Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

TRG MALOG PLESA

(U sjećanje na Iris Supek)

Nakon napipavanja sjajnog kamena, trebalo je samo shvatiti da ne valja prenagljivati s plesom. 

Kameni prostor je bio pust i ništa nije vodilo ničemu. U vidokrugu od 500 metara, koliko je trebalo da se čovjek osjeća ugodno na trgu, nije se naziralo ništa osim kafića s poderanom tendom i fontane koja je djelovala tužno, kao da nema što ponuditi osim slijevanja u tihom mlazu. A to je bilo daleko od prštanja prema nebu koje se od nje očekivalo.

Vjetar je bivao sve jači i pomislila sam da mnoge stvari čini poetičnim.

I da se mnogo toga gubi s promjenom svjetla.

Grafit ‘Ja sam od onih koji gube’ smjestio se ispred krošnje koja je  zadržala dio zelenila, nesvjesna da smo ušli u duboku zimu.

Svašta se dogodilo, činilo mi se dok sam neodređeno bauljala prema lampama.

Bilo je utješno što nema nikoga, mogla sam na svojoj pozornici učiniti što mi je prohtje. Pored jedne svjetiljke sam zastala i dugo gledala u bijeli izvor.

Djelovao je kao da dolazi iz ogromne daljine, putuje iz druge dimenzije i rađa se upravo ovdje, pred mojim umornim očima.

Oči su mi se povećavale i zahvaćale ono što prije nisam mogla vidjeti: iskrice, crni okvir, pravilnost okvira.

Obuzela me zahvalnost od koje sam poželjela spustiti se na koljena i zamoliti svjetlost da mi napravi nove ruke. Oprati ih ispod tanke fontane.

Nalet zahvalnosti bio je toliko jak da me srušio ispod svjetiljke. Privukla sam noge prema prsima i nastojala disati.

Na trgu se prvo pojavilo dvoje; majka i kći, zatim troje; majka i dvoje djece, zatim jedno; gospodin u sivom kaputu i visokom crnom šeširu. Hodali su lako, nesvjesni dubine zime. Nitko me nije niti pogledao.

Nitko nas nikada ne gleda i ta činjenica oslobađa.

Dva koraka naprijed, tri natrag, bilo je pravilo malog plesa. Carstva sastavljenog od iluzija da nismo ušli u duboku zimu. I od straha da bijela svjetlost nije toliko ljekovita.

Nisam se dala smesti.

Trebalo je pustiti da mi izraste nova lubanja, da je blaga strujanja bijelog slapa čvrsto i nježno uglave na moja ramena.

Kosti će neko vrijeme škripati pri pokretima, no to nije bio moj problem.

Trebalo je samo shvatiti da je bijelo ljekovitije od zelenog.

I da ti ne voliš mene.

(Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković

 

Kategorije
Autori

Milana Peruzović Jakus

Rođena 1980. u Splitu, gdje je pohađala osnovnu i srednju školu gimnazijskog smjera. Filozofiju i kroatistiku završila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Boluje od eleutheromanie* i patološke empatije. Svakodnevno se liječi čitanjem i pisanjem. Svako toliko utisne u tipkovnicu hrpicu slova, iz koje se i oformio njen pjesnički prvijenac. S brojkama ima nerazjašnjenih računa. Svijet najčešće promatra kroz objektiv fotoaparata kako bi ga transformirala i kreirala po vlastitoj mjeri. Boluje od akutnog nezadovoljstva postojećim stanjem u društvu te kronične potrebe da stvari mijenja na bolje.
Dijagnoza: buntovnik, sanjar, nepopravljivi idealist.
Terapija: živi i sanjari uz more u rodnom Splitu.

* Eleutheromania – intenzivna i neodoljiva težnja za slobodom.

Milana Peruzović Jakus

 

 

 

Kategorije
poezija

Milana Peruzović Jakus- odabrane pjesme

PORED TEBE

Malena sam

kao
zrno gorušice
kao
kapar
špica masline
sjemenka lana
tučak cvijeta
padobran maslačka
kljun ptića
zub ribe
atom snage umirućeg tijela.

Nevidljiva

kao virus
na botunima od lifta
duh u sobi mojeg sina
gorčina na ohladnjelom ručku
što te čeka,
izostala prisutnost kada te trebam.

Nema me.

kao snijega ljeti
kao noću sunca
kostiju u ribi
crnih paunova
kao sretnih klaunova.

 

PREVIŠE

Čudno o nama sude, Marylin,
oni koji kažu
da smo dale – previše.
Kažu,
toga nije trebalo,
za to nema potrebe,
to se tako ne radi.

