Želim shvatiti zašto je sve bilo puno, zatim prazno.

O punom i praznom, tako se zvala odlična zbirka priča koju sam davno pročitala. U njoj se radilo o punjenju hranom, identitetom, osobnostima, osjećajima, navikama. A zatim čišćenju od svega toga.

A ono što još više želim jest izaći iz koordinata punog i praznog. Uhvatiti ljeto, barem jedno ljeto u životu, osedlati ga i odjuriti s njim u nepoznato.

Pokušala sam zahvatiti kao mrežom i ovo ljeto nakon što je otišao, ali svuda se prostirala ista pustoš i neumoljiva ravnodušnost valova. More koje je nekada djelovalo kao dom, bez njega je počelo izgledati kao namreškana smrt.

Što učiniti s tolikom prazninom, tijelom koje ne može podnijeti više niti malo napora, koje više nema cilj, svrhu i smisao? Koje samo želi leći i utonuti u mekano, u utješno, u ono što s njegovim odlaskom više ne postoji?

Možda to mogu ako uronim u more i više ne izronim.

Prazna ljeta djetinjstva nižu mi se pred očima. Visok neboder i pogled na grad. Prazan grad, tišina. Kilometri ispred mene. Što s tim vremenom, što sa samom sobom u tom vremenu? Crvena haljina, neobrijane noge, prve dlake na njima. S balkona svijet izgleda širok, nepregledan.

Ali možda je jednaka pustoš bila i s njim. Zašto mislim da je nešto bilo drugačije? Što mi se čini da je njegova prisutnost davala, čime je punila prostor?

Stojim do gležnjeva u moru. Prazna boca. Mogla bih se napuniti slanom vodom. Od izvora do ušća, od izvora do ušća, zvoni mi u glavi naslov iz stare radne bilježnice. Osnovna škola. Priroda i društvo.

Puna kuća – prazna kuća. On je punio kuću, činio je domom. Svojim govorom, nezaustavljivim, brzim, pronicljivim govorom, prvenstveno. Svojom pojavom koja je graničila između čovjeka i kućnog ljubimca, nekoga koga je bilo nemoguće ne pomaziti, ne zagrliti, ne zamoliti za zagrljaj.

Puna soba, prazna soba. On je sobu punio kretnjama, riječima, bujicama, hodom, idejama, slikama koje su otvarale nove slike.

Tko sam bila u toj sobi? Sada kada stojim do gležnjeva, pa ću malo kasnije do koljena i još kasnije, do bedara u slanoj vodi, tko sam zapravo bila? Voda će uskoro doći do ramena. Stijene oko mene. Tko sam sada?

Pokušavam se sagledati: puno- prazno.

Pun vrt, prazan vrt. Njegovo cvijeće, ukrasi, stolice, drvo, ptice. Nemogućnost šutnje, nemogućnost puštanja praznini da preuzme.

Bila sam samo okvir, čini mi se. Ogledalo u kojem se volio ogledati. Ili: bila sam praznina iz koje je uzimao zrak. I on je ponekad morao udahnuti.

Bila sam nabor koji je valjalo izravnati, poderotina koju je trebalo pokrpati. Pukotina u staklu.

• Ne znam kakve ljubavne izjave želiš? Što trebam napraviti? Smijem li večeras ostati kod kuće? – pitao bi s lažnom naivnošću.

Željela sam samo osjetiti da sam stvarna, da postojim, da sam organizam, nešto više od zlatne ribice koja bi se ponekad sakrila u jednom uglu akvarija i prekrila svim perajama kao da se želi još više utišati.

Više od biljke koja raste u beskraj ako joj pokloniš samo malo pozornosti, zraka i vode.

Ali i to bi bilo dovoljno. Živo biće, bilo kakvo, u njegovim očima: biljno, riblje.

I, mogu li se ikako vidjeti, osim kroz njegove oči? Kao riba, biljka, okvir, možda jedan od ukrasa za dvorište.

Ulazim dublje u more. Sumrak je.

Što se zapravo događa u moru? Život buja, mogu vidjeti kada pogledam sasvim malo ispod površine. Nenametljiv život, onaj koji se bavi svojim poslom, svojim preživljavanjem. I samo time.

Sada sam već u moru do vrata i čudi me to što ne mogu povratiti snagu u rukama, ne mogu zaplivati, ne mogu poželjeti doći do druge obale, do pijeska koji bi svojom mekoćom poslužio kao utjeha.

Sjajna zadnja scena, pomišljam. Samo zalazak i netko tko stoji do vrata u slanoj vodi i ne zna koliko će tu dugo ostati i hoće li se odgurnuti nogama prema horizontu i može li se snaći toliko, barem toliko, da otpliva par krugova i vrati se na obalu? I ima li snage za vraćanje do kuće? Ima li snage za umiti se, leći, ispružiti ruke i noge? Ima li želje za ičim sada kada više ne postoji osim kao praznina: prazna grobnica, prazno nebo?

A on je bio ono što je punilo.

Barem sam željela da to bude samo on; nitko drugi.

Pa, čime je zapravo punio, osim riječima, konceptima, uvjerenjima, idejama, dogmama, propovijedima, beskrajno dugim, beskrajno nebitnima?

I zašto sam pratila propovijed i onda kada sam je smatrala sasvim pogrešnom?

• Ako tako to vidiš, možda se i ne bismo trebali nalaziti.

Pa bol. Pogrešno vidim. Naravno, naravno da nije tako, molim te nemoj ići, pomišljam, umjesto: doista, vjerojatno i ne bismo.

• Stvari su onakve kakve jesu. Ja nisam ti.

