Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Gnijezdo

Razmišlja kako će jednog dana umrijeti i kako će smrt biti blaga, poput gnijezda. Tome se, vjeruje, svi nadaju. Ali zasad se vjetar diže i treba se skloniti s mekanog pijeska, krenuti prema crkvi. Noć će biti blaga, to je sigurno.

Penje se uz nisko brdo koje se čini kao nacrtano. Temperama ili možda pastelama. Takav je i njezin život u zadnje vrijeme, misli. U njemu je nešto, kao i u plavoj planini preko puta zaljeva, ‘nacrtano’. Ili bi bolja riječ bila ‘ucrtano’. Nešto čega prije nije bilo, na što prije nije niti pomišljala, ali sada je bilo u svakom grmu, valu, svakoj buri i jugu.

Kada je i zašto uspjela ucrtati to u svaki dugački sunčani sat, u iglice, u slano koje joj se sakupljalo u kutu usana?

Nije sigurna, ali velika je sreća da je uspjela, neviđena, neopisiva sreća koja joj je grudi ispunila tihim jezičcima svijeća.

Približava se velikim vratima crkve. Uokolo, samo kamen. Čist, obao, velik. Onaj koji nosi teret stoljeća. Kada joj je prestalo trebati ono drugo, sve drugo, osim ove bjeline?

Bijelo- plavo- zeleno, sveto trojstvo s kojim se sada budi, otvarajući mali prozor crkve, sveto trojstvo koje joj se izmjenjuje pred očima i vodi je i san.

I zatim, još to: unutrašnjost crkve. Topla utroba. Utješna i slasna poput prvog zalogaja nečeg oblog (hostije?). Nečega što joj je čitavo čudno vrijeme trajanja njenog života isprekidanog oštrim linijama nedostajalo. Poput blagog dlana na čelu pred san. Jutra bez sumornog lupanja srca koje se nastoji probiti kroz prsa.

Nije sigurna shvaća li i sama, ali radi se o nečemu poput zaštite koju stvara taj kamen: dok se gura u nebo (kreće zvono, din-don) i tvrdi, ne, dokazuje nešto neumoljivo. Neupitno.

Tu neupitnost tražila je i drugdje. Tražila ju je svugdje. Nešto podrazumijevajuće, poput gnijezda: nedvosmislenost kojom majka ptica hrani ptiće.
Ali nigdje to nije našla.
Dosad.

I dok ulazi kroz kamena vrata (miris tamjana, sveta vodica, Isusovo lice dok gleda- i razumije, neupitno i nedvosmisleno razumije), sprema se za popodnevnu molitvu.

Čula je da ljudi gube vjeru, ali joj se to čini sasvim nemoguće. Sve drugo je moguće izgubiti prije nego vjeru. A i što bi to uopće moglo biti važno u usporedbi s vjerom, iole mjerljivo s njom?
Ne može zamisliti.

Vjetrić ju blago gura prema unutrašnjosti između drvenih klupa, a i taj vjetrić je Bog.

 

(Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković

 

Kategorije
poezija

Nevidljivo prošlo (izbor iz poezije Miroslava Mićanovića)

Najlon i vjetar

Golemi nevidljivi najlon na krovu
oronule garaže, pokraj staračkog doma,
gonjen vjetrom proizvodi zvuk puščane
paljbe, objave rata ili oružane pljačke.

Prolaznici kroz Donje Svetice sagnu
glavu i ubrzaju korak, žure u neizvjesno
prazno i siromašno. Bogati, tražeći dom,
jure u daleke i izgubljene stanove.

Jedino lijepe debele žene crveno
obojenih usana, odjevene u crno, stameno
stoje s mobilnim uređajima u rukama,
šalju poruke, ogledaju se i smiju:

sretne kao daleke pokrajine, provincije
prije borbe za neovisnost, prije mrtvih
i referenduma. Prije vijesti koje se uvijek
ponavljaju.

I onda zamru.

 

Južina

Neočekivana u prosincu.

