Kategorije
poezija

Kad zatvorim oči, vidim modro- izbor iz zbirke pjesama Snježane Vračar Mihelač

KAD ZATVORIM OČI VIDIM MODRO

do plaže svakog dana
pet uzbrdica tri nizbrdice
makadamom šutiram kamenje
u automobilske gume
prašina se uvlači u uši oči kosu
odbacujem odjeću šugaman i ravno u more
fabio nosi noninu ležaljku i suncobran
vidi se iz daljine kao svjetionik
moje grudi još nisu narasle
prošla bih za dječaka
ali on me primjećuje
nemušti jezik u službi je ljeta
lomi se prilagođava
kao kosa pod težinom soli
parlo inglese e italiano
tata kaže djeca ne nose brigu na leđima
ali nije tako
odrastanje je bolest koja se uvukla u nas
kao u đurđino tijelo dijagnoza
šapuću nonići u hladu
uz bevandu i karte
noga joj je teška poput maslinovog debla
i prošarana žilama pritokama
ne smije na more
po cijele dane leži pod ventilatorom
mi je posjećujemo u večernjim satima
mame šalju kolače i voće
fabijeva bezbrižnost ne zna za dijagnoze
hrli na narančastu bovu
izranja poput mandarine iz vode
dugo se dobacujemo loptom
skačemo za njom
voda nam ulazi u usta i nos
izlazi u obliku smijeha
nećemo priznati jedna drugoj
u fabija smo sve zaljubljene
on odiše lakoćom i izobiljem
u nas se već uvukao nagovještaj sjeta
nije samo đurđa
fabio priča o bejzbolu i gradovima
roditelji ga voze kud poželi
ne mora svakog dana
nositi tešku torbu na trening
a ja odlazim s plaže ranije nego drugi
tri nizbrdice jedna uzbrdica
poslije do kuće još dvije i dvije
fabio skuplja noninu ležaljku i suncobran
od njegovog pogleda moje male grudi se šilje
pred rastanak mi pruža loptu
ispisano ime i broj telefona
ci vediamo la prossima estate
međunarodni su pozivi skupi
i ne znam što bih rekla
naginje se da me poljubi
moje se prijateljice hihoću i bježe

kosa nam se pretvorila u grane
prezrele smokve ljeto je na izdisaju
ne znam da je takvih bezbrižnih
još za prsta jedne ruke
dok drugdje započinje život
rana je jesen u primorskim gradovima najtužnija
čekajući ljeto još 280 puta
pogledom tražim suncobran
i njega nema
i ono dolazi
iz daljine mi maše nona
sto bene grazie
fabio ti abbraccia
ovog je ljeta otišao
na talijansku rivijeru
i naša je đurđa otplovila
ka svom svjetioniku

 

PTICA U MENI

kad sam sama slušam odjeke cipela
tatine su najglasnije
čuju se kao koračnica
mama kaže to je životna snaga
skačem mu s vrata u zagrljaj
virim u njegov ronilački sat
noću prije nego zaspim on priča
o dubinama murini i morskim psima
dok drži knjigu ljubi me u čelo
još se jednom okrene i mahne s dovratka
moja sestra uvijek trči stepenicama
spotiče se baca torbu
starija je i sve zna bolje od mene
s petog kata vidim dizalice
tamo na rivi gdje nastaju brodovi
u njihovim se utrobama sabire buka
mama kaže tako zvoni teški rad
njena su stopala najmekša
vode je nečujno do našeg stana
odaje je tek zvonak pozdrav susjedi
uplašila se guštera koji se uvukao pod suknju
i kad nam je u stan kroz prozor ušla vjeverica
zapetljala se u zavjesu i pokidala je
jedva smo je ulovili i vratili susjedima
mislim da se nikad nije oporavila od šoka
isti stan a sve drugačije
posjetila nas je jednom i lastavica
ptice uvijek biraju prozore stanova
na gornjim katovima
imala je ranjeno krilo
svejedno me izgrebala
privremeno zamijenila nebo
za kartonsku kutiju mojih novih sandala
obula sam ih za prvi dan škole
poslije nije bila toliko divlja
valjda je znala da smo joj usputna stanica
pustili smo je čim se oporavila
papige koje su svraćale nisu bile takve sreće
jedna se srušila čim je dotaknula karnišu
jednoj je prestalo kucati srce u mojoj ruci
točno sam osjetila kad je poskočilo
prije nego se ugasilo
pokopala sam je u dvorištu zgrade
ukrasila cvijećem obilaze je druge ptice
na ulazna vrata nikad ne vodi lepet krila
uvijek samo koraci
penju se skreću lijevo skreću desno
rijetki idu do samog vrha
mama me ne voli ostavljati
kaže da pričam sa sjenkama i tumačim korake
nježna sam i mora me čuvati
ali ja se znam tući
i jača sam od dječaka iz moje zgrade
a ovo sad su koraci tete antonije
kuca mi na vrata i vodi u studio
gdje nastaje radijski program
kaže da sam radoznala a takvu djecu voli
ja volim njene njoke i kako izgovara riječ eter
talijanski joj se šuškavo provlači među slovima

kad nema koraka pričam s galebovima
redovito me obilaze na balkonu ali neće u stan
jedan se ugnijezdio na mom krovu
za jedno jednito jaje mu nudim tatin sat
roditelji mi ne dozvoljavaju kućnog ljubimca
kažu životinje ne vole da im se oduzme sloboda
a ja bih htjela pticu sa snažnim kljunom i krilima
da me nosi gradovima
promatram korake što napuštaju zgrade
trliše i dizalice
mora koje para čelični pramac
i oblake koji sve to nadgledaju

