Ivor Kruljac rođen je u Zagrebu 18. prosinca 1996. godine. Nakon osnovne škole završava za zvanje ekološkog tehničara u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom studiranja počeo je objavljivati pjesme, kratke priče i novinarske članke (što na hrvatskom, što na engleskom) na raznim medijima. Kao pjesnik, nastupao je na raznim pjesničkim događajima, ponajviše s hrvatskim slam pjesnicima.Do sada je kao besplatne digitalne publikacije, objavio i predstavio tri samostalne zbirke pjesama: “Nebuloze” (2017), “Psihodelije” (2018) i “Intelektualna kruljenja”. Jedan je od urednika i autora zastupljenih u digitalnom pjesničkom zborniku “Di si bio 2020?: stihovi pod maskom” (2021) koji je imao humanitarni cilj prikupljanja novaca za obnovu Petrinjske knjižnice. 2021. godine objavio je i zbirku kratkih priča „Groteskni incidenti“ (Redak, 2021. godine), u koautorstvu s Ninom Alvir slikovnicu „Nestvarni skokovi“ (Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu, 2023). Kao pjesnik i novinar, jedan je od autora uvrštenih u „Antologiji hrvatske i srpske slem poezije“ (URK Močvara, 2023). Živi, piše i radi (makar je sve to ista stvar) u Zagrebu. Od 2021. do 2023. godine pisao je pesnički kolumnu „Radnička stihija“ koja je 2024. godine pretočena u digitalnu zbirku pjesama radničke tematike.
Djevojčice se igraju supermoći na parkiralištu. Tankim rukama pokazuju u smjeru drveta, zgrade, automobila, otočića trave. Imam moć vatre! Imam moć nevidljivosti! Imam moć zelene!
(Sve na što pokažem, nastavlja visoki glas, postat će zeleno!)
Zamišljam kako doista sve na što upere male prste postaje ono što su rekle. Zgrade plivaju u oblacima uslijed moći letenja, čudovišta nastaju i nestaju pred njihovim raširenim očima uslijed borbe s njima, sunce blista zeleno.
Kako bi to bilo, da samo odjednom, činjenice popuste njihovoj volji? Da. Voljela bih da se takav kaos pojavi, protegne i proširi unedogled, da se sve ispremiješa u bojama i oblicima koje ne razumijem. Da, barem na neko vrijeme, na to kratko, gusto i čudnovato vrijeme, ne moram misliti.
I da ne moram upotrijebiti svoju jedinu supermoć; zalediti se tako konačno i nepovratno da me više nikada ne možeš dirnuti.
Doći do onog mekanog, propusnog i nemoćnog u meni, koje si razlio.
Kako je bila hrabra… – kaže on, gledajući prema neboderu. – Ja nikada ne bih skupio toliku
Hrabrost? – pita ga začuđeno. – Zar misliš da se radilo o tome?
Njegove oči još uvijek neodređeno kruže po plavom komadiću neba iznad nebodera.
Pa, najviše o tome. Baciti se s tog kata… o svemu razmisliti, sve isplanirati… to zahtijeva hrabrost.
Pokušava uhvatiti njegov pogled koji se gubi negdje u zračnim predjelima. Ne uspijeva. Opet se događa, ne može vjerovati da se opet događa, ali je očito. Imali su neko vrijeme mira, zapravo, ona je imala neko vrijeme mira, čak niti predugo, možda tjedan dana u kojima se nije budila s napadajima panike i srcem koje bubnja tako snažno da se morala okrenuti na drugu stranu ili na leđa kako bi udarce ublažila. Mislila je da će ovaj put mir trajati malo duže, ali njegov pogled nikada ne laže. On više nije tu, ne promatra je prijazno i ne zanima ga kako je spavala i kako je prošao ručak s kolegama. On je sada negdje drugdje i sva njena dobra volja će samo propasti u mekani prostor između njih dvoje.
Zar ne misliš… – ipak pokuša ponovo – da se radilo o teškim problemima… mislim, da je bila jako loše… da joj je bilo nemoguće…
On je više ne sluša. Okreće glavu u zagleda se u cestu na kojoj trenutačno nema automobila. Njegova je kosa kruta ispod mnogo gela. Tijelo mu je vitko i savitljivo, sportsko. Rođen je za sportaša, uvijek su govorili za njega. Volio je sve sportove, ali najviše trčanje pa je naučila trčati s njim. Voljela je dane kada bi došla po njega, kao danas, i kada bi zajedno krenuli prema zelenilu u kojem su se njegove oči stapale s krošnjama. Mislila je da takvi dani znače prevagu nad lošima i da će na kraju donijeti pobjedu.
