Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

NOVA PRIČA

„Čuj, žao mi je,“ kaže držeći moju najnoviju knjigu u rukama „ali ne valja.“
Sjeda u stolicu nasuprot, ne skidajući baloner. Moj stariji brat.
„Što ne valja?“ požalim čim sam upitao.
On s grimasom kao da je progutao tuđu slinu, okreće glavu u stranu i pogleda kroz prozor. Zatim stavlja knjigu na stol i okrene je prema meni.
„Podcrtao sam ti ono što bi trebalo mijenjati. Iako, sada je kasno, knjiga je već izašla. Morao si me prije kontaktirati.“
Otvorim prvu stranicu, pogledom preletim posvetu koju sam mu prepun očekivanja i ponosa napisao i postane mi neugodno. Nikako da naučim lekciju. Njegov je ukus i kriterije nemoguće zadovoljiti.
Knjiga je gusto podcrtana crnom kemijskom olovkom. Negdje je ista rečenica po nekoliko puta podcrtana, tako da su ostale udubine u papiru. Stvorio je cijelu jednu novu reljefnu knjigu.
„Rečenice su zasićene, kičene. Negdje su ti cijela poglavlja višak. Ne kažem da ideja nije zgodna, ali samo to: zgodna ideja. Maštovit si pa je to najmanje što se može očekivati. Sve ostalo…na trenutke se pitam zašto uopće pišeš? Možeš li se nečim drugim baviti? Mislim da bi trebao odustati dok ne postane kasno. Sve to što si“ pa zastaje kao da traži riječ „do sada izdao, je trećerazredno. Da mi nisi brat, odustao bih nakon prve stranice.“

Šutim, kao i obično. Riječi će mi doći kada ode, bijes i frustracija što nisam reagirao.
Iako, znam da je izostanak reakcije uvjetovani refleks. Istreniran sam. Kad god sam se pokušao konfrontirati, on bi me, poput svakog vještog sadista, uspio dovesti do potpunog emotivnog raspada. Redovito sam požalio.

Moj stariji brat. Nikada mu ništa nisam uspio dokazati, nikada objasniti tko sam zapravo. On je imao čvrsto, nepokolebljivo formirano stajalište o meni i uostalom, o svemu što ga okružuje. U djetinjstvu su sve naše rasprave završavale mojim suzama, a kasnije emocionalnim slomovima.

Ustajem i odlazim do frižidera po bocu bijelog vina. Treba mi distrakcija, malo odmora od njegovih riječi i pogleda. Uzimam sir i masline, iako mi se ništa ne jede. Dohvatim dvije čaše s police i odnesem sve na stol. On uzima bocu, pogleda etiketu, mljacne s umjerenim odobravanjem i natoči si u čašu. Ja natočim sebi. Pijemo u tišini neko vrijeme.
Knjiga, rastvorena i unakažena poput mučenika na križu, leži na stolu između nas.
„Jesi li se sjetio donijeti mi tablete za spavanje?“ upitam ga.
„Naravno!“
Iz prednjeg unutarnjeg džepa balonera vadi krupni kožni novčanik. Iz njega izvuče blister s tabletama.
„Ove su učinkovite, osobito ako ih ne uzimaš redovito. Ja sam se na njih, nažalost, već navikao. Uz maminu bolest, nije bilo moguće drugačije zaspati. Dodaj mi škare, odrezat ću ti pola. Samo napravi par sati pauze od tog vina, da te ne udari krivo.“

Mamu spominje u svakoj prilici, uglavnom da mi nabije grižnju savjesti…što nije teško. Posebno sam obdaren tom emocijom, sve su mi stanice ulijepljene grižnjom savjesti.
Rano sam otišao od kuće, putovao svijetom. Nisam studirao, ali uvijek sam se dobro snalazio u raznoraznim poslovima i dovoljno zarađivao. Mojima to nije bilo pravo, bio sam obiteljska persona non grata.
Moj brat je, kao i svi u našoj obitelji, studirao pravo. Zbog fiksativno perfekcionističkog karaktera, nekih dvanaest godina. Nikada nije diplomirao.
Mama je imala dobru narav, a s njim je bila osobito strpljiva i popustljiva. Nije jasno kako je postao tako rigidan i strog, u vječnoj potrazi za tuđim greškama.
