Kategorije
poezija

Alen Brlek – poezija

Bio sam putanja prijelomne vijesti

Bio sam putanja prijelomne vijesti. Gradilište pored, beskrajno brujanje besciljne budućnosti, lomilo mi je duh. Bio sam drhtanje u podivljalom galopu, konja tamnijih od neuhvatljive slutnje prije sna. Samo golub, lišen čovjeka i sigurnosti, u armiranoj povezanosti bez rukopisa. Bio sam pitanje u posudi svakog kućanstva, posudi u kojoj stoji sve što nema svoje mjesto, daleko pitanje, čini se iz djetinjstva, kakvo nosi svatko i s vremenom posvijetle šarenice. Na koncu usnuo da sam kanarinac rudnika, prijelom cvrkuta koji želi spasiti život i počeo pisati. Diši, dušo.

 

Kako sam postao nastanjiv

Potom tvoji glasovi, voda.

Bio sam praznina u sredini jutra nasmijanih,

bio sam ništa potpunije od Boga.

Potom tvoji glasovi, 400 – 500 bmp-a.

Cvrkutale su kosti usred minusa,

bijele i lake letjele su svome tijelu mraka.

Svijet je tonuo u neoprostivo, potom tvoji glasovi,

zbor, anđela

na trenutak sam povjerovao u čuda,

dovoljno da život usvojim iznova

i jasno vidim dom u tvojoj kosi. Potom tvoji glasovi

kako drhte, dok nam se dlanovi gnijezde

iznad zamišljenog stola a oči

u dimu zamišljenog kafića signaliziraju poput svjetionika

sigurno mjesto kapetanima noćnih mora.

Potom tvoji glasovi a bio sam trauma,

otvorena rana nenaseljivosti. Želim ti reći

srećo, nema potrebe za velikim praskom, miruj u nenadanom,

strpljivo sam proplanak iza šume. Budi vučica

na otvorenom.

 

Periferni dijelovi vida

– Ne znam je li ovaj osjećaj daljine stvaran ili samo strah, znaš, onaj specifičan strah… vjerojatno bi najpoštenije bilo reći drama. No, kako god rekao, na kraju samo ne znam i gle, u redu sam s tim, ona gadna strpljivost iz Urbanove pjesme i dalje je dio mene. Uglavnom sam utjelovljenje preskakanja VHS trake, iako djelujem sasvim mirno. Mada imam mira, i moje glave sve, vajbam na Klinca, razumijem ga. Dugo sam rudario sa svojom obitelji ne bismo li izašli iz mentaliteta siromaštva. Jesmo na kraju, ali količine se nisu povećale, samo smo naučili disati. Da, da… toliko obilazim oko srži pitanja koja zauzimaju gotovo vojne formacije u meni, a i to je nešto o čemu bi se dalo reći štošta. Prezirem formacije koje imaju namjeru osvajati, oduzimati. Pa opet, ta stvarnost u kojoj kao da je ponestalo boje, ishod su formulacije mog nestrpljenja koje oduzima. Znaš, mislim da sam rekao već ali ponoviti konačni mir nije toliko uzalud; prvi put sam siguran u nešto, kao onda kad sam osjetio sigurnost u pisanje. Točnost. Najbliže svemu je riječ “intuicija”, a na koju se uvijek oslonim bar na trenutak. Zapravo i nije toliko o stvarnosti osjećaja, što je tu je, zapravo je do toga što nisam siguran jesam li pobrkao dane, je li danas bio sastanak s produkcijskom kućom, kako je prošlo. To je, da… a koliko brkam dane poznato nam je svima, koliko zapinjem u vremenu ili odem naprijed pa se preslagujem. Ha, rođen sam prije vremena, jedva su me održali na životu, mislim da je do toga. Hvatam periferne dijelove dana, kao kakve slamke, a nema potrebe za spasom. Živ sam, i dobro, dobro je sve. Slova, riječi, interpunkcije, jezik sav smanjuje daljinu, ili strah, ili dramu.