No, prolazak pored ovog nebodera gdje se davno ubila djevojka koju su oboje znali, grubo prekida dan koji je trebao značiti sreću. On dodiruje svoj nos i dalje gledajući niz cestu i šuti. Ona si ne može pomoći: zamišlja kako i njegovo tijelo, poput pera, lelujavo i lagano pada prema tlu.
Zašto si se uplašila? Kažem ti, ja nemam tu hrabrost. Divim joj se.
Što ako je uskoro skupiš, pomišlja ona. Što ako je pronađeš, skrivenu u kontejneru, na putu prema doma? Što ako je iščupaš iz onog trulog panja na livadi na kojoj smo upravu bili? Ako ti je poštar ujutro donese na vrata, zajedno s paketom kojeg si naručio?
Ali i dalje pomišljaš…? – pokuša ona ponovo.
Pogleda je sa smiješkom.
Oho, da, i dalje pomišljam, i dalje pomišljam, kako je to grozno od mene. Da. Ujutro se probudim i pomišljam. Nemam pametnijeg posla. Nemam posla uopće, ako nisi primijetila. Dok ti pomišljaš o tome kako se spremiti za uredske kolege, za prvu kavicu, ja, eto, pomišljam na to kako je hrabro ovo što je Tina učinila.
Ona u želucu osjeti mučninu.
A kad si, recimo, na lijekovima… – ali ne dovrši, oblivena sramom.
Već je trebala naučiti da se lijekovi ne spominju. Zašto sve uči toliko sporo, iako sve to s njim traje jako dugo, godinama? Zašto joj je i dalje teško pojmiti da je bolestan, da njegovo razmišljanje, osjećaji i potrebe nemaju veze s njenima? Očito, zato što sve to ne proživljava osim kroz njega, ali gdje je ta slavna empatija kojom se inače diči, ne samo ona nego čitavo društvo, i mediji, i svi koje poznaje?
Disanje joj se oteža dok je on gleda, gotovo prkosno.
Kada sam, recimo, na lijekovima… – naglasi posljednju riječ kao da je izgovara sasvim malom djetetu – tada ne pomišljam ni na što. Pa reci mi, draga sestro, na što je bolje pomišljati? Na skok s ovog lijepog plavog nebodera ili ni na što?
Njoj se to dvoje učini sličnim, previše sličnim da bi i njega na to upozorila pa ušuti i spusti glavu. No, on čeka odgovor. Sada je gleda ne samo prkosno već i izazivački, kao da su opet ušli u jedan od uobičajenih dvoboja: ona je, dakako, bacila rukavicu, a on je, iako slab, iako bolestan, tu rukavicu prihvatio.
Pa, ako je tebi draže misliti na nešto…
Njeni pokušaji su jaloviji od njegovih lijekova. Dobar dan, možda biste mu mogli promijeniti terapiju, pojačati terapiju, smanjiti terapiju, prekinuti terapiju… iz dana u dan. Iz jedne doktorske ordinacije u drugu. Ne bismo, možemo probati, ne znamo, individualno je, tko to zna, sve je moguće… iz dana u dan. Iz jednog strpljivo-nestrpljivog pogleda u drugi.
Koliko sve to može trajati? Koliko će to trajati? Pitanje koje pleše, zuji kao stršljen oko nje, kojeg ne može jednostavno izbaciti kroz prozor, pustiti da nađe svoj roj.
Draže bi mi bilo misliti na onu malu plavušu s prvog kata koja je tek doselila… vidjela si je kad si bila kod mene prekjučer… draže bi mi bilo sresti je u liftu, malo se provozati s njom. Ali zašto bi se ona vozila sa mnom u liftu? Vjerojatno bi se radije zalila kantom balege i…
Svatko bi se rado vozio s tobom u liftu. Autu, vlaku. Bilo čemu. Duhovit si, ekstremno inteligentan, pažljiv. I ne samo to: čitaš tuđe misli i osjećaje. Nikada to nisam doživjela kao s tobom.
On je gleda, zabavljen. Na trenutak joj se učini da će joj povjerovati, no zatim mu oči ponovo dobiju onu bezizražajnost, prazninu koju ne može dokučiti.
Kažeš to zato što si mi sestra. Naravno da znam što ti misliš i osjećaš. Nisam malouman, iako se tako osjećam na tvojim svetim lijekovima.
Ipak, ona se sada mora uhvatiti za ovu, jedinu slamku koju je uspjela pronaći.
