I dok zatvaram ulazna vrata i suzdržavam se da ga ne poljubim, jer „daj nemoj, imam već 13 godina“, pitam se je li uzeo pribor za geometriju, ima li čistu majicu za tjelesni, treba li kupiti bijelu temperu, ima li sve knjige za danas u torbi, je li napisao zadaću, hoće li posuditi knjigu za lektiru, trči li na crveno kad ide u školu, pazi li na bicikliste, je li dobar prijatelj, ponaša li se uzorno, maltretira li ga netko od djece ili se on nekome ruga, sluša li na satu, je li pristojan, zapisuje li pomno u bilježnicu, briše li nos u rukav, ima li sve potrebno za pokus, hoće li podgrijati ručak kad dođe kući ili jesti hladan, igra li igrice kad nas nema doma…
Opterećena svim tim pitanjima, odlazim potom do prozora, ispraćam svog tinejdžera pogledom i jedino što zaista želim znati je li sretan, baš istinski sretan?
Anamarija Levak, radije Amlica, rodjena je 1986. u Zadru, gotovo čitav život provodi u Zagrebu, važna životna iskustva i uvide stječe i u Brodarici i Kuterevu te na Kosovu, a posljednjih pet godine kontinuirano živi i radi na Mljetu, kao koordinatorka Male otočke biblioteke. Certificirana je dadilja, medijatorka, permakulturna entuzijastkinja, nekadašnja polaznikinja Mirovnih i Ženskih studija, danas edukantkinja tjelesno orijentirane integrativne psihoterapije i eskpresivne art terapije. Volontersko-aktivistički angažman na mnogim poljima poslužio joj je za vježbanje mara i solidarnosti u svakodnevici, kao i nastojanja da ih proširi u sveobuhvatnost koju je nemoguće doseći, ali, hej, u tom stremljenju je život sam. Voli kuhati za druge, naročito reciklažno i improvizirajuće.
kad si me onomad ispustila iz ruku
sunovratih se u ponor sebe
čvrsto zatvorenih očiju
i u nijemom vrisku
spram užasa
na dugom putu prema dolje
čudesno je u meni niknulo to nešto
prošaptala sam ”dosta”
i pošteno tresnula
zatim sam vlastitim rukama na hrpu prikupila
i istim rukama na površinu izvadila
sve šta mi je ostalo od mene da prigrlim
svojski sam lijepila i kompostirala
e da bih danas
širom otvorenih očiju
i postojanog glasa
ruke pružala
i sebe držala
istodobno
vještije od tvog žongliranja
ovih dana mašeš mi
i ja se pitam računaš li da neću odmahnuti rukom
znaš da skoro uvijek od-mahnem
pa i nakon pet godina
ne znam čemu među nama može naškoditi
malo tekućine iz staklenke kukumara
na napušteni pitarić
sa umrlom zemljom
nadu već dugo gajim u sasma drugoj bašti
[DRAGOLJUB]
moj otac nekad mi je otac kao da mi je pet ili petnajst
kaže šta ćeš jebiga nije me bilo tada
ponekad kaže sori
moj otac nekad je dječak kojem je pet ili petnajst
cijelo lice mu se smije
dok jede bar pet puta više maginja nego što preporučuju
moj otac se gnuša nemoći
da je se ne bi bojao
od njega smo i sestra i ja preuzele ono ”glupa sam”
kad naprosto pogriješimo ili smo nespretne
moj otac plaća mi za ono šta nerado od mene čuje
teme se prostiru od stilova privrženosti
do sociokracije
moj otac i ja imamo sada i ovdje
da se volimo kako najbolje umijemo
i zato će mi on i dalje kupovati veganske salame
i neće paziti na ton grimase izbor riječi
a od mene će redovito dobiti
i odjebi ali volim te
kao i volim te ali odjebi
Sve je to trajalo jako kratko, na izlasku iz dućana znala sam da se radilo o priviđenju, snu u budnom stanju, nekoj vrsti somnambulističke fantazije kojoj nisam mogla izbjeći.
Dućan: mlijeko, jaja, sir s plavim poklopcem na kojem su nacrtane bijele kuće s crvenim krovovima. Približila sam mu se jer sam znala njegov okus, znala sam da mi njegova slanoća ne sijeda uvijek najbolje na želudac, ali sada sam se samo željela približiti što više jer u dnu plavog na poklopcu sam vidjela zvjezdice, kao na davnoj pasti za zube koju je majka donijela iz Engleske, i za koju sam vjerovala da je čarobna jer je imala te zvjezdice na kartonskoj kutiji, iako, kada bi se pasta otvorila, zvjezdica više nije bilo i to je bila samo još jedna obična, plava pasta za zube. Nikakve čarolije.
