im da ne može birati, da ne smije, da je sve to besmisleno jer ljubav nije odabir, da se njoj dogodila samo jednom i da je ono što želi i treba nešto sasvim drugo, možda će se čak i ispričati i jednom i drugom, to bi bilo pošteno, njih dvojica su prema njoj bili samo dobri. Mogla bi im ponuditi da se i dalje povremeno viđaju, ako žele, u tome nema zla. Ali nema niti nekog smisla nakon ove večeri, dočeka je nova spoznaja.

Nema nikakvog smisla.

Onda, ništa. Reći će im da je gotovo. Možda je vrijeme da malo bude sama. Vidi što ima za ponuditi, ako uopće nešto ima. I ako je uopće riječ o ponudi, jer čini joj se da možda baš i nije. Ponuda čajeva, fotelja, stanova, ponuda luksuznih balkonskih vrata. Ne ponuda ljubavi.

Velika ručka koju grčevito vuče prema sebi, ne pomiče staklenu plohu balkona, pogodi je i treća spoznaja.

Tresući se od hladnoće, udara po staklu za koje zna da je neprobojno.

Okrene se prema panorami grada nad kojom upravo nestaje vatromet. Petnaesti joj se kat nikada nije činio tako visokim.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

Priča je izvorno objavljena u emisiji Riječi i riječi, HRT 3)

I dok zatvaram ulazna vrata i suzdržavam se da ga ne poljubim, jer „daj nemoj, imam već 13 godina“, pitam se je li uzeo pribor za geometriju, ima li čistu majicu za tjelesni, treba li kupiti bijelu temperu, ima li sve knjige za danas u torbi, je li napisao zadaću, hoće li posuditi knjigu za lektiru, trči li na crveno kad ide u školu, pazi li na bicikliste, je li dobar prijatelj, ponaša li se uzorno, maltretira li ga netko od djece ili se on nekome ruga, sluša li na satu, je li pristojan, zapisuje li pomno u bilježnicu, briše li nos u rukav, ima li sve potrebno za pokus, hoće li podgrijati ručak kad dođe kući ili jesti hladan, igra li igrice kad nas nema doma…

Opterećena svim tim pitanjima, odlazim potom do prozora, ispraćam svog tinejdžera pogledom i jedino što zaista želim znati je li sretan, baš istinski sretan?

Samo to.

 

(Autorica: Ana Horvačić Debić)

 

 

 

Ono što je ostalo

Kad si izašao iz bolnice toliko ošamućen da nisi znao gdje si;

krenuo si u pogrešnom smjeru.

Tvoja bol skupljena u bocu i razlivena po sobi u koju si se zaključavao.

Obiteljska slika u dnu bunara gdje se on bacio, u vlažnu tminu.

Vile na koje si nabadao prašinu vjere s kojom si zatim punio travnate površine.

Dvorišna tišina u koju si se vratio, a iz koje si jednom izašao: nov, svjež, zalizan.

Konac boje kože kojim sam se najneprimjetnije vezala za tebe.

Okus kore od lubenice svako jutro prije tvojih poruka.

Tvoj skener koji prodire kroz sve, a vidi samo trećeg jahača. Glad. Mjera pšenice za denar! Tri mjere ječma za denar!

Kada sam izašla iz šećerne vate i ušla u čudnu crvenu kuću usred šume

otvoriti stari drveni pod ispod kojeg si se sakrio.

Držala sam ga s obje ruke i raširenih zjenica buljila u mrak, osjećala miris krvi i čula glas bez tijela koji izgovara strane riječi.

Pssst.

I taj pod je ostao.

Nikada ga nisam ispustila.

 

Strah

Hladnoća. Lede se zidovi, ja se ledim iznutra, a on, on je uvijek zaleđen. Ponekad, često, on ne postoji.

Meni je žao sebe pred sobom, pred njim.

I želim vrištati. Želim ga povrijediti. Želim ga povrijediti kao što on to radi meni, želim mu vratiti. Ja to imam u sebi, znam da imam, ali nešto me sprječava.

Ja nisam taj, ja nisam bad guy iz filma. To nikako ne smije postati moja uloga, onda je sve gotovo. (Zašto je gotovo?)

On viče.

