Kategorije
proza

Izborna noć

Martina može izabrati. Uvijek je lijepo moći birati. To je luksuz koji mnogi nemaju.

Luksuz ili prokletstvo, pita se Martina dok bira: Matija ili Miro? Što se nalazi iza prvog, a što iza drugog zastora? Zna li zaista?

Martina misli da zna, da ima najbolji mogući uvod u oba mušketira, kandidata, izbora.

Pa, kakav je koji, sumirajmo, misli Martina dok izlazi na svoju široku terasu punu lončanica i pali mentol cigaretu koju udiše uz čaj uz metvice. Zabavno je to, kao odabir između dvije haljine, ili možda haljine i odijela, s tim da bi Matija svakako bio haljina, šljokičasta i slojevita, s mnogo volana, ukrasa i čipke, dok je Miro apsolutno odijelo. Ozbiljno, klasično odijelo, epoha klasicizma, jasno, a Matija pripada baroku i ničemu drugom.

Matija je također i jestiv, kolač iz kojeg, kada ga se zagrize, cure najfinije kreme. On je ljubičaste boje: njega mori bol, patnja svijeta, bolesnih, gladnih, jalovih, zapravo ga muči sve što je izgubio, ali to neće reći već će se zaogrnuti u vječni Weltschmerz: to će se samo nazrijeti u njegovim tamnim očima boje noći iznad grada koja se još nije sasvim obojila u tamnoljubičasto. I kada je Matija dodiruje, kao da joj želi prenijeti sve što ga boli, što ga guli iznutra, što mu načima nutrinu. No, još nije shvatio da ga njoj privlačnim čini upravo njegova patnja i to što je ona neprenosiva. Barem se ona njome nema šansu zaraziti, potpuno je imuna na njegov slatki cvilež. Sviđa joj se kada je nešto u njemu toliko akutno da si ne može pomoći, da počinje bezglavo hodati gore-dolje po njezinom penthausu i kukati o, primjerice, nejednakostima. U tim se trenucima s pravom nadala najboljem spajanju s njim. Kuhala mu je čaj i pjevuckala. Matija i njegova solidarnost s klasama, rasama, čime sve ne. Matija i njegovi mokri poljupci. Matija i… ali možda mu je dala previše prostora, možda treba izjednačiti utege na vagi (ipak je ona bila vaga u horoskopu i vaganjem se ponosila).

Pa dakle, pomislila je gledajući velike blistave zimske zvijezde, dame i gospodo, otvorimo prostor našem drugom kandidatu, gospodinu Miri!

Prije nego što nastavi, pomisli kako bi bilo pametno uz čaj i cigaretu van donijeti i debeli kućni ogrtač i novu kapu, ako se do kraja ovog izbora ne želi pretvoriti u sigu.

Krene prema vratima od terase i povuče veliku, tešku ručku balkonskih vrata za koju već neko vrijeme ima dojam da malo zapinje. U sobi se protegne i osjeti blagu bol u donjem dijelu leđa. Ovaj joj je izbor možda stvorio preveliki stres. Ali, obećala im je, i jednom i drugom, da će izabrati. Niti jedan niti drugi više ‘ne mogu ovako’. Kako to da onda ona može? Ipak, morala je priznati da joj nije bilo jednostavno. Počela je čak miješati događaje, imena, dogovore. Mislila je da će se stvari popraviti ako im kaže da viđa obojicu, da će to nekako unijeti novi mir ili čak neku vrstu ravnoteže (vaga!) u čitavu situaciju, ali prevarila se. Matija je u sebi pronašao, osim patnje, i novu vrstu ponosa na koji još nije naišla kod njega, a koji ga je na neki način učinio još slađim, dok je Miro pak iz sebe iskopao novu, neočekivanu ranjivost koja joj se svidjela još i više od Matijinog ponosa. Miro, koji je uvijek bio… ali, doći će i do toga, sada je važno staviti kapu na glavu i taj ogrtač od kašmira.

Hladni noćni zrak bio je idealan za razmišljanje o ljubavnim problemima i dilemama. Evo, neće ponijeti ni mobitel sa sobom na balkon kako je baš ništa ne bi ometalo.

Uzbudljivo!, pomislila je dok je samo na brzinu pregledavala poruke.

Pogledaj, molim te, vijesti.