A onakve su kakvim ih on vidi, i zašto nisam uspijevala pružiti otpor tome? Samo zbog sobe, kuće, vrta koji su postajali sve puniji, sada se tamo počela nalaziti sakupljačka riznica od zemlje, od vaza, od trava, od gnjilih limuna, od starih pernica, od daščica koje nisu služile ničemu, kalendara s bogorodicama.

• Čini mi se da sam ja ovdje višak. U tebi nema mjesta za dvoje.

Rekla sam dok smo hodali po parku.

• Mi smo samo jako različiti, zato me ne razumiješ.

Ali ja sam razumjela sve, već u prvih nekoliko tjedana, intuicija je divlja zvijer kada je pustim iz kaveza, poždere sve pred sobom, raspara fine jastuke koje si stavio na fine fotelje, ne možeš je pripitomiti, ne možeš je prevariti.

• Trebamo samo još vremena da se ‘podesimo’.

Ali koliko vremena? mudro i lukavo si to smislio. Kupuješ vrijeme za nagomilavanje sebe; tvoji debeli, krvavi ostaci se lijepe po zidovima. Ruka. Dio kose. Dio trbuha.

A ja ne mogu ništa od toga napustiti. Držim se za svaki tvoj dio kao da je svet, kao da u njima otvaram crkvena vrata, čujem muziku, osjećam miris tamjana. Stavljam prste u svetu vodu i zatim se njome dodirujem.

Nešto je u tebi za mene sveto, posljednja spoznaja, s glavom ispod vode.

***

Ono što je sveto, to je puno; ono što nije, to je prazno.

Mogu li napuniti svoju prazninu još nečim osim tobom, mislim, dok s mene curi slana voda, dok mi more napušta usta, pluća, ruke. Dok se slika oko mene opet sastavlja i opet sam tu, živa, među ljudima.

Komešanje na plaži. Što je bilo, zašto sam se gotovo utopila? Tko je kriv?

Zaista: tko je kriv?

No, svi ti ljudi, mislim mokra, umorna, zadihana, svi ti ljudi ne stvaraju puninu, ne ispunjavaju, ne probijaju granice kože, čak niti onda kada mi spašavaju život.

I što uopće znači spasiti život? Kako se to radi?

• Uvijek ću biti s tobom.

Ali  nisi bio, a bol je preuzela prevelik dio mog tijela i nisam se s tim znala nositi. Morala sam ući u duboko, u nepoznato, u ralje koje su se oko mene sklapale u obliku valova.

U namreškanu smrt.

Ispod vode bilo je ugodnije: nesvjestica, nemoć, nemogućnost prisjećanja, pomicanja. Slabost koja se širila oko mene kao pelerina.

A zatim noć. Valovi jednolično udaraju u obalu: noć.

***

Dane je nekako potrebno premostiti, moram naći način. Naizmjenično, obuzimaju me bol, groznica i tupilo. Tijelo nastoji izbaciti bol znojenjem, suzama, osjećam kako ga pokušava maknuti iz svojih pora.

A tko ostajem osim tijela, što je ono u unutrašnjosti, meko i ranjivo, to do čega si ti stigao, a onda kao da nisi znao što i kako dalje s tim?

Tko sam osim tijela?

Kakva je nutrina? Spužvasta, pahuljasta, svilenasta? Kako da pridobijem sebe, onu sebe koja je unutra, kako da je izmamim van, tako da s njom mogu imati otvoren razgovor, s tim jadnim koje se šćućurilo negdje između crijeva, pluća, slezene?

I što ako nema ničega, ako sam samo tijelo koje je reagiralo na drugo tijelo, na drugu osobu, na obećanje nečega što se na kraju nije izvršilo?

Što ako su tkiva samo nastavila postojati, krv samo nastavila teći i obilaziti organe?

Kao vrućina i hladnoća, jesu li samo takve i senzacije koje sam imala prema tebi?

Vrijeme prolazi i dugo i pusto ljeto se odmotava mirno. Ne traži ništa, ništa i ne bi moglo dobiti od mene, mirno se ljuljuška, udiše i izdiše. I ja se, zajedno s njim, želim mirno ljuljuškati, udisati, izdisati, ne osjećati ništa, ne misliti.

***

Na kraju se to i počinje događati. Udisaj, izdisaj. Potpuni mir. Kao da pratim rast i pad sjena  u danu. Nešto se uzdiže, nešto se spušta. Ljudi se kreću po vrućem trgu i čini mi se da im mogu predvidjeti kretanje: svakodnevno, neobavezno i obvezno kretanje. Ono što moraju, ono što žele, i ono što bi htjeli napraviti umjesto onoga što čine.

Samo promatram, i moje oči postaju gotovo nepomične, kao od lutke.

Samo promatram, jer je još prebolno pomicati se, zrak je pregust. Ne mogu ništa niti reći, sve je još uvijek samo bol, bol rane koja ne zarasta.

No, bol više nije jaka. Sada lagano, podmuklo titra ispod površine. Jedno sam je vrijeme željela pretvoriti u nešto drugo, u radost, u snagu, u ljutnju, ali shvatila sam da će to samo dodatno iscrpiti već slabe izvore energije. Bolje je ništa ne dirati, bolje je samo promatrati.

I zatim, s promatranjem, neprestanim, tihim promatranjem, dolazi i do skidanja koprene.

Ispod svijeta koji postoji i u koji netremice gledam, otvara se novi svijet. Nisam sigurna po čemu se razlikuje od onoga u koji sam gledala, sve je to nalik slojevima nekog povrća, poput luka ili kupusa. Ništa se ne razlikuje u svojoj biti, ali svaki sljedeći sloj otkriva novu svježinu, jasnije boje, bolju sliku onoga što ta stvar doista jest. Dolazim do jezgri, barem se tako čini, svakog predmeta.