Ne, ti to možeš i s drugima. Bila sam prisutna u sto slučajeva. Ljudi se zbune koliko ih dobro čitaš… kasnije su me znali pitati jesam li ti već pričala o njima, a ja bih rekla da nisam, da si ti jednostavno jako dobar u tome, da osjećaš druge… da si možda i pravi empat, znaš, jedan od onih ljudi koji mogu osjetiti sve što drugi osjećaju…
On odmahuje rukom i opet pogleda prema nebu.
Pa zašto im lažeš? Naravno da si mi pričala o njima. Pričala si mi o njima u detalje, inače ne bih pristao na te susrete. Znaš da mi ljudi izazivaju strašnu nelagodu. Dapače, većina njih mi izravno ili neizravno prijeti. I nemoj ni pokušavati, samo zašuti! Već znam da ćeš reći da nije tako, ali ja znam da jest.
Njezina se nada raspršila. Kopa po sebi, po njemu, po svom sjećanju, traži nešto gusto i ljepljivo čime će se ponovo zalijepiti za njega, ili njega za sebe, ali ne pronalazi ništa. Njena je nutrina prazna za njega i samo bolno zjapi.
Sada i ona nemoćno upre pogled prema oblacima koji plutaju iznad nebodera i odluči ušutjeti, barem dok se on ne odluči pomaknuti.
Zašto si se ukipila? – kaže on naposljetku – Bilo pa prošlo. Tina nije ni prva ni zadnja, zar ne?
Čini joj se da se on puni novom energijom uvijek kada iz nje izađe i posljednji trun snage.
Hajmo, put Maksimira. Nisam trčao već danima. Čekam svoju dozu adrenalina.
Okrene se i brzim koracima odmakne od zgrade.
Ona nastavi za njim. Gusto i ljepljivo koje je dosad danonoćno stvarala, gradila i nadograđivala između njih, nestalo je. Prostor između njih se širi, postaje velika provalija koju ona više ne zna popuniti.
No, ono je ipak tu. Izgleda da se premjestilo ispod njenih nogu jer, koliko god pokušavala, više ga ne može sustići dok snažno grabi prema šumi.
Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić
Priča je originalno objavljena u Večernjem listu u rubrici: KRATKA PRIČA
Biti s njim uvijek je bilo kao ući u val. U nešto mokro, gusto i zagušljivo. Njegova bi se nutrina zatvarala oko nje i osjećala se kao da ju je progutala neka životinja. Uvijek gladna, uvijek pozorna, uvijek spremna na novi plijen. Njegova je grabežljivost bila konstanta, nešto na što se uvijek moglo računati. Iako ju je on nazivao glađu za bliskošću, sasvim prirodnom potrebom za ljubavlju.
– Moraš se pomiriti s time, shvatiti da osjećaj ne možeš namjerno izazvati u nekome… da se mora dogoditi nekakav klik u toj osobi, kao što se dogodio u tebi s njim. Neke stvari su jednostavno to što jesu, ti ih ne možeš promijeniti… naivna si i umišljena ako misliš da možeš djelovati na čitav svijet. Ili barem na tuđa srca – govorili su joj dobronamjernici.
U njemu se taj klik nije događao. U njemu se nije događalo ništa tako revolucionarno, ne prema njoj. Osim potrebe da je, katkad, čak niti pretjerano često, potopi u svoje vodeno kraljevstvo, uguši svojim valom.
– Je li ti ikada palo na pamet da možeš jednostavno biti nesretna i da je to samo to, da iza toga ne čeka neki lijepi uzorak prošaran šarenim cvijećem, da iza toga nema posebne uzbudljive i bogate pozadine? Nije li ti ikada palo na pamet da to ima najmanje veze s tvojim zaslugama i s tvojim trudom?
Dobronamjernici. Je li njima ikad palo na pamet da sve na ovom svijetu ima veze sa trudom, da ne postoji stvar koju se ne bi moglo pomaknuti ako se samo malo drugačije prema njoj postavimo, ako promijenimo kut gledanja, ako se samo malo (do granice bola) izvitoperimo? Dobro, možda i preko granice bola, ali u tome i jest izazov, ne treba ostati u zoni komfora, ne govore li to svi gurui, terapeuti, life coachevi?
– I nisi li već dovoljno odrasla da počneš vjerovati da je stvarno samo ono što se događa, da je sve drugo samo ono što ti želiš, što bi možda htjela željela, da su sve to tvoji hormoni, neke ludnice u tebi koje bi trebala otpustiti? Ti nemaš moć nad njim ili bilo kim, a nemaš niti prava nad ikim…
Nije bila dovoljno odrasla. Nije bila uopće odrasla i pitala se kada će se to dogoditi i hoće li se također dogoditi samo kao klik ili kao nešto dugotrajnije i dublje.
