Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Gradovi niču u noći

Promatram ničiju zemlju, između dva vala, dva udisaja. Pokušavam osjetiti uzemljenje; korijenje koje bi me povuklo duboko u sebe, u središte, u čvrstu srž. Iznad, samo zvijezde. Sitne, daleke. Prije sam ih mogla promatrati satima; sjediti, disati, osjećati postojanje bez tjeskobe, nemira. Ali više ne. Od svega se skrivam: zraka, svjetlosti zvijezda. Ispred mene samo uništena zemlja.

Mogla sam postaviti klopku. Znam dobro podviti pod sebe ono što želim. Gledati u nečije proširene zjenice. Nestati i pojaviti se, bešumno. Potpiriti, ostaviti da vrije. Ali nisam. Odlučila sam: bez poznatog terena. Hod po staklovini. Neizvjesnost. Oči kao polumjeseci.

Mogla sam se zaigrati. Hvatati svoj rep. Ne poznajem uzice. Ne poznajem gospodare. Ali nisam. Podigla sam gornji dio leđa. Postala ovisna o dodiru. Glađenju. Prolasku rukom po mojoj kralježnici, kao po mahovini. Utješan titraj se pojavljivao u mojoj nutrini; trzaj koji bi odapeo moje tijelo među zvijezde. Savitljivo, podatno tijelo.

Mogla sam se naviknuti na bilo koji grad. Gradovi niču u noći kao petrolejske lampe. Tu su: utješne perine. Znam pisati o njima. Znam, iako ne znam, ali u tom neznanju lako se izgubiti; lako je rastrčati se, postati neprepoznatljiv i cijenjen. Ali nisam. Gibala sam se između njih u motornim vozilima, ne zaustavljajući se. Noću. Uglavnom, noću.

Promatram ničiju zemlju: između dva grada, dvije klopke, dvije igre, dva pokreta.

Trenutak prije nego što bi progovorio, zaustavljala sam dah. Htjela sam se skloniti u tebe, u tvoje visoke, nepomične bedeme. Dopuštao si dok se to činilo nevinim. Hladan, prazan, hermetično zatvoren prostor. Bijele i ledene zvijezde vidjela sam kroz stakleni svod. Tada sam ih mogla promatrati satima. U tebi sam mogla udisati oštro, mirno. Nijedan dio tijela nije bridio, ježio se; koža glave, jagodice prstiju. Mogla sam se otvoriti u tom tihom, sjenovitom mjestu. Sve je moglo izaći iz mene: iscuriti, iskotrljati se, išuljati, izmjestiti, izjuriti.

Mogla sam izaći, napustiti taj prostor. Otići u gradove gdje neboderi sivom bojom probijaju blage dlanove neba. Gradove koji su me zvali; slali avionske karte, puštali balone od sapunice sa svojim pejzažima prema mom usplahirenom licu. Proučavala sam ih detaljno, pozorno nabrajala njihove zone, ali nisam se mogla pomaknuti.

Zatim sam zloupotrijebila tvoje gostoprimstvo i moja prisutnost ti se više nije činila nevinom pa si me blago otpratio do izlaza. Trebalo se još samo rukovati, utisnuti dlan o dlan, prije nego se za mnom začulo zatvaranje. Mirisalo je na konačnost. Sjela sam uz bedemska vrata, naslonila se na njih leđima. Željela sam da me podupreš još jednom.

Promatram ničiju zemlju. Pokušavam se ne obazirati na pustoš, pustiti da me korijenje prihvati za gležnjeve i odvuče. Uvijek ostaje zemlja koja me može primiti u sebe, čak i tvrda, škrta zemlja.

Mogla sam: natopiti, otopliti, postaviti, pokrenuti, zatvoriti, zaključati, zaigrati, ušutjeti, prestati, pomisliti, prekinuti, promisliti, proračunati, ispremještati, obojiti, osnažiti, odvojiti, odmoriti, odvezati, otpustiti, odmisliti, odustati, napustiti, odvrtjeti, odmjeriti, uravnotežiti, smiriti, smanjiti, doći, disati, urazumiti, razgovarati, procijeniti, ostvariti.

Nisam mogla ništa.

ILUSTRACIJA: Česi Novaković

TEKST: Jelena Zlatar Gamberožić

 

Kategorije
Autori

Nikola Lučić

Nikola Lučić rođen je 9. juna 1990. godine u Beogradu. Pesnik i kantautor.
Objavio zbirku poezije Modrine u ediciji Prvenac, SKC Kragujevac 2020.

