Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

Autorica: Viktorija Majačić

(Priča je originalno objavljena na portalu Booke.hr)

Dlanovi su joj znojni, a u trbuhu, umjesto doručka, ima jato vrana.

• Vrijeme je! – neprestano grakću i kidaju komadiće njenog ošita.

Zvuk kuhala u kojem je proključala voda nakratko je zaustavio tjeskobnu pjesmu nevidljivih ptica, a ona je nekoliko trenutaka provela bez misli, slika i dojmova. Sipanje vruće vode u šalicu s instant kavom njena je meditacija. Njen zen trenutak i sada je već prošao. Sjedi za kuhinjskim stolom, puši cigaretu i otkucajima srca odbrojava vrijeme. Mora uzeti mobitel u ruke i kažiprstom pritisnuti tipku za poziv, ali ne još. Jučer joj je nepoznati ženski glas rekao da je nazvala u pogrešno vrijeme.

• Vrijeme informacija je od ponedjeljka do petka od 10-10:30h. – brzo je izgovorila neka medicinska sestra i poklopila slušalicu.

Nisam znala da imam određeno vrijeme kad se mogu javiti, pa sam zakasnila nekoliko minuta i ostatak dana provela osjećajući mješavinu krivnje i ljutnje. Kažnjavala se razmišljajući o tome što bi se dogodilo da je u srijedu k majci otišla ranije, proklinjala je šišmiše, ljude, pandemiju i bolnice, pušila cigaretu za cigaretom i pokušavala pronaći smisao u prošlosti. Ne mogu ni nabrojiti koliko sam puta doživjela isti scenarij. Pronalazak majke u kaotičnom stanju, uplašeno biranje telefonskog broja Hitne pomoći, ozbiljni razgovori s doktorima i medicinskim osobljem, svakodnevni odlasci u bolnicu, učenje o novim lijekovima i primjeni terapije; sve to upakirano u šuštavi celofan straha i omotano tankom beskrajnom trakicom nade da će se majka brzo oporaviti. Svaka je majčina hospitalizacija donosila isti vrtlog emocija, ali svaki odlazak u bolnički posjet bio potpuno drugačiji od prethodnog. Uvijek je bio novi izazov. Nova kušnja.

Barbara je jednom u bolnici upoznala mladu ženu u osmom mjesecu trudnoće. Imala je krupne smeđe znatiželjne oči. Nazvala ju je anđelom, jer je majci donijela nove papuče i kućni ogrtač. Žena se zvala Vesna i oko zgloba desne ruke nosila je pamučni zavoj dugačak dvadesetak centimetara, prekrivao joj je cijelu podlakticu. Linije rezanja na ruci ispod zavoja bile su okomite, drugačije od onih koje se nalaze na zapešću Barbarine majke. Njeni vodoravni ožiljci čine tri debele paralele, nalaze se iznad lijevog zgloba i mlađi su od mene samo tri mjeseca. U susjednoj sobi bile su smještene starije žene. Kroz otvorena vrata bolničke sobe Barbara je ugledala kratko ošišanu sijedu kosu na bijelom jastuku i sivo lice žene prekriveno mnoštvom sitnih bora. Sućutno je promatrala usnulu staricu i još čvršće utisnula svoj dlan u majčin. Kad je idućeg dana opet došla na odjel u bolnicu, starica iz susjedne sobe glasno je zapomagala i pokušavala izvući svoje mršave noge iz plastičnih okova kojima je bila privezana za krevet, ali njena majka je izgledala dobro, bila je vedra, dobro naspavana i racionalna. Nova terapija uspješno je djelovala, a kad se vrijeme posjeta bližilo kraju majka se uspravila na ležaju i naglo uozbiljila.

• Znaš, u zadnje vrijeme razmišljam o lopovima. – odvažno je izgovorila.
• O lopovima? – oprezno je upitala kćerka.
• Ljudi kradu iz različitih razloga. Patnja i neimaština natjeraju dobre ljude da čine loša djela. Isto je i s ponosom. Ljudi misle da zaslužuju imati više nego što imaju, pa onda kradu sreću od drugih. – nagnula se prema kćerki i kažiprstom ju dozivala da se približi.

Iako je majka tada zvučala razumno, Barbara se uplašila. Pomislila je da je to još jedna u nizu njenih grandioznih epizoda u kojoj ima ulogu lude proročice ili šamanice bez plemena. Približila je svoje uho majčinim usnama i zabrinuto uzdahnula.

• Trudnica je isto lopov i lažov. Uzela je moje plave papuče i tvrdi da su njene.

Te dvije rečenice su polako curile kroz klijetke Barbarinog srca i spuštale se do uplašenih stopala. Poželjela je vrišteći hodnikom pobjeći iz te bijele sobe bez ogledala, ali majčin glas ju je zaustavio.

• Ali opraštam joj, – tiho joj je šapnula i pogledala prema svojim papučama na tuđim nogama – nitko ju nije posjetio otkako je ovdje.

Nisu više nikada vidjele tu ženu, idućeg dana su je poslali na daljnje liječenje u Popovaču, ali Barbara često razmišlja o malenom biću iz njene utrobe. Voljela bih da djetinjstvo tog djeteta ne bude ispresijecano maminim odlascima i dolascima iz bolnice poput mojeg. Barbara je imala jedanaest godina kad je prvi put otišla mami u posjet na psihijatrijski odjel. Čvrsto je držala oca za ruku, dok su prolazili hodnikom i tražili njenu sobu. Nekoliko metara ispred ulaza u bolničku sobu zaustavio ih je muškarac u svjetloplavoj pidžami. Bio je širok kao bačva, nije imao desnu šaku, a ožiljak od duboke opekline spuštao se s njegovog čela prema desnom obrazu. Plavokosa djevojčica se grčevito priljubila uz oca, sakrila iza njegovih leđa i zažmirila, uvjerena da će im muškarac u pidžami nekako nauditi. Muškarac je žicao cigaretu i ubrzo se zadovoljno odgegao hodnikom, s jednom cigaretom zataknutom iza lijevog uha, drugom među zubima. Barbara je sinoć sanjala tog vojnog invalida i čim je u snu ugledala njegovo lice, uplašeno se probudila.

