Intervju je prenesen s portala Strane – portal za književnost i kulturu (11.2. 2023.), održan je povodom objave zbirke ‘Svijet je gladno mjesto’ (CeKaPe, 2022.), a vodila ga je Suzana Bosnić Majcenić
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
Lajtmotiv priča iz tvoje nove zbirke Svijet je gladno mjesto (CeKaPe, 2022.) su snovi, noćne more, ono nesvjesno ili ono nemoguće što nekim likovima treba, a izmiče im u javi. Posljedično, priče su pune simbolike i metafore. Kako bi rekonstruirala proces pisanja za ovu zbirku? Imaš li možda na noćnom ormariću neki priručnik za tumačenje snova za kojim posežeš nakon buđenja? Koliko su tebi osobno (i zašto) važni snovi?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Iščitala sam raznoliku literaturu vezanu za snove, od Freuda i Junga nadalje, jako me zanima rad sna i mislim da nam naš nesvjesni dio zapravo stalno šalje bitne poruke, ako smo ih u stanju protumačiti. Nemam priručnik, ali imam bilježnicu u koju često zapisujem svoje snove, neposredno nakon buđenja. Njihova značenja često mogu shvatiti tek naknadno, nakon određenog vremenskog razdoblja, kada stvari ‘sjednu’. Zanimljivo je to; često namjerno zanemarim upozorenje iz sna jer se ne poklapa s onim što u tom trenutku želim ili mogu shvatiti, ali još češće se na ta upozorenja i te kako koncentriram i zapravo sve više shvaćam da su nepogrešiva. Imam vrlo žive i jasne snove, strukturom podsjećaju na filmove – jasnu radnju, likove događaje. Najčešće horore, prekrcane značenjima koje u budnom stanju nastojim preraditi. Proces pisanja vrtio se oko ideja snova s jedne, a različitih priča i likova s druge strane. Pokušala sam dešifrirati situacije likova kroz njihove snove ili barem kroz njih pokazati neke dijelove slagalice.
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
U tvojoj zbirci, kroz likove, njihova promišljanja, snove i životne situacije u kojima se nalaze, se iščitava nezadovoljstvo, svojevrsna kritika modernog svijeta u kojem živimo te bunt. Je li ti bolno analizirati i pisati o mučnim temama te „kopati“ kroz podsvijest, po činjenicama, po onome što mnogi imaju tendenciju gurati pod tepih? Ili u tome nalaziš zadovoljstvo čak i onda kad odgovor izmiče?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Sviđa mi se i bunt i iščitavanje bunta iz zbirke, zato što on nigdje nije namjerno ili eksplicitno ocrtan (barem mislim, ali možda sam i sama duboko ogrezla u jedno ‘buntovništvo’ J). Likovi o kojima pišem doista nisu ‘prilagođeni’, koliko god se to možda u nekim slučajevima trude biti. Oni su uvijek na rubu – bilo zbog svojih realnih situacija, promišljanja ili karaktera. Društvo, tj. moderni svijet koji si spomenula bitan je aspekt kojem su svakodnevno izloženi, a čija pravila ili norme ne prihvaćaju dovoljno ili možda uopće. Mnogi su od njih naizgled socijalizirani, ‘uglađeni’, rade ‘normalne’ poslove, ali ispod toga se krije nešto drugo. Odgovore (pogotovo o takvim, ‘životnim’ temama) nije lako naći, a teško je reći što bi uopće i bili jednoznačni odgovori, ali se i kroz sama pitanja mnogo toga o svijetu (ili barem onome što nam je u njemu relevantno) može pronaći i analizirati. Volim postavljati pitanja. Sve što ima upitnik na kraju, zanimljivo mi je, mnogo zanimljivije od ikakvih dogmi, uzusa, pravila, kodeksa. Tendencija povremenog guranja pod tepih nije nužno loša strategija jer nas i stalno preispitivanje (kako nas samih, tako i svega oko sebe) može na kraju stajati zdravog razuma. Kao što može i ne-kopanje.
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ :
Što ti je bilo ključno u stvaranju Sebastiana, lika iz priče Oštrina ida 20/20? Upečatljiv je, njegov glas mi ne izlazi iz glave, čini mi se kao da se kroz njega oslobodilo nešto što je i tebe na neki način zateklo. Sebastiana doživljavam kao ono nešto poremećeno u nama, poremećeno s razlogom, kao zatočenu zvijer, kao nepoželjnu osobnost koja čuči u svakome, trpi u ljutnji i bijesu, u nekoj nepravdi, pun je pitanja, i uglavnom se skriva, sputan zbog okoline i mogućih reakcija. Mislim da svatko u sebi ima jednog Sebastiana. I mislim da Sebastian zaslužuje roman, a ne samo priču. Što ti misliš?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Sebastian se pojavljuje u svakoj zbirci i on je doista poremećen; paranoičan, sociopat, često agresivan i opasan. Mislim da si blaga prema njemu, da bi ga većina ljudi kad-tad smjestila na sigurno, u neku instituciju. I nisam sigurna u njegovu pravednost ili objektivno poimanje stvarnosti. Da, iz njegove perspektive, svijet jest konglomerat licemjerja, nepravdi, pogotovo nepravdi prema njemu, on jest zatočen, sputan, u lošijem položaju od ostalih, smatra da je jedini iskren u svijetu laži i da vidi sve prije ostalih, kao i da je hiperineligentan (inteligentan doista i jest)… i zato ostali trebaju platiti. Istovremeno je previše uplašen da bi se ‘otkrio’ pa uglavnom ostaje/djeluje u svojim sigurnim zonama, ali s obzirom na to kako djeluje, pametnije mu je da ostane skriven. Proračunat je, zlurad i sviđa mu se tuđa patnja (onih koji su je, po njemu, zaslužili).
Pa onda ostaje otvoreno tvoje pitanje o kojem i sama razmišljam- ima li svatko u sebi jednog Sebastiana ili barem neki njegov dio? Možda je odgovor čak i potvrdan.
Zaslužuje li on roman? Pitam se bi li se, da počnem pisati roman o takvom liku, i moje viđenje stvarnosti posve izvitoperilo, ili barem donekle. I bi li to nužno bilo loše?
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
Svaki će se čitatelj tvoje zbirke uhvatiti za nešto drugo, nešto što mu je blisko ili ga intrigira ili provocira… Možda za riječ, ili rečenicu ili lika ili priču… Kakve povratne informacije dobivaš? Što te najviše iznenadi?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Zapravo me ugodno iznenadi svaka reakcija. To je tako uzbudljivo – najuzbudljivije – kad netko opiše svoj doživljaj knjige. U tom trenutku, knjiga oživljava. Stvar je u tome da tek čitatelji do kraja objasne o čemu se u nekoj priči radi. Često osjećam da sam kroz priču samo postavila skicu koju čitatelji zatim pretvore u crtež. Primjer je tvoje tumačenje Sebastiana. Mislila sam da ga poznajem, ali me uvijek ponovo iznenadi – i on sam u pričama, i reakcije drugih na njega. Očito je da živi vlastitim životom, neovisno o meni. Po meni, to je i bit priče. Ne prenijeti poruku već prenijeti ideje koje na razne načine zažive kod čitatelja. Priču u kojoj će netko likove smatrati snažnima, netko će drugi ocijeniti nedovoljno emancipiranima. Nekome će jasan, nedvosmislen kraj nedostajati, netko drugi će reći da mu je posve jasan takav kraj i izvući konkretne zaključke. To je sloboda; različitost tumačenja, doživljaja,(ne)sviđanja.
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
A što je s ribama? Meni su privukle pažnju na više mjesta, u više priča. Možda zato jer su mi ribe oduvijek bile fascinantne. Čak sam imala akvarij i ribice za ljubimca, jednom zlatnu ribicu, a jednom Bettu (riba borac), jednom obje u isto vrijeme, dok Betta nije ubila zlatnu ribicu, malo joj je trebalo. Imaš li ti akvarij i ribice? Zašto se ribe provlače kroz tvoje priče?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Eh da, što je s ribama. Ribe su namjerno ubačene u razne priče. Dijelim fascinaciju, dakako, imam akvarij i zlatne ribice, akvariji su mi hipnotični, ribe jako zanimljive. Promatram ih i sve se utiša, što mi je često cilj. Tišina. Koncentracija. Znam se dugo koncentrirati na njihove pokrete, promatram njihova otvorena usta kad traže hranu.
No, bojim se da ne mogu sasvim jasno odgovoriti na pitanje zašto se one provlače kroz priče. Recimo da je u njihovoj nijemosti nešto jako glasno, a u njihovoj svedenosti za tako malen prostor nešto zastrašujuće. Vjerojatno ih kroz to povezujem s likovima u pričama koji često ne mogu artikulirati što ih zapravo muči, potiskuju, projiciraju, ne poznaju se. Vrte se u krug (kao i ribe). Uplašeni su dok to ne prestaju biti, iznimno krhki dok ne postanu neuništivo snažni.
Radna verzija naslova zbirke bila je ‘Spavaju li ribe?’ One imaju otvorene oči, ali svejedno spavaju. Ili možda to znači da su budnije? Što bi sanjale?
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
Jesi li razmišljala o tome (ako nisi, izazivam te) kakav bi bio tvoj spisateljski glas ako bi napisala i objavila knjigu pod pseudonimom? Što bi se moglo dogoditi da se odrekneš samocenzure te odbaciš sve ono što te koči (ako išta)?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Uvijek kad netko spomene pseudonim, sjetim se S. Kinga koji je pisao pod pseudonimom R. Bachman kako bi saznao hoće li dostići jednaku popularnost ako ne piše pod svojim, slavnim imenom i kako mi se, kad sam čitala njegove knjige pod tim pseudonimom nije činilo da postoji ikakva razlika u kvaliteti ili sadržaju tih djela. Osobno, nisam razmišljala o tome da pišem pod pseudonimom jer sam pisanje uvijek doživljavala kao prostor slobode, mjesto gdje te autocenzure ne bi trebalo biti ili je čak uopće nema, iako smo vjerojatno ipak svi njome u manjoj ili većoj mjeri dotaknuti, baš kao i u ‘stvarnom’ životu. Zato mi je i bila zanimljiva tematika snova, tj. prostora nesvjesnog koji ne dotiču ista pravila kao naš ‘svjesni’ dio, tj. koji je lišen te cenzure i u kojem progovara ono ‘skriveno’.
Mislim da bi se s pisanjem pod pseudonimom otvorio neki novi, dosad nepoznati glas i pitanje je o čemu bi progovorio. U svakoj zbirci dosad se provlačio npr. taj Sebastian, koji je kroz svoju (prilično poremećenu) osobnost izrazito agresivno reagirao na situacije, društvo i pojedince. Pitam se kako bi bilo kad bi on preuzeo neku buduću prozu. U tom slučaju, taj bi glas bio pun ljutnje. Dakle, oslobađajući budući da sam ljutnju uvijek smatrala takvom emocijom. I vrlo mi je bilo teško do nje doći u pisanju (kao i u životu).
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
Kako ti je bilo uređivati zbirku priča Još jedan krug na karuselu (CeKaPe, 2021.) autorice Tihane Mujkić? Kako funkcionira Jelena koja piše, a kako funkcionira Jelena koja uređuje knjige?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Budući da se bavim vođenjem individualnih radionica pisanja, a čitala sam i mnoge knjige prije objava, kako znanstvene tako i beletrističke, ovaj je posao bio prirodan nastavak toga. Jako volim uređivanje tekstova; priča, članaka, romana. S Tihanom je bilo uzbudljivo surađivati jer su i njezine priče izuzetno napete, prodorne i zanimljive; mješavina je to fantastike, SF-a i magičnog realizma, priče koje u svojim najuspješnijim dijelovima podsjećaju na D. Buzzatija.
Pitanje je, dakako, što se uređuje. Uređivati tu zbirku bilo je, primjerice, pravo zadovoljstvo, dok je uređivanje vlastitih priča često mukotrpan posao, no sada sam već sigurnija u to da ako (moj) tekst traži mnogo rezanja, mijenjanja i preinaka, možda i nije dovoljno kvalitetan, možda treba krenuti ispočetka. Što se više ‘mučim’ to je gore, u tome je odnos prema tekstu sličan odnosu s ljudima. Trebalo bi teći barem donekle glatko ili bi stvar trebalo otpustiti.