Nikola Lučić
Kategorije
poezija

Neobjavljene pjesme Nikole Lučića

SUSRET

Bila su detinjstva
Švarcenegeri, šut za pobedu i lastavice
Šta bismo rekli jedan drugom
Nakon toliko godina
To da znam da mu se majka udavila
Da mu otac s nekim rakom
Uz prozor peca kriške sunca
Ili da sam jedva preživeo Ameriku
Pa me svako malo žiga kičma od tone kubika
Teške estetike i da mnogo pijem
Da se klonim žena iako on čuo sam
Ima ženu da se kloni svega ostalog
Da, bolje što se nije desila razmena
Priča o tome kako Beograd više nije isti
Nepopijena piva, rakije nenaručene
Lamenti nad onima koje nismo ni voleli
Laž poput čujemo se obavezno tebra
Ovako nam koraci dresirani
Jer bolje da ostane neotkriveno
To što je u srcu zaigralo
U tim sekundama mimoilaženja
Da ne kvarimo takve retkosti
Susretom

 

DAN U LJUBAVI

Jedeš grožđe
S pijace
Sveže
Zatim ne uspevaš da svršiš
Tamna
Pored mene
Iznova ležeš
Novca ima za još mesec
Dva je pučina
Detinjstvo nas buni
Ali ipak te veseli
Kad ne odlazim u grad
Kad ptice gnezduju
Ispod napuklih crepova
Kad kiše
Začudo
Ne padaju

 

RUŠEVINE

Učen sam da znam dosta o Rusiji
Drago mi je da je tako
Ono što je ostalo
Da mi je važno
Jesu tri pesnika;
Jedan je sebi probušio glavu
Drugi je nestao u logoru
Trećeg su proglasili društvenim parazitom
Znam i za svog oca
Koga smo 2010. spasavali iz Sibira
U čijem je snegu umalo skončao
Od oligarha i lokalnih batinaša
Vratio se mršav, bez prebijene pare
I bio srećan jer se vratio
Sada sedi pored mene, raspričao se
Hvali rusku vojnu tehnologiju
Navija da im tenkovi ne ostanu bez goriva
Jebaće im Putin milu majku govori
A ja smušen, povratnik u porodično jato
Gde je sve nekako komplikovanije
Osim vruće čorbe i pite savijače
Ništa značajno da se desi
Gledam milione razbežali se po Evropi
A voleo bih da vidim Moskvu
Gledam dečiju krv u snegu
A i dalje bih da vidim Moskvu
Gledam kako novo ništa niče
Iz užarene zemlje; matrjoške rasute
Lipsale životinje i Puškin zauvek mrtav
Gledam Marijupolj, Donjeck, Harkov
I ne znam da li ću ikada
Videti Moskvu

 

ŽUPSKA 5

Milanu Milišiću

Nešto mi ne da odavde da odem
Možda je vrag
Dobro mi došao
Dok sedim na stepenicama
Pijem pivo
Uskoro će Oktobar
Prolaze srednjoškolci
Pod zelenim drvetom limete
Odškrinuta kapija
Iza koje zeva mačka
Nešto mi ne da odavde da krenem
Iako je ispod grad
I sve te lepote
Što se moraju videti
Za života

Septembar 2023. Dubrovnik

 

NOĆNI KOITUSI

Krevet više nije ring
Već topli prostor ostvarenja
Dok se skidaš, naslućujem domovinu
Priviđa mi se pejzaž
Plodan, ali van potomstva
I tad sam otac svih nadolazećih Prometeja
Dostupna si; širiš noge, butne ti daire, pevaš drhtajima
Dodirom krotiš moje brzopleto iskustvo
Orkestriraš kao razuzdana leptirica
Dok napolju grad je crveni Señor
Kad se skroz prepustiš onda mi izmičeš
Međutim tad si; alabaster, izvor, trešnja
Zvuk gitare na ratištima
I u toj tišini – blag sam.
Tvoje telo je svratište ptica i ja ih hranim
Tu sam spreman ostati do sedmog jutra
Odlučio sam gladovati
Više ne tražim potvrdu gomile
Niti imam ambiciju biti sam
Smrti, ova pobeda možda nije konačna
Ali će se pamtiti

(Autor: Nikola Lučić)