• Vrijeme je! Zovi! – mahnito grakću vrane.

Barbara uzme mobitel sa stola i nježno dotakne malu zelenu slušalicu pokraj broja bolničkog odjela. Zvoni. Udahne i čeka. Vrane se svađaju oko komadića njenog mesa. Telefon odzvoni nekoliko puta, ali nitko se ne javlja. Polako ispuhne dim cigarete u tišinu slušalice i prekine vezu. Pričekat ću do 10:10h, strpljivo poput najposlušnijeg bolesnika Trpimira iz zbirke kratkih priča Mire Gavrana i onda opet nazvati bolnicu. Možda se tada netko javi i napiše otpusnicu vranama u mom stomaku.

Kad je Barbara u srijedu poslijepodne otišla k majci, zatekla ju je kako sjedi u dnevnoj sobi na staroj fotelji u kutu ispod prozora. Na drvenom stoliću ispred nje nalazio se album s obiteljskim fotografijama. Stranice su bile istrgnute, fotografije zgužvane, potrgane i razbacane po podu i namještaju, s jedne od njih smješkalo se očevo lice. Portret snimljen na dan njegove mature ležao je na stolu pokraj praznih kutija od lijekova. Majka ju je bezizražajno pogledala i zakolutala očima. Između žućkastih krmelja na njenim trepavicama Barbara je pročitala riječi koje će pisati na hitnom nalogu. Pokušaj suicida. Još jedan u dugačkom, predugačkom nizu. Godišnjicu očeve smrti obilježila je prekomjernim uzimanjem tableta i polako je gubila svijest. Oslovila ju je bakinim imenom i pokušala još nešto reći, ali kćerka ju nije mogla razumjeti. Zatim se prevrnula i pala na pod prošaran bijelim točkicama. Njenim anksioliticima i antipsihoticima. Barbara joj je pomogla da ustane, smjestila ju natrag na fotelju i nazvala Hitnu pomoć. Brzo su ju odveli na hitni prijem i ispiranje želuca. Znala sam da nakon toga slijedi žurna hospitalizacija, ali ovog puta je drugačije. Zbog epidemioloških mjera, nema posjeta ni konzultacija licem u lice. Čak ni pod zaštitnim maskama. Neću joj moći donositi banane, vlažne maramice i flaširanu vodu. Neću na ulazu čekati da zaštitar provjeri imam li oštrih predmeta u torbici i neću susresti nikoga na bolničkom hodniku. Ne znam čak ni koliko je tableta popila, niti s kime dijeli svoju bolničku sobu. Jedino što imam je broj telefona i pola sata. Zbog svega toga, Trpimirova ideja da kao dokaz svog razuma pošalje doktoru na godišnjem odmoru kratku povijest Hrvata, napisanu po njegovom sjećanju, sada joj se ne čini ni najmanje smiješnom. Mogla bih i ja poslati pismo maminom doktoru i objasniti mu tko je žena koju je u srijedu primio na odjel.

• Hajde, vrijeme je! – opomene ju najveća vrana.

Ugasi cigaretu i bira isti telefonski broj. Nakon trećeg zvona javio se muški glas.

• Dobili ste psihijatriju. Izvolite! – zvuči veseo, neopterećen.
• Dobar dan. Ja sam kćerka M. V. – gukne – Mogu li razgovarati s doktorom?
• Pričekajte trenutak. – odgovara joj razigrano i prebacuje ju na drugu liniju.

Crne vrane sjede na njenim rebrima i šute, zabavlja ih melodija pjesme koju Barbara sluša dok čeka da se javi doktor.

• Oprostite što ste čekali. – obrati joj se muškarac hrapavog glasa – Kako Vam mogu pomoći?
• Ja sam Barbara, kćerka Vaše pacijentice M.V. – nervozno zagrize usnicu – Možete li mi reći kako je mama danas? U srijedu je primljena na odjel. To je sve što znam.
• Imam dobre vijesti. Jutros je Vaša majka živnula, ustala je iz kreveta i prvi put samostalno jela.

Proguta njegove riječi s olakšanjem, a vrane znatiželjno rastežu svoje pernate vratove.

• Počela je primati terapiju, više ne nosi kateter, kognitivno je stabilna, surađuje i nastavljamo s terapijom inekcijama. – Barbara zahvalno sluša kako doktor nabraja.
• Doktore, pa to su sjajne vijesti. – u mislima skače od sreće, ali riječi izgovori skrušeno.
• Da, dobro je reagirala na promjenu lijekova i fino smo se napričali. – psihijatar vedro dodaje i objašnjava joj da neće biti dežuran preko vikenda, ali će njegova kolegica biti tamo i pratiti mamino stanje.
• Hvala Vam, doktore. – izgovori plavokosa Barbara i sasvim se razgoliti pred srednjovječnim nepoznatim muškarcem – Nisam se usudila nadati da će se ovako brzo oporaviti. Prije dva dana nije uopće znala tko sam. Mislila je da sam njena mama.
• Da, ni nama u psihijatrijskoj profesiji nisu sasvim poznati svi razlozi koji uzrokuju ovakve poremećaje, a put do oporavka uvijek je dugotrajan. – i on se razodjenuo.
• Razumijem Vas u potpunosti, mama je dugogodišnji duševni bolesnik i zadnji put je bila hospitalizirana u prosincu prošle godine. – pokazuje mu svoje adute.
• Sve je to još uvijek svježe i nemoguće je predvidjeti razvoj situacije, pogotovo kod oboljelih od shizofrenije, – naglo se uozbiljio – ali Vaša majka je borac, iako ima samo četrdeset i osam kilograma.
• Slažem se s Vama. – guguće kao zaljubljena grlica i još jednom mu se zahvaljuje.