Destruirao me svojim pesimizmom, načeo mi samopouzdanje i samopoštovanje svojim pesimizmom. Mora da je neopisivo naporno i tužno u njegovom svijetu. Samotno.
Iz obiteljskog stana nikada nije otišao. Živio je s majkom do njezinog zadnjeg dana.
Zapravo ne sjećam se niti da je igdje putovao. Sve njegove priče počivaju na tuđim iskustvima i životima, na pročitanom ili prepričanom. Unatoč tome, s lakoćom se i neupitnim autoritetom nametao u svakoj situaciji, svakoj temi.
Uzdržava se iznajmljujući polovinu majčinog stana, dio koji je nekoć roditeljima služio kao kancelarija. O tome se, naravno, ne govori. Uvjerio je sebe i druge da pomaže prijateljevom sinu, ustupajući mu dio stana dok je na fakultetu.
„Kako izlaziš na kraj s podstanarom?“
„Kakvim sad podstanarom? Momak je Filipov i Magdin sin, a oni su nas dobrano zadužili u životu. Sredili su majčin smještaj u bolnici oba puta. To se ne zaboravlja. Ovo je najmanje što mogu učiniti dok je dečko na fakultetu.“
Pristajem na njegovo objašnjenje, na sve, samo da ne krene ponovno o knjizi.
No, on otpije gutljaj vina, pa kažiprstom počne upirati u knjigu.
„Mislim da je prvenstveno problem u stilu. Nemaš izgrađen stil. Svaku knjigu kao da je pisala različita osoba. Šizofreno!“
„Pa ne čini mi se da je baš tako. U prvoj sam možda još nedefiniran, što mi se može oprostiti, prva je. Iako ni ta kod kritičara nije prošla loše.“
„Joj, molim te, hrpa jalovih nerealiziranih neznalica. Jasno ti je da bih bio presretan da dobro pišeš. Zaboga, ja sam ti brat.“
Klimam glavom. Na koncu mi je lakše složiti se s njim.

Zazvoni mi mobitel, moj izdavač. Odbijem poziv, ne želim razgovarati pred njim. Zazvoni ponovno, kratko, a onda dojure dvije poruke u inbox. Javi se, važno je!
Uspijem pročitati prvu. Mom bratu, dok govori, gledanje u mobitel ide izrazito na živce. No, prva me poruka zaintrigirala, pa otvorim i drugu. Knjiga ti je ušla u uži izbor na regionalnom, info iz prve ruke! Čovječe!!
Navala radosti i uzbuđenja eksplodira mi u glavi. Vrištao bih od sreće. Spustim mobitel na stol i srušim čašu s vinom, a onda hvatajući je, srušim i bocu.
On odskoči od stola, a zatim zgrabi lisnicu i krene lamatati i otresati vino s nje. Zaurla „Idiote!“ pa moju knjigu uvali u lokvu vina da spriječi daljnju štetu. Skida baloner poprskan vinom i naslanja ga na fotelju, vadi stvari iz mokrog novčanika: maminu fotografiju, nekoliko novčanica i do neprepoznatljivosti ofucanu vizit kartu odvjetnice, moguće jedinu uspomenu na ženu za kojom je cijeli život patio. Na zapešću mu ugledam sat. Neispravan stari tatin Rolex. Zlatan je, pa ima neku materijalnu vrijednost, no neispravan. Želim ga upitati koliko je sati? ali se obuzdam.
„Što gledaš, donesi krpu!“ viče uzrujano, a ja se nekako ne mogu pokrenuti. Gledam opušteno prizor ispred sebe i razmišljam kako ću napisati novu priču.

„ŠTO SU TO MASLAC, ŠTO JE TO JAJA?“

Pokušala je odvrtjeti makinetu zapeklu od skorene iskipjele kave, ali nije išlo. Otvorila je slavinu s toplom vodom i pustila da neko vrijeme teče po njoj, a onda dohvatila kuhinjsku krpu i probala ponovno. I dalje nije išlo.
“Stipeeee!” – zaurlala je, pričekala par sekunda, pa bijesna otišla do njegove sobe i zalupala s oba dlana po vratima. Ne čekajući odgovor je ušla.