A zatim su nastavljali spominjući ravnodušnost koju je gajila prema onome što ima, onima koji su je zaista voljeli i koji su bili na njenoj strani, i obožavanje koje je iskazivala prema onima koji nisu. Zašto si nanosi bol? Zar mora patiti? Uživa li u cigaretama koje popuši, kavama koje popije? Uživa li u kolačima, filmovima, zagrljajima, snu, uživa li uopće u stvarima koje radi? Ugađa li si dovoljno? (uvijek i na prvom mjesto bilo je sveto samougađanje). Organizira li se dobro? (i sveta organizacija). Koliko drži konce života u svojim rukama, a koliko dopušta da se život/ljudi/situacije njome igraju? Daje li si mira, odmora?
Grize li, u konačnici život, ili se svodi na to da on grize nju?
Jalovo, mislila je. Sve to što je dolazilo od dobronamjernika bilo je otužno. Pročitali su dovoljno self-help priručnika pa psihologiziraju na najgluplje moguće načine, mislila je. Slušala ih je i kimala, no znala je da ne vide ono bitno. Ono bitno nije bilo vezano uz njenu ugodu; uz pjenu koju bi mogla napraviti u kadi i uživati u njoj, uz kreme koje bi mogla mazati po svome tijelu, uz samorealizaciju koje se nikako nije dohvaćala i sličnih proizvoda koji su kitili izloge ovog i svakog drugog Božića.
Pa je zato, kada je on opet nazvao i drhtavim glasom rekao da ga je Ona opet napustila, da ne želi razgovarati s njim, da je sada doista gotovo i da se nekome mora povjeriti, odmah, sad, makar u parku, makar je hladno, makar je Božić, makar je mrak, pristala. Odmah je pristala. Skočila je s fotelje, navukla kaput i čizme, prošla rukom kroz kosu, stavila šal oko vrata i vunenu kapu na glavu. Namazala je usne jarko crveno i pomislila: to je to. Večeras će shvatiti tko je zapravo prava osoba za njega, tko ga doista sluša i voli i poznaje i želi.
I tko se godinama trudi.
Nije li, uostalom, tako uvijek, u filmovima, u knjigama? U jednom trenutku glavni junak shvati: to je ona koja je čitavo vrijeme bila uz mene. Njezin trud, energija, ne mogu jednostavno nestati, to je nemoguće. Kao što niti energija ne može nestati.
U sljedećem trenutku, činilo joj se, već je sjedila kraj njega na staroj, drvenoj klupi. Njezina ruka u njegovoj, njegova koža hladna i ljigava, poput ribe.
Iz njega, kao i uvijek: bujica. Osjećaja, fraza, teorija, ideja. Planova, nakana. Stavova. Slutnji.
– Da, da… – povremeno bi rekla, kada bi on uzimao zalet za dalje.
Zapalila je cigaretu i pogledala u kip parka. On ju je i dalje lagano držao za ruku i gledao u oči. Nije mogla biti sigurna, nikada poslije nije niti bila, da se on neće baciti pod kamion, da neće osjećati neizrecivu, nezamislivu bijedu iz koje neće znati izaći.
I često je poslije te ledene noći razmišljala kako ga je samo željela udariti, snažno i nepovratno, ali kako ga nikada ne bi mogla udariti.
– Znam da se vraćam svaki put kada me ona napusti, kada se u meni skupi dovoljno tuge. Možda sam sada i najotvoreniji, možda sam s tobom otvoreniji nego sam ikada s ikim bio. U seksu i razgovoru, osjećajima, svemu. Ti uvijek dobiješ sve od mene, ono najgore, ali i ono najbolje.
Njegov pogled bio je iskren. A njen je posao bio, očito, čekati i pokušavati i učiniti sve da se on otvori, kao školjka, znajući da će se već idući čas zatvoriti, jer to je bila jeka, to je bilo neminovno, kao i njezino pokušavanje: usprkos i unatoč.
– Ljubomorna sam. – rekla je jednostavno.
– Na nju?
Pitao je, dižući obrve. Zar bi to bilo čudno? Iako, bio je u pravu. Bila je ljubomorna na nju, ali ne zbog njega, ne zato što je on bio zaljubljen u nju, nego zato što je bila slobodna. Uspijevala je kondenzirati sve što joj se događalo i pretvoriti to u svoju snagu. Njegova bi (bivša?) žena sada, na njenom mjestu, pušeći u kakvom parku, uspjela vidjeti čega tu za nju ima ili nema, nasmiješiti se, poljubiti ga u obraz i otići. Na putu prema kući ne bi više niti pomislila na njega. Tamo gdje za nju ne bi bilo ničega, ne bi dalje tražila. Na netraženje je bila ljubomorna. Ili zavidna. Bila je još premlada da shvati razliku.
