Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

(Autorica: Magdalena Blažević)

(Priča je izvorno objavljena na portalu Žurnal, 2020.)

 

 

 Ljubav nas je zaskočila kao što iz podzemlja iskače ubojica u uličici, i smjesta nas oboje udarila!

Tako udara munja, tako udara finski nož.

(Majstor i Margarita, Mihail Bulgakov)

 

 

1

Usta su mi tek otklopljen čajnik. Kadulja, ružmarin, majčina dušica. Ogledalo se magli od mog daha. Raspršit ću se u kapljice i razliti po staklu. Prstom pratim linije svog lica. Želim da me vidiš ovakvu. Lijepu i snježnu. Znaš i sam kakvi su slučajni susreti. Puni prejakog sunca, vjetra i prašine. Tvoje lice je svjetlucalo. Kao kad more bljeska u poluzatvorenim očima. Osjetim slane kapi na jeziku. Ne dopuštam da mi ijedna promakne. Sredina je dana i buka mijenja tvoj glas. Gasim sve u stanu. Televizor, perilicu, frižider. Nedovoljno. Spuštam osigurače. Ne želim resku zvonjavu na vratima. Zatvaram prozore i navlačim roletne. Glas ti je duboki ponor. Dalek i mekan. Od njega iz mene istječe život.

 

Bilo mi je četrnaest. Majka me čekala svaki dan ispred škole. Nije željela da lutam gradom čekajući autobus. Stiskala je volan i gledala ispred sebe. I kad bih ušla u auto šutjele bismo. Vidjeli su me s Markom iza škole. Ne vrijedi lagati. Ona čita krivnju s mog lica. Tukla me je što je jače mogla. Dok nije izgubila snagu u rukama, a glas joj se istrošio u vikanju. Nisam mogla plakati. Svaki njezin udarac za mene je bio Markova ruka s unutarnje strane bedra. Tada je prvi put život istekao iz mene. Kad se iscrpila sjela je uz prozor i zapalila cigaretu. Doviknula je da batine dobro upamtim i da ću joj jednom biti zahvalna.

Pamtim, ali nisam zahvalna.

 

Sjedio si na terasi i čitao novine. Terasa je bila prazna. Uvijek je tako u vrelo poslijepodne. Usporila sam korake, ali nisi podigao pogled. Jato plavih ptica podiglo se u nebo i zakričalo. Ptice su kao oluja u polju. Glasne i nepredvidive. Njihova jeka još uvijek je na mojoj koži. Znala sam kako se pod vjeđama tvoja zelena preobražava u žutu. Kao kad zelene cinije blijede zaboravljene u vrtu. Na obrazima su mi tvoje trepavice. Tanke i blijede noge kućnih pauka. Zlatni prašnici bijelih ljiljana. Rasipaju se u slatkom mirisu. Za mnom škljocanje brave. Donosi mi olakšanje, iako srce jače lupa. Ne marim za drmusanje na vratima i kucanje. Prati me posvuda i zagleda u oči. Kao i majka zna da je tamo ispisana krivnja. Više ne spuštam pogled. Neka sve pročita. Tada ja neću morati ništa reći.

 

Stala sam ispred izloga zlatarnice. Ti si ustao. U susret ti je dolazio neki čovjek. Nizak. Mnogo stariji od tebe. Ti si mahao rukama i podizao obrve. Nasmiješio mu se. Osjetim tvoje šiljaste zube na svom mesu. Ne marim sada mnogo za nježnost. Ionako ćemo kasnije polizati svaku ranu. Tijelo mi se neprestano skuplja od zadovoljstva. Dok kupujem u samousluzi i plaćam račune. Dok kuham i čitam. Dlačice na mom tijelu podižu se i cvjetaju. Mirišu na slamu. Na med i jasmin. Spušta ih vruća voda iz tuša. Okrećem na toplije, do granice izdržljivosti. Pod vrelim mlazom osjećam valove zadovoljstva. Kao kad ležim ispod tebe. Do mene više ne dopire ništa. Svijet se ionako raspada.