 

SANJIN

bila sam djevojčica marelica sa šlagom
on je pio viski-kolu
devedesete zamračivanja uzbune
znojavi redari u noćnim klubovima
puštaju cure a dečke samo one bez patika
u autu slušamo
kurta cobaina sonic youth
on nosi starke
ali ja molim redara da ga pusti unutra
otkrila sam votku
zajedničko nam je lijepo propadanje
nepripadanje
kad sam ga ostavljala
dvije godine kasnije
rekao je da jedva čeka da ostarim
i budem ružna
udebljati ću se kao i svi
nek zapamtim što mi je rekao
osjećala sam se bolesnom
izjurila iz auta
tako uvijek uoči odlazaka
pomaže samo da se amputiram s tog mjesta
kao napredovala gangrena
koja proždire i zdravo meso
odgristi svoju ruku u nečijoj tuđoj
do jučer mojoj
to se nije moglo okončati lijepo
ja nisam htjela čekati
otići napustiti grad ošišati kosu
poslije i sljedeći grad dječaka
rezala sam sve iz neposlušnih vlasi
vidjela sam ga
samo jednom nakon toga
zaustavio se autom
da me poveze do plaže
na zadnjem sam sjedalu
zabavljala njegovo dijete
znao sam da bi bila dobra majka
kakva pobogu majka mislila sam u sebi
ali on je bio zadovoljan i voljen
tuđ i privlačan
sjetila sam se njegovog divljeg osmijeha
i kako nikad nije naučio
jednom rukom otkopčati grudnjak
gledala sam mu savršenu ušnu školjku
bio je basist u bendu
i najbolji kuhar pudinga
poslije je plovio živio posvuda
sve dok se nije vratio
ali osjećao je uvijek zov mora gradova
relacija je bila kratka vožnja duga
poljubio me u obraz na rastanku
rekao da je sanjao o meni
uvijek je živo sanjao
valjda što je sanjin
i rekao da ću mu zauvijek nedostajati
zauvijek je trivijalna riječ
naučiti ću da nema supstitut
rekao je nikad neću ostariti
prekasno više se nisam opuštala
mjerila sam dubinu bora
uskim hlačama držala pod kontrolom apetit
njegov sin je mahao sa zadnjeg sjedišta
a on je umro u četrdesetoj
na osmrtnici dosadna bijela košulja
ne vidi se raspad i dekadencija
samo osmijeh i piercing na obrvi
možda je smrt već rasla u njemu
kao puding kad se diže na štednjaku
dok ne pokipi
privilegija je umrijeti sa nogu
pred kućnim pragom
upamtio me mladu
sunce kroz šoferšajbu
palilo je moje noge
ljeto se zauvijek protezalo u mojoj kosi


DOLINOM RIJEKE

na dvorištu njene kuće raste mina
označena trokutom od drva
kraj nje je ljuljačka
to je normalno
sve je normalno
ona i ja se vozimo
na sprovod suvlasnika poduzeća
ne poznajem ga
tek sam se zaposlila
dolinom rijeke
do malog groblja
slušamo compay segunda
moje desno stopalo
pruža se kroz prozor
ona puši zadržava dim do smijeha
glava u krilu drži kosu da ne odleti
crvena haljina je neprimjerena za smrt
ali chan chan je po mjeri vjetra
ne znam kako se ponašati u crkvi
svećenik palamudi još malo palamudi
ženi kraj mene
udah-izdah raste među prsima
veliki križ
vrućina se kotrlja niz kožu
odnekud dozuji muha
svećenik govori o toku rijeke
iskaču potočne pastrve
gore se vrte čempresi
kolona kreće ka malom groblju
povlačim rub haljine preko koljena

rasprostire se dolina
najljepša točka za promatranje
dok vrijeme pada na ramena okolnih brda
sjedamo u auto
vozimo se šumom dugo
sve je stalo šutnja lebdi zrakom
nikud ne žurimo
s ove točke
svijet se vrti celuloidnom vrpcom

 

Snježana Vračar Mihelač
Kategorije
Eseji

Dok mi govorimo, život prolazi – ROĐENI U NEDJELJU

(*Ingmar Bergman, Hrvatsko filološko društvo i Disput, 2018; tekst je u izvornom obliku objavljen na književnom portalu ‘Najbolje knjige’)

 

