Kategorije
proza

Majčina dušica

  • Ona je kujetina i moraš to već jednom prihvatiti, za Boga miloga! Ne mogu te više moljakati da joj odbrusiš…

Petar je u jednoj od svojih faza: onih kada zna o čemu priča, kada je siguran da je u pravu i kada ga ništa ne može obeshrabriti: vjetar koji vani fijuče i lomi granje, hladnoća grada iznad kojeg se spremaju pasti prve pahulje, petarde koje narušavaju blagdansku tišinu. Sve prolazi pored njega; trenutak se ugrije u njegovom vrelom mesu i zatim nastavlja svoj put.

Petar i jest u pravu, ona bi trebala nadodati. Njezina majka, ta koju on naziva kujetinom, također je bila u jednoj od svojih faza. A te faze traju. I kod Petra i kod majke. Žute minute, tako ih naziva, i kod nje i kod njega. Samo što se radi o mnogo duljem periodu. Protežu se kao suze. Polako se spuštaju niz obraze. Ona čeka dok im ne dotaknu vrat. Kragnu.

Kao bol, čeka dok ne prođe. Kod majke, to traje mjesecima. Kod majke, to možda i ne prestaje.

Samo, ovaj put i ona ima nešto za nadodati, možda i ne sasvim nebitno. Teško je probiti se kroz gustu masu Petrovih i majčinih spororastežućih suza, ali i ona ima nešto za nadodati, nešto ljepljivo i gadno, puno sline i mračnog, smrdljivog zadaha. O, da.

Petar viče, Petar nema namjeru prestati. Petar Prokleti, tako ga ponekad naziva. U sebi, dakako. Ponekad djeluje kao da će početi udarati oko sebe, barem tako zvjera tim crnim očima, kao da traži koja stvar je dovoljno lomljiva, dovoljno podatna za njega da je slomi tim tankim prstima. A ona zamišlja da mu lomi prste. Jednom će to i učiniti. Polako, bez milosti. Slušat će kako mu kosti krckaju.

No, treba se vratiti u sada. Sada je način na koji će mu prići ipak najvažniji. Bit će to tihim glasom, u kontrastu njegovoj deračini i želji da joj majku sasjecka na sasvim male komadiće i isprazni u koš pored balkona.

Mržnja koju on osjeća prema majci opravdana je, dakako. Vozio ju je kod barem desetak doktora u zadnja dva tjedna: čekanje pred klinikama, majčine strelice kojima ih je besramno gađala, okrivljavala, vrijeđala, doktori koje je napadala, a zatim liječničko slijeganje ramenima: Nije joj ništa. Ili: Sve je to njoj u glavi.

Zatim vožnje prema doma, ostavljanje majke pred vratima njenog stanja, uzdah olakšanja. Kratkotrajno.

A zatim svojoj kući i Petrov pogled: oluja u crnim bunarima.

I tako godinama.

Razumije Petra, razumije majku, razumije Evanđelja.

Ne razumije sebe.

I još nešto čega se ne može osloboditi ne razumije, a mora to izbaciti, kao povraćotinu, sada i brzo.

  • Oprosti, ne mogu se osloboditi tog sna.

Petar se trzne. Nije očekivao ovako naglu promjenu teme i to još u smjeru nekakvog sna. Ona iskorištava priliku, njegovu zbunjenu pauzu, i brzo nastavlja.

  • Tvoj pokojni pas, Pahulja, dolazi s balkona i laje, razdragano i energično. Sjećaš se kako je uvijek bio veseo… i uzbuđen? Trči prema tebi i meni u hodniku i želi se igrati… Pahulja je uvijek htio, pa ti barem znaš…

Ali iza njega je netko drugi. Nešto drugo. Izgleda kao manji pas, siv, tanak s jarko crnim očima. I djeluje bezopasno i gotovo mazno, ali…

  • S kojeg to balkona? – nestrpljivo je prekine Petar.
  • Od moje majke.
  • Pa otkud taj drugi pas? Kako se on stvorio na balkonu?

