Kategorije
Autori

Katja Grcić

Katja Grcić (Split, 1982.) književnica je, prevoditeljica i dramaturginja. Piše poeziju, eseje, kratku prozu i dramske tekstove. Diplomirala je njemački i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru, a pohađala je i bečki Centar za znanost o prevođenju. Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu završila je MA studij Kazališne dramaturgije.

Aktivna je i kao kritičarka, a bavi se i znanstvenim radom. 2019. za svoj dramski tekst Strah tijela od poda osvojila je Nagradu Marin Držić. Istoimeni tekst osvojio je 2020. i nagradu portala drame.hr na natječaju za financiranje dramskih prijevoda, te potporu produkcijske kuće Wolfgang & Dolly za adaptaciju u filmski scenarij. S dramskim tekstom Crvenmarica je 2021. osvojila nagradu portala drame.hr za prijevod, a iste godine je dobila i potporu Zora Dirnbach za svoj scenaristički rad. S proznim i pjesničkim radovima bila je u užem izboru nagrada Sedmica (2017.) i Drago Gervais (2021.). Njezin dramski monolog Proljeće naše zlovolje postavljen je 2020. u sklopu projekta MONOVID-19 u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Anice Tomić.

U izdanju Meandarmedia objavila je dvije zbirke poezije – Nosive konstrukcije (2015.) i Ljeto / Summer (2017.), te hibridni dramsko-prozni tekst Pisma Ziti (2020.). Objavila je i zbirku poezije Istina: Nedjeljom i drugim danima/ Krizantema (Pismo i Glava, 2023.).

Živi i radi u Zagrebu.

 

Katja Grcić
(Autor fotografije: Nikola Radovani)
Kategorije
proza

Kvaliteta mraka

(Autorica: Katja Grcić)

 

U kući mi se najviše sviđa kvaliteta mraka. Uvečer, kad sve zatvorim, mogu ga opipati, crni damast tame klizi mi pod prstima. Sanjam mračne, teške snove; sretna sam. S druge strane tog mraka prsnuće je svjetla, stotine pulskih čiopa koje istovremeno izlijeću iz krošnji stabala, eksplozija sreće, sumrak nečeg starog, nasmrt bolesnog, jutro puno vlage. Svježina svake, pa i najmanje odluke. Skok.

***

Fizičare sam stoga uzdizala u nebesa. Od svih znanstvenika njima sam se najviše divila. Kad je Iva rekla da neki fizičar drži predavanje u knjižnici, odjednom sam baš imala vremena, iako mi se tema nije učinila posebno zanimljivom. Kad je u uvodnom dijelu rekao da su prirodne znanosti prava znanost, a humanističke nešto sasvim drugo, mahnula sam Ivi, ustala iz prvog reda i otišla. Sva moja božanstva su službeno mrtva. Sad se da u miru živjeti.

***

U mjestima uz more hrana je loša i skupa. Ljudi su umorni, kraj je sezone, ponavljaju šaljive floskule ne bi li još nešto prodali, ne bi li sve to već jednom završilo. Voditelj smjene raspravlja s jednim od konobara oko otiska cipele na postolju s menijem – čiji je zadatak da ga obriše. Domaći računaju naglas – lipanj je bio bolji od srpnja, kolovoz bolji od lipnja. Kad bih sve to mogla zaboraviti, Rovinj bi bio: širina obzora, plavetnilo, kamena skulptura žene s krunom, ispod nje uklesana tri slova – D.O.M.

***

Pričam joj o unutarnjem konfliktu, o tome kako jedan dio vuče na jednu, a drugi na drugu stranu, u vezi toliko toga – o tome koliko me to umara, koliko se um troši. Nakon što pustim, ne čineći ništa, jer svaka bi odluka bila pogrešna, nešto se opusti. Danima poslije, uočavam da više ništa ne vuče u nijednu stranu, da je dvojnost postala udobna, da nijednog drugog izbora nije ni bilo osim prihvaćanja. Holding the Tension of Opposites, ugledam naslov neke knjige i odmah znam, tako se zove ovaj novi, lijepi osjećaj.

***

Ispred crkvice u Bermu, tako blizu Plesu Mrtvaca, a ipak njime ni najmanje podučen, jedan preprodavač nudi lošu robu – razrijeđeno maslinovo ulje, vodenasti med pun šećera, neuvjerljive žestice u koje je nagurao gomilu trava. Tužna sam, pa kupujem njegov med. Poslije ga u Zagrebu bacam u smeće. Voljeti znači voljeti i ono neiskreno, slijepo i sebično – ali nipošto ne tako da se to propusti u svoju nutrinu.

