Evo opet te magle
Vrijeme je nevrijeme
Opet se ne izlazi
Ako iz kuće ne mogu izaći
Ne mogu u nju ni ući
Nisam ni u kući
Dakle nemam kuću
Da bude jasno
Zima je neuništiva
A toplo nam je
Držim ti srce
Držiš mi se za srce
Kozmička, crtež olovkom
KAKO ĆEMO LAKO ĆEMO
Ne znam kako ću s ljudima
Ljudi ne znaju kako će sa mnom
Ako ja prvi ispružim ruku
Hoćeš li znati da je to ruka
Što ako je to pištolj ili sjekira
Pa je ti otmeš od mene
Posiječeš prvo stablo pored sebe
Biljka-suze, crtež olovkom
BUBA
Gore-dolje ravno i svojeglavo
Buba kruži prozorskim staklom
Upržilo sunce a ona još kruži
S jedne strane je nepodnošljivi svijet
Iz kojega želi pobjeći
S druge strane predivni svijet
U koji bi htjela otići
Gledam je s druge strane i mislim
Kako je zapravo moj svijet nepodnošljiv
Jer ona ne može ovamo k meni
A ja ne mogu onamo k njoj
Ptica lutalica, crtež olovkom
JESTE LI REKLI
Jeste li vi rekli slavuju da ušuti
Dosađuje vam cijelu večer
A vaša ljubavna veza propada
Pa kako ste samo mogli
Izađite iz grmlja da vam mogu povjerovati
Da se sa slavujem razumijete bez prijevoda
Da su vaše emocije jeftine i neprevodive
Da i vi pjevate kao slavuj
Slavoj Žižek
Nesigurno se pridržavam za vrata tvog auta. Ruke su mi crvene i ne osjećam ih, ali pokušavam se osmjehivati.
Gdje smo ?- pitam uz taj glupavi osmijeh koji više liči na kreveljenje, ali kojeg se godinama nakon nisam uspjela riješiti jer sam mislila da sam nasmiješena dopadljiva, a i ti si jednom rekao da mi je osmijeh seksi.
Smijem se kao da je to što smo završili u nekom nepoznatom polju posebno smiješno jer ne želim pokazati koliko se zapravo bojim otkad smo se upoznali.
Mlada sam, ali nešto me u našem poznanstvu ubrzava, tjera na nagli rast i zrenje i na kraju mi se čini kao da se velikom brzinom približavam smrti, ali ne mislim na nju, ne dok sam kraj tebe. Nešto je u tebi čvrsto, stameno, zamišljam na to kako se u borbi braniš samo jednom rukom, a tvoj usredotočeni, precizni indigo pogled ne luta. Fokusiran si, to je ono što meni nedostaje, mom smijehu koji se rastače i raspršuje posvuda, na sve, jer želim sve obuhvatiti, razumjeti, analizirati, stopiti se sa svime, svima biti najbolja prijateljica. Ali ti na to odmahuješ glavom, pomalo ti se i gadi, i ja ti se pomalo gadim, znam to, ali još nedovoljno da odeš.
Znam da ti dosađujem; dociram, pravim se pametna jer zapravo ne znam što drugo, šutnje s tobom su opasne i bojim se onoga u što bi me pretvorile. Stalno se pokušavam zaustaviti, moje analize su površne, djetinjaste, psihologiziranje jedina, slaba utvrda. Ali ne znam ušutjeti. Sljedeće što kažem bit će nešto što će ti se svidjeti, nadam se. Ta nada tinja kao jedino svjetlo u meni, ne gasi je ni najgušći mrak.
Gdje smo?- ponavljam, moj sivi, lagani kaput nije spreman na ovo polje, ovu vjetrometinu.
Ti si se odmaknuo i tražiš nešto po podu. Što si mogao izgubiti ovdje i zašto smo morali doći po noći? Sada sigurno to nećeš ovdje naći.
Vraćaš se s kamenom koji ti stane u šaku. Držiš ga gotovo nježno. Zamišljam da tako držiš bilo koji dio mog tijela. I kako taj dio pamti tvoj dodir zauvijek.
Zatući ćeš me kamenom?- pitam, ne bez osmijeha. Bih li se smijala i da si to doista pokušao učiniti? Vjerojatno.
Važnije je da ti se svidim nego da preživim.