Petar postavlja pitanja kao da se radi o situaciji koja se može sasvim logički objasniti, a ne o još jednom njenom prokletom snu, napornom kao što je uostalom i ona konstantno naporna, barem njemu. Ipak, sa snovima je, iz nekog razloga, bio strpljiviji. Kao da je naslućivao da se u njima, i možda samo u njima, krije ono što ona doista misli.

Nju pitanja ne ometaju, već kao da je samo potiču da nastavi.

  • To i jest ono čudno, taj drugi pas, on se samo stvorio tamo i prati Pahulju, njuška ga, glavom se otire o njega. Pahulja se pak drži podalje: instinktivno ne želi biti u blizini sivog. No, sivi je lukav. Mislim da je nečim zaražen i samo želi prenijeti zarazu. Na psa, na nas.
  • O, Isuse. Bit će da je taj sivi tvoja mama. Siva kosa, crne oči…

Ona se ne da smesti, ali disanje joj se oteža, kao da je i samo prepričavanje sna gura u stanje drugačije vrste budnosti.

  • U jednom trenutku, Pahulja ga želi ugristi i otvara njušku. No, sivi samo stavlja glavu u njegovu njušku, mirno i predano, kao da će se slinom zaraza brže proširiti. Kao da to i želi- želi da mu odgrize glavu, ne smeta mu niti činjenica da će uskoro možda biti mrtav. I taj trenutak je najgori. Bojim se da će Pahulja primiti njegovu glavu u zube i da će time zaraza biti dovršena. Ali, Pahulja je pametniji. Odmiče se i s gađenjem zatvara gubicu. Ne želi tu glavu, zaraženu, opasnu glavu, u svojim čeljustima. Odahnem jer znam da je Pahulja dovoljno zdrav i pametan da mu se ništa neće dogoditi.

Petar nervozno trese nogom.

  • Pa i je, jebote. Pa i je. Ne bi njemu neka tamo skitnica…

Petar se uživio, sudjeluje i uzbuđen je, ali ona to ne primjećuje. Dlačice na vratu su joj se nakostriješile.

  • Pahulja je siguran, točno, ali mi nismo i znam to. Znam da tu sivu opasnost moram istjerati iz stana. Gleda me tim velikim crnim očima i maše repom, ali dobro znam da ispod toga nije ništa ljudsko, zapravo životinjsko. Ma, razumiješ…
  • I? I kako sve završi?

Petar je gotovo ushićen. Strpljenje mu je pri kraju, kao i uvijek, ali sviđa mu se ovo s njegovim psom i tim sivim stvorenjem, kao da je mržnju prema njezinoj majci prebacio na san.

  • Nije da ja valjda samo tamo stojim kao neki kreten?

Pita, smiješeći se.

  • Ne, ali tada ja odlučujem otvoriti ulazna vrata i namamiti sivoga van. Ne znam je li do zaraze već došlo, ali odlučujem se na taj potez. Moram riskirati. Otvorim vrata i dozivam ga: Dođi, tanki, dođi! Tako nekako vičem. I on dolazi: crne oči, veseli rep, doista dotrči do mene. Pazim da ga ne dotaknem jer je zaražen i brzo se vratim u stan i zatvorim vrata.

Petar je pomalo razočaran razvojem događaja.

  • Dakle, samo to? Bilo ga je dovoljno samo izbaciti iz stana? Kada bi barem tvoju staru bilo dovoljno samo…

Prekine ga.