„Rođeni u nedjelju“ je autobiografski roman Ingmara Bergmana, svjetski poznatog i genijalnog filmaša. Prizori iz bračnog života (1974.), Divlje jagode (1957.), Krici i šaputanja (1972.), Fanny i Alexander (1982.), Jesenja sonata (1978.), Persona (1966.), samo su neki od filmova koji nam odmah padaju na pamet kada ga se spomene, a u kojima on tematizira pitanja života i smrti, međuljudskih odnosa, samoće i (be)smisla postojanja. Sjećam se studentskih dana u kojima sam ga ‘otkrila’ i nastavila otkrivati te osjećaja pročišćenja, gotovo katarze nakon svakog njegovog odgledanog filma. No, ono što sam ubrzo shvatila jest da je osjećaj oslobođenosti i razumijevanje koji sam dobivala kroz njegove briljantne filmske dijaloge bio rezerviran samo za nas, gledatelje, dok su likovi u filmovima njime često ostajali netaknuti. Bez obzira na količinu riječi, vrijeme provedeno u raspravama, pokušajima pojašnjavanja sebe i svog dohvaćanja i doživljaja svijeta, ništa se među njegovim likovima bazično nije pomicalo i mijenjalo niti su se oni zbog vremena provedenog u razgovoru približavali. Upravo suprotno, činilo se da ih količina izgovorenog upravo udaljava, kao da su jezici kojima razgovaraju sasvim različiti te da je sa svakom izgovorenom riječi jaz između njih sve veći.

Na tom tragu započinje i ova knjiga. Obiteljska gužva i mnoštvo likova koji su njezin dio, uvijek u pokretu, dijalogu i komunikaciji, u pokušaju nalaženja zajedništva ili onog što bi se nazvalo ‘obiteljskim ozračjem’, završavaju uvijek u jednakoj nepovezanosti i osamljujućoj tjeskobi.

Roman obuhvaća kratko vremensko razdoblje, gotovo samo crticu u njegovom odrastanju, sastavljenu od prizora koji kao da su snimljeni kamerom, jednog ljeta u njegovom ranom djetinjstvu, u kući koju je obitelj Bergman tada unajmila. Mjesto i vrijeme radnje: ljeto, bezbrižnost i opuštenost, neusklađeni su s unutarnjim stanjima likova, njihovom anksioznošću, ljutnjom ili tugom koje to ljeto proživljavaju.

Autor majstorski kroz svakodnevne situacije opisuje odnose između različitih članova obitelji kroz koje je protkana i težina starosti i izgubljenost mladosti, a kroz prisluškivanje (i zamišljanje) razgovora roditelja, prikazuje i njihov kompleksan, ali prvenstveno bolan odnos, zatim konfliktan odnos sa starijim bratom i vrlo nježne osjećaje prema mlađoj sestri.

Sudbine protagonista su potpuno različite ali, Bergman kao da želi reći, posve predodređene, gotovo zapisane u zvijezdama, i nitko im ne može izmaći. Tako stara i bolesna tetka u jednom od noćnih odlazaka na toalet zbog problematične probave i urušavajućeg zdravlja konstatira:

“- Starost je pakao, znaš, mali moj Pu. Potom umreš, a ni to nije nešto zabavno. I svima lakne jer naslijede nešto novaca i komada namještaja. Dobro što je toj babetini konačno došao kraj. Nikada joj ni do koga nije bilo stalo. Zato je i ostala sama! Pa je samo jela dok nije umrla, to je istina. Ali znala je napravito dobro božićno pivo, to joj se ne može poreći.” (str. 52.).

To otvara i Puovo (u romanu se mali Bergman zove Pu) shvaćanje prema smrti, no zapravo su sva njegova pitanja i promišljanja ili barem mnogo njih usmjerena prema njoj kao enigmi koju još nije uspio dešifrirati, a to očajnički želi; prema smrti koja sve čeka, a kojoj prethodi život koji ne mora i najčešće nije ispunjen radošću ili potporom bližnjih.

Otac svećenik svakako pridonosi takvim pitanjima i razmišljanjima. Pred kraj života on napušta vjeru i razvija strah od smrti koji je uz malog Bergmana tu otpočetka; on pokušava uspostaviti komunikaciju s mrtvima, nejasna mu je granica između sna i jave, vjeruje u razna praznovjerja kao ono da ljudi rođeni u nedjelju mogu saznati koliko će dugo živjeti ako u sumrak odu na mjesto na kojem si je netko oduzeo život, a jednom u vrlo dojmljivom snu, od mrtve osobe na upit kada će umrijeti dobiva poruku da će umirati- stalno. “Kad ću umrijeti? Urar razmišlja, a onda se Puu učini da čuje šapat koji je tako nejasan i promukao zbog tih krvavih usta i ukočenih usnica: Stalno. Odgovor na pitanje je: stalno.” (str.67.).

Granice sna i jave, stvarnosti i izmišljenog za malog Bergmana su već od djetinjstva vrlo mutne te se zato snovi, priče o duhovima, mrtvima i  iracionalnim tumačenjima stvarnosti vrlo brzo integriraju u njegov identitet zajedno s religioznim percepcijama svijeta. Sam naslov knjige može nam sugerirati ‘usud’ onoga rođenoga na dan kada može doznati nešto ‘nadrealno’ (kada će umrijeti), nešto što ovom svijetu i životu ne pripada, a zapravo nam na neki način pokazuje i smjer i sudbinu onoga koji će zauvijek titrati na granici mogućeg i nemogućeg, stvarnog i izmišljenog, fantastičnog i racionalnog.

Smrt kao transformacija, kao promjena iz jednog stanja u drugo, ne nužno kao prijelaz iz zemaljskog u nebesko, ako se u to vjeruje, bila je tema i mnogih Bergmanovih filmova (najeksplicitnije možda u Sedmom pečatu (1957.)), a svakako je i tema romana, uz, dakako, njegove konstantne preokupacije odnosima i komunikacijom koja se najjače očituje upravo u šutnji i pokretima.