Je li to tako, dolazimo do onog bitno samo ako se jako, mirno i tiho zagledamo u to?

Mogu li to, mislim nakon mnogo, točnije dvanaest mjeseci koji su prošli tako, u promatranju, pokušati i s njim?

***

Nalazimo se u tišini zelenila. Zelenilo oko nas čini čudesan spoj labirinta stabljika, trava i žbunja. Njegove oči poprimaju zelenu boju, u njih se usađuje ples ljetnog lišća. Ne govorim, ne usuđujem se. I ne želim. Želim ga samo gledati, vidjeti ono ispod, ono što dosad možda i nisam ugledala. Ljepše je šutjeti i promatrati njegovu razigranost, način na koji njegove oči razgovaraju sa svime oko sebe, osim sa mnom.

Zatim gledaju u daljinu.

• Što bih mogao učiniti da opet budemo zajedno?

Pita.

I tada znam da je to nemoguće.

Njegove velike ruke i dugi prsti nespretno premještaju šalicu kave po stolu. Njegovo čelo je naborano kao da rješava komplicirani matematički zadatak i znam da mu nema smisla reći da sam skoro ostala duboko ispod vode jer je tamo pritisak bio manji nego udisati zrak u kojem ga više nije bilo. Znam da nema smisla reći da je njegovo tijelo, osmijeh, snaga koju je donosio u svaku prostoriju, bilo ono što je na neki način i moje udove navodilo na pokrete, na pomicanje, na poletnost. Motiv za ustajanje iz kreveta, za izlazak, za govor.

Zatim, samo pad, pad u duboko, ali prazno, pad koji nije prestajao što god se oko njega događalo, kao Alisa kroz rupu.

• Učinit ću sve što mogu.

Njegov pogled još uvijek kruži po zelenilu, sada već divljem, onom koje mijenja boje iz kričavo zelene u tamno zelenu, iz jednih u druge nijanse, njegov pogled kao ptica nastoji probiti labirint grančica i vinuti se u visinu.

Postoji sigurno plava, slobodna rupa neba u koju on može odletjeti, prema gore, a ne prema dolje kao što se to dogodilo meni. Gravitacija me povukla do središta zemlje, ili barem do morskog dna, dok je njega odsustvo mene vinulo u zrak, visoko, tamo gdje anđeli pjevaju vedre pjesme.

• Ne moraš ništa više učiniti- i to zaista mislim u tom trenutku. Uvjerena sam da mora otići, da je moje samo da ga odriješim i otpustim od sebe.

Pratim njegov pogled i zaista iznad nas, u gustom zelenilu, ugledam plavu pukotinu.

I zatim ugledam njegovo tijelo, tanko, vižljasto tijelo, vretenasti struk, kako se smanjuje na veličinu guštera i bježi uz deblo drveta u prazno, u nebo, kroz gustiš, grmlje i žbunje, kroz koloplet trava, cvijeća, korova, u prazan, slobodan, poletan dio gdje više nikada neće biti moje gustoće koja ga je gušila, cijedila, koja ga je naganjala preko sedam mora i sedam gora.

A duboko u zemlji je moj Bog.

I tada mi namigne, iz tame.

I znam da je potpuno pogrešno pokušati nestati. Da je jedino što mogu, što doista mogu, pokušati, razdvojiti ostatke onoga što nas još drži, sastrugati preostali vosak.

Potražiti ono blisko sebi, zarivajući ruke u zemlju.

Odvojiti se od onog praznog, bliskog njemu i samo mu mahnuti dok gledam kako nestaje iz obzora poput siluete aviona.

Bit će sretan; ja ću biti sretna, ponekad, često.

Jedno drugo ne pobija.

Godinama nakon, također : jedno drugo ne pobija.

(Priča je originalno objavljena u časopisu Književna republika,Zagreb, srpanj–prosinac 2025. Broj 7–12)

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

Zato što pišem

• Zato što pišem!

Viknuo je, činilo mu se, ali nije mogao biti siguran, u glavi mu je tutnjalo, a ona je samo tamo stajala, oštra poput bridove neke opasne crne planine na koju se nikada nije želio popeti, pa kako to da se onda penjao, danonoćno, kako to da je ikada imao potrebu dotaknuti njezino tijelo kada sada samo želi napustiti to tijelo, tu sobu, tu kuhinju koja se sva prelijeva iz narančastog u crno, iz crnog u narančasto.

Klišej, ja sam klišej, misli dok je mrzi.

Svi ovako završimo, u mržnji. Ljubav pa mržnja, neodvojivo, misli dok gleda njezine traperice. Smršavila je, to ne može osporiti, lice joj je još uvijek gotovo mladoliko iako je davno prošla šezdesetu i dobro se drži, ali što to uopće znači ‘dobro se držati’ kad je njezino carstvo svedeno na ovo narančasto: kuhinja, lampa, stol, stolnjak, kauč, što joj vrijedi držanje i linija i zdravlje kad će sada opet ostati sama između stolica?

On će izaći, već je obukao kaput i cipele za koje mu se čini da su se pri vrhu gotovo savile, kao klaunske cipele, ali on i jest klaun, bio je klaun svih trideset godina braka, nastojao se probiti kroz ovo šipražje (crno, narančasto) sa sabljom humora, ali humor je u njenom svijetu (stolica, kauča, stola, stolnjaka) drugačije kotirao, uglavnom isparavajući kroz prozor.

Ok, boomer, rekla bi mu kći na sve ovo, izrugujući pritom njegove pokušaje, humor, staromodne stavove, ali tko je tu kći odgojio i othranio tako da posprdno može zabacivati kosom i smijati mu se i davati mu glupe nadimke za koje smatra da su jako duhoviti? Opet on. Opet- on.