  • Nije gotovo. U tome je zajeb. Pored ulaznih vrata se stvore dva uska prolaza. Jako uska, poput pukotina, ali znam da su dovoljno široka da se taj tanki sivi pas provuče. Prokleti pas. I doista, krene se provlačiti kroz jednu od pukotina. Viknem: Petre, odi po nož! dok ga pokušavam otjerati onom dugom žlicom za cipele, kako se to zove…znaš da moja majka ima onu jako dugu žlicu…

Petar ništa ne govori. Konačno je dobio ulogu, trebao je otići po nož. Možda ga je to zainteresiralo, zamišlja kako odlazi po nož.

  • Grubo ga guram tom žlicom, nije me briga nanosim li mu bol ili ne, ali niti njega nije briga, on se samo i dalje gura kroz tu pukotinu, nije mu važno što će se dogoditi s njim, njegovo je samo da prenese zarazu, to je sve.

Konačno, ipak ga uspijem izgurati i nekako zatvoriti tu pukotinu, staviti na nju komad drveta ili tako nečega, san tu nije previše jasan… ali naravno, sivi kreće prema drugoj pukotini. Znam da ga moram ubiti, to sada već svakako znam, moram mu odrezati glavu, a i on se već provlači, polako i neumitno, kroz taj drugi otvor.

  • A ja i nož?

Petar je radoznao.

  • Pa, ne vraćaš se iz kuhinje.
  • A je li, ne vraćam se iz kuhinje. Jel’da. Baš je to čudno što se ne vraćam iz kuhinje, zar ne?

Petrova je opaska smiješna, ali nitko od njih se ne nasmije.

  • Mislim da zapravo ne znaš gdje je nož u majčinoj kuhinji.

Odgovori mu ozbiljno, gledajući ga u oči.

  • Mislim da nikada nisi tamo išao po nož.

Petar je već ponovo uzrujan.

  • Je li, majčina dušice? A znaš li tko još nikada nije tamo zapravo otišao po nož?

U Petru je nestalo dobronamjernosti. I uzbuđenja zbog sna je nestalo, kao i njegove kratkotrajne dobre volja i ponovo je spreman na svoj monolog, vikanje i optuživanje koje neće prestati.

  • Koliko smo toga propustili ili trpjeli zbog nje? I sama vidiš, taj pas iz sna je njezina zaraza…

Ali ona stoji mirno ispred njega i gleda ga čudnim, novim pogledom.

  • Ne znam je li to sivo čudovište moja majka.

Kaže nakon kraće pauze.

  • Naravno da jest, što bi drugo bilo? Fina, oprezna i naizgled vesela zaraza koja polako sve uništava. Spremna da je se rani, ubode, ubije, da joj se napravi bilo kakva šteta…samo da uđe i bude u majčinom stanu.

Petar naglo zašuti.

Gledaju se. Ona diše sve dublje, sve opreznije, kao da bi se mogla porezati na vlastito disanje. Čini joj se da se samo mora tiho provući pored Petra, kao kroz usku pukotinu u spavaću sobu, otvoriti prozor i udahnuti malo zraka. A zatim će sve opet biti dobro.

 

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

 

Priča je originalno objavljena u emisiji Riječi i riječi, HRT 3

 

Ilustracija: Mia Behtan

 

Jelena Zlatar Gamberožić
Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Klopke na tlu

Klopke su postavljene pažljivo, ne trebaš o tome brinuti dok te u oči bode zelenilo i tražiš put prema čistini. Nešto je u zelenilu umjetno, kao i u pticama koje se nadglasavaju kriještanjem. Nešto je preko plavetnila neba navučeno kao zasun preko bistrine i ono u što s vremenom postaješ sigurna jest da te se pokušava ostaviti u gustom.

Razmišljaš o riječi ‘zagustiti’ jer zrak se zgušnjava, zelenilo je nasilno poput proljeća, sve se pretvara u grane koje traže prolaz u mekano. Možda tvoje mekano? Misliš na svoje organe i koliko mogu. Ali ne mogu.