Spusti mobitel na stol i s osmijehom na usnama ispije gutljaj kave. Moja mama je borac. To sam znala, ali svaki put me iznova iznenadi njena volja za životom. Opet mi se vratila! Izvadi jednu cigaretu iz kutije i posegne prema kričavozelenom upaljaču, a njene slavodobitne misli, ukrašene lovorikama sreće i nade, naglo prekida telefonski poziv. Vrane zbunjeno promatraju jedna drugu i lamataju krilima. Neupaljena cigareta se ugnijezdi među njene prste kao teško brodsko sidro na dno mora.

• Halo, ovdje Barbara. – izgovara zbunjeno, jer je broj pozivatelja bio skriven.
• Dobar dan. Jeste li Vi maloprije pričali s dežurnim doktorom na psihijatriji? – pita ju onaj veseli muški glas, ali sada zvuči zabrinuto.
• – vedrina je nestala i s njenih usana.
• Pričekajte, molim Vas, doktor će Vam se odmah javiti.

Najveća vrana zloslutno zakrešti, jato crnih ptica u njenom stomaku opet se uskomeša, a melodija neke pop pjesme iz devedesetih brzo utihne.

• Gospođo, ispričavam se, došlo je do pogreške. Stanje Vaše majke je nepromijenjeno. Još uvijek je katatonična, prima infuziju, a hranu i lijekove preko nazalne sonde. – brzo je izgovorio.
• Shvaćam. – Barbara odgovori kroz zube i čvrsto stisne šaku lijeve ruke.

Zabije nokte u dlan, jagodicama pritišće i kida tanki bijeli papir, mrvice duhana bježe kroz sićušne tunele između njenih prstiju i padaju joj u krilo. Pokušava uravnoteženo disati. Vrane mahnito lete u krug, sudaraju se i krešte, a ona poželi doktoru reći da odjebe i da nije gospođa, nego gospođica, ali ipak to ne učini. Dovoljno je veliku pogrešku napravio, ne moram ga dodatno poniziti. Budi dobroćudna kao mama. Budi dobroćudna kao mama. Ponavlja tu rečenicu u mislima kao mantru i vrane polako, jedna po jedna, slijeću natrag na njena rebra.

• Znate, imamo tri M na odjelu i sve su približno istih godina. Zabunio sam se i opisao Vam kliničku sliku druge pacijentice. Jako mi je žao.
• Razumijem, doktore. – stišće šaku još snažnije i zamišlja sistem za humano vezanje pacijenata.

Bijelo remenje izrađeno od čvrstih materijala, obloženo mekom podlogom i stegnuto oko zglobova majčinih ruku i patent lokot s magnetnim ključem koji omogućava brzo i lagano otključavanje i zaključavanje. Vrane oštrim kljunovima čupaju vlastito perje, a ona grebe po uspomenama i pokušava se sjetiti koliko je puta vidjela taj prizor.

• Znači, mama prima infuziju, ima kateter i leži u krevetu. – ne prepoznaje svoj glas, a crno perje zamagljuje joj vid.
• Da, nažalost, tako je.
• Nazvat ću opet u ponedjeljak. – uvjerava samu sebe.
• Pratit ćemo njeno stanje i ukoliko bude nekih promjena odmah ćemo Vam javiti. Imamo Vaš broj. – pokušava ju oraspoložiti.
• – izgovori umjesto pozdrava.

Polako otpusti stisak ruke i ugleda izmrvljenu cigaretu ispod koje proviruju mali crveni polumjeseci. Njen lijevi dlan je postao krvavo nebo. Vrane šute i miruju, a ona ne osjeća ništa, osim pernatog taloga u utrobi i toplih suza na obrazima.

***

Nakon što je iz sebe izbacila gorčinu i crno perje, Barbara ustane i ode u kupatilo, umije lice hladnom vodom i pogleda se u ogledalo. Ne prepoznaje tu ženu raščupane plave kose. Kad je bila djevojčica šiške je češljala kao omiljena pjevačica Tajči. Prije škole uvijek ih je pomno uvijala okruglom četkom visoko prema gore i učvršćivala debelim slojem laka za kosu. Na usne bi stavila nježno ružičasto sjajilo i bila je spremna za sve nedaće svijeta. Sada su joj usne suhe i ispucane, tanke kao majčine. Sjećaš li se, mama, kad smo se na moj sedamnaesti rođendan zajedno vozile do bolnice u kolima Hitne pomoći? Tek sada shvaćam koliko te je pogled na moje lice bolio i svakog dana podsjećao na užasnu traumu kojom si me zadojila. Još jednom se pogleda u ogledalo i ugleda bolnički prizor. Majka leži naslonjena na visoko podignutom uzglavlju kreveta, prozirna tekućina iz infuzije spušta se sporim kapljicama u njeno krhko tijelo, disanje joj je usporeno, jedva primijetno, ruke beživotne, vratne žile su krute i nabrekle, a oči čvrsto sklopljene. Smeđa tekućina u vrećici od katetera zlobno se cereka. Barbara protrlja oči dlanovima i majčin odraz nestane. O, kako bih voljela opet razgovarati s njom. Glas te plahe srne, oprezne ruže i nježne breze sada je jedina melodija koju Barbara želi čuti. Želi da se njena divna luda majka probudi i da ju odvede kući. Umorne oči žene iz ogledala upitno ju promatraju, hladne kapljice vode cijede joj se niz vrat, a vrane tiho zapjevaju majčino ime.