(dio monologa iz neke poetske proze u nastajanju, kojem se radni naslov mijenja kao ministri u RH)

 

(Autor: Alen Brlek

Fotografije: Ognjen Strpić)

 

 

 

Kategorije
Autori

Andrea Debak

Andrea Debak rođena je 1984. godine u Splitu. Na Fakultetu za medije i odnose s javnošću u Dubrovniku diplomirala je javne medije. Piše poeziju i prozu. Objavljuje u elektroničkim književnim publikacijama, književnim časopisima i u radijskom dramskom programu.
Foto: Slaven Jurić
Kategorije
poezija

Andrea Debak- odabrane pjesme

ciklama

ja te volim

puštajući te

da u uličnom susretu

izrasteš u smreku

koja ustrajno posti na bliskost

šutnjom dok te obasipam zagrljajima

od neba lica

predaleko su najmirisnije grane

ni jedna iglica blagosti nikada nije pala

na darežljivu nježnost obraza

i proklijala

u osmijeh

imam te

dok se pod korom

u tajnom skrovištu

razodijevaš

(da ne vidim)

u ciklamu

duhovi ubijenih životinja

noću se bude u crijevima ljudi

u najtvrđem snu

kao travanjske pašnjake

prestrašeni pohode krvotok i organe

sipaju nemir

ujutro

mamurni spavači

kasni noćni galop i podočnjake

pripisuju mladome Mjesecu

i dotrajalu madracu

pod pazuhom

oblak parfema

i smrad leševa

 

šuma

mraku u ljudima

nije mudro prilaziti

sunca ima dovoljno za sve

ali srcem drugačije ne možeš

oživjeti ranjenike

tužni su ljudi peteljke proljeća

zarobljene u zakržljalu deblu

na mjestu rane uvijek izraste

izrast će čarolija

sunca ima

dovoljno

za sve

tajac

tvoja svakodnevica

ne vodi k mojim obrazima

purpurnom krovištu

u kojem se zrcali jutro

namrgođen i prepun zamjerki

pozivaš se na različitosti

na činjenice

pravo na šutnju

nisam kuća u kojoj se gnijezdiš

sve dok ti smrknuta studen

ne napusti zjenice i kosti

a znaš da mi iznutra

cvate gardenija

vrijeme licu ne laže

zidovi su pomalo raspukli

mast na jagodičnim kostima neobjašnjivo hlapi

ipak oči nepokolebljivo svijetle

premda sam osjetljiva na tajac i čekanje

na nepravdu

uspomene kojima zatrpavam

prazne ugrijane sobe

 

(Autorica: Andrea Debak

Pjesme iz zbirke ‘Jezik vode’, Naklada Jesenski i Turk, 2022.)

 

Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Daleko od svjetlosti

Čim je klica bačena, počelo je bujanje. Male životinje su pobjegle. Zemlja se razmicala za korijenje. Propustimo ono što treba propustiti!- klicalo se.

Korijenje se zaplelo za njeno. Korijenje se zaplelo za njegovo. Rast je otpočeo. Rast od kojeg boli svaka stanica.

Ali, to je ono što treba propustiti.

Pitanje:  što je to što treba propustiti?

Usporimo. Vratimo  se na početak. Gdje je sve počelo?

Ispod, u mraku. Daleko od svjetlosti, netko je bacio klicu.

Tko?

To ne znamo, kažu i on i ona. Sve se događalo duboko u mraku, tamo gdje se naziru dimovi cigareta i spore, a zle slutnje.

Pušite li? Prestao sam. I ja.

Ali sada bih mogla zapaliti. I ja.

(Možete li objasniti tko je ubacio klicu? Ne mogu, žao mi je).

(Možete li objasniti kada su se grane ispreplele s vašima? Ne mogu, žao mi je.)

(Možete li prepoznati osjećaj? Uvijek isti osjećaj? Mogu. I ja isto mogu)

Zašto ste potakli bujanje, gospođo?

Zato što je moja uloga potaknuti bujanje.

Zašto ste poticali ono što je za vas bilo bolno, gospodine?

(sugovornik ima različitu boju očiju, jedno je zlatno, drugo zeleno, ali ne zna odgovor)

Sugovornik zatim trepće svojim dugačkim trepavicama i kaže:

  • Ja sam samo mislio da ako učinim sve što se od mene traži, ako kažem sve što se od mene traži, ako odselim tamo gdje se traži i ako tamo nađem posao, ako…

Molim vas, ušutite, to nije odgovor. Gospođo?

  • Zanima vas to oko bujanja?

Oko bujanja, dakako.

  • Pustila sam da stvari idu svojim tokom.

Ne bismo rekli, gospođo. A i vi, gospodine, vi također ne dopuštate da stvari idu svojim tokom, vi stvari silujete, gospodine.

Sugovornik se zbunjeno pridiže, zatim spušta natrag u sjedalo.

  • Što sam ja učinio pogrešno?

Na licu mu se pojavljuje odsjaj. Reflektori.

Kako se vi osjećate ispod reflektora, gospođo?

  • Očajno.

Ona skriva lice rukom.

  • Vjerojatno biste više voljeli pušiti u mraku s ovim gospodinom ovdje?
  • Voljela bih, ako završimo u istom mraku.

Ponovite za mnom, gospodine i gospođo, molim vas: Radije bismo bili daleko od svjetlosti.