No, jedno znaš: potrebno je dokopati se čistine. U igri svjetla i sjene sve je dopušteno i ne znaš što će se sljedeće dogoditi. Riječi koje ti padaju na pamet: klopka, manipulacija, znače da si već tamo, da ti noge već tonu u živo blato. Možda će to biti zanimljivo prenijeti prijateljima: kada osjećaš da si možda u klopci, znači da tamo živiš već dugo. Da će biti problem izaći. Da je s čistinom možda gotovo.

A to je dobar razlog za paniku.

No, postoji rješenje. Samo budi vrlo pozorna. Ako si u zelenom, gustom, nepredvidivom i neprobojnom, odjeni se također u zeleno. Zelena protiv zelene ne može. Ne vidi. Imaš li zelenu haljinu, cipele, šešir? Možeš li potonuti do dna sebe i tamo ostati: pokorno i oprezno, dok tvoja vanjština lagano klizi po travi? Listovi će ti to dozvoliti, oni ne vide da si preuzela njihov oblik. Samo proklizi kroz materijal koji je zadan. Sasvim tiho.

I traži rupe prema čistini. One će izgledati kao male plave pukotine, one koje se ne stapaju s okolinom. Udahni njih, kao da udišeš tanak trak zraka ispod leda. Udahni i zadrži dah. Čistina postoji, samo predugo si bila u klopci. Pa ne vidiš.

I budi jako strpljiva. Strpljenje i stapanje sada su tvoja jedina oružja. Strpi se jer nisi shvatila odmah (a to se plaća) koliko si duboko u zelenom. I stopi se toliko da ni zelenom više nije jasno što želi savladati. Što želi pokoriti.

A zatim će se stvari odvijati ovako:

Tišinu i pokornost nitko ne može porobiti. Ti si riješen slučaj: recka, kvačica. Ti nisi ona s kojom se još treba boriti. I zato nisi više zanimljiva.

Na tebi je zatim samo da tražiš prolaze u čistinu, one plave pukotine u savršenoj teksturi zelenog. Bit će ih sve više jer klopke popuštaju svoj stisak kada nanjuše pokornost.

Ili: ako se pretvaraš da si mrtva, s vremenom će se povjerovati u to.

A zatim će se plave pukotine povećavati i jedna će od njih postati dovoljno velika da prođeš kroz nju u čistinu.

Tamo si, naime, nedodirljiva.

Čistina je prostor u kojem klopke gube svoju moć i nestaju. Čistina je sloboda u kojoj manipulacija glavinja dok se ne vrati u gusto. Nešto poput vampira na suncu.

Udahni. Gotovo je.

Pratit će te samo jedna stvar, još neko vrijeme: njegove oči. Zeleno ubojite. Bijesne. Oboružane.

Ali, kada o svemu razmisliš, zbrojiš, oduzmeš i shvatiš; nebitne.

 

 

(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Ilustracija: Česi Novaković)

 

Jelena Zlatar Gamberožić

 

Česi Novaković
Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Noć oblizuje svoj rep

Tama se sasvim tiho uvlači u prostor koji gubi poznate konture. Razmišlja kako je san neobičan događaj, čini joj se neprirodnom potreba za spavanjem dok mozak i dalje grozničavo radi, taj odmor koji je prijeko potreban, ali zapravo za nju i nije odmor već pauza, trenutak u kojem će se sve konačno ispreslagati i razriješiti.

Zrak je rijedak, disanje plitko i tjeskobno. Nešto bi se moralo probiti kroz tamu, nešto bi moralo postati svjetlo, misli on. Mislio je da bi to možda mogla biti ona, njen sjaj. Mislila je da bi to možda mogao biti on, njegova toplina.

Ali tišina i tama su joj sada toplije, utješnije ruke.

Nešto se posve neupadljivo uvuklo između njih. Noć koja oblizuje svoj rep kao mačka ili gušter koji je uklizio u nevidljivo polje koje je dotad bilo samo njihovo. Što se to raspalo tako nepovratno da se više ne može sastaviti?