Ona se pak sve više približava, a u ruci drži kuhaču. Kuhala je, kuhat će, samo zdravo, mučilo ju je zdravlje, sada samo zdravo, kuhano, dok on jede sireve i kruh, ništa ga drugo ne može zasititi brzo i efikasno, a to mu treba: brzo i efikasno.

• Pisao si. Nekada. Sada više ne pišeš.

Odvrati ona pobjednički. Pobijediti, to je ono što želi, što je uvijek željela. Samo, oko čega se uopće natječu? Ako joj smeta što on više ne piše, što više ne može pisati, onda ga je trebala poticati, barem ponekad pohvaliti njegovo pisanje. Prije će biti da joj se ono cijelo vrijeme gadilo. Njegovo kuckanje po pisaćoj mašini. Jednoličan, rezak zvuk. Njegovo hodanje prema kuhinji, njenoj kuhinji (zašto njenoj?), uzimanje čaše vode, vraćanje za stol. Buljenje u prazan papir.

• Zašto je svjetlo upaljeno usred bijela dana?

Njezin povik iz kuhinje.

I tako dalje. Satima, danima, mjesecima. Šuljanje po čašu vode, po malo hrane. Osjećaj njezine prisutnosti u kuhinji, u hodniku. Mirna, tiha, možda priljubljena uza zid. Tako ju je zamišljao. Do vrha napunjena mržnjom. Zašto i ne bi bila? Nestajao je u slova. Ni sam ne zna u što je nestajao.

• Dakle? Možeš li tada doći po stol?

Njezin ga glas izvuče iz sjećanja.

Ne mogu, zašto ne možeš, zato što pišem, ali ne pišeš više, i to je bilo to.

Morao bi moći doći po stol, stoji tamo u kutu, ispod polica, još od razvoda, godinama. Ne skuplja prašinu, to se ne bi moglo reći, ona ga čisti, kao da ga nečim i glanca. Odjednom, kao da može pomirisati sredstvo koje polijeva po njemu i mora izaći, samo što prije izaći odavde.

• Da!

Vikne, očito neočekivano jer ona uzmakne, a ruke kao da joj se opuste od naglog zvuka odobravanja.

• Da, više ne pišem i doći ću.

Ponovi nešto smirenije, tek toliko da je zbuni za dovoljno dugo vremena da može pobjeći.

• Opet bježiš!

Govorila mu je stalno i bila je u pravu, nikada ništa nije znao riješiti, sve rasprave su ga obilazile kao kužnoga, odlazile nekamo daleko od njega u jatima.

• E pa i bio bi red da dođeš, jer…

Promatrao je drvena izlazna vrata kao jedini pojas za spašavanje. Da, bio bi red, da. Kima.

Odjebi i ostavi me na miru, misli.

Preskače nešto na podu, što je to pobacala? Neke stare krpe, metlicu, zapinje o nju tim čudnim cipelama koje se savijaju naprijed i gotovo doskoči do vrata.

• Vidimo se onda, idem na predstavu – laže.
• Pazi, lift nije radio, ne znam kako je sada, možda bolje da odeš pješke.

Hoću vraga, misli, deset katova pa pješke, tko zna ima li u na tom stepeništu uopće svjetla.

• Vidjet ću prvo ima li lifta!

Vikne iz hodnika.

Dolazi do lifta u drugom hodniku. Ostavio ju je na ulaznim vratima. Zašto ih nije zatvorila? Čemu sada ovo pretvaranje da joj je stalo do toga hoće li on ući u lift?

• Onda?

Začuje njen glas.

• Radi!

Vikne samo da je se riješi, nije ni pritisnuo gumb. No, unutar crne rupe, nešto se pomiče, kablovi na kojima lift putuje su uigrani. On pažljivo pritišće gumb i čeka. Čini mu se da je ona konačno zatvorila vrata. Ona i njeni stolovi, police. Zašto je uopće danas dolazi, naivno je došao na kavu i onda taj stol, pisanje, to kako nikada nije ništa vrijedio u braku. Kao da je isto bio komad namještaja. Pa, zapravo je i bio, zar ne?

Hvata ga glad. Samo se treba maknuti iz ove proklete zgradurine, uvijek ju je mrzio, srećom, konačno se svega riješio: nje, zgrade, kći je samostalna. Možda i može otići na neku predstavu, misli dok čuje kako je lift tiho zakašljucao dok se zaustavljao na njegovom katu. Otvara teška vrata i osjeti sigurnost narančaste nutrine lifta.

Narančasto ga pak opet previše podsjeti na kuhinju. Zašto lift, od svih boja, mora biti baš narančast? Od te ga boje bole oči i kao da mu nadražuje živčani sustav mnogo više nego što bi trebao.

Predstava, da. Mogao bi sada malo proguglati, vidjeti je li u onom kazalištu na koje je prvo pomislio ili možda večeras uopće ne igra. Sad kad izađe će… ali zašto ta vožnja traje tako dugo? Prvi kat, prizemlje, je li već u prizemlju? Lift se lagano spušta niže, ali kamo niže, zar nije u prizemlju?

Lift stane uz tihi škljocaj, ali vrata se ne otvaraju.

Promatra tipke na liftu. Tu je ona za alarm. Nju treba pritisnuti, odmah. Ako nije u prizemlju, onda je u… podrumu? Dobro, sve bi se brzo trebalo riješiti, samo treba nekoga nazvati, ili, ako mobitel nema signala u podrumu (provjeri- nema, naravno), pokrenuti alarm.

Začuje zvuk otvaranja vrata. Lift je očito napravio svoje i sada kao da ga prepušta novim prostorima.

Ok, boomer– kao da opet začuje kćerkin glas. Nosi se sad s ovim.