Matija, naravno, tko drugi? Dakako da ih neće pogledati, misli i šalje mu emotikon poljupca. Bio je tako smiješan, još uvijek očekujući od nje (ili ikoga) da će suosjećati s njegovim mukama. I tlapnjama, uvijek je željela dodati, ali nije ga htjela dodatno mučiti.

Druga je poruka bila, dakako, od Mire.

Jesi li razmislila o onome o čemu smo razgovarali?

Praktični Miro, Mucica Miro, kako ga je često zvala. Njega je mučio njen izbor mnogo više nego Matiju. Matija je na vijest da ima rivala posegnuo u taj ponos koji je očito oduvijek bio negdje u njemu, ali samo kratkotrajno, samo kao neku vrstu obrane od realnog problema koji se najednom nadvio nad njihovu vezu: od nekog tamo Mire koji je počeo postojati u trenutku kada ga je ona spomenula, kada je rekla da jako dvoji između njih dvojice, da su joj obojica jako dragi itd. itd.

No, Matija je bio manje pogođen, njega su ipak više gađali svjetski problemi, društvena zbivanja, dobro i zlo, božja i vražja djela, sveci i popovi. Nedavno je odlučio ponovno proučiti čitavu Bibliju i izvaditi one dijelove za koje mu se činilo da su i danas najaktualniji. Skoro se glasno nasmijala kad joj je to rekao, ali onda se sjetila da će te dijelove vjerojatno prvo čitati njoj, što ju je ispunilo neobičnim osjećajem važnosti. Matija je bio hodajuća enciklopedija. Uz njega nije više morala niti slušati vijesti niti čitati portale o novostima, mogla je biti sigurna da će sve doznati prva. Matija je dakle ipak bio koristan, zaključila je, ne odgovarajući Miri na poruku i ostavljajući mobitel na kauču.

A Miru je, dakako, zanimalo koga je od njih dvojice odabrala ili koga će odabrati. Izašla je ponovo na balkon i zatvorila teška vrata za sobom. Je li razmislila? Pa, još uvijek razmišlja. Cigareta je bila ukusna, čaj također, što i nije bilo čudno jer je dolazio iz posebnog, najskupljeg dućana čajeva u gradu koji joj je preporučila frendica. I bolje mu je da je ukusan koliko ga je platila. Matija i Miro mogu samo sanjati o takvom čaju sa svojim plaćama. Nije bila sigurna je li ju to činilo nadmoćnom njima, ali svakako joj je davalo prostor. Barem taj da o svemu može razmisliti u miru.

Dakle, gdje je stala u promišljanjima na balkonu? Pa jasno, Miro.

Miro je bio čista suprotnost Matiji, dakako. Svjež, suh zrak. Njegove patnje nisu se utisnule u njega kao u Matiju, iako ih je imao mnogo, ali kao da nisu naišle na dovoljno dobrog domaćina u njemu, na dovoljno povoljno stanište za život. Nakon svakog poraza, dizao se, svjež i jak, kao da mu se baš ništa nije dogodilo i kao da je spreman na novu rundu.

On je volio raditi rukama, volio je i konkretne zadatke i konkretne rezultate. Iako joj se njegov um činio čak i bržim i spretnijim od Matijinog, nešto ga je u njegovoj izravnosti pred svakom stvari plašilo i uznemiravalo, dok je Matija bio vodeni krevet, tampon zona za sve oko sebe. Kad bi ju Miro previše uplašio svojom izravnošću i direktnim gađanjem u bit stvari, Matija bi je uljuljkao u sigurno svojim beskrajnim okolišanjem i mirnim monolozima koji su je čak i brzo mogli uspavati.

I Miro je bio neka vrsta hrane, ali vrlo ljute i jednostavne. Nešto što bi je brzo zasitilo, bez mnogo finesa, a onda bi otvorilo jednu prazninu koja joj se nije sviđala jer je ostavljala previše prostora njoj. A ona nije željela toliko prostora, nije znala kamo s njim. Ako bi je Miro tražio da priča o sebi, brzo bi se zaustavljala ili dobila potrebu izmišljati. Matija je pak nikada nije tražio da priča o sebi, pa joj je to čak ponekad i nedostajalo.

– Zašto te ništa o meni ne zanima?

Pitala bi ga koketno.

Pogledao bi je s iskrenim čuđenjem, kao da je upravo ustvrdila da je nebo crveno, a ne plavo.

