Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

• Ona je kujetina i moraš to već jednom prihvatiti, za Boga miloga! Ne mogu te više moljakati da joj odbrusiš…

Petar je u jednoj od svojih faza: onih kada zna o čemu priča, kada je siguran da je u pravu i kada ga ništa ne može obeshrabriti: vjetar koji vani fijuče i lomi granje, hladnoća grada iznad kojeg se spremaju pasti prve pahulje, petarde koje narušavaju blagdansku tišinu. Sve prolazi pored njega; trenutak se ugrije u njegovom vrelom mesu i zatim nastavlja svoj put.

Petar i jest u pravu, ona bi trebala nadodati. Njezina majka, ta koju on naziva kujetinom, također je bila u jednoj od svojih faza. A te faze traju. I kod Petra i kod majke. Žute minute, tako ih naziva, i kod nje i kod njega. Samo što se radi o mnogo duljem periodu. Protežu se kao suze. Polako se spuštaju niz obraze. Ona čeka dok im ne dotaknu vrat. Kragnu.

Kao bol, čeka dok ne prođe. Kod majke, to traje mjesecima. Kod majke, to možda i ne prestaje.

Samo, ovaj put i ona ima nešto za nadodati, možda i ne sasvim nebitno. Teško je probiti se kroz gustu masu Petrovih i majčinih spororastežućih suza, ali i ona ima nešto za nadodati, nešto ljepljivo i gadno, puno sline i mračnog, smrdljivog zadaha. O, da.

Petar viče, Petar nema namjeru prestati. Petar Prokleti, tako ga ponekad naziva. U sebi, dakako. Ponekad djeluje kao da će početi udarati oko sebe, barem tako zvjera tim crnim očima, kao da traži koja stvar je dovoljno lomljiva, dovoljno podatna za njega da je slomi tim tankim prstima. A ona zamišlja da mu lomi prste. Jednom će to i učiniti. Polako, bez milosti. Slušat će kako mu kosti krckaju.

No, treba se vratiti u sada. Sada je način na koji će mu prići ipak najvažniji. Bit će to tihim glasom, u kontrastu njegovoj deračini i želji da joj majku sasjecka na sasvim male komadiće i isprazni u koš pored balkona.

Mržnja koju on osjeća prema majci opravdana je, dakako. Vozio ju je kod barem desetak doktora u zadnja dva tjedna: čekanje pred klinikama, majčine strelice kojima ih je besramno gađala, okrivljavala, vrijeđala, doktori koje je napadala, a zatim liječničko slijeganje ramenima: Nije joj ništa. Ili: Sve je to njoj u glavi.

Zatim vožnje prema doma, ostavljanje majke pred vratima njenog stanja, uzdah olakšanja. Kratkotrajno.

A zatim svojoj kući i Petrov pogled: oluja u crnim bunarima.

I tako godinama.

Razumije Petra, razumije majku, razumije Evanđelja.

Ne razumije sebe.

I još nešto čega se ne može osloboditi ne razumije, a mora to izbaciti, kao povraćotinu, sada i brzo.

• Oprosti, ne mogu se osloboditi tog sna.

Petar se trzne. Nije očekivao ovako naglu promjenu teme i to još u smjeru nekakvog sna. Ona iskorištava priliku, njegovu zbunjenu pauzu, i brzo nastavlja.

• Tvoj pokojni pas, Pahulja, dolazi s balkona i laje, razdragano i energično. Sjećaš se kako je uvijek bio veseo… i uzbuđen? Trči prema tebi i meni u hodniku i želi se igrati… Pahulja je uvijek htio, pa ti barem znaš…

Ali iza njega je netko drugi. Nešto drugo. Izgleda kao manji pas, siv, tanak s jarko crnim očima. I djeluje bezopasno i gotovo mazno, ali…

• S kojeg to balkona? – nestrpljivo je prekine Petar.
• Od moje majke.
• Pa otkud taj drugi pas? Kako se on stvorio na balkonu?

