Melatonin
Mom ocu nije trebao melatonin
za spavanje
i šta uopšte meni fali
prestara sam za bajke
ali taman u godinama
kada se kupuju ideali
molim Vas kilogram vjere
da skepsu spere
bagatela je sjajna stvar
Mojim precima nije trebao odmor
prva puška je pukla na Viru
i šta uopšte ja više tražim
i kako da me svi ostave na miru
kad im trebaju informacije
dobre vibracije
opijumi za nacije
i mudrosti za nove generacije
od mene se očekuje da učestvujem
Ženama u mojoj porodici
ništa nije mogla migrena
one su kuvale
u vatru duvale
bose obuvale
i često čuvale
sve ono od čega bježim
i šta uopšte ja hoću
kao pomahnitali pas
od dobra na zvijezde režim
Ne spavam
na prvom spratu
na drugom spratu
na vrhu
ili na dnu
Mom ocu nije trebao melatonin
za spavanje
on je umro u snu
Teorema o postanku
Drvo trešnje razgranalo
se nauštrb mojih jagodica
golica me
svilena tananost latica
koje mi ničim ne pripadaju
a ti si
vatra
ti si
nebo
grana jorgovana
i vjetar
koji rasipa polen
od koga raste poezija
ti si kamen
iz koga niču divlji cvjetovi
pukotina kroz koju ulazi svjetlost
ti si teorema o postanku
iz koje niču čarobni svjetovi
Rekla sam ti
razgranaj se umjesto trešnje
golicaj mi jagodice
gledaj me netremice
ukradi kamen
i divlji cvijet
i raspi polen
iz koga nići
će svijet.
Barakuda
Ne podnosim kišna popodneva,
umirujuće zvuke
i sve one što se bez po’ muke
stvore svuda,
uvijek poželjni, nikada pozvani,
kao pupoljci šareni,
kao plodovi rani –
a ja sam barakuda,
ja sam pomalo luda
i još često vjerujem u čuda.
Htjela sam kao Jelena
da budem žena koje nema,
žena nevidljiva,
ili sam htjela da budem
neuhvatljiva,
zasigurno nikako predvidljiva,
možda sam mogla da zaustim
Odu radosti
i da se sjećanju prepustim,
mladosti, neutaživoj mladosti
sve da oprostim,
kao da mi nikada nije pripadala,
kao da je pjesma koja mi se nekada
dopadala,
pa sada bljesne tek tako,
poznata ali nikad do kraja moja,
predivnih boja i dezena,
ali nikada pravog kroja.
Htjela sam da budem stroga,
baš prava babaroga,
da ne vjerujem u jednoroga,
ni u jedinog svevišnjeg Boga,
možda sam mogla da čitam
više puta o Ani i Vronskom,
ali ja sam tražila drugačija štiva
u slaganju kaledioskopskom,
uvijek optuživana, nikada kriva,
ja sam čitala o svetioniku
Virdžinije Vulf,
i pisala sopstvenu hroniku,
kad već nijesam imala sopstvenu sobu,
i mislila kako su samo izanđale
sve floskule:
i grob grobu
i rob robu –
a sad kad pomislim,
ne razlikuju se puno
Ana i Virdžinija,
pokoja strana i suvišna linija,
a mogle su sasvim i prijateljice biti
i jedna drugoj pisati:
“Izgleda da ovaj put neću ozdraviti.”
Ne podnosim lažne osmijehe
na fotografijama,
lažne trepavice, usne
i uopšte ništa lažno,
i mogu samo da pjevam
o onome što mi je važno,
i ovaj svijet to izgleda ne prašta
kao da nema većeg grijeha,
ovom svijetu nedostaje čuda,
suza, snova i smijeha –
a ja sam barakuda,
ja sam pomalo luda
i još često vjerujem u čuda.
Umorna pjesma
Ne vjeruj im Marija,
ljeta su i dalje lijepa
a zimi se zemlja odmara,
nije se svijet promijenio,
i neka te ludilo ne zavara,
ljudi su oduvijek bili zli,
samo ti si nalazila svoje pleme na najnevjerovatnijim mjestima,
rješavala si lako pitanja i
dileme,
nalazila ljepotu u ispovijestima
onih koji su od tebe očekivali spas
i nijesi umjela drugačije,
nijesi nikoga za podršku uskratila,
ali umorila si se od svega,
Marija,
na dno svoga bića se
sunovratila,
jer su ti tražili
i ruke
i snove
i lice
i riječi
i zjenice,
i tu si povukla crtu
jer zjenice su one odaje
u kojima kriješ život,
a život se ne prodaje
i ne skida s njega omot
da se drugima preda
da ga sloj po sloj odmotavaju,
umorila si se, Marija,
i riječi ti spavaju.
Ne vjeruj im Marija,
svega smo se nagledali,
skidali smo opne sa života,
proučavali ih i nijesmo se predali,
po vinogradima otkidali listove
da od njih pravimo šešire,
i zauzdavali kistove
kojim smo slikali nemire,
pa onda gazili grožđe
da od njega pravimo vino
kojim smo natapali laži
(gaženje duše nikad ne
završi milinom)
i pili smo ga, Marija,
kao da smo ga životu dužni,
veseli bez predumišljaja kao što smo sada tužni,
jer život se skupio kao šećer na krajevima usta,
i sad život više nije vinograd,
nego ulica sablasna, pusta,
niz koju se spuštaju
lažni proroci,
sujeta,
gubici,
i tu si povukla crtu
jer tebi trebaju svici
koji će da te vode kroz noć dok svi drugi spavaju,
umorila si se, Marija,
ali ne daš da te običnim
kažnjavaju.
Igrokaz
Uvijek na oprezu
nikad opuštena
vjekovi tačaka pri zarezu
uvijek u iščekivanju da budem napuštena
decenije pretvaranja da je sve u redu
onda kad bezobzirni zgaze
decenije stvaranja u neredu
ipak nijesu uspjele dušu da unakaze
Rekli su:
djevojčicama ne priliči
da galame
one su smjerne, tihe i tanke
kome još treba drama
pravdaj sebi pojavljivanja i izostanke
pusti drugima revolucije
jačim i većim od tebe
ne brini za tuđe grubosti
to te samo preosjetljivost grebe
Rekli su:
kako je samo zrela
kao što govore za sve koji su porasli na silu
nikada previše zaigrana i vesela
kao da nosi teret na krilu
i zato se sada nikad ne opuštam
ne znam kad će bezobzirni da gaze
i zato ne odrastam
tražim se kroz igrokaze.
(Pjesme su dio pjesničke zbirke “Igrokaz” (izdavač “Nova poetika”, Beograd; jul 2024.)
(Autorica: Aleksandra Vujisić)