Nebo nije skroz mračno, tamno je kao indigo tvojih očiju, ali kroz oblake se provlači i crvenkasta boja kao da je negdje izgorjelo. Zemlja je sasvim crna. U daljini vidim samo kovrče drveća.
Sasvim je svejedno što će se sada dogoditi, pomislim.
Primi kamen.- kažu tvoje uvijek ozbiljne oči.
I dalje se smijem. Ne smijem se zaista, želim ti reći, ali to bi zvučalo još glupavije. Iznutra nisam nasmiješena, samo uplašena. I ozbiljna sam, ozbiljnija od tebe, želim vikati, uvjeriti te da u meni ima još nešto osim onoga što vidiš.
Jednom ću biti ozbiljna i oštra kao ti.- kažem i primam kamen.
Zapravo ne mislim da si oštar, ne mislim niti da si ozbiljniji od mene, samo to ne znam pokazati.
Jednom me se više nećeš ni sjećati- kažeš i podigneš moju ruku. – zamisli da gađaš nešto tamo – pokažeš prema nečemu što u mraku djeluje kao uski potok.
Oprezno bacim kamen.
Pogledam te. Gledaš prema potoku. Čini mi se da me nikada neće napustiti opčinjenost tobom. Ne znam jesi li zaista toliko magnetičan ili si samo sve ono što mi u meni nedostaje.
Kupila sam ovaj kaput jer mi se učinilo da bi ti se mogao svidjeti.- pomislim.
Zatim shvatim da sam to rekla naglas.
Približavaš mi se.
Nema tu ništa posebno, nastojim se uvjeriti. Nema tu ništa, ti nisi ništa posebno, nitko nije ništa posebno. Ne mogu objasniti što me u tebi tjera na to da titram bez prestanka.
I koliko god to prevrtala i preokretala, ne mogu naći put niti u tebe niti iz tebe. Zaglavljena sam negdje u sredini.
Saginješ se i uzimaš nešto s poda. Novi kamen, pretpostavljam.
Gledaš me u oči. Ne skrećem pogled. Ti ionako nikada ne skrećeš pogled, ni s čega.
Očima prijeđeš preko mog kaputa.
Pokušaj jače zamahnuti. Kao da doista moraš nešto pogoditi. I kao da imaš snage za to.
Ne osjećam da u meni ima snage, ali poslušam.
Pokušam osjetiti svaki djelić svog tijela, mišiće, tetive. Imam snage, ponavljam tvoje riječi.
Zamahnem jače. Zamišljam da ćeš, ako dovoljno jako zamahnem, ako budem ono što želiš, ostati, barem u nekom obliku. Barem još neko vrijeme.
To pomaže. Sljedeći zamah je jači i precizniji, čini se da čujem i zvuk vode, pljusak dok kamen udara u potok.
Čini se da si se sada i ti nasmiješio.
Sljedeći kamen uzimam s tla sama i bacam ga bez tvog dopuštenja. Čini mi se da prelijeće preko potoka koji možda nije potok, ali je sigurno bitan putokaz, barem ovu noć, za nas.
Primjećujem da se ne osmjehujem. Koža lica mi je konačno opuštena, mirna.
No, kod tebe je drugačije. Gledaš prema onome za što, sigurna sam, i ti misliš da je potok, i na licu ti titra smiješak.
Nije to ništa posebno, pomislim. Baciti kamen. Ni ti nisi ništa posebno, mogu sve kao i ti.
Vidjet ćeš što sve možeš. – čitaš mi misli, nepomičan, kao kip.
U jednom trenutku pomislim da sam sama u polju. Priviđa mi se da postojiš, da si donosio kamenje, gledao me u oči.
Ali, znam bolje.
Uvijek si u pravu. – kažem zavidno, ali ti se ne okrećeš prema meni, samo jedva vidljivo zavrtiš glavom.
Osim u onome da te se neću sjećati, shvatim naglo. Bol budućeg nedostajanje prelomi me već tamo, u polju, ispod bordo neba, dok stojiš nadomak moje ruke i mogla bih ugravirati nešto u tebe samo da sam vještija, pametnija, promišljenija. Nešto što nikada ne bi mogao oguliti sa sebe.
Ali nisam.
To je jedina stvar koju ću željeti, znam već tamo, istovremeno osnažena i smrznuta u polju.