Petar postavlja pitanja kao da se radi o situaciji koja se može sasvim logički objasniti, a ne o još jednom njenom prokletom snu, napornom kao što je uostalom i ona konstantno naporna, barem njemu. Ipak, sa snovima je, iz nekog razloga, bio strpljiviji. Kao da je naslućivao da se u njima, i možda samo u njima, krije ono što ona doista misli.

Nju pitanja ne ometaju, već kao da je samo potiču da nastavi.

• To i jest ono čudno, taj drugi pas, on se samo stvorio tamo i prati Pahulju, njuška ga, glavom se otire o njega. Pahulja se pak drži podalje: instinktivno ne želi biti u blizini sivog. No, sivi je lukav. Mislim da je nečim zaražen i samo želi prenijeti zarazu. Na psa, na nas.
• O, Isuse. Bit će da je taj sivi tvoja mama. Siva kosa, crne oči…

Ona se ne da smesti, ali disanje joj se oteža, kao da je i samo prepričavanje sna gura u stanje drugačije vrste budnosti.

• U jednom trenutku, Pahulja ga želi ugristi i otvara njušku. No, sivi samo stavlja glavu u njegovu njušku, mirno i predano, kao da će se slinom zaraza brže proširiti. Kao da to i želi- želi da mu odgrize glavu, ne smeta mu niti činjenica da će uskoro možda biti mrtav. I taj trenutak je najgori. Bojim se da će Pahulja primiti njegovu glavu u zube i da će time zaraza biti dovršena. Ali, Pahulja je pametniji. Odmiče se i s gađenjem zatvara gubicu. Ne želi tu glavu, zaraženu, opasnu glavu, u svojim čeljustima. Odahnem jer znam da je Pahulja dovoljno zdrav i pametan da mu se ništa neće dogoditi.

Petar nervozno trese nogom.

• Pa i je, jebote. Pa i je. Ne bi njemu neka tamo skitnica…

Petar se uživio, sudjeluje i uzbuđen je, ali ona to ne primjećuje. Dlačice na vratu su joj se nakostriješile.

• Pahulja je siguran, točno, ali mi nismo i znam to. Znam da tu sivu opasnost moram istjerati iz stana. Gleda me tim velikim crnim očima i maše repom, ali dobro znam da ispod toga nije ništa ljudsko, zapravo životinjsko. Ma, razumiješ…
• I? I kako sve završi?

Petar je gotovo ushićen. Strpljenje mu je pri kraju, kao i uvijek, ali sviđa mu se ovo s njegovim psom i tim sivim stvorenjem, kao da je mržnju prema njezinoj majci prebacio na san.

• Nije da ja valjda samo tamo stojim kao neki kreten?

Pita, smiješeći se.

• Ne, ali tada ja odlučujem otvoriti ulazna vrata i namamiti sivoga van. Ne znam je li do zaraze već došlo, ali odlučujem se na taj potez. Moram riskirati. Otvorim vrata i dozivam ga: Dođi, tanki, dođi! Tako nekako vičem. I on dolazi: crne oči, veseli rep, doista dotrči do mene. Pazim da ga ne dotaknem jer je zaražen i brzo se vratim u stan i zatvorim vrata.

Petar je pomalo razočaran razvojem događaja.

• Dakle, samo to? Bilo ga je dovoljno samo izbaciti iz stana? Kada bi barem tvoju staru bilo dovoljno samo…

Prekine ga.

• Nije gotovo. U tome je zajeb. Pored ulaznih vrata se stvore dva uska prolaza. Jako uska, poput pukotina, ali znam da su dovoljno široka da se taj tanki sivi pas provuče. Prokleti pas. I doista, krene se provlačiti kroz jednu od pukotina. Viknem: Petre, odi po nož! dok ga pokušavam otjerati onom dugom žlicom za cipele, kako se to zove…znaš da moja majka ima onu jako dugu žlicu…

Petar ništa ne govori. Konačno je dobio ulogu, trebao je otići po nož. Možda ga je to zainteresiralo, zamišlja kako odlazi po nož.

• Grubo ga guram tom žlicom, nije me briga nanosim li mu bol ili ne, ali niti njega nije briga, on se samo i dalje gura kroz tu pukotinu, nije mu važno što će se dogoditi s njim, njegovo je samo da prenese zarazu, to je sve.