– Kako me ne zanima? Ti si ona s kojom želim sve.

Sve je bilo jednako kao i ništa, pomislila bi tada. Također, znala je da nije ona ta s kojom Matija želi sve. Nije mogla zamisliti osobu s kojom bi Matija želio sve ili išta jer u njemu nije bilo mjesta za dvoje. Nije bilo mjesta ni za njega samog, činilo joj se često, sa svim problemima koje je svakodnevno trpao u sebe i o kojima je razmišljao. Nije čitao samo neke portale, činilo joj se, čitao je svašta i to stalno, vrtio je hrpe internetskih stranica pod prstima i gutao sve na što je nailazio. Sviđalo joj se što je njegova glad usmjerena na nešto izvan samog sebe, kao i izvan nje, jer je znala da u njoj nema mnogo onoga što je njemu potrebno. Iako, još nije zapravo znala što bi to bilo.

Kod Mire je bilo drugačije. Ako je Matija bio ljubičasta, Miro je bio bijela. Čista boja na kojoj su se mogle nazrijeti i najmanje mrlje. Za Miru je uvijek nastojala biti savršena: počešljana, uređena, nalakirana.

– Gdje si, buržujko?

Govorio joj je dok ju je vrtio u snažnim rukama po njezinoj prostranoj dnevnoj sobi.

– Hoćemo li u jacuzzi?

Pitala ga je gotovo svaki put jer je znala da ga voda umiruje. Uvijek je bio pomalo ljut i to ju je uzbuđivalo. Matija se nikada nije ljutio, njegov mir ju je pomalo umarao, ali nakon Mire bi joj došao kao melem na ranu. Jer, Miro je volio zadavati rane. Imao je njuh za ljudske slabosti i mane i obožavao je slaba mjesta. Kada bi joj u jacuzziju pričao o ljudima koje su oboje znali, prenerazila bi se koliko je jasno i precizno pogađao svačiju slabu točku.

– Čovječe, mogao bi iskoristiti taj talent.

Znala mu je ponekad reći, no on bi odmahnuo rukom.

– Ne želim tako.

Imao je moć koju nije koristio jer nije želio tako, i to je isto bilo zgodno. To joj se isto sviđalo kod njega. Pa ipak, Miro je spavao nemirno, a Matija je spavao mirno unatoč svim problemima koji su mu se motali po glavi. Uz Matiju je bolje spavala, dakle. Je li to mogao biti prvi plus, prva prevaga?

Pogleda prema mračnoj razglednici grada. U daljini, katedrala. Odjednom, začuje zvuk pucanja. Pogleda na desno i ugleda vatromet. Blagdani su, jasno da se puca, da se rade vatrometi. Potpuno je zaboravila na to, obuzeta svojim izborom.

Boje su uglavnom zelena i žuta, primjećuje. Nema bijele, nema ljubičaste, nema njenih kavalira. Vatromet se rasipa po gradu u kratkim trzajima. Nakon jednih cvjetova koji niču i nestaju na nebu, nadolaze novi.

Spavanje, dakle. Zar je to ono što će na kraju presuditi? Nasmije se sama sebi. Nije nebitno, dakako, ali zar će presuditi?

Matija ili Miro, Miro ili Matija.

Možda bi mogla bacati novčić, pomisli. Već će, dok se novčić bude okretao u zraku, znati svoj odgovor. Barem tako kažu.

Konzultirala se s mnogima, ali nitko nije rekao ništa pametno, osim svojih preferencija. Nekima je bio draži Matija, mirni, filozofični Matija, a nekima Miro: konkretni, kulerski Miro. Znala je već unaprijed kome se koji više sviđa, ali ono što nije znala je koji je bolji za nju. Ili barem: za kojega je ona bolja?

Doista, za kojega je ona bolja? Što daje Miri, a što Matiji?

Matiji daje… i zastane. Zaista, što daje Matiji? Nema dojam da mu pruža išta: emotivno, intelektualno, pa čak niti seksualno, jer on uvijek kao da je bio negdje drugdje, ako ne bi uspio svoju bol i osjećaje prenijeti na nju (a što, već je utvrdila, nije uspijevao).

Pa onda, zašto ju je Matija uopće odabrao? Je li mu lijepa? Njezin izgled nije nikada pretjerano isticao, a niti novac. Nije ništa tražio od nje. Je li moguće da mu je samo bilo ugodna njezina prisutnost? Možda, ali to nije mogao biti razlog. Možda je samo ona trpjela njegovo filozofiranje?

