Kategorije
proza

Ples

 

On pleše. Prije njega odgledala sam već četiri nastupa, nakon njega slijedi još jedan, ali svima je jasno tko će biti pobjednik. Dok pleše, gleda u mene prodorno, svojim žeravicama. Ne smijem se pomaknuti jer znam da bi ga to dekoncentriralo. Ne smijem čak ni trepnuti. Oči mi se pune suzama. Trup i glava su mu sasvim mirni, kreće se samo nogama i rukama, u svim smjerovima. To je njegov ples, njegova improvizacija, njegovi tokovi nad kojima nitko nema kontrole, pa ni on.

Sam je s vatrom.

– Naša vatra je to, draga – kaže uvijek kada mu spomenem plamen koji vidim u njemu. – Sjećaš li se kad smo radili predstavu?

Oko njega plešu još tri plesačice. Mlade su, gipke i lijepe. Ali ne gledam u njih. Mislim da ih nitko ne primjećuje, svi su koncentrirani samo na njega. On ispunjava čitav prostor, proždire ga i kovitla poput oluje. Njegovi pokreti su pokreti borbe na život ili smrt, pretvara se u njih i u tim trenucima ne postoji ništa drugo. On nema mjere. Mjera je za običnjare, kaže.

Slijedi ga prodoran pljesak dok silazi sa široke bine. Natjecanje u dobnoj skupini od dvadeset do dvadeset i pet godina gotovo je i on se lagano kreće kroz zrak, kao da lebdi, prema meni. U sljedećem trenutku već mi je vrlo blizu. U gužvi smo, sajam je u punom jeku. Ljudi prolaze pored nas, pričaju i guraju se. Odvlači me do improviziranog zida od kartona na kojem su zalijepljene publikacije jedne od izdavačkih kuća koje na sajmu prodaju svoje knjige. Crven je i mokar, a njegove oči isijavaju.

– Draga, imam dobre vijesti! Psijihatru se trebam javljati samo mjesec dana! Nakon što pokažem kajanje i slična sranja, slobodan sam.

Maše rukama ispred mene u žaru objašnjavanja.

– Dobro je, ali moraš ipak dopustiti da ti pomognu, nemoj samo glumiti krivnju – upozoravam ga smiješeći se.

Njegov entuzijazam čini mi se u ovom trenutku ispravan. Svakome se može dogoditi nešto čudno. Činilo mu se da su ljudi oko njega opasni? Kome se to nikada nije učinilo neka baci prvi kamen. Napao je prolaznika za kojeg je mislio da mu prijeti? To je bilo previše, naravno, ali ostali prolaznici su brzo reagirali i, što je najvažnije, nitko nije bio povrijeđen. Radilo se o nesporazumu. Njegovoj hipersenzibilnosti. Učinilo mu se da će mu prolaznik učiniti nešto nažao, da mu pokazuje prijeteće znakove. Uostalom, tko se nikada nije našao u osjetljivom razdoblju?

Hodala sam gradom pokušavajući se staviti u njegovu kožu. Vidjeti ljude zlima. Demonizirati. Svatko je mogao biti takav u nekoj situaciji, izgubiti se, pojačati svoju mračnu stranu na ljestvici užasa. Da sam to činila dovoljno dugo, sigurno bi se dogodilo i meni – pomislila bih da mi prijeti opasnost.

– Znam, znam. Ne brini. Izvest će me na pravi put.

Namiguje mi i znam da je bolje prestati s bilo kakvim upozorenjima.

– Psihijatar mi propovijeda sto na sat. Želi mi uvaliti svakakve lijekove, ali ne dam se. Kaže da su sve moje ideje o svijetu pogrešne, da je to ključno obilježje moje bolesti. Ali nisu, ne mogu biti. Ti to barem znaš.

S propovijedima ima poseban problem. Reci mi sve što hoćeš, brutalno koliko hoćeš, ali ne omalovažavaj me s pametovanjima, govorio bi često. Filmove je birao po sličnom ključu: ovaj redatelj mi se sviđa. Ne misli da je gledatelj debil. Više sam voljela redatelje koji su jasnije objašnjavali stvari, ali nisam mu to rekla. Zaključci koje je izvlačio iz filmova zbunjivali su me, ali on sam bio je jedina stvar koja me nikada nije zbunjivala.

Dolazio je uvijek kada sam ga zvala, a zvala sam ga stalno, svako malo. On – moj najbolji prijatelj, vječni prijatelj, ogledalo u kojem sam se ogledala, bez kojeg nisam znala tko sam. Bio je kraj mene bez puno riječi i uvijek mi se činilo da tjera demone iz mog ormara, ispod mog kreveta.

Bili smo tada ni dovoljno stari ni dovoljno mali, negdje između; dvanaest godina, i stvarno sam se bojala. Bojala sam se kao nikada dotad i kao nikada poslije toga.