Nestane svjetla. Lift je stao, krepao, bivša žena je bila u pravu. Zašto bivša? Još je sve jednako naporno kao što je i bilo. Kao da je ona kriva za to što se lift upravo pokvario ili opet pokvario, koja obrnuta logika, zar ga nije upravo ona poslala stepenicama?

To je ova zgrada, uvijek ga je mrzila, tu je jednom slomio nogu jer je krivo stao, da ne spominje onaj prokleti balkon…

Uglavnom, mrak. Ništa od alarma, ništa od telefona, samo ovaj podrum. U kojem, koliko se može prisjetiti, nikada nije bio, čak ni kada je njegovoj kćerki lopta upala u otvor od lifta i završila u njemu. Što bi uopće radio u tom podrumu? Ima li tu ičega?

Izgleda da će saznati.

Uključi svjetlo na mobitelu. Ono što njime dohvaća je suprotni zid podruma. Na njemu, također- ništa. Nikakvih vulgarnih škrabotina, nikakvih benignijih izjava, izjava ljubavi ili mržnje. Okreće mobitel po čitavoj prostoriji, no i dalje ništa. Najprazniji podrum koji je ikada vidio. Bijela kocka. I najčišći, koliko može primijetiti. Na podu nema prljavštine niti prašine. Niti bolnički podrumi nisu ovako blistavi. Umirujuće.

Aha, ipak je pogriješio. Na jednom od zidova vidi nešto crno. Rupa?

Ulaz, djeluje kao ulaz.

Približava se. Doista, riječ je o tunelu koji nekamo vodi. Vjerojatno nekamo izvan podruma, ali zašto tunel, zašto ne stepenište? U svakom slučaju, lift miruje u mraku. Hoće li još neko vrijeme ostati ovdje ili krenuti kroz tunel? Ako još neko vrijeme ostane, hoće li nešto time dobiti? Treba početi razmišljati praktično i racionalno, kao što mu je bivša žena uvijek govorila: dosta sanjarenja.

Ali ne može se sasvim odlijepiti od sanjarenja, kao da ga i dalje proganjaju, čak i ovdje, u ovom podrumu. Možda je ovo neki san ili priviđenje? Uštipne se za donju stranu ruke, tamo gdje je koža najtanja. Osjeti bol, dakle ne sanja (iako priznaje da je mnogo puta i u snu osjetio bol, jednako snažno kao i seksualni vrhunac. Dakle, ovo nije pouzdana metoda.)

No, pretpostavi da ne sanja, da je tunel ovdje i da nekamo vodi. Treba samo polako ući u njega, osvijetliti ga mobitelom, provjeriti ima li štakora ili žohara.

Osvijetli zidove, ali dočeka ga jednaka bjelina i čistoća kao ranije. Sva ta bjelina i čistoća, kao da je njegova žena sišla dolje u ovaj podrum i ribala zidove. Ona je to u stanju i napraviti, nije niti sumnjao. Nisu im trebali čistači, ona je dovoljna. No, sada treba ići naprijed, treba vidjeti što je na kraju tunela, kako bi rekli.

Nada se svjetlu, ali u svim pričama i legendama, svjetlo znači da je došao do kraja, susret sa smrću. Možda je lift pao i on je poginuo u njemu, a ovo je produžetak koji mu njegov vlastiti mozak omogućava za kraj? Mogao mu je onda omogućiti i nešto veselije.

Ali što je ono tamo, doista svjetlo ili samo odbljesak njegovog mobitela? Ne. Približava se izvoru. Ono je doista svjetlo, kao neka prostorija koju može vidjeti kroz tunel. I tamo su neki ljudi. Gasi svjetlo na mobitelu i približava se prostoriji. Je li to.. ona? Njegova bivša žena. Opet je u njihovom hodniku. I… on? Ali mnogo mlađi, sigurno dvadesetak godina. Sijeda kosa prošarana mu je sivim vlasima, ili je siva kosa prošarana sijedim vlasima.

• Zato što pišem!

Uzvikuje on. Bivša žena također djeluje mlađe, ali manje od njega jer je ona i manje ostarjela. Zar je i tada koristio tu bijednu frazu, da piše?

Odjednom mu se javi i sjećanje, jasno i neumoljivo. Da, istina, i tada je pisao. Ali, pisao je svojoj tadašnjoj ljubavnici: duge poruke i pisma u kojima joj je pokušao dati do znanja koliko mu nedostaje i koliko želi napustiti ženu. I želio je, samo nije znao kako. Ostaviti nju i kćer tada mu se činilo nemogućim, iako je kći već bila dovoljno odrasla. Dijete nikada nije dovoljno odraslo za tako nešto, mislio je. Pa ipak, na kraju je, mnogo kasnije, ipak otišao, zaključio da ne može više. Samo, te ljubavnice tada više nije bilo na vidiku i nije bilo šanse da mu se vrati. Nastavila je neki drugi život, daleko od njega. Nije ju mogao okriviti zbog toga. Je li ju volio? Više nije bio siguran. Znao je samo da ga žena više nije voljela i da je samo želio biti voljen. Opasna želja, kao što je kasnije naučio.

Pa ipak, ta je izlika, pisanje, bila smiješna i tada kao i sada, pomislio je. Sjećao se te noći, žena je željela da zajedno odu u posjetu njenim roditeljima, a on je imao susret s drugom ženom, koja mu je tada bila pojas za spašavanje, ako je već i nije volio. A nekada je pojas za spašavanje važniji od velike ljubavi, to dobro znaju svi oni koji su se ikada utapali.

Prozor se naglo smrači. Tunel je opet bez svjetla. Možda bi se trebao vratiti do lifta? Možda je proradio. Nasmije se u tami. Pa, zar nije već zaključio da se nalazi u nekoj varijanti zagrobnog života?