 

Katja Grcić
(Autor fotografije: Nikola Radovani)

 

 

Kategorije
Autori

Miroslav Kirin

Miroslav Kirin rođen je 1965. godine u Sisku. Piše poeziju, prozu, eseje i scenarije te prevodi s engleskog. Objavio je deset pjesničkih knjiga, fotoesejističku knjigu Iskopano (2012), slikovnicu Zimska potraga (2015) u koautorstvu s umjet nikom Mingsheng Pijem, autofikcionalni roman Album (2001), za koji je dobio Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2001. godini, te hibridnu knjigu Babanija (2021). Uredio je ili suuredio dvije antologije: Banijsku književnu antologiju (2021, s Borisom Vrgom) i Nezavršeno putovanje, čitanku iz suvremene kineske poezije (2022). Objavio i prijevode knjiga Paula Austera, Anne Carson i Wang Jiaxina. Član je programskog odbora Goranova proljeća. Živi u Zagrebu, gdje radi kao srednjoškolski profesor.

Miroslav Kirin
Kategorije
poezija

Četiri neobjavljene pjesme M. Kirina

(Autor pjesama i ilustracija: Miroslav Kirin)

 

MAGLA

Evo opet te magle
Vrijeme je nevrijeme
Opet se ne izlazi

Ako iz kuće ne mogu izaći
Ne mogu u nju ni ući
Nisam ni u kući
Dakle nemam kuću

Da bude jasno
Zima je neuništiva
A toplo nam je

Držim ti srce
Držiš mi se za srce

Kozmička, crtež olovkom

 

KAKO ĆEMO LAKO ĆEMO

Ne znam kako ću s ljudima
Ljudi ne znaju kako će sa mnom
Ako ja prvi ispružim ruku
Hoćeš li znati da je to ruka
Što ako je to pištolj ili sjekira
Pa je ti otmeš od mene
Posiječeš prvo stablo pored sebe

Biljka-suze, crtež olovkom

 

BUBA

Gore-dolje ravno i svojeglavo
Buba kruži prozorskim staklom
Upržilo sunce a ona još kruži

S jedne strane je nepodnošljivi svijet
Iz kojega želi pobjeći
S druge strane predivni svijet
U koji bi htjela otići

Gledam je s druge strane i mislim
Kako je zapravo moj svijet nepodnošljiv
Jer ona ne može ovamo k meni
A ja ne mogu onamo k njoj

Ptica lutalica, crtež olovkom

 

JESTE LI REKLI

Jeste li vi rekli slavuju da ušuti
Dosađuje vam cijelu večer
A vaša ljubavna veza propada
Pa kako ste samo mogli
Izađite iz grmlja da vam mogu povjerovati
Da se sa slavujem razumijete bez prijevoda
Da su vaše emocije jeftine i neprevodive
Da i vi pjevate kao slavuj
Slavoj Žižek

Žarenje, crtež olovkom

 

 

 

Miroslav Kirin

 

 

Kategorije
proza

Indigo

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Nesigurno se pridržavam za vrata tvog auta. Ruke su mi crvene i ne osjećam ih, ali pokušavam se osmjehivati.

  • Gdje smo ?- pitam uz taj glupavi osmijeh koji više liči na kreveljenje, ali kojeg se godinama nakon nisam uspjela riješiti jer sam mislila da sam nasmiješena dopadljiva, a i ti si jednom rekao da mi je osmijeh seksi.

Smijem se kao da je to što smo završili u nekom nepoznatom polju posebno smiješno jer ne želim pokazati koliko se zapravo bojim otkad smo se upoznali.

Mlada sam, ali nešto me u našem poznanstvu ubrzava, tjera na nagli rast i zrenje i na kraju mi se čini kao da se velikom brzinom približavam smrti, ali ne mislim na nju, ne dok sam kraj tebe. Nešto je u tebi čvrsto, stameno, zamišljam na to kako se u borbi braniš samo jednom rukom, a tvoj usredotočeni, precizni indigo pogled ne luta. Fokusiran si, to je ono što meni nedostaje, mom smijehu koji se rastače i raspršuje posvuda, na sve, jer želim sve obuhvatiti, razumjeti, analizirati, stopiti se sa svime, svima biti najbolja prijateljica. Ali ti na to odmahuješ glavom, pomalo ti se i gadi, i ja ti se pomalo gadim, znam to, ali još nedovoljno da odeš.

Znam da ti dosađujem; dociram, pravim se pametna jer zapravo ne znam što drugo, šutnje s tobom su opasne i bojim se onoga u što bi me pretvorile. Stalno se pokušavam zaustaviti, moje analize su površne, djetinjaste, psihologiziranje jedina, slaba utvrda. Ali ne znam ušutjeti. Sljedeće što kažem bit će nešto što će ti se svidjeti, nadam se. Ta nada tinja kao jedino svjetlo u meni, ne gasi je ni najgušći mrak.

  • Gdje smo?- ponavljam, moj sivi, lagani kaput nije spreman na ovo polje, ovu vjetrometinu.

Ti si se odmaknuo i tražiš nešto po podu. Što si mogao izgubiti ovdje i zašto smo morali doći po noći? Sada sigurno to nećeš ovdje naći.