Nije bilo nikoga uz mene, ne zapravo, a tama je bila toliko gusta da nisam vidjela izlaza. Bolovala sam od bolesti koje su nesmiljeno oslabljivale moj imunitet i nad kojima nisam imala nikakve kontrole. Držale su me podalje od škole tjednima, a kada bih se vraćala, nisam nikoga poznavala. Stvari su se prebrzo mijenjale, a još brže moji školski kolege. Nisam ni s kim pričala, iako sam neumorno smišljala priče, ali boraveći u svjetovima različitim od svjetova svih onih koje sam poznavala. Debeli zastor između mene i svijeta, mene i drugih, mogao je pomaknuti jedino on. On, koji nije bolovao ni od čega, koji iz škole nije izostajao, ali također ni s kim nije provodio vrijeme osim sa mnom. Promatrao je.

Znala sam što se priča o meni. Tiho, između mojih roditelja i po školskim hodnicima. Znala sam kako me gledaju i izbjegavaju, činilo se da nosim natpis kako me je prvo potrebno dobro odmjeriti, a onda me u širokom luku zaobići. Nisam kriva! htjela sam vikati. Ne znam što da radim i kako da se ponašam, kako se treba ponašati i smijati i kretati po vašoj školi. Naučite me! Ali nije bilo pomoći. Svi su predobro poznavali pravila koja su meni izmicala. Sjedila sam u zadnjoj klupi i promatrala ih. Pokušavala sam upiti njihove frizure i pokrete. Dizanje ruke na satu i spremanje stvari u torbu nakon sata. Pljuvanje po pločniku koje je postajalo popularno. Trebalo je savladati toliko sitnica da nisam znala odakle početi. Sama, u sobi, u svojoj bolesti, izolirana od njih, zapisivala bih što sve moram naučiti, dok me iznutra izjedala neobična vrućica. Vrućica koja kao da je moj mozak mljela u mješavinu u kojoj se više nisam snalazila, koja je moje misli i osjećaje činila nelogičnima i neprepoznatljivima. Strah je bio duboko u meni, kao i vrućica. Oblijevali su me naizmjence, u valovima.

 

Taj put došao je do mene kasno. Mrak se već nadvio nad naše naselje, praćen glasnim lavežom. Bila sam, kao i uvijek, sama. Čekala sam da dođe. Nije ništa rekao na ulazu. Pogledao me, izvadio kazetu iz džepa i pustio glazbu. Bila je to najvedrija glazba koju sam ikada čula. A zatim mi je rekao što da radim, kako da se krećem. On je zapovjedio, a ja sam se uronila u glazbu, uprla u pokrete koje mi je pokazao, u tu, na licu mjesta osmišljenu koreografiju, ples s malom loptom koju mi je dodao da udaram njome u ritmu dok je on udarao drugom, svojom lopticom. Kretnje su mu postajale sve brže, praćene ubrzavanjem ritma glazbe. I moje su se ubrzale. U moje je udove ušlo nešto tekuće. Osjetila sam se slobodnom, prvi put. Slobodnom od praznine koja je vrebala iz svakog kutka velikog i skupo uređenog stana; od laštenja lampi krpama koje sam pronalazila u ormaru; glancanja stolova sredstvima za staklo; slaganja stripova po abecednom redu i presavijanja odjeće toliko puta da sam znala napamet svaki nagib. Od crtanja. Čitanja. Gledanja kroz prozor. Pitanja kada će to prestati, gdje je izlaz. Tjedan dana prije toga, uzela sam očev brijaći pribor i obrijala obje noge. Snažne dlake koje su nakon toga počele probijati govorile su mi da sam učinila nešto pogrešno. Sljedećeg dana, uzela sam nekoliko gutljaja majčinog vina. Ništa mi nije govorilo.

Nitko mi ništa nije govorio, čak ni roditelji, u rijetkim trenucima kada su bili kraj mene.

Nitko, osim njega.

Moj bezvučni tunel, moju turobnu komoru samoće ispunio je zvukom. Lopticom je zabijao život u pod. Udarao je njome na najprecizniji način, točno u ritmu, a zatim je započeo plesne pokrete. Dok ih nisam vidjela, nisam poznavala adrenalin. Ritam udaraca podsjetio me na ritam srca koje se iz ravne crte mrtvila na aparatu vraća u budnost. Osjetila sam čudnu koncentraciju, kao da prvi put stvari vidim onakvima kakve jesu, bez debele zavjese koja me od njih uvijek udaljavala.

Glazba koju smo pustili uskoro se uskovitlala oko nas kao prašina. Prkosio je njome svemu što me do tada proganjalo, smijući se.

– Ti sjedni tamo, ja ću tu, i čim počne ritam, digni se i kreni. Snimit ću ples kamerom, to će biti naša najbolja snimka – rekao je.

