Htjela sam ti reći, ali nisam mogla. Pozvati, ali nisam mogla. Činilo se tako jednostavno, kao rukom obuhvatiti čašu, i vježbala sam to s čašom i gledala sam kako voda ulazi u staklenu posudu i mislila sam da će biti tako jednostavno. Samo sam čekala pravi trenutak, da u sebi prestanem osjećati otpor, da sve uklizi unutra, isklizne van, znaš već, kao nekada davno, kada su noći prolazile blago i toplo, ljetno, s tek malo vjetra na koži, a ta koža je bila mlada, snažna, sve je mogla podnijeti.
Htjela sam da sve bude pitomo, ali okamenila sam se. Ili ne, jednostavno više nisam bila ja: nisam bila ona koja je imala ruke, glas kojim je mogla nazvati, pozvati. Možda sam postala trava, možda neko obično drvo, nešto u čemu me više nikako ne bi mogao prepoznati, možda je bilo jednostavno tako.
Oprosti: da sam mogla, svakako bih prošla rukom kroz tu tanku opnu između nas, pozvala bih te i ti bi se odazvao, to bi bilo tako jednostavno, ali nešto se ispriječilo i mislim da više nisam ono što sam bila (nešto se dogodilo) i mislim da više nikada neću biti ono što se traži, a to sam jedino dobro znala biti.
Zaista mi jest žao, ali niti ja ništa ne shvaćam pa ne mogu nikome objasniti što se dogodilo: jednostavno, u jednom trenutku me je bilo, u drugom sam bila samo obiteljska grobnica s malo zelenila oko nje (ali bijela, ali lijepa), i malo neba iznad. Uglavnom: bijelo, plavo i zeleno.
Da sam mogla biti nešto drugo, pretvoriti se ponovo u ljudsko biće ili (nepovratno) sebe, učinila bih to, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog tebe. Samo vidiš, problem je to kad više ne možeš odabrati što učiniti, kada si izmijenjen nepovratno (nadam se da ti se to nikada neće dogoditi).
Uživaj u tijelu; u onome što znaš da jesi. Uživaj u mislima; u onome što znaš da znaš. Ne prepuštaj se kaosu, drži se onoga u što si uvjeren. Odlično je ne biti zbunjen, nesiguran, lelujav kao zelenilo oko grobova, odlično je biti čovjek: koliko mogućnosti. Ali kad sam samo trava.
No znaš što, nije loše biti ni samo malo zelenila. Ljudskost je precijenjena. I sam znaš; sve te obaveze, sva ta pravila, svi ti imperativi. Zelenilo nema toliko zadataka, a i rast je poprilično bezbolan, zapravo bol je u svakom slučaju mnogo manja.
Zato shvati: ovo nije bio moj izbor, kao ni što ono nije bio moj izbor, i da mogu birati, izabrala bih biti netko tko bi te bio dostojan. Ovako, moram se pomiriti s onim što jest.
Konačno sam barem shvatila što je to.
Moraš priznati, za travu je i to napredak.
Ponekad ćeš možda proći pored mene. Ja ću tebe prepoznati, ali ti mene nećeš.
U to se vrijeme razredom proširilo neobično praznovjerje. Nitko se nije usuđivao otvarati usta jer se govorilo da ćeš, ako ti Ciganka krene brojiti zube, umrijeti za točno onoliko dana koliko ih je ona uspjela prebrojiti. Meni je to bilo zabavno. Pod odmorom bih stao pred neku od djevojčica i rekao joj, ajde kaži aaa, će da ti brojim zube.
Zovem se Alija i mrtav sam, iako mi nijedna Ciganka nikad nije prebrojila zube. A nije da mi ih je nedostajalo. Ima jedna fotografija na kojoj smo svi, tata, mama, Fikret, Kemo, Murke, Šabi, Alma, Azra, Džena, Jasmina, Lijepa i ja. Kemo i Murke već su odrasli i smiju voziti tatinog polovnog fiću. Lijepa je dobila to ime jer je bila prekrasno dijete kad se rodila, a i poslije je izrasla u pravu ljepoticu. Tata je rekao da je već spremna za udaju. Ja sam u prvom redu jer sam najmlađi i najmanji. Imam osmijeh od uha do uha i dva reda bijelih zubi i, tko zna, da mi ih je netko u tom trenutku prebrojio, možda bi uspio točno izračunati koliko mi je još ostalo od života.