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
Pročitala sam tvoja Neposlana pisma Eleni Ferrante, Charlesu Bukowskom, Salingeru, Stephenu Kingu… koja su objavljena na citajmi.org, i divna su, baš sam uživala u čitanju. Hvala! U kojem trenutku te našla ta ideja? Je li inače imaš potrebu „obratiti“ se piscu nakon svake knjige koju pročitaš?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Hvala tebi! Zapravo ne, nemam se potrebu obratiti piscu nakon svake knjige, nekima se uopće ne želim obratiti već ih želim zaboraviti :). Ali ako me knjiga dotakla, pomakla, ‘zaledila’, onda se često piscu i obratim (mislim na pisce s kojima mogu stupiti u kontakt, dakako). Neke od tih komunikacija se nastave, neke ne, ali ne obraćam se s tim ciljem već kao čitateljica koja se želi s nekim rukovati i čestitati na napisanom, izraziti svoje ushićenje ili dirnutost, ponekad i razmišljanja o pročitanom.
Nisam sigurna u kojem me trenutku ideja ‘našla’ kao što kažeš, no već sam prije 20-ak godina pisala (tad samo u dnevnik) ‘pisma’ svojim omiljenim autorima – pjevačima/icama, piscima/spisateljicama. U mladosti pogotovo, većina mog života bila je na neki način definirana čitanjem i različitim autorima, pogotovo ovima koje spominjem u Neposlanim pismima. Mislim da je moja nutrina, unutrašnji reljef, satkan od knjiga i autora. Kada pomislim na neko razdoblje života, odmah se mogu prisjetiti knjiga koje sam tada čitala i boja/oblika koje su ostavile. Jednako su živi kao i ‘stvarni’ ljudi koji su u tim prostorima i razdobljima boravili. Zato su možda i pisma dosta ‘osobna’, kao da se obraćam ljudima koje dubinski poznajem.
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
Citajmi.org je tvoja posveta književnosti. Što tebi predstavlja taj prostor? Neko tvoje sigurno mjesto za odmak od strke i kaotične svakodnevice ili…?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Ovo se pitanje zapravo nadovezuje i na prethodno – Čitaj mi je stranica na kojoj objavljujem upravo pisce i spisateljice koji su me dotakli, ostavili trag, ili, ponekad, pustili korijenje u meni. Moglo bi se reći da se radi i o sigurnom mjestu ili tihom mjestu u kojem kreiram sadržaj i razmišljam o različitoj literaturi, citatima, intervjuima koje radim s raznim piscima, pitanjima koja bih voljela postaviti. Težim odmicanju od trendova, popularnih imena i spisateljskih ‘klika’, želim promovirati autore koji su mi interesantni neovisno o kontekstu ‘scene’. To je bio i motiv za otvaranje stranice.
Volim se okružiti svojim biljkama u tišini na fotelji i tada se baviti stranicom. Ona je i odmak od svijeta i duboko uranjanje u njega istodobno.
Pozivam sve koji bi na stranici Čitaj mi (citajmi.org) željeli objaviti svoje tekstove, prozne ili poetske, da se jave.
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
Opiši mi, molim te, kako zamišljaš idealan dan po tvom scenariju i u vlastitoj režiji?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Kad sam imala 10ak godina, stalno sam zamišljala taj dan i taj se zamišljaj nije puno promijenio. Budim se negdje na moru i dugo plivam i čitam na plaži, po mogućnosti sama, i po mogućnosti na pješčanoj plaži, a zatim s prijateljima i obitelji odlazim (duga vožnja biciklom do tamo bila bi idealna, ali ne bih imala ništa niti protiv broda) na kratki izlet u proučavanje nekog nepoznatog grada – kulture, društva, ljudi. Zatim, pisanje (rijetko kad prođe dan bez pisanja). U idealnom danu pisanje se odvija na nekom velikom prostranom balkonu s pogledom na more u sumrak i beskraj. Večer je rezervirana za kino ili kazalište te daljnje istraživanje noćnog života – kamo god me odveo.
Znam da nisam nikome korisna u tom danu, ne spašavam živote J, ali evo – to bi bio jedan potpuno hedonističan dan.
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ:
Nas dvije smo se upoznale zahvaljujući CeKaPe-u. Sve se je promijenilo u proteklim godinama, i mi i vremena. Ono što te već dugo želim pitati, a sad mi se čini da je dobra prilika je – kako te je iskustvo majčinstva mijenjalo kroz godine i kako je utjecalo na tvoj književni rad?
JELENA ZLATAR GAMBEROŽIĆ:
Iskustvo majčinstva je definitivno najintenzivnije u mom životu. Svi doživljaji, emocije i razmišljanja prije toga bili su na otprilike 20% intenziteta u odnosu na sad. To je snažno pojačanje čitave vlastite nutrine, ali i glasnoće okolnog svijeta. Teško je i reći na koje me sve načine promijenilo, otkrila sam to roditeljsko ‘ja’ kojeg nisam bila nimalo svjesna, a i dalje ne znam točno kamo s njim jer mislim da nisam osoba koja je sklona ‘odgoju’ drugih. Otkrila sam i dijapazon krajnosti kojih također nisam bila niti svjesna kod sebe, uvijek sam težila nekoj umjerenosti u svemu, pogotovo raspoloženjima, ali roditeljstvo briše sve ideale ravnoteže. I bilo kakvu ideju odmora.
Na književni je rad utjecalo kroz uvođenje novih tema, ideja, priča, situacija. Puno toga je drugačije. Nedavno sam se prisjećala starijih zbirki i, iako stojim iza tih priča, sada mi se čine ‘dječjima’. Zapravo, kao iz neke druge dimenzije i vremena. A i jesu. Često se zamišljam u tom razdoblju; kako bi bilo vratiti se, ne osjećati odgovornost novih uloga na tjedan dana, na mjesec dana. Bi li to tijelu i umu vratilo neku ‘svježinu’ koje više nema? Ili je to samo idealizacija razdoblja koje je i samo idealiziralo neko prethodno razdoblje? Uvijek se vrtim u sličnim krugovima, kako bi bilo da…
Nedavno sam prijateljici Magdaleni preporučila prve sezone serije In treatment (2008.- 2021.) s odličnim Gabrielom Byrneom koje su me prije desetak godina oduševile. Ona je odgovorila da je pokušala gledati te sezone, ali joj narativ koncentriran na sredovječnog (da, bijelog i da, heteroseksualnog) muškarca više jednostavno nije zanimljiv.
Ali to je jako dobra serija, htjela sam je uvjeriti, shvaćajući da zapravo izgovaram: „Potpuno si u pravu, nova sezona s Uzo Aduba, ženskim likom u ulozi psihijatrice je zanimljivija i aktualnija na svim razinama.“ To i mislim. I sumnjam da bih igdje u sebi, ma koliko tražila, za sezone sa psihijatrom danas pronašla jednako oduševljenje.
Prijateljica Magdalena
No, na što zapravo mislimo pod ‘muškim narativom’ i kako ga možemo definirati?
Mogli bismo reći da muški pogled (ili male glance/gaze) stvara muški narativ, a posljedično, kao što ćemo vidjeti, kontrolira i čitav narativ (Vanbuskirk, 2022.) O muškom pogledu vodile su se mnoge rasprave, pogotovo u filmskoj umjetnosti (vidi: Loreck, 2016.; Loofbourow, 2018; Leonard, 2021 itd.).[1] Rezultat njega je narativ u kojem žene nisu ravnopravni akteri u svijetu. Umjesto toga, njihovo djelovanje svedeno je na djelovanje erotskog ili sporednog objekta, s njihovom vrijednošću kao žene (i osobe) smanjenom ili 1. na to koliko se dopada muškom gledatelju ili 2. na to koliku prijetnju predstavlja stereotipnoj muškoj perspektivi. Ovo gledište također često ograničava mušku osobu na njihovu specifičnu ulogu protagonista, agresora, seksualnog progonitelja i potrošača žena (Vanbuskirk, 2022.). Dakle, ono što primarno možemo primijetiti jest veliko ograničenje ženske uloge u tom tipu narativa na, najčešće, seksualnu dimenziju. Osvrnemo li se na filmove poput Rear Window (1954.), She’s All That (1999.), Transformers (2006—2014), The Postman Always Rings Twice (1946.) ili različite James Bond filmove, vidjet ćemo kako je kamera uglavnom orijentirana na žensko tijelo i njezinu seksualizaciju kroz muški heteroseksualni pogled. Leonard (2021) primjećuje da je čak i u filmu Bombshell (2019.) koji se bavi upravo seksualnim predatorstvom, umjesto postavljanja kamere tako da se publika poistovjećuje s Kaylom (Margot Robbie), ženom koja je žrtva, redateljev izbor postavljanja kamere i kadriranja je takav da nas umjesto toga navodi da se identificiramo sa seksualnim predatorom.
Osim seksualiziranja žene, dakle njezine izrazite erotičnosti/neerotičnosti, muški narativ u pričama o ženama vidi malo toga osim jeftinog sentimenta ili njegove suprotnosti, nezanimljive kompenzacijske propagande “ženske snage”. (prema Loofbourow, 2018.). Loofbourow smatra da ženski narativi time ne postaju stvarne priče već reklamni panoi. Njih se i dalje zamišlja kao submisivne i pažljive, tašte i drske, ili pak patetično ispovjedne. Možemo očekivati da njihove priče budu sentimentalne ili melodramatične, ili čak – u primjeru serije Girls (2012.- 2017.)– provokativne, nimalo laskave i ekshibicionističke. Ali, ne očekujemo da budu važne ili univerzalne, ne koliko i muške. Kao što je John Cheever rekao: “Zadatak američkog pisca nije opisati strepnju žene uhvaćene u preljubu dok gleda kroz prozor u kišu, već opisati 400 ljudi pod svjetlima kako posežu za lošom loptom.” Žene su, dakle, u redu, one svakako imaju svoje mjesto u društvu i u umjetnosti, u pričama i u filmovima, ali im nedostaje univerzalnost. One nisu Javnost.
Promišljanja muškog narativa, tj. onoga tko vodi narativ, nisu nova, ali spomenimo samo ukratko kako su se pozicionirali muškarci u odnosu na žene. Ne trebamo pročešljavati čitavu povijest filozofije kako bismo uvidjeli i da je povijest zapadne filozofije zapravo niz viđenja iz muške perspektive koja često svodi ženu i prirodu na istu stranu (ne)razuma dok ‘razumski dio’ postojanja prepušta muškarcu (od Descartesa do Hegela možemo primijetiti takve i slične opise i ‘pozicioniranje’ žena). Žena je, kao što je poznato (bez, za ovu priliku, preopširan prikaz društveno-povijesne dinamike), ušla i ‘ostala’ u sferi privatnog, dok je muškarac zauzeo javni prostor i diskurs. Muški se pogled tako protegnuo, osim na filozofiju i ostale humanističke i društvene znanosti i na umjetnost, pa tako i na književnost. „Muškarci su zauzeli poziciju kulture, duha, općega, logosa, nužnosti, transcendencije, označenog i smisla. Žene su potpale u drugi niz manje vrijednih članova opreka, tamo gdje se nalaze priroda, tijelo, pojedinačno, osjećajnost (alogos, odatle Freudov interes za žene), imanencija, označitelj i predmet. Muškarci su postali autori, proizvođači tekstova i materijalnih dobara, žene su bile čitateljice i potrošačice u obitelji, društvu, modi.“ (Oraić Tolić, 2001.).
Iz serije Poker Face (2023.-)
No, je li podjela na muški i ženski narativ u umjetnosti, konkretnije književnosti, nužno ‘prirodna’ ili se zapravo konstruira, baš kao i rod, kroz socijalizaciju, tj. pripisivanje društvenih uloga?
