Nakon Stephena Kinga i komparacije njegovih starijih i novijih strahova, odlučila sam se još malo zadržati na žanru horora. Iako je moje proučavanje žanra vrlo široko i zanimaju me i manje poznata djela kao i ona koja prolaze ispod radara, kako u filmu tako i u literaturi, ovaj put se vraćam klasiku koji je nedavno doživio novo izdanje. Riječ je o knjizi poznatog pisca Ire Levina Rosemaryna beba. Ovaj je autor poznat i po drugim djelima koja su na mnogo načina odredila žanr, pa tako primjerice njegove Stepfordske supruge iz 1972. na sasvim novi način osvjetljavaju ulogu žene koja u razdoblju kad je knjiga napisana nije još ni približno bila na taj način bila preispitivana.
Horor-realizam
Kao i Stepfordske supruge, Rosemaryna beba je originalno djelo za svoje doba (1967. godina). I u toj knjizi Levin promišlja ulogu žene (i supruge), ali i Boga (i sotone), baveći se različitim idejama o tome postoji li Bog ili ne, kao i načinima na koje se prema tome odnose likovi u romanu.
Knjiga i film Rosemaryna beba su nakon čitanja/gledanja neodvojiva cjelina, budući da je Roman Polanski napravio briljantan posao prvenstveno pri odabiru glumaca (Mia Farrow i John Cassavetes u glavnim ulogama), a zatim i vjerno slijedeći knjigu te majstorski režirajući. Neki autori Rosemarynu bebu tako nazivaju upravo savršenim prikazom horor-realizma, kao i najboljom filmskom adaptacijom svih vremena.
No nijedan dobar ni odličan horor, kao što znamo, ne počiva na užasnim scenama ni gadnim prizorima, nego na onome oko toga, onome što slijedi i prethodi, a ponajviše onome „ispod“ – a što u nama budi istinsku jezu. Takvih elemenata u Rosemarynoj bebi ima više nego dovoljno i približavaju nam se na vjerodostojan način jer, kao što također zna svaki ljubitelj horora: da bi funkcionirao, užas mora biti dovoljno stvaran.
Čitajući knjigu te naknadno gledajući film, učinilo mi se tako da je sve ono što nam je svima poznato u vezi radnje samo površina, vrh ledenog brijega, a da je ono što je redatelj doista htio reći i poručiti skriveno mnogo dublje.
Dakle: bračni par se useljava u kuću u kojoj su se dogodila brojna neobjašnjiva samoubojstva i nesreće. Rosemary je udana za čovjeka koji se nastoji dokazati u glumačkom svijetu, iako mu to vrlo teško polazi za rukom, dok je ona sama ostavila svoj posao. Zbliže se sa susjedima, starijim bračnim parom. Zatim Rosemary zatrudni u neobičnom snu (za koji će se kasnije ispostaviti da je bilo grozna realnost), slijedi mučna trudnoća u kojoj se odvaja od sviju koji su joj bili bliski i maestralna završnica u kojoj saznaje za demonsko/đavolje porijeklo svog djeteta.
Nijedan dobar ni odličan horor, kao što znamo, ne počiva na užasnim scenama ni gadnim prizorima, nego na onome oko toga, onome što slijedi i prethodi, a ponajviše onome „ispod“ – a što u nama budi istinsku jezu
Ne nasjedaj!
Levin gradi priču na pametnim i realističnim dijalozima koji nas polagano vode u ono nezamislivo. Manipulacija koju nad Rosemary vrše sotonistički bračni par i njen vlastiti suprug vrlo je suptilna i pametna te bi se mogla nazvati vrhunskim gaslightingom. Bračni par je tragično izgubio svoju prethodnu štićenicu i samo žele nekoga o kome će brinuti, a tu je upravo savršeno „uletjela“ Rosemary. Muž samo želi uspjeh, tašt je kao i svi glumci, barem ga Rosemary tako opravdava, a nagodba koju sklopi sa srdačnim starim susjedima ne čini se toliko vjerojatnom, pogotovo zato što svi sa smijehom opovrgavaju svaku njezinu sumnju ili upit.
Sumnje se, dakako, ne javljaju odmah, već postepeno, sumorno i u neočekivanim trenucima. Muž koji nije želio bebu, sada je želi. On, koji je stare susjede ismijavao, sada jedva čeka otići do njih. Prijatelj koji je posumnjao u susjede i njihovu dobronamjernost završava u bolnici, u komi.
A Rosemary ostaje trudna, potpuno sama i ranjiva, u stalnom, jakom i bolnom nastojanju da sačuva bebu, trpeći nepodnošljive bolove za koje svi oko nje tvrde da su normalni: doktor, muž, bračni par koji se vrlo brzo pretvorio u nove roditelje. Svi osim Rosemarynih prijateljica od kojih je, dakako, odsječena. U hororima obično vičemo „Nemoj ući!“, „Nemojte se razdvajati!“ ili već nešto slično, ali u slučaju Rosemaryne bebe želimo povikati: ne nasjedaj na manipulaciju!
