(razgovor vodila: Jelena Zlatar Gamberožić)
Tvoji su interesi raznoliki, od dramaturgije preko povijesti, psihologije, sociologije, književnosti. Kako se u njih uklapa pisanje proze i poezije, s čime korespondiraju ili pak vode neki sasvim zaseban život?
Oduvijek sam se divila autorima i autoricama eruditima. Netko je, a zaborav me dobro služi pa više ne znam tko, rekao da su tri glavna sastojka za dobar roman – zanimljiva priča, erudicija i prstohvat magije. Vođena time, tek sada se osjećam donekle spremnom pisati prozu koja stremi tom trojstvu. Zanima me i filozofija, arhitektura, teorije prostora, bajke, ples, odnos politike i izvedbe, narativi solidarnosti, matematika, eko-feminizam, neuroznanost. Ništa ne vodi zaseban život, uvjerena sam da je sve povezano i da smo povezani s drugima na načine o kojima možda znamo malo ili nimalo, ali ipak jesmo. Tko ne vjeruje da leptir zamahom krila može pokrenuti lavinu na drugom kraju svijeta, možda se ne bi ni trebao baviti umjetnošću, ali onaj tko ne istraži znanstvenu pozadinu te tvrdnje i potrudi se razumjeti teoriju kaosa, taj je površan u svemu što radi.
Poigravaš se različitim formama, od poezije u zbirci pjesama ‘Ljeto’ do ‘Pisama Ziti’, lirsko-dramske forme, no sve plijene jednostavnim izričajem iza kojeg se skrivaju dublja i gušća značenja i ideje. Naslov jedne kritike ‘Pisama Ziti’ jest ‘Nježna i delikatna samoća’. Dojam, napuštenog i ‘osamljenog’ ljetnog krajolika provlači se i kroz zbirku ‘Ljeto’ no i kroz tvoje nove zapise. Kako se odlučuješ za formu i koliko ona diktira sadržaj ili je možda obratno?
Rekla bih da je to proces uzajamnosti – sadržaj bira formu i modelira je u skladu sa svojim potrebama, ali i forma bira sadržaj kojem se podaje. Pisma Ziti su planirana kao roman, a ispao je kratki, hibridni tekst. Bilo ga je i više, ali sam na kraju odlučila svesti tekst na njegovu osovinu, činilo mi se da je to dovoljno.
Osamljenost je ljekovita, prisiljava čovjeka da upozna svoje fasete, da nauči živjeti u vlastitom društvu, u ljubavi i prihvaćanju vlastitih mana, da se riješi svojih zavisnosti, uključujući i one o drugima. Ljeto je rezultat jednog takvog povezivanja sa sobom, sa spektrom svoje tuge, ali i nemoći da se tu tugu uopće artikulira ikako drugačije osim kroz prizore iz vanjskog i unutarnjeg prostora.
Zita je svojevrsni nastavak toga, iako za razliku od Ljeta taj tekst dublje zalazi u prostor intime. Kad sam ga napisala dosta toga u njemu ni sama nisam znala dešifrirati, izašao je iz mene u dahu, nakon dvije godine istraživačkog rada. Tek sad, sedam godina poslije, baveći se inscenacijom i adaptacijom, shvaćam o čemu se tu zapravo radi. Za mene su forma i sadržaj jedno koje uvijek teži spajanju na način da se ništa ne forsira. To je radikalan pristup umjetnosti, jer svi mi dobro znamo koje se forme i sadržaji trenutno najbolje prodaju. Mučiti se s nečim organskim i drugačijim uglavnom je neisplativo u svakom pogledu osim emotivnom. No meni je ta vrsta dobrobiti važnija od svake druge.
U tvojoj prozi iščitavam i filozofičnost blisku egzistencijalizmu ili filozofiji egzistencije; propitivanje stanja, često rubnih situacija, otuđenosti, besmisla i pokušaja uklapanja u društvene norme koje najčešće ne uspijeva. Pitanje koje kao da se latentno provlači jest: “Koliko se trebamo prilagođavati da bismo bili funkcionalan dio društva i, ako je samo društvo duboko problematično i devijantno, trebamo li uopće?” Postoji li zadovoljavajući odgovor na ovo pitanje?