Došli smo iz Bosne kad sam bio još mali, još manji nego sada, pa se toga i ne sjećam. Jedino što pamtim je naša kuća i ono što se tada zvalo šumica. Tada su postojali šumica i potok, a s druge strane potoka bile su velike limene zgrade koje su se sjajile na suncu. Kad god bih prešao na drugu stranu činilo mi se kao da sam u New Yorku ili nekom drugom američkom velegradu koje sam vidio u filmovima kad bi me Kemo i Murke subotom poslijepodne prošvercali u kino preko pruge, u pravome gradu.
Poslije su posjekli šumicu, zatrpali potok i sagradili zgrade. Ali prije toga, dok smo još postojali i šumica i potok i ja, Alma, Azra, Džena, Jasmina, Lijepa i ja igrali smo se skrivača među drvećem. Fikret, Šabi, Kemo i Murke govorili su da su to igre za djecu. Ja bih se uvijek tako dobro sakrio da me nikad ne bi uspjele pronaći. Ponekad sam ih znao zazvati i brzo se premjestiti u neko drugo, još bolje skrovište. Iako malen, bio sam spretan pa bih se na kraju uzverao na neko stablo i odatle ih promatrao kako me traže i viču: ne vidimo te, Alija. Gdje si? Ne čujemo te. Gledao sam svijet sa stabla i mislio kako odatle svi izgledaju mali kao ja. Gore, u krošnju iznad mene, ponekad bi sletjela vrana. Perje bi joj se nakostriješilo na vjetru, napuhnula bi se kao da uzima zrak prije nego što će skočiti, a onda bi ponovno uzletjela. Sjedio sam na svojoj grani sve dok nebo iznad limenih zgrada s druge strane potoka ne bi postalo ljubičasto, a onda sam se vraćao kući.
Kod kuće bi tata zarežao s ono malo zubi što mu je preostalo zato što me toliko dugo nema i već se spremao dignuti ruku na mene, a onda bih mu se ja nasmiješio, razvukao usta u svoj najljepši osmijeh, pokazao mu od prvog do zadnjeg sve svoje bijele zube i, kao nekom čarolijom, njegova bi se ruka zaustavila kao da ga je neka druga, nevidljiva ruka, iznenada uhvatila za zapešće. Mama mi je govorila da moram biti dobar, inače će po mene doći Yalik, stari brkati Ciganin s crvenom maramom i odvesti me na svom konju na beskrajne livade po kojima lutaju konji, a ljudi žive pod vedrim nebom, tamo gdje svi Romi odlaze kad umru.
Taj moj osmijeh znao me izvući i iz drugih nevolja. Jednog dana, u razredu se pjegava Višnja, kojoj je bilo dovoljno pokazati prst da se rasplače, potužila učiteljici, drugarice, drugarice, Alija mi opet hoće brojati zube. Alija, dođi ovamo, rekla mi je drugarica Ružica. Bila je gotovo već potpuno sijeda i imala naočale s debelim staklima. Kao i mi ostali, i ona je svakog dana nosila plavu kutu. Prišao sam njezinom stolu i široko joj se nasmiješio. Znaš da nije lijepo plašiti svoje drugarice, rekla je i tobože mi priprijetila prstom, ali već sam vidio da se i njoj lice razvuklo u osmijeh. Pomilovala me po kosi svojim hrapavim dlanom i poslala natrag na mjesto. Debeli Nikola iz prve klupe gledao me s mržnjom jer sam se opet izvukao bez kazne.
Nisam bio dobar đak. Nikad nisam pazio na satu. Dok bi drugarica Ružica nešto govorila, ja bih vukao za kosu Višnju i Marinu koje su sjedile u klupi ispred mene ili ih gađao u vrat kuglicama papira koje sam ispuhivao iz puhaljke kao Indijanci u kaubojskim filmovima. Nisam bio dobar ni u jednom predmetu. Računanje mi je još išlo kako-tako, ali hrvatskosrpski nikako. Rukopis mi je bio sav nakrivljen, miješala su mi se slova, a kad je trebalo nešto pročitati, jedva bih, slog po slog, došao do kraja rečenice.
