Kategorije
poezija

Jagoda Vičević- dvije pjesme

Umrla je Marija iz generacije 1986.

Smeđokosa djevojčica
zaklopila je okrugle oči,
a bila nam je prijateljica
iz c razreda.

„Umrla je Marija,“ netko je napisao
u grupu generacije 1986.
I podatak kad je sahrana.

Svećenik je dugim govorom
nastojao utješiti neutješne:
„Mogla je umrijeti nakon Nove godine…
Vidjet ćemo se na blagoslovu kuća.“

Bilo nas je šest na ispraćaju,
šest iz generacije 1986.
Umjesto Marije vidjeli smo
njeno troje izdanaka: slijepog sina
i dvije plavokose kćeri.

Sudbina je okrutna, a ljudi znaju
kako je mladić slijep zato što
je trudna Marija pala u kadi.
I umrla je mlada jer je pila.

O, živote! Marija nek’ mir
pronađe na nebeskim putima
gdje nema ni ljudi, ni tračeva.

 

F cukorpiksi

Smoligači ogje
kuriju, vužižeju:
Daleč se bleščiju,
reku pozdroviju.

Cajti su od štita
i mača skovanih.

Petrica Kerempuh
bi popeval
či bi hasnilo,
ali rojši muči.

Gubec bi se pod lipom
gori stal i gledal bi
na stubičku bokčiju
i gospocke dvore.

Ah, kaj se tu more?

Jeni su f cukorpiksi,
jeni v draču i trnju.

I takitak jim je sejeno
či buju na galgah visili,
kajti jim živlenje
po cvetju ne diši.

RJEČNIK:
cukorpiksa- posuda za šećer
smoligač- skuplač smolige, treščica za potpalu s ljepljivom smolom
cajt- vrijeme
hasnilo- koristilo
bokčija- siromaštvo
či- ako
galge-vješala

 

(Autorica: Jagoda Vičević)

Kategorije
Autori

Zrinko Šimunić

Zrinko Šimunić rođen je 9. ožujka 1961. u Čakovcu. Po struci inženjer elektrotehnike, živi i radi u Zagrebu kao elektroprojektant. Prvu zbirku poezije, „Terra magica“, izdao je u vlastitoj nakladi 1997. godine. Drugu knjigu pjesama „Pustalovina“ objavila je međimurska udruga za književnost „Reči rieč“ 1998. Knjiga pjesama „Organolirika“ izlazi u biblioteci književne udruge „Jutro poezije“ 2005. godine. Sve ove knjige prisutne su na mreži, u elektroničkom izdanju. U elektroničkom izdanju izdana je i knjižica odabranih pjesama ljubavne poezije „Cjelov rastopljene jagode“, u izdanju Ane Horvat, na web stranici Pjesnici Ane Horvat.

Godine 2007. Zrinko Šimunić izabran je u Društvo hrvatskih književnika (DHK). Četvrta knjiga pjesama  “Dijete Zapada” izlazi u biblioteci „Insula“, u izdanju grada Čakovca 2016. godine. Peta knjiga pjesama „Snovi i snohvatice“ također izlazi u biblioteci „Insula“ 2019. godine.

Za svoju poeziju autore je i nagrađivan. Dobitnik je nagrade „Ružica Orešković“ 2004. godine za rukopis knjige pjesama „Organolirika“ – nagrada koju je udruga „Jutro poezije“  jednom godišnje dodjeljivalo za knjigu pjesama neafirmiranih autora. Dobitnik je i nagrade Večernjeg lista, medijskog pokrovitelja književne manifestacije „Susret riječi“ 2005. godine, Bedekovčina, za pjesmu „Skodelica kave“, treće nagrade na Recitalu ljubavne poezije „Željka Boc“ u Mariji Bistrici 2018. godine – za pjesmu „Ranojutrica“ te druge nagrade na recitalu duhovne poezije „Josip Ozimec“ u Mariji Bistrici, za pjesmu „Virtual candle“.

Od 2018. godine do danas autor je više puta sam na raznim hrvatskim književnim natječajima pohvaljivan za haiku – časopis Iris (Udruga tri rijeke, Ivanić Grad), natječaj „Haiku kraj mogile“ (knjižnica u Oroslavju), natječaj za najbolji haiku gradske knjižnice „Juraj Šišgorić“ u Šibeniku, natječaj „Prema Suncu“ (DHK, HOO i veleposlanstvo Japana) …

Autor nastoji svoju poeziju redovito objavljuje u književnim zbornicima i časopisima diljem Hrvatske, a povremeno Slovenije i Bosne i Hercegovine.

 

Zrinko Šimunić
Kategorije
poezija

POSVETE LIGHT – dvije pjesme Zrinka Šimunića

SILBA
(pjesnikinja petkom
pije pivo
poslije posla i piše pjesme)

baš je večeras bila lijepa,
i imala zarazan osmijeh
na književnoj tribini
pjesnikinja s otokom u imenu
s otokom u svakoj pjesmi

iznenadila me
kad je skinula jaketu i otkrila
široke nadlaktice

ajme, koliko cvijeća u koži
sve su joj latice doletjele
sa široke, treperave suknje

pjesme joj, doduše
nisam razumio, te prebogate
pjesničke slike
i razigran, neobuzdan jezik
obeskućena kuća bitka

ma, tko će sve to povezat
u jednu treperavu, trepetljikavu misao

utopio sam se u njenom osmijehu
dok je sebe objašnjavala pticama

učinilo mi se da je to smeta, buni
pa ipak je ona psiholog po struci

a uživao sam u njenoj sreći
i rastopio se na kraju dana
s čašom piva u ruci

 

LJUBAV PJESME
Danijelu Župančiću

sve te aliteracije, asonance
oksimoroni i sinegdohe
je li pjesnik o njima razmišljao
kad je svoje zvonjelice pisao?

