Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

(Autor: Marija Rakić Mimica)

(Priča je dobila prvu nagradu na Književnom konkursu ‘Ulaznica 2020’)

Mene na sprovodima uvijek uhvati histerični smijeh. Valjda zato što znam da se ne smijem smijati i da se od mene očekuje da budem žalosna, ali uvijek me okrene na histeriju i tjeskoba mi se raspline u balončić od smijeha pa skrivam lice kako se ne bi vidjelo da mi se oči smiješe. Danas mi ništa nije smiješno. Stojim u prvom redu s Franom, grupica ljudi  u crnini pored lijesa pognute su glave, uključujući i nas dvoje, sprovod je malen i beznačajan, kao da Anka nije imala ni prijatelja ni poznanika koji bi se htjeli, kako se ono kaže, oprostiti od nje i posljednji put je pozdraviti. Koja glupost, koga briga tko će me pozdraviti kad me više ne bude. Budi uz mene dok još dišem.

– Mene ne možeš iznervirat ako me pošalješ u pičku materinu kad ne znam tko mi je mater! – viknula sam na svog muža nakon što mi je dao šamar, tko zna koji po redu, i istrčala iz kuće njegovih roditelja na dva kata. Prestala sam brojati nakon što me jedne nedjelje bacio na pod u kuhinji i tukao nogama po trbuhu, a ja hvatala zrak na kuhinjskim pločicama kao ulovljena riba nakon što se otrgne s panule i baci u čamac. Više se u tu jebenu kuću nisam vraćala.

Majka me ostavila kad sam imala par mjeseci, tamo negdje blizu kontejnera iza Crkve svetog Frane u uskoj uličici što vodi prema Marjanu. Možda se pomolila prije toga, prekrižila pred likom Bogorodice i zamolila je za oprost, onako po kršćanski i kukavički. Zajebi pa se ispovijedi. Nemam pojma, Anka kaže da me našla časna sestra kad je navečer bacala knjige u kontejner, plakala sam glasno u nekoj kartonskoj kutiji ispod sive dekice u koju me umotala jer se valjda brinula da joj kćeri ne bude hladno u kanti od škovaca.

Anka je sa svojim suprugom Matom došla u crkvu po mene nakon što se časna dosjetila kako bi mogla spasiti novorođenče od dugoročnog boraka u Domu za nezbrinutu djecu tako da ga pokuša ponuditi bračnom paru za koje zna da već dugo pokušavaju osnovati obitelj, a ona poznaje ovu jednu svoju gospođu zaposlenu u Centru za socijalnu skrb i redovita je nedjeljom na misi pa će ih preporučiti. Mate nije bija oduševljen, uvjeravao je da ne želi nečije kopile koje je netko odbacio u kontejner, kako mi je kasnije često govorio, nego svoje rođeno dite za koje će se znat čije je jer s tuđom dicom nikad ne znaš kakva mogu ispast i čije će gene dovuć u kuću. Ne triba meni ničije smeće, govorio je tada. Ipak, ona je bila uporna da mi postane nova mama. Uskoro sam postala član njihove familije i zapravo sam odrasla u njihovoj kamenoj kući u Varošu, a od cijelog djetinjstva najviše pamtim dvor u kojem sam se igrala i rasla u dijete koje ima svoj dom i mater.

–   Pusti ti njega šta on laprda, voli on tebe, al ne zna pokazat! – rekla bi mi Anka kad bi se uplašena i šokirana zatvorila u sobu nakon Matine dreke. Ajde kvragu odakle si i došla, znao bi mi reći nakon nekog mog dišpeta, uvijek je burno reagirao na dječji neposluh ili nerazumijevanje, odnoseći se prema meni kao da sam odrasla osoba, a ne dijete vrtićke dobi. Mater bi se tada stisnula i sva usukala u se, pognula ramena i podignula obrve s blagim i molećivom osmijehom prema svom mužu. Ma nije on tako mislija, rekla bi tada. Jednom se prepala se da će me Mate istući jer sam mu opsovala ludu mater sebi u bradu nakon što me sat vremena verbalno zlostavljao zbog nekoliko mrvica kruha koje sam ostavila za sobom na kuhinjskom stolu. Načuo je što sam rekla, krenuo prema meni, ja sam bježala oko stola, zapela o stolicu, pala na pod, pokrila glavu rukama, ali nisam mogla izbjeći udarac kad sam konačno ustala nakon njegovih prijetnji i ucjena. Dobila sam nagli šamar, srednje jačine, ali puno je gore od mene prošla mater jer ga je instiktivno uhvatila za ruku u pokušaju da me opet ne udari pa je ošamario i nju. Ali puno jače. Jebiga, takav mi je bio otac. Pardon, očuh, ni ne znam tko mi je otac.

