Razmišlja kako će jednog dana umrijeti i kako će smrt biti blaga, poput gnijezda. Tome se, vjeruje, svi nadaju. Ali zasad se vjetar diže i treba se skloniti s mekanog pijeska, krenuti prema crkvi. Noć će biti blaga, to je sigurno.
Penje se uz nisko brdo koje se čini kao nacrtano. Temperama ili možda pastelama. Takav je i njezin život u zadnje vrijeme, misli. U njemu je nešto, kao i u plavoj planini preko puta zaljeva, ‘nacrtano’. Ili bi bolja riječ bila ‘ucrtano’. Nešto čega prije nije bilo, na što prije nije niti pomišljala, ali sada je bilo u svakom grmu, valu, svakoj buri i jugu.
Kada je i zašto uspjela ucrtati to u svaki dugački sunčani sat, u iglice, u slano koje joj se sakupljalo u kutu usana?
Nije sigurna, ali velika je sreća da je uspjela, neviđena, neopisiva sreća koja joj je grudi ispunila tihim jezičcima svijeća.
Približava se velikim vratima crkve. Uokolo, samo kamen. Čist, obao, velik. Onaj koji nosi teret stoljeća. Kada joj je prestalo trebati ono drugo, sve drugo, osim ove bjeline?
Bijelo- plavo- zeleno, sveto trojstvo s kojim se sada budi, otvarajući mali prozor crkve, sveto trojstvo koje joj se izmjenjuje pred očima i vodi je i san.
I zatim, još to: unutrašnjost crkve. Topla utroba. Utješna i slasna poput prvog zalogaja nečeg oblog (hostije?). Nečega što joj je čitavo čudno vrijeme trajanja njenog života isprekidanog oštrim linijama nedostajalo. Poput blagog dlana na čelu pred san. Jutra bez sumornog lupanja srca koje se nastoji probiti kroz prsa.
Nije sigurna shvaća li i sama, ali radi se o nečemu poput zaštite koju stvara taj kamen: dok se gura u nebo (kreće zvono, din-don) i tvrdi, ne, dokazuje nešto neumoljivo. Neupitno.
Tu neupitnost tražila je i drugdje. Tražila ju je svugdje. Nešto podrazumijevajuće, poput gnijezda: nedvosmislenost kojom majka ptica hrani ptiće.
Ali nigdje to nije našla.
Dosad.
I dok ulazi kroz kamena vrata (miris tamjana, sveta vodica, Isusovo lice dok gleda- i razumije, neupitno i nedvosmisleno razumije), sprema se za popodnevnu molitvu.
Čula je da ljudi gube vjeru, ali joj se to čini sasvim nemoguće. Sve drugo je moguće izgubiti prije nego vjeru. A i što bi to uopće moglo biti važno u usporedbi s vjerom, iole mjerljivo s njom?
Ne može zamisliti.
Vjetrić ju blago gura prema unutrašnjosti između drvenih klupa, a i taj vjetrić je Bog.
Golemi nevidljivi najlon na krovu
oronule garaže, pokraj staračkog doma,
gonjen vjetrom proizvodi zvuk puščane
paljbe, objave rata ili oružane pljačke.
Prolaznici kroz Donje Svetice sagnu
glavu i ubrzaju korak, žure u neizvjesno
prazno i siromašno. Bogati, tražeći dom,
jure u daleke i izgubljene stanove.
Jedino lijepe debele žene crveno
obojenih usana, odjevene u crno, stameno
stoje s mobilnim uređajima u rukama,
šalju poruke, ogledaju se i smiju:
sretne kao daleke pokrajine, provincije
prije borbe za neovisnost, prije mrtvih
i referenduma. Prije vijesti koje se uvijek
ponavljaju.
I onda zamru.
Južina
Neočekivana u prosincu.
Vijesti sa zimskom razlikom
u temperaturi bjesomučno će se hraniti
svakih pola sata u iduća dva dana,
u iduća dva mjeseca.