 

Zvonjava telefona presijecala mi je stomak. Majčini koraci uvijek su žustri. Glasna je. Marko je bio hrabriji od mene. Prkosio joj je. Pružala mi je slušalicu. Za tebe je. Sjela bi nasuprot meni i gledala me u oči. Klatila joj se noga prebačena preko noge. Uzela sam slušalicu i čula Markov glas. Neka se ništa ne bojim. On će uvijek biti sa mnom. Poželjela sam da nas udari zemljotres ili makar olujno nevrijeme. Da je opet rat i da od straha polijegamo po podu. Tad bi majka zaboravila na mene, ja bih zaboravila na majku, ali bih i dalje mislila na Marka. Pognem glavu i suze se proliju po tepihu. Grlo mi se stegne i spustim slušalicu.

 

I sad se skrivam kao dijete. U  kupaonici sjedim na podu, na hladnim pločicama. Na krevetu, ispod pokrivača. Majka me u predvečerje dozivala. Tražila po ruševinama, u potoku i šumi. Za uho me vukla kući. Da mi ne pada na pamet opet izaći.

Otišao si niz ulicu, a ja sam čula kako se u izlogu zlatarnice rasipaju biserne ogrlice i kako kuglice zvonko udaraju o pod. Skaču i kotrljaju se. Na stolu si ostavio novine. Spremila sam ih u torbu. Pročitat ću sve ono što si ti danas čitao. Crnilo. Čini se da se svijet nastavio raspadati iako nije rat. Na novinama ne mogu pronaći miris tvojih prstiju. Tinta i reciklirani papir. Nema veze. Moje tijelo poznaje tvoje mirise. Prsti su ti u mojim ustima rastopljeni šećer. Sokovi crvenih bobica iz šume.

 

Noć je. Spavam pored otvorenog prozora. Smetaju mi glasovi. Lomljava stakla i smijeh. Neće otići do jutra. Zabubnja lim i zašušti hrastovo lišće. Otjerao ih je pljusak. Odahnem. Ti gurneš prste među moje noge, jezik u usta. Za tobom istječe cijela moja utroba. Bestidna sam. Gledam te u oči dok se prosipaš po meni. Stiskaš zube i zatvaraš oči. Ne trepćem. Ne želim propustiti tvoje metamorfoze.

 

Ujutro ustajem prva. Odijevam haljinu koja će se tebi svidjeti. Ispod crno rublje. Pokupljena kosa. Namazane usne. Izlazim bez pozdrava. Viče za mnom. Kamo ću takva u rano jutro. Ulazna vrata se zalupe.

 

Majka je za kaznu zaključala svu moju odjeću. Ostavila mi je jedne traper hlače, staru košulju i preveliku jaknu od crne čohe. Oči su mi tropska prašuma. Ali majka nije pobijedila. Marko me i dalje čekao iza svakog ćoška. Podizao visoko i puštao da tečem po njemu.

 

Na ulici je mir. Terasa prazna. Konobar briše stolove. Spuštam se do izloga zlatarnice. Još nije otvorena. Isprani beton isparava se pod suncem. Topla rajska magla udara mi u lice. Teško hvatam dah.

 

 

Otvori mi oči, želim vidjeti jesi li još uvijek ovdje.

(Lavr, Jevgenij Vodolazkin)

 

2

Zasuta si siječanjskim snijegom. Onim što pada po polju i šumi. Na njemu nema ljudskih tragova, samo nježnih, ptičjih. Štipam te i grizem. Želim vidjeti boju tvog mesa. Na jeziku vruća krv. Širim ti bedra. Od tvog mirisa mi rastu zubi.

 

Zalupila si vratima automobila ne primijetivši da si sa sobom unijela pahuljice i sjeverac. Unutra im je smrt zajamčena. Gledala si ispred sebe. Bojala si se okrenuti se prema meni jer bi tada sve postalo stvarno. Nisi željela odustati. Pustio sam te da šutiš. Put je ionako dug. Skinula si kaput i bacila ga na zadnje sjedište, a ja sam se čudio tvome licu. Nisi kao drugi svjetlokosi ljudi da lako pocrveniš od sunca i hladnog vjetra. Kao da na ulicu izlaziš iz šumskog mraka.