“Tonka, koja je drama, opet…svako jutro isto?”
“Prestani me zvat imenom, ja sam ti mater! I noćas ti je prekipjela kava, ne mogu otvoriti makineticu!
Stipe se pridigao u krevetu, uzeo spravu iz njezine ruke, odvrnuo je i vratio joj je, pa se opet spustio u horizontalu.
“Zatvori mi vrata, molim te. Maama.”
Kratko su se oboje nasmijali, Tonka je zatvorila vrata i išla si skuhati kavu. Obožavala je pripremati kavu u makinetici, imala je savršenu gustoću, jačinu i neodoljiv miris. Trenutku erupcije guste zlaćane tekućine iz onog malog pipca na vrhu nije bilo konkurencije ni premca: turska, filterica, niti espresso dolje iz kafića.
Sjela je za kuhinjski stol, do prozora, malo ga odškrinula i zapalila prvu cigaretu tog jutra. Sklopljenih je očiju srknula gutljaj kave. Malo je zadržala onako toplu u ustima, mljacnula ju jezikom o nepce, pa pustila da joj klizne niz grlo. Mogla bi roman napisati o tom okusu: savršen omjer gorčine i sladora, na jeziku bi ostavljala film koji je još dugo nakon popijenog zadnjeg gutljaja mogla intenzivno osjetiti. Koji nenadmašan ritual, definitivno najbolji dio dana.
Stipe je cijelu noć igrao igrice, pa će po običaju prospavati cijeli dan. Odnijet će mu ručak kasnije popodne, treba joj mira i vremena za sebe.
Noćas je mislila o sivom kaputu koji je u četvrtak kupila, kao da ga je po sebi dizajnirala: boja, kroj, materijal…sve! Nekim čudom, što god ona zamislila da želi imati, pogodi točno dan i trenutak odlaska u second hand shop i ugleda baš to što želi! Zbog cijena koje su prema kraju tjedna padale, preferirala je u kupovinu petkom i subotom, ali svakodnevno bi makar škicnula. Ako bi se zalomilo nešto neodoljivo lijepo, to bi si priuštila ili bi taj komad objesila negdje na stražnji stender između neuglednih komada robe, pa bi se, ako bi bilo sreće, po njega vratila na jeftiniji dan. No, subota je bila njezin omiljeni dan: uvijek bi uspjela pronaći nešto što joj paše i k tome platiti svega par kuna. Bio je to užitak koji se nije mogao mjeriti ni s darovanim, besplatno dobivenim stvarima, jer u second hand-u je odabirala po svom guštu i za to plaćala simboličnu cifru.
Mislila je danas svratiti po čizme, nešto bi svakako trebala uz taj kaput, elegantno, u sivoj ili modroj boji. Proželo je uzbuđenje. Zapalila je još jednu, dolila svu preostalu kavu u šalicu, zasladila je krcatom žličicom šećera, zavrtjela da se promiješa, pa je u jednom gutljaju iskapila. Popila je kao i svakog jutra čašu mlake vode, te otišla na WC.
U novčaniku je imala dovoljno za kutiju cigareta i čizme, ako ih nađe, a možda joj i ostane za još neku sitnicu, remenčić ili maramu. Obukla je sivi kaput da ne fula boju, s ključem zatvorila vrata da ne probudi sina, te ushićeno krenula niz ulicu.
Subota je, sunčana i prepuna oštrog svjetla od bure, izvukla priličan broj ljudi vani. Ona se neznancima osmjehivala i od nekontroliranog uzbuđenja imala potrebu s njima zapodijevati razgovor. Marširala je nizbrdo i približavajući se odredištu, ubrzavala korake. Bila bi najradije pretrčala tih zadnjih stotinjak metara.