Nemam prijatelja i ništa ne razumijem, a u glavi mi je čudna kaša, htjela sam mu reći.

Znam, pusti, osjeti ritam, nije bitno, samo zamišljaj svijet u kojem smo nas dvoje, sami, i bit će crveno, ne samo na trenutak, bit će crveno za vječnost, ako uspijemo, odgovorio bi mi da sam to rekla.

Uzeo je lopticu i krenuo s njom prema meni, bacio ju je, a ja sam je uhvatila i vratila mu svoju, sve u letu, kao da smo vježbali danima. U tom je trenutku bio duboko koncentriran na svoje disanje i otkucaje. Njegove oči sam, u takvoj vatri kao dvije žeravice, vidjela prvi put i osjetila sam sve što je u njemu gorjelo. Odjednom sam bila istrgnuta iz sebe, izbačena iz kože i nasukana na obali.

Bila sam bolesnik u krevetu nakon bolesti koja je predugo trajala, pa nitko još uvijek ne zna hoću li se izvući.

Osjetila sam čudnu zavist, prvi put, zbog načina na koji je plesao: sam. Zbog toga kako mu nitko nije trebao, dok su meni bili potrebni svi: stariji i vršnjaci, spasioci i učitelji. Nije mu bila potrebna eksplozija poljubaca za kojom sam ja potajno žudjela, a svejedno ih je, bila sam sigurna, imao snage dati.

Potrgali smo lampu u plesu i trebalo je prestati. Umorili smo se i, dok nam se znoj cijedio niz leđa, upalili smo stropno svjetlo i sjeli, zajapureni i sretni.

Od nas dvoje, bila sam sigurna da ću loše završiti ja.

Ali sljedećeg jutra, moja čudna, netjelesna vrućica je nestala, a misli su mi postale sasvim bistre.

Dan nakon toga, vratila sam se u školu, odlučna prilagoditi se.

Nije prošlo ni mjesec dana, ušla sam u malu grupu. Učinila sam što je bilo potrebno. Nije bilo tako teško.

Gledao me danima, sa svog crvenog bicikla, sa sigurne udaljenosti. U njegovom pogledu vidjela sam razočaranje i radoznalost, kao da nije siguran na koji način sam uspjela probiti opnu između sebe i svijeta, a zanimalo ga je. Ni ja nisam znala kako sam to učinila, znala sam samo da je bilo nužno, ako nisam željela da se smrtna vrućica vrati.

– Dođi s nama – pozvala sam ga. – Zabavno je, vidjet ćeš. Nisu tako loši.

– Javi se poslije – rekao je i odpedalirao dalje.

Nije ušao ni u kakvu grupu ni društvo, nikada.

Sada me, nasred sajma, zajapuren, gleda nestrpljivo i uzbuđeno.

– Moram ti ovo ispričati. Dogodilo se nešto sjajno! Moja susjeda, ona koja živi preko puta i o kojoj ti stalno pričam, jučer je izašla iz stana pola sata kasnije nego inače! To je bila njezina poruka meni. Njezin brat za kojeg sam ti rekao da je stalno maltretira, izašao je prije nje! Znaš li što to znači? Ja sam znao. Sišao sam i čekao da se on vrati. Znao sam da će se vratiti prvi jer je prvi izašao. Mislim, nisam nikada vidio da je maltretira, ali siguran sam da je to radio. Svaku večer je navlačio zavjese točno u sedam sati. Što misliš, zašto je to radio točno tada, ha? Uglavnom, čekao sam ga kraj stepenica, odmah do podruma. Vrata od podruma je ostavila otvorena, tako da mi je sve olakšala. Sigurno ih je ostavila ona. Pozvao sam ga dok je čekao lift i, naravno, odazvao se. Kreten. Čim je sišao u podrum, pretukao sam ga s letvom koju mi je ostavila tamo. Morala ju je ostaviti ona, tko drugi? Pao je već nakon prvog udarca! Zamisli, kakav slabić! Sve je bilo tako jednostavno, kao u snu. Sad će mi biti zahvalna, znam. Sigurno će me konačno i pozdraviti i upoznati se sa mnom!

U mozgu mi se javlja kaša iz djetinjstva koju tako dugo nisam doživjela. Klizim niz kartonski zid prema dolje. Pred očima mi titra čudan mrak, bljeskovi i ritam loptice koju je zabijao u pod i koja je odskakala gore-dolje dok smo plesali u tami, svatko u svom ritmu.

U istom ritmu, publika sada skandira njegovo ime. Plješću, sigurno zato što je dobio prvu nagradu, pomislim. On ništa ne čuje. Široko se nasmiješi, zagrli me i malo pridigne.