A ne znaju
da je naše bilo upravo – dati sve od sebe.
Mi nismo nosile ni metar ni vagu
na tržnice prijateljstva i ljubavi!

Mi smo se golile do kosti,
gulile kožu s vlastitih grudi
da bi pokazale kako je put do srca
jednostavan i otvoren.
O, mi smo htjele samo voljeti,
Ali njima je to bilo PREVIŠE.

Znaš li što je potrebno, Marylin?
Slojevi!
Milijun slojeva naslaganih jedni na druge,
slojevi koji se ljušte
polako, strpljivo, s oprezom,
kako gdje i kako kome.
Pa ne možeš tako,
jednom nepromišljenom gestom
odmah sa sebe sve oljuštiti!

Ti si se pitala kako raspetljati sve one niti,
kako da više ne bude čvorova,
a oni su od niti radili petlje
i divili se najzamršenijoj izvedbi.
Marylin,
sve će naše njima uvijek biti previše

jer
mi nikad ne nosimo ni metar ni vagu
ni škare za prekrajanje
na tržnice ljubavi i prijateljstva.

 

SUNCE

Kiša lije već dva dana.
Majka i ja sjedimo za stolom,
jedna nasuprot drugoj
i brojimo kapi koje udaraju
u stare rolete,
u okno prozora,
u krov kuće.
Kad naposljetku izađe sunce,
majka se raduje.
Ushićeno klikne napokon sunce,
a ja se pitam kako to
pa me nije vidjela
sve ove dane
na suprotnoj strani stola.

 

(Autorica: Milana Peruzović Jakus, Iz zbirke pjesama: Odjel za poremećaje pretjerane težnje za blizinom,Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture Stupno, siječanj 2025.)

Kategorije
Autori

Gabrijel Barišić

GABRIJEL BARIŠIĆ, rođen 04.05.1975. u Slavonskom Brodu, gdje završava i osnovnu i srednju Industrijsko-obrtničku školu. Diplomira biologiju i kemiju na Pedagoškom fakultetu u Osijeku

Od srednje škole se profilira kao pjesnik koji djeluje u nekoliko amaterskih udruga i na mnoštvu manifestacija, te osvaja i neke pohvale i priznanja. Godine 2006. objelodanjuje knjigu poezije „Prvi glas naše nove opsjene“ u uredništvu Književne udruge „Brod“. Godine 2011. objavljuje drugu knjigu poezije „Nadomjestak za nevinost“ u izdanju Matice hrvatske, ogranak Slavonski Brod. Godine 2012. osvojio je prvo mjesto u poeziji na standardu Hrvatskog sabora kulture i dobio plaketu „Mihovil Pavlek Miškina“. Godine 2019. objavio je roman „Zaumni Canto“,  2022. pobjedničku knjigu poezije „Hermesov trik“ na natječaju Diligo – libera i 2025. knjigu poezije „Karantena za osvetu“ u izdanju Književno – likovnog društva „Berislavić“ iz Slavonskog Broda..

Živi u Slavonskom Brodu, gdje je poznat kao aktivist za prava mentalno oboljelih osoba.

Gabrijel Barišić

 

Kategorije
poezija

Gabrijel Barišić- dvije pjesme

Skriveni svijet

U maglovito jutro
Sivilo postaje bistrina
kako postaješ sve manji
i pretvaraš se u životinjicu u grmlju
Ovdje je život ogroman
od mirisa zemlje i raslinja
Boje su oštre
Silno plava boja zraka
i zelenilo
I smeđe i crno
Kapi koje padaju
s grančica
Ovdje u sjeni
Istovremeno su i bistre i crne
Ovaj nevidljivi svijet
koji ovako buja
Podržava naš život
sačinjen od težine
Tvrdog materijala
A meka priroda tiho gnjije
i hrani
usta djeteta
Koje će sve zaboraviti
I sagraditi spomenik
Čovjeku

 

Sinovljeva pjesma

Na kraju sam bio prisiljen na ljeto
Zlatni ječam
jučer je bio zelen
Ali njegov sjaj svejedno je ubijen
sunčanim naočalama žudnje
za tabletama protiv boli
Zadržao sam vodu
(led ni ne poznajući)
Osiguravši si čvrstoću tla
i svjetlost svijeće
da je kiša ne ugasi
Potom se mogoh prepustiti
dešperacijama samosažaljenja
i samo meni značajnim sentimentalnostima
Nije bilo vina
Samo lijekovi
Na samoću kao zavjetovan
I kada je palilo
Sunce sam zamračio
Ne očima već doživljajem
Vodu sam dočekao kao boga jedinoga
I onda se povlačih polako po blatima
Onome koje daje život tijelima
I onome koje daje život
Da se po volji njime igramo

 

(Autor: Gabrijel Barišić)