Ali zato je sada čarolija oživjela: plavi poklopac sira obasipale su te zvjezdice, svjetleće, male lampice na indigo pozadini pored velikog bijelog mjeseca. Prizor je bio romantičan i tamo sam zaželjela biti. U poklopcu, u bijelom siru, u zvjezdicama.
U dnu prizora se pojavilo i drvo, a kraj njega dvoje ljudi. On i ona? Ne. On i on. Slika se brzo približavala. To ste vas dvojica: ti i tvoj otac. Otac je sjedio na drvenoj stolici i gledao u provaliju koja se protezala ispod litice. Gledao je u zvijezde, u mjesec, možda samo u tamu. Zatim sam ugledala njegovo lice: bilo je ljutito.
– Prije nekog vremena sam se posvađao sa susjedom. Zaključao me na balkonu. Onom zajedničkom, znaš. Nisi dugo dolazio, ne znam sjećaš li se gdje je uopće.
Ti, pored njega, također si gledao u provaliju. Stajao si. Tvoje je lice nečitljivo. Hladno poput zvijezda.
– I što si napravio?
Pitao si mirno.
– Lupao sam po tim vratima dok me nisu čuli. Otvorio je susjed s donjeg kata. Utrčao sam bez daha; smrznuo sam se.
Njegovo je lice bilo puno gnjeva. Zašto je zbog toga još uvijek tako ljut, pitala sam se; noć je blaga, ljetna.
– Jeste li priredili večeru za Badnjak?
Progovorio je tvoj otac opet.
– Da. Stižu Alen, Mirjana, Bojan.
Rekao si mu istinu. Večerašnja večera je spremna. Riba, kolačići. Salata. Juha kakvu on voli.
– A ja? Niste me pozvali već godinama.
Lice mu više nije samo ljutito, iskrivljava se u bol. Boli li ga nešto? Djeluje kao da trpi veliku bol u predjelu trupa. Savija se na stolici i glavom gotovo dotiče pod.
Ti ne odgovaraš. Više ništa nisam vidjela. Kamera koja me ubacila u poklopac, u vaš razgovor, zatvorila se. Nema više niti zvjezdica, niti provalije, niti vaših tijela. Sir je opet postao samo sir. Nisam ga uzela u košaru.
Brzo sam izašla iz dućana i napipala mobitel u džepu jakne. Drhtavo sam pritisnula tvoj broj.
– Gdje si?
Pitao si. Djelovao si jako udaljeno, kao da još uvijek gledaš u noć niz provaliju.
– U dućanu. Upravo sam imala neku kao viziju tvog oca. Rekao je da želi doći k nama na Badnjak.
S druge strane dočekala me tišina.
– I da smo ga godinama zanemarivali.
Tišina se nastavljala, mučno se rastezala, kao osoba koja je u prevelikim bolovima da bi mogla dobro kontrolirati svoje tijelo, rastegnuti sve mišiće, ligamente u potpunosti.
– Pred kraj smo ga možda i zanemarivali.
Rekao si konačno, vrlo tiho.
– Bila sam sigurna da je još živ, da je tu i spreman posjetiti nas: da smo samo malo zaboravili na njega.
U mobitelu sam začula šum. Pomislila sam da je veza loša i prekinula razgovor.
Tako je bilo, ali sada ostaje samo zazivanje Njega. Dogovor s Njim.
Sve je osmislila. Zna da se to radi u noćima bez mjeseca, na raskršću puteva. U trenutku kada se susret dogodi, mrak se pojača, a tišina zavije tlo i zrak. Ako je u blizini drvo, njegovo lišće pocrni. A nagodba počinje. Onaj koga tamo sretne, to će biti On. I to će biti samo razmjena, nešto u što se toliko puta dosad pokušala upustiti, ali uvijek bi se događalo samo s njene strane, kao da su svaki reciprocitet pojela velika usta njenih uzaludnih davanja.
Ovaj put ne, to je barem sigurno, tješila se. Ovaj put će On doći, a On je pravedan. I ispunit će pogodbu.
Noć je hladna i bez zvijezda. Noć je možda kao svaka druga noć, ali ona se mora odvesti izvan grada, na raskršće, već zna koje, i dok pokreće auto čini joj se da iz grada, iz stvarnog, opipljivog i zbiljskog prelazi u nešto mutno, bajkovito i nedodirljivo, nešto čemu ne pripada i što nikada neće moći uokviriti. Zimski vjetar sa sjevera pojačava dojam nestvarnoga. Ovo se mora dogoditi u zimsku noć, nikako ljetnu, pomišlja, nikako uz miris pokošene trave, blistanje zvijezda nad vinogradima, drhturenje cvijeća u mraku. Nikako u vrijeme kada toplina može privući bilo koju malu noćnu životinju, kada je svojim hukom iz ovog mjesečarenja može prenuti sova ili zrikavac. Ne, mora biti hladno. Biljke moraju biti nepostojeće. Životinje u svojim sigurnim dupljama, u zimskom snu. Trava škrta i hladna. Drveće bez lišća.