Tih šest slova njena su molitva.

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

(Neobjavljena priča iz rukopisa “Svijet je gladno mjesto”)

Mislim da nije došla

Mila čeka majku i briše podove velikom krpom, jednom od onih koje nakon čišćenja ostavlja u plavoj kanti na balkonu. Nastoji da majka ne primijeti nikakav trag nemara jer, koliko god se trudila, ne može dostići njezine higijenske standarde. Stakla nikada nisu sasvim čista, a ljepljivost kuhinjskih elemenata, bez obzira na minimalno vremensko razdoblje koje Mila provodi u kuhinji, definitivno nije minimalna. Štoviše, Mila dodiruje elemente- kredenc, pećnicu, frižider, i pod prstima osjeća klizavu masu. Uzima spužvu i trlja sivu plohu frižidera. Ponovo dodiruje površinu prstima. Još uvijek pod njima osjeća masnoću. Vrti glavom i vraća se podovima. Crno na podu nestaje brže od onog na elementima. Otvara ladicu i traži suhu krpu. U ladici ugleda plastičnu vrećicu. Gleda u nju. Podsjeća je na kapicu za kupanje, onu koja je na svakom bazenu obavezan dio opreme, bez koje je nikada nisu htjeli pustiti na bazen. Njezina gusta crna kosa mogla je ostati u nekom odvodu, zaštopati filtar, učiniti nepovratnu štetu. Trebalo je poštovati higijenske standarde bazena, baš kao i one od majke.

Mila voli vodu. Voda je izvor života. Sada to više ne radi, ali kao mlađa, stalno je išla na bazen. Doplivala bi do njegovog ruba i naslonila se, gledajući vodu koja je otjecala u plastične rešetke na rubovima. Nije znala kako se te rešetke zovu, ali znala je jedno: tamo se osjećala sigurnom. Bilo je nešto u otjecanju te vode, nešto neminovno: ciklus vode koja je odlazila, a dolazila je nova, uvijek jednake temperature, jednako čista. Voljela je njezinu pravilnost, način na koji joj je doticala tanke ruke, oblijevala kapicu bez koje nije smjela ući. Kada bi zaronila ispod površine, uvijek bi se osjećala sigurnom, konačno učahurenom na način na koji je to oduvijek htjela. Bazen, ta vodena kocka, pružao joj je utočište i Mila je najčešće samo plutala, potpuno opušteno, njegovom površinom.

Začuje zvuk mobitela iz susjedne sobe, ali još neko vrijeme ostane gledati u vrećicu. Zatim se polako, namrštena, zaputi u spavaću sobu. Brat.

• Je li došla?- pita je, bez pozdrava.
• Nije – odgovori Mila rastreseno, ogledajući se po zidovima. U jednom je kutu paučina. Muha se zabija u nju i izlijeće, glasno zujeći. – Ali čekam je svaki trenutak. Znaš kako mi prigovara oko nereda. Moram sve srediti, sve očistiti prije nego…
• – kaže brat i spušta slušalicu.

Mila stoji na mjestu i dalje se ogledajući po sobi. Na sobu se spustila sjena. Paučina se više ne vidi, kao ni muha. Je li još uvijek tamo? Zašto se zapravo vratila u sobu, nije li bila u kuhinji? Aha, brat je zvao. Mila se ne može sjetiti zašto brat zove nju, a ne majku, ako joj već mora nešto reći. Zašto je pita da li je majka došla? Što je s njima? Jesu li se nedavno posvađali? Oko čega? Sjeća se vikanja, vriske, sjeća se majčinog ljutitog lica, ali nije sigurna kada se to dogodilo i je li imalo veze s bratom ili nečim drugim. Sjećanja su joj mutna u zadnje vrijeme i nije sigurna kad se što točno dogodilo. No brat, rekao je da dolazi. Dakle, pospremanje mora biti mnogo brže i efikasnije. Treba napuniti kantu vodom. To je uvijek dobar početak čišćenja. Kanta vode, unutra možda nekakav prašak i onda stvari već idu lakše. Krpe su uvijek u blizini.

Vraća se u kuhinju. Ladica je i dalje otvorena, iz nje viri ona ista plastična vrećica.

Brat. Plastična vrećica. Mila se sjeti livade iz nedavnog sna po kojoj je hodala s bratom. Ne, nije to bila livada, kao ona kod majčine zgrade, već put, gotovo cesta, a s lijeve strane su bile poredane niske obiteljske kuće. Brat hoda pored nje, plava kosa mu sjaji na suncu, a ona na glavi ima plastičnu vrećicu. Vrećicu ili kapu? Na glavi, baš kao na bazenu. Da nisu išli na bazen? No već godinama nije išla na bazen. Koliko se sjeća. To nije bila kapica. To je bila vrećica.

Je li to bio san od prošle noći? Ne može se sjetiti. Slika iz sna dolazi naglo i razgovijetno. Ona hoda s plastičnom vrećicom preko glave, sasvim prozirnom, olabavljenom na vratu da ulazi zrak. Brat hoda pored nje i pita je zašto na glavi ima tu vrećicu, zar joj nije vruće i može li uopće doći do zraka.

• Mogu- odgovara Mila. – Imam je na glavi zato što je u zraku otrov, nešto poput radijacije. Da nemam vrećicu, možda bih već bila mrtva.