Dućan je bio krcat ljudima, no to je i očekivala. Uzela je plastičnu košaru i nestrpljivo se progurala između dvije starije žene u utrobu dućana. Nije smjela gubiti vrijeme, jer moguće baš u tom trenutku netko uzima nešto što bi joj moglo trebati, nešto “njezino”. Duboko je udahnula, poput sokola pikirala jedini od ljudi donekle slobodan stender, pa počela brzim pokretima listati odjeću. Izvukla je krem baloner, pogledala veličinu na ovratniku i tutnula ga u košaru. S dozom podsmijeha je gledala sve te djevojke i žene koje su se gubile u traženju, čeprkanju, prislanjanju i mjerenju… njoj je bio dovoljan jedan pogled, umjela je iz daleka procijeniti kvalitetu tkanine, u par dodira pohabanost ili očuvanost i onda samo još malo sreće s veličinom, a tu se mogla ugurati od 38-42.
U svega desetak minuta, unatoč gužvi, uspjela je proći cijeli donji kat i poprilično napuniti košaru, zatim se munjevito brzo probila do gornjeg kata s obućom i asesoarom. Nije bilo ženskih čizama, ali pronašla je kožnati remen, jedne sportske gležnjače i jedne odlično očuvane elegantne modre cipele. Isprobala je oba para, gležnjače su joj bile prevelike, međutim uz debelu čarapu bi mogle odlično poslužiti za neki izlet u planinu, a cipele su joj pristajale kao salivene. Dodala ih je, u sada već pretrpanu košaru. Još samo da isproba odjeću i napravi selekciju.
Red ispred garderoba bio je ogroman. Odlučila je robu isprobati pred ogledalom u dućanu.
Do i jedan komad joj je savršeno pristajao. Stavila je sve zajedno na vagu, cifra je dobrano premašivala sumu koju je imala u džepu. Ovo je bio najteži dio, odlučiti se između odabranog – što uzeti, a što ne. Sada je na vagu stavljala komad po komad, da utvrdi pojedinačne cijene. Gležnjače bi još i mogla prežaliti, ne pamti kada je bila na izletu, kamoli na vražjem planinarenju, ali ovo ostalo, teško. Odlučila je sve ostaviti na kasi, otrčati do kuće, uzeti još novca i vratiti se.
Iz Stipine su se sobe čuli glasovi i smrdilo je na travu, vjerojatno je netko došao isprobati “robu”. Kvragu, nije očekivala da će tako rano u subotu ujutro netko doći u nabavu. Ništa, pričekat će, nije još ni deset sati, valjda će otići na vrijeme da stigne do zatvaranja second hand-a.
Pristavila je novu kavu. Znala je da Stipe prodaje travu, ali nije se bunila, jer su zaista dobro živjeli od zarade. Krenulo je od toga da je od svog dugogodišnjeg dilera počeo uzimati malo više za par prijatelja koji nisu znali gdje nabaviti, a njemu bi onda diler na veću količinu dao popust, Stipe bi prijateljima prodao po uobičajenoj tržišnoj cijeni i tako se odjedanput počeo stvarati novac sa strane – dobit, hrpica pa hrpe novca u doslovnom smislu riječi. Krug ljudi za koje je nabavljao travu, s vremenom se proširio na popriličan broj. O svemu tome njih dvoje nikada nisu progovorili. Ona se u načelu pravila glupa, kao da ništa ne zna o cijeloj raboti, a i Stipe se pravio glup kad bi mu iz jastučnice u koju je trpao zaradu, uzela za hranu, režije i sve ostalo.
Srkala je kavu i listala Stipin “Alan Ford”. Sve brojeve znala je napamet, no svejedno bi je iznova nasmijali. Na frižideru su imali zalijepljenu legendarnu “ Što su to maslac, što je to jaja?” Pomislila je kako bi bez Stipinog biznisa živjeli u potpunom siromaštvu poput ekipe iz cvjećarnice.
Čula je otvaranje vrata njegove sobe i nekoliko glasova. Stipe ih je ispratio do izlaza, pa došao u kuhinju.
“Ej Tonka, kud si se prije vratila?”
Otvorio je frižider, desnom se rukom naslonio na vrata hladnjaka, a lijevom češući muda, primijetio:
“Pa za gospu blaženu, nema ničega u frižideru.”
Tonka je razdraženo ispuhala dim i htjela mu nešto odgovoriti, ali je Stipe nastavio:
“Jesi li mislila u nekakvu spizu, da ti dam nešto love?”
“E znaš da si mogao, ona mi mizerija od socijalnog ne pokrije ni pet dana u mjesecu!”
