Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

(*Ingmar Bergman, Hrvatsko filološko društvo i Disput, 2018; tekst je u izvornom obliku objavljen na književnom portalu ‘Najbolje knjige’)

 

„Rođeni u nedjelju“ je autobiografski roman Ingmara Bergmana, svjetski poznatog i genijalnog filmaša. Prizori iz bračnog života (1974.), Divlje jagode (1957.), Krici i šaputanja (1972.), Fanny i Alexander (1982.), Jesenja sonata (1978.), Persona (1966.), samo su neki od filmova koji nam odmah padaju na pamet kada ga se spomene, a u kojima on tematizira pitanja života i smrti, međuljudskih odnosa, samoće i (be)smisla postojanja. Sjećam se studentskih dana u kojima sam ga ‘otkrila’ i nastavila otkrivati te osjećaja pročišćenja, gotovo katarze nakon svakog njegovog odgledanog filma. No, ono što sam ubrzo shvatila jest da je osjećaj oslobođenosti i razumijevanje koji sam dobivala kroz njegove briljantne filmske dijaloge bio rezerviran samo za nas, gledatelje, dok su likovi u filmovima njime često ostajali netaknuti. Bez obzira na količinu riječi, vrijeme provedeno u raspravama, pokušajima pojašnjavanja sebe i svog dohvaćanja i doživljaja svijeta, ništa se među njegovim likovima bazično nije pomicalo i mijenjalo niti su se oni zbog vremena provedenog u razgovoru približavali. Upravo suprotno, činilo se da ih količina izgovorenog upravo udaljava, kao da su jezici kojima razgovaraju sasvim različiti te da je sa svakom izgovorenom riječi jaz između njih sve veći.

Na tom tragu započinje i ova knjiga. Obiteljska gužva i mnoštvo likova koji su njezin dio, uvijek u pokretu, dijalogu i komunikaciji, u pokušaju nalaženja zajedništva ili onog što bi se nazvalo ‘obiteljskim ozračjem’, završavaju uvijek u jednakoj nepovezanosti i osamljujućoj tjeskobi.

Roman obuhvaća kratko vremensko razdoblje, gotovo samo crticu u njegovom odrastanju, sastavljenu od prizora koji kao da su snimljeni kamerom, jednog ljeta u njegovom ranom djetinjstvu, u kući koju je obitelj Bergman tada unajmila. Mjesto i vrijeme radnje: ljeto, bezbrižnost i opuštenost, neusklađeni su s unutarnjim stanjima likova, njihovom anksioznošću, ljutnjom ili tugom koje to ljeto proživljavaju.

Autor majstorski kroz svakodnevne situacije opisuje odnose između različitih članova obitelji kroz koje je protkana i težina starosti i izgubljenost mladosti, a kroz prisluškivanje (i zamišljanje) razgovora roditelja, prikazuje i njihov kompleksan, ali prvenstveno bolan odnos, zatim konfliktan odnos sa starijim bratom i vrlo nježne osjećaje prema mlađoj sestri.

Sudbine protagonista su potpuno različite ali, Bergman kao da želi reći, posve predodređene, gotovo zapisane u zvijezdama, i nitko im ne može izmaći. Tako stara i bolesna tetka u jednom od noćnih odlazaka na toalet zbog problematične probave i urušavajućeg zdravlja konstatira:

“- Starost je pakao, znaš, mali moj Pu. Potom umreš, a ni to nije nešto zabavno. I svima lakne jer naslijede nešto novaca i komada namještaja. Dobro što je toj babetini konačno došao kraj. Nikada joj ni do koga nije bilo stalo. Zato je i ostala sama! Pa je samo jela dok nije umrla, to je istina. Ali znala je napravito dobro božićno pivo, to joj se ne može poreći.” (str. 52.).