Kategorije
Eseji

Knjige u priči

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

Knjige u priči, eseji i pisma Jelene Zlatar Gamberožić, na začudan su način ispisivanje duga djetinjstvu i strahu o od nepročitanoga, koji dopušta igre i zamjene koje iskrsavaju (ili se ponavljaju) u mreži pisanja i sumnji, života i smrti. Ako to nije odveć zahtjevno i moguće, upravo tada kad se događa i kad nam izmiče. Čitanje mape svijeta i kretanje književnim prostorima, što je dio autoričina profesionalnog interesa, nije lišeno radosti zalaženja u tajne književnih tema i želje da se o njima misli i piše intimno i polemično, istodobno. Pismom protiv zaborava! Između mnogih drugih čitateljskih koordinata, domišlja se narav priče i neizvjesne svakodnevice, koju čine jezici usamljenosti. Ili baš tomu nasuprot: Knjige u priči esejistički ažurno raspliću i čine vidljivim naše zablude i nade… Iznimnom se i dobrodošlom analitičkom mjerom propituju teme obilježene različitim teorijskim i inim zahvatima: kič, zanemarivanje stvarnosti i opsesije, ženski narativi i javnost, smisao i značenje bajke. Radoznalo čitateljsko biće, provjeravajući i tražeći mjesto vlastitog užitka i slobode (zašto ne!), zaustavlja se na mjestima neizrecivog i neposlanog. Neposlana pisma! Figure i mjera suvremenosti koja je sastoji od pamćenja i zaborava, stvarnog i nestvarnog, intimnog i javnog, prošlog i budućeg svijeta čitanja i pisanja! Knjige u priče. Priče u knjizi.

(Miroslav Mićanović, urednik)

 

 

Kategorije
Projekt 'Slika i tisuću riječi'

Misija

Njegova želja je moje gorivo.

Moja Misija: održavati njegovu usmjerenost prema meni.

To je mučno; njegova pozornost vrluda, oči mu divljaju po cesti. Dovoljan je pomak, pogrešan pokret i njegov interes se premješta, sagorijeva, nestaje. A svaki ga je put sve teže upaliti.

Ostajem bez soka koji mi pruža, od kojeg se moja nutrina pokreće, kotačići zavrte, stroj počne djelovati. Kada se razlije po meni, razlistam se.

Zato je moja Misija: zauvijek mu biti bitna. Nezamjenjiva.

Znam, ta se misija čini vrlo banalnom, patetičnom. Jednostavnom.

Ali, nemojmo brzati.

Neki provode godine pokušavajući doprijeti do kompleksnih korelacija. Istražiti nepregledna područja. Neizmjerne stvari. Tajne duše. Duha. Mozga. Strojeva. Minerala.

Naspram toga, ovo se čini jednostavno. Uvući se duboko u njega, tako da me više nikada ne poželi izbaciti. Da me više ne može izbaciti.

Misija ne teče pravocrtno. Zahtijeva, naravno, da me voli. No, i da me mrzi. Zatim, da me napusti, i to ne samo jednom. Zahtijeva da me žali. Da sam mu potrebna. Da sam mu odbojna. Da se ne vidimo i ne čujemo. Da vodimo ljubav, da se jebemo, a onda da prestanemo. Da me prezire i da je ravnodušan prema meni. Zahtijeva da prođemo kroz sve faze prijateljstva i neprijateljstva. Zahtijeva da boravimo na vjetrometini ali i u zaglušujućim toplinama. Zahtijeva da istražim svaki njegov kutak. Zahtijeva da uđem u svaku poru, u svaki otvor, u svaku pukotinu. Da mu se predam, da se ponižavam. Zahtijeva da upijam njegov znoj, strah, krv.

A to nije više tako jednostavno.

Moja misija je, zapravo, trnovita.Zahtijeva da se možda raziđemo na mnogo, mnogo godina. Da započnemo mnogo različitih priča i dovršimo ih.

Ponekad se čini kao da je u pitanju obična fiksacija.

Ali,  nemojmo brzati.

Tako izvana izgleda bilo koja situacija u kojoj se netko doista posvetio nečemu.

Moja misija lišila me mira. Lišila me sna. Lišila me slobode.

Ona uključuje stalno preusmjeravanje iz njega u sve i iz svega prema njemu

To je jedna vrsta religije ili čak jedina prava.

Nije me briga što se događa po putu sve dok on diše.

Ništa me ne može spriječiti.

Ništa me ne može razuvjeriti.

O da, pokušavali su i naravno da će pokušavati, ali – naravno – bezuspješno.

Ne vjerujem u boga, ali vjerujem u Misiju.

 

Samo je ona sveta. Ostalo je magla.

 

Ilustracija: Česi Novaković 

Teks: Jelena Zlatar Gamberožić