 

Bacaš odjeću po sobi. Misliš kako ti više neće trebati. Ruke su ti tanke. Razgranati jelenji rogovi. Nikad ih nisam dodirnuo iako sam sanjao takvu glatkoću. Potpuno razodjevena sjediš uz prozor. A ja želim potrgati zavjese jer bih tada vidio samo tebe i nebo.

• Reci mi koliko me želiš.

Stojim u mjestu, iako mi se utroba pomjera prema tebi. Pred tobom sam potpuno bespomoćan. Nije ti dovoljno ako ti kažem da te jako želim. Ljutiš se. Najradije bi vikala da me mrziš. Spuštam ruke na tvoju kosu. Živa je i gmiže. Zarobila je cijelo moje tijelo.

 

Snijeg se spremao od sinoć. Stajao sam na balkonu i gledao na ulicu. Iza mojih leđa dječja graja i zveket posuđa. Zveket je njezina nervoza, čujem je i kad govori sebi u bradu. Do mene ništa ne dopire. Zamišljam te u trenucima kada ne bih smio. Za ručkom, u krevetu. Tama se brzo spustila na ulicu, a ja sam bio očajan jer sam znao da te sigurno neću vidjeti do ujutro. Poželio sam do sutra ostati naslonjen na željeznu balkonsku ogradu. Ležao sam u mraku otvorenih očiju i osluškivao noćne zvukove u stanu. Činilo mi se da ti čujem korake. Bojao sam se da si se kao vještica provukla kroz ključanicu. Srce mi je lupalo. Ruke su se pružale prema tebi. Grlio sam prazni mrak.

 

• Poznajem tvoje tijelo naizust, kao pjesmu.

Dodiruješ mi lice. Prsti su ti perje tek stasalih mladunaca.

• U očima ti se smračilo. Kao u šumi. S rubova se spuštaju lisice.

Nasmiješiš se i spustiš svoje lice do moga.  Kao kad otvoriš bunar i želiš proviriti unutra. Varljivo je. Čvrsto se drži za betonske rubove. Spustiš usne na moje čelo i nestaneš u kosi. Šušti kao polje dok žuriš vidjeti velike ždralove. Kušaš me jezikom. Usne, iglice na obrazima, trepavice. Moje je tijelo tvoj krevet, dovoljno je veliko da se cijela ispružiš na njemu.

 

Jutros je stan bio prazan. Ostavljen u neredu. Izašao sam na balkon i čekao. Jednom moraš doći. Prepoznao sam te izdaleka. Tvoj crni kaput i podignutu plavu kosu. Vrijeme se potrošilo. Znao sam gdje ćeš se zaustaviti i da ćeš me čekati. Hodala si polako kao da nisi sigurna kamo ćeš. Pustila si tijelo da odluči i slijedila ga. Stala si se ispred izloga i gledala unutra. Skinuo sam kaput s vješalice i sjurio se niz stube. Tri kata su se pretvorila u dvadeset. Na ulazu sam se sjetio da sam ostavio balkon otvoren. Stan je sada pun golubova i lišća.

 

Tvoji su mirisi tečni. Svijetli kao med i krijesnice. Prvi put te stvarno osjećam, a moje tijelo odavno poznaje sve tvoje brjegove i udoline. Otvaraš se. Moje tijelo je  u tvom. Spuštaš ruke na moja ramena i gledaš me. Osjećam tvoje poljupce. Jezik i zube.

 

Automobil se zaustavio pokraj tebe. Nisam izašao. Čekao sam da sama uđeš. Ionako si me očekivala. Okrenula si se od izloga i zastala. Vidjela si moje lice kroz vlažan, zamagljen prozor. Prstima si popravila kosu i zalupila vratima. Znao sam kamo želim otići s tobom, a ti nisi ništa pitala. Sa mnom si sigurna.