(Priča iz zbirke priča Strani gradovi, CeKaPe, 2018.)
Ali, zašto?- uspio sam procijediti dok smo sjedili na kavi.
Žlicom je miješala svoj nescaffe, dok su joj se savršeni, bijeli nokti caklili kao netom otkinuti od bjeline šalice. Dobio sam poriv zgrabiti njezinu ruku, približiti njeno lice ustima i zasliniti je te tako barem na kratko razbiti tu savršenu porculansku put oko koje se nikada, kako sam mislio, nije morala truditi. Gledao sam pregibe njezinog bijelog vrata s tankim srebrnim lančićem i poželio iscrtati nešto na njega flomastrom. Ili možda nožem. Njezina je kosa bila blago nakovrčana i svilena. Koliko god se trudile, bio sam siguran sam da kose drugih žena nikada ne bi mogle biti tako svilene. Tko zna kojim su se preparatima morale služiti da bi postigle takve nokte, takvu kosu, takvu kožu. No, to nije bilo niti važno. Jedino što me zanimalo bilo je čime se služila Elena kada je uspjela stvoriti od mene jednog od svojih pokornih robova kojeg sada odbacuje – pažljivo, onako kako vjerojatno skida i šminku sa svojih ljubičastih očiju. –Jednostavno, ne mogu više biti u vezi, znaš. Stvari su sada prekomplicirane. Moram mnogo raditi… na drugim knjigama…znaš. Osim toga… Kako je lijepa,bilo je jedino na što sam mogao misliti, dok nas je sunce obasjavalo u staklenom kafiću. Spustila je pogled u toliko dobro uigranoj pozi koja je govorila ‘sramim se što sam neodoljiva’, da sam poželio vrištati. Dobio sam poriv za gnječenjem njezine glave. Je li Eleni itko u životu učinio išta nažao? Njezin je srneći, ponizni pogled govorio da nije, da je to nemoguće. Tko bi na to uopće pomislio osim mene, primitivnog luđaka? Tko bi joj učinio išta loše, tim očima koje istovremeno preklinju i tuguju, zavode i uzbuđuju? –Ali, ja te mogu poticati u svemu… može ti čak biti i lakše sa mnom nego da sve moraš sama… – pokušao sam.
Znao sam da sam osuđen na propast. Jednako kao što sam bio siguran da je potpuno sa mnom u trenucima kada se njezino tijelo otvaralo pred mojim, to savršeno, bijelo, tanko tijelo, a njezine me oči gledale kao da sam prvi i posljednji kojega je ikada vidjela, sada sam znao da je s tim gotovo. Elena je zatvorila vrata svoga srca, kao i svoje vagine (da ne upotrijebim onu prostu riječ za nju – neporecivu feministkinju) preda mnom, hladno i galantno.
–Sada ću imati jako puno posla… sama sa sobom, najviše. Moram tooliko raditi na sebi.- rekla je uz smješak i okrenula očima kao da samu sebe kori zbog svojih postupaka ili možda zbog stanja u koje se dovela, iako mi nije bilo sasvim jasno kakvo je to stanje.
Možda se, nakon što uzme dovoljno vremena za sebe, predomisli, pomislio sam. Možda shvati da sam joj ipak barem malko zanimljiv, da ne dosađujem previše i da sam joj spreman pomoći u bilo kojem trenutku. Kuhati, kupovati odjeću, najskuplje gelove za kovrče te ormare i ormare cipela, kao što je Mr Big kupovao za Carrie uSeks i gradu. Veselio ju je taj film pa smo ga često gledali, pogotovo nakon što bi imala loš dan u modnom časopisu gdje je jedno vrijeme radila.
–Ti ne trebaš raditi za druge – govorio sam joj često – ti sibrand! Trebaš promovirati sebe!
Smiješila bi se na takve izjave i poljubila me u kut usana. Mrzio sam taj kut usana koji bi mi poljubila. Želio sam da me ljubi u usta i to jezikom, da pokvari ruž koji je stavljala na usne prije nego što je izlazila iz stana i koji je na njima ostajao dugo nakon što bi se vratila.