Nastavlja dalje, pitajući se je li mu svjetlo s mobitela uopće potrebno. Dogodit će se ono što se treba dogoditi, sada je to sasvim jasno. On više ne kontrolira događaje, ako je ikada to i činio. Zapravo, kada bolje promisli o tome, misli dok grabi beskonačnim tunelom, vjerojatno i nije. Radio je ono što se od njega očekivalo, ono na što su ga navodili prvo roditelji, zatim institucije, zatim žena, zatim kći (OK, boomer). A zatim je radio ono što je mogao kako bi izbjegao sve to što se od njega očekivalo. Bježao je u sve ono što mu je bilo dostupno. Nikada u ovisnosti, to mu nikada nije ležalo. Alkohol ga je umarao, sve što su drugi koristili kao pogonska goriva, njega bi samo sravnalo sa zemljom i vraćalo na probleme od kojih je nastojao pobjeći. Ali ljudi, proslave, predstave, domjenci, druženja, putovanja, sve je bilo pauza, sve je bio odmor od onoga što ga je čekalo kući: ljutita žena i kći koja ga gleda podrugljivo otkad je prohodala.

Novo svjetlo ga ne iznenadi. Sada samo treba dočekati sve ono što će mu se otvoriti i ono što je, očito, zaslužio. Nova scena i opet on, hodnik, žena i njegov sveti uzvik:

• Zato što pišem!
• I zato ne možeš provesti niti malo vremena s malom?

Novo ga sjećanje ne iznenadi. Nije mogao provesti mnogo vremena s kćerkicom kad je bila mala. Njezina nezaustavljiva energija i zahtjevi bi ga brzo umarali pa bi se vraćao nekom projektu na kojem je upravo radio dok je ona i dalje skakutala oko njega s brižno zavezanim kikicama, neumorna.

• Tata, moj draagi tata!

Ciktala bi, dok je on samo zamišljao kamo bi se mogao skloniti od te frekvencije koja mu je stvarala mučninu. Djeca, mislio je. Jedno je premalo, dvoje je previše. Zato se nikada i nije odlučio na drugo. I jedno je, katkad, zapravo često, bilo previše. Ljudi koji su tvrdili da ih vlastita djeca uopće ne umaraju djelovali su mu kao potpuni lažovi i ništa drugo.

Ali i tada je također pisao. Pisao je molbe za novi posao. Na poslu se već dugo osjećao umorno i razdražljivo. Na najmanju bi sitnicu počeo vikati na podređene i pio je neumjerene količine kave. Ponekad je vikao i na nadređene, što mu se nije uzimalo kao pozitivno. No, sve molbe koje je napisao je jednako tako i bacao u smeće. Nije imao hrabrosti za promjenu, znao je to. Ipak, bilo je zanimljivo pisati raznim poslodavcima o tome što bi on to sve mogao ponuditi upravo njima. Toga nije bilo mnogo, ali papir je trpio sve. Koš još više. A njegova žena najviše. Šuljao se kraj nje prema narančastoj kuhinji po još jednu čašu vode dok se malena plela po sobi, a on zamišljao poslodavca koji će ga dočekati oduševljeno, raširenih ruku.

• Gospodine, nedostajao nam je upravo netko kao vi!

A on bi, sav smeten, pognuo glavu i skromno se nasmiješio, konačno osjećajući pripadnost. Ili barem to da je negdje potreban, da se na njega neće nitko ljutiti ili mu se rugati zbog njegove nesposobnosti i šeprtljavosti.

Neposlane molbe. I njegova žena, još jednom izbezumljena zbog njegovog pisanja. I stara pisaća mašina koju je tada koristio, jer je ovo sjećanje bilo još davnije, još starije.

A zatim se, kao i prethodno, i ovo svjetlo ugasilo. Prozor kroz koji je promatrao otužan prizor sebe i bivše supruge, postao je još jednom samo zid tunela.

Idemo dalje, pomislio je. Samo, ako je ovo vječnost, možda će i u njoj morati početi razmišljati o nekom potencijalnom bijegu, rupi kroz koju će se moći provući.

Nastavlja kroz tunel. Čini mu se da već hoda satima, možda i duže.

U daljini, ponovo, naravno, svjetlost. Nije imao strpljenja za ove situacije dok su se događale, ali sada nema izbora, mora ih ponovo proživjeti. To je kazna, ili možda iskupljenje za sve što nije napravio onda kad je trebao. Izgleda li tako posmrtni život? Kao niz iskupljenja?

Treće svjetlo dočeka ga ponovno u hodniku. On, žena, njihov hodnik. Klasika. Samo, ovo je najudaljenije, najdavnije sjećanje. U hodniku nema ormara koji su tek kasnije ugradili, nema niti tepiha. Sve je novo, osim njegovog vječnog usklika:

• Zato što pišem!

Da, bio je toliko lijen da nije pomogao ženi niti pri selidbi. Mogla je već tada znati da se niti kasnije neće posebno iskazati. Nije trebala imati dijete s njim, to je sigurno. A on vjerojatno nije niti trebao imati dijete uopće. Možda ga kći, ispod sve te podrugljivosti ipak voli, ali sigurno je mogla naići i na boljeg oca, nekog tko bi je ponekad pitao: kako si? i to zato što ga to stvarno zanima, a ne zato što ga na to navode dužnost i krivnja. Jadna kći. Mogla je doista i bolje proći. Kao i njegova žena. Kao, uostalom, i on. Ne može reći da je uživao u svemu tome, baš kao niti u bjegovima. Oni su mu tek budili nove nalete krivnje.

