Ethan Hawke: „Bljesak tame“; s engleskog prevela Nada Mirković, Media bar, Zagreb, 2024.
Recite što hoćete, najbolji film Ethana Hawkea je Sinister. Šalim se, samo cijenim predanost horror žanru, to jest izvrsnoj glumi u tom žanru i poštovanju koje joj iskazuju glumci i glumice poput Hawkea, Kevina Bacona ili fantastične Mie Goth. Hawkea je nemoguće ne prepoznati kao odličnog glumca, ne samo zbog nagrada koje je dobivao, već i zbog predanosti svakoj ulozi. No ovaj tekst se neće baviti njegovim filmskim opusom, nego najnovijim, petim romanom Bljesak tame, originalno objavljenim 2021. Na samom početku, paralelno čitajući i Vegetarijanku Han Kang i Moramo razgovarati o Kevinu Lionel Shriver, bila sam sigurna da ću pisati o nekoj od potonjih, ali Bljesak tame je na kraju prevladao. Pokušat ću objasniti zašto.
Banalno, a zanimljivo
Radnja romana nije posebno originalna: radi se o raspadu braka poznatog i slavnog filmskog i kazališnog glumca Williama (za pretpostaviti je da Hawke ovdje preuzima elemente iz vlastitog života) s mnogo poznatijom, globalno obožavanom pjevačicom, čija je slava glumca prvo, prema vlastitom priznanju, demaskulinizirala, a zatim odvela i u prevaru, nakon čega slijedi dugotrajan i bolan proces razvoda. U tom se razdoblju odvija i radna knjige. Stvar je dodatno kompleksna i teška zbog dvoje male djece koje glumac obožava i proživljava teške trenutke svaki put kada se s njima rastaje, to jest kada ona odlaze s majkom.
Možda radnja zvuči banalno, ali Hawke je roman uspio učiniti vrlo zanimljivim. Kako? Prije svega, mislim zato što se nije koncentrirao isključivo na sebe, na napad na feminizam ili, što je vrlo čest motiv, općeniti prijezir prema ženskom rodu i onome što i kako danas žene postižu, a muškarci (kao) više ne. Ili: da, roman jest o tome što glavni lik proživljava, introspekcije ima više nego dovoljno, ali glavni su likovi zapravo oni koje on susreće na svom putu (nećemo reći iscjeljenja jer ne želimo upasti u popularnu psihologiju). A ni on, što je vrlo pohvalno, u svom pisanju ne želi ući u popularnu psihologiju putem predočavanja velikih spoznaja, ponovnog upoznavanja i spoznavanja sebe i drugih, praštanja, razumijevana pa ni happy enda. Ono što želi (i čini) je zapravo vrlo iskreno i autentično prikazivanje raspada glavnog lika uslijed okolnosti koje su navele na prijezir i mržnju prema njemu ne samo njegovu uskoro bivšu ženu već i javnost, čitav „svijet“ za koji osjeća da ga, medijski i na sve druge načine, osuđuje i ismijava, iako je i dalje vrlo slavan i tražen. „Kada se sjetim Michaela Jacksona ili Elvisa ili bilo koga od tih ljudi koji su dosegli ekstremnu slavu, čini mi se da su u nekoj vrsti izolacijskog spremnika i da naprosto lude. A mi ih gledamo, na neki način volimo promatrati kako umiru. Kad svi zure u tebe, teško je ne početi zuriti u sebe. Počneš se doživljavati u trećem licu (…) Ali ipak, zabavno je rasprodati predstavu. Zabavno je dobiti ovacije. Zabavno je dirnuti ljude i doživjeti da ti kažu da ih je to dirnulo – rekao je.“
Da, roman jest o tome što glavni lik proživljava, introspekcije ima više nego dovoljno, ali glavni su likovi zapravo oni koje on susreće na svom putu
Posveta kazalištu
Nisu to velike brige za nekoga njegovog društvenog položaja i statusa, reći će neki od nas, razvodi su svakodnevna stvar, ali on je i toga svjestan pa već na prvim stranicama, kroz prijezir taksista koji ga smatra razmaženom zvijezdom i vrijeđa zbog njegovih postupaka, razrješuje s tim da bi ga čitatelji trebali žaliti. Kao da odmah otvoreno kaže: ne, ne bi. Ne moraju. Bogat je, poznat, slavan, talentiran, ima dvoje predivne djece, roditelji su mu živi… ali i dalje ima namjeru ispričati anatomiju svog pada.