  • Radije bismo bili daleko od svjetlosti.

Ponovo: Zašto ste dopuštali bujanje, gospođo?

  • Ja sam govorila da me boli.
  • I ja sam sve govorio- trepne šarenim očima.
  • Ja uvijek sve kažem, ja sam ovan u horoskopu.
  • A ja sam ovan u podznaku.
  • Mi uvijek sve kažemo- kažu uglas.

Ona žmirka. On briše oči kao da su mu se napunile suzama.

Gospođo, gospodine. Vi ste propustili svoju šansu. Previše je pogrešnih odgovora. Molimo vas, napustite prostoriju i vratite se u zemlju.

  • Ali ja sam odgovarala iskreno!

Iskreno i glupo, gospođo, pristojno vam kažemo.

  • Ali ja sam bio pokušao sve!

Nedovoljno, gospodine, budite zahvalni što ste uopće dobili ovu šansu.

  • Ja sam samo željela priliku da kažem…

Dok vi shvatite što ste željeli reći, gospođo, zemlja je napravila jako puno krugova. Vi ste jako spori, gospođo, vi ste jako nesposobni. Glupi. Vi ste jednostavno glupi. Razumijete li? Da ste pametniji, sve bi se odvilo drugačije. Možete li to pojmiti? Možemo li vam još nekako pomoći da to shvatite?

  • Ne, u redu je. Shvaćam. Oduvijek sam to znala.

A vi gospodine, vi niste niti trebali izlaziti na svjetlost. Što ste uopće zamišljali da bi ovdje moglo dočekati nekoga poput vas, s dužnim poštovanjem gospodine?

(Gospodin ustaje sa stolice i oblači kožnu jaknu.)

Gospođu broj 439284753829332833843838374020328374820 i gospodina broj 2293949222837443020294744839217 molim vratiti nazad i nastaviti bujanje.

  • Želiš cigaretu? Mislio sam da će ovaj put biti drugačije.
  • I ja, hvala.
  • Pazi, stepenice su sasvim u mraku. Jesi se dugo spremala?
  • Znam te stepenice. Ovaj put samo šest mjeseci, ali činilo se dulje.
  • Jesi li znala što će te pitati?
  • Otprilike, ali zajebala sam već s time što sam dopustila još jedno bujanje.
  • Misliš da nismo imali šanse?
  • Ma kakvi, čim dopustimo, gotovo je.
  • Pazi, s desne strane je samo zemlja.
  • Znam ovaj put. Hvala ti.
  • Što ćeš sada?
  • Ne znam.
  • U jednom su u pravu, mrzim jebeni reflektor.
  • I ja.
  • Hoćeš li sljedeći put znati odbiti?
  • Ne znam, jebiga. Uvijek sam sigurna da hoću.
  • I ja.
  • Pazi, tu su štakori, s desne strane. Čitava kolonija.
  • Čudo je da već nemamo kugu.
  • Samo je pitanje vremena.
  • Vidiš li išta?
  • Ne. Ali znam prepoznati svaki šum. Oduvijek sam znala. To mi je dovoljno.

 

(Slika: Česi Novaković

Piše: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Jelena Zlatar Gamberožić
Česi Novaković

 

Kategorije
Autori

Aleksandra Vujisić

Aleksandra Vujisić (1979., Podgorica, Crna Gora) autorka je zbirki poezije za odrasle “Krvarim po pismima” (IK “Poetikum”, Srbija, jun 2022.), „Slon na trapezu“ (podržao Sekretarijat za kulturu grada Podgorice, Crna Gora, septembar 2023.), „Igrokaz“ (IK „Nova poetika“, Beograd – Srbija, jul 2024.) kao i zbirke poezije i proze za djecu „Djetinjstvo u džepu“ (izdavač Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“, Podgorica, Crna Gora jul 2023.).
Aleksandra je dobitnica više nagrada na međunarodnim konkursima i festivalima, među kojima su priznanja časopisa „The Poet“ iz Ujedinjenog kraljevstva, Udruženja „Il Melleto di Guido Gozzano“ iz Italije, te niz regionalnih nagrada. Aleksandra je profesorica engleskog jezika i književnosti, govori italijanski jezik i početni nivo španskog jezika.
Piše na maternjem i engleskom jeziku, a njena poezija je prevođena na italijanski, španski, kineski, poljski, korejski, albanski, makedonski i druge jezike i uvrštena u preko pedeset svjetskih antologija, među kojima je najnovija „The Tenth Muse“, koju izdaje English Clarke University (Vorčester, UK). Pokrenula je Kulturni centar “Čigralište” (www.bajke.me) kojim se promoviše značaj čitanja u ranom uzrastu.

 

Aleksandra Vujisić