• Možeš mi vjerovati.

Zato si se naslonila i zatvorila oči.

Znao sam da ne spavaš iako si bila nepomična. Nisam mogao čuti da dišeš, a ruke u krilu bile su stisnute. U grču. To je od tišine, bio sam siguran. Upalio sam radio. Muzika se pomiješala s tvojim mirisom. Poželio sam da zauvijek ostaneš tu i da te posvuda vozim sa sobom. Ispred hotela si drhtala od snenosti i zime. Kaput nije pomogao. Držala si me za ruku dok smo se penjali uz stube i zavlačila u moj kaput kao pod kožu. Tamo ću te ostaviti.

Onakva si kakvom sam te zamišljao. Kao žena sa stare fotografije. Među zgužvanim plahtama bijela bedra i male grudi. Iz kreveta izrastaju lopoči i kaljužnice. Ispod površine sam. Tvoj lik se magli. Teško hvatam dah.

 

 

 

(Autor: Marija Rakić Mimica)

(Priča je dobila prvu nagradu na Književnom konkursu ‘Ulaznica 2020’)

 

Mene na sprovodima uvijek uhvati histerični smijeh. Valjda zato što znam da se ne smijem smijati i da se od mene očekuje da budem žalosna, ali uvijek me okrene na histeriju i tjeskoba mi se raspline u balončić od smijeha pa skrivam lice kako se ne bi vidjelo da mi se oči smiješe. Danas mi ništa nije smiješno. Stojim u prvom redu s Franom, grupica ljudi  u crnini pored lijesa pognute su glave, uključujući i nas dvoje, sprovod je malen i beznačajan, kao da Anka nije imala ni prijatelja ni poznanika koji bi se htjeli, kako se ono kaže, oprostiti od nje i posljednji put je pozdraviti. Koja glupost, koga briga tko će me pozdraviti kad me više ne bude. Budi uz mene dok još dišem.

– Mene ne možeš iznervirat ako me pošalješ u pičku materinu kad ne znam tko mi je mater! – viknula sam na svog muža nakon što mi je dao šamar, tko zna koji po redu, i istrčala iz kuće njegovih roditelja na dva kata. Prestala sam brojati nakon što me jedne nedjelje bacio na pod u kuhinji i tukao nogama po trbuhu, a ja hvatala zrak na kuhinjskim pločicama kao ulovljena riba nakon što se otrgne s panule i baci u čamac. Više se u tu jebenu kuću nisam vraćala.

Majka me ostavila kad sam imala par mjeseci, tamo negdje blizu kontejnera iza Crkve svetog Frane u uskoj uličici što vodi prema Marjanu. Možda se pomolila prije toga, prekrižila pred likom Bogorodice i zamolila je za oprost, onako po kršćanski i kukavički. Zajebi pa se ispovijedi. Nemam pojma, Anka kaže da me našla časna sestra kad je navečer bacala knjige u kontejner, plakala sam glasno u nekoj kartonskoj kutiji ispod sive dekice u koju me umotala jer se valjda brinula da joj kćeri ne bude hladno u kanti od škovaca.

Anka je sa svojim suprugom Matom došla u crkvu po mene nakon što se časna dosjetila kako bi mogla spasiti novorođenče od dugoročnog boraka u Domu za nezbrinutu djecu tako da ga pokuša ponuditi bračnom paru za koje zna da već dugo pokušavaju osnovati obitelj, a ona poznaje ovu jednu svoju gospođu zaposlenu u Centru za socijalnu skrb i redovita je nedjeljom na misi pa će ih preporučiti. Mate nije bija oduševljen, uvjeravao je da ne želi nečije kopile koje je netko odbacio u kontejner, kako mi je kasnije često govorio, nego svoje rođeno dite za koje će se znat čije je jer s tuđom dicom nikad ne znaš kakva mogu ispast i čije će gene dovuć u kuću. Ne triba meni ničije smeće, govorio je tada. Ipak, ona je bila uporna da mi postane nova mama. Uskoro sam postala član njihove familije i zapravo sam odrasla u njihovoj kamenoj kući u Varošu, a od cijelog djetinjstva najviše pamtim dvor u kojem sam se igrala i rasla u dijete koje ima svoj dom i mater.