Središnji odnos ipak je onaj pisca s ocem, mučan odnos, koji Bergman opisuje, kao i sve ostalo, kroz mnoštvo vanjskih događaja i sadržaja kako bi prikrio unutrašnje praznine, razočaranja i krivnje koje u likovima zjape i šire se. Mržnja i krivnja koju osjeća prema ocu nestaju tek mnogo kasnije. “Za mene je mržnja prema ocu postala čudna bolest od koje je jednom, prije beskrajno puno vremena, patio netko drugi- a ne ja.” (str. 62.).

Dakako, Bergmanov je odnos prema ocu mnogo kompleksniji od same mržnje, krivnje ili straha koje je prema njemu osjećajo, te nam on u zanimljivoj završnici romana ipak nudi sliku iz djetinjstva u kojoj su on i otac na povratku s izleta; probušila im se guma na biciklu i pješke nastavljaju dalje, otac grije Pua sa svojim sakoom i njemu je toplo, osjeća očevu toplinu, prisutnost i brigu, sve ono što je otac također bio i zbog čega je Puu bilo nemoguće imati samo neugodne i bolne emocije prema njemu.

“Otac se veselo i prijateljski nasmije, izvuče se ispod bicikla, ustane te utvrdi da je stražnja guma probušena. Ponovno se nasmije i odmahne glavom, čini se da ćemo morati pješice, mali moj Pu. Ostala su još dva i pol kilometra do željezničke stanice. Otac i Pu su mokri, prljavi i blatni. Otac ima ogrebotinu na obrazu. I dalje kiši, i to je hladna kiša. Otac gura uništeni bicikl, a Pu mu pomaže.” (str.107.).

Posebno su zanimljivi dijelovi romana u kojima on preskače iz sadašnjosti romana (ljeta i obitelji u ljetnikovcu) u kasnije razdoblje kada otac već ima 82 godine, udovac je, teško bolestan i razmišlja što se zapravo u njegovom životu događalo, na što se može osloniti svojim sjećanjem i što je shvatio. Pronalazi ženine dnevnike koje je vodila čitavo vrijeme braka i zapanjeno konstatira da je uopće nije poznavao iako je s njom proveo više od pola stoljeća. „- Čitam i čitam. Polako mi postaje jasno da nikada nisam poznavao tu ženu s kojom sam živio više od pedeset godina.“ (str. 88.).

Zastrašujuća je činjenica na koju Bergman time ukazuje, ne samo u ovom romanu već i u gotovo svim svojim filmovima – a to je da duljina ili trajanje nekog odnosa ili možda čak duljina trajanja života ni po čemu ne garantira bolje ‘snalaženje’ ili shvaćanje tog života. U Divljim jagodama se tako primjerice ostarjeli protagonist osjeća posve izgubljeno i osamljeno iako je okružen ljudima i proživio je život u kojem su ga poštovali; u filmu Krici i šaputanja umiranje je vrlo osamljen čin, iako je junakinja okružena svojim sestrama; filmovi Iz života marioneta (1980.) ili Poslije probe (1984.) pokazuju nemogućnost razumijevanja, iako ljubav postoji ili možda baš usprkos tome. Kada mlađa glumica u filmu Poslije probe pita stariju o ocu, ona joj odgovara: „Sve je krivnja, krivnja, krivnja… nisam ništa vidjela osim njega.“ I tu se također može povući paralela između njenog odnosa s ocem i Bergmanovog s njegovim ocem, s kojim pokušava, ali ne uspijeva ostvariti bliskost, uvijek u strahu od toga kako će on reagirati. U jednom od dijelova iz ‘budućnosti’ u romanu Bergman mu to i govori, no otac na to odmahuje u nevjerici jer njegovo je sjećanje očito različito od Puovog.

“- Najteže je bilo što smo se toliko bojali.

– Bojali?

– Bojali smo se očeve ljutnje. Uvijek je dolazila tako naglo da ponekad nismo shvaćali zašto je otac vikao na nas i tukao nas.

– Sad stvarno pretjeruješ.

– Otac je pitao i ja pokušavam odgovoriti.

– Pa bio sam prilično miran i dobar.

– Ne. Bojali smo se očevih izljeva bijesa.” (str. 90.).

Fascinantno je Bergmanovo umijeće da na svega stotinjak stranica ispiše dio obiteljske povijesti toliko precizno i detaljno, opisujući likove s kojima čitatelj neminovno suosjeća u njihovim slabostima, agresijama, tugama i nemogućnostima, toliko životne, slabe i istovremeno jake likove koji, premda su možda živjeli zajedno pola stoljeća i toliko razgovarali i podijelili, i dalje ne znaju ništa jedni o drugima.

” – Ali valjda su otac i majka razgovarali jedno s drugim?

-Da, jesmo. Naravno da smo razgovarali. To jest Karin je govorila. Jer što da ja kažem? Karin je imala toliko ideja kako da promijenimo svoj život. Htjela je da joj odgovorim na pitanja, ali što da joj odgovorim? Karin je rekla da sam lijen. Ne lijen na poslu, nego lijen, ma, razumiješ.” (str. 88.).