Vijesti sa zimskom razlikom
u temperaturi bjesomučno će se hraniti
svakih pola sata u iduća dva dana,
u iduća dva mjeseca.

Žena u crnom, skraćena kao dječji
vrtuljak, na autobusnoj stanici – izlaz
Siget – okreće se oko sebe, s pitanjima
prvom, drugom i trećem putniku:

o prijelazu preko zebre
o-o-o-o-o-o-o-o-o-o-o-o

i putu do doma zdravlja.
i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i

O zdravlju je i terapiji riječ. Riječ je
uvijek o zdravlju i terapiji.

 

Jutro

Prostor ograđen zelenom žičanom
ogradom, pokraj NSK-a, ima šest
uspravnih bijelih stupova:

složeni jedan-do-drugog izgledaju
kao nišani, bijeli nišani za drugo,
za nekoga sasvim drugog.

Ispred bijelih prolaznih nišana
postavljena je visinska zapreka za
igru. Preskok: sad-sad-sad.

Što je on?
Što učiniti?
Što može?

Teško je misliti je li pitanja moguće
preskočiti kad je jutro i kad knjige miruju
izvan ruku, izvan dosega misli.

 

Drugo

Na ulazu u ograđeni prostor čita se
pažljivo postavljen poziv-opomena:
PARK ZA PSE (i njihove vlasnike).

Velika i mala slova upućuju na nešto
osobito i važno. Bačeni bijeli pas trči
do crvene prepone i nazad.

Lavež je na petom katu. Nebo se spušta
u podrum. Ljubitelji zatvaraju oči. Tko
zna kako ugriz može završiti.

Sljeme je zeleno i oblaci putuju na drugu
stranu. Daleko od laveža, daleko od vlasnika,
tamo daleko, daleko od parka.

 

Nevidljivo prošlo

Ekran je pun riječi i loših početaka.
Prozor je pun ptica koje ubijaju druge
ptice. Perje se sliježe na krošnje bijele
od njihove smrti, od nadolazeće studeni.

O čemu se tu radi, muči ga.

Ekran bljeska prepun znakova, slova i
bjeline slične onoj koja ostane kad bezumne
ptice ubijaju jedne druge.

Obuzima ga nevidljivo i obuzima ga prošlo,
kao bjelina, kao nadolazeća zima, kao studen.

I onda zavlada tišina.

 

(Autor: Miroslav Mićanović)

Kategorije
Autori

Miroslav Mićanović

Miroslav Mićanović rođen je 15. kolovoza 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i objavljeni drugim jezicima. Prevedena poezija dostupna je na različitim internetskim stranicama (Lirikline.org; Poetry International Web). Sudionik hrvatskih i europskih festivala poezije i kratke priče. Autor je antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagrebačka slavistička škola, Zagreb, 2006), elektroničko izdanje (www.hrvatskiplus.org), prevedene na engleski, mađarski i slovački jezik.

Miroslav Mićanović
(Fotografija: Branko Čegec)

 

Kategorije
poezija

Kada i zašto pjesnik sluša glazbu (i kakvu)

Reggae

Negativa,

svugdje tako otvorena nikad sramežljiva

da se skriva,

pozitiva,

pokrivena zemljom

kao da nije živa,

tužno je to pa kad me depra grebe,

spašavaju me ritmovi, optimizam

na koji me baca reggae,

buntovnost s vedrim licem,

u šarenim sam i zemljanim bojama

i ljepoti prirode kličem,

daj mi Jahovu poruku

u dimu prekrasnih cvjetića,

dok maštam o dreadovima toliko gustim

da u njima mogu skloniti gnijezdo ptića,

i vibriram na veselju i uživanciji kojih u ovom svijetu

kao da više nema,

možda doduše nikad nije ni bilo, ali nije to sada

tema,

nego je tema da reggaeom zasja sunce i u dva ujutro usred zimske

noći,

smiješak na licu bljesne i u osjećaju

najveće bespomoći,

vedrina prkosa koja svojim ritmom kritizira ali i jednostavno

kaže,

da nikakva sranja neće uništiti nam dan

dok se za legalizaciju sreće a ne samo marihuane

svaki bushmaster rasta u slušalici i na zvučniku

zalaže.

