Knjige u priči, eseji i pisma Jelene Zlatar Gamberožić, na začudan su način ispisivanje duga djetinjstvu i strahu o od nepročitanoga, koji dopušta igre i zamjene koje iskrsavaju (ili se ponavljaju) u mreži pisanja i sumnji, života i smrti. Ako to nije odveć zahtjevno i moguće, upravo tada kad se događa i kad nam izmiče. Čitanje mape svijeta i kretanje književnim prostorima, što je dio autoričina profesionalnog interesa, nije lišeno radosti zalaženja u tajne književnih tema i želje da se o njima misli i piše intimno i polemično, istodobno. Pismom protiv zaborava! Između mnogih drugih čitateljskih koordinata, domišlja se narav priče i neizvjesne svakodnevice, koju čine jezici usamljenosti. Ili baš tomu nasuprot: Knjige u priči esejistički ažurno raspliću i čine vidljivim naše zablude i nade… Iznimnom se i dobrodošlom analitičkom mjerom propituju teme obilježene različitim teorijskim i inim zahvatima: kič, zanemarivanje stvarnosti i opsesije, ženski narativi i javnost, smisao i značenje bajke. Radoznalo čitateljsko biće, provjeravajući i tražeći mjesto vlastitog užitka i slobode (zašto ne!), zaustavlja se na mjestima neizrecivog i neposlanog. Neposlana pisma! Figure i mjera suvremenosti koja je sastoji od pamćenja i zaborava, stvarnog i nestvarnog, intimnog i javnog, prošlog i budućeg svijeta čitanja i pisanja! Knjige u priče. Priče u knjizi.
Moja Misija: održavati njegovu usmjerenost prema meni.
To je mučno; njegova pozornost vrluda, oči mu divljaju po cesti. Dovoljan je pomak, pogrešan pokret i njegov interes se premješta, sagorijeva, nestaje. A svaki ga je put sve teže upaliti.
Ostajem bez soka koji mi pruža, od kojeg se moja nutrina pokreće, kotačići zavrte, stroj počne djelovati. Kada se razlije po meni, razlistam se.
Zato je moja Misija: zauvijek mu biti bitna. Nezamjenjiva.
Znam, ta se misija čini vrlo banalnom, patetičnom. Jednostavnom.
Ali, nemojmo brzati.
Neki provode godine pokušavajući doprijeti do kompleksnih korelacija. Istražiti nepregledna područja. Neizmjerne stvari. Tajne duše. Duha. Mozga. Strojeva. Minerala.
Naspram toga, ovo se čini jednostavno. Uvući se duboko u njega, tako da me više nikada ne poželi izbaciti. Da me više ne može izbaciti.
Misija ne teče pravocrtno. Zahtijeva, naravno, da me voli. No, i da me mrzi. Zatim, da me napusti, i to ne samo jednom. Zahtijeva da me žali. Da sam mu potrebna. Da sam mu odbojna. Da se ne vidimo i ne čujemo. Da vodimo ljubav, da se jebemo, a onda da prestanemo. Da me prezire i da je ravnodušan prema meni. Zahtijeva da prođemo kroz sve faze prijateljstva i neprijateljstva. Zahtijeva da boravimo na vjetrometini ali i u zaglušujućim toplinama. Zahtijeva da istražim svaki njegov kutak. Zahtijeva da uđem u svaku poru, u svaki otvor, u svaku pukotinu. Da mu se predam, da se ponižavam. Zahtijeva da upijam njegov znoj, strah, krv.
A to nije više tako jednostavno.
Moja misija je, zapravo, trnovita.Zahtijeva da se možda raziđemo na mnogo, mnogo godina. Da započnemo mnogo različitih priča i dovršimo ih.
Ponekad se čini kao da je u pitanju obična fiksacija.
Ali, nemojmo brzati.
Tako izvana izgleda bilo koja situacija u kojoj se netko doista posvetio nečemu.
Moja misija lišila me mira. Lišila me sna. Lišila me slobode.
Ona uključuje stalno preusmjeravanje iz njega u sve i iz svega prema njemu
To je jedna vrsta religije ili čak jedina prava.
Nije me briga što se događa po putu sve dok on diše.
Ništa me ne može spriječiti.
Ništa me ne može razuvjeriti.
O da, pokušavali su i naravno da će pokušavati, ali – naravno – bezuspješno.