Možda, nasmiješila se i otpila još jedan gutljaj čaja koji je već postao neugodno hladan. Ako ovako nastavi, sutra će se probuditi s grloboljom, pomislila je.

A Miro, što je njemu davala, kako je njemu doprinosila? Možda ipak više, možda jače. Miro nije bio tip koji bi s nekim bio bez razloga. Nešto je ipak vidio, osjetio u njoj. Nije puno pričao o tome što mu se sviđa kod nje, ali oči su mu uvijek zasjale kad bi je ugledao i to je bilo dovoljno. Sasvim dovoljno.

Dakle, Miri se doista sviđala, zaključila je. Matija je isto tvrdio da mu se sviđa, ali to nije nigdje osjećala.

Dakle, Miro? To je definitivno bio plus za njega. Plus za spavanje za Matiju i plus za doprinos Miri. Opet su bili izjednačeni.

Otpuhnula je dim i zagledala se u vatromet koji nije imao namjeru prestati.

Prevaga mora postojati, samo je još nije pronašla.

Jesi li razmislila o onome o čemu smo razgovarali? – sjeti se ponovo poruke.

Razgovarali su o tome koliko su Miro i ona dobri jedno za drugo i došli do toga da jesu. Da se uvijek smiju, da je seks odličan, da si ne smetaju. Tako je Miro zaključio. Pogotovo je bilo zanimljivo to da si ne smetaju, jer to je Miri bilo važno. Žena koja je tu kada je treba, koja ne smeta kada nije potrebna: to je bio njegov ideal.

Nije li to svačiji ideal, moj Miro, pomislila je, gaseći cigaretu. No, bio je u pravu. Ona nije bila tip osobe (žene) koja bi mu smetala, koja bi ga zivkala, koja bi ga ispitivala o tome gdje je i s kime bio i zašto. Ona je bila tip žene koja bi se pobrinula za sebe u svakom trenutku svog dana i to je bilo nešto o čemu nije bilo pregovora. Prvo ona, onda sve ostalo.

Mislila je da bi tako trebale postupati sve žene i bilo joj je nepojmljivo da to i ne čine.

No, nije se s time željela zamarati. Uostalom: svakom njegovo, bila je sasvim dobra deviza koje se čvrsto držala.

Pa, ako se Miri kod nje doista sviđalo samo to, možda je to bilo i dovoljno, možda je ušao u najvažniji i ključni dio njezinog bića. Premda, to zapravo nitko nije učinio još od…

Zastane i spusti šalicu čaja.

Kako to da se sada sjetila njega? Prošlo je više od dvadeset godina i nije ga niti vidjela niti znala što se s njim događa. Ali, on je bio onaj koji je ušao. Čak nije toga bio niti svjestan. Vrlo je jednostavno našao ključ tih vrata koja nikada nije otvarala, otključao ih i ušao. I čak to nije osjećala kao intruziju. Osjećala je samo to da odjednom u sebi više nije bila sama. I to nije bio izbor, to je bilo daleko od bilo kojeg izbora, bilo čega što je mogla učiniti svojom voljom.

Jednostavno, dotad je bila sama, a onda više nije. On je bio u njoj s njom. Nije bilo bolno, nije bilo niti sretno. Bilo je jednostavno tako. On je to znao i ona je to znala i pustili su da ih to nosi dalje. Ljubav ili što je to već bilo, dogodila se. To što nad njom nije imala moć ili kontrolu, bilo je, dakako, naporno i činilo ju je pomalo živčanom i bespomoćnom, čak ju je i na mnogo načina posramilo, ali ju je i nekako oslobodilo. Nad time, dakle, nemamo kontrolu, zaključila je. Pa, ništa. I on je rekao da mu je tako s njom, da je voli. I znala je da je tako.

Zavrtjela je glavom: toliko dugo o tome, o njemu, o njima, o tom osjećaju bespomoćnosti i prepuštenosti nije mislila da je već i zaboravila da postoji, da je postojalo. Rastali su se jer se on odselio u drugi grad. Još su neko vrijeme gorljivo šaputali jedno drugome sve i svašta prije spavanja preko telefona, ali onda se i to nekako razrijedilo, i prestalo.