Što se egzistencijalizma tiče, on je svakako pomiješan i s drugim utjecajima. Neke teoretičare koji nastavljaju temeljna pitanja egzistencijalizma čitam tek sada, neke sam čitala u svojim dvadesetima. Znanje, uvjerena sam, nije potrebno apsorbirati kronološki i sveobuhvatno, već ciklički i u skladu sa svojim kapacitetima. Osim toga, mudrost je vrjednija od znanja, jer je se ne stječe čitanjem knjiga, već napornom i iscrpljujućom metodologijom pokušaja i pogreški.
Ponekad mi se čini da su najveći „kritičari društva“ zapravo izrazito dobro prilagođeni trenutnim modelima, dok oni koji sliježu ramenima zapravo žive prilično buntovne i svojeglave živote. R. Buckminster Fuller, američki arhitekt, inovator i filozof, rekao je da je precizno formuliran problem već pola rješenja. U skladu s tim mislim da pitanje nije koliko se trebamo prilagođavati – ljudi u naravi imaju univerzalne, sveopće potrebe, to nije pitanje prilagodbe. Pa ipak, toliko ljudi ne može dobiti zadovoljenje osnovnih potreba. Misija svjesnog čovjeka je naći način da namiri sebe i potom pomagati i pridonositi tome da se namiri i druge. Onaj čija je potražnja prevelika, onaj koji zapravo nikad nije namiren, suvremeni je zapadnjak koji kompenzira svoj emotivni ambis svime što mu je dostupno, trpa u sebe kao u kakav bezgranični silos. Uglavnom ne ide dalje od kognitivne spoznaje drugoga, emotivno ne može pojmiti sebe, pa tako ni potrebe drugih. Društvo je, kako kažeš, „devijantno i problematično“, jer njegove emotivne potrebe nisu zadovoljene. I ljudi na Zapadu umiru od gladi, ali ta je glad drugačija od one u drugim dijelovima svijeta.
U srži, moj odgovor na tvoje pitanje je da je naša dužnost prilagoditi se društvu na onaj način na koji umanjujemo njegovu glad, generiramo iscjeljenje, nudimo znanje i iskustvo izvan institucionalnih modela, komuniciramo što osjećamo, a ne samo što mislimo. U tom smislu takva „prilagodba“ može djelovati vrlo neprilagodljivo, ponekad čak i sebično. Ali ne stavimo li masku s kisikom prvo preko svojih usta, teško da možemo ikome drugome u ovim turbulentnim vremenima stvarno „dati da diše.“
Što se funkcionalnosti tiče, mnogi ne shvaćaju da je disfunkcionalnost u naravi funkcionalni odgovor na disfunkcionalne okolnosti – čovjek bi trebao imati na pameti da onaj tko na disfunkcionalne okolnosti odgovara prividno funkcionalnim ponašanjem samo pounutri i apsorbira ono disfunkcionalno, pretvori svoj unutarnji krajolik u mučni agon. Promatrač izvana će onoga čiji je agon vidljiv smatrati nedovoljno prilagođenim, nedovoljno funkcionalnim, iako je stvarni problem zapravo drugdje. Erupcije nasilja, bilo naspram sebe ili drugoga, osviještene ili ne, uglavnom proizlaze iz tih unutarnjih agona koje čovjek odbija sagledati i artikulirati. Jedno je samoća kao odluka, svjesno utišavanje svega da bi se čulo nešto na fragilnoj, jedva čujnoj frekvenciji, a drugo je samoća kao nemogućnost kontakta, prikrivanje vlastitih emocija, trajno i beskrajno zamorno nastupanje u nekim ulogama koje je za nas osmislio netko drugi.
Kako se pozicioniraš na ‘sceni’ ukoliko o njoj uopće možemo govoriti? Smatraš li se dijelom neke grupe, organizacije, društva, ‘angažmana’…?