Postupak na koji se Hawke odlučuje je zanimljiv: svog glavnog lika stavlja u stanje „duha“. Ne doista, jer nije doista mrtav, ali je ipak na neki način „umro“ zajedno sa svojim brakom, te osobe više nema i sve što radi kao da se odvija iza stakla ili duboko ispod vode; stanje depresije, defetizma i dubokog očaja. Čitavu knjigu on tako postoji „na pola“, kroz bol, razočaranje i krivnju koja ga izjeda fizički, emotivno, mentalno. Propada, mršavi, drogira se, upušta se u rizične situacije, a jedino što ga na tom putu doista drži i daje mu snagu (osim djece) su kazalište i gluma.
Roman tako možemo čitati i kao posvetu vlastitom radu na strastven i predan način (koji možemo vidjeti i u njegovim filmovima), ali i kao posvetu samom kazalištu kroz mnogobrojne citate koji na iznimne načine opisuju glumu i rad u teatru, primjerice kad mu stariji kolega koji je završio u bolnici kaže: „Zato je za mene gluma u kazalištu tako plemenita profesija. U pokušaju da budemo prisutni na sceni stječemo mogućnost da razvijamo svoju mogućnost da budemo prisutni i u životu… Naši životi sastoje se od bitaka koje se odvijaju od trenutka do trenutka, bitaka da budemo prisutni. Mi rastemo proporcionalno našoj sposobnosti da živimo u istinskoj stvarnosti. Pozornica je naša platforma za razvoj.“
Bogat je, poznat, slavan, talentiran, ima dvoje predivne djece, roditelji su mu živi… ali i dalje ima namjeru ispričati anatomiju svog pada
Izvan sebe
Njegov mu je angažman u Shakespeareovoj drami Kralj Henrik IV spas. Uloga Hotspura, gluma u toj predstavi općenito toliko mu je bitna da ga ni emotivne nevolje ni psihološki raspad, pa čak ni velika zdravstvena tegoba (čir koji mu moraju izrezati) ne zaustavljaju, i on ne propušta nijednu predstavu.
Gluma ili rad na nečemu izvan sebe, kao posljednje uporište onoga kome se sve drugo raspada, koji očajnički želi zadržati svoj mrtvi brak, koji sebe toliko mrzi i omalovažava da ne zna kamo se djenuti, to je osovina romana. U današnje vrijeme, kada se rad na sebi smatra jedinim božanstvom, a svi mi postajemo apostoli različitih vrsta terapija i samoanaliza, osvježavajuće je čitati o tome kako je biti dijelom nečeg većeg od sebe: kazališnog ansambla, u ovom slučaju, ali, kako ćemo vidjeti, ne samo toga. Kako je to biti kotačić u mašini nečeg vrijednog, nečega što ljudima pokazuje vrijednost ispod, izvan i iznad vlastitih problema. A zatim i kako je to prestati misliti da su vlastiti ciljevi jedina vrijednost koja mora biti dosegnuta pod svaku cijenu: „Razumiješ, neki ljudi nikad nisu dostigli svoje ciljeve – i zato oni misle da njihovi ciljevi imaju smisla i mogu prouzročiti promjenu. Ali nekolicina nas koji smo ostvarili svoje ciljeve… mi znamo da je jebeni cilj besmislen. To je naša zajednička fantazija da je bilo što od tog sranja uopće važno. Ljudi se obožavaju truditi u nekim igrama, poslovima, odnosima, politici jer im to stvara iluziju smisla… A možda možemo uočiti da je taj mračni bunar bez dna zapravo spokoj. I nije uopće zastrašujuće što nemamo bitak, to je olakšanje. Kao kad konačno priznaš istinu umjesto da braniš laž… Prestani braniti stvarnost koja ne postoji: sebe.“