Zadovoljna je svojim odgovorom u snu. Jasno joj je da njezina izjava znači da će brat uskoro biti mrtav, ako je ona u pravu, ali ne mogu svi niti preživjeti, pomišlja. Hladnoća s kojom je spremna otpraviti brata u onaj svijet u snu je ne smeta. Žrtava će uvijek biti, zaključuje.

• U zraku nema nikakve radijacije, o čemu ti pričaš? – pita je brat kroz smijeh.

Iako to sasvim sigurno nije taj krajolik, put po kojem hodaju sve je sličniji livadi koja vodi do majčine kuće. Osim tih kuća, koje su iznikle s lijeve strane, i brda koje kao nacrtano viri iza njih kao da želi pružiti sliku tople obiteljske priče koja se odvija negdje u planinama, put je identičan onome kojim su brat i ona nebrojeno puta odlazili majci.

• Čula sam da ima. Nemoj da te zavara ovaj lijep sunčani dan. – odgovara bratu.

Dan je doista prekrasan. Ptice i cvijeće svuda oko njih, temperatura idealna, koliko može osjetiti na drugim dijelovima tijela jer joj je lice zatvoreno u vrećicu. Voljela bi poći na bazen, neki otvoreni, veliki bazen po ovakvom danu. Možda i s bratom. Na žalost, u zraku je radijacija i brat neće preživjeti. Ali, kada se radijacija smanji, možda onda…?

• Čak i da ima – odgovara joj brat, očito se zabavljajući – tebe ova vrećica neće spasiti. Zar ne vidiš, zrak ti ulazi u usta kroz dio na vratu koji nisi sasvim zatvorila zato da možeš disati. U istom smo sosu, samo ćeš ti ostatak života provesti u vrećici.

Mila zna da brat nije u pravu. Ne zna kako, ali saznala je da ova vrećica štiti, da će je spasiti. Brat može pričati što god hoće, on nije bio tamo.

Ali gdje on to nije bio? Pita se Mila još uvijek stojeći pored ladice s krpama i plastičnom vrećicom. Gdje to brat nije bio s njom pa nije saznao da je u zraku radijacija i da postoje specijalne vrećice koje mogu spasiti život?

Mila je zadovoljna. Kanta se puni vodom. Vadi suhu krpu iz ladice i nastavlja čistiti pod. Suši dijelove na kojima vidi lokve vode i tragove nekih tekućina koje ne prepoznaje. Otkud te tekućine? Crvene, plave… jesu li boje? Jesu li ostaci neke hrane? Ne može se sjetiti. Mora poraditi na sjećanju, pomišlja. Previše stvari ne može povezati u zadnje vrijeme. I zašto puni kantu vodom ako je već sve oprano, mokro?

Pokušava dozvati nove slike onog sna u sjećanje. Pojavljuje se jedna, prvo sasvim blijeda, a zatim sve jasnija. Ona i brat se penju prema onim kućicama u brdo.

• Daj, požuri!- viče brat.

Ona ga slijedi gotovo radosno, zaboravljajući na tren i na radijaciju i na vrećicu na svojoj glavi, iako joj ljepljivost najlona i teškoće pri udisajima ne dozvoljavaju da ih zaboravi u potpunosti. Zatim stane.

• Ne – kaže bratu. – Moram otići majci. Moram joj javiti da se zaštiti.

Brat okreće očima i nagovara je.

• Već je kasno. Ako si u pravu, ona je već gotova, ne možeš joj pomoći. Osim ako joj ne daš svoju vrećicu.

Mila se odmiče od brata i vraća na put koji liči na majčin. Bratove oči gledaju je s razočaranjem. Odmahne glavom lijevo-desno i Mila zna što misli. Glava je počinje sve više peći od vrućine unutar vrećice, a udisaji joj postaju sve kraći. Ovaj put najvjerojatnije i ne vodi natrag do majčine kuće, jer krajolik se ipak dosta promijenio, a ako i vodi, majku vjerojatno tamo neće zateći. To znaju i ona i brat.

Mila prestane brisati pod i pogleda na sat. Jedanaest je sati i majka je već trebala stići. Da je nazove i podsjeti da je trebala doći ili da jednostavno još pričeka? Nekada zaboravi doći, ali to je u njezinim godinama razumljivo. Nekada dođe dvaput, ne sjeća se da je već došla. Nekada dođe deset puta. I to je postalo normalno. I čim dođe, počne komentirati čistoću. Ponekad čisti iza nje, ponekad s njom. Mila zna da nijedna čistačica neće zadovoljiti majčine kriterije, zato čisti sama.

Opet čuje zvonjavu iz spavaće sobe. Ispusti krpu na pod i odlazi po mobitel. Brat. Mobitel nosi sa sobom. Bolje da bude s njom u kuhinji, ako majka nazove.

• Je li došla? – opet jednako započinje razgovor.
• – odgovara Mila.
• Jesi li sigurna? Vidiš li je? – pita brat.

Mila pokušava shvatiti značenje ovog pitanja. Zašto ne bi bila sigurna? Može li majka ući tako tiho i sakriti se u susjednoj sobi da Mila i ne zna da je ušla? Bi li to napravila, ušla i sakrila se, tako da je Mila mora tražiti?

• Mila? – u slušalici začuje bratov glas.

Mila ostavlja mobitel na stolu, uzima veliku metlu i odlazi u sobu s paukom. Šulja se prema zidu kao da pauk može namirisati njezine prisutnost i namjeru. Zatim nesigurno zastane.

Što ako je majka u kuhinji? Što ako je ušla i skriveno je gleda, prati svaki njen korak, promatra njezino čišćenje, samo da bi na kraju rekla što ne valja?

Majka. Je li u snu uspjela doći do nje?