Konačno, ipak ga uspijem izgurati i nekako zatvoriti tu pukotinu, staviti na nju komad drveta ili tako nečega, san tu nije previše jasan… ali naravno, sivi kreće prema drugoj pukotini. Znam da ga moram ubiti, to sada već svakako znam, moram mu odrezati glavu, a i on se već provlači, polako i neumitno, kroz taj drugi otvor.

• A ja i nož?

Petar je radoznao.

• Pa, ne vraćaš se iz kuhinje.
• A je li, ne vraćam se iz kuhinje. Jel’da. Baš je to čudno što se ne vraćam iz kuhinje, zar ne?

Petrova je opaska smiješna, ali nitko od njih se ne nasmije.

• Mislim da zapravo ne znaš gdje je nož u majčinoj kuhinji.

Odgovori mu ozbiljno, gledajući ga u oči.

• Mislim da nikada nisi tamo išao po nož.

Petar je već ponovo uzrujan.

• Je li, majčina dušice? A znaš li tko još nikada nije tamo zapravo otišao po nož?

U Petru je nestalo dobronamjernosti. I uzbuđenja zbog sna je nestalo, kao i njegove kratkotrajne dobre volja i ponovo je spreman na svoj monolog, vikanje i optuživanje koje neće prestati.

• Koliko smo toga propustili ili trpjeli zbog nje? I sama vidiš, taj pas iz sna je njezina zaraza…

Ali ona stoji mirno ispred njega i gleda ga čudnim, novim pogledom.

• Ne znam je li to sivo čudovište moja majka.

Kaže nakon kraće pauze.

• Naravno da jest, što bi drugo bilo? Fina, oprezna i naizgled vesela zaraza koja polako sve uništava. Spremna da je se rani, ubode, ubije, da joj se napravi bilo kakva šteta…samo da uđe i bude u majčinom stanu.

Petar naglo zašuti.

Gledaju se. Ona diše sve dublje, sve opreznije, kao da bi se mogla porezati na vlastito disanje. Čini joj se da se samo mora tiho provući pored Petra, kao kroz usku pukotinu u spavaću sobu, otvoriti prozor i udahnuti malo zraka. A zatim će sve opet biti dobro.

 

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

 

Priča je originalno objavljena u emisiji Riječi i riječi, HRT 3

 

Ilustracija: Mia Behtan

 

 

• Na ovom smo istom mjestu bili prije deset godina – shvaćam i zatim kažem to naglas, iako nisam sigurna da ikoga zapravo zanima, ali nastojim prekinuti razgovor o ponudi i potrošnji svega.

Razgovor se prekida u neočekivanom iščekivanju, iako ne i nestrpljivom. Tema nije zanimljiva niti nezanimljiva. Igor uzima čašu i prinosi je ustima. Je li to znak da trebam nastaviti?

• Svi smo bili slobodni, mislim, bez brakova i djece…
• I neki bez posla!- Veronika se okreće prema Marku i podrugljivo mu se nasmije. Večeras su se pridružili druženju jer im Veronikina majka čuva sina.

Ali Veronika i dalje nije sretna Markovim izborom posla. Previše je slobode u tome, kaže. Ona nije voljela ikakvu slobodu ni tada. Sada je voli još manje.

• Pa, ja sam uskoro opet slobodan. – kaže Igor mirno.

Svi se okrenu prema njemu, a Diana usklikne jedno rastegnuto: Ma daaaaj!

Soba je i dalje prostrana, bijela, Iva nije ništa mijenjala u njoj. Rijetko je u Zagrebu, rijetko se vraća, u Amsterdamu se sada osjeća više kao ‘doma’. Ovo je dakle bio dom, a sada više nije. Po čemu sve to mogu vidjeti, što sve vrišti: ‘dom’, a što mirno tumači: ‘privremeno boravište’?

Balkon je još uvijek isti, i ponovo me privlači mračna razglednica grada, izlazak na zrak, cigareta, omaglica, kao i sve što me privlačilo prije deset godina. Kao i Igor, sa svojim enigmatičnim crnim očima koje nikada ne kažu niti riječ viška, ali vide sve.