Ja znam da on hoće da i ja vičem.

Tako da me može udariti.

Ja znam da me želi udariti izvan granice boli i znam da on to ne želi samo meni.

Slutnja mučna, neopravdana, podsmjehuje mi se u lice.

Ja mogu samo zamišljati što bi mi još uradio.

Ne moram to ni zamišljati, vidim mu u očima.

Na ideju nasilja oči mu se cakle neobičnim sjajem.

To je trenutak kada se uzbudi. To nije strast, on želi udariti. Povrijediti.

Ja za to nemam dokaza, ali ja bih se kockala životom u to.

-Želiš li? – pita.

-Naravno…- odgovaram.

(…naravno da ne, k vragu, naravno da ne, i na meni je da to kažem, ali ja to ne mogu reći, ja ne mogu dopustiti ono što će se dogoditi ako ja kažem ne, slutnja straha, otkucaji srca.)

– Da, želim… – priljubljujem se uz njega.

I uzdišem. Ja sam negdje drugdje, ali on je stvaran, ja ga diram i ne smijem dopustiti da on primijeti da ja nisam tu.

Kroz zatvorene oči probija se bol. Kada bi postojao način razrjeđivanja te boli bilo bi lakše, ovako se još i ona nagomilava i premješta, penje u suze. Je li moguće da sam već navikla na tu bol? Tijelo ju je iščekivalo, ono zna.

Svi znaju, samo ja još ne znam.

(Zar ne, još uvijek možeš otići, zar ne? Zar ne? Uvijek možeš otići, što te sprječava?)

On uživa i samo se ponekad osvrće, na mene, jezivi osvrti pune me nejasnim strahom. Još samo malo, kada bih sve mogla nekako ubrzati, pretvarati se da me boli. Nikako da uživam.

On ne želi moj užitak i ja to znam, On želi svoje, njega nije briga, on traži ono što mu pripada.

Tamo odakle je on, tamo nema topline.

Tamo odakle je on, tamo ne pregovaraju.

Njega više nema. (Nije ga ni bilo)

Kupim odjeću, otići ću. (Trebam li otići?)

On je ušao u sve moje dijelove, a praznina u meni ostala je neispunjena. Čeka na riječi, čeka na pokret, ali nema ničega.

Tamo odakle je on, tamo samo šute?

Tamo odakle je on, zar tamo nema ničega?

– Idem… – promrmljam.

– Aha.

 

Bijela kocka

Voljela je toliko da je nestalo boja. Samo bijeli kavez, bijela kocka.

Izvadila je svoje oči iz duplji za njegovu toplu riječ. Ali bio je omeđen kožom, nikada nije uspjela ući. Rasparala bi ga kao ribu, gledala kako krvari i kako se batrga, a onda bi ušla dublje i bilo bi joj toplo, bila bi sretna u toj utrobi. Kako nije vidjela da ulaza nema?

Njegova kosa je obuhvaćala prostor, nije znala kako se pomaknuti, kamo se okrenuti, kako izaći iz nje. Samo je osjećala da mora ostati i i otići, istovremeno. Jer – bijeli kavez. Bijela kocka.

Kroz noć, nikada nije spavala, nikada se nije budila. Ujutro, smiraj, ujutro, oluja. Strah da ga neće biti. Strah da će otići.

Strah – i otišao je.

Nikada je to neće ostaviti, nikada neće vratiti svoju radost za njegovo uzbuđenje, svoj hod za njegov pogled.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

(Tekst je izvorno objavljen u emisiji Riječi i riječi, HRT3)

 

Žena koja mrzi svog oca putuje u daleke krajeve i izučava kulture sasvim različite od one u kojoj je odrasla. Smatra da je svaka daljina otvor kojim može pobjeći u slobodu. I kojim može dokazati kako je ono što je pila s majčinim mlijekom pogrešno, ili barem relativno. Na dolinama i nizinama se proteže, osjeća krckanje i rukama i nogama i misli kako je nov zrak u plućima puni i novim sadržajima.

Žena koja mrzi svog oca uvjerena je da je svaka promjena moguća. I da će se svaki muškarac, s dovoljno njezine brige i intelekta, promijeniti u ono u što otac nije nikada nije. Ali nijedan nikada nije. Duboko je koncentrirana na prevladavanje traume koju smatra da joj je otac prenio, usadio, nametnuo. Voli riječi poput ‘transgeneracijski’, ‘agresivan’, ‘primitivan’.