– Taj brat je bio bahat, sve i da ju nije fizički zlostavljao. Jednom, dok smo bili mali,  nije te pozdravio u dućanu, sjećaš se? Sve je karma, draga, uvijek ti govorim. Život je nepravedan: netko ga proživi u potpunom blagostanju, ima sve što poželi, dok netko drugi izađe na cestu i udari ga auto. Ali sve na kraju dođe na svoje.

Naginje se bliže prema meni i uskoro su nam lica blizu kao u trenutku prije poljupca.

– Ponekad, naravno, treba i karmi pomoći da ispravi stvari.

Gleda me dok mu oči prelaze u crno.

– Neki ljudi su kao udice. Hodaš pažljivo, ne ometaš ih, ali oni se svejedno zakače o tvoj obraz, ruku ili nogu, ponekad grlo. Nešto im kažeš, s najboljom namjerom, a oni te dokače i otkinu ti komad mesa. Kao onaj prolaznik koji me pitao koliko je sati. Koliko je sati, ha? To pitanje je bilo prijetnja. Želio je reći da nemam vremena, da će krenuti na mene. Morao sam ga udariti. To je bila čista obrana. Znaš to. Znaš kako je tebi bilo kad smo bili mali. Svi su te maltretirali. Mislili su da si luda. Znao sam to.

Muškarac iz publike prilazi nam i govori mu nešto u uho. On djeluje uznemireno, ali zatim mu lice zasja. Opet se okrene prema meni, ovaj put sa širokim osmijehom.

– Draga, pobijedio sam! Pa to je genijalno! Evo, karma, o tome ti govorim!

Zatvaram oči i duboko udišem. Kako bi bilo biti slijepa? Čuti samo zvukove i osjetiti blago treperenje oko sebe, kao krila. Mir, bez podražaja svjetla i sjene. I dodire, ponekad, ako bih imala sreće.

Čujem njegov glas, usne su mu i dalje sasvim blizu mojih. Šapće mi.

– Nemoj biti tužna. Znam da si protiv nasilja, ali znaš da ja razumijem karmičke znakove bolje od većine. Nismo li pola života proveli smišljajući znakove, ti i ja? Naš ples, naša koreografija. Sve je imalo smisla, sada to znam. Nakon te večeri si se uklopila. Konačno sam shvatio zašto. Zato što prijatelje treba držati blizu, ali neprijatelje još bliže. Bravo, draga. Naizgled si postala dio njih, ali mrzila si ih. Znao sam to. Ti si toliko bolja od njih, toliko inteligentnija. Radili su debila od tebe, kao što redatelji rade od gledatelja. Sve će ih snaći ono što zaslužuju, odlučio sam to još vrlo davno, dok smo plesali. I to onda kada najmanje očekuju.

Još uvijek držim oči zatvorene, dok oko njega čujem komešanje i znam da mora krenuti. Čini mi se da odlazi, ali zatim se okrene, vrati i prošapće. Osjećam njegov dah na licu.

– Nikada ti više neće biti kao onda, obećajem ti. Sve ću srediti. Već sam počeo. Samo polako.

Konačno otvaram oči. Sve je još uvijek isto kao kad sam ih zatvorila. Šarenilo, ljudi i glasovi me obliju dok shvaćam da su mi usta puna pamuka i da ne mogu progutati slinu.

On trči prema pozornici i ljubi se s voditeljicom natjecanja iz svoje dobne skupine.

Čujem pljesak dok kreće podjela nagrada. Ne vidim voditeljicu, publiku, ostale natjecatelje. Gledam samo u njega.

Oduvijek.

 

(Iz zbirke priča ‘Ticala’, HENA COM, 2016.)

Jelena Zlatar Gamberožić
Kategorije
Autori

Hrvoje Kovačić

Hrvoje je mladi pisac pred kojim je, nadam se, uspješna karijera. Odlaskom u penziju upisao je tečaj kreativnog pisanja u CKP-u Zagreb, a koji je vodio gospodin Zoran Ferić. Tamo je dobio, ne samo veliki poticaj za pisanje, već i kolege sa kojima i danas održava kontakte. Ima tek 66 godina, a sa 63 je napisao i štampao svoju prvu knjigu. S obzirom na reakcije članova obitelji, knjiga je doživjela veliki uspjeh. Nakon prve knjige krenuo je u pisanje druge, možemo reći autobiografske, koja je praktično završena. A onda, jednog lijepog jesenskog dana, saznao je da boluje od neizlječive bolesti. Nakon turbulentne faze, uvidio je da mu je dijagnoza donijela, kao čovjeku, i neke pomake u pozitivnom smjeru. Jednog drugog lijepog jesenskog dana se oprostio sa dotadašnjim Hrvojem i krenuo sa svojim novim suputnikom, mr. Parkinsonom, pisati knjigu finala svojega života.