Mila se vraća u kuhinju. Mobitel je još uvijek na stolu. Prinosi ga uhu.

• Halo? – kaže oprezno.

Ne čuje ništa s druge strane.

Nešto nije kako treba, pomišlja Mila, ali osjeti pritisak u glavi prije nego što stigne razmisliti što, a zatim sve postane nejasno.

Čuje otključavanje vrata. Brat. zabrinuto gleda prema njoj, zatim se njegov izraz pretvara u paniku i pritrči joj.

• Mila! Mila!!- viče.

Krajičkom oka vidi kako joj prilazi, uzima plastičnu vrećicu iz njene ruke i odnosi je.

Mila zatvara oči, ne shvaćajući. Osjeća kao da tone, kao da se spušta u toplu jezgru svojih bazena, u čisto, mirno, sigurno. U tom trenutku prisjeti se zadnje slike sna.

S plastičnom vrećicom i dalje na glavi, prilazi majčinoj kući. Majka izlazi i gleda je zabrinuto, preplašeno. Objašnjava majci da će joj dati svoju vrećicu, da je to ono što mora učiniti, zbog opasnosti, zbog radijacije. Skida je s glave i pokušava navući na majčinu. Majka se odmiče, ljuti, viče, a zatim je preplašeno pokušava savladati, ne shvaćajući.

• Ostavit ću ti rupu za disanje, ne boj se! Ne boj se! – viče Mila. – Ostavit ću ti malo prostora za disanje!

Majčino lice je izbezumljeno dok pokušava doći do zraka, ali Mila zna da je ovakav kraj za nju bolji od laganog umiranja zbog radijacije. Majka je sada na podu, Mila joj čvrsto drži vrećicu oko glave. U skoro posustaje, mirna, na podu, i ne pomiče se.

Mila otvori oči i kašlje. Čini joj se da se guši. Posvuda je voda. Voda na njoj, u njoj, oko nje. Predmeti plutaju na vodi, a brat sprema nered koji se nekako u međuvremenu stvorio. Možda bi mogla ostati u ovoj vodi. U vodi, kao da je na bazenu, kao da je opet na sigurnom, konačno na sigurnom. Njezina soba izgleda isto, ali ne sasvim isto. Po zidu vidi čudne mrlje, istih boja kao one lokve u kuhinji, a po vodi pluta mnogo krpa, lavora, vode, hrane, knjiga. Čini joj se kao da sve vidi duplo, da se nekim čudom sve prostoriji umnožilo.

• Očistila sam stan, mama. Gledaj – promuca Mila.

Brat je gleda bez riječi. Pridržava je i odvodi u spavaću sobu, u fotelju. Tamo nema vode, nema sigurnosti.

Ne vidi majku. Je li bila ovdje? Je li došla s bratom ili ju je cijelo vrijeme čekala negdje, skrivena?

Glas joj je ostao negdje duboko u grlu i ne može složiti rečenicu kako bi željela, ali mora odgovoriti bratu koji će sigurno opet pitati vidi li negdje majku. Promatra kako mu se usta pomiču i to je sigurno ono što je pita. To je ono što mu mora reći, što je dužna, što je trenutno najvažnije. Skuplja svu snagu i čeka da riječi, klimave i raskidane, izađu iz nje.

• Mislim da nije došla.

(autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, priča je originalno objavljena u emisiji Riječi i Riječi)

Sanjam da se vraćam u tvoju kuću.

Vrt je onakav kakvog ga se sjećam. U njemu stoji tvoj otac i boji ogradu u bijelo. Kada me ugleda, vedro se nasmiješi i kimne. Kimnem natrag i približim mu se. Dodaje mi četku i moli me da nastavim. Ne želim to raditi, želim te pronaći, osjetiti tvoju prisutnost, ući u kuću koju si tako detaljno i tako dugo uređivala.

• Zašto nam tako rijetko dolaziš? Puno radiš?- pita me.
• Rad u znanosti postaje sve teži s vremenom. – odgovorim dok me dodiruje prvi sloj krivnje.

Poznajem svaki kutak, svaki detalj, svi oni titraju oko mene. Krov od cigle. Dugačko tanko drvo ispred balkona. Vrata koja se nikako nisu uspijevala zatvoriti, iako si ih mnogo puta namještala. Tišinu koja je ulazila kroz prozore i obavijala me kao topli nepropusni plašt te čuvala od hladnoće, od vanjskog, od stranog, od svega što me se ticalo, ali što nisam želio propustiti kroz svoju kožu, nosnice, dopustiti da uđe u moj dah i nastani se tamo.

Svuda smo mi: ti i ja. Uvijek tihi. Planiramo kamo ćemo smjestiti stol, a kamo kauč, i onda gledamo u taj prostor i razmišljamo jesmo li pravilno odlučili. Tvoje duguljasto lice, naborano čelo i ozbiljne, tople oči pažljivo provjeravaju svaku riječ prije nego što je propuste kroz usta, kao zatvorenike kojima je na neko vrijeme dozvoljeno izaći, ali nikada predugo.

Tvoj otac govori o cvijeću koje je zasadio, grmovima koje je oblikovao u savršene kugle, fasadi koju je trebalo urediti. Oni su u blizini, tvoji roditelji, u istoj ulici, samo par kuća niže. Naselje je malo, poznajem svaku kuću, zamišljam tko živi u kojoj i upisujem im životne priče, redam djecu, nadijevam im imena.