Žena u crnom, skraćena kao dječji
vrtuljak, na autobusnoj stanici – izlaz
Siget – okreće se oko sebe, s pitanjima
prvom, drugom i trećem putniku:
o prijelazu preko zebre
o-o-o-o-o-o-o-o-o-o-o-o
i putu do doma zdravlja.
i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i
O zdravlju je i terapiji riječ. Riječ je
uvijek o zdravlju i terapiji.
Jutro
Prostor ograđen zelenom žičanom
ogradom, pokraj NSK-a, ima šest
uspravnih bijelih stupova:
složeni jedan-do-drugog izgledaju
kao nišani, bijeli nišani za drugo,
za nekoga sasvim drugog.
Ispred bijelih prolaznih nišana
postavljena je visinska zapreka za
igru. Preskok: sad-sad-sad.
Što je on?
Što učiniti?
Što može?
Teško je misliti je li pitanja moguće
preskočiti kad je jutro i kad knjige miruju
izvan ruku, izvan dosega misli.
Drugo
Na ulazu u ograđeni prostor čita se
pažljivo postavljen poziv-opomena:
PARK ZA PSE (i njihove vlasnike).
Velika i mala slova upućuju na nešto
osobito i važno. Bačeni bijeli pas trči
do crvene prepone i nazad.
Lavež je na petom katu. Nebo se spušta
u podrum. Ljubitelji zatvaraju oči. Tko
zna kako ugriz može završiti.
Sljeme je zeleno i oblaci putuju na drugu
stranu. Daleko od laveža, daleko od vlasnika,
tamo daleko, daleko od parka.
Nevidljivo prošlo
Ekran je pun riječi i loših početaka.
Prozor je pun ptica koje ubijaju druge
ptice. Perje se sliježe na krošnje bijele
od njihove smrti, od nadolazeće studeni.
O čemu se tu radi, muči ga.
Ekran bljeska prepun znakova, slova i
bjeline slične onoj koja ostane kad bezumne
ptice ubijaju jedne druge.
Obuzima ga nevidljivo i obuzima ga prošlo,
kao bjelina, kao nadolazeća zima, kao studen.
Miroslav Mićanović rođen je 15. kolovoza 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i objavljeni drugim jezicima. Prevedena poezija dostupna je na različitim internetskim stranicama (Lirikline.org; Poetry International Web). Sudionik hrvatskih i europskih festivala poezije i kratke priče. Autor je antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagrebačka slavistička škola, Zagreb, 2006), elektroničko izdanje (www.hrvatskiplus.org), prevedene na engleski, mađarski i slovački jezik.
Ivor Kruljac rođen je u Zagrebu 18. prosinca 1996. godine. Nakon osnovne škole završava za zvanje ekološkog tehničara u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom studiranja počeo je objavljivati pjesme, kratke priče i novinarske članke (što na hrvatskom, što na engleskom) na raznim medijima. Kao pjesnik, nastupao je na raznim pjesničkim događajima, ponajviše s hrvatskim slam pjesnicima.Do sada je kao besplatne digitalne publikacije, objavio i predstavio tri samostalne zbirke pjesama: “Nebuloze” (2017), “Psihodelije” (2018) i “Intelektualna kruljenja”. Jedan je od urednika i autora zastupljenih u digitalnom pjesničkom zborniku “Di si bio 2020?: stihovi pod maskom” (2021) koji je imao humanitarni cilj prikupljanja novaca za obnovu Petrinjske knjižnice. 2021. godine objavio je i zbirku kratkih priča „Groteskni incidenti“ (Redak, 2021. godine), u koautorstvu s Ninom Alvir slikovnicu „Nestvarni skokovi“ (Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu, 2023). Kao pjesnik i novinar, jedan je od autora uvrštenih u „Antologiji hrvatske i srpske slem poezije“ (URK Močvara, 2023). Živi, piše i radi (makar je sve to ista stvar) u Zagrebu. Od 2021. do 2023. godine pisao je pesnički kolumnu „Radnička stihija“ koja je 2024. godine pretočena u digitalnu zbirku pjesama radničke tematike.