No shvaćala je sljedeće: on se vraćao njoj, ali mogao se vratiti bilo kome, ona nije zaista postojala, nije ju vidio kao osobu već kao vreću u koju je mogao ispustiti što je trebao i tu više nije bilo mjesta zabludi. Nije bila premlada da to ne uvidi, nije bilo izgovora.
On nije čekao na odgovor na to na koga je ona ljubomorna, samo je nastavljao svoju priču, kopao je po dnu svog kotla kako bi joj dočarao svaku nijansu svojih stanja. Stanja kojih je pak ona uvijek bila gladna. Ili ih je barem jako dobro i izdržljivo trpjela. Još je bila premlada da shvati razliku.
Stvorila je priču o dvoje ljudi kojima je suđeno, kod kojih sve vodi u jednom, neminovnom smjeru, o dvoje ljudi koji su stvoreni jedno za drugo, kako u patnji, tako i u svemu ostalom. Samo što to nije odgovaralo istini. Tim gore za istinu, bila je dovoljno mlada da je mogla ustvrditi.
– Ne znam što da sad radim, umrijet ću, sve je gotovo, učinio bih bilo što, jahao na vjetru, preplovio sva mora…
A da crkneš od muke, pomislila je. Misliš li da si jedini koji pati i koji je patio? Ta misao se nekako lukavo prikrala, podla i gotovo vesela. Kako bi bilo da ti sada razbijem to glupo lice koje se pojavljuje svako toliko, kad god te ona ostavi? Samo, bila je još premlada za okrutnost. Okrutnost je, kao i samozaštita, bila jedna od stvari od kojih je bježala.
Počelo je sniježiti u toj lijepoj, božićnoj noći. Trebalo je pustiti pahulje da padaju u miru. Uličnim svjetiljkama je trebalo dati zraka, ugušiti bujicu koja je iz njega prijetila potopiti sve što mu se našlo na putu.
– Ti si nevjerojatno plemenita- rekao je. – Znamo se godinama i ti si možda najplemenitija osoba koju poznajem. Osoba s najvećim srcem.
Nekada, a to je znala iako mlada, sile nas kažnjavaju i zbog onoga u nama što je plemenito, što je u nama vrijedno.
Zatim je prešao u patetiku i više joj nijedna njegova riječ nije držala vodu. Tanka je granica bila između kiča i stvarnih osjećaja, barem za njega. No, i dalje ju je držao za ruku.
– Plemenita, i prekrasna.
Čekao je da ga zagrli, da mu se približi i poljubi ga, ne zato što je želio da ga ona poljubi, nego zato što mu je sada bilo jako potrebno biti ljubljen.
Nije se pomakla.
Počeo je suziti.
– Učinio sam sve što sam mogao, ostao sam s njom koliko god sam dugo mogao…
Možda i jest, pomislila je. Možda su u tome sličniji nego je mislila. Razlika je bila samo u tome što on to nije činio zbog nje. I što ona u njemu nije budila želju. Pa ipak, toliko je puta, i dotad i kasnije, mislila da u njemu ipak vidi čežnju upravo prema sebi, da i dalje nije mogla biti sigurna.
Pa zatim, tko zna, možda je sućut jedini put do ljubavi, tješila se, jer se u toj hladnoći nekako morala ugrijati, utopliti dovoljno da može nastaviti slušati. Već se tresla od hladnoće, a po njenoj toploj kapi su se cijedile pahulje.
Kip parka bio je prekriven prvim snijegom.
On je lice brisao pamučnom, bijelom maramicom s plavim trokutima i nastavio močiti prostor oko njih svojim izljevima. Zatim je primijetio da je kasno, da bi možda mogao otići do svoje sada već bivše žene sljedeći dan, a da se prije toga ipak mora dobro naspavati. Da možda ipak može pronaći način da spasi taj brak koji sigurno nije bio mrtav, nije mogao biti kad je on još uvijek ovoliko osjećao.
Nespretno su se zagrlili. Ona više nije osjećala svoje lice od studeni.
Više ga nikada nije vidjela.
Danima, mjesecima i godinama nakon te večeri blagog sjaja ledenih zvijezda, pitala se što se s njim nakon toga dogodilo. I, još uvijek mlada, je li mu trebala ispustiti ruku ili ne.
