Čim je klica bačena, počelo je bujanje. Male životinje su pobjegle. Zemlja se razmicala za korijenje. Propustimo ono što treba propustiti!- klicalo se.
Korijenje se zaplelo za njeno. Korijenje se zaplelo za njegovo. Rast je otpočeo. Rast od kojeg boli svaka stanica.
Ali, to je ono što treba propustiti.
Pitanje: što je to što treba propustiti?
Usporimo. Vratimo se na početak. Gdje je sve počelo?
Ispod, u mraku. Daleko od svjetlosti, netko je bacio klicu.
Tko?
To ne znamo, kažu i on i ona. Sve se događalo duboko u mraku, tamo gdje se naziru dimovi cigareta i spore, a zle slutnje.
Pušite li? Prestao sam. I ja.
Ali sada bih mogla zapaliti. I ja.
(Možete li objasniti tko je ubacio klicu? Ne mogu, žao mi je).
(Možete li objasniti kada su se grane ispreplele s vašima? Ne mogu, žao mi je.)
(Možete li prepoznati osjećaj? Uvijek isti osjećaj? Mogu. I ja isto mogu)
Zašto ste potakli bujanje, gospođo?
Zato što je moja uloga potaknuti bujanje.
Zašto ste poticali ono što je za vas bilo bolno, gospodine?
(sugovornik ima različitu boju očiju, jedno je zlatno, drugo zeleno, ali ne zna odgovor)
Sugovornik zatim trepće svojim dugačkim trepavicama i kaže:
- Ja sam samo mislio da ako učinim sve što se od mene traži, ako kažem sve što se od mene traži, ako odselim tamo gdje se traži i ako tamo nađem posao, ako…
Molim vas, ušutite, to nije odgovor. Gospođo?
- Zanima vas to oko bujanja?
Oko bujanja, dakako.
- Pustila sam da stvari idu svojim tokom.
Ne bismo rekli, gospođo. A i vi, gospodine, vi također ne dopuštate da stvari idu svojim tokom, vi stvari silujete, gospodine.
Sugovornik se zbunjeno pridiže, zatim spušta natrag u sjedalo.
- Što sam ja učinio pogrešno?
Na licu mu se pojavljuje odsjaj. Reflektori.
Kako se vi osjećate ispod reflektora, gospođo?
- Očajno.
Ona skriva lice rukom.
- Vjerojatno biste više voljeli pušiti u mraku s ovim gospodinom ovdje?
- Voljela bih, ako završimo u istom mraku.
Ponovite za mnom, gospodine i gospođo, molim vas: Radije bismo bili daleko od svjetlosti.
- Radije bismo bili daleko od svjetlosti.
Ponovo: Zašto ste dopuštali bujanje, gospođo?
- Ja sam govorila da me boli.
- I ja sam sve govorio- trepne šarenim očima.
- Ja uvijek sve kažem, ja sam ovan u horoskopu.
- A ja sam ovan u podznaku.
- Mi uvijek sve kažemo- kažu uglas.
Ona žmirka. On briše oči kao da su mu se napunile suzama.
Gospođo, gospodine. Vi ste propustili svoju šansu. Previše je pogrešnih odgovora. Molimo vas, napustite prostoriju i vratite se u zemlju.
- Ali ja sam odgovarala iskreno!
Iskreno i glupo, gospođo, pristojno vam kažemo.
- Ali ja sam bio pokušao sve!
Nedovoljno, gospodine, budite zahvalni što ste uopće dobili ovu šansu.
- Ja sam samo željela priliku da kažem…
Dok vi shvatite što ste željeli reći, gospođo, zemlja je napravila jako puno krugova. Vi ste jako spori, gospođo, vi ste jako nesposobni. Glupi. Vi ste jednostavno glupi. Razumijete li? Da ste pametniji, sve bi se odvilo drugačije. Možete li to pojmiti? Možemo li vam još nekako pomoći da to shvatite?
- Ne, u redu je. Shvaćam. Oduvijek sam to znala.
A vi gospodine, vi niste niti trebali izlaziti na svjetlost. Što ste uopće zamišljali da bi ovdje moglo dočekati nekoga poput vas, s dužnim poštovanjem gospodine?
(Gospodin ustaje sa stolice i oblači kožnu jaknu.)
Gospođu broj 439284753829332833843838374020328374820 i gospodina broj 2293949222837443020294744839217 molim vratiti nazad i nastaviti bujanje.
- Želiš cigaretu? Mislio sam da će ovaj put biti drugačije.
- I ja, hvala.
- Pazi, stepenice su sasvim u mraku. Jesi se dugo spremala?
- Znam te stepenice. Ovaj put samo šest mjeseci, ali činilo se dulje.
- Jesi li znala što će te pitati?
- Otprilike, ali zajebala sam već s time što sam dopustila još jedno bujanje.
- Misliš da nismo imali šanse?
- Ma kakvi, čim dopustimo, gotovo je.
- Pazi, s desne strane je samo zemlja.
- Znam ovaj put. Hvala ti.
- Što ćeš sada?
- Ne znam.
- U jednom su u pravu, mrzim jebeni reflektor.
- I ja.
- Hoćeš li sljedeći put znati odbiti?
- Ne znam, jebiga. Uvijek sam sigurna da hoću.
- I ja.
- Pazi, tu su štakori, s desne strane. Čitava kolonija.
- Čudo je da već nemamo kugu.
- Samo je pitanje vremena.
- Vidiš li išta?
- Ne. Ali znam prepoznati svaki šum. Oduvijek sam znala. To mi je dovoljno.
(Slika: Česi Novaković
Piše: Jelena Zlatar Gamberožić)