–        U jednom trenutku činilo se kao da nikada nećemo prestati trebati jedno drugo- kaže ona- ali u drugom, kao da je sve od jučer bila laž.

–        Je li bila?- pita on, u grozničavoj želji za istinom, za onim što se doista dogodilo.

–        Ne, nije.

Ona je sigurna da je sve što se događalo bilo stvarno. Važno. Presudno.

On više nije siguran u to. Da je vrijedilo, trajalo bi, misli.

Ona se ne slaže.

Noć prolazi poljima, uz vjetar. Oblaci niču i nestaju u mraku. Njemu je gledanje oblaka utješno, njoj zlokobno. Njemu se čini da nikada neće proniknuti u tajnu njihovog dokidanja, njoj se čini da ta tajna mora ostati skrivena.

On se ne sjeća svojih snova, njoj služe kao putokazi. Njemu je to smiješno. Tragično. Njoj je njegova definicija tragičnoga smiješna.

–        Postoji li most kojim sada mogu doći do tebe?- on pita jednostavno.

–        Možda.

Ona ne laže, ne skriva, ali isto tako ne zna gdje da ga uputi, kamo da ga pošalje i gdje bi taj most mogao biti.

Njega hvata lagana groznica od nejasnoće, njoj se čini da nejasnoća upućuje na nešto dublje, ali nema snage misliti o tome. Čini joj se da se mora prepustiti noći i mjesecu, snu koji će pokazati stvari, osvijetliti ih poput nebeskog tijela.

Njemu se takav razvoj događaja čini djetinjastim.

Njoj ne.

–        Postoji li neki prijezir koji mi nisi otkrila?- on i dalje pita, pokušava dokučiti.

–        Vjerojatno.

Ona i dalje ne laže, ali ne može naći riječi.

Ne moći naći riječi je apsurdno, pomišlja on.

Ona pokušava, kao da traži biser u travi, nešto bitno što je izgubila i što je izgleda jednostavno nestalo. Događa se. Dogodilo joj se i prije.

Njemu nije.

–        Bolje je ne čeprkati. – ona kaže pomirljivo.

–        Kako ti želiš. – on kaže bijesno.

Pomirljivo i bijesno: dvije proturječnosti koje ne mogu naći vlastiti most.

Nju hvata umor. On je sve budniji.

Noć je sve brža, preko mjeseca huje oblaci, vjetrovi, zlokobnosti.

Ona smatra da je to trenutak za zatvoriti oči; on smatra da je to trenutak za držati oči širom otvorene.

Ona se prepušta tihom strujanju; on ga pokušava zaustaviti, uokviriti, staviti u kavez.

Noć oblizuje svoj rep; uživa u razdvajanju onoga što je donedavno bilo spojeno najjačim nitima.

Noć je neumoljiva, želi teći onako kako ona želi.

I on to želi. Želi das u stvari onakve kakvima ih on i ona žele.

Ali ona ne: njoj je svejedno u što će se na kraju razliti.

Shvaća da nad time ni on ni ona nemaju kontrolu.

 

(Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Jelena Zlatar Gamberožić

 

Česi Novaković
Kategorije
poezija

Ulomak iz poeme „ISTINA nedjeljom i drugim danima“

***

djeda zarobe

brat ode u zatvor

sretnu se u ćeliji

širokoj sedamdeset godina

brat mu kaže, pogledaš li me krivo

rasporit ću te.

djed mu kaže, derište jedno neodgojeno,

u moje vrijeme

nitko nije tako razgovarao sa starijima.

brat mu kaže, koje je to vrijeme,

jel prije Krista?

 

u zatvoru brat piše poeziju

i čita knjige.

sprijatelji se s djedom i osnuju stranku.

proučavaju povijest Hrvata i njihovih progona,

obojica istetoviraju Krista na leđima.

odsluže manju kaznu

zbog dobrog vladanja.