 

Hrvoje Kovačić
Kategorije
proza

Parkinson život

(Autor: Hrvoje Kovačić)

6.1.2023.

 Dobar dan, mr. Parkinson. Lijepo je krenuo dan. Standardno drhtanje desne ruke. Malo kočenje, ali za sada se to događa sporadično, pa ne pridajem previše pažnje tome. Javljaju se ljudi i pričaju sa mnom o mojoj dijagnozi. Interesantna je ta želja ljudi da na neki način izraze sućut bolesnoj osobi, ali ne žele pisati o tome. Kao da je bolest sramota. Svi se zadržavaju u ilegali, domeni sigurne priče, okolnim pitanjima tipa jeste dobro, kada ideš na Pag, kako nam je bilo lijepo kod vas na Mrežnici….Nitko da direktno pita: Imaš neizlječivu bolest, reci kako se osjećaš, dokle ćeš…. itd. Ljudi bolest nije sramota!

Onda iznenada mr. Parkinson i ja doživimo šok. Jedna osoba, koju znam još iz gimnazijskih dana, koja mi je u životu mnogo pomogla, s kojom sam dijelio mnoštvo nedoumica i mislio da ju dobro poznajem jako me razočarala. Nazovimo tu osobu Aleks. Nisam znao je li Aleks čitao moje objave i nazvao sam ga da pitam kako je, Aleks se javio jako rezerviranim glasom, a onda nije izdržao i pitao me zašto pišem o svojoj bolesti. Govori da je to vulgarno, previše osobno! Nisam vjerovao vlastitim ušima. Osoba s kojom sam išao u jednu od najbolje Gimnazija. Gdje smo čitali mnogo i gdje su nas profesori poticali na rasprave. Čak nam je i profesorica iz Nacrtne najavila da ćemo kod nje naučiti njen predmet dovoljno za prijemni ispit, ali da će puno vremena provesti u razgovorima s nama. Čitala nam je Malog princa i onda smo brusili svoje lingvističke sposobnosti, dok je ona modelirala rasprave učeći nas kulturi polemiziranja. Nakon svega ta osoba me pita: Zašto to radiš. Koji ti je cilj? Pa ako ona nema širinu da to shvati, što očekivati od ostalih ljudi?

Nemam skrivanog cilja, Pišem jer moram pisati. Pišem jer se tako liječim i bolje osjećam. Pišem da kad jednog dana, po prognozama budem živio kao biljka, moji unuci čitajući upoznaju bar djelomično tko je bio njihov predak. Pišem da ljude s dijagnozom istovjetnom mojoj ohrabrim, da promijene pogled na život i Parkinsonovu bolest. Da im kažem da se ne predaju, da ima nade.

Već sam izdao prvu knjigu, na kojoj nisam ništa zaradio, nego sam ju podijelio zainteresiranima. Ljudima koji stalno pričaju o materijalnim dobrima, deklariraju onime što posjeduju iako su to uglavnom naslijedile, teško je shvatiti takvo razmišljanje. Koji mu je cilj?

Taj me razgovor uznemirio pa sam išao prošetati. Osjećao sam, intuitivno, da me mr. Parkinson podržava. Desna ruka mi se tresla, ali čini mi se na drugi način. Zastao sam i prvi puta posvetio punu pažnju tim trzajima i otkrio da se šaka trese BUM, BUM, BUM, BRINK, BUM, BUM, BRINK. BUM su trzaji, a BRINK je tridesetak posto kratkog zaokreta šake u lijevo. Koje otkriće!

Dragi, nemojte se iznenaditi ako vam jednog dana život, nakon što vam je od rođenja bio u ritmu muzike za ples, najednom krene ritmom BUM, BUM, BUM, BRINK, BUM, ili nekim drugim. Ako ne možeš protiv njih pridruži im se!

Doviđenja prijatelji. Idem dalje.

BUM, BUM, BUM, BRINK, BRINK, BUM, BUM, BUM

 

 9.1.2023.

Dobro jutro, mr.Parkinson. Danas smo se ustali dosta rano. Vani je bio još mrak. Ne znam zašto si tako nervozan. Jedva sam oprao zube. Odlučio da se danas neću brijati. Jesti juhu lijevom rukom sam svladao, ali brijanje nisam niti pokušavao. Liftom se spuštam u prizemlje. Po katovima ulaze mladi ljudi koji moraju na posao. Iz njihovih snenih lica vidim da si misle: Gle ovog starog penzića. Umjesto da spava on se gura s nama u liftu. Kad ću ja biti u penziji neću se dizati do popodne.

Tako sam i ja mislio, ali život nije švedski stol. Krelci! Mislim u sebi, a glasno svakome zaželim dobro jutro. Imam osjećaj da ih i to iritira.