Prihvaćam četku i premazujem ogradu sporim, opreznim pokretima. Uskoro ćeš izaći i procijeniti moj rad, nadam se. Zato sam usporen, nadam se da ćeš moju sporost ocijeniti kao dobar rad, pohvaliti me, pozvati unutra. Skidam jaknu jer osjećam vrućinu. Još je dan, ali prelazi u sumrak i sve kuće postaju za nijansu tamnije. Tvoj otac otišao je do gredice cvijeća i gleda prema ulazu gdje su siva vrata garaže. U njoj si, pomišljam. U garaži je tvoja radionica, tamo odlaziš često i radiš nešto, ne nužno na autu, samo si uzmeš vremena, utoneš u sebe, u alat, u daske koje si donijela. Nešto ćeš stvoriti, ovdje će nešto nastati, bez sumnje, mislio sam uvijek kada bih te ugledao tamo. Tako bi i bilo.

Puštam četku i ulazim u kuću kroz velika drvena vrata koja si sama napravila. Boja drveta je tvoja boja, boja tvojih očiju i mudrosti koju si svuda postepeno i obzirno skupljala. Ulazim u hodnik uokviren biljkama specifičnog, svježeg mirisa. Tvoji otac i majka bave se biljkama, sjetim se. Naravno. Nisam to nikada niti zaboravio. Otac, tanak i visok, ljubitelj bilja i kiparstva. Majka, suprotnost, vrhunska matematičarka niska, ravne kose koja joj je uokvirivala glavu kao mala kaciga, uvijek ljubazna, spremna na sve što se moglo dogoditi. Njezine sitne, živahne oči uvijek su me proučavale s dragošću, kao da zna da sam za tebe netko što nitko drugi ne bi mogao biti ili kao da smo nas dvoje našli nešto važno, gotovo ključno: zakopano blago u skrivenom dijelu tvog prostranog vrta.

Iz hodnika ulazim u dnevnu sobu. Televizija je uključena, uvijek. Nikoga nema. Očekujem da ćeš se pojaviti u nekom kutu, da će tvoja crna kosa izroniti iza vrata kao toliko puta dotad, da ćeš me dočekati iz kuhinje s kavom koju si upravo pripremila. Da ćeš reći svoje jednostavno: Bok, ali da će ti se oči nasmiješiti mnogo dublje i šire od tog pozdrava.

Soba je bijela, uredno pospremljena. Upijam mirise kuhinje koja se s njom spaja i svježinu s balkona na koji vodi. Okrećem se i izlazim. Nisi tamo. Ti si na katu koji si radila sama. Bile su to samo gole sobe, natrpane raznolikim stvarima: otpadom, starim, neupotrebljivim materijalom. Nije se u njih niti moglo ući dok nisi uzela njihovo uređenje u svoje ruke, zavezala staru, plavu maramu oko glave i krenula u obnovu: spravljanje žbuke. Farbanje. Oblikovanje svakog dijela pokućstva. Kupnju pločica. Ugradnju kade. Uređenje balkona. Lakiranje frižidera. Jedno po jedno, neobično strpljivo i polako, kao da rok ne postoji.

Penjem se uskim stepenicama na kat. Uz rub stepenica postavljene su razne biljke i cvijeće pa osjećam kao da se penjem u vrt. Sjećam se penjanja na taj kat. Uvijek sam bio privučen njime, kao da me gurao u sebe, tjerao na to da na njemu sretnem tebe, da sjednemo, da legnemo, da gledamo televiziju, da se samo smijemo ili jedemo sladoled od pistacija na stolicama u kuhinji koju si najdulje uređivala.

• Što radiš?- pitao bih.
• Slažem nešto. – rekla bi ti, i mene bi oblila sigurnost.

Ništa ne može poći po zlu, samo možeš dovršiti ono što si započela; policu, bicikl, stol. To je ono što ti radiš: slažeš. Iz razbacanih, kaotičnih dijelova spajaš smislenu cjelinu. Tako si učinila i sa mnom.

Dolazim do vrha stepenica i ogledam se. Tu su također vrata, njih si postavila zadnja. Crna su i sjajna, a za mene su bila štit od ostatka svijeta. Kad bih ušao kroz njih, znao sam da sam na sigurnom, kao u dječjim igrama kada u određenom vremenskom roku valja doći do cilja i reći da si konačno siguran. Jer, svijet je poput te igre, mislio sam. Opasnosti prijete. Svuda se nalaze i nemaju milosti ni prema kome. Nešto se od njih još i može izbjeći. Mogu se kloniti snažnih uboda, sakriti se od hladnoće, sa sobom ponijeti različite vrste naoružanja. No želio sam samo, kao u filmovima o apokalipsi, pronaći dobro skrovište, kupolu ispod koje se moglo jesti, smijati, ispod koje se moglo odmoriti i barem na trenutak povratiti snagu. Nije bilo lako, nikada nije, vratiti se natrag nakon iscrpljenosti, nakon bitke. Jednom kada zavlada, grozničavost nesigurnosti koja ne poznaje mirnu zonu caruje dugo. Caruje možda i zauvijek.

No, ja sam pronašao sklonište. Otvaram crna vrata i nađem se u novom predsoblju. Tu su tvoje papuče, jakna poznatog mirisa u koju zagnjurim glavu jer ga želim upiti, želim da me iscijeli kao krema, lijek, mast koju moram, želim premazati posvuda po tijelu, pogotovo po bolnim točkama koje već dugo trepere, peku i ne dozvoljavaju mi dubok, miran san. Okrećem se prema kupaonici. Pločice su tamno zelene. Željela si takvu, prirodnu boju, boju tvog najdubljeg sloja, onog koji je uvijek bio boje nade.

• Sve će biti dobro – govorila si s dječjom naivnošću, ali mene si uvjerila. Svaki put.