Adrian Oproiu (1980., Curtea de Argeş, Rumunjska) magistrirao je filozofiju na Sveučilištu u Bukureštu. Radio je kao nastavnik filozofije i logike u rodnom gradu, a kao vanjski suradnik držao je kolegije iz suvremene rumunjske književnosti na Odsjeku za romanistiku pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju i prozu, prevodi s hrvatskog na rumunjski jezik i obrnuto, većinom u tandemu s Anom Brnardić Oproiu ili Goranom Čolakhodžićem. Kao prevoditelj objavio je deset knjiga antologija, poezije i proze, koje su popraćene iznimnim kritičkim osvrtima, a među kojima se ističu: roman Događaji u neposrednoj irealnosti Maxa Blechera (u užem izboru za nagradu Kiklop za prijevod godine), roman Teodozije Mali Rӑzvana Rӑdulescua, roman Knjiga šapata Varujana Vosganiana, Ținutul negru, izbor iz poezije Marka Pogačara, antologija hrvatske mlađe poezije Ritualul omului fericit (Obred sretnog čovjeka, izbor i predgovor Branislava Oblučara). Objavio je dvije zbirke pjesama, Căpcăunul erbivor (Bukurešt, 2012) i Krajolici, ljudi i ptice (prijevod s rumunjskog, Zagreb, 2017). Osnivač je dvojezičnog rumunjsko-hrvatskog časopisa za kulturu Verso. Završio je glazbenu produkciju na MPA akademiji (2022), nakon čega je kao producent ostvario više suradnji (npr. glazbeni koncerti u Muzeju prekinutih veza, ljeto 2023). Godine 2023. objavio je autorski pjesničko/glazbeni album Hortus deliciarum kod izdavača Book&Zvook (Zagreb, 2023), za koji je napisao pjesme, skladao glazbu, odsvirao nekoliko instrumenata i producirao materijal (s Nenadom Kovačićem). Živi u Zagrebu.
Izbor iz zbirke pjesama Krajolici, ljudi i ptice (Adrian Oproiu)
GRADOVI
Gradovi, skučeni gradovi kao napušteni kišobrani, gradovi s crnim trnovima na leđima, tužni gradovi i srušeni gradovi, gradovi sa zelenim glavama, patke i spleen, s dugim lulama dima, sa zahrđalim kožnim čirevima, gradovi rogovi vola s kojim đavao ore predvečer, gradovi službenika i siromaha, gradovi dugi kao cijevi topa, gradovi meki i slani kao potiljak alkoholičara, napuhana i crna pluća, kule, zgrade, fontane, viseći vrtovi, prljavi vrtovi i plastične vrećice, stanice metroa, tvrđave, aerodromi, vrtići, oronuli hoteli, golemi gradovi u koje se može ući ali iz kojih se više ne izlazi, svi vlakovi, svi su autobusi prazni, puni su ljudskih školjki, gradovi golemi sa svojim grlenim glasom, s labudovima i šarenim ribama, šume rezanog željeza, gradovi pijanaca, hrpa novina, gradovi u kojima se kuha povijest kao trula palenta, gradovi koje povijest kuha kao pokvarenu palentu, odrubljene glave, arena i javna kuća, gradovi u kojima geniji pužu prema fakultetu sa svojim bijelim čelima poput tanjura, gradovi mrtvih slikara, kupole, pasaži, pruge, kartice, krediti, najnovija odjeća, gradovi svjetla, gradovi nesvjetla, gradovi studentica književnosti, gradovi golemi kao šeširi na čijim se obodima vrte motociklisti, gradovi koje sam volio, gradovi u kojima želim i u kojima ne mogu živjeti.
ZVIJEZDE
Noću gledam zvijezde.
zvijezde trule kao zrele rajčice Marte Petreu
koje padaju u travu uz tresak
zvijezde od brašna i cvijeće od plijesni
iz crnih ruku tame
zlatne lopoče što cvjetaju u nijemom zviježđu zmije
mliječne kruške iz dupinova srca
zvijezde
repatice blistave nokte koji se iznad oblaka stresaju
crnilo sipe i bikovu krv
koje ti pečate bezdan
zvijezde daleko od kisele kože grada
milijarde žabljih očiju
plamene strelice koje lete k ptičjim jajima
što svijaju prostor težinom svojeg jezika
i vuku za sobom uzduh kao jelen
noću gledam zvijezde
zvijezde
imam kuću visoku kao telegrafski stup
noću se uspinjem na nju kao žuti zec
koji se boji da ne izgubi
osjećaj ravnoteže
i u inat svemu
gledam zvijezde
zvijezde
zvijezde.