Posljednjih mjeseci u krevet je ulazila iza mene. Spavao sam, iscrpljen predavanjima koja sam držao na faksu. Nisam je niti dočekivao. Njezino besprijekorno lice ujutro bi obasjalo stan, cvrkutajući na mobitel i žureći iz jedne u drugu prostoriju. Pitao sam se kako i s kim može pričati na mobitel gotovo svake minute u danu, ali nisam istraživao. Nisam znao kako.
Elena je imala tri laptopa, dva Iphonea i još mnogogadgeta. Nije se odvajala od njih niti noću. Do ranih jutarnjih sati u mračnoj sobi svijetlile su njezine naprave i podsjećale me da nismo sami, da je njezina pažnja uvijek negdje drugdje. Mnogo puta sam se pokušao sklupčati uz nju, zagrliti je i privući sebi, odvojiti je od tog svijeta koji ju je toliko privlačio i uvlačio u sebe, ali uvijek bi nježno izmaknula, tapšući me po glavi kao zaigrano dijete. Uskoro se više nisam primicao.
Činilo se da je moja ideja o pretvaranju sebe ubrandipak bila nešto u što se zagledala, barem više nego u moje usne. Tražila je načine da se pokaže, da se proslavi. Rad u časopisu nije bio dovoljan, niti približno. Željela je pokazati još nešto. Ne nužno svoje tijelo ili modni ukus, bila jetooliko iznad toga, kako je znala reći, već nešto, slutio sam, sadržajnije. Važnije. Svjetskije.
Uskoro je počela pisati pjesme. Šminkala se sve jače, a i češće izlazila na neka mjesta na kojima nisam imao što tražiti. Nisam znao kako. Nije me zvala, a i kada bih se ponudio da idem s njom ili je barem odvezem tamo, odgovorila bi mi da je to skup pjesnika, a da mene ionako nikada nije zanimala poezija. Bila je u pravu, poezija me zaista nikada nije zanimala, a glumiti da me odjednom počela zanimati činilo se licemjernim. Zato sam samo sjedio u kutu kupaone dodirujući rukom kut usana i gledajući kako prije izlaska na svoje velike oči nanosi slojeve i slojeve crne šminke.
Osjećao sam se kao velika prevara. Netko tko nije mogao zainteresirati Elenu na duge staze. Zadržati Eleninu pažnju niti sat vremena. Promatrao sam svoje ruke. Nekoliko puta mi je rekla da su predlakave, pomalo majmunske i da bih to trebao riješiti voskom. Mislio sam da je možda u pravu. Imao sam fine prste i lijepo oblikovane nokte, rekla je. Samo, te dlake. Pitao sam se koliko bi boljelo da ih pokušam ukloniti, ali takve misli su me umarale. Uostalom, što bi bilo sljedeće? Frizura? Odjeća? Počeo sam ćelaviti i naslućivao sam da Elena to neće samo tako otrpjeti. Možda će me odvesti na presađivanje kose. Odlazio sam na spavanje s takvim razmišljanjima i ubrzo zaspao.
Morao sam se pripremati za studente, morao sam se držati rokova projekata, ali sve se u mojim mislima lelujalo poput morske trave. Sve osim Elene. Tražila je izdavača. Činilo se kao da traži svodnika iz kuta u kojem sam ja sjedio i promatrao sve to, ali kako sam mogao znati išta o tome? Bavio sam se strojarstvom, radio na fakutetu. Klubovi književnika bili su mi strani koliko i njoj rad strojeva. Na tribinama sam pažljivo slušao što govore ona i ostali pozvani gosti. Sve su to bili nekakvi pisci u usponu koji su pričali o svojim motivacijama, pričama, knjigama i pjesmama. Ono što me najviše intrigiralo je bila činjenica da jedni druge uopće nisu doživljavali. Svaki od njih bio je sam sebi dovoljan. O kakvim se knjigama tu radilo nisam sasvim shvaćao, ali nakon tih predstavljanja, nisam ih baš imao želje čitati.
‘Ja sam pisac otkad znam za sebe’, orilo se na mnogobrojnim književnim večerima. Bio sam uvjeren da rade sve osim što pišu. Nisam mogao zamisliti nikoga od njih da sjedi i zapisuje. Mogao sam ih zamisliti da daju stotine intervjua o pisanju. Da se slikaju za naslovne stranice. Da hodaju po crvenim tepisima. –Ovo su moje prilike, znaš. – govorila je Elena.