 

kad izađu vanka,

postaju paranoidni.

gdje god idu podižu zidove,

omataju se bodljikavom žicom,

znaju da više nisu na sigurnom.

 

majka skuha juhu, podgrije mlijeko, pasira rajčicu

natjera te da popiješ jedno, pa drugo, pa treće.

kad povratiš, kazni te zbog nezahvalnosti.

 

kaže, kakve su ti to prijateljice,

svima otkrivaju tvoje tajne, škrguću zubima iza tvojih leđa,

izruguju se dok krvariš, gdje si ih samo našla.

 

ispod kreveta, viče baba i smije se

ispod kreveta!

 

otac okopava vrt

prvo sadi narcise i irise, onda sve drugo.

posebno se brine za gredice jagoda –

jedemo ih sa šlagom,

nekad prije batina, nekad nakon.

 

tamo gdje živimo nemamo susjede,

da šute skupa s nama,

da nikad ne kažu ni riječ,

da uvijek budu ljubazni i dobronamjerni,

da pričaju s ocem o tome kako su mu slatke jagode

i kako su ove godine baš dobro rodile.

 

Autorica: Katja Grcić, ulomak poeme iz zbirke pjesama “Istina: Nedjeljom i drugim danima / Krizantema” (Pismo i Glava, 2023.)

Katja Grcić
(Autor fotografije: Nikola Radovani)

(Ilustracija: A. Verlon: Kathedrale)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kategorije
proza

Ne znam ništa o tome

 

  • Na ovom smo istom mjestu bili prije deset godina – shvaćam i zatim kažem to naglas, iako nisam sigurna da ikoga zapravo zanima, ali nastojim prekinuti razgovor o ponudi i potrošnji svega.

Razgovor se prekida u neočekivanom iščekivanju, iako ne i nestrpljivom. Tema nije zanimljiva niti nezanimljiva. Igor uzima čašu i prinosi je ustima. Je li to znak da trebam nastaviti?

  • Svi smo bili slobodni, mislim, bez brakova i djece…
  • I neki bez posla!- Veronika se okreće prema Marku i podrugljivo mu se nasmije. Večeras su se pridružili druženju jer im Veronikina majka čuva sina.

Ali Veronika i dalje nije sretna Markovim izborom posla. Previše je slobode u tome, kaže. Ona nije voljela ikakvu slobodu ni tada. Sada je voli još manje.

  • Pa, ja sam uskoro opet slobodan. – kaže Igor mirno.

Svi se okrenu prema njemu, a Diana usklikne jedno rastegnuto: Ma daaaaj!

Soba je i dalje prostrana, bijela, Iva nije ništa mijenjala u njoj. Rijetko je u Zagrebu, rijetko se vraća, u Amsterdamu se sada osjeća više kao ‘doma’. Ovo je dakle bio dom, a sada više nije. Po čemu sve to mogu vidjeti, što sve vrišti: ‘dom’, a što mirno tumači: ‘privremeno boravište’?

Balkon je još uvijek isti, i ponovo me privlači mračna razglednica grada, izlazak na zrak, cigareta, omaglica, kao i sve što me privlačilo prije deset godina. Kao i Igor, sa svojim enigmatičnim crnim očima koje nikada ne kažu niti riječ viška, ali vide sve.

I sada me gleda kao da bih upravo ja trebala komentirati njegov skorašnji razvod. Ali, ne znam što reći.

  • Prije deset godina činilo se nemogućim da bi se itko želio vjenčati, a sada se već razvodimo. – kažem umjesto pitanja.
  • Ma Igore, što je bilo? – pita Veronika majčinski. – Ajde, pa popravit ćete već to. Sigurno možete izdržati.

Izdržati, pomislim. Zanimljiv izbor riječi. Sloboda naspram trpljenja.

  • Ja nisam siguran da sam se i tada htio vjenčati. – kaže Igor i gleda me. Nije odgovorio na Veronikino pitanje, ali odgovara na moje.