Bila je mlada, bila je to mladenačka ljubav, kasnije se uvjeravala, ako je i bila prava ljubav, jer da je bila, trajala bi do kraja života, zar ne? Još bi ga uvijek voljela.

Pa, voli li ga još uvijek?

Opet se zagleda u šare na crnom nebu.

Da, voli. Bez razmišljanja. Njegov blagi pogled, zabrinute oči. Da. A kad bi netko pitao njega, vjeruje da bi i on rekao: da. I ne bi mu bilo bitno u što se ona možda pretvorila, tko je postala, niti zašto. Rekao bi ‘da’ jer je ušao kroz ona vrata kroz koja nije ušao nitko nakon njega. I to je jednostavno tako.

Jednostavnost spoznaje umiri je. Duboko udahne svježi prosinački zrak.

Izborna noć prolazi, a ona još uvijek nije došla do rješenja, pomisli.

A zatim je ošine misao, mirna i sigurna poput ničega dosad:

Možda upravo zato što može izabrati, ne bi smjela birati uopće. Možda mogućnost izbora nije luksuz nego prevara za one koji misle da je ljubav odabir; koji misle da je sloboda odabira uopće dio ljubavi. Jer ona to nije i ne može biti.

To je to, shvati. Ne smije odabrati niti jednog od njih. Dragi Miro, dragi Matija, dragi muškarci, dobri, kvalitetni, svaki na svoj način, ali nijedan nije nigdje ušao, a to da nije zna upravo zato što može birati.

Naglo se okrene prema vratima od terase i potegne ručku. Reći će im da ne može birati, da ne smije, da je sve to besmisleno jer ljubav nije odabir, da se njoj dogodila samo jednom i da je ono što želi i treba nešto sasvim drugo, možda će se čak i ispričati i jednom i drugom, to bi bilo pošteno, njih dvojica su prema njoj bili samo dobri. Mogla bi im ponuditi da se i dalje povremeno viđaju, ako žele, u tome nema zla. Ali nema niti nekog smisla nakon ove večeri, dočeka je nova spoznaja.

Nema nikakvog smisla.

Onda, ništa. Reći će im da je gotovo. Možda je vrijeme da malo bude sama. Vidi što ima za ponuditi, ako uopće nešto ima. I ako je uopće riječ o ponudi, jer čini joj se da možda baš i nije. Ponuda čajeva, fotelja, stanova, ponuda luksuznih balkonskih vrata. Ne ponuda ljubavi.

Velika ručka koju grčevito vuče prema sebi, ne pomiče staklenu plohu balkona, pogodi je i treća spoznaja.

Tresući se od hladnoće, udara po staklu za koje zna da je neprobojno.

Okrene se prema panorami grada nad kojom upravo nestaje vatromet. Petnaesti joj se kat nikada nije činio tako visokim.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

Priča je izvorno objavljena u emisiji Riječi i riječi, HRT 3)

Kategorije
Autori

Lucija Švaljek

Lucija Švaljek (Zabok, 1995.) odrasla je u Radoboju, mjestu blizu Krapine. Osvojila je prvu nagradu Gjalski za srednjoškolce 2013. godine s kratkom pričom Ma može!. Sudjelovala je na nekoliko pjesničkih tribina (Učitavanje, Pamela, Govorimo glasnije). Objavljivala je poeziju (časopis Republika, portali ZgKult, Eckermann, Anna Lit) i prozu (portal Booksa i Kritična masa). Otvorila je Noć knjige u Zadru 2021. godine i predstavila kolumnu Kaj ti stara radi Zadar? Dobitnica je nagrade Zvonko 2024. godine za najbolji neobjavljeni rukopis romana za mlade Uspavanka za Elizu.

Živi i radi u Zagrebu.

Lucija Švaljek
Kategorije
poezija

Lucija Švaljek- pjesme

Ono što je ostalo

Čitamo se,

čitam obrasle ruže prstima.

Krumpirove zlatice nastanile su se u mojim prsima,

u majčinim krpama za stolove izlegle su se ličinke.

Ne padam više na smicalice u kući,

koja se topi kao voštana figura.

Doziva me bunar da mu ispričam,

priče o drvima koje smo slagali,

priče o borovima koje smo sasjekli.

Zapalili smo u kaminu

zadnju slamku spasa.

Životinje se gube pokraj našeg voćnjaka,

vraćamo ih dalje od vidokruga zabrinutosti.