Sad ćete reći: ali kako nam onda sve ovo govoriš? Ali u tome i jest stvar, ne govorim. Mrtvi nemaju jezik. Moje se misli, ni sam ne znam kako, jedna za drugom, automatski prevode u riječi i slova koja se, čim ih pomislim, počnu redati po ovoj stranici, ali to više nije onaj jezik kojim sam govorio za života, da govorim tako ne biste me ništa razumjeli.
Tako nikad nećete čuti ni boju moga glasa. Glas mi je bio hrapav, možda čak kreštav, posebno u rijetkim prilikama kad se stari hvatao za remen a meni ne bi uspjelo pridobiti ga svojim osmijehom. Nemoj stari, svega ti, zapomagao bih. Ali to se događalo doista rijetko.
Mislim da su me zapravo svi voljeli. Svi, osim Nikole. Ne znam zašto, ali on me stvarno uzeo na zub. Kao da je stalno pokušavao zapodjenuti svađu. Odgurnuo bi me u prolazu, viknuo, ej, šta se guraš i unosio mi se u lice. Ja bih mu se nasmiješio kao svima drugima, ali nije pomagalo. Kemo i Murke su govorili, samo nam reci ako te bude dirao. Ali mislim da je bio prevelika kukavica da me napadne, to se kod njega svodilo samo na zlobu. Tako je, recimo, jednom donio bananu u školu. Za vrijeme odmora hodao je uokolo i pravio se važan, a onda je stao pred mene, ogulio je dopola, zagrizao vrh i, otvorenih usta, počeo glasno mljackati. Meni je navrla slina i onda sam, da bih to prikrio, povukao hračak i pljunuo ravno u njegovo okruglo, debelo lice koje se na trenutak zaledilo od zaprepaštenja, a onda rastopilo u plačnu grimasu kao da je od voska koji se topi na vatri.
Nije lijepo pljuvati drugove, rekla je drugarica Ružica. Nije lijepo rugati se drugima zato što imaju manje od tebe, rekla je drugarica Ružica. Obojicu neka vas bude sram, rekla je i poslala nas na mjesto. Ovaj put me nije pomilovala po kosi.
Sutradan, kad je zazvonilo za odmor, Nikola je zavukao ruku u torbu. Neko je vrijeme opipavao po njezinoj unutrašnjosti, zatim izvadio jednu pa drugu knjigu, bilježnice, bojice, majicu i dres za tjelesni i na kraju izvrnuo torbu naopačke i počeo je grčevito tresti kao da istresa ugljen iz vreće. Kad u njoj nije pronašao to što je tražio, s istom onakvom grimasom kao prethodnog dana, viknuo je: Nema banane! Mama mi je spremila bananu. Gdje mi je banana? Drugariceeeee, Alija mi je ukrao bananu!
Drugarica Ružica pokušala ga je smiriti, rekla mu je kako nije lijepo optuživati druge bez dokaza, predložila mu da malo bolje potraži, možda ju je negdje zametnuo, možda ju je mama zaboravila staviti u torbu, ali on je bio uporan, njegova mama nikad ništa ne zaboravlja, ukrao ju je Alija, ne može biti nitko drugi. Svi su se okrenuli prema meni, ja sam probao razvući onaj svoj osmijeh, ali nije išlo, umjesto osmijeha razlile su se suze i počeo sam se opravdavati, govoriti da nisam ni prismrdio toj njegovoj torbi, nisam ukro, što bi ukro, majke mi, neka me odmah odnese Yalik ako lažem, ali riječi nisu izlazile, samo neki kreštavi glasovi pa je cijeli razred prasnuo u smijeh, slušaj ga, grakće kao vrana, gledaj ga kako mlatara rukama, još će mu izrasti krila, Alija je vrana, ha ha, Alija je vrana!