Proći će još mnogo godina dok to ne shvati.
Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić
Priča je izvorno objavljena na portalu Strane– portal za književnost i kulturu
Gluma ili rad na nečemu izvan sebe, kao posljednje uporište onoga kome se sve drugo raspada, koji očajnički želi zadržati svoj mrtvi brak, koji sebe toliko mrzi i omalovažava da ne zna kamo se djenuti, to je osovina romana. U današnje vrijeme, kada se rad na sebi smatra jedinim božanstvom, a svi mi postajemo apostoli različitih vrsta terapija i samoanaliza, osvježavajuće je čitati o tome kako je biti dijelom nečeg većeg od sebe: kazališnog ansambla, u ovom slučaju, ali, kako ćemo vidjeti, ne samo toga
Ethan Hawke: „Bljesak tame“; s engleskog prevela Nada Mirković, Media bar, Zagreb, 2024.
Recite što hoćete, najbolji film Ethana Hawkea je Sinister. Šalim se, samo cijenim predanost horror žanru, to jest izvrsnoj glumi u tom žanru i poštovanju koje joj iskazuju glumci i glumice poput Hawkea, Kevina Bacona ili fantastične Mie Goth. Hawkea je nemoguće ne prepoznati kao odličnog glumca, ne samo zbog nagrada koje je dobivao, već i zbog predanosti svakoj ulozi. No ovaj tekst se neće baviti njegovim filmskim opusom, nego najnovijim, petim romanom Bljesak tame, originalno objavljenim 2021. Na samom početku, paralelno čitajući i VegetarijankuHan Kang i Moramo razgovarati o KevinuLionel Shriver, bila sam sigurna da ću pisati o nekoj od potonjih, ali Bljesak tame je na kraju prevladao. Pokušat ću objasniti zašto.
Banalno, a zanimljivo
Radnja romana nije posebno originalna: radi se o raspadu braka poznatog i slavnog filmskog i kazališnog glumca Williama (za pretpostaviti je da Hawke ovdje preuzima elemente iz vlastitog života) s mnogo poznatijom, globalno obožavanom pjevačicom, čija je slava glumca prvo, prema vlastitom priznanju, demaskulinizirala, a zatim odvela i u prevaru, nakon čega slijedi dugotrajan i bolan proces razvoda. U tom se razdoblju odvija i radna knjige. Stvar je dodatno kompleksna i teška zbog dvoje male djece koje glumac obožava i proživljava teške trenutke svaki put kada se s njima rastaje, to jest kada ona odlaze s majkom.
Možda radnja zvuči banalno, ali Hawke je roman uspio učiniti vrlo zanimljivim. Kako? Prije svega, mislim zato što se nije koncentrirao isključivo na sebe, na napad na feminizam ili, što je vrlo čest motiv, općeniti prijezir prema ženskom rodu i onome što i kako danas žene postižu, a muškarci (kao) više ne. Ili: da, roman jest o tome što glavni lik proživljava, introspekcije ima više nego dovoljno, ali glavni su likovi zapravo oni koje on susreće na svom putu (nećemo reći iscjeljenja jer ne želimo upasti u popularnu psihologiju). A ni on, što je vrlo pohvalno, u svom pisanju ne želi ući u popularnu psihologiju putem predočavanja velikih spoznaja, ponovnog upoznavanja i spoznavanja sebe i drugih, praštanja, razumijevana pa ni happy enda. Ono što želi (i čini) je zapravo vrlo iskreno i autentično prikazivanje raspada glavnog lika uslijed okolnosti koje su navele na prijezir i mržnju prema njemu ne samo njegovu uskoro bivšu ženu već i javnost, čitav „svijet“ za koji osjeća da ga, medijski i na sve druge načine, osuđuje i ismijava, iako je i dalje vrlo slavan i tražen. „Kada se sjetim Michaela Jacksona ili Elvisa ili bilo koga od tih ljudi koji su dosegli ekstremnu slavu, čini mi se da su u nekoj vrsti izolacijskog spremnika i da naprosto lude. A mi ih gledamo, na neki način volimo promatrati kako umiru. Kad svi zure u tebe, teško je ne početi zuriti u sebe. Počneš se doživljavati u trećem licu (…) Ali ipak, zabavno je rasprodati predstavu. Zabavno je dobiti ovacije. Zabavno je dirnuti ljude i doživjeti da ti kažu da ih je to dirnulo – rekao je.“
Da, roman jest o tome što glavni lik proživljava, introspekcije ima više nego dovoljno, ali glavni su likovi zapravo oni koje on susreće na svom putu
Posveta kazalištu
Nisu to velike brige za nekoga njegovog društvenog položaja i statusa, reći će neki od nas, razvodi su svakodnevna stvar, ali on je i toga svjestan pa već na prvim stranicama, kroz prijezir taksista koji ga smatra razmaženom zvijezdom i vrijeđa zbog njegovih postupaka, razrješuje s tim da bi ga čitatelji trebali žaliti. Kao da odmah otvoreno kaže: ne, ne bi. Ne moraju. Bogat je, poznat, slavan, talentiran, ima dvoje predivne djece, roditelji su mu živi… ali i dalje ima namjeru ispričati anatomiju svog pada.