Punk

 Ako i ima budućnosti

ne vjerujem da je vesela,

svinje na vrhu gledaju profit a ne ljude što nastanjuju

gradove i sela,

pritom mi nameću pravila što me guše,

više nego bombe i šrapneli koji lete za zabavu tirana

dok se mali čovjek jedva iz dana u dan vuče,

dok me pozivaju na požrtvovnost za sustav

u kojem nemam koristi,

hoću nešto promijeniti ali čini se da nitko ne želi ni prosvjedovat a kamoli se nekim ozbiljnijim angažmanom moriti,

anarhija je prosta riječ dok s TV-a lažu da smo u najboljem od mogućih svjetova

ali je za demantij dovoljno pročitati vijesti,

nije baš veselo svjedočiti stvarnosti

ako si pri punoj svijesti,

to je tak život nije lak,

no svi se čude kako to da sam klošar

koji sluša punk,

utopljen u dimu i alkoholu na marginalnim mjestima i hladnim ulicama,

moshpitam na buku prkosa i dernjavu

uz utjehu da s mojim mislima moja glava

nije sama,

da imam društvo koje ne znam, ali koje me kuži dok drugi neće

nikad razumjeti,

pljunem na pod i zazovem revoluciju dok u energičnom ritmu

puštam svoj ventil bježeći od sistema

koji mi volju bezuspješno želi samljeti.

Metal

 Grlo me steže dok oponašam vriskove

koji me opuštaju,

growlovi su zlokobni ali ne želim da

sa svojim mrmljanjem prestaju,

ne štujem sotonu, ali ne mislim da je

u krivu,

puštam kosu i ne dam da me skalpiraju glavu mi neće

ni u ludilu uhvatiti živu,

ne trebam farbati lice sreća pa

sam anemičan,

dok stojim uz jezero obavijen tamom i draži mi je

Mjesec od Sunca kako bi opstao energičan,

makar ta energija neke i plašila

drago mi je da me se klone,

jer kad vidim što se krije iza osmijeha nekih ljudi

namrgođeno lice mi jedino ima smisla

pa neka mi svi govorili ‘O, ne’,

malo sam se zatvoril u sebe ali ne budem

stal,

hoću malo biti sam i slušati metal,

demonski govor, jaki bubnjevi i gitara tmurne

moći,

no i kroz tu odbijenost se probije jedan anđeoski vokal

čiji pjev, nadam se, nikad neće proći.

Rap

U kvartu

svatko zna tko sam,

dok mado samo glasne beatove u mozak primam,

susjed mi psuje mater kad puštam rap i neku MC neman,

jer zvučnu izolaciju nemam,

 hodam po ulici pokriven hudicom ili šiltom,

nemrem pokazati slabost svi moraju znati da se ne mogu

petljat s mojim shitom,

treba mi lova

a love u mom džepu bogme i ima,

al nisam u ekipi što dila drogu pa viču ACAB dok

ih momak u plavom pipa,

hustlam dan i noć po kvartu

i gradu,

pa kasnije u klubu teče henny i najskuplji šampanjac

dok se drugi plaše što će biti ako ne drže

moju stranu,

jer ekipa na svakom uglu nudi moj

proizvod,

a dobit ga može samo onaj tko sa sobom

nosi keš i zna kod,

telefon mi puca od poziva ljudi u pomoć,

dilam im poeziju koju napišem da bi na svom spoju mogli

dobro proć,

i svi su zahvalni, pozdravljaju me jer sam im rimom omogućio

da razvesele curu na godišnjicu, Valentinovo ili neki već važan

dan,

pa se goli valjaju u parku, hostelu, podzemnoj garaži ili iza kontejnera ako neki