Nije bilo mnogo bolje ni sljedećeg dana. Koliko god da sam se trudio, iz mene više nisu izlazili ljudski glasovi. Što god bi me pitali, uspijevao sam reći samo: gra! Tako je i direktorica škole, kad mi je u svom uredu pred Nikolinim roditeljima, mojim starim i drugaricom Ružicom rekla – slušaj, Alija, reci mi iskreno, ništa ti se neće dogoditi, jesi li ukrao bananu? – sigurno mislila da sam bezobrazan, da joj se rugam, kad sam otvorio usta i, nakon malo oklijevanja, rekao: gra! I poslije, kod kuće, kad me stari opalio remenom po guzici, ali samo jednom, ne zato što sam ukrao bananu, nego zato što ga sramotim, što pravim budalu od njega: gra gra gra! Svi su se sjatili oko mene, Alma i Džena plaču, Fikret i Šabi vuku me za ruku svaki sa svoje strane, smiju se i govore, ajde, Alija, kaži nešto. Ja: gra? Kemo i Murke sve sumnjičavo promatraju sa strane, Lijepa me grli, privija uza se i kaže: pustite ga. Mama me sažalno gleda, ali se ne miješa. Ja se otimam Lijepoj iz zagrljaja i trčim prema potoku, prema svom drvetu.
Odlučili su da me neko vrijeme neće slati u školu. Na mene više nitko nije obraćao pažnju. Imali su druge stvari na pameti. Trebalo se pripremati za Lijepinu svadbu. Meni je bilo prepušteno da radim što god želim, da idem kamo želim, kući sam se vraćao samo na spavanje i u vrijeme obroka. Sve su češće počinjali jesti bez mene, kao da su me zaboravili. Vidjelo im se to na licima. Kemo i Murke međusobno su se došaptavali o svojim poslovima, Fikret i Šabi jedan su drugoga tužakali mami, mama i tata razgovarali su o hrani, piću, muzici, uzvanicima, ogovarali mladoženjinu obitelj, Alma, Azra, Džena i Jasmina uzbuđeno su komentirale Lijepinu haljinu za svadbu. Jedino bi se Lijepa ponekad nasmiješila prema meni kao da me pita, kako si? Uzvraćao sam joj osmijeh i u mislima odgovarao: gra gra.
Lutao sam velegradom od lima, promatrao svjetlo kako se ljeska u naborima njegovih zgrada i svako toliko činilo mi se da ću iza neke od njih ugledati veliku vodu. Dolazio bih do pruge i gledao u obiteljske kuće preko puta, ali se nisam usuđivao prijeći na drugu stranu.
Jednog poslijepodneva, bila je nedjelja i sparno, kroz otvorene prozore čuli su se naizmjenično glazba i prijenosi nogometnih utakmica, sunce se čudno probijalo kroz oblake i sve je bilo žuto, zgrade, asfalt, trava. Iz daljine sam ugledao Nikolu koji je u ruci držao sladoled. Kao opčinjen, krenuo sam brzim korakom prema njemu, privučen svjetlucanjem folije njegova korneta. I on je ugledao mene, na trenutak zastao, a onda i on krenuo prema meni. Hodali smo stazom sa stražnje strane zgrade pred kojom je bio travnjak, a posred travnjaka šipka preko koje su ljudi prašili tepihe. Susreli smo se otprilike na pola staze, u ravnini sa šipkom preko koje je bio prebačen tepih, a odmah do njega, u travi, ležao je klofer. Stali smo jedan nasuprot drugoga kao revolveraši pred dvoboj. Ja sam i dalje zurio u njegov sladoled. On je to primijetio, oblizao kornet i nacerio se. Zatim je rekao, sestra ti je kurva, jebali su je svi u kvar…Ne stiže do kraja izgovoriti, a ja sam već na njemu. Graaaa. Graaaa. Grebem ga i grizem njegovo debelo meso, hoću ga rastrgati. On se koprca, otima, kotrljamo se amo-tamo po tlu, sve bliže šipki za klofanje tepiha. On plače, zapomaže, u ustima osjećam njegovu krv pomiješanu sa svojom slinom. Iznenada, uspijeva me zbaciti sa sebe. Dugi trenutak letim unatrag – gra! – i udaram glavom o šipku preko koje je prebačen tepih.