U sjećanju ostaju blijede čarape,

na iznutrice stavljamo božićne mašne.

Grubost nikad nije spavala,

i ruke su bile umorne za nježnost.

Privrženost se taložila na dnu kante,

u nemirnoj vodi koju smo pili,

u nemirnoj vodi gdje ste htjeli utopiti

ono malo zaboravljene nježnosti.

 

Dvije pjesme o suncu

I. Sunce

Dan kad su se žute ljuljačke smijale

u kosi bosonoge djevojčice

Zapisan je negdje u zvijezdama

i ljuljačke su na istom mjestu i čekaju

da djevojčica sasvim polako

otvori oči i potrči prema njihovim

sjedalima od sunca

 

II. Ljeto na dlanu

Djevojčice,

tvoje oči su pahulje

koje na početku zime

prave skokove u dalj

Naoštri svoje nježne nokte

sjeti se kad si sanjala

o dalekim gradovima

koji teku ispod bunara

Tvoja bezbrižna kosa

milovala je travu

dok su kosci sjekli drač

Slušala si kako govore

o ispucanoj koži na rukama

i dugoj zimi bez kraja

Tvoje ruke su žuti jaglaci

a dlanovi mekane jagode

u koje se zavuklo sunce

 

Žena koja je prespavala proljeće

Probudi se

cvjetaju prve

proljetne pahulje

daleko su ostali tvoji snovi

stisnuti u četiri zida

Zle vještice ne postoje

samo u bajkama

hodaju pored tebe

i bacaju ti otrov pred prag

Probudi se, uspavana ženo

ti nisi Trnoružica

oko tvoje kuće

raste bijeli kukurijek

i divlja nabujala rijeka

Neće te probuditi

poljubac kraljevića

Zato sutra

stisni svoje proljeće

na otvoreni dlan

snažno, tako da poleti

visoko iznad šume

 

(Autorica: Lucija Švaljek)

(Fotografije: Meho Mahmutović)

Kategorije
Autori

Dean Trdak

Dean Trdak diplomirao je engleski jezik i književnost i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te zatim završio i dodatni slobodni studij portugalskog jezika i književnosti. Dosad je objavio pedesetak knjiga prijevoda s engleskog, talijanskog i portugalskog jezika, među kojima se ističu autori kao što su Tom McCarthy, Antonio Tabucchi, José Saramago, Jorge Amado, Clarice Lispector i Afonso Cruz, a 2013. za svoj prijevod romana britanskog književnika Toma Mc Carthyja C. (u hrvatskom prijevodu K.) dobio je nagradu „Josip Tabak“ Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Objavljuje kritike i recenzije knjiga, a autor je i dramaturgije dviju kazališnih predsatava u režiji Morane Dolenc.

 

Dean Trdak
Kategorije
CeKaPe-radionice pisanja

Stubište

 

            Navečer ne mogu zaspati. Kažu da stari ljudi noću ne spavaju jer čuju glasove svojih mrtvih. Za tebe ne znam jesi li živ ili mrtav, ali ne spavam otkako sam te one noći ugledala u hodniku. I prije toga sam imala lak san, znala bih se prenuti i na najmanji zvuk. Prevrtala bih se po krevetu, po glavi bi mi se vrtjele slike iz noćnih vijesti, toliko se toga užasnog događa u svijetu, ili slike iz svih onih kriminalističkih serija koje su poslije toga bile na programu, srce bi mi lupalo od brige da se Stjepanu ne dogodi isto kao ljudima u tim serijama, i, da, znam da su sve to izmišljotine, da toga ima samo u Americi, makar čovjek nikad ne zna, svašta se danas može pročitati u novinama, i znam da su pravi razlog zašto mi je teško zaspati ti prokleti lijekovi protiv zgrušavanja krvi, ali hoću ti reći jer možda ne znaš, dugo te nije bilo, kako bi i mogao znati, samo sam ti htjela reći kako se bojim da naš Stjepan možda nije dobar čovjek.