I to je zapravo najveći usud, najveća sudbina od svih i, uz smrt, ključna tema kojom se Bergman bavi: nepoznavanje. Ne zbog manjka komunikacije, jer nje nikada ne nedostaje, žamor je uvijek prisutan, ne posustaje, „Dok mi govorimo, život prolazi“, citira on A. P. Čehova (str. 71.), već zato što taj govor nikada ne prelazi u razumijevanje.

Jelena Zlatar Gamberožić
Kategorije
poezija

Mateja Tutiš – “Iz mraka se bježi ravno u kaktus”

(*iz neobjavljenog rukopisa)

tko

radi se o tome
da svakodnevno čišćenje balkona
samo šteti okusnim pupoljcima

svejedno će golubi namjerno čupati bakope

slučajno ili namjerno netko je svejedno pao,
slučajno ili namjerno netko ga je vratio gore
čeona je kost stvorila novi poluotok
na četvrtom katu bez lifta

otada
u razbijenim stvarima čuje se gibanje tla,
previše je humusa za samo jedan svijet

mirno budite
moje šalice,
tanjuri,
na vas će namjerno slijetati ptice
jer potres je ljekovita rutina

 

izgradili smo tavan za suvišnosti iako ih nikada nije ni bilo. bez najfinijeg porculana koji je netaknut sjedio među nama nismo znali kako blistati.

 

 

paraliza sna

čuješ nečije zaigrano “hej”

to se noću podrumski pauk spušta
po tvoje srednje uho

 

avion koji se srušio u ružičnjak iza kuće tražili su dugo susjeda i njezin sin. boeing 747 bez desnoga krila i baterije skrila sam u pijesak i pravila se da sam pilot na otoku más a tierra.

 

tena

žuta papiga igra se svjetla i sjene
nad francuskim ležajem

vratna kralježnica žulja
pod jastukom punim perja

badnjak je,
kosturom ribe načinile smo kovrče
za jedan sasvim običan dan
papiga kljuca prekidač,
fotoni padaju na svaki zamah krila

pitanje sna za sobom povlači
mnoga druga pitanja

išijas još ne zna u kome će provesti noć

 

iz žarulja su se granala mala stabla mandarina. miris bi se proširio prostorijama uvečer oko šest. svjetla smo potajno palili i više no što je bilo potrebno, a pokvarene žarulje skrivali smo pod krevet za slučaj da preko noći ožednimo.

 

da

kako god okreneš, kiša pada s obiju strana
na istoku zalije tuđe biljke
na zapadu poplavi tvoju posteljinu

što god učiniš, želudac boli od loših sjemenki
klijanje krene već od vodokotlića i traje
sve dokle
dopire
kanalizacija

 

u bašči moje majke trideset centimetara pod zemljom stvari su u savršenom redu.

 

 

rozi pulover

život kojeg se želim riješiti
nabacan u ormaru od punog drveta
regenerirao se tijekom svake selidbe

mnoštvo točkica, linija, šavova,
pola desetljeća poliestera,
neuspjeli zagrljaj
i nečija kapa

na dnu su hlače u kojima me zatekao potres

nastanilo ih drugo biće,
preuzevši kovanice od deset i dvadeset
zvecka opušteno
pred svako pranje zubi

kultura grinja ostvarila je monopol
nad second hand vunom

kad god zastanem pred mutnim ogledalom
s ciljem da odškrinem vrata,
netko se smije i preglasno jede

tu i tamo beživotno kihne
u rozi pulover

 

na štriku su šarene gugutke spavale zimski san.

 

gdje

radi se o tome
da život koji preleti mimo očiju
na putu od sobe do kupaonice
nije ništa nalik onome
u zaboravljenoj pećnici

pravim se da sam zaboravila zubni konac
ne bih li ugledala odstupanje u ogledalu
koje se obično pojavi
netom prije nego se zjenice
poslože u rutinu

vratima se kod mene prečesto koketira

mrvi se zid, curi iz štokova,
vješalice padaju glavom prema dolje

iz mraka se bježi ravno u kaktus

mnogo toga raste iz sjemena beskorke

 

dok noću sanjamo riječi koje smo pojeli, mnogo toga raste iz sjemena beskorke.

Kategorije
proza

Mladost

On mi stalno ponavlja da se ne moram bojati. Ali, kako se ne bojati? On je nepredvidiv, on je uzbudljiv; nedopustivo i neoprostivo stariji, čak i za najtolerantnije. I glavni. Vodi igru. A mene to neopisivo pali jer me plaši. Ili me plaši jer me pali. On govori stvari koje ja tek naslućujem, imam ulaz u zabranjen prostor o kojem ne bih smjela ništa znati, ne još. Propuštam detalje koje otkrivaju vršnjaci, ali znam da ću ih lako nadoknaditi. Koncerti na kojima nemam potrebu pjevati, alkohol koji me usporava i guši. Pipkanje po onome što nazivaju prijateljstvom na predugim kavama s previše cigareta. To je mladost – beskorisna buka. Muha koja se zabija posvuda dok pokušava naći izlaz. I ugoda. Dugačak ljetni dan. A ja želim da žulja.