Izađem van i osjetim jutarnju kišu. Ne pada jako. Otkrijem glavu i uživam u osjećaju kako mi velike hladne kapi klize s tjemena glave, preko čela na lice. Uživancija. Čak se i mr. Parkinson lagano smirio. Ma je li taj mr. Parkinson postoji? Možda je to sve privid. Možda se radi o zabuni. Netko je ispekao kruh. Još imam nekakav osjet mirisa. Čim sam pomislio na tebe mr. Parkinson, desna ruka se jače počela tresti. Dobro, postojiš. Svejedno ništa od ovoga gore ne možeš osjetiti. Crkni od jada!

Navečer sam raskitio bor. Ostala je praznina na mjestu na kojem je stajao. Malo ćemo razmjestiti namještaj i tu ćemo prazninu lako popuniti. Nedostatkom poznatih glasova nastala je praznina koju je teže popuniti. Mr. Parkinson zalud me pokušavaš gurnuti u depresiju. Malo ćemo se odmoriti a onda put pod noge u zagrljaje voljenih.

Suživot s tobom nije lak, ali postoji!

 

10.1.2023.

Dobro jutro, mr. Parkinson. Još jedan dan našeg suživota. Običan dan. Neki iz ekipe su bolesni pa se sastajemo u suženom sastavu. Platio sam kavu eurima. Cijene su pošteno preračunate. Veći su mi problem sitni centi koje ja i s naočalama teško raspoznajem.

Popodne sam otišao do mame. U devedesetoj je i ima „milijun“ dijagnoza. Svjestan sam da me mr. Parkinson sve jače gura desnom rukom. Skrivam ga od pogleda mame, držeći desnu ruku ispod stola. Družimo se nekih dva sata i sjećajući se sretnih dana. Zabrinut sam jer kašlje. Odgovara mi da joj nije ništa. Zagrli me i veli da se pazim. Niti spomenuli nismo mr.Parkinsona, ali njen zabrinut pogled na rastanku govori mi da ju nisam uspio zavarati.

Sjedam pred stol i ne znam o čemu pisati. Osluškujem svoje misli, ali čujem samo unutarnji glas koji mi govori da je u hladnjaku još jedan komad orehnjače. Kolebam se. Čitao sam da nova istraživanja sve više dokazuju da su uzroci mnogih bolesti vezani uz loše prehrambene navike. Da nisam ja sam kriv za društvo mr. Parkinsona?

U ključnom trenutku razvedri se nebo iznad Zagreba. Zaboravim na orehnjaču. Jake zrake sunca sporadično se probijaju kroz sive oblake, slično motivima svetih sličica. Osjetim kao da je neka Muza doletjela izdaleka, iz divnih toplih bezvremenskih krajeva i ukorila me: Poput Poncija Pilata, pereš ruke. Kriviš i Boga i Vraga i zlu sreću! A tvoja krivnja?

Malo se zamislim, a onda odmahnem rukom. Daj Muza, olabavi. Svakom je jasno da sam potpuno nevin i moje su tegobe rezultat, potpuno neopravdane, zle sreće!

Ako nađeš nekoga tko misli drugačije, a da nije doktor, neka se javi.

 

13.1.2023.

 Dobro jutro, mr. Parkinson. Odmah ujutro smo bili malo uznemireni pa sam popio nešto smirujuće. Onda sam sa suprugom i mamom otišao na plac, pa na kavu i sve je  bilo lijepo i opušteno Poslije popodnevnog odmora pokušavam poslati poruke preko moba i maila i moje nesnalaženje pri tome mi ide na živce. Naročito kada kucam poruku na mobu, a mr.Parkinson me zeza. Te stisnem krive tipke, te jednu tipku više puta, te brišem, a još k tome telefon ubacuje svoje riječi. Kakve gluposti šaljem ljudima. Sreća da me znaju pa se ne ljute.

Ne bi li me utješio, jedan od prijatelja mi je rekao da se ne sekiram, da se to u našim godinama događa i normalnim ljudima. Zapeklo me, ali samo sam mu se nasmijao na te riječi.

Kad sam išao prema doma cijelim putem sam razmišljao. Je sam li svim “ normalnim“ ljudima, ja bolestan čovjek nenormalan? Smatram se, na temelju dosadašnjeg života i ponašanja, sigurnim u sebe i samosvjesnim čovjekom.

A ipak, kad sam s dvoje susjeda ulazio u lift, nesvjesno sam uvukao desnu ruku dublje u rukav i sakrio je iza leđa.

 

15.1.2023.