Postupak na koji se Hawke odlučuje je zanimljiv: svog glavnog lika stavlja u stanje „duha“. Ne doista, jer nije doista mrtav, ali je ipak na neki način „umro“ zajedno sa svojim brakom, te osobe više nema i sve što radi kao da se odvija iza stakla ili duboko ispod vode; stanje depresije, defetizma i dubokog očaja. Čitavu knjigu on tako postoji „na pola“, kroz bol, razočaranje i krivnju koja ga izjeda fizički, emotivno, mentalno. Propada, mršavi, drogira se, upušta se u rizične situacije, a jedino što ga na tom putu doista drži i daje mu snagu (osim djece) su kazalište i gluma.
Roman tako možemo čitati i kao posvetu vlastitom radu na strastven i predan način (koji možemo vidjeti i u njegovim filmovima), ali i kao posvetu samom kazalištu kroz mnogobrojne citate koji na iznimne načine opisuju glumu i rad u teatru, primjerice kad mu stariji kolega koji je završio u bolnici kaže: „Zato je za mene gluma u kazalištu tako plemenita profesija. U pokušaju da budemo prisutni na sceni stječemo mogućnost da razvijamo svoju mogućnost da budemo prisutni i u životu… Naši životi sastoje se od bitaka koje se odvijaju od trenutka do trenutka, bitaka da budemo prisutni. Mi rastemo proporcionalno našoj sposobnosti da živimo u istinskoj stvarnosti. Pozornica je naša platforma za razvoj.“
Bogat je, poznat, slavan, talentiran, ima dvoje predivne djece, roditelji su mu živi… ali i dalje ima namjeru ispričati anatomiju svog pada
Izvan sebe
Njegov mu je angažman u Shakespeareovoj drami Kralj Henrik IV spas. Uloga Hotspura, gluma u toj predstavi općenito toliko mu je bitna da ga ni emotivne nevolje ni psihološki raspad, pa čak ni velika zdravstvena tegoba (čir koji mu moraju izrezati) ne zaustavljaju, i on ne propušta nijednu predstavu.
Gluma ili rad na nečemu izvan sebe, kao posljednje uporište onoga kome se sve drugo raspada, koji očajnički želi zadržati svoj mrtvi brak, koji sebe toliko mrzi i omalovažava da ne zna kamo se djenuti, to je osovina romana. U današnje vrijeme, kada se rad na sebi smatra jedinim božanstvom, a svi mi postajemo apostoli različitih vrsta terapija i samoanaliza, osvježavajuće je čitati o tome kako je biti dijelom nečeg većeg od sebe: kazališnog ansambla, u ovom slučaju, ali, kako ćemo vidjeti, ne samo toga. Kako je to biti kotačić u mašini nečeg vrijednog, nečega što ljudima pokazuje vrijednost ispod, izvan i iznad vlastitih problema. A zatim i kako je to prestati misliti da su vlastiti ciljevi jedina vrijednost koja mora biti dosegnuta pod svaku cijenu: „Razumiješ, neki ljudi nikad nisu dostigli svoje ciljeve – i zato oni misle da njihovi ciljevi imaju smisla i mogu prouzročiti promjenu. Ali nekolicina nas koji smo ostvarili svoje ciljeve… mi znamo da je jebeni cilj besmislen. To je naša zajednička fantazija da je bilo što od tog sranja uopće važno. Ljudi se obožavaju truditi u nekim igrama, poslovima, odnosima, politici jer im to stvara iluziju smisla… A možda možemo uočiti da je taj mračni bunar bez dna zapravo spokoj. I nije uopće zastrašujuće što nemamo bitak, to je olakšanje. Kao kad konačno priznaš istinu umjesto da braniš laž… Prestani braniti stvarnost koja ne postoji: sebe.“