To otvara i Puovo (u romanu se mali Bergman zove Pu) shvaćanje prema smrti, no zapravo su sva njegova pitanja i promišljanja ili barem mnogo njih usmjerena prema njoj kao enigmi koju još nije uspio dešifrirati, a to očajnički želi; prema smrti koja sve čeka, a kojoj prethodi život koji ne mora i najčešće nije ispunjen radošću ili potporom bližnjih.

Otac svećenik svakako pridonosi takvim pitanjima i razmišljanjima. Pred kraj života on napušta vjeru i razvija strah od smrti koji je uz malog Bergmana tu otpočetka; on pokušava uspostaviti komunikaciju s mrtvima, nejasna mu je granica između sna i jave, vjeruje u razna praznovjerja kao ono da ljudi rođeni u nedjelju mogu saznati koliko će dugo živjeti ako u sumrak odu na mjesto na kojem si je netko oduzeo život, a jednom u vrlo dojmljivom snu, od mrtve osobe na upit kada će umrijeti dobiva poruku da će umirati- stalno. “Kad ću umrijeti? Urar razmišlja, a onda se Puu učini da čuje šapat koji je tako nejasan i promukao zbog tih krvavih usta i ukočenih usnica: Stalno. Odgovor na pitanje je: stalno.” (str.67.).

Granice sna i jave, stvarnosti i izmišljenog za malog Bergmana su već od djetinjstva vrlo mutne te se zato snovi, priče o duhovima, mrtvima i  iracionalnim tumačenjima stvarnosti vrlo brzo integriraju u njegov identitet zajedno s religioznim percepcijama svijeta. Sam naslov knjige može nam sugerirati ‘usud’ onoga rođenoga na dan kada može doznati nešto ‘nadrealno’ (kada će umrijeti), nešto što ovom svijetu i životu ne pripada, a zapravo nam na neki način pokazuje i smjer i sudbinu onoga koji će zauvijek titrati na granici mogućeg i nemogućeg, stvarnog i izmišljenog, fantastičnog i racionalnog.

Smrt kao transformacija, kao promjena iz jednog stanja u drugo, ne nužno kao prijelaz iz zemaljskog u nebesko, ako se u to vjeruje, bila je tema i mnogih Bergmanovih filmova (najeksplicitnije možda u Sedmom pečatu (1957.)), a svakako je i tema romana, uz, dakako, njegove konstantne preokupacije odnosima i komunikacijom koja se najjače očituje upravo u šutnji i pokretima.

Središnji odnos ipak je onaj pisca s ocem, mučan odnos, koji Bergman opisuje, kao i sve ostalo, kroz mnoštvo vanjskih događaja i sadržaja kako bi prikrio unutrašnje praznine, razočaranja i krivnje koje u likovima zjape i šire se. Mržnja i krivnja koju osjeća prema ocu nestaju tek mnogo kasnije. “Za mene je mržnja prema ocu postala čudna bolest od koje je jednom, prije beskrajno puno vremena, patio netko drugi- a ne ja.” (str. 62.).

Dakako, Bergmanov je odnos prema ocu mnogo kompleksniji od same mržnje, krivnje ili straha koje je prema njemu osjećajo, te nam on u zanimljivoj završnici romana ipak nudi sliku iz djetinjstva u kojoj su on i otac na povratku s izleta; probušila im se guma na biciklu i pješke nastavljaju dalje, otac grije Pua sa svojim sakoom i njemu je toplo, osjeća očevu toplinu, prisutnost i brigu, sve ono što je otac također bio i zbog čega je Puu bilo nemoguće imati samo neugodne i bolne emocije prema njemu.

“Otac se veselo i prijateljski nasmije, izvuče se ispod bicikla, ustane te utvrdi da je stražnja guma probušena. Ponovno se nasmije i odmahne glavom, čini se da ćemo morati pješice, mali moj Pu. Ostala su još dva i pol kilometra do željezničke stanice. Otac i Pu su mokri, prljavi i blatni. Otac ima ogrebotinu na obrazu. I dalje kiši, i to je hladna kiša. Otac gura uništeni bicikl, a Pu mu pomaže.” (str.107.).