Eto riješeno, pomislila je razdragano, pogledala na sat, zgrabila novce koje je Stipe stavio na stol i izletjela iz kuće.
Dućan se u međuvremenu skoro ispraznio, nedostajalo je još dvadesetak minuta do zatvaranja. U džepu je stiskala gužvu novčanica, nije ni prebrojila koliko ima, ali svakako dovoljno da mirna obavi kupovinu. Možda da napravi još jedan đirić po dućanu, za svaki slučaj…
Otišla je u dno dućana do kutija s posteljinom, tu je rijetko navraćala i gledala, pa se iznenadila izborom. Pročeprkala je po kutiji i odabrala jednu donju plahtu i jednu navlaku za poplun za Stipu. Nije bilo jastučnice u kompletu, ali je uzela jednu narančastu, sasvim će se lijepo uklapati. Od gležnjača je nakon još jednog isprobavanja ipak odustala, ali je u košaru, uz posteljinu za Stipu, dodala još jednu donju majicu i na pultu za plaćanje s izloga skinula naočale za sunce i bez isprobavanja ih stavila na hrpetinu. Platila je, ostavila gospođi na kasi napojnicu i s dvije iznimno velike plastične vrećice pune do pucanja, krenula natrag prema kući.
Bila je skoro ispred zgrade kada je shvatila da je zaboravila otići po namirnice. Odlučila je prvo skoknuti do stana i ostaviti vreće s robom.
Tiho je otključala da je Stipe ne čuje, ušla u svoju sobu i gurnula vreće ispod kreveta, poslije će ih staviti u “bunker”, jer Stipe bi znao potpuno pošiziti i urlati da će se oboje ugušiti u toj staroj robetini, predbacivati joj da ionako osim u second hand shop ama baš nigdje ne izlazi i da neće iznositi sve te krpe da živi još tri života.
Spustila se do kvartovskog dućančića, kupila dvije kutije cigareta, napolitanke, smrznute mahune, paket jaja, piletinu i kruh, onda se sa blagajne vratila do frižidera i uzela još i paket vakuumiranog sira za sina. Platila je namirnice, pa se, još uvijek u povišenom raspoloženju zbog uspješne kupovine u second hand-u, lakim korakom vratila u stan.
Odložila je sve u frižider, te otišla do sobe rasporediti robu iz one dvije vrećice prije nego se Stipe ponovno ustane. Većinu stvari je slagala u drveni kovčeg na dnu kreveta, neke je komade vješala između odjeće u svom ormaru, ponešto je slagala u ladice nekadašnjeg Stipinog školskog radnog stola, ali sada se činilo da više nema mjesta i ako se dijela stvari ne riješi, u ova se skrovišta više ništa neće moći ugurati.
Uhvatila je nervoza, jer bi se Stipe svaki čas mogao pojaviti na vratima sobe i što bi mu mogla reći? Vratila je stvari natrag u plastične vrećice i gurnula ih nanovo pod krevet, pospremit će ih sve noćas.
Stipi su predvečer došle mušterije, čula je i jednu djevojku. Ponadala se da bi dolazak djevojke mogao biti intimnije prirode, jer do sada nikada nije čula ženski glas iz njegove sobe.
Sjedila je pred televizorom, pritisnula onu ikonicu za mute i osluškivala – smijali su se, osobito djevojka, nekako visoko i grleno. Zamišljala je osobu koja bi pasala uz taj smijeh, pun optimizma i energije. Bilo bi lijepo da Stipe napokon nekog ima. Ona se ne bi miješala, dapače, djevojka bi u njoj imala prijateljicu i saveznicu, možda bi povremeno samo malo ogovarale Stipu, čisto da utvrde odnos, ali sigurna je da bi to bilo kvalitetno partnerstvo između svo troje.
Još je malo posjedila ispred televizije, pa otišla u svoju sobu napraviti generalku.
Za početak je izvadila svu robu iz ormara na krevet, krenula procjenjivati što bi vrijedilo ostaviti, a što donirati u sklonište za beskućnike. Nije ovo bila prva selekcija, radila je to često, kada bi kupila nove stvari, nekih se morala riješiti. Znalo se dogoditi da na hrpu za eliminaciju stavlja stvari koje do tada nije stigla niti obući. To je bila jedna od prednosti second hand-a, da je imala novaca i kupovala po dućanima, vjerojatno bi joj bilo strašno odustati od bilo koje krpice. Ovako još radi i plemenito djelo – daruje beskućnicima.