Bilježila je brojeve urednika, nakladnika i kolega pisaca u mobitel, tražila ih naFacebooku, a
zatim započinjala beskrajne prepiske. Da mi je bilo znati o čemu su se dopisivali. Znao sam o čemu sigurno nisu. Mogao sam se okladiti u to. O pisanju. Doista, to su bile Elenine prilike. Uskoro je pronašla izdavača za svoje pjesme. Bio je stariji, šarmantan koliko je to bilo potrebno, pisac, jasno, i kada bi ga Elena dohvatila za tanku bradu i blago povukla uz ljupki smješak, stiskao sam zube tako jako da sam mislio da će mi vilica otpasti. Objavio joj je zbirku par mjeseci nakon što su se upoznali. Koliko sam vidio, nije uopće morala raditi na njoj. Pisala nije nikada. Ono što je morala ili pak željela raditi jest slijediti svog izdavača na raznoraznimeventima. Danonoćno lajkati sve njegove statuse naFacebooku i upoznati sve njegove prijatelje i kolege.
–Jooooj, znaš što je Albert danas rekao? – zvonila je po stanu. Nije me bilo briga, naravno, ali najgore je bilo što sam bio uvjeren da nije bilo briga ni nju.
Držala mu se blizu samo zato da joj zbirku objavi što prije. Nisam želio znati koliko blizu.
Na promociji, nitko me nije niti pogledao. Čini mi se da je i ona zaboravila da sam tamo.
Osjećao sam se kao poslušan vozač ilibodyguarddok sam čekao da se sa svima izljubi, primi cvijeće i ispiše posvete. Nisam dobio poriv ni s kim razgovarati, iako sam se zakleo da ću učiniti sve da joj tu noć olakšam i da se prilagodim situaciji. Izmicala mi je otkad je ušla na scenui odlučio sam učiniti što god treba da je vratim. Pokušao sam uhvatiti pogled nekog gospodina bijele brade koji je sjedio pored mene i barem desetak minuta ubiti razgovorom, ali nisam uspio. Dvorana je bila premračna i preuska ili se samo meni činilo da mi se strop i pod približavaju. Htio sam van. Nisam želio imati veze s ovim. Osjećao sam se kao u sekti koja me čak niti ne želi vrbovati za svoje ciljeve.
–Mogao si se obući prikladnije – rekla je Elena smještajući svoju svilenu haljinu na prednjem sjedalu mog Pegauta. – Znaš li ti uopće koliko je trebalo povući veza da promociju napravimo u ovom klubu? Pogledao sam u svoje nove traperice. Nisam znao tko je povlačio te veze, ali nisam ništa rekao. Sjeo sam za volan i ušutio. Osjećao sam kao da se i auto sužava oko mene i nisam znao kako dobiti na tom prokletom prostoru. Pomislio sam da imam napad panike. Tako je moja mama opisala svoj davni napad panike, rekavši da se sve oko nje stješnjavalo i guralo se o nju dok joj je srce udaralo kao da će iskočiti. ‘Trebao bi kupiti novi auto’ rekla mi je Elena prije par dana. Pomislio sam da je u pravu. Na kraju krajeva, Elena je postajala zvijezda. Kakav je to način da se jedna zvijezda okolo vozika u staroj krami? Pogledao sam je. Pogurila se u suvozačkom sjedalu, a niz oči su joj se cijedile suze. Osjetio sam probadanje u području pluća.
–Ne plači, molim te. Kupit ću novi auto. Novu garderobu. Shvaćam da sam te osramotio – rekao sam blago, najnježnije što sam mogao. Elenine promocije su se zaredale. Ne znam u čemu je bio problem, ali nisam se mogao uklopiti. Jednostavno, nitko sa mnom nije želio razgovarati, ne dulje od pet pristojnih minuta, čim su čuli da se ne radi o piscu ili izdavaču. Tražili su te izdavače kao gladni štakori koji traže izlaz iz labirinta. Jasno, nikada nisam svoje dojmove govorio Eleni. Možda to tako funkcionira, mislio sam. Uostalom, što ja znam o tome, pitao sam se. Vjerojatno sam sve doživljavao pogrešno. Vjerojatno su Albert i njegovi kompanjoni zbilja bili Elenini uzori ili barem prijatelji. Prije spavanja, razmišljao sam o licima koja sam u tišini promatrao na Eleninim predstavljanjima. Ubrzo bih utonuo u san. Čitao sam njezine pjesme pobožno, iako ih nisam razumio. Pokušavao sam. Tražio sam je pojašnjenja.