Unatoč svim liječničkim prognozama kako nikad neće postati prava mater, Anka je dvije godine nakon mog dolaska rodila svom čoviku Mati dite, pravim čudom ginekologije i prirode, i to baš sina. Frane je bio divan dječak i velika radost u kući, kovrčave i kuštrave plave kose s loknama posred čela koje su ga uvijek nervirale kad bismo se igrali kukala u Ankinom vrtu. Maknuo bi rukom kosu, puhnuo u čelo i nastavio trku, gaziti po travi i čupati materi živce. Moj mali braco.

Kad smo već narasli u male ljude, kupali smo se ljeti na Firulama i to nam je rano jutro bilo rezervirano za picigin, nismo nikad bili spavalice, a ostatak naše ekipe iz kvarta došao bi tek kad bi prošlo podne, sunce bi upeklo, a žega bi se već dobrano razlila po našim tijelima s nakupinama pijeska. Ponekad bi i mater htjela ići s nama što nas je strašno živciralo, da nas sramoti s kremom za sunčanje i nasjeckanom breskvom u plastičnoj posudi jer se voće mora jesti, zdravo je i daje nam energije za cijeli dan, pa bismo se odmaknuli od nje na plaži kako nas ne bi mogla dozivati i upozoravati na izmišljene opasnosti koje je samo ona projicirala u svojoj glavi i dolazili joj se samo povremeno javljati da je sve u redu i da ona slobodno može otići kući ako želi. Mater bi tada kimnula glavom, istovremeno zadovoljno i sjetno, promatrajući svoju djecu kako uživaju i pronalazeći u tome mir i spokoj, ali i pomalo tuge što tako brzo odrastaju i sve manje ovise o njoj. Tada bih zagrizla komadić breskve, a svježi sok voćke cijedio bi se niz obraze na golo tijelo.

Odrastati s Franom u kamenoj kući u centru grada bilo je uzbudljivo i stresno; kad sam počela izlaziti s njegovim društvom, prvi put sam probala alkohol i zapalila cigaretu, a prvi džoint zapalili smo u dvoru dok su mater i Mate spavali u kući nakon napornog dana provedenog na selu kopajući krumpire. Sjećam se, Mate je taj dan predvečer sjedio na kauču, pozvao me da mu priđem, pomazio po kosi i rekao:

– Nisi ti tako loša, mala! Dobra si.

U tom periodu kad sam redovno izlazila s Franom i njegovom ekipom, znali bismo nakon izlaska ostati sjediti u našem dvoru i razgovarati, bili smo bliski i povezani pričama o svim događajima prošle noći, tišinom ispred naše kuće, prostorom u kojem smo proveli najljepše dane djetinjstva, a ja sam konačno imala osjećaj da nekome pripadam. Nas dvoje u našem dvoru, izgledalo je kao da će trajati zauvijek.

Frane nas je napustio jednog utorka ujutro nakon što je naglo odlučio kako je vrijeme da se makne iz Splita i krene dalje; kad mu je dosadilo piti pivo na zidiću na Matejušci, slušati kvazintelektualne priče o prošlim vremenima koja su bila humanija, klanjanje Smoji i splitskom stanju uma koje vječno nešto pokušava, a zapravo uvijek stoji na mjestu. Ispratili smo ga na željeznički kolodvor svi troje, Mate mu je ponavljao kako mora uvik ostat čovik i mislit svojom glavom, mater je plakala i brisala suze krpenom maramicom koju je uporno vraćala u džep nadajući se da će suze jednom stati. Ja sam stajala na stanici dugo nakon što je vlak otišao i mahala.