No, i u ovom je sjećanju, zna, pisao. Pisao je pisma roditeljima o tome da mu pošalju više novaca. Nešto je pokušavao izgraditi, podići obitelj, pisao im je, trebala mu je financijska pomoć, a sa svojim poslom nikada nije uspio dobro zaraditi.

Dok se i ovo sjećanje postepeno gasi, on razmišlja je li njegova žena čitavo vrijeme znala da on zapravo ne piše? Ne ono što je svih tih godina govorio da piše: knjigu. Naravno da je znala, ali zašto je onda na tu ispriku pristajala? I zašto mu je onda nedavno (iako se sada to činilo kao u prošlom životu) rekla: Pisao si. Nekada. Sada više ne pišeš.

Možda ju je ipak, kao i sebe, uspio držati u nekom uvjerenju da, dok sjedi za pisaćom mašinom, kasnije za kompjuterom, kasnije za laptopom, doista piše nešto važno, nešto što bi jednog dana moglo biti ukoričeno. Ali, još važnije mu se pitanje nametnulo nekoliko trenutaka nakon toga: zašto to nije i činio?

Imao je ideja, imao je i vremena, imao je praznog hoda koji je bio ispunjen dugim sunčanim poslijepodnevima u kojima je ležao na kauču i gledao u zrnca prašine na suncu. I čekao. Što je čekao, nije više bio siguran, valjda trenutak u kojem će se opet dogoditi nešto što bi zahtijevalo njegovu reakciju. Bilo što. To da žena poviče: ručak! Pa bi onda to i dočekao. I tako je vrijeme prolazilo.

Ali, napisao nije ništa. Ako bi i počinjao, brzo bi te stranice gužvao i bacao u koš. Nije da nisu bile dovoljno dobre, ali nisu bile ono što je zaista želio napisati. Nije krenuo od one jedne jedine sasvim iskrene rečenice od koje treba krenuti, kako je negdje pročitao, i zato nije uspijevao pisati dalje. Da je barem shvatio koja bi to rečenica bila za njega, možda bi sve poprimilo drugačiji ton.

A sada je bilo gotovo.

Hodao je dalje kroz tunel, nešto sporije jer je sada već znao što očekivati: sljedeće sjećanje u kojem ispada kreten (zato što pišem!). Ali, dogodi se nešto drugo: dospije do kraja tunela, do zida. Tunel je tako završavao; bijelim, čistim zidom. Nikakvo svjetlo na kraju, nikakav prolaz u neki drugi dio, dimenziju, prostor.

Možda je to onda to za mene: jadan život pa i ovako jadan kraj, pomisli. No tada svojom cipelom s klaunskim vrškom ugazi na nešto tvrdo. Podigne nogu i osvijetli pod mobitelom. To je flomaster. Otvori ga. Obični crni, tanki flomaster.

Nasmiješi se, uzme ga u ruku i osvijetli zid ispred sebe. Razmisli jedan trenutak, a zatim velikim, crnim slovima napiše:

Mislio sam da želim pisati. 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

(Tekst je originalno objavljen u časopisu Književna republika, Zagreb, siječanj–lipanj 2025. Broj 1–6)

SPREMNOST ŽRTVOVANJA I RAZUMIJEVANJA NAŠE OKOLINE O  KOMPLEKSNOSTI  PARKINSONOVE BOLESTI I NAŠE PATNJE, OBRNUTO JE PROPORCIJALNO DUŽINI VREMENA KOJE PREŽIVIMO PRIJE SMRTI.

ČIM PRIJE TIM BOLJE !

Mrak je svuda oko mene. Trčim pun straha i tjeskobe. Ne znam zašto. Bojim se da će me uhvatiti. Zadihan stanem. A onda zašume grane breze, kroz grmlje gledaju me stotine raznih likova koji se mijenjaju  kako vjetrić puše.  Iza stabla nalukavaju se  neki opasni tipovi. Nije to sve lako opisati jer ih ne vidim jasno i samo ih materijalizira osjećaj u meni. Bježim u strahu, a u stvari želim da me ulove, da me nema. Vičem na sav glas zazivajući pomoć. Netko lupa po zidu susjednog stana. U prijelazu u stvarnost otvaram oči a veliki pauk me gleda  iz ugla sobe. Vičem na njega neka dođe, neka me uzme. Buka iz hodnika sve je glasnija. Slušam. Čujem da netko lupa po vratima. Policija! Prestrašen pomislim da se ne ljute  na mene. Zvono .Dugo. Glasno. Otvaram. Čovjek u plavoj odori i do njega dvojica u bijelim kutama.

„Dobro jutro „ veli jedan od njih sa smiješkom. Laknulo mi je jer se poznamo. Nije ovo prvi puta.. Dečki u bijelim kutama su dragi i vele da imam neki dogovor na koji sam za boravio otići.   Nas troje idemo liftom dolje. Najednom se u ogledala lifta pojavi čudovište. Obadva su to. Vičem neka dođe i ubije me. Smije mi se Molim za smrt:

ČIM PRIJE TIM B0LJE !

Postoji živa i mrtva priroda. Kako postaje živa, od nežive prirode i obrnuto? Da li će sve na kraju biti mrtva priroda. Postoji li mogućnost da jednog dana ne bude žive  prirode. Da  ne bude rata niti bolesti. Niti pohlepe, niti ruža, niti ljubavi i ljubavnih jada. Je li moguće da jednog dana naša planeta bude hladna, bezosjećajna kučka.  Kad razmislim…

                                                                   ČIM PRIJE TIM B0LJE !

Kad vas obavijeste da imate neizlječivu bolest , i novost se raširi unutar zajednice,  svi su puni razumijevanja, hrabre vas, i spremni su vam pomagati što god vam zatreba.