I sada me gleda kao da bih upravo ja trebala komentirati njegov skorašnji razvod. Ali, ne znam što reći.

• Prije deset godina činilo se nemogućim da bi se itko želio vjenčati, a sada se već razvodimo. – kažem umjesto pitanja.
• Ma Igore, što je bilo? – pita Veronika majčinski. – Ajde, pa popravit ćete već to. Sigurno možete izdržati.

Izdržati, pomislim. Zanimljiv izbor riječi. Sloboda naspram trpljenja.

• Ja nisam siguran da sam se i tada htio vjenčati. – kaže Igor i gleda me. Nije odgovorio na Veronikino pitanje, ali odgovara na moje.

Zrak je odjednom gust.

• Ma svi se kad-tad požele vjenčati – kaže Diana i otpije gutljaj vina.

Ivan ulazi kroz ulazna vrata s još pića i grickalica. Osjetim dodir noćnog zraka na čelu i shvatim da me je oblila vrućina.

• Što sam propustio? – pita Ivan vedro.
• Igor se razvodi – kaže Veronika gotovo svečano. – A Dorica vam nije napunila niti dvije godine. – doda, okrećući glavom lijevo-desno.
• Joj, ne moraliziraj – doda Marko tiho i ustane s fotelje na kojoj je sjedio.

Veronika ostane sjediti i pogleda ga oštro:

• Misliš da to nema posljedica na dijete?

Nitko ne odgovara. Igoru, čini se, taj dijalog nije zanimljiv, pitam se čuje li ga uopće jer mu pogled bježi prema balkonu. I ja imam potrebu izaći na zrak, ali sada nije pravi trenutak.

• Pa ne mora imati posljedice, dijete je malo. Znam mnogo ljudi koji su se razveli dok je dijete bilo tako malo i ta djeca nemaju posljedice. – kaže Iva i približava se balkonskim vratima. Nadam se da ih neće zatvoriti.

Veronika okreće očima.

• Nisam znao da se razvodiš – kaže Ivan.

Ivan i Igor su bliski prijatelji, barem se tako činilo. Ivan je bio Igoru kum na vjenčanju.

• Ima posljedice, kako ne bi imalo – Veronika ne popušta. – I Ines ima malo dijete pa sigurno zna.

Okreće se prema meni.

• Ti se nikada ne bi razvela, zar ne? – gleda me s iščekivanjem.
• Ona nema razloga, njen je muž odličan. – upliće se Diana i dolije vino u čašu.
• Pa, ali da i nije, ne bi, zar ne?

Gleda me kao zadnju liniju obrane strahote razvoda. Očima tražim Igorove. Odjednom je nešto u vezi njega gotovo utješno.

• Ma pusti Ines, ona je zbunjena, nisam mogao vjerovati da se uopće udala. Kad sam čuo, mislio sam da je to neka practical joke – kaže Marko. Ostali se nasmiju. Svi osim Igora.
• Ne znam- konačno odgovaram. – Možda i bih, zašto ne.

Zvučim kao da biram štrudlu koju bih mogla probati. Ili novu vrstu sira.

Spuštam pogled.

• Na kraju ste svi u kurcu u tim brakovima! – zaključuje Diana i iskapi čašu do kraja.
• Osim nas, jelda? – cvrkuće Veronika i gleda u Marka.

Želim još nešto reći, ali nisam sigurna što. Sviđa mi se prigrliti šutnju, u zadnje vrijeme shvaćam da to radim sve češće. Prije deset godina sam pričala više, ali sam znala mnogo manje. Ne, znati nije prava riječ, iskusiti možda jest. Možda sam znala čak i više, ali nisam mnogo doživjela. Voljela bih da nisam niti kasnije, ali sada je gotovo, što je proživljeno, proživljeno je. Urezano je duboko pod kožu. Nema natrag.

• Onda Igore, nisi nam rekao što je bilo?

Diana ga fiksira plavim očima. Nitko ga ovdje nema namjeru pustiti na miru ili barem prijeći preko toga što je rekao.