–   Pusti ti njega šta on laprda, voli on tebe, al ne zna pokazat! – rekla bi mi Anka kad bi se uplašena i šokirana zatvorila u sobu nakon Matine dreke. Ajde kvragu odakle si i došla, znao bi mi reći nakon nekog mog dišpeta, uvijek je burno reagirao na dječji neposluh ili nerazumijevanje, odnoseći se prema meni kao da sam odrasla osoba, a ne dijete vrtićke dobi. Mater bi se tada stisnula i sva usukala u se, pognula ramena i podignula obrve s blagim i molećivom osmijehom prema svom mužu. Ma nije on tako mislija, rekla bi tada. Jednom se prepala se da će me Mate istući jer sam mu opsovala ludu mater sebi u bradu nakon što me sat vremena verbalno zlostavljao zbog nekoliko mrvica kruha koje sam ostavila za sobom na kuhinjskom stolu. Načuo je što sam rekla, krenuo prema meni, ja sam bježala oko stola, zapela o stolicu, pala na pod, pokrila glavu rukama, ali nisam mogla izbjeći udarac kad sam konačno ustala nakon njegovih prijetnji i ucjena. Dobila sam nagli šamar, srednje jačine, ali puno je gore od mene prošla mater jer ga je instiktivno uhvatila za ruku u pokušaju da me opet ne udari pa je ošamario i nju. Ali puno jače. Jebiga, takav mi je bio otac. Pardon, očuh, ni ne znam tko mi je otac.

Unatoč svim liječničkim prognozama kako nikad neće postati prava mater, Anka je dvije godine nakon mog dolaska rodila svom čoviku Mati dite, pravim čudom ginekologije i prirode, i to baš sina. Frane je bio divan dječak i velika radost u kući, kovrčave i kuštrave plave kose s loknama posred čela koje su ga uvijek nervirale kad bismo se igrali kukala u Ankinom vrtu. Maknuo bi rukom kosu, puhnuo u čelo i nastavio trku, gaziti po travi i čupati materi živce. Moj mali braco.

Kad smo već narasli u male ljude, kupali smo se ljeti na Firulama i to nam je rano jutro bilo rezervirano za picigin, nismo nikad bili spavalice, a ostatak naše ekipe iz kvarta došao bi tek kad bi prošlo podne, sunce bi upeklo, a žega bi se već dobrano razlila po našim tijelima s nakupinama pijeska. Ponekad bi i mater htjela ići s nama što nas je strašno živciralo, da nas sramoti s kremom za sunčanje i nasjeckanom breskvom u plastičnoj posudi jer se voće mora jesti, zdravo je i daje nam energije za cijeli dan, pa bismo se odmaknuli od nje na plaži kako nas ne bi mogla dozivati i upozoravati na izmišljene opasnosti koje je samo ona projicirala u svojoj glavi i dolazili joj se samo povremeno javljati da je sve u redu i da ona slobodno može otići kući ako želi. Mater bi tada kimnula glavom, istovremeno zadovoljno i sjetno, promatrajući svoju djecu kako uživaju i pronalazeći u tome mir i spokoj, ali i pomalo tuge što tako brzo odrastaju i sve manje ovise o njoj. Tada bih zagrizla komadić breskve, a svježi sok voćke cijedio bi se niz obraze na golo tijelo.

Odrastati s Franom u kamenoj kući u centru grada bilo je uzbudljivo i stresno; kad sam počela izlaziti s njegovim društvom, prvi put sam probala alkohol i zapalila cigaretu, a prvi džoint zapalili smo u dvoru dok su mater i Mate spavali u kući nakon napornog dana provedenog na selu kopajući krumpire. Sjećam se, Mate je taj dan predvečer sjedio na kauču, pozvao me da mu priđem, pomazio po kosi i rekao:

– Nisi ti tako loša, mala! Dobra si.