ili ih je, naprosto, disao, risao
osluškujući riječ kako zvoni
misao kako se u rimi razgoni
a glas mu je, u glavi, prštao

pjesnik je vjerovao da pjesma
iz njega može poteć’
kao ponornica il’ izronica
pa da on sam bude ta pjesma
njen izvor i uvir, vijavi tok

jer kad pjesnik povjeruje
da u njemu pleše Bog
tad je on odsvira u carstvu
njene nužnosti

pjesma je i zakon, i sloboda
ne možeš je uhvatiti,
ona je prava val-ptica
i tijelo i val, valtica
– a ona je svjetlost

a o stilskim figurama
pjesnik će kasnije
ponešto i naučiti sa crnih korica
iz pogovora urednika

i bit će mu to drago
pa će reć’:
gle, kako sam samo znao
a da nisam znao da znam

 

(Autor: Zrinko Šimunić)

Kategorije
Autori

Ariana Šubić

Rođena sam 28. lipnja 1994, godine, a živim u Petrinji. Već u drugom razredu osnovne napisala sam svoje prvo prozno djelo. Moja ljubav prema pisanju kao i sama mašta samo su rasle kroz život. Završila sam srednju školu u Petrinji za cvjećarku. S obzirom na to da volim i
crtati, slikati, fotografirati, a pod zadnjem učim i svirati klavijature mogu reći da sam uistinu kreativna i umjetnička duša. No ništa me ne ispunjava kao pisanje i dobra knjiga uz kavu.

Ariana Šubić

 

 

 

Kategorije
proza

KOMADIĆ KRUHA- Ariana Šubić

Lidija, žena okruglih trideset godina, spuštala se s prvoga kata poput neke starice.
Kroz jedini prozor na stubištu jutarnje zrake dodatno su pozlatile njezinu plavu kosu zapletenu u viklerima.  Tamo gdje je svjetlost udarala vidjelo se da joj je lice još zgužvano od mučeničkog spavanja. Nije nikako bila jutarnji tip, te se ljutila sama na sebe što smeće nije iznijela večer prije.

Svojim tankim, dugim prstima, lijepo njegovanima pridržavala se za ogradu. Kapci su joj napola prekrivali plavkasto sive oči, ostavivši samo sjene ispod očiju da se ističu. Nadala se da je neće vidjeti takvu u zgradi.

Kada je napokon tako kriomice ostavila smeće, vratila se u svoj stan. Kava je taman bila gotova. Ruke su joj drhtale dok je pokušavala zapaliti cigaretu. Primijetila je da mora popraviti lak boje fuksije. Na kraju je preklopila noge na stolcu ispijajući kavu. Još je bila udarena noćnom morom. Progonile su je poput čopora vukova zadajući joj migrenu svako jutro.

Nakon kave i ispijene čaše vina navukla je najlonke što tanje kako bi njezin porculanski ten ostao što izraženiji. Ako je na išta bila ponosna, bile su to njezine duge noge. Nakon što je obukla haljinu duljine do listova, obula je i jednostavne, a opet profinjene potpetice. Lidija je definitivno imala ukusa za odijevanje, kao i besprijekornu vještinu stavljanja šminke tako da sakrije svaku boru koja se prerano pojavila kao odgovor na razne izazove života.
Ipak ako je u čemu bila maher, onda je to postavljanje laganog i samozadovoljnog osmjeha.

Došlo je vrijeme njezinog jutarnjeg šepurenja po ulicama Zagreba. Tako stajući ispred ogledala, pogleda se još jednom i zadovoljna vidi da nije ni približno nalik osobi od prije sat vremena.

Obukla je kaput, uzela torbicu i izašla na ulicu.
Na Kvaternikovoj tržnici grmljavina tramvaja i ljudi progutala je ritam njenih potpetica. Zamalo je stala u lokvu vode što je iščezavala pod suncem bolnim za oči. Nabila je sunčane naočale.

Kupila je ljiljane.
Ruže je mrzila. Tako arogantne. Tako presigurne u sebe a tako lako propadljive.
Ljiljani su za nju bili tihi, dostojanstveni. Ljepota koju ljudi često ne razumiju.
Nosila ih je u ruci kao da drži nešto sveto, i sjela na terasu kafića.

Sjedila je tamo dugo, samo promatrajući. Svaki puta, kao prvi puta.
Starica na klupi hranila je ptice.
Isprva ju je taj prizor živcirao. Toliko perja, krila, pohlepe u zraku.
No starica se smiješila.
Kao da joj nitko ne može ništa. Kao da je svaka ptica zaslužila svoj komadić kruha. Prsti su joj trzali po stoliću kao da tipkaju Morseovu poruku. Zašto je onda to njoj oduzeto?
Zašto njoj nitko ne da komadić kruha?

Kad se vračala kući, zastala je kod cvjećarnice. Prodavač joj je pružio nešto nalik biljci.
„Ovaj ti poklanjam“, rekao je. „Nitko ga neće kupiti, a možda se još primi.“
Bio je to kržljavi puzavac, s nekoliko nečega što se možda moglo nazvati listovima.

Doma je, nježno, kao da drži pero, položila puzavac na prozorsku dasku.
Zatim je otvorila vino i zapalila još jednu cigaretu.
Dok je dim vijugao kroz sobu, gledala je prema puzavcu i pitala se kako će preživjeti.
Nije mu dala ime. Samo ga je pustila da bude. I znala je: to je njezin komadić kruha.

Godinama kasnije, u jednoj okućnici, rasprostro se puzavac po cijeloj ogradi.
Puzavac što je jednom davno dobiven – na poklon.

 

(Autorica: Ariana Šubić)