Članica sam nekoliko strukovnih udruženja, jer smatram da je kolegijalnost bitna. No iskustvo me podučilo da od takvih konglomeracija nemam prevelika očekivanja. Kad dođemo do pitanja radničkih prava, čovjek je često prepušten sam sebi, osim ako nije „dobro pozicioniran na sceni“ što s kvalitetom rada i obrazovanjem uglavnom nema previše veze. Neisplate autorskih honorara, potplaćenost, mobing, rad bez ugovora, mizoginija, favoritizam, klijentelizam, monopolistički ugovori, ucjene, izigrani dogovori, uskraćivanje komunikacije – ovo nisu iznimke kad je u pitanju profesionalni umjetnički rad u Hrvatskoj. Ti su fenomeni također funkcionalni odgovor na strukturalno disfunkcionalni sustav kojeg ne može promijeniti ni najplemenitije strukovno udruženje, a nijedno nije takvo. Mnoge kolegice i kolege tvrde da je važno artikulirati stvari, prozvati imenom i prezimenom. No meni se čini da je iznimno važno i to kako se stvari artikulira, što se njima želi postići a da je u cilju kolektivne dobrobiti. To zahtjeva promišljanje, planiranje, sastanke, organizaciju, a ne ostrašćene ispade na društvenim mrežama. Oni u pravilu ne postižu ništa, a mahom se ionako artikuliraju stvari koje su svima dobro poznate.
Jasno je da se nijedna društveno relevantna bitka ne može dobiti bez kolektivnog djelovanja – ali dojma sam da je većina tog djelovanja u Hrvatskoj kozmetičke naravi: dobro izgleda izvana, iznutra ne prodire preduboko.
Nisam sigurna da je riječ scena precizna – imamo nekoliko interesnih skupina, uglavnom koncentrično organiziranih oko onih s najviše moći, što je tipični primjer Buffettovog kapitalističkog modela opkopa (economic moat), samo u našem slučaju financiranog javnim novcem. Takav model omogućuje čak i nekima s vrlo malo znanja i stručnosti da trajno sjede na visokim funkcijama i uspješno vode svoje monopole. Vlada stilska i sadržajna monokultura, dominiraju crno-bijeli narativi žrtava i pobjednika, tiska se enormna količina knjiga koje nitko ne čita, niti si ih može priuštiti, a brojni se sukobi interesa pravdaju banalnom maksimom o maloj zemlji. Mali su ljudi, a ne zemlja.
Ima tu naravno i nekih divnih čovjeka, sjajnih umjetnika, briljantnih umova, hrabrih i neumornih žena, vrijednih projekata i inicijativa. Trudim se podržavati ih, osvijetliti njihov rad, iskreno ih motivirati da ne odustaju. Ponekad je ta dinamika uzajamna i to je maksimum mog osjećaja pripadanja u profesionalnom smislu.
Znam da je nezahvalno govoriti o nekim planovima i budućnosti, ali ako razmišljaš o pisanju, što ti se čini tvojim sljedećim korakom, ako ga ima?
U zadnje vrijeme često upotrebljavam metaforu o slaboj vidljivosti – nedavno sam vozila iz Splita za Zagreb računajući da ću stići prije mraka, no uhvatio me ne samo mrak već i nevrijeme. U takvim uvjetima voziš sporo, znaš da ne smiješ stati, vidljivost ti je jedva pola metra, ali svejedno ideš naprijed. Tako izgledaju moju trenutni planovi. Radim na romanu, adaptiram Strah tijela od poda u filmski scenarij, ovaj mjesec ulazimo, nadam se, u završnu fazu uređivanja moje nove pjesničke zbirke. Nisam više pretjerano uzbuđena oko ičega u tom smislu i to smatram uspjehom. Trenutno sam više fokusirana na druženja, kuhanje, odmor, odlaske u prirodu, povezivanja, istraživanja. Vrijeme je velikih promjena, a one su teške i čovjek u takvim okolnostima treba biti nježan prema sebi i drugima. Stoga mi je važnije kako se osjećam i kako su oni koje volim, gradimo li nešto zajedno, raste li nešto u našim metaforičkim i stvarnim vrtovima. Puno ljudi je u zadnje dvije godine doživjelo zdravstvena, financijska, privatna urušavanja – trudim se u radijusu kojim se krećem ne biti slijepa za njih, kao ni za vlastite potrebe. Kolektivno, budućnost nam je izrazito neizvjesna, a planiranjem se mogu baviti oni koji imaju kapital. Mi ostali možemo samo živjeti.