Nedugo nakon toga upoznala sam Duju, momka koji je svojim divljim temperamentom i energijom uspio ispuniti prazninu nakon Franinog odlaska, zalijepila sam se za njegovu pojavu kao žvaka i udala se brzo, uselila u kuću njegovih roditelja i dane provodila kuhajući i čisteći sve kantune kuće dok je on radio i zarađivao za obitelj. Uskoro je njegova pozitivna energija prešla u patološki bijes, a divlji temperament u agresiju. Bila sam zaljubljena i glupa, ali ipak ne toliko da ne uspijem pobjeći nakon tko zna kojeg šamara po redu.

Vratila sam se kući svojoj materi, a Mate je uskoro umro od srčanog udara za šankom jedne splitske birtije u Varošu. Uhvatio se naglo za snažna prsa, kriknuo od boli i spustio glavu na drveni šank.

Iako sam slabo vidjela ljude oko sebe, osjećala sam Franu pored sebe  i svojom lijevom rukom mu dodrivala desnu nadlakticu i činilo se da njegova prisutnost olakšava od sada vječnu odsutnost moje matere. Proći će, možda prođe kao kad je Duje nestao iz mog života ili kao kad je Frane otišao i ostavio me samu s njima. Proći će, ljudi uvijek odlaze. Sprovod nije dugo trajao, svećenik je svoje floskule ubrzao i pustio nas da idemo u miru iako nisam imala blage veze o kojem  miru on priča jer sam upravo stajala iznad groba svoje matere čije sam tijelo ubacila u crnu zemlju, a u jebenu rupu sam ubacila ružu. Nisam mogla stajati dugo nakon sprovoda ni ćakulati s Franom o njegovom divnom  životu s novom obitelji pa sam se odmaknula od svih i krenula put automobila. Učinilo mi se da pored njega stoji žena u crnini i promatra me, nisam ubrzala korak, ali sam je uporno gledala u oči čekajući njezinu reakciju dok joj prilazim. Visoka žena duge crne kose zavezane u opuštenu punđu prišla mi je stisnutih usnica, pogledala me i s nekim blagim odsutnim pogledom rekla:

– Čekala sam te.

 – A Vi ste? – pitala sam i prihvatila njenu ruku.

– Ja sam Ana, tvoja mama.

Ženo, moja mater je mrtva. Upravo sam je ukopala i gledala kako je zatvaraju u lijes. Ti si ništa, lik iz nekog lošeg scenarija za jeftini film o ženi koju je majka ostavila u kanti za smeće, očuh zlostavljao, muž tukao, brat napustio. Filma koji nitko ne želi gledati. Šamar koji nitko ne zaslužuje primiti.

Autorica: Viktorija Majačić

(Priča je originalno objavljena na portalu Booke.hr)

Dlanovi su joj znojni, a u trbuhu, umjesto doručka, ima jato vrana.

• Vrijeme je! – neprestano grakću i kidaju komadiće njenog ošita.

Zvuk kuhala u kojem je proključala voda nakratko je zaustavio tjeskobnu pjesmu nevidljivih ptica, a ona je nekoliko trenutaka provela bez misli, slika i dojmova. Sipanje vruće vode u šalicu s instant kavom njena je meditacija. Njen zen trenutak i sada je već prošao. Sjedi za kuhinjskim stolom, puši cigaretu i otkucajima srca odbrojava vrijeme. Mora uzeti mobitel u ruke i kažiprstom pritisnuti tipku za poziv, ali ne još. Jučer joj je nepoznati ženski glas rekao da je nazvala u pogrešno vrijeme.

• Vrijeme informacija je od ponedjeljka do petka od 10-10:30h. – brzo je izgovorila neka medicinska sestra i poklopila slušalicu.