Kada bi to rekla svojim dubokim glasom, sve se smirivalo. Oko mene i u meni, pao bi tihi zasun sigurnosti indigo boje s malim zvjezdicama koje su nas vodile u još jednu noć nakon koje će sve biti dobro. I bilo je. Ili sam to samo mislio? Dani su bili od pamuka. Mogao sam se izuti i hodati bos po njima, ne ostavljajući nikakav trag.

Okrećem se i nastavljam prema dnevnoj sobi i kuhinji. Fotelja još uvijek miruje u kutu sobe. Na policama su tvoje omiljene knjige. Nisi mnogo čitala, nije bilo vremena, ali povijesni romani bili su tvoj svijet. Mogla si se izgubiti u njemu više, dublje i potpunije nego bilo gdje drugdje.

Tražim te pogledom. Kuhinja je također prazna. Prozor koji gleda na obližnje kuće, kojem sam se uvijek približavao da vidim je li se što promijenilo u svijetu oko nas, pokazuje crvene krovove s dimnjacima. I bistar dan, bez oblaka. Voljela si takve dane, htjela si ići u prirodu. Pakirala si svoj ruksak zadovoljno zamišljajući šume.

• Gledaj, nema niti jednog oblaka – izgovaram u prazan prostor.

Očekujem da ćeš izaći iz spavaće sobe, jedine u koju još nisam zagledao. Polako se vraćam iz kuhinje i prilazim njezinim vratima. Možda spavaš, možda ću tvoju dragu glavu zateći na jastuku. Približit ću ti se tiho i pomirisati tvoju kosu. Bit će ti drago, promeškoljit ćeš se u snu, a zatim me potražiti, još uvijek zatvorenih očiju, toplom rukom.

Pomičem kvaku. U sredini sobe je krevet, nenamješten, a plahta i deka su zgužvane. Tu si, to je znak da si tek ustala, pomišljam s nadom. Tvoj veliki bijeli radni stol u uglu sobe je prazan, na njemu su samo dva fascikla. Nema velikog akvarija sa zlatnim ribicama na sredini u koji sam uvijek gledao u pauzama, dok su ribe lelujale po akvariju.

• Koliko dugo žive ove ribe? – pitao sam jednom, gledajući njihove velike oči.

Bio sam sigurna da znaš odgovor jer znala si odgovor na gotovo sve. Postavljao sam ti, u šali, mnoga dječja pitanja: je li nebo puno ili prazno, zašto zvijezde sjaje i zašto svemu dođe kraj, a mogao sam ispitivati unedogled, gledajući tvoje mirno i pametno lice kako smišlja odgovore koji nikada ne razočaravaju.

• Desetak godina – rekla si nesigurno.

Sjećam se načina na koji bi nabrala čelo pri odgovoru, što je značilo da nisi sasvim sigurna, a to je bilo vrlo rijetko. Znao sam da ćeš nakon toga potražiti tu informaciju i bio sam ponosan što sam postavio pitanje na koje nisi imala spreman, siguran odgovor. U tvojim očima to me izdignulo iznad gomile, pomislio sam, povisilo mi je vrijednost. Bio sam u pravu, kasnije si stvarno došla s preciznim odgovorom o ribama. I dugo si ih gledala. Približio sam se tvojoj glavi i zajedno smo gledali u akvarij. Htio sam da ostanemo tako.

• Obećaj mi da ćemo zauvijek ostati ovako. – poželio sam reći.

Znao sam da je jako važno da to kažem upravo u tom trenutku, dok smo gledali u njihove raskošne repove. Ali, nisam želio poremetiti trenutak u kojem smo stajali. Bio sam hipnotizirana ribama, akvarijem, biljkom koju si stavila kraj njih kako bi im bilo zanimljivije, sitnim kamenjem kojim si ukrasila akvarij.

A zatim je trenutak prošao.

Okrećem se prema zidovima. Oblijepljeni su s nekoliko postera. Metallica. Azra. Ormar u drugom kutu sobe je zatvoren.

Balkon, shvaćam. Tvoja soba ima i balkon, i upravo smo tamo najviše voljeli piti jutarnju kavu. Pogled bi mi se tada najčešće zaustavljao na onom tankom, dugom drvetu u vrtu i njegovoj sve raskošnijoj krošnji. Sjedio bih na balkonu dulje nego što je bilo predviđeno, dulje nego smo planirali, nego smo imali vremena. Uvijek sam jurio, ali na tom balkonu vrijeme bi se zaustavilo, njegova traka bi se naglo prekinula. Ništa me nikada, ni prije ni kasnije, nije usrećilo kao taj prekid vremena s tobom. Zvuk bi nestao, a slika se zaledila. I zatim bih, u toj pauzi, u općem zastoju svega oko sebe, konačno postajao slobodan. Pokrenuo bih prvo svoje ruke, zatim glavu i noge i zaplovio bih. Na početku sporo i zbunjeno, a zatim sve brže i brže, dok na kraju ne bih preskakao zamišljene svodove, brda i zgrade kao lik iz crtića, napredujući sve više i više u tom zaustavljenom svijetu, zaleđenom samo za mene.

Otvaram vrata balkona, ona kližu i bez problema izlazim. Konačno si ih popravila, pomišljam radosno. Donijet ću kavu, sjest ćemo tu i nećemo se više pomaknuti. Nikada, ako tako želiš.

Bio sam previše nemiran, uvijek si me morala smirivati, govoriti: Sjedni još malo. Uspori.

Na vedrom danu bez sjene, pogled mi putuje praznim balkonom.

• Donijet ću nam kavu. – izgovaram, svakim kutkom svoje unutrašnjosti još uvijek uvjeren da si tamo, da tamo moraš biti, jer sve sam drugo prošao, sve sam pregledao, svuda sam bio. Sve je praznina.

A tada se sjetim da te više nema.