Kategorije
poezija

Aleksandra Vujisić- pjesme

Melatonin
Mom ocu nije trebao melatonin
za spavanje
i šta uopšte meni fali
prestara sam za bajke
ali taman u godinama
kada se kupuju ideali
molim Vas kilogram vjere
da skepsu spere
bagatela je sjajna stvar
Mojim precima nije trebao odmor
prva puška je pukla na Viru
i šta uopšte ja više tražim
i kako da me svi ostave na miru
kad im trebaju informacije
dobre vibracije
opijumi za nacije
i mudrosti za nove generacije
od mene se očekuje da učestvujem
Ženama u mojoj porodici
ništa nije mogla migrena
one su kuvale
u vatru duvale
bose obuvale
i često čuvale
sve ono od čega bježim
i šta uopšte ja hoću
kao pomahnitali pas
od dobra na zvijezde režim
Ne spavam
na prvom spratu
na drugom spratu
na vrhu
ili na dnu
Mom ocu nije trebao melatonin
za spavanje
on je umro u snu
Teorema o postanku
Drvo trešnje razgranalo
se nauštrb mojih jagodica
golica me
svilena tananost latica
koje mi ničim ne pripadaju
a ti si
vatra
ti si
nebo
grana jorgovana
i vjetar
koji rasipa polen
od koga raste poezija
ti si kamen
iz koga niču divlji cvjetovi
pukotina kroz koju ulazi svjetlost
ti si teorema o postanku
iz koje niču čarobni svjetovi
Rekla sam ti
razgranaj se umjesto trešnje
golicaj mi jagodice
gledaj me netremice
ukradi kamen
i divlji cvijet
i raspi polen
iz koga nići
će svijet.
Barakuda
Ne podnosim kišna popodneva,
umirujuće zvuke
i sve one što se bez po’ muke
stvore svuda,
uvijek poželjni, nikada pozvani,
kao pupoljci šareni,
kao plodovi rani –
a ja sam barakuda,
ja sam pomalo luda
i još često vjerujem u čuda.
Htjela sam kao Jelena
da budem žena koje nema,
žena nevidljiva,
ili sam htjela da budem
neuhvatljiva,
zasigurno nikako predvidljiva,
možda sam mogla da zaustim
Odu radosti
i da se sjećanju prepustim,
mladosti, neutaživoj mladosti
sve da oprostim,
kao da mi nikada nije pripadala,
kao da je pjesma koja mi se nekada
dopadala,
pa sada bljesne tek tako,
poznata ali nikad do kraja moja,
predivnih boja i dezena,
ali nikada pravog kroja.
Htjela sam da budem stroga,
baš prava babaroga,
da ne vjerujem u jednoroga,
ni u jedinog svevišnjeg Boga,
možda sam mogla da čitam
više puta o Ani i Vronskom,
ali ja sam tražila drugačija štiva
u slaganju kaledioskopskom,
uvijek optuživana, nikada kriva,
ja sam čitala o svetioniku
Virdžinije Vulf,
i pisala sopstvenu hroniku,
kad već nijesam imala sopstvenu sobu,
i mislila kako su samo izanđale
sve floskule:
i grob grobu
i rob robu –
a sad kad pomislim,
ne razlikuju se puno
Ana i Virdžinija,
pokoja strana i suvišna linija,
a mogle su sasvim i prijateljice biti
i jedna drugoj pisati:
“Izgleda da ovaj put neću ozdraviti.”
Ne podnosim lažne osmijehe
na fotografijama,
lažne trepavice, usne
i uopšte ništa lažno,
i mogu samo da pjevam
o onome što mi je važno,
i ovaj svijet to izgleda ne prašta
kao da nema većeg grijeha,
ovom svijetu nedostaje čuda,
suza, snova i smijeha –
a ja sam barakuda,
ja sam pomalo luda
i još često vjerujem u čuda.
Umorna pjesma
Ne vjeruj im Marija,
ljeta su i dalje lijepa
a zimi se zemlja odmara,
nije se svijet promijenio,
i neka te ludilo ne zavara,
ljudi su oduvijek bili zli,
samo ti si nalazila svoje pleme na najnevjerovatnijim mjestima,
rješavala si lako pitanja i
dileme,
nalazila ljepotu u ispovijestima
onih koji su od tebe očekivali spas
i nijesi umjela drugačije,
nijesi nikoga za podršku uskratila,
ali umorila si se od svega,
Marija,
na dno svoga bića se
sunovratila,
jer su ti tražili
i ruke
i snove
i lice
i riječi
i zjenice,
i tu si povukla crtu
jer zjenice su one odaje
u kojima kriješ život,
a život se ne prodaje
i ne skida s njega omot
da se drugima preda
da ga sloj po sloj odmotavaju,
umorila si se, Marija,
i riječi ti spavaju.
Ne vjeruj im Marija,
svega smo se nagledali,
skidali smo opne sa života,
proučavali ih i nijesmo se predali,
po vinogradima otkidali listove
da od njih pravimo šešire,
i zauzdavali kistove
kojim smo slikali nemire,
pa onda gazili grožđe
da od njega pravimo vino
kojim smo natapali laži
(gaženje duše nikad ne
završi milinom)
i pili smo ga, Marija,
kao da smo ga životu dužni,
veseli bez predumišljaja kao što smo sada tužni,
jer život se skupio kao šećer na krajevima usta,
i sad život više nije vinograd,
nego ulica sablasna, pusta,
niz koju se spuštaju
lažni proroci,
sujeta,
gubici,
i tu si povukla crtu
jer tebi trebaju svici
koji će da te vode kroz noć dok svi drugi spavaju,
umorila si se, Marija,
ali ne daš da te običnim
kažnjavaju.
Igrokaz
Uvijek na oprezu
nikad opuštena
vjekovi tačaka pri zarezu
uvijek u iščekivanju da budem napuštena
decenije pretvaranja da je sve u redu
onda kad bezobzirni zgaze
decenije stvaranja u neredu
ipak nijesu uspjele dušu da unakaze
Rekli su:
djevojčicama ne priliči
da galame
one su smjerne, tihe i tanke
kome još treba drama
pravdaj sebi pojavljivanja i izostanke
pusti drugima revolucije
jačim i većim od tebe
ne brini za tuđe grubosti
to te samo preosjetljivost grebe
Rekli su:
kako je samo zrela
kao što govore za sve koji su porasli na silu
nikada previše zaigrana i vesela
kao da nosi teret na krilu
i zato se sada nikad ne opuštam
ne znam kad će bezobzirni da gaze
i zato ne odrastam
tražim se kroz igrokaze.
(Pjesme su dio pjesničke zbirke “Igrokaz” (izdavač “Nova poetika”, Beograd; jul 2024.)
(Autorica: Aleksandra Vujisić)
Kategorije
Autori