Odjednom shvaćam da ne želim znati što je bilo s Igorovim brakom. Ili, konkretnije, ne želim čuti odgovor koji će ponuditi bliskim prijateljima koji nisu niti znali da se razvodi.

Ustajem i izlazim na balkon. Sve je kao prije deset godina, identična razglednica grada. Prije braka, prije trudnoće, prije poroda, prije svega onoga što se dogodi gotovo nepozvano.

Nepozvano. Još jedna riječ koja ne pripada ovom kontekstu.

Osjetim da nisam sama. Igor se nalaktio na balkonsku ogradu pored mene.

• Ovako smo stajali i prije deset godina, sjećaš li se? Pitala si me što je intimnost. Jesi li otkrila?

Okrenem se prema njemu i blago otvorim usta. Sjećam se toga, ali nikada ne bih pomislila da se i on sjeća.

• Rekla si da misliš da je to reflektor koji pokazuje sve ono što želimo da se vidi, ali i ono što ne želimo. Da je to nemogućnost skrivanja, zapravo. Još uvijek tako misliš?
• Pa da… možda. – kažem.

Igor gleda u mrak.

• Zbilja se nisam htio oženiti. – kaže jednostavno. – A ti?

Još sam uvijek okrenuta prema njemu. Trenutak je odjednom oslobađajući.

• Ni ja.- kažem.

Osjećam da bih trebala opravdati to što sam se na taj korak ipak odlučila, ali čini se da Igor to ne traži.

• Mislim da jednostavno nisam za to. Obitelj. Brak.

Sada se on okreće prema meni i nasmiješi, gotovo ispričavajuće.

• Znam da sam na to vjerojatno trebao prije misliti.
• Nitko to ne zna dok ne proba – kažem.
• Ali ti si se snašla? Dakle, drago ti je što si probala?

Zrak oko mene opet postaje gust. Slegnem ramenima.

• Jesi li sada sretnija nego prije deset godina? – pita on opet.
• Ne znam, trebalo bi sve zbrojiti i oduzeti. – kažem.
• Ne seri.

Odgovori, i opet se zagleda u mrak.

• Dobro, nisam. – kažem. – Mnogo sam nesretnija.

Igor ne osuđuje i to je opuštajuće. Istina mu ne služi kao oružje.

• S Lucijom mi je kao to s reflektorom… sve vidi, i to je nesnosno.

Stojimo u tišini.

• Što bi ti napravila na mom mjestu?- pita. – Ostala bi?

Pitam se trebam li odabrati riječi, ali one već izlaze iz mene.

• Pa, to s reflektorom nikad mi nije zvučalo primamljivo. Napravila bih ono što i ti planiraš, vjerujem. Ono što radim najbolje.

Okrenem se i leđima naslonim na ogradu. Bio bi dovoljan jedan nespretan pokret i sve bi moglo brzo završiti. Mrak je uvijek jako blizu.

• Pobjegla na balkon?

Igor se smiješi u tami, ne vidim, ali osjećam.

• Ako imaš gdje pobjeći, da. Što prije.
• Hej, vas dvoje? Što to radite vani?

Veronikina čula su se izoštrila. Pauza je gotova. Treba se pristojno vratiti u sobu, ali Igor i ja se ne pomičemo.

Gledam njegov profil.

• Ne slušaj mene.- kažem. – Nemam ništa pametno za reći. Ne znam ništa o tome.

Ne želim biti odgovorna za ono što će napraviti. Ne želim niti znati zašto odlazi. Možda je reflektor, ali vjerojatno je i još nešto.

Igor se lagano odgurne od ograde i gotovo ukliže u sobu.

Čujem njegovo objašnjavanje, zatim smijeh. Veronika se smije najjače, zatim Marko, a slijede ih Diana i Iva. Ivana ne čujem. Pitam se je li još uopće tamo.

Prolaz prema sobi se smanjuje i udaljuje od mene. Pitam se izgleda li tako reflektor o kojem sam pričala prije deset godina, reflektor kojeg se Igor sjeća. Reflektor na koji, srećom, još nisam naišla. Koji uspješno izbjegavam kad god ga naslutim.

Zatim se ponovo okrenem prema mraku.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)