Judith Butler u tom kontekstu uvodi razliku između spola i roda. Njena teza je da je spol tek rodna fikcija, a zadatak je feminizma da ga kao takvog razotkrije te pokaže da spol ne postoji izvan svoje izvedbe (ne postoji nešto kao ‘prirodna žena’ ili ‘prirodni muškarac’), kao što ni rod ne postoji izvan djelovanja unutar kojih se uspostavlja. Prisilna konstrukcija muškosti i ženskosti koju perpetuira heteronormativnost nema porijeklo u ‘prirodnom’ ili ‘preddiskurzivnom’ spolu (Butler, 1990., sve prema Mustać, 2005:25). Na ovu teoriju se nadovezuju queer teorija koja teži „uspostavljanju dinamične zajednice različitosti, fluidnih odnosa i identiteta ističući pritom artificijelnost kategorija spola, roda i seksualnosti naturaliziranih kroz moć diskursa te repetitivne činove performativnosti“ (prema Mustać, 2005:25). Iznimno je važna njezina uloga u odmicanju od stereotipnih muško-ženskih odnosa, patrijarhalnih aspekata društva te narativa koje donosi dominantno muški narativ (bijelog, heteroseksualnog muškarca).
Je li dakle binarna matrica ono čemu se teži u književnosti i umjetnosti, ako pod njom podrazumijevamo ono što se smatra oprekom muškog/ženskog narativa ili bi se ona u idealnom slučaju trebala prevazići pa bi se pisati zapravo trebalo neovisno o rodu?
Poststrukturalizam teži ‘izmicanju’ autora (R. Barthes), pa tako i muškog narativa. On se kreće prema odmicanju od ustaljenih kodova i perspektiva. „Pojam književnosti na koji nailazimo u običnoj kulturi tiranski je usredotočen na Autora, na njegovu osobu, na njegov život, ukus, njegove strasti…“(iz eseja Smrt autora R. Barthesa), no rođenje čitatelja nastaje tek sa smrću Autora, tj. uz tu cijenu. U Vlastitoj sobi, 1929. godine, V. Woolf također upozorava kako bi bilo greška da žene pišu kao muškarci te da je za svakog tko piše fatalno da misli o svom spolu, isto tako kao što je fatalno da autor/ica bude samo čisto i jednostavno muškarac ili žena; treba biti muškarac-žena ili žena-muškarac.
Međutim, do izmicanja autora ili muškog narativa teško je doći, upravo zahvaljujući kulturno uvriježenoj činjenici o razdvajanju spolova. Žena je dakle i dalje promatrana kroz muški pogled; muškarac vještački konceptualizira položaj žene i ulogu u kulturi koja je najčešće proizvoljna jer on projektira predstave i predrasude (ili „vječne istine“) o ulozi žene u vlastitom društvu (prema Omeragić, 2013:39) i na taj način stvara i sliku ‘žene’ koja je, kao što je naglašeno na početku, u najboljem slučaju manjkava, ali zapravo ozbiljno reducirana i osakaćena. U tome dakako dominantnu ulogu igra proces socijalizacije tj. uspostavljanje normi u kojima je razlika između spolova ‘normirana’ i poželjna, s muškim narativom kao dominantnim i ključnim, a ženskim kao sporednim.
U ovakvoj podijeli uloga, ženski pogled i narativ javljaju se zapravo kao određena vrsta otpora ovom, dominantnom, muškom pogledu. Ženski narativ, pa tako i ženska kritika i analiza književnosti kreću u smjeru proučavanja spisetaljica i njihovih narativa. Tako E. Showalter (prema Mustać, 2005.) piše kako je sedamdesetih godina feministički kriticizam tekao u smjeru ispitivanja ženske književnosti te žena kao spisateljica, proučavajući povijest, stilove, teme, žanrove i strukture ženskog pisanja. Ona uvodi ginokritički pristup književnosti kako bi označila feminističku vrstu književne kritike pri čemu se žene počinju promatrati kao stvarateljice svojih tekstova, a u fokus dolaze one same kao i njihova prošlost i tradicija. „U tom kontekstu interes feminističkog istraživanja narativa i pripovijedanja ogledao bi se u otkriću jastva subjekta, ali ne bilo kakvog subjekta – nego subjekta podvrgnutog procesu sveopće de-patrijarhalizacije i razobličavanja mehanizama moći kojima se oblikuju i upisuju vrijednosti, te razotkrivanja pogubnog djelovanja podčinjenosti ženskih subjekata u mizoginom društvenom okruženju“ (Omeragić, 2013: 43) U tom se smislu teži i demistifikaciji tj. raspadu dosadašnjih ženskih ‘obličja’ kojima se opisivao ženski senzibilitet budući da je „ženska imaginacija bila esencijalizirana tobožnjim specifičnim ženskim senzibilnostima koje se savršeno uklapaju u binarnu matricu, a riječ je o stereotipima koje tvore muškarci: žene pišu iz maternice/muškarci pišu iz uma, ženske su odlike histerija, sklonost lutanju misli i sanjarenju“ (Omeragić, 2013:45).
Ženska perspektiva ili narativ dakle imaju dugu povijest prikazivanja kroz muški pogled i to najčešće kao ‘drugotni’ te nam danas nije potrebno ni klečanje muškaraca na Trgu Bana Jelačića niti izjave o ženinoj ‘drugotnosti’ da nas na to podsjećaju. Pa ipak, uz sve napretke prisutne u društvu, još uvijek imamo i njih.
S druge strane, malo je reći da živimo u zanimljivim vremenima. Svjedoci smo mnogih društvenih previranja, promjena i pokreta (dovoljno je samo spomenuti Woke i Me Too) u kojima se dosad pretežno dominantni narativ bijelog heteroseksualnog muškarca pomiče na druge i drugo, primjerice žene, a koji su nastali kao reakcija na socijalne probleme deprivilegiranosti i pritiska nad manjinama ili određenim rasnim skupinama. Društvo, pa tako i umjetnost, svjesni su te promjene fokusa pa primjerice, u popularnoj i zanimljivoj seriji TheWhite Lotus (2021.-2023.) jedan od muških bijelih heteroseksualnih likova kaže (parafraziram): „ Žene, preuzmite narativ, ja ionako nikad nisam ni želio biti u središtu, samo mi je neobično što me se ranije sve pitalo, sve sam odobravao, osmišljavao, vrednovao, a sada se sve što kažem omalovažava.“
Iz serije The White Lotus (2021.- 2023.)
Moram priznati da se, uz filmski, i moj književni ukus mijenja. Prije sam, primjerice, uživala u romanima M. Houellebecqa, dok sam na novi, Uništiti (2022.) (koji, čini mi se, niti temom niti kvalitetom ne odskače od prethodnih) uzdisala i mrmljala: „Uh, opet te autoerotične, samosažaljive masturbacije“. Kritike su primijetile da se njegovi romani doista svode na sljedeću dinamiku koju možemo podvesti pod ‘muški narativ’: „muškarci su vođeni seksom i osjećaju se nepravedno podčinjenima (iako imaju najveću moguću financijsku i političku moć), žene zapravo žele u svom srcu radije biti kod kuće, odgajati djecu i požrtvovno se brinuti o bolesnim članovima obitelji.“ (Lenhen, 2022.) te u kojima se ističe kako je čitav njegov opus zapravo opis nesretnog, usamljenog muškarca unutar patrijarhata koji želi još više moći (koju već dakako ima) i više ženske podčinjenosti (koju često i dobije). Njegovo svojevrsno ‘iskupljenje’ je upravo u tome da su njegovi likovi istinski i suštinski- duboko nesretni.
Slično sam reagirala i na K. O. Knausgårdovo Proljeće (2016.). Opis teme i radnje tog romana je ‘pucanje po šavovima’ muškarca koji se susreo s kućanskim poslovima i brigom oko djece zbog bolesti žene, čime bi trebao izazvati divljenje i empatiju, iako se žene susreću s jednakim teretom obaveza na svakodnevnoj razini. No, budući da se ta uloga za ženu podrazumijeva, roman o ženi sa sličnim problemom, pretpostavljam, ne bi dosegao toliku popularnost. Manley (2023.) u tom smislu primjećuje koliko je majkama umjetnicama teško ‘zadržati’ svoj položaj i tempo rada nakon poroda te bez obzira na to koliko brzo pronađu načine da roditeljstvo pretvore u nešto stvaralačko, sustav pronalazi načine da ospori ili delegitimizira vrijednost tog rada. Na žalost, još uvijek nema odgovora na to kako u razdoblju majčinstva, kada su izvan vidokruga, uključiti žene na svim razinama, ne samo poslovno nego i društveno kako ono ne bi postalo ‘crna rupa’ u njihovim karijerama. A te teme također nedostaje i u literatruri.
Drugačije sam pak reagirala na roman Ima li još seksa u gradu? C. Bushnell (2019.) koji iz ženske perspektive daje lepršav, ali svjež i duhovit pogled na žensko starenje te mijenjanje odnosa prema seksu, prijateljstvu (ženska prijateljstva postaje sve važnija dok muškarci padaju u drugi plan), obitelji (suočavanje sa smrću roditelja, raspadima brakova), poslu, roditeljstvu i vlastitom tijelu. Roman je to koji bi mnogi kritičari i čitatelji vjerojatno ocijenili kao chick lit. No, je li on to doista i što bi taj pojam uopće značio? Koji tip literature i zašto tako zovemo, pita se Loofbourow (2018) . Radi li se doista o žanru ili o pogledu na žensko pisanje i na ženske teme iz – opet- muške perspektive? Ovo pitanje postavljam i iz ugla čitateljice muških kritičara koji olako postavljaju dijagnoze o tome kakva je razlika između ‘pravog’, ozbiljnog ženskog pisanja i onog ‘neozbiljnog’, ‘površnog’, kao i da same žene moraju dobro pripaziti kakvim se narativom bave da se nekome on ne bi učinio ‘neozbiljnim’ ili nedajbože nedovoljno dubokim (vidi, npr. sljedeće kritike: Portal Booksa: „Na površini važnih tema“, 2014. (kritika V. Arsenića romana ‘Do isteka zaliha’ Nore Verde) ili Portal Booksa: „Kritika 44: Sanja Lovrenčić“ (kritika V. Arsenića romana ‘Martinove strune’, Sanje Lovrenčić), linkovi https://booksa.hr/kritike/nora-verde ili https://www.booksa.hr/kritike/kritika-44-sanja-lovrencic, u kojima kritičar postavlja razlike između onoga što bi bio chick lit i onoga što bi bilo žensko pismo, jasno otpisujući prvo kao negativno i obezvrjeđujući ga, uvijek usput kao ilustraciju ubacujući lik Carrie Bradshaw iz serije Seks i grad, koja po njemu očito utjelovljuje svu beznačajnost takve, isprazne egzistencije i ‘pisma’.).
Iz serije Sex and the City (1998.-2004.)
U našem kontekstu i društvu te na našim prostorima također je još prisutan diskurs i narativ iz muške perspektive. Uzmimo samo recentnija djela poznatijih pisaca poput Z. Ferića, D. Karakaša, M. Valenta, M. Tomaša itd. Navedene, ali i mnoge druge zapravo zanima isključivo njihov odnos prema stvarnosti; bilo da se radi o suočavanju s vlastitom prošlošću, traumom, seksom, bolešću ili svijetom općenito. Žene su u njihovom narativu marginalizirane ili pak objektivizirane, dvije krajnosti u koje ih se najčešće i najuspješnije i stavlja. Muški pogled, objektiviziranje žena i njihova stereotipizacija katkad idu i u krajnost, pa se tako u slučaju jednog recentnog romana radi se i o silovanju maloljetnice od strane starijeg muškarca što se u sljedećem intervjuu smatra čak i progresivnim. Ne treba ni naglašavati koliko je taj stav problematičan i opasan kad se promovira izvan okvira samog književnog djela, kao što je u ovom slučaju, na žalost, riječ: časopis Artikulacije, 13. broj, str. 53.-64, intervju s Milkom Valentom https://artikulacije.hr/13-broj-pdf/?fbclid=IwAR0xJoZMYbgzi_7rhh3hJfxyunWvDR_ocwhXYKbhfAKnkEbUQDYPT_IrCt0 .
