Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

Promatram ničiju zemlju, između dva vala, dva udisaja. Pokušavam osjetiti uzemljenje; korijenje koje bi me povuklo duboko u sebe, u središte, u čvrstu srž. Iznad, samo zvijezde. Sitne, daleke. Prije sam ih mogla promatrati satima; sjediti, disati, osjećati postojanje bez tjeskobe, nemira. Ali više ne. Od svega se skrivam: zraka, svjetlosti zvijezda. Ispred mene samo uništena zemlja.

Mogla sam postaviti klopku. Znam dobro podviti pod sebe ono što želim. Gledati u nečije proširene zjenice. Nestati i pojaviti se, bešumno. Potpiriti, ostaviti da vrije. Ali nisam. Odlučila sam: bez poznatog terena. Hod po staklovini. Neizvjesnost. Oči kao polumjeseci.

Mogla sam se zaigrati. Hvatati svoj rep. Ne poznajem uzice. Ne poznajem gospodare. Ali nisam. Podigla sam gornji dio leđa. Postala ovisna o dodiru. Glađenju. Prolasku rukom po mojoj kralježnici, kao po mahovini. Utješan titraj se pojavljivao u mojoj nutrini; trzaj koji bi odapeo moje tijelo među zvijezde. Savitljivo, podatno tijelo.

Mogla sam se naviknuti na bilo koji grad. Gradovi niču u noći kao petrolejske lampe. Tu su: utješne perine. Znam pisati o njima. Znam, iako ne znam, ali u tom neznanju lako se izgubiti; lako je rastrčati se, postati neprepoznatljiv i cijenjen. Ali nisam. Gibala sam se između njih u motornim vozilima, ne zaustavljajući se. Noću. Uglavnom, noću.

Promatram ničiju zemlju: između dva grada, dvije klopke, dvije igre, dva pokreta.

Trenutak prije nego što bi progovorio, zaustavljala sam dah. Htjela sam se skloniti u tebe, u tvoje visoke, nepomične bedeme. Dopuštao si dok se to činilo nevinim. Hladan, prazan, hermetično zatvoren prostor. Bijele i ledene zvijezde vidjela sam kroz stakleni svod. Tada sam ih mogla promatrati satima. U tebi sam mogla udisati oštro, mirno. Nijedan dio tijela nije bridio, ježio se; koža glave, jagodice prstiju. Mogla sam se otvoriti u tom tihom, sjenovitom mjestu. Sve je moglo izaći iz mene: iscuriti, iskotrljati se, išuljati, izmjestiti, izjuriti.

Mogla sam izaći, napustiti taj prostor. Otići u gradove gdje neboderi sivom bojom probijaju blage dlanove neba. Gradove koji su me zvali; slali avionske karte, puštali balone od sapunice sa svojim pejzažima prema mom usplahirenom licu. Proučavala sam ih detaljno, pozorno nabrajala njihove zone, ali nisam se mogla pomaknuti.

Zatim sam zloupotrijebila tvoje gostoprimstvo i moja prisutnost ti se više nije činila nevinom pa si me blago otpratio do izlaza. Trebalo se još samo rukovati, utisnuti dlan o dlan, prije nego se za mnom začulo zatvaranje. Mirisalo je na konačnost. Sjela sam uz bedemska vrata, naslonila se na njih leđima. Željela sam da me podupreš još jednom.

Promatram ničiju zemlju. Pokušavam se ne obazirati na pustoš, pustiti da me korijenje prihvati za gležnjeve i odvuče. Uvijek ostaje zemlja koja me može primiti u sebe, čak i tvrda, škrta zemlja.

Mogla sam: natopiti, otopliti, postaviti, pokrenuti, zatvoriti, zaključati, zaigrati, ušutjeti, prestati, pomisliti, prekinuti, promisliti, proračunati, ispremještati, obojiti, osnažiti, odvojiti, odmoriti, odvezati, otpustiti, odmisliti, odustati, napustiti, odvrtjeti, odmjeriti, uravnotežiti, smiriti, smanjiti, doći, disati, urazumiti, razgovarati, procijeniti, ostvariti.

Nisam mogla ništa.

ILUSTRACIJA: Česi Novaković

TEKST: Jelena Zlatar Gamberožić

 

Njegova želja je moje gorivo.

Moja Misija: održavati njegovu usmjerenost prema meni.

To je mučno; njegova pozornost vrluda, oči mu divljaju po cesti. Dovoljan je pomak, pogrešan pokret i njegov interes se premješta, sagorijeva, nestaje. A svaki ga je put sve teže upaliti.

Ostajem bez soka koji mi pruža, od kojeg se moja nutrina pokreće, kotačići zavrte, stroj počne djelovati. Kada se razlije po meni, razlistam se.

Zato je moja Misija: zauvijek mu biti bitna. Nezamjenjiva.

Znam, ta se misija čini vrlo banalnom, patetičnom. Jednostavnom.

Ali, nemojmo brzati.

Neki provode godine pokušavajući doprijeti do kompleksnih korelacija. Istražiti nepregledna područja. Neizmjerne stvari. Tajne duše. Duha. Mozga. Strojeva. Minerala.

Naspram toga, ovo se čini jednostavno. Uvući se duboko u njega, tako da me više nikada ne poželi izbaciti. Da me više ne može izbaciti.

Misija ne teče pravocrtno. Zahtijeva, naravno, da me voli. No, i da me mrzi. Zatim, da me napusti, i to ne samo jednom. Zahtijeva da me žali. Da sam mu potrebna. Da sam mu odbojna. Da se ne vidimo i ne čujemo. Da vodimo ljubav, da se jebemo, a onda da prestanemo. Da me prezire i da je ravnodušan prema meni. Zahtijeva da prođemo kroz sve faze prijateljstva i neprijateljstva. Zahtijeva da boravimo na vjetrometini ali i u zaglušujućim toplinama. Zahtijeva da istražim svaki njegov kutak. Zahtijeva da uđem u svaku poru, u svaki otvor, u svaku pukotinu. Da mu se predam, da se ponižavam. Zahtijeva da upijam njegov znoj, strah, krv.

A to nije više tako jednostavno.

Moja misija je, zapravo, trnovita.Zahtijeva da se možda raziđemo na mnogo, mnogo godina. Da započnemo mnogo različitih priča i dovršimo ih.

Ponekad se čini kao da je u pitanju obična fiksacija.

Ali,  nemojmo brzati.

Tako izvana izgleda bilo koja situacija u kojoj se netko doista posvetio nečemu.

Moja misija lišila me mira. Lišila me sna. Lišila me slobode.

Ona uključuje stalno preusmjeravanje iz njega u sve i iz svega prema njemu

To je jedna vrsta religije ili čak jedina prava.

Nije me briga što se događa po putu sve dok on diše.

Ništa me ne može spriječiti.

Ništa me ne može razuvjeriti.

O da, pokušavali su i naravno da će pokušavati, ali – naravno – bezuspješno.

Ne vjerujem u boga, ali vjerujem u Misiju.

 

Samo je ona sveta. Ostalo je magla.

 

Ilustracija: Česi Novaković 

Teks: Jelena Zlatar Gamberožić