Čitaj miU mirovini sam sretno već četiri godine. Pišem od svoje šesnaeste godine. Većinom pjesme i kratke priče. Zadnjih godinu dana pišem dječje igrokaze, a završila sam i svoj prvi roman “Izlet u Vrnjak”, za koji trenutno čekam kako će proći na natječaju.
Nedavno sam osvojila prvo mjesto na Natječaju za pjesmu i priču na Natječaju u organizaciji Pisci i Književnost.
Pisanje mi pričinja posebno zadovoljstvo kao i amatersko kazalište.
Mjesec proljeća je bio. Noć je već užurbano otvarala vrata jutru. Udahnula sam ustajali zrak bolničke sobe.
Pogled mutan, mrenast, pun nejasnoća.
Još nisam znala da sam se ukrcala u Vlak.
Onaj koji ide u samo jednom smjeru. Onaj koji se nikada ne vraća na stanice kroz koje prolazi. U početku su to bile duge vožnje. Stanice su se približavale, kako se moj pogled bistrio a Zbunjenost prelazila u Znatiželju. Svaka postaja nova riječ, nova spoznaja. Izmjenjivala su se godišnja doba. Drugačiji pogledi, misli, osjećaji. Neke stanice su vrištale bolom, neke odzvanjale pjesmom. Neke su odisale čežnjom.
Na nekima je Ljubav zaustavljala vrijeme, neke je Tuga pretvarala u suze, neke Ljutnja u Razočaranje.
Kada je gustina tih „slijepih putnika „ postala Teret, odlučila sam pogledati kroz prozor.
Nijemo sam gledala u prazninu i shvatila kako su vagoni nestali!
Kako? Zašto? Nemoguće!
Pa još pamtim ljude koji su sjedili u kupeima!
Njihove mirise i boje, suze i smijeh.
Glas Razuma me prenuo:
Te stanice su Prošlost!
Neke su potpuno nestale, neke će ostati zarobljene u Sjećanju .
Neke će Uspomene grijati vječnom vatrom.
Pokušala sam okrenuti glavu na drugu stranu. Htjela sam vidjeti put do sljedeće postaje. A onda sam odustala.
Ne želim znati što čeka iza zavoja.
Osvježena novom spoznajom, udobno sam se smjestila u „mom“ kupeu, koji je sada Zračio.
Ne znam koliko ću još stanica proći i koliko ću još ljudi zagrliti putem.
Da li ću plakati u Boli ili smijati se u Radosti.
Ali znam da sam spremna Oprostiti i Prihvatiti Novu Sebe.
(Autorica: Gordana Pasanec)
Svjetla žmirkaju. Vidim samo siluete. Vidim ono bitno, ono što ne mogu isključiti koliko god pokušavao. Podij je sklizak, pun tekućine. Svatko svoj komadić prostora čuva nepovjerljivo, neprestano se krećući po njemu.
Ona pleše.
Ona je tanka, sasvim tanka i sasvim okretna. Njeno tijelo je njen instrument i ona ga koristi kako želi. Savija, širi i skuplja. Ali, ona je i stroga. Ona mu neće dopustiti pogrešku.
Ona ne pleše zato što to želi, osjeća. Kao što ni ja ne gledam zato što volim gledati. Gledam zato što je to jedino što mogu.
Ali ona, ona ne osjeća ples. Ne osjeća tijelo koje klizi po prostoru. Ne osjeća svoju kosu koja kao plašt pada oko nje. Ne osjeća njega pored sebe. Njegovo tijelo strani je predmet za nju i kada ga dotiče, to čini gotovo s gađenjem.
Nešto na licu je odaje. Njeno tijelo je maska. Nešto u kutu usana i u treptaju je odaje.
Ona nije tu jer želi plesati. Ja nisam tu jer želim gledati.
Ja dobro znam kako je biti onaj koji ne treba biti tamo. Zato je prepoznajem. Mi se prepoznajemo. Da nam se pogledi susretnu, sve bi nam bilo jasno. Ali pogledi nam se neće susresti. Ja sam u mraku. Siguran, zaštićen.
Njeno tijelo je poslušno. Ono je podatno. I njoj, i njemu.
On obigrava oko nje kao bumbar. Ponekad se zaustavlja na njezinom tijelu. Liže, plazi, žvače, želi isisati njenu snagu. Ali ona ostaje nedodirljiva.
On je gleda. Ona ga gleda. Ona točno, do najsitnijih detalja zna što želi. Njoj ništa ne promiče. Njoj nikada ništa nije promaklo.
Meni isto ništa ne promiče. Ja gledam nju, njega, njih. Znam da se u tu jednadžbu ne mogu uklopiti pa niti ne pokušavam.
Ja samo znam da ona nije tamo. Njeno tijelo je alat, njen ples je instrument.
Nešto u kutu usana i treptaju je odaje.
(Ilustracija: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)
Rođena 1972., neafirmirana pjesnikinja. Do sad objavljene pjesme u časopisu za književnost Kvaka, sudjelovala na Riječkom sajmu knjiga i autora Vrisak 2024/’25. godine čitanjem neobjavljene poezije.
Neke su pjesme pohvaljene na natječaju poezije (FB grupa) Pisci i književnost, The Voice of Poethry, VII. festivalu poezije Ban Josip Jelačić, pjesničkom natječaju Josip Prudeus.
Piše i kratke priče, također objavljene u časopisu Kvaka, pohvaljene od FB grupe Pisci i književnost.
Profesorica hrvatskoga jezika i književnosti i knjižničarka. Živi i radi u Zagrebu.
Stojim usamljena,
more mi zapljuskuje obalu
odvojena od kopna
slutim nadolazeće promjene.
Ja otok
u svim morima istu sudbinu nosim,
pomorcu, težaku, pjesniku.
Malo se u velikom zrcali
i veliki svijet u malom oslikava.
Državne se uprave mijenjaju,
a moja se škrta zemlja kopa motikom,
obrezuje loza,
od žižula spravlja rakija.
Stabla maslina čekaju
kao strpljive žene pomoraca.
(Autorica: Milkica Ursa)