Nisam znala da imam određeno vrijeme kad se mogu javiti, pa sam zakasnila nekoliko minuta i ostatak dana provela osjećajući mješavinu krivnje i ljutnje. Kažnjavala se razmišljajući o tome što bi se dogodilo da je u srijedu k majci otišla ranije, proklinjala je šišmiše, ljude, pandemiju i bolnice, pušila cigaretu za cigaretom i pokušavala pronaći smisao u prošlosti. Ne mogu ni nabrojiti koliko sam puta doživjela isti scenarij. Pronalazak majke u kaotičnom stanju, uplašeno biranje telefonskog broja Hitne pomoći, ozbiljni razgovori s doktorima i medicinskim osobljem, svakodnevni odlasci u bolnicu, učenje o novim lijekovima i primjeni terapije; sve to upakirano u šuštavi celofan straha i omotano tankom beskrajnom trakicom nade da će se majka brzo oporaviti. Svaka je majčina hospitalizacija donosila isti vrtlog emocija, ali svaki odlazak u bolnički posjet bio potpuno drugačiji od prethodnog. Uvijek je bio novi izazov. Nova kušnja.

Barbara je jednom u bolnici upoznala mladu ženu u osmom mjesecu trudnoće. Imala je krupne smeđe znatiželjne oči. Nazvala ju je anđelom, jer je majci donijela nove papuče i kućni ogrtač. Žena se zvala Vesna i oko zgloba desne ruke nosila je pamučni zavoj dugačak dvadesetak centimetara, prekrivao joj je cijelu podlakticu. Linije rezanja na ruci ispod zavoja bile su okomite, drugačije od onih koje se nalaze na zapešću Barbarine majke. Njeni vodoravni ožiljci čine tri debele paralele, nalaze se iznad lijevog zgloba i mlađi su od mene samo tri mjeseca. U susjednoj sobi bile su smještene starije žene. Kroz otvorena vrata bolničke sobe Barbara je ugledala kratko ošišanu sijedu kosu na bijelom jastuku i sivo lice žene prekriveno mnoštvom sitnih bora. Sućutno je promatrala usnulu staricu i još čvršće utisnula svoj dlan u majčin. Kad je idućeg dana opet došla na odjel u bolnicu, starica iz susjedne sobe glasno je zapomagala i pokušavala izvući svoje mršave noge iz plastičnih okova kojima je bila privezana za krevet, ali njena majka je izgledala dobro, bila je vedra, dobro naspavana i racionalna. Nova terapija uspješno je djelovala, a kad se vrijeme posjeta bližilo kraju majka se uspravila na ležaju i naglo uozbiljila.

• Znaš, u zadnje vrijeme razmišljam o lopovima. – odvažno je izgovorila.
• O lopovima? – oprezno je upitala kćerka.
• Ljudi kradu iz različitih razloga. Patnja i neimaština natjeraju dobre ljude da čine loša djela. Isto je i s ponosom. Ljudi misle da zaslužuju imati više nego što imaju, pa onda kradu sreću od drugih. – nagnula se prema kćerki i kažiprstom ju dozivala da se približi.

Iako je majka tada zvučala razumno, Barbara se uplašila. Pomislila je da je to još jedna u nizu njenih grandioznih epizoda u kojoj ima ulogu lude proročice ili šamanice bez plemena. Približila je svoje uho majčinim usnama i zabrinuto uzdahnula.

• Trudnica je isto lopov i lažov. Uzela je moje plave papuče i tvrdi da su njene.

Te dvije rečenice su polako curile kroz klijetke Barbarinog srca i spuštale se do uplašenih stopala. Poželjela je vrišteći hodnikom pobjeći iz te bijele sobe bez ogledala, ali majčin glas ju je zaustavio.

• Ali opraštam joj, – tiho joj je šapnula i pogledala prema svojim papučama na tuđim nogama – nitko ju nije posjetio otkako je ovdje.