Dobro jutro, mr. Parkinson. Nedjelja. Pijem ujutro kavu sa suprugom. Onda odem na ping pong, organiziran za ljude s mojom dijagnozom. Pokazalo se da je igranje ping ponga, kao i plesanje ili hodanje dio terapije. Prilično sam sumnjao u učinkovitost ali nakon nekog vremena bio sam oduševljen. Ne znam kako drugi to doživljavaju. Prvih desetak minuta imam problema u kontroli reketa, a u podlaktici osjećam sporadičnu ukočenost mišića. Kad taj prvi dio prođe, koncentriram se na igru i zaboravim na teškoće. Sličan efekt osjećam i kad pišem. Neprimjetno mi prođu dva tri sata u pisanju. Supruga mi veli da sam toliko koncentriran na pisanje da mi ruka gotovo ne drhti.

Druga stvar koju sam primijetio, gledajući pacijente koje srećem, je da svako ima svog mr. Parkinsona. Možda na kraju, svi postaju isti, ali sada kada sam upoznao više pacijenata mogu reći da nisam sreo dvoje s potpuno istom vanjskom ekspresijom. Nisam liječnik i ova zapažanja su rezultat mojeg subjektivnog doživljaja.

Danas sam bio s jednim pacijentom koji mi je pričao da je psihički loše primio dijagnozu. Kako ja nemam tih problema, ali mogu shvatiti drugog koji ima, kratko smo porazgovarali. Valjda je lakše razgovarati s nekim tko je u istoj kaši nego s nekim tko je izvan kruga. Bilo mu je lakše. Pozvao sam ga dođe na sastanke Udruge Parkinson i mi. Tu će susresti više ljudi s kojima može razgovarati i savjetovati se. Osjetiti da nje sam, da nije neki izolirani čudak, nego jedan od istih.

Meni je najviše pomogla supruga. Jedan iskreni razgovor o budućnosti i jedan veliki teret skinut mi je s leđa. S druge strane u Udruzi sam odmah na početku upoznao gospođu Mariju. Ona duže živi s mr. Parkinsonom i on ju muči puno više nego mene. Ali ona je vrlo hrabra žena koja nije dozvolila mr. Parkinsonu da joj uništi zadovoljstva života. Na kavi, jednostavno smo izbacili mr. Parkinsona kao temu razgovora i pričamo o porodičnim životima i kako u Udruzi organizirati aktivnosti da budu maksimalno učinkovite.

Što je pjesnik htio reći?

Ne predajte se mr. Parkinsonu! Nemojte se boriti sami. Kad vam je teško potražite ljude koji vas razumiju. Naglasak je na ŽIVITE!

 

Hrvoje Kovačić
Kategorije
Autori

Aida Bagić

Aida Bagić (Zagreb, 1965.) diplomirala je opću lingvistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te magistrirala političke znanosti na Sveučilištu Massachusetts, u Amherstu, SAD. Objavila je zbirke pjesama “Ako se zovem Sylvia” (Aora 2007., Mala zvona 2015. – epub ), “Tijela su laka meta” (Mala zvona 2014., 2015. – epub) i “Nizvodno, rijekama” (Treći trg i Srebrno drvo 2019.) te kratkih proza “Znam li ja gdje živim” (Zoro 2012., DPKM 2019.).

Aida Bagić
Kategorije
proza

Prijelazi, dnevnik u nastajanju

(Autorica: Aida Bagić)

 

rujan, listopad

očevi su moćni, svejedno jesam li u australiji ili hrvatskoj. harold pinter imao je prijatelja koji je htio biti pisac. moj otac vodio je olinka delorka da skuplja narodnu poeziju po zagorju, svi su pomrli.

u sredinu papira upišem čaplja, onda povučem nekoliko crta, kao da iz čaplje vučem zrake: siva, danguba, žuta, mala bijela, velika bijela. saznam da se otprije nekoliko godina utve gnijezde u solanama na obali, druge nas ptice selice još uvijek prelijeću. u vrelom autu topi se čokolada, tamna, s barem sedamdeset i pet posto kakaa. za rođendansku tortu. gladna sam cijeli dan, stalno sam gladna.

pad u prošlost. nešto smo oblije, granice nam nisu više tako jasne i manje smo odlučne. ali kao da smo još jučer. kao da smo jučer.

bio je dobar čovjek. volio ljude, za svakoga imao lijepu riječ. volio životinjice. i za njih je uvijek imao ponešto. komad kruha, zrno žita. bilo je sedmero braće i četiri sestre, sad su četvorica braće i četiri sestre. prvi je otišao mlad: pao je pijan, udario glavom o kamen, ostavio troje djece. drugi je otišao lud: drži me, ne daj me, vikao je na samrti. treći je otišao dobar. kao kruh. kao zrno žita. četvorica braće i četiri sestre pogledavaju jedni druge: tko će sljedeći? tko će za pijanim, ludim i dobrim bratom? i kakav će biti? taj sljedeći?