Nakon nekoga vremena  prestanu vas i pitati kako ste, jer je sve OK. Izvanredna situacija  (vaša bolest i sve što vam se  tijelu događa ) vremenom postaje normalna stvar. Iskreno koliko je ljepše  pričati o lijepim  stvarima, a ne o bolesti. Tko od nas nije osjetio da je sam naš dolazak i  prisustvo, kvarilo atmosferu druženja. Nije čudo da ljudi koji se brinu za  nas  postaju nervozni. Dok „gube“ vrijeme s nama prolazi im njihovo vrijeme, njihov život. Imamo li moralno pravo to tražiti? Nekako  osjećam da ne!

Raščisti to sa sobom i…..

                                                                   ČIM PRIJE TIM B0LJE !

Kad kvaliteta vašeg života padne ispod kriterija za ljudsko biće, njihova pomoć će vam biti  sve potrebnija. Onima , još živima i zdravima sve je teže gledati  kako patite.  Izdana u dan to iziskuje sve više  njihovog vremena i truda, a rezultati su nikakvi, pomagači su sve stariji, umorniji i sve ih je manje. Čak i najdublji vjernici sugeriraju Bogu da to više nema smisla.

Pričao mi je jedan član  kako je supruzi u trenutku slabosti  rekao    „Ponekad bi htio da sam hrabar i skončam sa ovim životom i ovom bolesti . “  Nema tu više empatije, osjećaja, sažaljenja. Dobio je odgovor koji zvuči poput šamara :   „ ILI  SE  UBIJ   ILI  ŠUTI “ .

                                                                  ČIM PRIJE TIM B0LJE !

 PALA MI JE NA PAMET VEĆ UVRIJEŽENA REĆENICA DA SE SVAKI SAM RAĐA I SAM UMIRE. KAKVA ZABLUDA.

Otkad je bolest došla u ovaj stadij nikada nisam sam.  NISAM SAM JER DEMONI SU OKO MENE.  Polako ulaze u mene i preuzimaju moje tijelo. Nitko ne zna da su tu. Ali ja ih osjećam, tu s leda. S moje desne strane.  Upravo osjetim koji me prati i čim se okrenem dah nestaje da bi za par trenutaka bio opet tu. Ne mogu se koncentrirati na razgovarati s ljudima. Toliko se teško koncentriram da mi govore  i odlaze pod raznim drugim izgovorima. Mislite  da sam lud? Možda i jesam.

Stalno imam osjećaj da je netko iza mene. Okrenem se. Nema nikoga. Čujem da  me netko zove. Skočim iz  kreveta i odazovem se. Tišina. Sad već nervozno viknem. Tišina. Shvatim da sam sam. Jeziva tišina stana, demoni

koji mi lete oko glave, pucketanje u namještaju, Izluđen sam. Moram se jako koncentrirati i sam sebi govoriti da nisam lud, da su to uobičajeni elementi ove bolesti.

Noć. Prokleta crna  noć koja  dubokom tminom prekriva sve gadosti. Probudim se jer me supruga trese. Ružno si sanjao. Ja znam da nisam. Danju sanjam a noću sam izložen mučenju. Hoću joj reći da sam kao veslač na galiji koja tone i nema šanse  da se spasi.

Moram joj reći istinu i da više nikada neće biti bolje.

Ulje gori, vatrama paklenim i sve mi je teže prikriti borbu koju danonoćno vodim sa svojom dijagnozom. Bolest poput gladne, nemilosrdne zvijeri me  pomalo izjeda iz nutrine vlastitog tijela.

Borim se iako znam da  će  me zvijeri konačno svladati i ja ću postati neprepoznatljiv njoj i cijelom svijetu.

Morao bi joj reći ali  ne mogu. Već je zaspala. Ona spava, a ja ne mogu. Još mogu lagati. 0krenem se i krenem do postelje. Kleknem. Duboko diše. Mirno spava. Suze mi kapaju sa obraza. Tiho joj govorim da je ovo sada  možda zadnji puta da znam da  mi Demoni, ne mogu ništa jer ZNAM da ne postoje.

Što će sutra  s nama biti? Za mjesec dana, godinu?

Kad će  stvarnost post postati samo projekcija mog  bolesnog mozga?

Volim te dušo. Imali smo lijep život . Sve vas volim ali moje divne, pametne unuke razlog su da još nisam u ludnici.

Iako   znam da se trudim uzaludno i da  neću biti tu i gledati  ih kako rastu. Zaboravit će da su im  prve riječi bile  Dida! Dida!

Susjedi se već žale da noću vičem. Ne znaju oni da to nisam ja. Svjestan svega,  mogu reći  s velikom vjerojatnošću da me strašna patnja čeka. Moje želje i nade idu u smjeru da ću biti dovoljno hrabar na tom putu kroz čistilište ili pakao,  dostojan sve sreće i tuge i  lijepoga što sam proživio.

Ja imam svoje Demone  koji su lukavi, promijenjivi, gadovi koji su  uporni, napredujući pomalo izvana pa prema samom mom bitku, mojoj duši. Sve slabije vidim, čujem i gubim se sve više u njihovim spletkama, sve teže razaznajući što je san, a što je java. Sve više sumnjam da mozak pokazuje što oči vide i uši čuju.

Ne znam kako drugima ali meni su se Demoni počeli  ukazivati kao prikaze. Hodajući izvan kuće ili budeći se u dobi stalno sam imao osjećaj da je netko skriven, da čujem kao diše, kao stalno opasnost. Onda sam počeo vikati u snu, buditi prestavljen jezivim snovima. Stalno izložen stresu i negativnim mislima. Uvjeravaju te da ne mogu ovo ili ono potkopavajući moju psihičku čvrstoću koja je zadnja linija otpora i stalno ponavlja da me Demoni varaju i da nisam LUD!!!

(Autor: Hrvoje Kovačić)