Pa mu dolazim, tim putem. Taj put je kao nacrt i ja se pretvaram u lik iz stripa. Tako je lakše. Hodam preko trave i ceste iz stripa. Osjećam samo strah. Svaki živac u meni treperi. Dolazim do zgrade i ne mogu gutati. A upravo sada trebam biti smirena, ništa ne pokazati. Jer tako to ide, ono što se osjeća ne pokazuje se, a ono čega nema prenaglašava se, proteže, izvikuje s krovova. Dvoumim se pred vratima.

Penjem se stepenicama u zgradi. Ima lift, ali dugo penjanje je dobro. Korak po korak. Odugovlačim, kao do mjesta pogubljenja. Vadim mobitel i biram bezopasan broj. Pričam, a smijeh mi odjekuje praznim hodnikom. Mladost je i smijeh. Beskoristan, prazan smijeh. Približavam se njegovu katu i završavam razgovor. Njegovi susjedi imaju veliku biljku, takvu je imala i moja baka. U hodniku je držala dvije takve biljke, a u stanu ih je bilo još mnogo. O tome je, kao o svemu, brinula sama. Jednom su, prema njezinoj priči, lopovi došli i pozvonili na vrata, predstavljajući se kao majstori. U trenu se dosjetila i počela zazivati muška imena i zatim glasno toptati nogama, dozivajući zamišljene muškarce, sina ili muža. Lopovi su odmah pobjegli, rekla je. To je mogla biti pouka, samo što se kod nje nikada nije znalo. Ispričala bi nešto i ušutjela. Bila je ovisna o pušenju, palila je čikove kad ne bi bilo cigareta. Zamišljala sam kako skuplja čikove s poda, iz pepeljare, i pripaljuje. Imala sam sedam godina i osjećala sam da pretjeruje. Ona je pretpostavljala da mladi vjeruju i to mi je dalo neobičnu prednost.

Ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije, natpis na zidu bode mi oči. Ja ne mogu plesati, ne sada. Iako bih to trebala moći upravo sada, kad imam dvadeset godina. Ne ranije, ne kasnije. Ali ja to ne radim. Strepim. Ujutro, popodne, navečer. Ne znam što je sljedeće, što će on napraviti. Pokorit ću se, toliko znam. Kad bi barem mobitel zazvonio, kad bi se bilo što dogodilo da prekine ovu napetost, kao da čekam nalaz na HIV. Strah zamjenjuje želja za bijegom, za velikim, najvećim bijegom koji je ikada izveden, preko šuma i krovova. U neki kafić, gdje se moji prijatelji pozdravljaju s ‘uživaj’, pozdravom od kojeg mi se povraća. Zašto je mladost vrijeme uživanja? Usputnog seksa po klubovima nakon kojeg nikada ne znaš što točno napraviti, popiti nešto ili jednostavno izaći, dešifriranja tuđih skripata, sviranja gitare na plaži. Uvijek iste pjesme, znaš riječi, svi su dobre volje. Prije ili kasnije, dvoje se počne ljubiti.

Približavam se njegovu stanu. Ne osjećam više ništa. Sve je u meni već umrtvljeno, ukopala sam se negdje gdje sam sigurna, duboko u sebe. Dok zvonim, shvaćam da takvo mjesto ipak ne postoji.

On otvara. Ima bijelu majicu i traperice. Zove me unutra, smije se. Ima guste obrve koje uokviruju zelene oči kakve nikad nisam vidjela. Ne znam trebamo li se zagrliti u hodniku, očekuje li to od mene. U velikom ogledalu preko puta djelujemo skladno, on malo viši od mene, ja… kakva? Pokušava djelovati spontano, ali to je samo pokušaj. Kaže da treba još nešto obaviti i odlazi u kupaonicu. Pitam ga smijem li skuhati kavu. Odlazim do kuhinje i putem prolazim kroz dnevnu sobu. U njoj su tri stola s notama, gitarom i na svakome po jednim kompjutorom. Na jednom su i kondomi. Pitam se je li ih ostavio tamo namjerno, hoće li me pitati: Treba li nam zaštita i što na to odgovoriti? Naravno da treba. Još jedna početnička lekcija mladosti. Zašto onda to nikada ne odgovaram?

Zamišljam ga kako stavlja kondom. Izraz njegova lica ne uspijevam zamisliti. Još malo stojim u sobi i držim paketić u ruci. Možda bih mogla sve kondome baciti kroz prozor, a onda vratiti kutijicu na stol i tražiti zaštitu. Što bi napravio kada bi shvatio da ih nema, bi li nam to bilo smiješno? Ne mogu zamisliti da se zajedno smijemo.

Ulazim u kuhinju i stavljam vodu za kavu. Ne znam pije li kavu sa ili bez šećera, a ne želim ga ometati pitanjima. Čini se da postavljam previše pitanja. Nikome se to ne sviđa. Vjerojatno svi vide više od mene. Kako Mirela pije kavu? Voli li Davor začinjenu hranu? U koliko sati Ines ide na spavanje? Mladost je dobro pamćenje. A ja ništa od toga ne mogu zapamtiti.

On dolazi iz kupaonice i približava mi glavu za poljubac. Čini to žustro i automatski, kao da je dio naše uvježbane svakodnevnice. Uzvraćam poljubac. Mekan je i oštar istodobno. Zatim se odmičem. Želim mu pokazati da ne postoje rituali, ne za nas, ali samo nesigurno stojim na mjestu. U njegovu pogledu vidim nešto promišljeno, pripremu za igru ili možda lov. Osjetim strah od pomisli na flert, zavođenje, prepuštanje, uzmake.