 

 lipanj, srpanj

prvi je dan kad mogu reći da se dogodilo sve što sam željela kao djevojčica
sjesti na klupu, gledati zaljubljeni par na klupi
istodobno tugovati i biti tiho radosna
zbog povratka
zujanje bumbara nad maslačcima
ljepljivi trag murve na rukama, pod stopalima
sitna zrnca pijeska
ne mogu uhvatiti

prenijet će me, crno ogledalo, odavde prema tamo
odavde u šume striborove, u međuzemlja i međumorja
bit ću kiborg snježna kraljica zla maćeha vještica
pjenit ću se, zaboraviti polako jesam li mala sirena i umrla sam zbog ljubavi
jesam li prljava morska pjena iz otočkog restorana ili s kruzera
jesam li naprosto pjena za kupanje, slučajno dospjela
ovamo, nasred pučine, gdje ovija me opna, prozirna
kotrljamo se, zajedno, opna u meni, ja u opni

 

 

travanj, svibanj

oslobodile smo hortenzije osušenih grana i cvjetnih glavica koje nisu maslačci pa da odlete nego, onakve nikakve i ljuskaste, čekaju snažan vjetar ili ljudsku ruku. gorjele su suhe grane vinove loze, šljive, japanske ruže (ili tako nečeg).

vidjela sam: jaglac, ljubičicu, šumarice, plućnjak, mladu koprivu i dobričicu. dva monaha, još dječaka. sve je na domak ruke, nešto više od sat vremena vožnje od grada.

nema potrebe da putujem ni na tibet niti u nepal, nikamo. osim ako ne skrenemo krivo, kao što smo mi učinile čak nekoliko puta. ljudi u gradiću do kojeg vode putokazi nisu bili od neke koristi, nisu znali da je samo desetak minuta vožnje od njihova mjesta udaljen samostan. koji nije nikakva velelepna i kićena zgrada nego nekoliko kućeraka razbacanih brežuljcima. magnolije, trešnje, sve u cvatu. u daljini žumberak.

slatkoća jabuke koju jedem sjedeći na klupi, u hladovini, umorna, gledajući šumu. nisam li nekad negdje već zapisala kako bih rado živjela u šumi, kuhala varivo, čekala poštara?

 

ožujak, travanj

vježbanje prisutnosti

(pet)
plava, crvena, zelena, žuta, plava, bijela, crvena:
tibetanske zastavice, sretne, lepršaju, neobrubljene, moj su vjetrokaz
krovovi, antene, krovovi, dimnjaci, krovovi:
u trećem redu, četiri ulice dalje, jedan se dimnjak nagnuo nalijevo
šarena olovka, desno od računala:
kad njome povučem liniju, nikad ne znam u kojoj će boji ostaviti trag
platnena vrećica okačena o stolac:
raduje me, jer na njoj piše Fierce. i stolac me raduje, jer je tako običan
kalendar pokazuje da je OŽUJAK:
u kvadratić 22 upisujem POTRES, za svaki slučaj

(četiri)
tipkovnica pod prstima, topla plastika:
koliko je prstiju sklapalo ovaj predmet
hladnoća šalice, hrapavi reljef crteža:
poklon s putovanja u berlin
ogrebotina na zapešću lijeve ruke:
jedva vidljiva, mačak je sve nježniji
mekoća nadlaktice:
mjesto koje smijem ugristi

(tri)
lom drvenoga stola ili kostiju: nema razlike
ako ne dišem: šum krvotoka
tutnji: negdje unutra

(dva)
pustinjski pijesak
u mirisu antiseptika

(jedan)
na nepcu, metalni okus vlastitog straha

 

srpanj, kolovoz

(djedovinske)

djed siječe šumu
ne dajte mu, kaže otac
ne dajte mu, kaže očeva sestra
ne dajte mu, kaže očev mlađi brat
šuma jedina još čuva ovo malo zemlje
boksitne i prašinaste
da je ne odnese
vjetar, ne raznesu vile na kopitima kad noću
tutnje preko plitko zakopanih kostiju
ostat će niska trava
spalit će je zvizdan

***
namastir je manastir
oni s one strane
onostrani
golobradi su mladići koji uče
pjevati pjesme
čitati pismo
krstiti se u ogledalu

***
kao toskana, kao provansa, kao
mogao bi biti ovaj kraj, kaže putnik
u pola sata koliko je ovdje, uistinu
sve je nalik na toskanu, sve miriše
na provansu, sve je kao.
poslije zavijaju čagljevi.
stričevi grade kuće, dižu zidove
šalju vraga jedan drugom da mu sriću izija
sve bit će toskana i provansa
i smilje prekrit će ledine
visoko će narasti

prosinac, siječanj

nekad sam, čini mi se, sve vidjela u snažnijim bojama
predmeti su danas više pastelno prašnjavi
otpuhnem
kao kad vjetar otpuhuje mandale u pijesku
niže se bjelina za bjelinom

 

Aida Bagić