Čuje se tup, prigušen zvuk, a onda sve staje. Nikola se uspravlja, dašće. Njegova crna majica i kratke hlačice bijeli su od prašine. Ne znam kako, ali prvi put, a da nije na fotografiji ili u ogledalu, vidim sebe. Pokušavam se osmjehnuti samom sebi. Zubi mi više nisu bijeli nego crveni. A onda i Nikola i ja, i šipka i tepih na njoj i klofer pokraj njega, postajemo sve manji. Pogled mi se penje uzduž prozora limene zgrade, a onda, kao da se želi odmoriti, zastaje u visini jablanove krošnje. Dolje, netko nam prilazi. Odavde se zgrade i travnjak između njih čine kao žuti i zeleni kvadrati kakve smo crtali na likovnom. Staza uz zgradu je dugačka crta, a šipka i tepih prebačen preko nje smeđa mrlja. Ljudi su točkice. Malo-pomalo, sve ih je više. Jedna od točkica je i stari, čiji urlik dopire do mene. Druga treća četvrta peta točkica moje su sestre koje kroz suze govore, gdje si, Alija? Više te ne čujemo. Više te ne vidimo. Na krošnju pokraj mene slijeće vrana. Perje joj se nakostriješilo na vjetru, napuhnula se kao da uzima zrak prije nego što će skočiti, a onda je ponovno uzletjela.
Ako skrenem desno na stepenicama, dočekat će me zid. Ali lijevo, tamo je žamor. Tamo su ljudi, čekaju doktore. Doktori raspravljaju, vole sjesti u malenu sobicu s lijeve strane, netko na stol, netko na stolicu, i razgovarati o slučajevima. Ponekad izlazi sestra s ljubičastim podljevom ispod oka. Njihovi su glasovi sada glasniji nego prije. Slučajeva ima mnogo.
Hej, zar ne vidite… – netko se obraća meni.
Nešto sam srušila, ali prema udarcu koji sam čula, nemoguće je odrediti što.
Ne vidim, oprostite.
Glas se povlači. Trenutačno ne vidim. Ne mogu niti hodati, zapravo ni sjediti. Tijelo je preuzelo komandu i sada mi pokazuje što sam sve izgubila. I što ću sve izgubiti.
Neko sam vrijeme pokušavala, ali preteško je nabrojati koga sam sve iznevjerila. I koga ću još iznevjeriti.
Čekajte, zaboravili ste… – čujem iza sebe.
Ali svejedno je što sam zaboravila. Ne osvrćem se. Mozak gubitke u zadnje vrijeme jednostavno isključi. Sve ono o čemu su se misli preslagivale i vrtjele kao sumanute, sada je nestalo kao da nikada nije postojalo.
Ako postoji svjesnost o lijepim trenucima, onda je svrha ovog kaosa da tu svijest pobriše, da izbriše sjećanja na lijepo. Na smijeh. Da ureže bore koje tamo nisu bile prije, poglede na koje se nikada prije nije pomišljalo.
Gospođo. – a zatim pauza.
U pauzi se primjećuju najsitniji detalji. Najčešće rupe u uzorku. Medicinski instrument koji je prije bio nešto mistično, što je pripadalo drugoj dimenziji, a sada je sastavni dio nutrine.
Rupe u uzorku su posvuda, zapravo. Tamnosmeđi doživljaji. Kako ću ikada više išta primijetiti na sebi ili oko sebe, ako ne vidim? Hoće li se stvarnost promijeniti, saviti tako da mi pomogne ili da mi još više odmogne, da me još više udalji od svega? Hoće li se svijest izoštriti, a ostala čula pojačati do neprepoznatljivosti?
Što je još preostalo od ostatka života? Samo doista ostaci?
Bilo je nužno sjahati s konja, leći na zemlju, ući u duplju dubokog bunara. Ostati u njemu.
Promatrati svijet, ako se vid vrati, samo kroz okno koje je previsoko da bi se do njega ikada više dospjelo.
Kako ti se ovo čini? – pita glas Boga koji živi duboko u dnu, iako svi misle da živi visoko među oblacima.
Oduvijek sam bila izvan tračnica. – priznajem nakon malo razmišljanja. – pa je teško reći.
Postoji ipak nešto za čim ću žaliti. – dodajem. Iako se ne trebam ispovjediti.
Samo nešto?
To nešto je dugo i pažljivo raslo u meni i skoro je poprimilo puni oblik. Bilo je nabubreno, mirisno, snažno, novo, svježe, netaknuto. Veselila sam mu se, iako sam mislila da ga ne zaslužujem. Sada znam da sam bila u pravu.