Samo, što ako je sve samo zamišljaj? Ne može biti, tješi se. Ako postoji Bog, ako je bila tako blizu Njemu i tako daleko od sjene, od kraja, onda mora postojati i bunar bez dna u koji sada može, mora uskočiti. Ne iz zle namjere, već zato da se vrati u ono što je bilo, što je bila, ako je to ikako moguće. Nekada put u svjetlo vodi kroz najgušći mrak. A i najmračnije je prije svitanja, nije li?
Motor radi tiho dok se približava putovima koje je odredila, zaokružila na mapi. Jedanaest sati je prošlo. Nema mnogo zvukova niti mnogo vozila. Grad je zaspao. Sela spavaju još dublje. Zadrhti i popravi vunenu kapu. Šal, kapa i debeli kaput barem je donekle čuvaju od onoga što će možda susresti. Što će sigurno susresti. Za što se tako dugo pripremala.
Približava se točki s koje će se vratiti izmijenjena. Nova. Drugačija. Ponovo blizu onome što želi, a što je izgubila. Pokušala je to vratiti na druge načine, dakako, ali nije uspjela. Ne može. Ovo je jedini način, sigurna je. Hoće li osjetiti da joj nedostaje dio koji će dati Njemu? Boli li razmjena? Ostaje li u njoj rupa koju je nemoguće popuniti?
O tome će misliti kasnije. I naći će način. Svaka se rupa može popuniti.
Još malo i doći će do mjesta. Nesvjesno usporava brzinu. Svejedno je gdje će parkirati, to je poljski put, običan, miran put. Nema nikoga. Zaustavi auto, ali još ne gasi svjetla. Potpuna tama joj budi jezu. Sa stražnjeg sjedala uzme baterijsku lampu. Upali je i izađe iz auta. Možda ga i ne treba zaključavati, ali to ipak čini. Treba osigurati povratak odavde. Ručnu torbu također uzima, s njom se osjeća sigurnije. Više kao ona, a ne osoba u koju se pretvorila kad se odlučila na pakt s Njim. Uključuje svjetiljku i gleda blagu umjetnu svjetlost koju prosipa po travi mokroj od rose. Osjeća kako joj se lice ledi. Nos, pogotovo. Protrlja ga. Strah koji ju je pratio dosad, smanjio se. Svjetlost je utješna. U daljini čak vidi tamne siluete početka šume. Drveće razbacano pored puta polako pomiče grane kao ruke koje joj pokazuju kamo treba krenuti. No, to zna i bez njihovih tanjih i debljih putokaza. Raskršće putova je u blizinu, niti pet minuta hoda. Dolazi do njega sporim i opreznim koracima. Čini joj se da noge vuče polako i teško, kao da ne želi nekoga ili nešto probuditi. Kao da bi mogao postojati netko (ili nešto) opasnije od onoga s kojim se upravo kani susresti.
Dolazi do raskrižja. Njena svjetiljka i dalje poslušno i, čini joj se neobičnom snagom, osvjetljava sve putove raskršća. Kamo sada? Koliko zna, treba stajati točno ovdje, na sredini. Je li na sredini? Treba li se pomaknuti? Okreće svjetiljku na sve strane, ali nitko se ne kreće u njenom smjeru. Nema silueta. Nema zvukova. Možda joj se ništa i neće približiti, možda će se samo odjednom pojaviti pred njom: crni plašt, crni šešir. Ili? Koji oblik će preuzeti?
Hladnoća joj se uvlači u kosti dok sve grozničavije maše baterijskom lampom uokolo. Sve je pusto. Možda treba zatvoriti oči, a kada ih opet otvori, On će biti pred njom. Dogovor je dogovor, i tada razmjena može početi. Zna što će tražiti, zna što treba dati, tu nema zabune. Sve je jasno, samo se On treba pojaviti. Okrene se još jednom oko sebe. Polja su mirna, dugačka, prazna.
Zatvora oči i broji do deset. Diše plitko i brzo. Čuje svoje srce i osjeća ga, bolno tutnji u njenom mesu i kao da ga udara svakim otkucajem.
Konačno opet otvori oči. Ispred nje nema nikoga, niti s jedne strane, niti iza. Pogleda na sat. Ponoć je već prošla. Kazaljka se odmiče sve dalje.
Nešto je preplavljuje, ali ne može odrediti je li to olakšanje, razočaranje ili bijes.
Zatim se naglo okrene prema autu, tako da joj se gotovo zavrti u glavi. Sve je učinila kako treba, misli dok bijesno gazi bijelim puteljkom.
Podigne glavu prema nebu i ispusti dubok uzdah. Olakšanja, razočaranja, bijesa.
Želi nastaviti prema autu, ali tada joj na lice svoju svjetlost prospe mladi mjesec.