–Znaš, radi se o sasvim novom feminističkom valu. Dosad nepoznatom kodu. Trebao bi proučiti gro literature da shvatiš. Groje izgovorila uz ironičan smješak koji mi je sve češće upućivala.
Nisam primjetio da je ona iščitala tu literaturu, zapravo nikada nisam vidio da čita. Možda je to skrivala od mene. Imao sam dojam da skriva nešto od mene, ali nisam mogao doučiti što. Nisam znao kako. Jedan dan, nakon bezbroj konzultacija na faksu i dva predana članka, zamolio sam je da mi napravi sendvič. Osjećao sam da ću se srušiti od umora.
–Želiš me pretvoriti u domaćicu! – rekla je na rubu suza dok mi je dodavala sendvič. Okrenuo sam se prema njoj. –Ha? – ostao sam razjapljenih usta. Pitao sam se zna li Elena uopće značenje riječi ‘domaćica’, ali osjećao sam da nije dobar trenutak za ulaziti u raspravu.
Plakala je još pola večeri, iako nisam nikako mogao shvatiti u čemu je riječ. Molio sam je da mi kaže, ali odgovaralo mi je samo jecanje i njezine oči koje su se od plakanja činile još većima. Bio bih napravio sve za Elenu u bilo kojem trenutku naše trogodišnje veze. ‘Za Elenu spreman’, zajebavali su me prijatelji i poneki kolege. Nisam mislio da sam veći papučar od ostalih muškaraca u vezama, samo to da je Elena posebnija od ostalih cura. I bila je. I oni su to znali. Bili su ljubomorni, govorio sam si. Elena je, koliko je to bilo moguće, postala poznata u književnim krugovima. Zvali su je na intervjue u novinama i na televiziji. Plaćali su joj gostovanja na tribinama i kratka putovanja. Nisam bio siguran događa li se sve to zbog njezinog pisanja, koje je isticala kamo god krenuli, ili njezine neporecive karizme. Bojao sam se da će na sprovodu oca mog mentora ispružiti svoju savršenu ruku, duboko ga pogledati u oči i reći: ‘Moja sućut. Ja sam spisateljica. Pjesnikinja koja jaše na valu novog feminizma.’ Bojao sam se da to nije jedino na čemu Elena jaše, da se još jednom pristojno izrazim. Nisam imao predrasuda prema spisateljskom, kao niti prema ijednom drugommilleu, ali činilo mi se da su međusobne usluge ovdje još veće nego u nekim drugim krugovima.Ako ti meni to napravišobjavit ćemo ti knjigu– sa svih strana mi se činilo da čujem takve i slične nagodbe. Elena se dobro snalazila. Moglo bi se reći da je blistala u svemu tome. Voljela je medije. Plesala je oko njih i oni su uzvratili plesom oko nje. Govorila je da je to puka pristojnost i optuživala me da pretjerujem kada sam rekao da joj njihova pažnja godi više nego moja, više nego ičija. Tjedan dana prije kave na kojoj me ostavila, sjedio sam na tribini gdje je s još dvoje gostiju, dva mladića, predstavljala svoje pjesme. Prvi mladić se dizao svaki put kada bi ga se prozvalo, kao da ima potrebu naglasiti svima da je to upravo on, nitko drugi. Glasno je recitirao svoje stihove, napamet, nakon čega je zatvarao oči i radio bolne grimase. Elena ga je gledala s divljenjem. Pljesak se prolamao nakon svake njegove pjesme. Nakon zadnje, u kojoj je objašnjavao nešto o tome kako nitko ne razumije ljubav i glazbu osim njega, ili ljubav prema glazbi, ili glazbu iz ljubavi, nisam sasvim shvatio, okladio sam se sa sobom da će na kraju zatvoriti oči i zamahnuti glavom u bolnoj grimasi. Kad je to doista i učinio, nisam se mogao zaustaviti. Iz mene je krenulo sve ono što sam mjesecima zatomljivao. Počeo sam se luđački smijati na sav glas. Elena me prostrijelila svojim ljubičastim očima, a ostali su me pogledali s gađenjem kao što su ponekad gledali pijance ili beskućnike koji bi se na tribinama pojavljivali gladni, žedni i promrzli.