A sve ostalo što si izgubila?
Bog u dubini postavlja prava pitanja. Sve ostalo što sam izgubila.
On čeka.
Ja čekam.
Probijam se kroz svoje tamnosmeđe. Pojavljuju se bljeskovi. Možda se vrati nešto od onoga što sam ranije nazivala vidom.
A sve ostalo što ćeš izgubiti?
Bog u dubini ne odustaje od svojih pitanja. Vjerojatno je upornost njegova najizraženija osobina.
Što od toga želiš natrag?
Gotovo sam zaboravila da je on Bog, da doista može vratiti nešto natrag. Učiniti što god ga je volja.
Otvaram usta, ali ih opet zatvaram.
Oko nas je hladnoća bunara. Gotovo kao da se mogu s njom pomiriti. Ili se nova ja može s njom pomiriti, tko god bila.
Nastojim prizvati lijepe slike. Sve ono što mi On možda može vratiti, ako želi. Ili ako uspijem dovoljno pametno moliti.
Strah uvijek u nekom trenutku zamijeni pomirenost. Mir. On počne isparavati kroz sve pore iz tijela. To sam tek nedavno shvatila, ali neću ga zamarati time.
Dorotea Šušak (1996.) je diplomirala Dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Edukantica je realitetne psihoterapije i teorije izbora. Doktorandica je na poslijediplomskom studiju Znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Trostruka je laureatkinja nacionalne nagrade Marin Držić za najbolje dramske tekstove. Dobitnica je nagrade Radiofonton za najbolji radio-dramski tekst te je dvostruka laureatkinja nagrade za najbolji dramski tekst Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Potpisuje autorstvo, dramaturgiju i/ili režiju niza kazališnih i drugih umjetničkih projekata na nezavisnoj i institucionalnoj sceni diljem RH i regije. Višegodišnja je aktivistkinja u polju prevencije nasilja te feminizma. Izvršna je direktorica Centra za ženske studije te ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka. U 2025. godini, laureatkinja je nagrade Goran za mlade pjesnike.
Pjesme iz rukopisa ‘Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu’:
Demiurg.
Invokacija se
priprema šav po šav
sterilizacija
instrumenata i prostora
provjera skalpela i retraktora
postavljanje sterilnih prekrivača i podloga
pregled anesteziološke opreme
ventilatora
cijevi za intubaciju
i spremnika s kisikom.
Pranje dlanova i šaka
agresivno
trzanje članak po članak
lakatne su ruke
razdvojene na koljena
koja blijede od
grubosti
mikroozljede
pogoduju ulasku
ulazim u more
školjke ulaze u mene
uvijek halapljivo
kao netko jako žedan
u kadu iz koje se ne smije piti
destilirana voda
ubija čovjeka
vrlo brzo
proždrljivo se lijepeći
za minerale u nama
u moru me
grle planktoni
i portalna vena
iznutra
gledam sebe unutra
miris antiseptika uvučen je
u dlake
sve zvuči i zveči
svako slovo
na koži
označava se polje
igre na sceni
živ
ne-živ
živ
ovdje je mjesto reza
ovdje je mjesto doživotnog šava
uvijek je premalo mjesta
na prosceniju
glumicu guši
dijafragma
koju bi najbolje bilo
iščupati
jetra stišće
žučne vodove
žučni mjehur
duodenum
jejunum
ileum
i debelo crijevo
vidim upaljeni pankreas
to obično označava uzbunu
gaze se broje
prva druga
sto dvadeset i prva
prije i poslije
ostaviš li koju u utrobi
strano se tijelo plete
vena cava inferior i tkanina tvore
plamteću bombu
u moru glasnije čujem
njezine otkucaje
bomba me bode
u bedra
trčim usporeno od nje
prilaze mi Garre rufe
doktorice ribe
iz obitelji Cyprindae
koje dithranolom
razgrađuju
mrtve stanice ljudske kože
koje su udahnule
svojim bezubim ustima
čovjek je pognuo glavu
svakom božjem stvoru
pronašao je čak i bezubu ribu
da ga bezubno pomlađuje
od tad znam da smrt ne grize
jer ona nema zubalo
dolazi oblo
grgljajući morsku vodu
čije je dno tmina
iz koje se porađa demiurg.