na ovom sam zidu još kao malen nacrtao bolne leptire
svršetke putovanja i gubitnike.
potreba za rastankom uvijek je bila jača
od poljupca:
zid je bio golemo kinematografsko platno
koje je trebalo ispuniti junacima.
usred njega plavi sat.
lutao sam po stranicama knjiga
prešao sam planine s pastirima
bježao sam od,
padao sam u,
i svaki puta vratio bih se zidu.
na njemu sam uzgojio divokoze, opjevao volujske rogove
milovao sam zmijske kože.
činilo mi se da me netko iza zida promatra
i to je bilo dobro, nisam bio sam.
ali sat s plavim krilom bio je tih.
poslije sam rodio olovno jaje. samo i golo
savršeno okruglo držao sam ga u svojoj glavi. laterna magica,
prijatelj sata s plavim krilom. slušao sam violine jeseni
njihovi otkucaji proizveli su nekoliko vrtova
šum majčinih sukanja;
fantastični vrtovi u kojima je najznačajniji plod bila smrt.
sviđao mi se njezin miris s onu stranu
ondje se sve činilo kao početak
ali sat s plavim krilom bio je tih.
poput hijene išao sam zatim za mirisom nepoznatih šuma,
vjerovao sam da mogu jahati tog grifona
koji me čekao, uvijek me čekao i njegovo je krilo naoticalo sa svakom riječi.
napravit ćeš si kuću, rekao je, i ja ću je uništiti.
napravit ćeš si drugu – uništit ću je.
zaboravit ćeš me – uništit ću te.
pokušat ćeš me udaljiti, uništiti me –
vratit ćeš se k meni, ovdje sam, s tobom zauvijek
tvoj plavi sat, tvoje krilo.
*Prema naslovu Chagallove slike.
SLIKA
Kao puževi zdrobljeni na pločniku
korijenje kiše dodiruje asfalt
večer grakće
u vuni sjećanja nekoliko mrava
kameni trubaduri gutaju razodjevene starce
ispred ogledala
SLIKA
Jednog dana popest ćemo se po zidovima manastira
i zabosti nokte
u njihovo požutjelo meso
potegnut ćemo zelena zvona
kao iz plodne zemlje izrast će male biljne izbočine
koje ćemo nazvati lijepo
dah između dvije molitve ništavila
bršljan
naša zelena tijela
SLIKA
Između zgrada pale se
ljudska beznađa kao kakve žarulje
u prljavoj kupaonici.
nijedne svete životinje
koja bi pila iz bare
jelenji rogovi zubima
ne oru četvrt, od žeđi, od ljudske gladi
nosilac se gasi s električnim stupovima
koje nosi na leđima.
ulicom prolazi pas lutalica.
pogleda te.
šuti.
i ode.
Autor ilustracije: Meho Mahmutović
SLIKA
Sitni koraci na ulici
tanjur je prazan
utroba prazna
samo tramvaji si vuku pune trbuhe kroz kuće puževa.
Online radionica > Prostor i književni tekst s Jelenom Zlatar Gamberožić
Još od Kanta znamo da čovjek stvarnost doživljava kroz prostor koji čini apriorni, subjektivni oblik ljudske svijesti. Ako pišemo, razmišljamo li o tome u kojoj mjeri prostor našeg književnog djela oblikuje naš tekst, likove i radnju?
Kao urbana sociologinja, često razmišljam o tome jesmo li uopće ‘slobodni’ od prostora i u čemu bi se sastojao taj prostor slobode. Još je zanimljivije promatrati ulogu prostora u književnosti i na filmu gdje često znam pauzirati scene u kojima nam se predstavlja prostor i razmišljati u kojoj je mjeri već zapečatio, determinirao sudbinu junaka.
Ako vas uloga prostora u vašim pričama ili romanima zanima, imate nedovršene tekstove koje biste voljeli dovršiti sa mnom, a naglašavajući ili tek otkrivajući prostor u njima, javite se.
Često je, naime, prostor u tekstu, kao i kod Kanta, ono što ‘apriorno’ udara ritam ostatku, iako toga možda nismo bili niti svjesni. Ili baš jesmo?