Na putu prema doma, Elena nije sa mnom htjela progovoriti ni riječ. Pokušao sam sve okrenuti na šalu. Bio sam umoran, taj dan sam radio gotovo deset sati, a zatim još spremao stan, kuhao nam ručak i sada je ta iscrpljenost provalila iz mene u obliku smijeha. Što sam mogao, događa se.
Elena je vrtjela svoju tanku ogrlicu i šutjela. U čelo su joj se urezale dvije velike bore. Sljedeći dan, Elena je i dalje šutjela, dok je ulazila u usku crnu haljinu koju sam joj kupio za prvu promociju svojom mjesečnom plaćom. –Daj Elena, pa to je bila samo pjesnička večer – rekao sam. Elena je prišla svom novom laptopu i na svoj profil dodala trideset fotografija: deset svojih i dvadeset od dva mladića s jučerašnje večeri. Zatim se okrenula prema meni. –Književnavečer. I znaš – ti mene uopće ne razumiješ – rekla je. –Elena… – pokušao sam. Isključila je laptop, ušla u cipele s visokom petom, okrenula se i izašla iz stana. Nije čak niti zalupila vratima. Nisam krenuo za njom. Nisam krenuo za njom niti kada je izašla iz kafića u kojem me ostavila, prethodno me uredno poljubivši u kut usana. Pa ipak, iako ne fizički, nakon prekida sam ju nastavio slijediti. Nije me maknula ili blokirala sa svojegFacebookprofila pa sam mogao neometano pregledavati njezine fotografije, što sam i radio, prvo povremeno, a zatim gotovo svakodnevno. Na kraju je pregledavanje njezinog profila i potraga za fotografijama njezinih nastupa bilo prvo što sam radio nakon buđenja, a zatim i zadnja stvar prije spavanja. Sijedi urednik ili mladi pjesnik, guglao sam – s kim je viđaju? S kim se druži? Na slikama je uvijek bila besprijekorna – toliko daleko od mene, ali moja, samo moja. Elena, koju sam upoznao na prijateljevom tulumu prije, sada se činilo, sto godina.
Vrijeme je prolazilo. Dani. Mjeseci. Elena, mislio sam svaki dan, po cijele dane. Analizirao sam svaki svoj pokret u detalje. Što sam mogao drugačije učiniti? Gdje sam zapravo pogriješio? Da sam barem… I tako svaki dan. Jednog dana prolazio sam raskršćem pored knjižnice u koju je Elena često odlazila. Ugledao sam je. Izlazila je iz knjižnice blago pognute glave. U jednom trenutku je podignula glavu, primijetila me i nasmiješila se, pomalo, učinilo mi se, sažaljivo. –Heeej – rekla je s jedva vidljivom nelagodom. – Upravo sam bila u knjižnici provjeriti koliko se moja knjiga čita, znaš. Sada ću to staviti naFacebook. Zagledao sam se u njezino lice. Činilo se kao da joj se puder, podloga ili kako se već zove ono što žene stavljaju na lice, na jednom mjestu otkinuo i počeo ljuštiti. Ne, pokušao sam odagnati tu misao. Elenina put je prirodna. Ona ne mora koristiti puder. Silno sam poželio to mjesto na njezinom čelu dotaknuti rukom i izravnati, vratiti savršenu Elenu. Shvatiti da je u pitanju moja greška. –Uskoro će biti moja deseta, jubilarna promocija, znaš. Naravno, pozvan si.Naravno. Ponovila je riječ ‘naravno’, kao da želi odagnati svaku moguću sumnju u moju poželjnost na promociji. Nisam mogao prestati gledati onaj dio njezinog lica koji se ljuštio. –Inače sam odlično. Spremam svoj prvi roman. – rekla je fokusirajući me svojim ljubičastim očima.
– I prevode me, znaš. Na više jezika. Još uvijek nisam progovarao. –Tako mi je drago što smo se sreli. Puno sam razmišljala o nama i… došla sam do zaključka da jednostavno… kako bih rekla… u našoj vezi nije bilo dovoljno… znaš. Zaljubljenosti. Naglasila je posljednju riječ i pogledala me umilno, grizući donju usnu. Zatim je pogledala na sat. –Uh, koliko je sati. Moram ići. Uživaj. Uužasno mi je drago da smo popričali. – rekla je i nestala u oblaku parfema kojeg nisam prepoznao.
