Niti njoj niti majci prostor nije bio poznat od prije pa joj se činilo da je majka otišla tako daleko namjerno, kako bi prostor između njih učinila što većim. Zatim je počela shvaćati da majčin izbor možda nema veze s njom. Možda je jednostavno željela promjenu. Nešto ovdje i jest bilo drugačije od mjesta gdje je provela većinu života; niski balkoni na kojima su bile smještene šarene lončanice. Činilo joj se kao da bi se na svaki od njih mogla popeti, pozdraviti ukućane i dobiti čaj ili možda kavu. Zamišljala je kako bi izgledalo da joj je dan skrojen od tih malih balkona, šetnji među njima i po obližnjim livadama s kavom u rukama i počela se privikavati na kvart, kao na posve nov prostor svog života u kojem je možda mogla biti i netko drugi. Željela je upiti što više tog nepoznatog, novog zraka pa je išla majci u posjetu u razna vremena: ujutro, poslijepodne i navečer, kako bi se napunila mirisima i okusima novog; niskom travom i parkovima, tišinom bez prometa.
Činilo joj se da se iza svih tih rasutih nebodera, šarenih balkona, uredne zelene guste trave nadvija veliko brdo, brdo koje je razdvajalo majku od nje ili nju od majke. Brdo je raslo do planine, optočene pticama, i kad ih nadraste, mislila je, tada će biti gotovo. Majka će ostati s jedne strane, a ona s druge. Nikada više neće pokušati doprijeti jedna do druge, ona se više neće truditi posjećivati je, znat će samo da je na drugoj strani, u različitom postojanju..
Majka je bila dobro, stanje joj se popravljalo i nije joj više niti bila potrebna. Možda je to čitavo vrijeme bio i njezin plan- iako je imala samo Unu- odmaknuti se dovoljno daleko i oporaviti se tako da joj Una više ne treba. Ako je zbilja zato odselila, Una joj nije mogla zamjeriti. Nije mogla okriviti nikoga tko s njom nije želio provoditi vrijeme. Isprva, bilo joj je jasno da se radi o lećama kojima je samu sebe promatrala i da stvari izvana ne izgledaju tako mračno kao što joj se u njenom, izdvojenom svijetu činilo. Ali kad bi noću ležala u mraku, osjećala bi opasnost, ništa manju nego u planini koja je rasla između nje i majke. Jutro i večer izmjenjivali su se sve brže, a u Uni se počelo sakupljati sve više crnoga. Kao da je za svaki novi dan morala prodati jedan dobar, ugodan osjećaj ili sjećanje. Svjetlost je zapadala iz brda sve brže i nestajala gotovo neumoljivo.
A zatim je nastupila tišina koja je čitavo vrijeme crnim plaštom zamahivala prema njoj kao mrak koji se skupljao iza planine i otvarao prostor mnogim malim i velikim životinjama koje se danju nisu usuđivale izaći. Zmijolike ili pticolike, tanke ili debele, primicale su se s planine i radile stražu između jednog i drugog dijela, Uninog i majčinog dijela, Unine glasne tišine i ostatka svijeta, normalne glasnoće, u kojem je postojala i majka.
Prestala je izlaziti, upijati, razgovarati. Svaki je razgovor postao izvor stresa, fizički opipljivog i bolnog poput glavobolje ili bolova u želucu. Njezina se perspektiva naglo i brzo sužavala kao da gubi vid pa su prostrana polja koja je prije mogla opisati postajala samo crne mrlje.
- Una, ne slušaš me. – rekla bi majka i okrenula pogled prema njoj nevidljivoj planini, ali Uni sve vidljivijoj, masivnijoj, većoj.
- Dobro sam… samo sam iscrpljena od posla i svega…- lagala je, pokušavajući razaznati životinje koje su se spuštale s planine. Jesu li to zmije, pitala se, hoće li one biti prva linija obrane, međaš između nje i majke, nje i ostatka svijeta?
Razgovori su postajali prebrzi i preteški za nju. Svaka majčina rečenica pretvarala se u ubod nožem. Nije ih mogla povezati. Njene reakcije više nisu bile njene, ali povratka također nije bilo, put prema onoj ‘ja’ koju je poznavala je bio predugačak, prenejasan i kao da se savijao u neobičan labirint kojem nije nazirala izlaz.
Povratak sebi, mislila je. Imala je sjećanje na sebe. Sjećanje na svoje noge, svoj trbuh, svoje lice prije pomrčine, majčine selidbe i planine, sjećanje na svoje pokrete i lak hod kojim je katkad obavijala livade ili grad.
Jednom, taj bi hod sigurno mogao progutati planinu. Dugi, tanki hod spuštao bi se do močvara, preko jezera i rijeka dok noge nisu postale teške, a sjećanje na sebe sjećanje na neku drugu osobu, nekog davnog, zaboravljenog prijatelja kojem se sjeća osmijeha i gesti, načina na koji je iskazivao radost, tugu. Sendvič od tune, da. Haljine, katkad. Gumice za kosu, ne. Ali sada je sve postajalo svejedno, samljeveno u velikom kotlu. Više nije bilo misli, reakcija, ideja. Sve je bilo tuđe. Sve se mračilo, sunce iza planine pretvaralo se u jednolično sivo, a to sivo je pobrisalo čitav njezin karakter s nekoliko grubih pokreta.
I to je bilo sve.
Tko je majka, pitala se gledajući je. Tko je ona, Una? Po čemu se razlikuju i da li se razlikuju uopće? Tko bi o tome mogao nešto reći? Kroz glavu su joj prolazila pitanja kao udarci kljunovima ili repovima škorpiona koji su također izmigoljili iz planine.
- Una? Čudno izgledaš… kamo gledaš?- zanimalo je majku.
Planina se približavala, tutnjajući.
- Mama, vidiš li ovo?- prošaptala je Una, bez puno nade.
- Vidim- odgovorila je majka. – Potpuno si se isključila. Izgledaš kao da si vidjela duha.
Una je promatrala golemo sivilo koje je djelovalo nezaustavljivo. Jedini način prekidanja ove neumitnosti bilo bi prestati gledati u ono što je majku i nju razdvajalo, pomislila je. Zatvoriti oči, pognuti glavu i uroniti u tamu; predati joj se.
- Moramo se prepustiti, mama. – rekla je primajući je za ruku.
- Čemu?- pitala je majka, a usta su joj se pretvorila u ravnu crtu od tjeskobe, izgled koji je često poprimala uz Unu.
- Samo zatvori oči i pričekaj da prođe- odgovorila joj je Una.
Nije željela nagovarati majku. Ako želi i dalje imati otvorene oči, to je njezin izbor, mislila je. Ali ona će pokušati.
Stisnula se uz nju, možda posljednji put, i zatvorila oči.
(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić, Ilustracija: Česi Novaković)