Dakako, u samoj muškoj perspektivi, narativu ili pogledu, ne mora nužno biti ništa negativno ili opasno samo po sebi. Jasno je i da je autorska vizura uglavnom subjektivna i dotiče se dosega i mogućnosti autorove percepcije i shvaćanja. Trend muškog narativa postaje opasan u trenutku kada on ‘pozicionira’ ženu, tj. kada postoje ključan ili pak isključiv narativ prema kojem dekodiramo stvarnost, onaj kojeg smatramo ‘ispravnim’ i konstruirajućim. Drugim riječima, onda kad ga pounutrimo, pa počnemo razmišljati u smjeru toga da je primjerice incest s maloljetnicom nešto romantično, da muškarca treba lišiti kućanskih poslova koji ga zasigurno deprimiraju i usporavaju u njegovom bitnom radu, da je žena sporedan lik u slučaju muškarčeve traume ili bolesti te se samo želi požrtvovno brinuti o njemu, da mlade žene većinom traže ulogu oca u starijim muškarcima, da se žene (vraćam se na 2. sezonu već spomenute serije TheWhite Lotus), koliko god bile imućne i samostalne na odmorima bave uglavnom svojim partnerima i tome što oni misle i žele, da je rad jednog muškarca (vraćam se na prve sezone spomenute serije In Treatment) gotovo u potpunosti neometan ičim, najmanje njegovim obiteljskim obavezama, a zapravo niti etičkim kodeksom upuštanja u intimne odnose s pacijenticom. Dakle, ovakav narativ postaje problematičan onda kada postane ‘normaliziran’ i ‘prihvaćen’ bez propitivanja, tj. kada postane dominantan i univerzalan. Omeragić (2013: 40-41) u tom smislu upozorava da književni tekstovi koji ulaze u kanon (grč. kanōn – pravilo, zakon) ne reprezentiraju samo kulturu već i aktivno sudjeluju u determiniranju pa i manipulaciji konstrukcije ponavljanja normi u proizvodnji spola. Autori koji su pretplaćeni svojim spolom (i rodom) na kanon obavljaju funkciju književnih autoriteta i time negacija ženskog autorstva postaje opasan auto/patrijarhalni čin kojim se potvrđuje hijerarhiziranje muške moći. Naratološka ideologija tako nameće muški tekst kao univerzalni tekst (Lancer 2010).
Glumica Uzo Aduba
Zadržavam se stoga na ideji da, iako se u literaturi i umjetnosti često teži brisanju rodnih elemenata i narativa u pisanju, u mnogo slučajeva o razlici između ženskih i muških narativa još uvijek možemo govoriti i naša je kultura još u velikoj mjeri njima obilježena. Zato bih željela izdvojiti sljedeće romane koji su me posljednjih par godina izuzetno zainteresirali i potakli na promišljanje teme ženskog narativa (pogleda) i njegovog ‘oslobađanja’ i širenja.
Vjerujem da ne treba naglašavati da je posljednjih desetljeća objavljeno vrlo mnogo literature koja se bavi upravo pitanjima ženske perspektive i narativa, feminizmom, klasnim, rodnim problemima ili seksualnim orijentacijama i u mnogima su muški narativ ili perspektiva gotovo posve prevaziđeni, no sljedeće knjige su mi pak zanimljive jer se na nekoj razini i dalje velikim dijelom dotiču muškog narativa ili (u nekim slučajevima) pišu iz njega, a također mi se čini da ga imaju potrebu prevazići: Lena Andersson (Acts of Infidelity, 2014.); Milica Vučković (Smrtni ishod atletskih povreda, 2021.); Annie Ernaux (Samo strast, 1991.); Marie Aubert (Odrasli ljudi, 2019.); Vigdis Hjorth (Je li mama umrla?, 2020.); Ottessa Moshfegh (Moja godina odmora i opuštanja, 2018.); Vanessa Springora (Pristanak, 2020.); Elena Ferrante (Mračna kći, 2006.) i S. Heti (Majčinstvo, 2018.).
E: Ferrante: Mračna kći
U navedenim se romanima dakle ne radi o narativima koji nužno prevazilaze muški pogled i narativ u smislu da autorice pišu o emancipiranim junakinjama koje kroz svoj ‘razvojni luk’ pronalaze svoju bit i smisao, odcjepljuju se od dosadašnjeg i nastavljaju u svom vlastitom, samostalnom smjeru odbacujući dosadašnje norme i pravila. No, čini mi se da oni to to niti ne moraju biti kako bi nam svejedno pružili važne i vrijedne uvide u svoj, autentičan narativ. Naime, radi se o tome da je sada reflektor na njima, junakinjama. Ili to barem pokušava biti, jer u nekima od njih prepoznajemo upravo patrijarhalne obrasce; postavljanje junakinja u cipele muškaraca (partnera, očeva, starijih muškaraca koji nad njima vrše nasilje) i mjerenje svoje vrijednosti kroz njih. Ali, one konačno pokušavaju biti središnji akter svog svemira, vidjeti svijet iz svoje perspektive i ne podleći pogledu koji nije njihov. Ili su barem duboko nesretne jer još uvijek to ne uspijevaju i vezanost uz bilo koji oblik muške dominacije i muškog vođenja narativa ih ranjava, slabi i uništava, fizički i psihički. Od jednih muškarci crpe ideje, od drugih energiju, životnu radost, inteligenciju ili seks. Junakinje ovih romana su zato na neki način na ‘rubu’ između povlađivanja muškom narativu i vlastitog oslobođenja i emancipacije. One kao da izvlače iz sebe ono što je dosad u njima bilo pohranjeno kroz pretežno patrijarhalnu matricu te to preispituju i prerađuju na vlastiti način.
Isključiv muški pogled ili perspektiva počinje im dakle ozbiljno smetati, kao što je svojevremeno počeo smetati E. Jong ili F. Sagan. Kako se samo F. Sagan usuđuje pisati o seksu samo kao užitku, pitala se javnost nakon objave romana Dobar dan, tugo, 1954. godine. Još je davnije 1949. godine S. de Beauvoir kao uvod za svoj Drugi spol napisala: „Dugo sam oklijevala pisati knjigu o ženi. Tema razdražuje, pogotovo žene, a i nije nova. Već se mnogo pisalo o raspravi o feminizmu, danas je gotovo pa zaključena. Nemojmo više o tome… Ipak, o tome se još govori. I ne čini se baš kao da su opsežne gluposti izgovorene tijekom posljednjeg stoljeća rasvijetlile problem. Uostalom, postoji li tu problem? I kakav je on? Postoje li uopće žene?“ ‘Tema razdražuje’ i ‘Nemojmo više o tome’ ključne su rečenice koje nam mogu vrlo poznato zazvoniti u ovom kontekstu, kao i ‘Postoji li tu problem?’ Iskustvo čitanja, pisanja i proučavanja, kako u tadašnje doba, tako i kasnije, naučilo nas je da problem žene i njezine perspektive ipak postoji te da se i dalje pojavljivao u literaturi, a zanimljiva je i njena izjava da tema razdražuje pogotovo žen jer one su te koje zapravo ‘trebaju’ preispitati svoju poziciju i narativ te vidjeti koliko su pounutrile matricu koju su osmislili muškarci i koliko je njihova perspektiva zapravo zaista ‘njihova’. Autorice ovih romana upravo to čine.
No, pogledajmo navedene knjige malo detaljnije.
O knjizi Acts of Infidelity L Andersson pisala sam zajedno s njezinim drugim romanom (Namjerno zanemarivanje) (vidi portal Najbolje knjige, „Namjerno zanemarivanje stvarnosti“, link: https://www.najboljeknjige.com/vijesti/namjerno-zanemarivanje-stvarnosti ). Oba romana pozicioniraju ženski lik kao potpuno ovisan o muškarcu i njegovoj pažnji te ga na taj način lišavaju identiteta, slobodne volje i vlastitog djelovanja (osim ako ono nije izravno povezano s muškom figurom), što svakako ne ide u prilog ženskom narativu u smislu oslobađanja od patrijarhalnih obrazaca i osmišljavanja vlastitog života neovisno o ‘drugome’, no također su nepobitno ženska perspektiva, isječak iz života junakinje koja nam pokazuje kako je ‘zaglavila’ u opsesiji muškarcem koji joj ne pridaje dovoljno pažnje ili ljubavi ili joj jednostavno ne uzvraća naklonost. Nema ništa revolucionarno u ovoj temi, baš kao ni u temi romana Samo strast A. Ernaux. Nova je možda samo njihova spremnost da o njoj progovore na otvoren, u slučaju Andersson gotovo posramljujući narativ (pri čemu sram prelazi na čitatelje), ukazujući pri tome na neposredan (ili pak posredan) način čitatelju koliko zapravo ovako prikazan, pretjeran fokus na muškarca ometa djelovanje, psihičko zdravlje, druge odnose i stabilnost žene, iako ona toga u danim trenucima možda nije niti svjesna ili čak smatra svoju strast luksuzom (privilegijom).
Sličnom se tematikom bavi i M. Vučković u romanu Smrtni ishod atletskih povreda, opisujući na krajnje napet i autentičan način odnos glavne junakinje s narcističnim i opasnim muškarcem, njezino slabljenje i gašenje uz njega te opetovane, a neuspješne pokušaje prekida te veze. Neke kritike ovog romana negativno ocjenjuju neizlaženje junakinje iz ‘začaranog’ kruga ove veze i traže uzroke za to (vidi portal Booksa: „Lako štivo za težak sadržaj“, kritika M. Abadžije romana Milice Vučković ‘Smrtni ishod atletskih povreda’, link: https://booksa.hr/kritike/lako-stivo-za-tezak-sadrzaj), smatrajući da autorica „u ovom tekstu nije bila dovoljno vješta da junakinji otvori bilo kakvu mogućnost da sačuva makar djelić ljudskog dostojanstva s kojim će nas na kraju romana ostaviti“. Međutim, mislim da je jako važno naglasiti da ona i ne mora biti na taj način ‘vješta’. Bit ženskog narativa ne bi trebala biti jednosmjeran sprint (ili možda bolje rečeno maraton) u žensku ‘snagu’ i neovisnost te svaka knjiga ne bi trebala biti bazirana na takvom, ‘sretnom’ kraju i ‘osnaživanju’ čitatelja, već na onom puno važnijem – autentničnom i kvalitetnom pripovijedanju. Ako prečaca ili sretnog kraja u nekim slučajevima nema, jer to je nekada jednostavno tako- svaka priča nema sretan kraj niti je svaka situacija dorečena- mislim da to nimalo ne umanjuje niti autoričin glas niti njezin narativ. Zahtijevanje određenog ‘pravca’ i ideologije kojima bi ženski likovi u literaturi morali ‘koračati’ stvorilo bi opasnu i autoritarnu jednoobraznost koja bi zapravo poništila poželjno mnoštvo ženskih glasova i perspektiva.
Kod V. Springore situacija se izoštrava još i više budući da se u romanu Pristanak (zapravo ironičnog naziva jer nema pristanka u seksualnom odnosu starijeg muškarca i maloljetnice, riječ je jednostavno o silovanju) bavi silovanjem djevojčice od četrnaest godina koja je u toj situaciji zapravo nesvjesna da se o tome radi. Pedofil koji nad njom vrši nasilje je uz to priznat i poznat umjetnik, a okolina poprilično indiferentna ili čak potičuća za njega te se autorica tek mnogo godina kasnije usuđuje izaći iz zapravo njegovog narativa kojem se priklanja kao djevojčica i ući u svoj, odrasli, ženski narativ te objasniti što se zapravo dogodilo i na koliko je to razina duboko oštećujuće, traumatično i opasno za dijete/osobu pa stoga i kažnjivo- čime nastaje i ova, odlična knjiga.
Nešto drugačijom tematikom bavi se Marie Aulbert, pravo osvježenje na književnoj sceni. Iz kuta slobodne četrdesetogodišnje žene bez djece (koju, kada dozna da neće moći imati vlastito dijete dotakne prvo razočaranje, ali zatim možda i nešto drugo) ona promatra svoju obitelj; sestru, majku i njihove partnere, jednim se dijelom uspoređujući, a drugim se odvajajući od cjelokupne dinamike i istražujući vlastiti, nov narativ i perspektivu slobode i nevezanosti uz očekivanja, izmišljene dužnosti ili društvene konstrukte.(za zainteresirane, o ovom sam romanu također pisala, vidi portal Najbolje knjige „Želim da odete. Potiskivanje i njegovi plodovi“, link: https://www.najboljeknjige.com/vijesti/zelim-da-odete-potiskivanje-i-njegovi-plodovi).