Jer ono što se njoj zapravo događa jest sve dublje i dublje zapletanje u mrežu manipulativnih taktika u koju su uključeni svi s kojima komunicira, dok joj ostali jednostavno nisu na raspolaganju ili nisu dovoljno blizu da bi bilo što mogli poduzeti. To je Rosemaryna tragedija: dugo je nesvjesna mreže koju predatori pletu, a onda kada u njoj završi dovoljno duboko nema više mogućnost izbora ni izlaza.
Levin gradi priču na pametnim i realističnim dijalozima koji nas polagano vode u ono nezamislivo. Manipulacija koju nad Rosemary vrše sotonistički bračni par i njen vlastiti suprug vrlo je suptilna i pametna te bi se mogla nazvati vrhunskim gaslightingom
Manipulativne taktike
Time Levin zapravo briljantno opisuje svaki manipulativni proces. Roman možda i nema toliko veze s đavoljom bebom ili sotonskim ritualima i kultovima koliko s onim što se događa kada dopustimo (odnosno, kada ne znamo prepoznati ili kada iz bilo kojeg razloga ne zaustavimo) manipulaciju. Da je Rosemary bila zaposlena, da je imala širi krug prijatelja, kolega i poznanika, možda na svijet ne bi donijela demonsko dijete. Metaforički, ako u manipulaciju uđemo dovoljno duboko i ako se u gaslightingu izgubimo toliko da više ne znamo gdje smo ni zašto, moguće je da će u nama nastati abominacija od koje se nećemo znati, moći ili – kao što je slučaj s Rosemary na kraju romana – htjeti odvojiti. Kakva god beba bila – žute oči, mali rogovi, ručice koje djeluju kao kandže – još uvijek je njezina i ona će joj biti majka. U prijevodu: kakva god abominacija u koju smo se pretvorili ili koju smo stvorili bila, mi ćemo je prigrliti i opravdavati („beba nije ništa kriva“) jer je postala toliko „naša“, jer smo za nju pretrpjeli toliko boli i patnje, jer smo je mjesecima ili godinama čekali.
Gledamo li Rosemarynu bebu kao niz manipulativnih taktika, mogli bismo osjetiti veliki strah. Tada to prestaje biti priča o mladoj ženi koju su muž, ginekolog i stariji bračni par uvjerili da je sve u redu i da samo treba slušati njihove savjete i pravila. Tada to postaje priča koja opisuje bilo koga tko je podlegao manipulaciji.
Pa čak i kada se Rosemary pokuša vratiti svojem prvom doktoru, ona to više ne uspijeva jer njezina je priča za njega sada postala suviše nevjerojatna. Ovaj je moment također vrlo zanimljiv: kada smo već jako duboko u manipulativnoj matrici, jako je teško nekoga „izvana“ uvjeriti da se sve to doista odigralo onako kako smo napokon shvatili da se odigrava.
Kakva god abominacija u koju smo se pretvorili ili koju smo stvorili bila, mi ćemo je prigrliti i opravdavati („beba nije ništa kriva“) jer je postala toliko „naša“, jer smo za nju pretrpjeli toliko boli i patnje, jer smo je mjesecima ili godinama čekali
Što na kraju?
I tu se nazire koban kraj: posljedice manipulacije. Gaslighting koji uspijeva u tolikoj mjeri da žrtva postaje zločinac ili barem luđak koji na mnogo načina pokušava reći ono što je istina. A što se na kraju događa? U trenutku kada izmanipuliranoj osobi više nitko ne vjeruje, ni manipulator za njom više nema potrebe. Rosemary može jednostavno otići nakon što je napravila ono što su za nju pripremili i što su od nje tražili. Nema je potrebe zadržavati, nema je potrebe čak ni ubiti. Ona je bila ono što su zapravo sve žrtve manipulacije: potrošno dobro.
Postala je beskorisna, a time i nepotrebna.
Sjajan je ciklus manipulacije prikazao Levin, pomno se koncentrirajući na svaku fazu: zavađanje, privolu, iskorištavanje, odbacivanje. I zato je vrlo jednostavno izvana komentirati kako je i što Rosemary trebala napraviti da se izvuče iz užasa. Nemoj! Pobjegni! Odseli se! Ne vraćaj se!
Teže je prihvatiti da smo nekada Rosemary možda mi sami.
I da tada ne znamo što učiniti.
(Tekst je originalno objavljen i prenesen s portala Kritika h,d,p, 20.10.2025.)
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