Marina Čović

Rođena u Sarajevu 30. prosinca 1981. godine. Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje završila u Splitu. Autorica zbirke pjesama Kontraprotivna (Biakova, 2016).

S pričom Mitke osvojila nagradu Ulaznica 2014 godine.

Širi izbor za nagradu Na vrh jezika 2015 godine.

Širi izbor za nagradu Kritična masa 2016 godine.

Uži izbor za nagradu Prozak 2017 godine.

Širi izbor 9. natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2021 godine.

Širi izbor natječaja Jovan Popović u organizaciji IK Partizanska knjiga 2024 godine.

Suradnica časopisa Poduzetnik (2015-2016 godine).

Bibliografija:

Zarez, Ulaznica, Kritična masa, Klopotec, Kvaka, HRT 3 (emisija Šest minuta poezije u šest), UNIOS (emisija Logos), Poduzetnik, Fictionplaygrounds, GKMM, Čitaj me, Književnost uživo, Pišem ti priču, Info zona, Strane, Trstih, Proza online.

Marina Čović
Kategorije
poezija

Pjesme – Marina Čović

Ljubav

Kad se rodila sestra

Imala sam tri ipo godine

Majka me proglasila za veliku

A sestra je rasla na njenom boku

Kad je geler probušio dva zida pa i onaj od kupaonice

Otac i majka su se upravo bili nagnuli nad kadom da pokupe

Šta je ostalo od tegle kisele paprike

Nakon što su se ispravili vidjeli su rupu u zidu iznad kade

U razini svojih glava

Kad smo bili u ELBIH-u

Bilo mi je trinaest

Bile smo nas tri

A ja sam bila posve sama

Kad bacaju petarde

Otac se baca na pod

Kad pada kiša tužna sam

Jer nemam gdje pobjeći od sebe

I sve je bez nade

Kad prođem kroz tu ulicu u Solinu

Gdje su male zgrade poredane uredno u liniju

A u prizemlju kvartovski kafići

Okruženi cvjetnim gredicama

Sjetim se tih davnih dana

Ilidže, babine kuće, Bore

I njegovih “Sedam palmi” u koje nikad nisam sjela

Znam samo da je otamo izletio vučjak

Dok me je majka vozila u kišobran kolicima

A ja lamatala rukama

Kao nervozna ptica

Pas je uhvatio zalet

Majka je u zadnji tren podmetnula stražnjicu

I spasila mi ruku

Šest mjeseci injekcija

U slučaju da je bjesnoća

A nije

U pitanju je

Čista

Ljubav

Majčina

 

Dan kad sam ostavila oca

Trebao je to biti običan ručak

Sjedila sam za stolom

Sa svojih deset i kusur godina

Na prozoru sive deke

Zastori u kazalištu

Netko umire

Netko se rađa

Nekog mobiliziraju

A netko dobro zarađuje

 