U Platonovom Timaju
demiurg se prikazuje
tvorcem sviju stvari
a da se nisu pojavili gnostici
mogli bismo nebeski
lako pomisliti
da je tvorac materijalnog svijeta
tek dobročinitelj
a ne autor iluzije
koja halapljivo ždere
i tebe i mene
oh, Garra rufa, oh.
Pauza. Zarezi su ovdje samo na tren.
Netko bi ti trebao reći
da će to sve jednom biti nevažno
i to što živiš u svom ruksaku
samo s jednim džepom
iznutra i izunutra
i to što se tkanina s unutrašnje strane pupka
sabire u gusti čvor između
dva bubrega
dvije posvađane strane
dva limfna čvora
i to što se sladoled jučer ponovno otopio
što ti je val natopio srednje uho
i što te jednom više neće niti biti.
Netko bi ti trebao reći da je osjećati sve
previše, ali da ti to moraš i da je u redu.
Netko bi ti trebao reći:
‘Vidi most, pogledaj kako je stabilno za preći!’,
I netko bi ti trebao reći:
‘Nemoj stajati, tijelu je lakše kada padne vertikalno na površinu i u nju utone, nego kad se horizontalno gura i tali’.
Netko bi mogao i primjetiti taj skok
čestice prašine i stanice mrtve kože skaču s tobom po trampolinu,
zamisli kako je tek njima.
I to bi netko trebao reći.
Netko bi ti trebao reći
‘Hej, pa ti si opruga’.
I onaj dječak na plaži što ti izgleda kao
kopač bazena u pijesku
i tvorac
koji vrijeme između udaraca
vode koristi za utonuće u mel
s rukama prekriženim na potiljku
(a svaki novi val da bi se uspravio
i nastavio kopati)
netko bi ti trebao reći
da je moguće da on u jednom trenutku
jest hedonist,
a u drugom jest mrtvac
jer bazen od pijeska nekada
je limeni akvarij,
a ponekad stakleni lijes.
Ruke prekrižene na potiljku
ili su uživalište
ili pregled liječnika
ili predaja egzekutoru,
ali svakako su tkanina koja kida
peritoneum.
Netko bi ti trebao reći da postoji više
od tri opcije
i da kad sve utihne,
i publika i izvođači i voajeri,
ti još uvijek čuješ
glasnu tišinu,
sjetiš je dječaka koji je u pijesku iskopao izvor,
zakopao smrt,
i kojem je netko trebao reći
‘više ti ništa ne trebam reći, ti sada sve znaš.
*** Napomena: Pjesme koje se ne nalaze u nagrađenom rukopisu
Budućnost
Ove godine kad dođem na svoj otok
boravit ću popodnevima u moru dok ne poplavim
(inače ne izlazim tek satima)
odšutjet ću sve pozive i prihvaćati ptice
čak i one zle – pojit ću ih vodom s izvora
i zaboraviti sve glasovne promjene
pokupovat ću svu otočnu lubenicu
(i onu koja dolazi Jadrolinijom)
pročitat ću Proljeća Ivana Galeba po stoti put
i sve dijelove romana u kojima Prousta grli mama
briga me što mislite o njemu
napisati neću niti jednu didaskaliju
pisat ću samo pjesme
kao i svi pijani bogataši bez novca
sjetit ću se kako sam s poluupalom pluća
koračala 26 tisuća koraka
i pronašla Brooklyn bridge
nakon što sam satima razgovarala o pravu i pravdi
mojoj unutrašnjoj temi i pripremala sebe
za budućnost kao
da je budućnost nešto što se može posjedovati
zarez, zarez, zarez.
Jeziku, rodu
Na ovom svijetu,
imam čak tri ljubavi:
ljude kojima u očima vidim
da se znaju dosmrtno zaljubiti
u imenice
(stvari, bića i pojave, iako jebeš stvari)
dijete koje nemam i embrionalnu vodu
u kojoj ono pliva leđno
(pomalo se nadam ‘njoj’, plivaj bez tijela, plivaj)
majke svoje
(imam ih koliko i ljubavi, barem tri, oh kad bi to znale)
bez očeva
i hrvatski jezik kojeg su mi dale.