Žena koja mrzi svog oca poznaje muškarca koji mrzi svoju majku iz prethodne priče. Između njih se u jednom trenutku stvorila snažna privlačnost koja je ubrzo prešla u snažno međusobno omalovažavanje. Drugim ljudima pričaju jedno o drugome podsmjehujući se. Ona smatra da je on slabić. On smatra da je ona potpuno smućena.

Žena koja mrzi svog oca voli pričati o društveno-političkim pitanjima. Kombinira različite članke, istraživanja, video klipove, tik tok i ostale sadržaje kojima dokazuje svoj trenutno vjerovanje. Ono je uvijek proizašlo iz muškog autoriteta kojeg smatra da je svojevoljno odabrala. Bilo da se bavi svojim umom ili tijelom, bira muškog mentora. Zatim ga nastoji prevladati. Tim korakom smatra da je nešto naučila, da je odrasla i sazrela. Samozadovoljno sjedne u kafić i popije čašu vina.

Žena koja mrzi svog oca uvjerena je da podržava i poštuje žene, s njima se poistovjećuje i traži zajedničke prostore. Oni se često svode na odbojnost i mržnju prema zajedništvu s muškarcima. Istovremeno, na detaljnu analizu svog izgleda i toga kako on (ne)djeluje na muškarce. U svim odnosima, pogotovo s muškarcima, želi imati potpunu kontrolu. Nastoji pronaći prostor nadmoći, u suprotnom osjeća da se nešto u njoj nepovratno urušava. Najviše voli ljude koji su vidno oštećeniji od nje. Tvrdi da od njih najviše uči i tada se osjeća sasvim sigurno.

Žena koja mrzi svog oca nikada ne priznaje tugu, žaljenje, razočaranje i iznevjerenost. S tim osjećajima ne sjedi dugo. Srami ih se. Skuplja ih u posude koje izlijeva u zahodsku školjku i zatim radi na sebi i na tome da takve osjećaje potisne što prije. Ni pred kim ne želi izazvati sažaljenje. Misli da je to najgore što joj se može dogoditi – da je netko žali.

Žena koja mrzi svog oca ne voli se zadržavati na jednom mjestu, a nikada u jednoj vezi. Puštanje korijenja poistovjećuje s gušenjem. Podsmjehuje se takvim odabirima kao ‘dosadnima’ i nalazi načine da ih prezire kako o njima ne bi trebala misliti na druge načine. Smatra se intelektualno superiornijom od većine ljudi. Njeno je mišljenje prisutno svugdje kao da danonoćno vodi debatne klubove. Vodila je već mnogo klubova, debatnih i sličnih. Kada priča, kada to svoje mišljenje iznosi, osjeća kako čvor u njoj popušta, kako nešto konačno klizi s njenih ramena i nestaje u podu.

Žena koja mrzi svog oca pokušala je s raznim tipovima terapija. Pokušala je s mnogo razgovora. Pokušala je s mnogo sportova. Više nije sigurna što je tamo tražila. Čini joj se kao da je svaki put tražila nešto drugo, ali zapravo isto, samo još uvijek to ne zna sažeti u jednu rečenicu. Ljudima s jasnim, jednostavnim stavovima ponekad želi zabiti nož u oko.

Žena koja mrzi svog oca mrzi i sve one koji su podlegli patrijarhatu, definirajući patrijarhat kao ono što joj je smetalo kod njenog oca, u njenoj obitelji. Uzdiže sve one kod kojih takvo podlijeganje ne primjećuje ili ne želi primijetiti. Poziva se na njih i na sve koje smatra pametnijima od sebe kada rasprava postane ozbiljna ili sugovornici preupućeni jer joj se tada njeno sveprisutno i svekoliko mišljenje čini kao skliska riba koja se svaki put iskoprca iz njene ruke.

Nekoliko je puta sanjala kako vrišti na svoga oca oblikujući drhtavim usnama jedno plačno, bijesno i konačno: „Mrzim te!“

Budi se nijema i mirna.