Ne znam vjeruješ li u slučajnosti. Ja ne vjerujem. Ja vjerujem da se sve događa s nekim razlogom, to se zove sinkronicitet, znam to zato što je prije neku večer na trećem programu bila emisija o tome, zapamtila sam tu riječ jer mi se učinila neobičnom pa sam ustala, potražila naočale i za svaki je slučaj zapisala, nikad se ne zna. Dakle, ne znam vjeruješ li u sinkronicitet, ali ja sada vjerujem jer, čim sam pomislila na tebe, iako se to dogodilo dok sam već bila u polusnu, u istom tom trenutku učinilo mi se da čujem neki zvuk iz hodnika, možda šuštanje tkanine, kao kad netko navlači kaput. Ustala sam i upalila svjetlo. Stajao si pred vratima, isti kao i kad sam te zadnji put vidjela, u sivom odijelu s kravatom i u kaputu na dvostruko kopčanje, i kao da si se spremao izaći. Zaustila sam da ću te zazvati, a onda da ti kažem da su vrata zaključana i da je ključ u ormariću odmah pokraj njih, ali ti si mi okrenuo leđa i mirno izašao kroz zatvorena vrata. Stavila sam ruku preko otvorenih usta, dotrčala do ormarića, zgrabila ključ, grčevito otključala vrata i izjurila na stubište, ali tebe više nije bilo.  Na stubištu je gorjelo svjetlo, svuda osim na četvrtom i petom katu na kojima su žarulje već mjesecima pregorjele, ali drugdje je gorjelo, što je značilo da ga je netko maloprije morao upaliti. Nagnula sam se na ogradu prema prizemlju, ali nikog nisam vidjela. Zatim sam pogledala uvis i učinilo mi se da kroz strop stubišta na noćnom nebu vidim zvijezde.

Otad sam svake noći, nakon što bih se uvjerila da je Stjepan zaspao u oblaku svojih alkoholnih para, otvarala vrata i ostavljala ih odškrinutima sve dok ne bi svanulo. Neko vrijeme, kad bih se umorila od hodanja po stanu, virila sam kroz odškrinuta vrata i osluškivala zvukove izvana, jedva čujno hrkanje iz stana preko puta, tihi zvuk radija, nešto nalik na zijevanje psa, iznenadan plač djeteta, a odmah za njim prigušeno „ššššš“, jer zidovi su ovdje jako tanki, ali uglavnom sam iz svog skrovišta iza vrata slušala samo tišinu, sve dok jedne noći napokon nisam ispružila nogu i iskoračila na hladno stubište. Kroz staklenu stijenku stubišta vidjeli su se obrisi krošanja i trafostanice iza zgrade. Na parkiralištu s druge strane parkića stao je auto. Njegovo svjetlo obasjalo me kao da sam na nekoj pozornici. Okrenula sam glavu i načas na zidu iza sebe ugledala svoju sjenu.

Tog jutra oko pola šest probudilo me zvonce i lupanje po vratima. Bila je to policija koja je tražila Stjepana. Onako snena odvela sam ih do Stjepanove sobe, ali njega nije bilo, očito te noći nije spavao kod kuće. Policajac mi je rekao da mu, čim ga vidim, prenesem da se smjesta javi u postaju.

Malo kasnije stojim na natkrivenom betonskom platou kod stražnjeg ulaza u stubište i, naslonjena na ogradu, između lončanica oleandra, gledam prema trafostanici. Deset je sati ujutro i kraj mene prolazi Renata s petog kata. Živi sama. Majka joj je umrla prije dosta godina od leukemije. Imala je i groznog oca koji je poginuo u ratu.  Draga cura, uvijek mi se osmjehne kad me vidi. Još sam u spavaćici, ogrnuta ružičastom vunenom vestom.  Čini mi se kao da sam na nekom pristaništu i čekam prekooceanski brod. Zatim prolazi susjed Vukelić iz prizemlja. Njegova izlizana smeđa kožnata jakna smrdi po cigaretama. Jednog dana, sjećam se, bila je subota kao i danas, bilo je to krajem rujna, već je počela jesen, ali još nije bilo toliko hladno pa sam se pitala zašto oblačiš kaput do kioska, ali nisam ništa rekla, možda mi je bilo drago što i ta dva koraka od stana do kioska želiš biti dobro odjeven, jednog dana navukao si svoj sivi kaput na dvostruko kopčanje i otišao po cigarete. Kad se nisi vratio, najprije sam otišla na prozor i pogledala nisi li se zadržao s nekim na ulici, onda sam otišla u dućan, prošla cijeli kvart i na kraju otišla na miliciju. Ispunila sam formular i milicajac mi je rekao da će mi telefonirati čim bude imao bilo kakvih vijesti.