Zrak je odjednom gust.

  • Ma svi se kad-tad požele vjenčati – kaže Diana i otpije gutljaj vina.

Ivan ulazi kroz ulazna vrata s još pića i grickalica. Osjetim dodir noćnog zraka na čelu i shvatim da me je oblila vrućina.

  • Što sam propustio? – pita Ivan vedro.
  • Igor se razvodi – kaže Veronika gotovo svečano. – A Dorica vam nije napunila niti dvije godine. – doda, okrećući glavom lijevo-desno.
  • Joj, ne moraliziraj – doda Marko tiho i ustane s fotelje na kojoj je sjedio.

Veronika ostane sjediti i pogleda ga oštro:

  • Misliš da to nema posljedica na dijete?

Nitko ne odgovara. Igoru, čini se, taj dijalog nije zanimljiv, pitam se čuje li ga uopće jer mu pogled bježi prema balkonu. I ja imam potrebu izaći na zrak, ali sada nije pravi trenutak.

  • Pa ne mora imati posljedice, dijete je malo. Znam mnogo ljudi koji su se razveli dok je dijete bilo tako malo i ta djeca nemaju posljedice. – kaže Iva i približava se balkonskim vratima. Nadam se da ih neće zatvoriti.

Veronika okreće očima.

  • Nisam znao da se razvodiš – kaže Ivan.

Ivan i Igor su bliski prijatelji, barem se tako činilo. Ivan je bio Igoru kum na vjenčanju.

  • Ima posljedice, kako ne bi imalo – Veronika ne popušta. – I Ines ima malo dijete pa sigurno zna.

Okreće se prema meni.

  • Ti se nikada ne bi razvela, zar ne? – gleda me s iščekivanjem.
  • Ona nema razloga, njen je muž odličan. – upliće se Diana i dolije vino u čašu.
  • Pa, ali da i nije, ne bi, zar ne?

Gleda me kao zadnju liniju obrane strahote razvoda. Očima tražim Igorove. Odjednom je nešto u vezi njega gotovo utješno.

  • Ma pusti Ines, ona je zbunjena, nisam mogao vjerovati da se uopće udala. Kad sam čuo, mislio sam da je to neka practical joke – kaže Marko. Ostali se nasmiju. Svi osim Igora.
  • Ne znam- konačno odgovaram. – Možda i bih, zašto ne.

Zvučim kao da biram štrudlu koju bih mogla probati. Ili novu vrstu sira.

Spuštam pogled.

  • Na kraju ste svi u kurcu u tim brakovima! – zaključuje Diana i iskapi čašu do kraja.
  • Osim nas, jelda? – cvrkuće Veronika i gleda u Marka.

Želim još nešto reći, ali nisam sigurna što. Sviđa mi se prigrliti šutnju, u zadnje vrijeme shvaćam da to radim sve češće. Prije deset godina sam pričala više, ali sam znala mnogo manje. Ne, znati nije prava riječ, iskusiti možda jest. Možda sam znala čak i više, ali nisam mnogo doživjela. Voljela bih da nisam niti kasnije, ali sada je gotovo, što je proživljeno, proživljeno je. Urezano je duboko pod kožu. Nema natrag.

  • Onda Igore, nisi nam rekao što je bilo?

Diana ga fiksira plavim očima. Nitko ga ovdje nema namjeru pustiti na miru ili barem prijeći preko toga što je rekao.

Odjednom shvaćam da ne želim znati što je bilo s Igorovim brakom. Ili, konkretnije, ne želim čuti odgovor koji će ponuditi bliskim prijateljima koji nisu niti znali da se razvodi.

Ustajem i izlazim na balkon. Sve je kao prije deset godina, identična razglednica grada. Prije braka, prije trudnoće, prije poroda, prije svega onoga što se dogodi gotovo nepozvano.