Prelazimo u dnevnu sobu s kavom i pokazuje mi ljubičasti kauč na koji mogu sjesti. On sjeda na fotelju pored. Uzima šalicu i primiče je ustima. Osjećam da mu se neće svidjeti okus i poželim mu izbiti šalicu iz ruke, naglo, kao da sadrži otrov. Tekućina bi se prolila po podu, stolu, njemu, meni. Što bi na to rekao? Bi li se iznenadio ili naljutio? Opet ne uspijevam zamisliti izraz njegova lica.

  • Mirisalo je kao kava – kaže nakon prvog gutljaja i odloži šalicu puno dalje od sebe.

Nasmiješim se i pocrvenim. Pitam se je li sada u redu da ja popijem sve do kraja ili trebam priznati poraz. Neodlučno gledam uokolo i vidim foto album na stolu ispred kauča. Uzimam ga i listam. On, mlad, na nekoj zabavi. Smije se, a prijatelj mu dodaje bocu vina. Zatim on na planini. Mlad, ali i dalje stariji od mene sada. Tražim sliku na kojoj bismo mogli imati približno jednako godina. Na jednoj je fotografiji gol do pasa. Gledam njegovo tijelo. Nije previše mišićavo, ali je snažno. Što je mladost za njega, otvorim usta s pitanjem. Zatim shvatim da je to pitanje suvišno ako ja sjedim pokraj njega, u njegovu stanu. Zato odlučim preformulirati. A i to je mladost. Gaženje po jajima. Strah da bi se moglo pogriješiti, postaviti pogrešno pitanje.

  • Misliš li da te ljudi koje si upoznao u mladosti poznaju bolje nego oni koje si upoznao kasnije?
  • Promijenio sam se. Najbolje me razumiju oni koji me upoznaju sada – odgovara – zapravo, nisam uopće blizak s ljudima iz mladosti – kaže nakon kraće pauze.

Te riječi bude u meni blag nalet entuzijazma. Dakle, moguće je. Prerezati sve veze u bilo kojem trenutku i krenuti dalje, bez osvrtanja. Uzima mi album iz ruke i vraća ga na mjesto.

  • To je vrijeme prošlo – kaže.

Možda. Zašto ga onda drži tako blizu dohvata? Opet prigne glavu za poljubac. Približim lice i osjetim njegov dah. Kako je biti na njegovoj dionici puta, zašto jednostavno ne mogu pričekati i vidjeti?

Ne zatvaram oči. Ne treba vjerovati ljudima koji ne zatvaraju oči dok se ljube, negdje sam pročitala. Zatim se malo odmiče i stavlja mi ruku na bedro. Hladna je, ali dodir je nježniji nego sam očekivala. Gledam njegovu ruku kao neobičnog kukca koji je slučajno sletio na moju nogu. Pomiče je dublje dok skoro sasvim ne nestane ispod moje suknje. Prolaze me trnci i vidim da mi se koža naježila. Uzdišem. Njegov je dodir ugodan i potpuno me prožima. U tom trenutku ne mogu zamisliti ništa važnije od njegove ruke na meni, u meni. Zatvaram oči i osjećam kako se polako opuštam. Zatim ipak podignem glavu i pogled nam se susretne. U njegovim očima nema nježnosti, toliko suprotno njegovu dodiru. Pogled mu je neprobojan. Opuštenost nestaje, kao i ugoda. Ne želim da me dodiruje, da ulazi dublje u mene. Lagano okrećem glavu desno pa lijevo, gledajući ga i dalje u oči, bez osmijeha. On shvaća, prekida pokret, vraća se natrag u fotelju i pali cigaretu. Pričekat će.

Jedno vrijeme samo sjedi i puši, u tišini. Pitam se osjeća li uopće moju prisutnost ili bi iste pokrete radio da me nema ili da je tamo netko drugi. Zatim se diže i pušta glazbu. To je njegova pjesma. Konačno je na svom terenu, u svojoj zoni. Sada mi preostaje samo da se naslonim i smirim. Pričekam da me glazba zanese, možda i smanji napetost, prepolovi pitanja. Ali njegov glas zvuči samo patetično, baš kao i riječi pjesme. Što sada? Gleda me čvrsto, kao da ono što je stvorio mora biti remek-djelo. Pokazao ga je već mnogima; gledali su ga, divili se, pljeskali. To je zanat, zahtijeva godine rada, toliko puta mi je objašnjavao. Padam u procijep između njegova pogleda i pjesme. Držim se rukama za obje strane ponora, ali ne znam kako presuditi.

  • Sviđa mi se? – kažem na kraju.

Rečenica visi u zraku, ali najmanje što mogu jest biti zahvalna. Ako nisam, ako preuzmu moje nedoumice, zastor će se zatvoriti. Predstava je gotova, plaćate na izlazu iz ovog kluba. Kluba za starije.