Stjepana nije bilo tri dana. Kad se vratio, nisam ga ništa pitala. Samo sam izvadila sve što je bilo u hladnjaku i stavila pred njega na stol. Prije nego što je otišao u sobu, na stolu mi je ostavio debeo snop novčanica.

Te noći osjetila sam da nisam sama na stubištu. Iz prizemlja je do mene dovijugao tanak snop duhanskog dima. Susjed Vukelić sjedio je pred vratima na niskoj klupici i pušio jer mu žena nije dopuštala da puši u stanu. Nagnula sam se preko ograde, ali ne previše, da me ne primijeti. Onoga dana, sjećam se, stezala sam u dlanu papirić s adresom koju mi je dao milicajac, drugarice moja, mi vam tu ništa ne možemo, rekao je, stežem ja taj papirić i virim iza ugla, ali pažljivo, da me ne primijetiš. Dao mi je adresu neke blatnjave ulice na Trnju s kućama u nizu, ni sama ne znam kako sam je pronašla. Kad sam shvatila o kojoj je kući riječ, sakrila sam se iza ugla na suprotnoj strani ulice i čekala. Iz svog skrovišta osluškivala sam zvukove: motorni šum pile za drva, dječji smijeh, lavež psa i nešto za što mi se učinilo kao njakanje magarca. Prošlo je pet popodne i polako se mračilo, ali sam te ugledala, nije bilo sumnje da si to ti, u sivom kaputu na dvostruko kopčanje i cigaretom u ustima otvaraš dvorišna vrata, pred ulaznim vratima pali se svjetlo, iz kuće izlaze visoka, plavokosa žena s crvenim rupcem oko glave i djetešce kovrčave, plave kose koje je moglo imati dvije ili tri godine. U tom sam trenutku iza sebe začula automobil i okrenula se. Načas me zaslijepilo svjetlo njegovih farova, a onda me blatnjava voda iz lokve zapljusnula po haljini s cvjetnim uzorkom koju sam skrojila kad sam je vidjela na Jane Fondi u ne znam više kojem filmu. Otresla sam blato sa sebe najbolje što sam mogla, poderala papirić s adresom i vratila se kući.

Svake noći izlazim na stubište. Nikad ne palim svjetlo. Ionako ne traje dulje od minute. Stojim u mraku nalakćena na ogradu ili se, za toplijih noći, spuštam do platoa kod stražnjeg izlaza i gledam u trafostanicu. Hodam polako. Ponekad pokraj mene prođe netko tko se vraća iz noćnog izlaska. Onako u bijeloj spavaćici, samo ponekad ogrnuta ružičastom vestom, sigurno im izgledam poput duha koji luta začaranim dvorcem. Znam da susjedi misle da sam ishlapjela. Znam sve njihove tajne. Zidovi su ovdje jako tanki. Prije neku noć vidjela sam Nečastivog. Bio je to jedan od muškaraca koji dolaze Renati. Nosio je kapuljaču, jedino što sam vidjela da je podosta bradat. Kad sam upalila svjetlo, već je skoro bio u prizemlju. Kad god se mimoiđem s Renatom, pomilujem je po modrici na licu. Kažem ti, znam sve njihove tajne. Ali umorila sam se.

Ne znam kako sam zaspala. Usred noći budi me lupanje po vratima. Ustajem i ogrćem se ružičastom vestom. Na dovratku svoje sobe stoji Stjepan. Vidim mu samo obrise. Drži prst na ustima. Krećem prema vratima. On panično odmahuje glavom kao da želi reći, ne, ne. Lupanje postaje sve jače. Palim svjetlo. On šapće, Isuse, mama, koji ti je, i tu ga izdaju riječi. Vadim ključ iz ladice i stavljam ga u bravu. Okrećem se prema njemu. Ništa ne razumije. Nikad nije bio bistro dijete. Ne razumije da je došlo vrijeme. Za koji trenutak otvorit ću vrata i ugledati tebe, istog kao što sam te zadnji put vidjela, u sivom odijelu s kravatom i kaputu na dvostruko kopčanje. Osmjehnut ćeš se, uzeti me za ruku i polako povesti uza stube, uvis, prema zvijezdama.

 

Autor: Dean Trdak, radionica kratke priče Miroslava Mićanovića

(Priča je izvorno objavljena u časopisu Tema 1-2-3, siječanj-srpanj, 2024.)