Vigdis Hjorth i Ottessa Moshfegh razloge za trenutne životne situacije dijelom traže (ili barem nalaze) u obiteljskim dinamikama u kojima traže vlastiti pogled i glas pa se tako prva na postepen, prilično usporen, ali u konačnici maestralan način razračunava s ulogom majke koja ju zapravo nikada nije voljela i time postaje slobodna konstatirajući „Učinila sam vidljivim ono što je prije bilo nevidljivo i učinila nevjerojatnim ono što se prije činilo vjerojatnim- da me je na neki način morala voljeti.“ Ottessa Moshfeg pak predstavlja pravo književno iznenađenje. Autorica je to koja kroz slojeve lucidne i pametne autoironije progovara o šoku u kojem je ostala izazvanog smrću oba roditelja u vrlo kratkom vremenskom razdoblju i nevjerojatnim načinima na koje se nastoji ‘iznova roditi’ te time započeti novu priču o sebi. Eksperiment u koji se upušta zanimljiv je, originalan i lišen bilo kakvih društvenih uzusa ili očekivanja.
O. Moshfegh: Moja godina odmora i opuštanja
U ovom kontekstu svakako treba spomenuti i E. Ferrante, pogotovo njezinu Mračnu kći te odmak koji od ustaljenih pogleda na majčinstvo nose njezina perspektiva i narativ. Spomenimo samo gotovo revolucionarni početak Mračne kćeri: „Kada su se moje kćeri preselile u Toronto, gdje im je godinama živio i radio otac, smeteno sam se začudila shvativši da mi to uopće ne zadaje bol, nego da se osjećam bezbrižno… Prvi put u gotovo dvadeset pet godina više nisam osjećala napetost što se moram brinuti o njima.“ (str. 7.) Ferrante već u samom startu tako mijenja ustaljeni narativ požrtvovne majke kojoj su djeca centar života i djelovanja i nudi nam nešto novo, zastrašujuće i hipnotično.
Da, doba ‘uvriježenih’, stereotipnih pogleda na svijet, najčešće iz muške perspektive se, izgleda, sasvim sigurno približava svom kraju. Kao što su ženski likovi kroz povijest, kako to Natalija Iva Stepanović (2018.) konstatira u svom pregledu ruske književnosti, istovremeno bili žrtve i muškaraca i muških narativa; skončavali pod vlakovima ili prozorima s kojih su se bacili, od tuberkuloze ili od ruke svojih ljubavnika, sada možda možemo konačno reći da je s takvom jednodimenzionalnošću gotovo i da se javljaju nova, zanimljiva i uzbudljiva tumačenja svijeta.
I na našim prostorima je prisutno mnogo primjera u kojima spisateljice ‘preuzimaju’ narativ, stavljajući dosad centralnu mušku figuru ili patrijarhalne obrasce po strani. Spomenut ću samo neke prozne autorice (uz upozorenje da poetskih ima još i više!) i to one koje sam nedavno čitala ili objavljivala njihove tekstove na internetskoj stranici Čitaj mi – Iz svijeta književnosti (citajmi.org) : Staša Aras, Lana Bastašić, Ivana Gudelj, Tena Lončarević, Marija Rakić Mimica, Katja Grcić, Magdalena Blažević, Irena Matijašević, Jadranka Pintarić, Viktorija Majačić, Suzana Bosnić Majcenić, Tea Tulić, Perina Kulić, Iva Bezinović-Haydon, Sara Kopeczky Bajić, Nives Franić… Svaka od ovih spisateljica (kao i mnoge druge) dotakle su, čini mi se, neki bitan aspekt ženskog narativa (pogleda), a time i pomogle u nastajanju i promišljanju i ovog teksta.
Detaljnije ću se pak dotaknuti romana koji u svoje središte stavlja gotovo isključivo narativ žene/autorice. To je roman Majčinstvo Sheile Heti koji je ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman, a New York Times je autoricu uvrstio na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću.
S. Heti: Majčinstvo
Zašto je upravo taj podatak bitan? Zato što se radi o romanu u kojem autorica razmatra, (dijelom esejistički, velikim dijelom solipsistički) želi li imati djecu. I to radi gotovo sasvim ostavljajući po strani društvo, okolinu ili nasljeđe kao i patrijarhalne ili općenito muške narativa koji u mnogim slučajevima određuju ženin izbor po pitanju majčinstva bez postavljanja pitanja o tome želi li ga žena sama. Dapače, još se uvijek ženin izbor da nema djecu (ili partnera) često smatra sebičnim ili problematičnim te se na nju vrši jak pritisak da svoje odluke iznova preispituje, pojašnjava i opravdava.
S. Heti oslobođena je tog društvenog pritiska. Ona bira. Ima partnera i, koliko zna, može imati dijete s njim, no on odluku prepušta njoj (čemu pridonosi i činjenica da već ima dijete iz prve veze). „Miles mi je rekao da je odluka na meni… To je rizik, kaže on, njegova je kći zlatna, ali nikad ne znaš što te čeka. Ako želiš dijete, možemo ga imati, rekao je, ali moraš biti sigurna što želiš.“ (str. 26.).
Ona razmišlja o sebi. O svojoj umjetnosti. O tome koliko bi dijete dovelo u pitanje njezin stil života, preferencije, interese, komfor i koliko bi njezin svijet promijenilo. U društvu u kojem se ženski rad, trud i muka ne samo podrazumijevaju već i potiču, takvu poziciju, žene koja promišlja o svom komforu, interesima, hobijima i tome da li joj je bez djeteta lakše i ugodnije živjeti, mnogi će od starta doživjeti opasnom ili upitnom. Kao čitatelji, mi ne dobivamo dojam da postoji neka važna, ključna sfera kojoj bi rođanje djeteta naštetilo, ali kod nje, čini se, ne postoji niti ta (društvena? biološka?) ‘potreba’ za djecom, ne osjeća (pounutreni) pritisak okoline ili imperativ biologije i zato je njezino promišljanje zapravo ‘slobodnije’ i istovremeno – i to ovu knjigu čini posebno zanimljivom- vrlo netipično za literaturu na tu temu, ali i uzbudljivo. Ona otvara prostor pomicanju fokusa i prebacivanju narativa na ženu i njenu perspektivu, ne iz pozicije društva (koje majčinstvo, dakako, potiče), muškaraca (koji majčinstvo često smatraju ‘prirodnim’ i podrazumijevajućim za ženu) ili pak majki (osim onih koje žale zbog majčinstva, što je tek tabu i tema za sebe).
No, usuđujem se tvrditi da je središte ove knjige zapravo duboko filozofično; ono nije samo promišljanje majčinstva ili majčinstvo kao takvo sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama već promišljanje života iz ženske perspektive. Narativ koji je kod pisaca muškog spola prisutan oduvijek- stavljanje sebe u središte i razmatranje svijeta oko sebe s te- povlaštene i samosvojne – pozicije, ovdje je prebačen na ženu i time ona određuje atmosferu, dinamiku, radnju i smisao knjige.
Narativ ove autorice je filozofičan, humorističan i da, ono što je za žene najzabranjenije: fokusiran na sebe, svoj identitet, djelovanje, užitak i smisao. Ona stavlja reflektor na sebe ne postavlja se kao žrtva ili zbog želje da možda nema djecu kao problematična osoba, ne opravdava se nikome i ni od koga ne traži odobravanje. Ona razmišlja o onome što želi, sasvim svjesna svijeta oko sebe i njegovih pritisaka, odlučna oduprijeti im se i koncentrirati na svoje najdublje satove, pa konstatira: „Kako to oslobađa, izmaknuti se iz stiska tog svijeta i preseliti se u posve drugo podneblje- gdje ne dominiraju muške želje nego se može prhnuti pored njih.“ (str. 236.). Jasno, svjesna je i određenih ‘uvjeta’ koji stavljaju ženu u takvu, gotovo privilegiranu poziciju u kojoj može početi razmišljati, a jedan od njih je ženina ‘neprivlačnost’ koju ponajčešće određuje biološka dob. „Tek kad žena nije više privlačna muškarcima ostavit će je na miru dovoljno dugo da bi doista razmišljala.“ (str. 236.). Time ona potvrđuje početnu tezu eseja o objektivizaciji žene i njezinom promatranju kroz leću poželjnosti/nepoželjnosti. I nastoji joj izmaći na bilo koji način.
Autorica dugo i pomno promišlja pitanje majčinstva, i to ne samo sama. Konzultira ne samo partnera, obitelj i okolinu, već baca i novčiće (kineska tehnika kojom se služimo kada se obraćamo za savjet I Chingu, sustavu proricanja), razgovara s nepoznatim ljudima kao i poznanicima, i primjećuje da je o ovoj temi svatko spreman dati savjet, svoj stav ili ideju. Zanimljivo je primijetiti komentar jedne djevojke: „Kad si žena, ne možeš samo tako reći da ne želiš dijete. Moraš imati neki veliki plan ili ideju što ćeš raditi umjesto toga. I to mora biti nešto veličanstveno. I moraš biti u stanju uvjerljivo opisati luk kojim će se tvoj život odvijati, i to prije nego se uopće dogodi.“ (str. 51.).
Čini se da je tim komentarom dobro opisano društveno očekivanje od žene koja je odlučila nemati dijete. Od nje se ne zahtijeva samo objašnjenje nego i ‘plan’ koji će ‘opravdati’ takvu odluku. Toliki je, možemo i tako interpretirati, strah od žene kojoj je njezina sloboda važnija od prokreacije. Koja sebe stavlja na prvo mjesto. Ona postavlja također u početku eseja spomenutu prijetnju muškom pogledu i narativu. Ako se dovoljno dobro ne ne osmisli i ne opravda, njena joj sloboda neće biti oproštena i tražit će joj se raznorazne mane koje se nikad neće tražiti ženama s djecom.
Autorica barem jednom pomišlja i da je ostala trudna te uzima pilulu za dan poslije nakon čega joj zapravo lakne. „Jutros sam se uplašila da sam možda ostala u drugom stanju. Snažno sam spoznala: Ali ne želim dijete! Na povratku kući iz ljekarne, dok me je obasjavalo sunce, ušla sam u park gdje su se igrala djeca i popila pilulu za jutro poslije.“ (str. 234.). No, u nekim dijelovima romana su njezine maštarije koncentrirane upravo na stvaranje djeteta, tako da se u konačnici njezine želje nikako ne mogu ustvrditi jednoznačno, ukazujući možda i na to da jednoznačnost u temi majčinstva zapravo i ne postoji.
U skladu s tim ona opisuje i svoju vezu s muškarcem s kojim se preispitivala želi li dijete. „Sama sam se sebi toliko puta ljutito čudila: Zašto si se zaljubila u muškarca- i ostala s njim cijele svoje tridesete- s kojim je tko teško imati dijete? Ali sad se to pitanje nameće kao odgovor: jer sam htjela biti s muškarcem koji mi neće olakšati put do djece jer zapravo nisam ni željela dijete- baš kao što neke žene biraju partnera iz suprotnih pobuda, onoga s kim će dobiti dijete.“ (str. 240.).
U jednom od zaključaka do kojih dolazi, autorica kaže i da je „Pošteno priznati da nešto propuštam.- ali i da mi je možda to draže propustiti. Svim silama oduprla sam se valu koji me je vukao i uljuljkivao u drijemež- onaj drijemež iz kojeg nastaju djeca- jer doista drijemamo kad postupamo kako priroda želi. To što sam ga izbjegla izgleda mi blaženo i intimno kao da sam dobila dijete, ali suprotno od djeteta, jer se to što sam postigla zapravo i ne vidi.“ (237.-238.).