Iz vrećice na dnu ormara izvukla je krem baloner, malo ga protresla i pažljivo pogledala. Bio je navlas isti kao ovaj koji je jutros kupila. Polegla ih je oba na postelju: ista boja, ista markica na ovratniku, isti broj, jednako dobro očuvani, vjerojatno ih se nekoliko neki trgovački lanac riješio. Sjetila se kako je prije nekog vremena isprobavajući jaknu u second hand-u, bila sasvim sigurna da je tu jaknu u nekom trenutku već nosila, imala je osjećaj da će iz džepa izvući neki predmet koji će joj to i potvrditi.
Neke je komade složila u vrećicu, sutra ujutro će ih ostaviti u skloništu za beskućnike. Ostalo je presložila i nagurala natrag u ormar i kovčeg.
Čula je kako Stipini gosti odlaze, pa se umirila i ugasila svjetlo , nije joj se dalo da joj Stipe sada ulazi u sobu.
Zahvalio je djevojci na kolačima, to je isto čula. Još je čula kako šuška sa posuđem i onda kako zatvara vrata svoje sobe.
Razodjenula se i legla u postelju misleći kako je sutra usrana nedjelja. Nije imala pojma što će raditi cijeli dan. A onda je zaspala.
Ponedjeljak je, iako tmuran i kišan, jedva dočekala. Vikendi su je ubijali, nedjelje se užasavala. Subotnja bi je jutarnja kupovina držala slijedećih nekoliko sati, a onda bi se vrijeme počelo vući kao kroz gusto blato. Televizija bi radila cijeli dan, ona bi na kauču ispred drijemala, tu i tamo pogledala neku seriju, listala stripove, jela. Kratko osvježenje i predah imala bi uz kavu, a vikendom bi popušila dvostruko više nego drugim danima. Sa Stipom se skoro nije ni viđala, on je po danu spavao. Da vikendi traju dulje, vjerojatno bi zapala u tešku depresiju.
Popila je kavu, ispila čašu mlake vode i otišla na toalet. Provjerila je u džepu, nije joj ostalo ništa novca. Prislonila je uho na vrata Stipine sobe, on je tiho hrkao. Znala je već kako bešumno ući, a za svaki slučaj bi u rukama imala nešto prljavog rublja, ako bi se probudio i upitao je što radi. Izvukla je iz jastučnice šačicu novčanica. Bila je toliko krcata zgužvanim novcem, da nema šanse da bi mogao primijetiti koliko nedostaje. Danas bi mogla prvo u dućan po hranu i u mesnicu, a onda na miru do shs-a. Ionako vjerojatno ništa neće kupiti, dan je najviših cijena, ali šetati po dućanu, gledati, isprobavati, to može.
Po planu je obavila kupovinu namirnica, pa krenula u second hand shop. Izdaleka je vidjela da su izlozi prekriveni novinskim papirom i od toga je trenutačno zaboljela glava. Na ulaznim vratima je na bijeli papir sa crvenim prugama, vjerojatno istrgnut iz nekakve bilježnice, crnim flomasterom bila ispisana poruka o zatvaranju dućana, nešto o mogućem preseljenju i o mogućoj adresi. Svejedno je pritisnula kvaku, pokušala ponovno pročitati poruku.
“Ovo nije moguće, pa prekjučer sam bila tu, zašto mi ništa nisu rekli, pa oni nisu normalni!” – govorila je sama sa sobom i pokušavala proviriti unutra. Još jednom je prodrmala kvaku na vratima, pa odustala i krenula prema kući.
Ušla je u sinovu sobu, ne pazeći na uhodani protokol, uzela onaj papirnati pladanj s kolačima koji je prekjučer donijela ona djevojka, sjela ispred televizije i počela jesti. Trava u kolačima počela je brzo djelovati, već nakon prvog je osjetila pospanost i maglicu u glavi. Prebrojila je koliko je kolača ostalo i pokušala dokučiti koliko bi joj dana ta količina mogla potrajati, a onda će ih početi peći sama.