U tom periodu kad sam redovno izlazila s Franom i njegovom ekipom, znali bismo nakon izlaska ostati sjediti u našem dvoru i razgovarati, bili smo bliski i povezani pričama o svim događajima prošle noći, tišinom ispred naše kuće, prostorom u kojem smo proveli najljepše dane djetinjstva, a ja sam konačno imala osjećaj da nekome pripadam. Nas dvoje u našem dvoru, izgledalo je kao da će trajati zauvijek.

Frane nas je napustio jednog utorka ujutro nakon što je naglo odlučio kako je vrijeme da se makne iz Splita i krene dalje; kad mu je dosadilo piti pivo na zidiću na Matejušci, slušati kvazintelektualne priče o prošlim vremenima koja su bila humanija, klanjanje Smoji i splitskom stanju uma koje vječno nešto pokušava, a zapravo uvijek stoji na mjestu. Ispratili smo ga na željeznički kolodvor svi troje, Mate mu je ponavljao kako mora uvik ostat čovik i mislit svojom glavom, mater je plakala i brisala suze krpenom maramicom koju je uporno vraćala u džep nadajući se da će suze jednom stati. Ja sam stajala na stanici dugo nakon što je vlak otišao i mahala.

Nedugo nakon toga upoznala sam Duju, momka koji je svojim divljim temperamentom i energijom uspio ispuniti prazninu nakon Franinog odlaska, zalijepila sam se za njegovu pojavu kao žvaka i udala se brzo, uselila u kuću njegovih roditelja i dane provodila kuhajući i čisteći sve kantune kuće dok je on radio i zarađivao za obitelj. Uskoro je njegova pozitivna energija prešla u patološki bijes, a divlji temperament u agresiju. Bila sam zaljubljena i glupa, ali ipak ne toliko da ne uspijem pobjeći nakon tko zna kojeg šamara po redu.

Vratila sam se kući svojoj materi, a Mate je uskoro umro od srčanog udara za šankom jedne splitske birtije u Varošu. Uhvatio se naglo za snažna prsa, kriknuo od boli i spustio glavu na drveni šank.

Iako sam slabo vidjela ljude oko sebe, osjećala sam Franu pored sebe  i svojom lijevom rukom mu dodrivala desnu nadlakticu i činilo se da njegova prisutnost olakšava od sada vječnu odsutnost moje matere. Proći će, možda prođe kao kad je Duje nestao iz mog života ili kao kad je Frane otišao i ostavio me samu s njima. Proći će, ljudi uvijek odlaze. Sprovod nije dugo trajao, svećenik je svoje floskule ubrzao i pustio nas da idemo u miru iako nisam imala blage veze o kojem  miru on priča jer sam upravo stajala iznad groba svoje matere čije sam tijelo ubacila u crnu zemlju, a u jebenu rupu sam ubacila ružu. Nisam mogla stajati dugo nakon sprovoda ni ćakulati s Franom o njegovom divnom  životu s novom obitelji pa sam se odmaknula od svih i krenula put automobila. Učinilo mi se da pored njega stoji žena u crnini i promatra me, nisam ubrzala korak, ali sam je uporno gledala u oči čekajući njezinu reakciju dok joj prilazim. Visoka žena duge crne kose zavezane u opuštenu punđu prišla mi je stisnutih usnica, pogledala me i s nekim blagim odsutnim pogledom rekla:

– Čekala sam te.

 – A Vi ste? – pitala sam i prihvatila njenu ruku.

– Ja sam Ana, tvoja mama.

Ženo, moja mater je mrtva. Upravo sam je ukopala i gledala kako je zatvaraju u lijes. Ti si ništa, lik iz nekog lošeg scenarija za jeftini film o ženi koju je majka ostavila u kanti za smeće, očuh zlostavljao, muž tukao, brat napustio. Filma koji nitko ne želi gledati. Šamar koji nitko ne zaslužuje primiti.