Ne moramo se slagati s autoricom i njezinim promišljanjima, ali ona zapravo, osim postavljanja biologije u negativnu i neželjenu konotaciju, što je za ženu već izrazit otpor, postavlja i pitanje ženskog ‘proizvoda’. Naime, majčinstvo je za ženu onaj vidljiv proizvod, nešto što je ‘stvorila’, dok se sve ono što se zbiva unutar nje, kako za vrijeme trudnoće, tako i za vrijeme majčinstva, uvelike prikriva (od problema u trudnoći preko poroda do samih teških i neugodnih nuspojava majčinstva kojih, dakako, ima mnogo).
Još se možda i više toga prikriva u ženi koja nije odlučila postati majka, a do čega ženski narativi, kao u ovoj knjizi, tek trebaju stići, obrćući tako muške ili ih nadopunjavajući s mnoštvom iskustava, promišljanja, filozofiranja i preispitivanja koji su autentično- ženski.
Potrebno je naglasiti i kako autorica ne promatra svoj izbor ili život kroz bilo kakvo osuđivanje onih koji su izabrali različito od nje. I sebe i ostale ona samo promatra, fenomenološki, i razmišlja o tome što bi bio pravi izbor za nju. Pažljivijem čitatelju /ici na kraju knjige zapravo postaje nebitno hoće li se autorica na kraju odlučiti za put majčinstva ili ne, budući da je shvatio/la da bit ove knjige (a i ženskih narativa općenito) nije u tome za što će se žena odlučiti nego da ima potpuno pravo i slobodu donijeti koju god odluku želi bez nametnutosti da se za svoje izbore i odluke opravdava ili da ih mora ikome specijalno objašnjavati.
Potreba je to da žene autonomno, iz svog motrišta, (re)interpretiraju vlastiti život, ciljeve, ideje i uvide, kao i iskustvo vlastite podređenosti. Upravo je zato važno i nužno da autorice poput Sheile Heti određuje način pisanja i čitanja knjiga u 21.stoljeću; neovisan o muškoj figuri, o autoritetu bilo koje vrste, o muškom narativu, društvenim normama i očekivanjima.
Za sam kraj ovog eseja, evo i jedne crtice (osvrta) na moje vlastito pisanje: Jedna od mojih zbirki (‘Strani gradovi’, 2018.) dobila je, između ostalih i feminističku kritiku u kojoj je jedna zanimljiva zamjerka bila upravo koncentracija na osmišljavanje ženskih identiteta kroz ‘drugog’ i ‘drugo’, pogotovo muške osobe, perspektive ili muško-ženske odnose (brakove, veze), kao i ‘tipsko’ prikazivanje žena (vidi npr. Portal Booksa: „Varijacije i kopije“, kritika N. Bobičić zbirke priča ‘Strani gradovi’ Jelene Zlatar Gamberožić, link https://booksa.hr/kritike/varijacije-i-kopije.). Tada možda nisam u dovoljnoj mjeri, ali sada razumijem što se time mislilo; doista nije lako izaći iz socijalizacije koja je kroz institucije, umjetnost i obrazovanje najčešće i najglasnije progovarala kroz muškog naratora, nudeći njegov svjetonazor i arbitražu kao ispravan, a su-postavljajući tome ženu kao onu koja to mora razumjeti i cijeniti. Tako sam, primjerice, u nekim pričama u toj zbirci puno jasnije i promišljenije ocrtavala mušku perspektivu od ženske, ostavljajući ženske likove pomalo blijedima, stereotipnima i – točno ono što čini muški narativ- jednodimenzionalnima. Ulazeći u mušku perspektivu i često pišući iz muškog lika, muški narativ postajao mi je blizak, no zapravo se nisam morala pretjerano truditi jer on mi je već bio blizak; kultura i društvo su me njime vrlo dobro zadojili. Na pohvale o uvjerljivom pisanju iz muške perspektive mogla sam zato samo odgovoriti: Ali, sve možemo tako pisati. To je zapravo mnogo lakše.
Preuzeto s: https://weheartit.com/entry/328135690
Očito se mijenjam jer mi ta perspektiva kao i muški narator postaju sve nezanimljiviji, a otvaraju se novi, puno zanimljiviji prozori i horizonti.
Zanimljivo je i lijepo mijenjati se. Ako se pitamo kakav je svijet iz neistraženih perspektiva, neustaljenih pravila, normi i ideja, iz ženskih narativa koji nisu podređeni muškom pogledu koji smo kroz odrastanje sigurno u nekoj mjeri pounutrile i ako želimo nešto novo, još neistraženo, ali baš zato uzbudljivo, knjige poput Majčinstva mogu biti prvi korak prema tome.
*Na samom kraju, želim zahvaliti svima na čitanju eseja, a pogotovo Asji Korbar i Tanji Tolić- hvala na poticaju za dublje promišljanje teme, usmjeravanju i primjećivanju nedostataka. Ako postoje kvalitetni dijelovi ovog eseja, oni su tu zahvaljujući vama.
(Esej je originalno objavljen na književnom portalu Najbolje knjige, 4.2.2023.)
Jelena Zlatar Gamberožić
Jelena Zlatar Gamberožić
Literatura
Barthes, R. (1968.). Smrt autora, u Beker, M. (1999) Suvremene književne teorije, Matica hrvatska, Zagreb.
Beauvoir, Simone de (2016.). Drugi spol. Zagreb: Školska knjiga.
Butler, J. (1990.). Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity, Routledge, London/New York.
Lanser, S. (2010.). Ka feminističkoj naratologiji. ARS, br. 5-6 (2010): 168-173.
Manley, J. (2023.). What Would it Mean to Really Make Space for Mother-Artists? Literary Hub.
Mustać, A. (2015.). Književnost, jezik i svijet: odnos književnosti i društva i uloga književnosti u procesima spoznaje. Diplomski rad; Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet.
Omeragić, M. (2013.). Žensko pismo i re/konstrukcija ženske književne tradicije. Zeničke sveske – Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku 18:38-47.
Oraić Tolić, D. (2001.). Muška moderna i ženska postmoderna. Kolo 2 (2001), Matica Hrvatska. Online izdanje.
Showalter, E. (1981.). Feministički kriticizam u divljini: pluralizam i feministička kritika, u Kramarić, Z. (1998) Književnost, povijest, politika, Svjetla grada, Osijek.
Woolf, V. (2003.). Vlastita soba. Zagreb: Centar za ženske studije.
[1] Sam koncept muškog pogleda (male glance-a) uvela je znanstvenica i redateljica Laura Mulvey u svom eseju iz 1975. „Visual Pleasure and Narrative Cinema“
On pleše. Prije njega odgledala sam već četiri nastupa, nakon njega slijedi još jedan, ali svima je jasno tko će biti pobjednik. Dok pleše, gleda u mene prodorno, svojim žeravicama. Ne smijem se pomaknuti jer znam da bi ga to dekoncentriralo. Ne smijem čak ni trepnuti. Oči mi se pune suzama. Trup i glava su mu sasvim mirni, kreće se samo nogama i rukama, u svim smjerovima. To je njegov ples, njegova improvizacija, njegovi tokovi nad kojima nitko nema kontrole, pa ni on.
Sam je s vatrom.
– Naša vatra je to, draga – kaže uvijek kada mu spomenem plamen koji vidim u njemu. – Sjećaš li se kad smo radili predstavu?
Oko njega plešu još tri plesačice. Mlade su, gipke i lijepe. Ali ne gledam u njih. Mislim da ih nitko ne primjećuje, svi su koncentrirani samo na njega. On ispunjava čitav prostor, proždire ga i kovitla poput oluje. Njegovi pokreti su pokreti borbe na život ili smrt, pretvara se u njih i u tim trenucima ne postoji ništa drugo. On nema mjere. Mjera je za običnjare, kaže.
Slijedi ga prodoran pljesak dok silazi sa široke bine. Natjecanje u dobnoj skupini od dvadeset do dvadeset i pet godina gotovo je i on se lagano kreće kroz zrak, kao da lebdi, prema meni. U sljedećem trenutku već mi je vrlo blizu. U gužvi smo, sajam je u punom jeku. Ljudi prolaze pored nas, pričaju i guraju se. Odvlači me do improviziranog zida od kartona na kojem su zalijepljene publikacije jedne od izdavačkih kuća koje na sajmu prodaju svoje knjige. Crven je i mokar, a njegove oči isijavaju.
– Draga, imam dobre vijesti! Psijihatru se trebam javljati samo mjesec dana! Nakon što pokažem kajanje i slična sranja, slobodan sam.
Maše rukama ispred mene u žaru objašnjavanja.
– Dobro je, ali moraš ipak dopustiti da ti pomognu, nemoj samo glumiti krivnju – upozoravam ga smiješeći se.
Njegov entuzijazam čini mi se u ovom trenutku ispravan. Svakome se može dogoditi nešto čudno. Činilo mu se da su ljudi oko njega opasni? Kome se to nikada nije učinilo neka baci prvi kamen. Napao je prolaznika za kojeg je mislio da mu prijeti? To je bilo previše, naravno, ali ostali prolaznici su brzo reagirali i, što je najvažnije, nitko nije bio povrijeđen. Radilo se o nesporazumu. Njegovoj hipersenzibilnosti. Učinilo mu se da će mu prolaznik učiniti nešto nažao, da mu pokazuje prijeteće znakove. Uostalom, tko se nikada nije našao u osjetljivom razdoblju?
Hodala sam gradom pokušavajući se staviti u njegovu kožu. Vidjeti ljude zlima. Demonizirati. Svatko je mogao biti takav u nekoj situaciji, izgubiti se, pojačati svoju mračnu stranu na ljestvici užasa. Da sam to činila dovoljno dugo, sigurno bi se dogodilo i meni – pomislila bih da mi prijeti opasnost.
– Znam, znam. Ne brini. Izvest će me na pravi put.
Namiguje mi i znam da je bolje prestati s bilo kakvim upozorenjima.
– Psihijatar mi propovijeda sto na sat. Želi mi uvaliti svakakve lijekove, ali ne dam se. Kaže da su sve moje ideje o svijetu pogrešne, da je to ključno obilježje moje bolesti. Ali nisu, ne mogu biti. Ti to barem znaš.
S propovijedima ima poseban problem. Reci mi sve što hoćeš, brutalno koliko hoćeš, ali ne omalovažavaj me s pametovanjima, govorio bi često. Filmove je birao po sličnom ključu: ovaj redatelj mi se sviđa. Ne misli da je gledatelj debil. Više sam voljela redatelje koji su jasnije objašnjavali stvari, ali nisam mu to rekla. Zaključci koje je izvlačio iz filmova zbunjivali su me, ali on sam bio je jedina stvar koja me nikada nije zbunjivala.
Dolazio je uvijek kada sam ga zvala, a zvala sam ga stalno, svako malo. On – moj najbolji prijatelj, vječni prijatelj, ogledalo u kojem sam se ogledala, bez kojeg nisam znala tko sam. Bio je kraj mene bez puno riječi i uvijek mi se činilo da tjera demone iz mog ormara, ispod mog kreveta.
Bili smo tada ni dovoljno stari ni dovoljno mali, negdje između; dvanaest godina, i stvarno sam se bojala. Bojala sam se kao nikada dotad i kao nikada poslije toga.
Nije bilo nikoga uz mene, ne zapravo, a tama je bila toliko gusta da nisam vidjela izlaza. Bolovala sam od bolesti koje su nesmiljeno oslabljivale moj imunitet i nad kojima nisam imala nikakve kontrole. Držale su me podalje od škole tjednima, a kada bih se vraćala, nisam nikoga poznavala. Stvari su se prebrzo mijenjale, a još brže moji školski kolege. Nisam ni s kim pričala, iako sam neumorno smišljala priče, ali boraveći u svjetovima različitim od svjetova svih onih koje sam poznavala. Debeli zastor između mene i svijeta, mene i drugih, mogao je pomaknuti jedino on. On, koji nije bolovao ni od čega, koji iz škole nije izostajao, ali također ni s kim nije provodio vrijeme osim sa mnom. Promatrao je.