Sutra bježimo iz Sarajeva, rekla je majka

Čekaju nas tri mjesta u najnovijem Caritasovom autobusu

A ona nije trpjela miris novog vozila

Moje širom otvorene oči

Sudarile su se

S očevim oborenim pogledom

Zagrizla sam usnicu da zadržim suze

Tata mora čuvati stan

Prenijela je informaciju poput interventnog policajca

A ja, kao da sam svezana udovima

Za dva divlja konja

Koji trče

Svaki na svoju stranu

Nisam htjela ostati

A ni biti bez oca

Otrčala sam u wc

Ni tada nisam voljela da me gledaju dok plačem

 

Sad se to prepričava

Kao anegdota

Dan kad sam ostavila oca usred rata

Dan otkad se više nigdje nisam osjećala sigurna

I te suze koje su ocu bile utjeha

Dokaz ljubavi

Dok je noću sam

Grlio naše raščupane lutke

I pisao nam pisma

Obasjan

Svjetlošću granata

 

Pelegrinka

Sjedim na kamenu

Ispred didove kuće

Pod majčinskom sjenom

Stare pelegrinke

Njene razgranate čvrste ruke

Savijaju se oko mene

Nitko mi ništa ne može

Među divljim zeljem i maslačcima

U tišini koja oslobađa

Tajne mi se otimaju

Osjete da mogu

Bježe na površinu

Poput mjehurića zraka s morskog dna

Kao na primjer

Voljela bih da me nema

Pelegrinka sve prima

Sve dozvoli

Ne osuđuje

Poslije njoj se ljušti kora

Ona otpušta

Obnavlja se

Čisti

Kao riđa mačka

Sapletena oko mojih nogu

 

(Autorica: Marina Čović)

(Fotografije: Meho Mahmutović)

Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Molitva

Ruke su vezane, ali slike svejedno prolaze. Njezina žuta suknja koja nestaje u mraku ulice kao da je nikada nije niti bilo, žuto i crno, ali sada samo crno; čaša s njegovim vitaminom koju je ispio, ali vitamin je ostao nerastopljen. Lijes koji ulazi u zemlju i sve što je rečeno i mišljeno ostaje iznad zemlje, ali tijela više nikada neće biti tu.

Ruke su vezane, ali vrijeme svejedno prolazi. Velika kazaljka na deset, pa na dvanaest, pa na dva, a zatim dolazi i do šest. Oči gledaju u kazaljku gotovo u nevjerici jer sve se kreće jednakim tijekom, a nešto ide i svojim tokom, dok ono drugo ostaje u bezvremenskoj zemlji, katapultirano iz vremena i prostora.

Pokreti nisu dopušteni, ali to ne znači da sve stoji. Ono što se zamrzlo također živi, samo nešto drugačijim životom; led ponekad ipak zaškripi i prevrće se kao da ga divovska usta premještaju s jedne na drugu stranu.

Fight or flight, ali tu je i freeze, a on je uvijek bio najlukaviji. Bira slike koje mozak ne može odmah povezati, muči se i trudi stvoriti priču, narativ, ali ne ide mu. Odustaje, stane, ušuti.

Krajolik je zvjezdan, ali to ništa ne znači. Zvijezde su hladne, daleke i ravnodušne, zatvorene u svojim opnama. Živci pitaju smiju li uzeti pauzu, ali to ništa ne znači jer pauzu nema tko odobriti, zvono koje bi je označilo, ne postoji.

Ruke su vezane, ali noge mogu grabiti vrlo daleko, kao kada zločinac u filmu uspije pobjeći iz strogo kontroliranog zatvora. Njegovo trčanje guta doline i polja, vidi nizinu daleko pred sobom i zna da još samo malo treba izdržati da do nje i dospije.

Ruke su vezane, ali se još uvijek mogu sklopiti u molitvi.

 

Slika: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Česi Novaković

 

Jelena Zlatar Gamberožić

 

Kategorije
Autori

Lucija Švaljek

Lucija Švaljek (Zabok, 1995.) odrasla je u Radoboju, mjestu blizu Krapine. Osvojila je prvu nagradu Gjalski za srednjoškolce 2013. godine s kratkom pričom Ma može!. Sudjelovala je na nekoliko pjesničkih tribina (Učitavanje, Pamela, Govorimo glasnije). Objavljivala je poeziju (časopis Republika, portali ZgKult, Eckermann, Anna Lit) i prozu (portal Booksa i Kritična masa). Otvorila je Noć knjige u Zadru 2021. godine i predstavila kolumnu Kaj ti stara radi Zadar? Dobitnica je nagrade Zvonko 2024. godine za najbolji neobjavljeni rukopis romana za mlade Uspavanka za Elizu.

Živi i radi u Zagrebu.

Lucija Švaljek