


Nikola Đurica je rođen 1986. u Beogradu, gde živi i radi.
Objavio je zbirku pesama Noćne životinje u izdavačkoj kući PPM Enklava 2020. godine.
Naredna zbirka je u planu za 2024. godinu.
Nekoliko godina je bio organizator i voditelj poetskih večeri Pet Minuta Pažnje.
Moderirao je više različitih književnih dešavanja.
Basista je u alternativnom rok bendu Potop.
Diplomirao je istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Pola četiri ujutru je najgore vreme
Njeno ime čitano unazad
bilo je ime boginje
njene priče
uvek bubnjevi rata
voleo sam je
nerazumno i dugo
u sebi je imala samo sukobe
i nešto naklonosti za udvaranja
pričao sam joj o bogu
iz čije se glave rodila kćerka
ćutala je i gledala svoje ruke
žudeo, i sve teže pronalazio
nešto božansko u tome
u pola četiri ujutru
kada pune čaše boje zidove
krv i čelik mešaju se
nad sudoperom
a komšije se bude
usamljen poput slike na zidu
kao rešenje izgovarao
pola četiri je zaista najgore vreme
često se setim nje
i prećutim sebi sve o tome.

Nema previše vazduha na ovom mestu
Kada spustimo
prijatelji i ja
oklope kroz grkljane
ne osećamo više
udare elemenata
možda smo slabi ljudi
možda smo samo deca
svaki takav beg
na nogama rascveta
sve lepše i lepše rane
ali znam stare priče i lekove
poput kada te ujede zmija
na to stavi koprive.
Jesenje igre
Brzo je došla i sela
neke sitnice u torbi
i na vlažnoj klupi
gledao sam
u bojažljivo sunce
pa u nju
bila je nečim sputana
dogorevala je cigareta
i sa njom strpljenje
gusta buka oko nas
umirena okršajem
koji se neće dogoditi.
Ustala je
bio sam nalik stubu
kazala nešto
tiho, nervozno
kao da nije ovde
ostao je zrak
na mokroj klupi
kasnila je negde
u zemlju
bez ljudi, valjda.

Velikim jezikom
Kazaćemo sve, kazaćemo da volimo
kada lomimo rebra
svakom brodu koji se približi
kazaćemo da smo srećni
onda kada ispunimo obaveze za taj dan
i gledamo noć
kako poput hitne pomoći dolazi
kazaćemo kako drugi
postoje samo da nas čine ostrvima
kazaćemo sve
što volimo da čujemo
a kada se kutija ispod nas otvori
u nju ćemo sići
lagan teret zemlji
i nad nama čvrsto zatvoriće se
nebo.
Stavi malo šećera na mene
Zaboravi reči
koje je jutro istisnulo iz grla.
Na ovoj terasi
od treperavog belog kamena
gledamo jedno u drugo –
sedim smrvljen
dok ti klatiš nepostojećom papučom.
Prokleti bili ljudi koji kažu
Dugo se nismo videli!
Stavi malo šećera na mene
i obećavam:
gledaćemo basne Mediterana
sve morževe u skupim kolima
i lisice sa recepcija
tvojim očima.
(Autor: Nikola Đurica)
„Daleko je more, ne vidiš mu kraja, tamo u daljini, s nebom se spaja“, govorio mu je djed. Ali dugačak, gotovo beskrajan tepih nekad manjih, a češće velikih valova nije ga nosio samo prema nebu, nosio ga je i kroz nebo, kao da nije u običnom već svemirskom brodu i pluta kroz koloplet gusto razmještenih zvjezdica. Nad njima je, kao čuvar prijelaza prema drugom svijetu, dežurao mjesec; žut, postojan, često prekriven oblacima ili mrljama koje je Vito pokušao razaznati. Ako bi mrlje bile okrenute u obliku osmijeha, čekala ga je još jedna dobra noć na moru, a možda i dobar dan. Ali, ako bi djelovale zastrašujuće, pripremio bi se na nevrijeme koje bi njegov brod nosilo u smjerovima koje nije mogao kontrolirati, s kojima se morao boriti i, nadao se, izboriti.
Ali zanimljivije od onoga iznad, bilo je ono ispod, ili ono što je Vito zamišljao da se nalazi ispod. Gusta, crna morska trava, šiljaste stijene, a najviše ribe. U noćima kada bi uspijevao zaspati, sanjao ih je, kako mirno lelujaju ispod njegovog broda. I čekaju onu noć kad se mjesec neće nasmijati, lošu noć u kojoj će Vito konačno izgubiti moć nad brodom, prevrnuti se s palube i završiti u njihovim ogromnim ustima koja su u njegovim mislima djelovala kao duboke, tihe špilje. To ga čeka, to je njegov život nakon smrti. Mirne, mekane, tihe i duboke špilje, usta divovskih, čudnovatih riba koje vrebaju na njega ispod površine.
U snovima, ribe su se usporeno gibale, stražarile nad njime kao mjesec nad zvijezdama i čekale ga.
Osim u jednom snu, koji mu se ponavljao za olujnih noći. U njemu, stoji u sobi iz djetinjstva, sam. Roditelja nema, on je dijete, a oko njega, po zraku, lete dvije ribe. Premda, lete nije bila prava riječ. Ribe mlataraju u panici, gušeći se. I nisu normalne veličine, divovske su, veće od njega, zlatna i crna, spremne udariti ga glavama ili repovima u bilo kojem trenutku, boriti se da ostanu na životu. On može- u snu to zna- ako jako poželi, smanjiti ih na normalnu veličinu. Zlatna se divlje vrti oko sebe i približava prozoru. Stan je na desetom katu i Vito se nada da će riba razbiti prozor i nestati. Začuje lom stakla, zatvori oči i osjeti komadiće stakla kao kapljice vode na koži za vrijeme oluje. Ali, kad ih opet otvori, ribe su još uvijek tamo, užasnute udaraju repovima po namještaju. Vito upotrijebi svu snagu koju može pronaći, koncentrira se i zamišlja kako se ribe smanjuju. Opet zatvori oči. Čuje šumove. Drži oči zatvorene vrlo dugo i osjeća kako su mu žile na vratu nabrekle. Otvara oči. Ribe su se smanjile. Crna je sasvim sitna i nepomična, zna da je mrtva, dok se zlatna još uvijek pomiče, tek nešto veća. Uzima je u ruku i trči do kuhinje gdje je, nejasno se sjeća, bio akvarij. Okrugli, mali. Nalazi ga nasred stola iznad kojeg se ljulja velika narančasta lampa i prijeti padom. Spušta ribicu u akvarij i gleda, grčevito se nadajući da će proplivati, da će sve biti u redu, da ima dovoljno vode.
Riba zamahuje i spušta se prema dnu akvarija gdje, zakopan u sitan pijesak, izokrenut i razlomljen, leži Vitov brod.
(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić, slika: Česi Novaković)
Gala Odanović rođena je 1987. u Beogradu. Diplomirala je Srpsku književnost i jezik sa opštom književnošću. Objavljivala je prozu i poeziju u časopisima Svet reči i Maksim, na internet portalima astronaut.ba, bludnistih.com, covjekcasopis.art.blog i libartes.rs i u elektronskom izdanju Antologije savremene autorske bajke.
Dobitnica je treće nagrade „Mak Dizdar” (Slovo Gorčina, Stolac) za neobjavljeni prvi rukopis poezije u 2022. Ta zbirka je objavljena 2023. godine pod nazivom „Hladnokrvno“. Crta i piše pesme za decu za kamišibai. Voli životinje, more, knjige i heklanje.