Znala sam što se priča o meni. Tiho, između mojih roditelja i po školskim hodnicima. Znala sam kako me gledaju i izbjegavaju, činilo se da nosim natpis kako me je prvo potrebno dobro odmjeriti, a onda me u širokom luku zaobići. Nisam kriva! htjela sam vikati. Ne znam što da radim i kako da se ponašam, kako se treba ponašati i smijati i kretati po vašoj školi. Naučite me! Ali nije bilo pomoći. Svi su predobro poznavali pravila koja su meni izmicala. Sjedila sam u zadnjoj klupi i promatrala ih. Pokušavala sam upiti njihove frizure i pokrete. Dizanje ruke na satu i spremanje stvari u torbu nakon sata. Pljuvanje po pločniku koje je postajalo popularno. Trebalo je savladati toliko sitnica da nisam znala odakle početi. Sama, u sobi, u svojoj bolesti, izolirana od njih, zapisivala bih što sve moram naučiti, dok me iznutra izjedala neobična vrućica. Vrućica koja kao da je moj mozak mljela u mješavinu u kojoj se više nisam snalazila, koja je moje misli i osjećaje činila nelogičnima i neprepoznatljivima. Strah je bio duboko u meni, kao i vrućica. Oblijevali su me naizmjence, u valovima.
Taj put došao je do mene kasno. Mrak se već nadvio nad naše naselje, praćen glasnim lavežom. Bila sam, kao i uvijek, sama. Čekala sam da dođe. Nije ništa rekao na ulazu. Pogledao me, izvadio kazetu iz džepa i pustio glazbu. Bila je to najvedrija glazba koju sam ikada čula. A zatim mi je rekao što da radim, kako da se krećem. On je zapovjedio, a ja sam se uronila u glazbu, uprla u pokrete koje mi je pokazao, u tu, na licu mjesta osmišljenu koreografiju, ples s malom loptom koju mi je dodao da udaram njome u ritmu dok je on udarao drugom, svojom lopticom. Kretnje su mu postajale sve brže, praćene ubrzavanjem ritma glazbe. I moje su se ubrzale. U moje je udove ušlo nešto tekuće. Osjetila sam se slobodnom, prvi put. Slobodnom od praznine koja je vrebala iz svakog kutka velikog i skupo uređenog stana; od laštenja lampi krpama koje sam pronalazila u ormaru; glancanja stolova sredstvima za staklo; slaganja stripova po abecednom redu i presavijanja odjeće toliko puta da sam znala napamet svaki nagib. Od crtanja. Čitanja. Gledanja kroz prozor. Pitanja kada će to prestati, gdje je izlaz. Tjedan dana prije toga, uzela sam očev brijaći pribor i obrijala obje noge. Snažne dlake koje su nakon toga počele probijati govorile su mi da sam učinila nešto pogrešno. Sljedećeg dana, uzela sam nekoliko gutljaja majčinog vina. Ništa mi nije govorilo.
Nitko mi ništa nije govorio, čak ni roditelji, u rijetkim trenucima kada su bili kraj mene.
Nitko, osim njega.
Moj bezvučni tunel, moju turobnu komoru samoće ispunio je zvukom. Lopticom je zabijao život u pod. Udarao je njome na najprecizniji način, točno u ritmu, a zatim je započeo plesne pokrete. Dok ih nisam vidjela, nisam poznavala adrenalin. Ritam udaraca podsjetio me na ritam srca koje se iz ravne crte mrtvila na aparatu vraća u budnost. Osjetila sam čudnu koncentraciju, kao da prvi put stvari vidim onakvima kakve jesu, bez debele zavjese koja me od njih uvijek udaljavala.
Glazba koju smo pustili uskoro se uskovitlala oko nas kao prašina. Prkosio je njome svemu što me do tada proganjalo, smijući se.
– Ti sjedni tamo, ja ću tu, i čim počne ritam, digni se i kreni. Snimit ću ples kamerom, to će biti naša najbolja snimka – rekao je.
Nemam prijatelja i ništa ne razumijem, a u glavi mi je čudna kaša, htjela sam mu reći.
Znam, pusti, osjeti ritam, nije bitno, samo zamišljaj svijet u kojem smo nas dvoje, sami, i bit će crveno, ne samo na trenutak, bit će crveno za vječnost, ako uspijemo, odgovorio bi mi da sam to rekla.
Uzeo je lopticu i krenuo s njom prema meni, bacio ju je, a ja sam je uhvatila i vratila mu svoju, sve u letu, kao da smo vježbali danima. U tom je trenutku bio duboko koncentriran na svoje disanje i otkucaje. Njegove oči sam, u takvoj vatri kao dvije žeravice, vidjela prvi put i osjetila sam sve što je u njemu gorjelo. Odjednom sam bila istrgnuta iz sebe, izbačena iz kože i nasukana na obali.
Bila sam bolesnik u krevetu nakon bolesti koja je predugo trajala, pa nitko još uvijek ne zna hoću li se izvući.
Osjetila sam čudnu zavist, prvi put, zbog načina na koji je plesao: sam. Zbog toga kako mu nitko nije trebao, dok su meni bili potrebni svi: stariji i vršnjaci, spasioci i učitelji. Nije mu bila potrebna eksplozija poljubaca za kojom sam ja potajno žudjela, a svejedno ih je, bila sam sigurna, imao snage dati.
Potrgali smo lampu u plesu i trebalo je prestati. Umorili smo se i, dok nam se znoj cijedio niz leđa, upalili smo stropno svjetlo i sjeli, zajapureni i sretni.
Od nas dvoje, bila sam sigurna da ću loše završiti ja.
Ali sljedećeg jutra, moja čudna, netjelesna vrućica je nestala, a misli su mi postale sasvim bistre.
Dan nakon toga, vratila sam se u školu, odlučna prilagoditi se.
Nije prošlo ni mjesec dana, ušla sam u malu grupu. Učinila sam što je bilo potrebno. Nije bilo tako teško.
Gledao me danima, sa svog crvenog bicikla, sa sigurne udaljenosti. U njegovom pogledu vidjela sam razočaranje i radoznalost, kao da nije siguran na koji način sam uspjela probiti opnu između sebe i svijeta, a zanimalo ga je. Ni ja nisam znala kako sam to učinila, znala sam samo da je bilo nužno, ako nisam željela da se smrtna vrućica vrati.
– Dođi s nama – pozvala sam ga. – Zabavno je, vidjet ćeš. Nisu tako loši.
– Javi se poslije – rekao je i odpedalirao dalje.
Nije ušao ni u kakvu grupu ni društvo, nikada.
Sada me, nasred sajma, zajapuren, gleda nestrpljivo i uzbuđeno.
– Moram ti ovo ispričati. Dogodilo se nešto sjajno! Moja susjeda, ona koja živi preko puta i o kojoj ti stalno pričam, jučer je izašla iz stana pola sata kasnije nego inače! To je bila njezina poruka meni. Njezin brat za kojeg sam ti rekao da je stalno maltretira, izašao je prije nje! Znaš li što to znači? Ja sam znao. Sišao sam i čekao da se on vrati. Znao sam da će se vratiti prvi jer je prvi izašao. Mislim, nisam nikada vidio da je maltretira, ali siguran sam da je to radio. Svaku večer je navlačio zavjese točno u sedam sati. Što misliš, zašto je to radio točno tada, ha? Uglavnom, čekao sam ga kraj stepenica, odmah do podruma. Vrata od podruma je ostavila otvorena, tako da mi je sve olakšala. Sigurno ih je ostavila ona. Pozvao sam ga dok je čekao lift i, naravno, odazvao se. Kreten. Čim je sišao u podrum, pretukao sam ga s letvom koju mi je ostavila tamo. Morala ju je ostaviti ona, tko drugi? Pao je već nakon prvog udarca! Zamisli, kakav slabić! Sve je bilo tako jednostavno, kao u snu. Sad će mi biti zahvalna, znam. Sigurno će me konačno i pozdraviti i upoznati se sa mnom!
U mozgu mi se javlja kaša iz djetinjstva koju tako dugo nisam doživjela. Klizim niz kartonski zid prema dolje. Pred očima mi titra čudan mrak, bljeskovi i ritam loptice koju je zabijao u pod i koja je odskakala gore-dolje dok smo plesali u tami, svatko u svom ritmu.
U istom ritmu, publika sada skandira njegovo ime. Plješću, sigurno zato što je dobio prvu nagradu, pomislim. On ništa ne čuje. Široko se nasmiješi, zagrli me i malo pridigne.
– Taj brat je bio bahat, sve i da ju nije fizički zlostavljao. Jednom, dok smo bili mali, nije te pozdravio u dućanu, sjećaš se? Sve je karma, draga, uvijek ti govorim. Život je nepravedan: netko ga proživi u potpunom blagostanju, ima sve što poželi, dok netko drugi izađe na cestu i udari ga auto. Ali sve na kraju dođe na svoje.
Naginje se bliže prema meni i uskoro su nam lica blizu kao u trenutku prije poljupca.
– Ponekad, naravno, treba i karmi pomoći da ispravi stvari.
Gleda me dok mu oči prelaze u crno.
– Neki ljudi su kao udice. Hodaš pažljivo, ne ometaš ih, ali oni se svejedno zakače o tvoj obraz, ruku ili nogu, ponekad grlo. Nešto im kažeš, s najboljom namjerom, a oni te dokače i otkinu ti komad mesa. Kao onaj prolaznik koji me pitao koliko je sati. Koliko je sati, ha? To pitanje je bilo prijetnja. Želio je reći da nemam vremena, da će krenuti na mene. Morao sam ga udariti. To je bila čista obrana. Znaš to. Znaš kako je tebi bilo kad smo bili mali. Svi su te maltretirali. Mislili su da si luda. Znao sam to.
Muškarac iz publike prilazi nam i govori mu nešto u uho. On djeluje uznemireno, ali zatim mu lice zasja. Opet se okrene prema meni, ovaj put sa širokim osmijehom.
– Draga, pobijedio sam! Pa to je genijalno! Evo, karma, o tome ti govorim!
Zatvaram oči i duboko udišem. Kako bi bilo biti slijepa? Čuti samo zvukove i osjetiti blago treperenje oko sebe, kao krila. Mir, bez podražaja svjetla i sjene. I dodire, ponekad, ako bih imala sreće.
Čujem njegov glas, usne su mu i dalje sasvim blizu mojih. Šapće mi.
– Nemoj biti tužna. Znam da si protiv nasilja, ali znaš da ja razumijem karmičke znakove bolje od većine. Nismo li pola života proveli smišljajući znakove, ti i ja? Naš ples, naša koreografija. Sve je imalo smisla, sada to znam. Nakon te večeri si se uklopila. Konačno sam shvatio zašto. Zato što prijatelje treba držati blizu, ali neprijatelje još bliže. Bravo, draga. Naizgled si postala dio njih, ali mrzila si ih. Znao sam to. Ti si toliko bolja od njih, toliko inteligentnija. Radili su debila od tebe, kao što redatelji rade od gledatelja. Sve će ih snaći ono što zaslužuju, odlučio sam to još vrlo davno, dok smo plesali. I to onda kada najmanje očekuju.
Još uvijek držim oči zatvorene, dok oko njega čujem komešanje i znam da mora krenuti. Čini mi se da odlazi, ali zatim se okrene, vrati i prošapće. Osjećam njegov dah na licu.
– Nikada ti više neće biti kao onda, obećajem ti. Sve ću srediti. Već sam počeo. Samo polako.
Konačno otvaram oči. Sve je još uvijek isto kao kad sam ih zatvorila. Šarenilo, ljudi i glasovi me obliju dok shvaćam da su mi usta puna pamuka i da ne mogu progutati slinu.
On trči prema pozornici i ljubi se s voditeljicom natjecanja iz svoje dobne skupine.
Čujem pljesak dok kreće podjela nagrada. Ne vidim voditeljicu, publiku, ostale natjecatelje. Gledam samo u njega.
Hrvoje je mladi pisac pred kojim je, nadam se, uspješna karijera. Odlaskom u penziju upisao je tečaj kreativnog pisanja u CKP-u Zagreb, a koji je vodio gospodin Zoran Ferić. Tamo je dobio, ne samo veliki poticaj za pisanje, već i kolege sa kojima i danas održava kontakte. Ima tek 66 godina, a sa 63 je napisao i štampao svoju prvu knjigu. S obzirom na reakcije članova obitelji, knjiga je doživjela veliki uspjeh. Nakon prve knjige krenuo je u pisanje druge, možemo reći autobiografske, koja je praktično završena. A onda, jednog lijepog jesenskog dana, saznao je da boluje od neizlječive bolesti. Nakon turbulentne faze, uvidio je da mu je dijagnoza donijela, kao čovjeku, i neke pomake u pozitivnom smjeru. Jednog drugog lijepog jesenskog dana se oprostio sa dotadašnjim Hrvojem i krenuo sa svojim novim suputnikom, mr. Parkinsonom, pisati knjigu finala svojega života.