ljubavni sretnici nisu podstanari,

i svi mi tepaju da sam u getu glavni madafaka,

ali da kako znam što će se njihovim curama u pjesmi svidjeti

nitko se ne pita u čemu je kvaka,

i okej da budem iskren ovo je sve bila laž

i žestoko preseravanje,

od poezije mogu jedino zaradit anoreksiju

a ne nekakve pare da bi na kraju mjeseca za račune

imao poravnanje,

ali to je rap ionako se svi tamo hvalisaju

da su najjači,

gangsteri hustleri koji su me kad sam bio klinac

očarali svojim rimama na boom bap beatu što se lako u umu

zakači,

i iako može biti rizično da prenabrijanima ne eksplodira ego,

dobra je glazba za samopouzdanje kada bi najradije od svega odustao

i depresivan u krevet lego,

ali s ekipom dok se vozim po gradu,

zna se što se čuje dok vozimo ulicima i čekiramo svaku zgradu,

kimanje glavom na Fiftyja, Paca i gangsta zvukove devedesetih i ranih 2000-tih,

guraju me da idem dalje dok mi uši drogira neki njihov

dope stih.

Dubstep

Dosta mi je riječi,

katkad kao da samo jedna nanese više ozljeda

nego što njih tisuću može da zaliječi,

no takva je poezija bazirana na govoru,

ali postoji i ta glazba što je jedno kratko vrijeme bila

hit a sada je više baš ni nema na pomolu,

gdje je dovoljno samo par riječi, nijedna ili samo jedna,

ponekad samo robotizirana, uklopljena u ritam gdje postaje

tek neka sjena,

a sve se izrazi u ritmu što se pošemeri u ‘dropu’,

a baš je taj drop, ono zbog čega imam slušalice,

te se veselo gušim u audio dopu,

što zna bit agresivan, lud, kaotičan bez ikakve

logike,

vrlo često kao i same riječi bilo na papiru, na društvenim mrežama

ili kao grafiti koji krase neke podzemne hodnike,

korak u dubstep možda više nije toliko odvažan kao tamo nakon

‘Bangaranga’,

ali što koga briga za trendove ako glazba čak i neshvatljiva

u vašim ušima dobro benga,

dok slovima pokušavam koherentno uhvatiti nekoherentnu zvučnu sreću:

‘whoob whoob

tdtdttn tdtdtdtt woob woob uaaaah’.

(Autor: Ivor Kruljac)

Kategorije
Autori

Ivor Kruljac

Ivor Kruljac rođen je u Zagrebu 18. prosinca 1996. godine. Nakon osnovne škole završava za zvanje ekološkog tehničara u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.  Tijekom studiranja počeo je objavljivati pjesme, kratke priče i novinarske članke (što na hrvatskom, što na engleskom) na raznim medijima. Kao pjesnik, nastupao je na raznim pjesničkim događajima, ponajviše s hrvatskim slam pjesnicima.Do sada je kao besplatne digitalne publikacije, objavio i predstavio tri samostalne zbirke pjesama: “Nebuloze” (2017), “Psihodelije” (2018) i “Intelektualna kruljenja”. Jedan je od urednika i autora zastupljenih u digitalnom pjesničkom zborniku “Di si bio 2020?: stihovi pod maskom” (2021) koji je imao humanitarni cilj prikupljanja novaca za obnovu Petrinjske  knjižnice. 2021. godine objavio je i zbirku kratkih priča „Groteskni incidenti“ (Redak, 2021. godine), u koautorstvu s Ninom Alvir slikovnicu „Nestvarni skokovi“ (Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu, 2023). Kao pjesnik i novinar, jedan je od autora uvrštenih u „Antologiji hrvatske i srpske slem poezije“ (URK Močvara, 2023). Živi, piše i radi (makar je sve to ista stvar) u Zagrebu. Od 2021. do 2023. godine pisao je pesnički kolumnu „Radnička stihija“ koja je 2024. godine pretočena u digitalnu zbirku pjesama radničke tematike.

Ivor Kruljac