Vraćaš se s kamenom koji ti stane u šaku. Držiš ga gotovo nježno. Zamišljam da tako držiš bilo koji dio mog tijela. I kako taj dio pamti tvoj dodir zauvijek.

  • Zatući ćeš me kamenom?- pitam, ne bez osmijeha. Bih li se smijala i da si to doista pokušao učiniti? Vjerojatno.

Važnije je da ti se svidim nego da preživim.

Nebo nije skroz mračno, tamno je kao indigo tvojih očiju, ali kroz oblake se provlači i crvenkasta boja kao da je negdje izgorjelo. Zemlja je sasvim crna. U daljini vidim samo kovrče drveća.

Sasvim je svejedno što će se sada dogoditi, pomislim.

  • Primi kamen.- kažu tvoje uvijek ozbiljne oči.

I dalje se smijem. Ne smijem se zaista, želim ti reći, ali to bi zvučalo još glupavije. Iznutra nisam nasmiješena, samo uplašena. I ozbiljna sam, ozbiljnija od tebe, želim vikati, uvjeriti te da u meni ima još nešto osim onoga što vidiš.

  • Jednom ću biti ozbiljna i oštra kao ti.- kažem i primam kamen.

Zapravo ne mislim da si oštar, ne mislim niti da si ozbiljniji od mene, samo to ne znam pokazati.

  • Jednom me se više nećeš ni sjećati- kažeš i podigneš moju ruku. – zamisli da gađaš nešto tamo – pokažeš prema nečemu što u mraku djeluje kao uski potok.

Oprezno bacim kamen.

Pogledam te. Gledaš prema potoku. Čini mi se da me nikada neće napustiti opčinjenost tobom. Ne znam jesi li zaista toliko magnetičan ili si samo sve ono što mi u meni nedostaje.

  • Kupila sam ovaj kaput jer mi se učinilo da bi ti se mogao svidjeti.- pomislim.

Zatim shvatim da sam to rekla naglas.

Približavaš mi se.

Nema tu ništa posebno, nastojim se uvjeriti. Nema tu ništa, ti nisi ništa posebno, nitko nije ništa posebno. Ne mogu objasniti što me u tebi tjera na to da titram bez prestanka.

I koliko god to prevrtala i preokretala, ne mogu naći put niti u tebe niti iz tebe. Zaglavljena sam negdje u sredini.

Saginješ se i uzimaš nešto s poda. Novi kamen, pretpostavljam.

Gledaš me u oči. Ne skrećem pogled. Ti ionako nikada ne skrećeš pogled, ni s čega.

Očima prijeđeš preko mog kaputa.

  • Pokušaj jače zamahnuti. Kao da doista moraš nešto pogoditi. I kao da imaš snage za to.

Ne osjećam da u meni ima snage, ali poslušam.

Pokušam osjetiti svaki djelić svog tijela, mišiće, tetive. Imam snage, ponavljam tvoje riječi.

Zamahnem jače. Zamišljam da ćeš, ako dovoljno jako zamahnem, ako budem ono što želiš, ostati, barem u nekom obliku. Barem još neko vrijeme.

To pomaže. Sljedeći zamah je jači i precizniji, čini se da čujem i zvuk vode, pljusak dok kamen udara u potok.

Čini se da si se sada i ti nasmiješio.

Sljedeći kamen uzimam s tla sama i bacam ga bez tvog dopuštenja. Čini mi se da prelijeće preko potoka koji možda nije potok, ali je sigurno bitan putokaz, barem ovu noć, za nas.

Primjećujem da se ne osmjehujem. Koža lica mi je konačno opuštena, mirna.

No, kod tebe je drugačije. Gledaš prema onome za što, sigurna sam, i ti misliš da je potok, i na licu ti titra smiješak.

Nije to ništa posebno, pomislim. Baciti kamen. Ni ti nisi ništa posebno, mogu sve kao i ti.

  • Vidjet ćeš što sve možeš. – čitaš mi misli, nepomičan, kao kip.

U jednom trenutku pomislim da sam sama u polju. Priviđa mi se da postojiš, da si donosio kamenje, gledao me u oči.

Ali, znam bolje.

  • Uvijek si u pravu. – kažem zavidno, ali ti se ne okrećeš prema meni, samo jedva vidljivo zavrtiš glavom.

Osim u onome da te se neću sjećati, shvatim naglo. Bol budućeg nedostajanje prelomi me već tamo, u polju, ispod bordo neba, dok stojiš nadomak moje ruke i mogla bih ugravirati nešto u tebe samo da sam vještija, pametnija, promišljenija. Nešto što nikada ne bi mogao oguliti sa sebe.

Ali nisam.

To je jedina stvar koju ću željeti, znam već tamo, istovremeno osnažena i smrznuta u polju.

I to je jedna stvar koju nikada neću moći.

 

Jelena Zlatar Gamberožić