Posebno su zanimljivi dijelovi romana u kojima on preskače iz sadašnjosti romana (ljeta i obitelji u ljetnikovcu) u kasnije razdoblje kada otac već ima 82 godine, udovac je, teško bolestan i razmišlja što se zapravo u njegovom životu događalo, na što se može osloniti svojim sjećanjem i što je shvatio. Pronalazi ženine dnevnike koje je vodila čitavo vrijeme braka i zapanjeno konstatira da je uopće nije poznavao iako je s njom proveo više od pola stoljeća. „- Čitam i čitam. Polako mi postaje jasno da nikada nisam poznavao tu ženu s kojom sam živio više od pedeset godina.“ (str. 88.).

Zastrašujuća je činjenica na koju Bergman time ukazuje, ne samo u ovom romanu već i u gotovo svim svojim filmovima – a to je da duljina ili trajanje nekog odnosa ili možda čak duljina trajanja života ni po čemu ne garantira bolje ‘snalaženje’ ili shvaćanje tog života. U Divljim jagodama se tako primjerice ostarjeli protagonist osjeća posve izgubljeno i osamljeno iako je okružen ljudima i proživio je život u kojem su ga poštovali; u filmu Krici i šaputanja umiranje je vrlo osamljen čin, iako je junakinja okružena svojim sestrama; filmovi Iz života marioneta (1980.) ili Poslije probe (1984.) pokazuju nemogućnost razumijevanja, iako ljubav postoji ili možda baš usprkos tome. Kada mlađa glumica u filmu Poslije probe pita stariju o ocu, ona joj odgovara: „Sve je krivnja, krivnja, krivnja… nisam ništa vidjela osim njega.“ I tu se također može povući paralela između njenog odnosa s ocem i Bergmanovog s njegovim ocem, s kojim pokušava, ali ne uspijeva ostvariti bliskost, uvijek u strahu od toga kako će on reagirati. U jednom od dijelova iz ‘budućnosti’ u romanu Bergman mu to i govori, no otac na to odmahuje u nevjerici jer njegovo je sjećanje očito različito od Puovog.

“- Najteže je bilo što smo se toliko bojali.

– Bojali?

– Bojali smo se očeve ljutnje. Uvijek je dolazila tako naglo da ponekad nismo shvaćali zašto je otac vikao na nas i tukao nas.

– Sad stvarno pretjeruješ.

– Otac je pitao i ja pokušavam odgovoriti.

– Pa bio sam prilično miran i dobar.

– Ne. Bojali smo se očevih izljeva bijesa.” (str. 90.).

Fascinantno je Bergmanovo umijeće da na svega stotinjak stranica ispiše dio obiteljske povijesti toliko precizno i detaljno, opisujući likove s kojima čitatelj neminovno suosjeća u njihovim slabostima, agresijama, tugama i nemogućnostima, toliko životne, slabe i istovremeno jake likove koji, premda su možda živjeli zajedno pola stoljeća i toliko razgovarali i podijelili, i dalje ne znaju ništa jedni o drugima.

” – Ali valjda su otac i majka razgovarali jedno s drugim?

-Da, jesmo. Naravno da smo razgovarali. To jest Karin je govorila. Jer što da ja kažem? Karin je imala toliko ideja kako da promijenimo svoj život. Htjela je da joj odgovorim na pitanja, ali što da joj odgovorim? Karin je rekla da sam lijen. Ne lijen na poslu, nego lijen, ma, razumiješ.” (str. 88.).

I to je zapravo najveći usud, najveća sudbina od svih i, uz smrt, ključna tema kojom se Bergman bavi: nepoznavanje. Ne zbog manjka komunikacije, jer nje nikada ne nedostaje, žamor je uvijek prisutan, ne posustaje, „Dok mi govorimo, život prolazi“, citira on A. P. Čehova (str. 71.), već zato što taj govor nikada ne prelazi u razumijevanje.