Nisu više nikada vidjele tu ženu, idućeg dana su je poslali na daljnje liječenje u Popovaču, ali Barbara često razmišlja o malenom biću iz njene utrobe. Voljela bih da djetinjstvo tog djeteta ne bude ispresijecano maminim odlascima i dolascima iz bolnice poput mojeg. Barbara je imala jedanaest godina kad je prvi put otišla mami u posjet na psihijatrijski odjel. Čvrsto je držala oca za ruku, dok su prolazili hodnikom i tražili njenu sobu. Nekoliko metara ispred ulaza u bolničku sobu zaustavio ih je muškarac u svjetloplavoj pidžami. Bio je širok kao bačva, nije imao desnu šaku, a ožiljak od duboke opekline spuštao se s njegovog čela prema desnom obrazu. Plavokosa djevojčica se grčevito priljubila uz oca, sakrila iza njegovih leđa i zažmirila, uvjerena da će im muškarac u pidžami nekako nauditi. Muškarac je žicao cigaretu i ubrzo se zadovoljno odgegao hodnikom, s jednom cigaretom zataknutom iza lijevog uha, drugom među zubima. Barbara je sinoć sanjala tog vojnog invalida i čim je u snu ugledala njegovo lice, uplašeno se probudila.

• Vrijeme je! Zovi! – mahnito grakću vrane.

Barbara uzme mobitel sa stola i nježno dotakne malu zelenu slušalicu pokraj broja bolničkog odjela. Zvoni. Udahne i čeka. Vrane se svađaju oko komadića njenog mesa. Telefon odzvoni nekoliko puta, ali nitko se ne javlja. Polako ispuhne dim cigarete u tišinu slušalice i prekine vezu. Pričekat ću do 10:10h, strpljivo poput najposlušnijeg bolesnika Trpimira iz zbirke kratkih priča Mire Gavrana i onda opet nazvati bolnicu. Možda se tada netko javi i napiše otpusnicu vranama u mom stomaku.

Kad je Barbara u srijedu poslijepodne otišla k majci, zatekla ju je kako sjedi u dnevnoj sobi na staroj fotelji u kutu ispod prozora. Na drvenom stoliću ispred nje nalazio se album s obiteljskim fotografijama. Stranice su bile istrgnute, fotografije zgužvane, potrgane i razbacane po podu i namještaju, s jedne od njih smješkalo se očevo lice. Portret snimljen na dan njegove mature ležao je na stolu pokraj praznih kutija od lijekova. Majka ju je bezizražajno pogledala i zakolutala očima. Između žućkastih krmelja na njenim trepavicama Barbara je pročitala riječi koje će pisati na hitnom nalogu. Pokušaj suicida. Još jedan u dugačkom, predugačkom nizu. Godišnjicu očeve smrti obilježila je prekomjernim uzimanjem tableta i polako je gubila svijest. Oslovila ju je bakinim imenom i pokušala još nešto reći, ali kćerka ju nije mogla razumjeti. Zatim se prevrnula i pala na pod prošaran bijelim točkicama. Njenim anksioliticima i antipsihoticima. Barbara joj je pomogla da ustane, smjestila ju natrag na fotelju i nazvala Hitnu pomoć. Brzo su ju odveli na hitni prijem i ispiranje želuca. Znala sam da nakon toga slijedi žurna hospitalizacija, ali ovog puta je drugačije. Zbog epidemioloških mjera, nema posjeta ni konzultacija licem u lice. Čak ni pod zaštitnim maskama. Neću joj moći donositi banane, vlažne maramice i flaširanu vodu. Neću na ulazu čekati da zaštitar provjeri imam li oštrih predmeta u torbici i neću susresti nikoga na bolničkom hodniku. Ne znam čak ni koliko je tableta popila, niti s kime dijeli svoju bolničku sobu. Jedino što imam je broj telefona i pola sata. Zbog svega toga, Trpimirova ideja da kao dokaz svog razuma pošalje doktoru na godišnjem odmoru kratku povijest Hrvata, napisanu po njegovom sjećanju, sada joj se ne čini ni najmanje smiješnom. Mogla bih i ja poslati pismo maminom doktoru i objasniti mu tko je žena koju je u srijedu primio na odjel.

• Hajde, vrijeme je! – opomene ju najveća vrana.

Ugasi cigaretu i bira isti telefonski broj. Nakon trećeg zvona javio se muški glas.