Glumac na putu susreće različite likove koji, svaki sa svojim bogatim životnim iskustvom, imaju ponešto za reći. On pak, uvijek s jednakom prijemčivošću osobe koja je na dnu, sluša sve njih pokušavajući se iskoprcati iz trenutnog stanja. U tom smislu podsjeća pomalo na Alisu u zemlji čudesa ili, još više, iza zrcala, gdje stvari više nisu onakve kakve su bile, dapače, izokrenute su, čudne, mračne i neprepoznatljive, a neobični likovi, uglavnom njegovi kolege, koji kao da doista pripadaju nekoj drugoj stvarnosti, daju svoje viđenje stvari na različite načine: „Svaka je odluka važna. Ponekad vrijeme samo prolazi, trgamo stranice kalendara i uspijevamo se zavarati da ništa od onih sitnih detalja našeg dana nema stvarne posljedice… ili da je sve unaprijed predodređeno. Ali nije tako. Ono što činimo jest tlo po kojem hodamo. Ako Hamletov monolog vježbaš s glumcima, ako ga dugo vježbaš – kad dođe trenutak za to, monolog ćeš izvesti odlično. Ako ne budeš vježbao – nećeš. Sreća je preostatak od plana… Ono što ti želim reći jest sljedeće: da bi čovjek bio u sretnom braku, za to je potrebno dvoje. Da bi bio dobar otac… potreban si samo ti.“
Savjeti, komentari i utjehe služe glavnom liku kao mala, ali beskrajno važna svjetla u mraku koja vode prema nečemu, bio to tek samo još jedan niz stepenica koje treba prijeći, kao što sugerira kraj knjige. A ukazuju i na još nešto: mogućnost povezivanja i pomoći u najtežim trenucima. Ljudsku potrebu za utjehom kad je najteže, savjetom koji, dakako, dolazi iz vlastitog iskustva, ali dan je u najboljoj namjeri i uz najbolje želje.
Glumac na putu susreće različite likove koji, svaki sa svojim bogatim životnim iskustvom, imaju ponešto za reći. On pak, uvijek s jednakom prijemčivošću osobe koja je na dnu, sluša sve njih pokušavajući se iskoprcati iz trenutnog stanja. U tom smislu podsjeća pomalo na Alisu u zemlji čudesa ili, još više, iza zrcala
Sloboda od, sloboda za
Da, nešto se uvijek raspada; odnos, posao, brak, identitet, kritike su negativne (što se dakako u nizu pehova opet događa samo njemu u cijeloj kazališnoj skupini), želja za životom gubi puls. Ali, u mračnoj, ljepljivoj i gustoj noći postoji netko tko može reći nešto što nas može navesti da napravimo još jedan korak. Zatim još jedan. I tako prijeđemo dio puta za koji smo mislili da je neprohodan. Mali mostovi, to su možda ljudi koje srećemo i koji nam uliju nadu da postoji nešto izvan onoga što trenutno vidimo, izvan mračnog horizonta vlastitog čemera. I to je ono što pamtimo kao bljesak tame jer, kao što mu govori i otac koji mu također dolazi pomoći: „Znam da je go još na dugom štapu, ali upravo dok misliš da ti se događaju samo užasi, možda se nešto ‘ispravlja’ u tebi… Sloboda – prošaptao je – o tome ti govorim. Ne sloboda od nečega. To nije važno – ono što želiš je sloboda za nešto… ili ako baš želiš, potrebna ti je sloboda od tvoje vlastite sebične volje za ljubavlju drugih… za stvarnost. Mislim da je zbog nekog razloga koji mi ne možemo razumjeti važno da najdragocjenije životne realnosti ostanu skrivene. Zašto postoji mjesec? – nasmiješio se i citirao: Govorit ću u usporedbama i otkriti ono što je skriveno od postanka svijeta. Matej 13:35.“
Slobodu od krivnje ali i za nju, od onoga što je bilo, ali i za ono što može biti (ili ono što bi i trebalo biti), a i mnogo više od toga, pokušava (i uspijeva) pokazati Hawke u ovom romanu. Možda na mjestima pomalo razvučenom, ponavljajućem ili čak neugodnom za čitanje, ali u konačnici ljekovitom.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
(Tekst je originalno objavljen na portalu Kritika H,D,P- Portal za književnost i kritiku, 16. svibnja 2025.)
Jelena Zlatar Gamberožić je znanstvena savjetnica na Institutu za društvena istraživanja, vanjska suradnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje. Autorica je znanstvene knjige “Urbane transformacije suvremenog Zagreba”, romana “Slijepa točka”, zbirki priča “Odjavna karta”, “Ticala”, “Strani gradovi” i “Svijet je gladno mjesto” te knjige eseja “Knjige u priči”.