Glumac na putu susreće različite likove koji, svaki sa svojim bogatim životnim iskustvom, imaju ponešto za reći. On pak, uvijek s jednakom prijemčivošću osobe koja je na dnu, sluša sve njih pokušavajući se iskoprcati iz trenutnog stanja. U tom smislu podsjeća pomalo na Alisu u zemlji čudesa ili, još više, iza zrcala, gdje stvari više nisu onakve kakve su bile, dapače, izokrenute su, čudne, mračne i neprepoznatljive, a neobični likovi, uglavnom njegovi kolege, koji kao da doista pripadaju nekoj drugoj stvarnosti, daju svoje viđenje stvari na različite načine: „Svaka je odluka važna. Ponekad vrijeme samo prolazi, trgamo stranice kalendara i uspijevamo se zavarati da ništa od onih sitnih detalja našeg dana nema stvarne posljedice… ili da je sve unaprijed predodređeno. Ali nije tako. Ono što činimo jest tlo po kojem hodamo. Ako Hamletov monolog vježbaš s glumcima, ako ga dugo vježbaš – kad dođe trenutak za to, monolog ćeš izvesti odlično. Ako ne budeš vježbao – nećeš. Sreća je preostatak od plana… Ono što ti želim reći jest sljedeće: da bi čovjek bio u sretnom braku, za to je potrebno dvoje. Da bi bio dobar otac… potreban si samo ti.“
Savjeti, komentari i utjehe služe glavnom liku kao mala, ali beskrajno važna svjetla u mraku koja vode prema nečemu, bio to tek samo još jedan niz stepenica koje treba prijeći, kao što sugerira kraj knjige. A ukazuju i na još nešto: mogućnost povezivanja i pomoći u najtežim trenucima. Ljudsku potrebu za utjehom kad je najteže, savjetom koji, dakako, dolazi iz vlastitog iskustva, ali dan je u najboljoj namjeri i uz najbolje želje.
Glumac na putu susreće različite likove koji, svaki sa svojim bogatim životnim iskustvom, imaju ponešto za reći. On pak, uvijek s jednakom prijemčivošću osobe koja je na dnu, sluša sve njih pokušavajući se iskoprcati iz trenutnog stanja. U tom smislu podsjeća pomalo na Alisu u zemlji čudesa ili, još više, iza zrcala
Sloboda od, sloboda za
Da, nešto se uvijek raspada; odnos, posao, brak, identitet, kritike su negativne (što se dakako u nizu pehova opet događa samo njemu u cijeloj kazališnoj skupini), želja za životom gubi puls. Ali, u mračnoj, ljepljivoj i gustoj noći postoji netko tko može reći nešto što nas može navesti da napravimo još jedan korak. Zatim još jedan. I tako prijeđemo dio puta za koji smo mislili da je neprohodan. Mali mostovi, to su možda ljudi koje srećemo i koji nam uliju nadu da postoji nešto izvan onoga što trenutno vidimo, izvan mračnog horizonta vlastitog čemera. I to je ono što pamtimo kao bljesak tame jer, kao što mu govori i otac koji mu također dolazi pomoći: „Znam da je go još na dugom štapu, ali upravo dok misliš da ti se događaju samo užasi, možda se nešto ‘ispravlja’ u tebi… Sloboda – prošaptao je – o tome ti govorim. Ne sloboda od nečega. To nije važno – ono što želiš je sloboda za nešto… ili ako baš želiš, potrebna ti je sloboda od tvoje vlastite sebične volje za ljubavlju drugih… za stvarnost. Mislim da je zbog nekog razloga koji mi ne možemo razumjeti važno da najdragocjenije životne realnosti ostanu skrivene. Zašto postoji mjesec? – nasmiješio se i citirao: Govorit ću u usporedbama i otkriti ono što je skriveno od postanka svijeta. Matej 13:35.“
Slobodu od krivnje ali i za nju, od onoga što je bilo, ali i za ono što može biti (ili ono što bi i trebalo biti), a i mnogo više od toga, pokušava (i uspijeva) pokazati Hawke u ovom romanu. Možda na mjestima pomalo razvučenom, ponavljajućem ili čak neugodnom za čitanje, ali u konačnici ljekovitom.