Dobar dan, mr. Parkinson. Lijepo je krenuo dan. Standardno drhtanje desne ruke. Malo kočenje, ali za sada se to događa sporadično, pa ne pridajem previše pažnje tome. Javljaju se ljudi i pričaju sa mnom o mojoj dijagnozi. Interesantna je ta želja ljudi da na neki način izraze sućut bolesnoj osobi, ali ne žele pisati o tome. Kao da je bolest sramota. Svi se zadržavaju u ilegali, domeni sigurne priče, okolnim pitanjima tipa jeste dobro, kada ideš na Pag, kako nam je bilo lijepo kod vas na Mrežnici….Nitko da direktno pita: Imaš neizlječivu bolest, reci kako se osjećaš, dokle ćeš…. itd. Ljudi bolest nije sramota!
Onda iznenada mr. Parkinson i ja doživimo šok. Jedna osoba, koju znam još iz gimnazijskih dana, koja mi je u životu mnogo pomogla, s kojom sam dijelio mnoštvo nedoumica i mislio da ju dobro poznajem jako me razočarala. Nazovimo tu osobu Aleks. Nisam znao je li Aleks čitao moje objave i nazvao sam ga da pitam kako je, Aleks se javio jako rezerviranim glasom, a onda nije izdržao i pitao me zašto pišem o svojoj bolesti. Govori da je to vulgarno, previše osobno! Nisam vjerovao vlastitim ušima. Osoba s kojom sam išao u jednu od najbolje Gimnazija. Gdje smo čitali mnogo i gdje su nas profesori poticali na rasprave. Čak nam je i profesorica iz Nacrtne najavila da ćemo kod nje naučiti njen predmet dovoljno za prijemni ispit, ali da će puno vremena provesti u razgovorima s nama. Čitala nam je Malog princa i onda smo brusili svoje lingvističke sposobnosti, dok je ona modelirala rasprave učeći nas kulturi polemiziranja. Nakon svega ta osoba me pita: Zašto to radiš. Koji ti je cilj? Pa ako ona nema širinu da to shvati, što očekivati od ostalih ljudi?
Nemam skrivanog cilja, Pišem jer moram pisati. Pišem jer se tako liječim i bolje osjećam. Pišem da kad jednog dana, po prognozama budem živio kao biljka, moji unuci čitajući upoznaju bar djelomično tko je bio njihov predak. Pišem da ljude s dijagnozom istovjetnom mojoj ohrabrim, da promijene pogled na život i Parkinsonovu bolest. Da im kažem da se ne predaju, da ima nade.
Već sam izdao prvu knjigu, na kojoj nisam ništa zaradio, nego sam ju podijelio zainteresiranima. Ljudima koji stalno pričaju o materijalnim dobrima, deklariraju onime što posjeduju iako su to uglavnom naslijedile, teško je shvatiti takvo razmišljanje. Koji mu je cilj?
Taj me razgovor uznemirio pa sam išao prošetati. Osjećao sam, intuitivno, da me mr. Parkinson podržava. Desna ruka mi se tresla, ali čini mi se na drugi način. Zastao sam i prvi puta posvetio punu pažnju tim trzajima i otkrio da se šaka trese BUM, BUM, BUM, BRINK, BUM, BUM, BRINK. BUM su trzaji, a BRINK je tridesetak posto kratkog zaokreta šake u lijevo. Koje otkriće!
Dragi, nemojte se iznenaditi ako vam jednog dana život, nakon što vam je od rođenja bio u ritmu muzike za ples, najednom krene ritmom BUM, BUM, BUM, BRINK, BUM, ili nekim drugim. Ako ne možeš protiv njih pridruži im se!
Doviđenja prijatelji. Idem dalje.
BUM, BUM, BUM, BRINK, BRINK, BUM, BUM, BUM
9.1.2023.
Dobro jutro, mr.Parkinson. Danas smo se ustali dosta rano. Vani je bio još mrak. Ne znam zašto si tako nervozan. Jedva sam oprao zube. Odlučio da se danas neću brijati. Jesti juhu lijevom rukom sam svladao, ali brijanje nisam niti pokušavao. Liftom se spuštam u prizemlje. Po katovima ulaze mladi ljudi koji moraju na posao. Iz njihovih snenih lica vidim da si misle: Gle ovog starog penzića. Umjesto da spava on se gura s nama u liftu. Kad ću ja biti u penziji neću se dizati do popodne.
Tako sam i ja mislio, ali život nije švedski stol. Krelci! Mislim u sebi, a glasno svakome zaželim dobro jutro. Imam osjećaj da ih i to iritira.
Izađem van i osjetim jutarnju kišu. Ne pada jako. Otkrijem glavu i uživam u osjećaju kako mi velike hladne kapi klize s tjemena glave, preko čela na lice. Uživancija. Čak se i mr. Parkinson lagano smirio. Ma je li taj mr. Parkinson postoji? Možda je to sve privid. Možda se radi o zabuni. Netko je ispekao kruh. Još imam nekakav osjet mirisa. Čim sam pomislio na tebe mr. Parkinson, desna ruka se jače počela tresti. Dobro, postojiš. Svejedno ništa od ovoga gore ne možeš osjetiti. Crkni od jada!
Navečer sam raskitio bor. Ostala je praznina na mjestu na kojem je stajao. Malo ćemo razmjestiti namještaj i tu ćemo prazninu lako popuniti. Nedostatkom poznatih glasova nastala je praznina koju je teže popuniti. Mr. Parkinson zalud me pokušavaš gurnuti u depresiju. Malo ćemo se odmoriti a onda put pod noge u zagrljaje voljenih.
Suživot s tobom nije lak, ali postoji!
10.1.2023.
Dobro jutro, mr. Parkinson. Još jedan dan našeg suživota. Običan dan. Neki iz ekipe su bolesni pa se sastajemo u suženom sastavu. Platio sam kavu eurima. Cijene su pošteno preračunate. Veći su mi problem sitni centi koje ja i s naočalama teško raspoznajem.
Popodne sam otišao do mame. U devedesetoj je i ima „milijun“ dijagnoza. Svjestan sam da me mr. Parkinson sve jače gura desnom rukom. Skrivam ga od pogleda mame, držeći desnu ruku ispod stola. Družimo se nekih dva sata i sjećajući se sretnih dana. Zabrinut sam jer kašlje. Odgovara mi da joj nije ništa. Zagrli me i veli da se pazim. Niti spomenuli nismo mr.Parkinsona, ali njen zabrinut pogled na rastanku govori mi da ju nisam uspio zavarati.
Sjedam pred stol i ne znam o čemu pisati. Osluškujem svoje misli, ali čujem samo unutarnji glas koji mi govori da je u hladnjaku još jedan komad orehnjače. Kolebam se. Čitao sam da nova istraživanja sve više dokazuju da su uzroci mnogih bolesti vezani uz loše prehrambene navike. Da nisam ja sam kriv za društvo mr. Parkinsona?
U ključnom trenutku razvedri se nebo iznad Zagreba. Zaboravim na orehnjaču. Jake zrake sunca sporadično se probijaju kroz sive oblake, slično motivima svetih sličica. Osjetim kao da je neka Muza doletjela izdaleka, iz divnih toplih bezvremenskih krajeva i ukorila me: Poput Poncija Pilata, pereš ruke. Kriviš i Boga i Vraga i zlu sreću! A tvoja krivnja?
Malo se zamislim, a onda odmahnem rukom. Daj Muza, olabavi. Svakom je jasno da sam potpuno nevin i moje su tegobe rezultat, potpuno neopravdane, zle sreće!
Ako nađeš nekoga tko misli drugačije, a da nije doktor, neka se javi.
13.1.2023.
Dobro jutro, mr. Parkinson. Odmah ujutro smo bili malo uznemireni pa sam popio nešto smirujuće. Onda sam sa suprugom i mamom otišao na plac, pa na kavu i sve je bilo lijepo i opušteno Poslije popodnevnog odmora pokušavam poslati poruke preko moba i maila i moje nesnalaženje pri tome mi ide na živce. Naročito kada kucam poruku na mobu, a mr.Parkinson me zeza. Te stisnem krive tipke, te jednu tipku više puta, te brišem, a još k tome telefon ubacuje svoje riječi. Kakve gluposti šaljem ljudima. Sreća da me znaju pa se ne ljute.
Ne bi li me utješio, jedan od prijatelja mi je rekao da se ne sekiram, da se to u našim godinama događa i normalnim ljudima. Zapeklo me, ali samo sam mu se nasmijao na te riječi.
Kad sam išao prema doma cijelim putem sam razmišljao. Je sam li svim “ normalnim“ ljudima, ja bolestan čovjek nenormalan? Smatram se, na temelju dosadašnjeg života i ponašanja, sigurnim u sebe i samosvjesnim čovjekom.
A ipak, kad sam s dvoje susjeda ulazio u lift, nesvjesno sam uvukao desnu ruku dublje u rukav i sakrio je iza leđa.
15.1.2023.
Dobro jutro, mr. Parkinson. Nedjelja. Pijem ujutro kavu sa suprugom. Onda odem na ping pong, organiziran za ljude s mojom dijagnozom. Pokazalo se da je igranje ping ponga, kao i plesanje ili hodanje dio terapije. Prilično sam sumnjao u učinkovitost ali nakon nekog vremena bio sam oduševljen. Ne znam kako drugi to doživljavaju. Prvih desetak minuta imam problema u kontroli reketa, a u podlaktici osjećam sporadičnu ukočenost mišića. Kad taj prvi dio prođe, koncentriram se na igru i zaboravim na teškoće. Sličan efekt osjećam i kad pišem. Neprimjetno mi prođu dva tri sata u pisanju. Supruga mi veli da sam toliko koncentriran na pisanje da mi ruka gotovo ne drhti.
Druga stvar koju sam primijetio, gledajući pacijente koje srećem, je da svako ima svog mr. Parkinsona. Možda na kraju, svi postaju isti, ali sada kada sam upoznao više pacijenata mogu reći da nisam sreo dvoje s potpuno istom vanjskom ekspresijom. Nisam liječnik i ova zapažanja su rezultat mojeg subjektivnog doživljaja.
Danas sam bio s jednim pacijentom koji mi je pričao da je psihički loše primio dijagnozu. Kako ja nemam tih problema, ali mogu shvatiti drugog koji ima, kratko smo porazgovarali. Valjda je lakše razgovarati s nekim tko je u istoj kaši nego s nekim tko je izvan kruga. Bilo mu je lakše. Pozvao sam ga dođe na sastanke Udruge Parkinson i mi. Tu će susresti više ljudi s kojima može razgovarati i savjetovati se. Osjetiti da nje sam, da nije neki izolirani čudak, nego jedan od istih.
Meni je najviše pomogla supruga. Jedan iskreni razgovor o budućnosti i jedan veliki teret skinut mi je s leđa. S druge strane u Udruzi sam odmah na početku upoznao gospođu Mariju. Ona duže živi s mr. Parkinsonom i on ju muči puno više nego mene. Ali ona je vrlo hrabra žena koja nije dozvolila mr. Parkinsonu da joj uništi zadovoljstva života. Na kavi, jednostavno smo izbacili mr. Parkinsona kao temu razgovora i pričamo o porodičnim životima i kako u Udruzi organizirati aktivnosti da budu maksimalno učinkovite.
Što je pjesnik htio reći?
Ne predajte se mr. Parkinsonu! Nemojte se boriti sami. Kad vam je teško potražite ljude koji vas razumiju. Naglasak je na ŽIVITE!
U kojem trenutku te našla ta ideja? Je li inače imaš potrebu „obratiti“ se piscu nakon svake knjige koju pročitaš?