On otvori vino i natoči mi čašu. Pijemo. Taj ritual djeluje kao priprema tamo gdje pripreme ne treba biti. Zatim priča nešto vrlo slatkorječivo, što ne slušam pozorno. Pretpostavljam da bi to trebalo biti zavođenje, a ono me umara. Vino, glazba, slatkorječivost. Kunderin kič, paravan iza kojeg se skriva smrt. Je li iza ovog zavođenja praznina? Možda bih ga to trebala pitati. Ali, ništa ne govorim. Dio programa s pitanjima gledatelja je gotov. Sada treba odraditi do kraja.

Njegovo mi se lice ponovo približava. Djeluje umorno ili je to jednostavno starost. Konačno, događa se ono što zahtijeva tijelo. Njegovo ili moje? Prepuštam se. Njegovo tijelo je sigurno, žilavo. Brz je. Skida me. Osjećam navalu njegove strasti, ali ta strast nema veze sa mnom, postoji bez obzira i neovisno o meni, širi se i sažima bez povratne reakcije. Udara u nevidljive ograde i vraća se, odjekuje po zidovima. Sasvim sama. Moje tijelo je nesigurno; kao opečeno dobacuje njegove dodire mislima, a one ih odmah prosljeđuju osjećajima. Lete loptice, ali nitko se od njih ne usuđuje pomaknuti. Više nego što mora. Proces se nastavlja, njegove usne utiskuju se posvuda po meni, spuštaju sve niže i niže. Tu sam, prisutna i izdržat ću jer to je sada tako. Nema pravog načina za uzmak.

(Moraš ostati.)

Ali moram i reći. Moram pitati.

(To što ti hoćeš od mene… Ti to što hoćeš od mene…)

  • Što ti to hoćeš od mene?

Ne prepoznajem svoj glas, zvuči duboko i tiho. I prekida protokol. Zašto neki ljudi bolje razumiju red? Znaju kada treba pričati, šaliti se, biti ozbiljan. Obećavam si da ću se do kraja života okruživati samo takvima.

On prestaje i odmiče se od mog tijela. U kutu njegovih usana primjećujem kako se smanjujem.

  • Sve – gleda me – zaljubio sam se u tebe.

U njegovu pogledu vidim kako nestajem.

Konačno, nemam više pitanja. Niti jedno jedino. Osjećam potpuni mir i imam samo jednu izjavnu rečenicu.

  • Nisi.

On me gleda, i dalje se smije. Taj smijeh neće nestati, neće se pojaviti nešto drugo. Zamišljam kako gasi cigaretu i približava mi se s još nečim.

Odjednom, više ne mogu. Zamišljaji nestaju. Dižem se i oblačim, nikad brže. Ako ostanem još jedan trenutak, ugušit ću se. Teret optužbe spušta se iz njegovih očiju na moja ramena. Izlazim. Zatvaram vrata za sobom i jurim niz hodnik. Sve što je u dolasku djelovalo usporeno, sada je ubrzano, kao u starom humorističkom filmu. Već sam na izlazu iz zgrade. Guram vrata i udišem zrak.

Pada snijeg. Sasvim je tiho. Sigurna sam da nigdje nikada nije bilo tako tiho. Osjećam svaki dio tijela. Dotičem svoju kosu. Gledam čizme. Oblačim rukavice. Možda snijeg nikada neće prestati, možda neću naći put kući. Možda su ljudi nestali zauvijek i nikada se više neće vratiti. Ostat ću do kraja ovako, na čistini. U tišini.

(Sama si, sasvim sama. Iz toploga u hladno. Nitko nije uz tebe u ovo gluho doba noći, u ovom mraku, u ovoj jebivjetrini. Mladost je grupa, društvo, ekipa, a ovdje si samo ti i debeli snijeg.)

Aha. I sviđa mi se tako.

Palim cigaretu i vrtim se u snijegu. Sama.

 

(Iz zbirke priča ‘Odjavna karta’, CeKaPe, 2014.)

Jelena Zlatar Gamberožić
Kategorije
Autori

Romana Brolih

Rođena sam u Zagrebu 1972. gdje živim i radim. Završila sam Grafičku školu u Zagrebu.
Poeziju sam objavljivala u Zarezu, Vijencu, časopisu Poezija, na Trećem programu Hrvatskoga radija, Balkanskom književnom glasniku, Trećem trgu, Proletteru, Knjigomatu, Časopisu Re, Književnoj Rijeci,
časopisu Autsajderski fragmenti te na portalima za književnost i kulturu Strane i Metafora, a kratke priče u Časopisu Re, na Trećem programu Hrvatskoga radija i Večernjem listu u kojem je 2004. godine priča „Ko je to došel Cilika?“ osvojila treću nagradu, a 2006. priča „Mjesec dana prije danas“ ušla u uži izbor.
Na 16. međunarodnom susretu izdavača „Put u središte Europe“, održanom u Pazinu 19. – 20.svibnja 2012. za zbirku „ Svemir u prahu“ sam nagrađena sa mjesec dana stipendijskog boravka u Bosanskoj
kući u Vranduku kraj Zenice (sponzori nagrade su Muzej grada Zenice i Gradska biblioteka Zenica).
Nekoliko mi je tekstova uglazbljeno, a neke sam pisala na glazbu.
2011. objavljena mi je prva zbirka poezije „Svemir u prahu“ (Stajergraf). 2016. objavljena mi je druga zbirka poezije „Tvoja mama ima dečka“ (Semafora). 2019. objavljena je treća zbirka poezije „Zapinjemo“ (Hena com).

Romana Brolih