• Dobili ste psihijatriju. Izvolite! – zvuči veseo, neopterećen.
• Dobar dan. Ja sam kćerka M. V. – gukne – Mogu li razgovarati s doktorom?
• Pričekajte trenutak. – odgovara joj razigrano i prebacuje ju na drugu liniju.

Crne vrane sjede na njenim rebrima i šute, zabavlja ih melodija pjesme koju Barbara sluša dok čeka da se javi doktor.

• Oprostite što ste čekali. – obrati joj se muškarac hrapavog glasa – Kako Vam mogu pomoći?
• Ja sam Barbara, kćerka Vaše pacijentice M.V. – nervozno zagrize usnicu – Možete li mi reći kako je mama danas? U srijedu je primljena na odjel. To je sve što znam.
• Imam dobre vijesti. Jutros je Vaša majka živnula, ustala je iz kreveta i prvi put samostalno jela.

Proguta njegove riječi s olakšanjem, a vrane znatiželjno rastežu svoje pernate vratove.

• Počela je primati terapiju, više ne nosi kateter, kognitivno je stabilna, surađuje i nastavljamo s terapijom inekcijama. – Barbara zahvalno sluša kako doktor nabraja.
• Doktore, pa to su sjajne vijesti. – u mislima skače od sreće, ali riječi izgovori skrušeno.
• Da, dobro je reagirala na promjenu lijekova i fino smo se napričali. – psihijatar vedro dodaje i objašnjava joj da neće biti dežuran preko vikenda, ali će njegova kolegica biti tamo i pratiti mamino stanje.
• Hvala Vam, doktore. – izgovori plavokosa Barbara i sasvim se razgoliti pred srednjovječnim nepoznatim muškarcem – Nisam se usudila nadati da će se ovako brzo oporaviti. Prije dva dana nije uopće znala tko sam. Mislila je da sam njena mama.
• Da, ni nama u psihijatrijskoj profesiji nisu sasvim poznati svi razlozi koji uzrokuju ovakve poremećaje, a put do oporavka uvijek je dugotrajan. – i on se razodjenuo.
• Razumijem Vas u potpunosti, mama je dugogodišnji duševni bolesnik i zadnji put je bila hospitalizirana u prosincu prošle godine. – pokazuje mu svoje adute.
• Sve je to još uvijek svježe i nemoguće je predvidjeti razvoj situacije, pogotovo kod oboljelih od shizofrenije, – naglo se uozbiljio – ali Vaša majka je borac, iako ima samo četrdeset i osam kilograma.
• Slažem se s Vama. – guguće kao zaljubljena grlica i još jednom mu se zahvaljuje.

Spusti mobitel na stol i s osmijehom na usnama ispije gutljaj kave. Moja mama je borac. To sam znala, ali svaki put me iznova iznenadi njena volja za životom. Opet mi se vratila! Izvadi jednu cigaretu iz kutije i posegne prema kričavozelenom upaljaču, a njene slavodobitne misli, ukrašene lovorikama sreće i nade, naglo prekida telefonski poziv. Vrane zbunjeno promatraju jedna drugu i lamataju krilima. Neupaljena cigareta se ugnijezdi među njene prste kao teško brodsko sidro na dno mora.

• Halo, ovdje Barbara. – izgovara zbunjeno, jer je broj pozivatelja bio skriven.
• Dobar dan. Jeste li Vi maloprije pričali s dežurnim doktorom na psihijatriji? – pita ju onaj veseli muški glas, ali sada zvuči zabrinuto.
• – vedrina je nestala i s njenih usana.
• Pričekajte, molim Vas, doktor će Vam se odmah javiti.

Najveća vrana zloslutno zakrešti, jato crnih ptica u njenom stomaku opet se uskomeša, a melodija neke pop pjesme iz devedesetih brzo utihne.

• Gospođo, ispričavam se, došlo je do pogreške. Stanje Vaše majke je nepromijenjeno. Još uvijek je katatonična, prima infuziju, a hranu i lijekove preko nazalne sonde. – brzo je izgovorio.
• Shvaćam. – Barbara odgovori kroz zube i čvrsto stisne šaku lijeve ruke.