Nepozvano. Još jedna riječ koja ne pripada ovom kontekstu.

Osjetim da nisam sama. Igor se nalaktio na balkonsku ogradu pored mene.

  • Ovako smo stajali i prije deset godina, sjećaš li se? Pitala si me što je intimnost. Jesi li otkrila?

Okrenem se prema njemu i blago otvorim usta. Sjećam se toga, ali nikada ne bih pomislila da se i on sjeća.

  • Rekla si da misliš da je to reflektor koji pokazuje sve ono što želimo da se vidi, ali i ono što ne želimo. Da je to nemogućnost skrivanja, zapravo. Još uvijek tako misliš?
  • Pa da… možda. – kažem.

Igor gleda u mrak.

  • Zbilja se nisam htio oženiti. – kaže jednostavno. – A ti?

Još sam uvijek okrenuta prema njemu. Trenutak je odjednom oslobađajući.

  • Ni ja.- kažem.

Osjećam da bih trebala opravdati to što sam se na taj korak ipak odlučila, ali čini se da Igor to ne traži.

  • Mislim da jednostavno nisam za to. Obitelj. Brak.

Sada se on okreće prema meni i nasmiješi, gotovo ispričavajuće.

  • Znam da sam na to vjerojatno trebao prije misliti.
  • Nitko to ne zna dok ne proba – kažem.
  • Ali ti si se snašla? Dakle, drago ti je što si probala?

Zrak oko mene opet postaje gust. Slegnem ramenima.

  • Jesi li sada sretnija nego prije deset godina? – pita on opet.
  • Ne znam, trebalo bi sve zbrojiti i oduzeti. – kažem.
  • Ne seri.

Odgovori, i opet se zagleda u mrak.

  • Dobro, nisam. – kažem. – Mnogo sam nesretnija.

Igor ne osuđuje i to je opuštajuće. Istina mu ne služi kao oružje.

  • S Lucijom mi je kao to s reflektorom… sve vidi, i to je nesnosno.

Stojimo u tišini.

  • Što bi ti napravila na mom mjestu?- pita. – Ostala bi?

Pitam se trebam li odabrati riječi, ali one već izlaze iz mene.

  • Pa, to s reflektorom nikad mi nije zvučalo primamljivo. Napravila bih ono što i ti planiraš, vjerujem. Ono što radim najbolje.

Okrenem se i leđima naslonim na ogradu. Bio bi dovoljan jedan nespretan pokret i sve bi moglo brzo završiti. Mrak je uvijek jako blizu.

  • Pobjegla na balkon?

Igor se smiješi u tami, ne vidim, ali osjećam.

  • Ako imaš gdje pobjeći, da. Što prije.
  • Hej, vas dvoje? Što to radite vani?

Veronikina čula su se izoštrila. Pauza je gotova. Treba se pristojno vratiti u sobu, ali Igor i ja se ne pomičemo.

Gledam njegov profil.

  • Ne slušaj mene.- kažem. – Nemam ništa pametno za reći. Ne znam ništa o tome.

Ne želim biti odgovorna za ono što će napraviti. Ne želim niti znati zašto odlazi. Možda je reflektor, ali vjerojatno je i još nešto.

Igor se lagano odgurne od ograde i gotovo ukliže u sobu.

Čujem njegovo objašnjavanje, zatim smijeh. Veronika se smije najjače, zatim Marko, a slijede ih Diana i Iva. Ivana ne čujem. Pitam se je li još uopće tamo.

Prolaz prema sobi se smanjuje i udaljuje od mene. Pitam se izgleda li tako reflektor o kojem sam pričala prije deset godina, reflektor kojeg se Igor sjeća. Reflektor na koji, srećom, još nisam naišla. Koji uspješno izbjegavam kad god ga naslutim.

Zatim se ponovo okrenem prema mraku.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

Jelena Zlatar Gamberožić