Zabije nokte u dlan, jagodicama pritišće i kida tanki bijeli papir, mrvice duhana bježe kroz sićušne tunele između njenih prstiju i padaju joj u krilo. Pokušava uravnoteženo disati. Vrane mahnito lete u krug, sudaraju se i krešte, a ona poželi doktoru reći da odjebe i da nije gospođa, nego gospođica, ali ipak to ne učini. Dovoljno je veliku pogrešku napravio, ne moram ga dodatno poniziti. Budi dobroćudna kao mama. Budi dobroćudna kao mama. Ponavlja tu rečenicu u mislima kao mantru i vrane polako, jedna po jedna, slijeću natrag na njena rebra.

• Znate, imamo tri M na odjelu i sve su približno istih godina. Zabunio sam se i opisao Vam kliničku sliku druge pacijentice. Jako mi je žao.
• Razumijem, doktore. – stišće šaku još snažnije i zamišlja sistem za humano vezanje pacijenata.

Bijelo remenje izrađeno od čvrstih materijala, obloženo mekom podlogom i stegnuto oko zglobova majčinih ruku i patent lokot s magnetnim ključem koji omogućava brzo i lagano otključavanje i zaključavanje. Vrane oštrim kljunovima čupaju vlastito perje, a ona grebe po uspomenama i pokušava se sjetiti koliko je puta vidjela taj prizor.

• Znači, mama prima infuziju, ima kateter i leži u krevetu. – ne prepoznaje svoj glas, a crno perje zamagljuje joj vid.
• Da, nažalost, tako je.
• Nazvat ću opet u ponedjeljak. – uvjerava samu sebe.
• Pratit ćemo njeno stanje i ukoliko bude nekih promjena odmah ćemo Vam javiti. Imamo Vaš broj. – pokušava ju oraspoložiti.
• – izgovori umjesto pozdrava.

Polako otpusti stisak ruke i ugleda izmrvljenu cigaretu ispod koje proviruju mali crveni polumjeseci. Njen lijevi dlan je postao krvavo nebo. Vrane šute i miruju, a ona ne osjeća ništa, osim pernatog taloga u utrobi i toplih suza na obrazima.

***

Nakon što je iz sebe izbacila gorčinu i crno perje, Barbara ustane i ode u kupatilo, umije lice hladnom vodom i pogleda se u ogledalo. Ne prepoznaje tu ženu raščupane plave kose. Kad je bila djevojčica šiške je češljala kao omiljena pjevačica Tajči. Prije škole uvijek ih je pomno uvijala okruglom četkom visoko prema gore i učvršćivala debelim slojem laka za kosu. Na usne bi stavila nježno ružičasto sjajilo i bila je spremna za sve nedaće svijeta. Sada su joj usne suhe i ispucane, tanke kao majčine. Sjećaš li se, mama, kad smo se na moj sedamnaesti rođendan zajedno vozile do bolnice u kolima Hitne pomoći? Tek sada shvaćam koliko te je pogled na moje lice bolio i svakog dana podsjećao na užasnu traumu kojom si me zadojila. Još jednom se pogleda u ogledalo i ugleda bolnički prizor. Majka leži naslonjena na visoko podignutom uzglavlju kreveta, prozirna tekućina iz infuzije spušta se sporim kapljicama u njeno krhko tijelo, disanje joj je usporeno, jedva primijetno, ruke beživotne, vratne žile su krute i nabrekle, a oči čvrsto sklopljene. Smeđa tekućina u vrećici od katetera zlobno se cereka. Barbara protrlja oči dlanovima i majčin odraz nestane. O, kako bih voljela opet razgovarati s njom. Glas te plahe srne, oprezne ruže i nježne breze sada je jedina melodija koju Barbara želi čuti. Želi da se njena divna luda majka probudi i da ju odvede kući. Umorne oči žene iz ogledala upitno ju promatraju, hladne kapljice vode cijede joj se niz vrat, a vrane tiho zapjevaju majčino ime.

Tih šest slova njena su molitva.