Njezina poruka stigla je nakon par minuta. Još sam stajao na mjestu. ‘Ne zaboravi javiti svima
da mi dođu na promociju! Možeš ishareatinaFacebooku! Hvala ti. Pusica!’ Odlučio sam krenuti. Prelazio sam cestu i dalje razmišljajući o onoj pukotini – mjestu gdje prestaje podloga i započinje Elenino pravo lice. Zašto joj nisam čestitao? Zašto sam mogao misliti samo na njezinu šminku umjesto da sam se uključio u naš ‘razgovor’? Došetao sam do izloga prve knjižare. Pogledom sam potražio Eleninu knjigu. Bila je u izlogu. Njezino porculansko lice nježno me i zavodljivo gledalo s korica. Nije bilo nepravilnosti. –Elena – šapnuo sam i dotaknuo staklo. –Znaš – rekle su njezine savršeno oblikovane usne.
(Tekst je u izvornom obliku objavljen na portalu ‘Najbolje knjige’)
Što je pisanje?
Telepatija, eto što je.
(S. King)
Danas, u vrijeme velike propusnosti različitih proznih i poetskih tekstova pogotovo u sferu društvenih mreža, pri čemu se na njima pod književnost podvodi gotovo sve čemu se autor domislio i u tom trenutku odlučio podijeliti sa svojom publikom, čini se pomalo izlišnim govoriti ili pisati o bilo kakvim pravilima, pogotovo onima koja se tiču pisanja.
Pozicija ‘anything goes’ koju autori zauzimaju na mrežama poput Facebooka i njezina proizvoljnost izvitoperila je i gotovo izbrisala odnos prema tekstu u smislu njegovog kritičkog poimanja, promišljanja i razumijevanja, čemu svjedoči i vrlo problematičan stav prema negativnoj kritici koju se na mrežama često pod svaku cijenu nastoji omalovažiti i obezvrijediti, smatrajući je rigidnom i gotovo anakronom. Takve pojave također ne ohrabruju u postavljanju ikakvih kriterija u vezi pisanja. Ovaj se tekst stoga također može učiniti bespredmetnim ili deplasiranim, pogotovo zato što autor knjige kojom ću se baviti o sebi u velikoj mjeri piše samokritički, ukazujući na vlastite greške, zablude i mane u pisanju, što se danas također ne smatra pretjerano popularnim.
No, bez obzira na ovaj uvod, knjigu kojom ću se baviti smatram bitnom, gotovo udžbenički korisnom te mislim da iz nje možemo nešto naučiti svi mi koji se bavimo pisanjem. Dakako, postoji mnogo knjiga o pisanju; o tome kako naučiti pisati, kako pisati bolje, kako završiti rukopise, što činiti kad inspiracije nestane ili kad se mučimo s pojedinim aspektima radnje, likova, završetka, a ova je specifična po tome što dolazi iz pera Stephena Kinga, majstora pripovijedanja. Također, ovo je jedina Kingova knjiga koja nije roman ili zbirka kratkih priča – na žalost, jedina (ili nadamo se, zasad jedina) knjiga u obliku priručnika, jer se King i u ovoj formi još jednom pokazuje kao iznimno zanimljiv i bitan autor.
Evo što čini S. Kinga velikim: njegova jednostavna, a točna i važna tumačenja različitih aspekata pisanja, pogotovo onih krucijalnih u kojima se često ‘lome’ i priče za koje nam se čini da su započele dobro. U ovoj knjizi ima toliko dobrih savjeta i ideja da ih je nemoguće sve izdvojiti, ali pokušat ću istaknuti one koje mi se čine važnima za pisanje općenito; bilo da se radi o trenucima kada u pisanju zapnemo ili onda kada nismo sigurni kako uopće dalje ili kad imamo materijal koji iz nekog razloga ne funkcionira.
Kingove će nam ideje možda pobliže objasniti zašto naš tekst nije (ili jest) dobar i u čemu je točno problem.
Knjiga „O pisanju“ se sastoji od dva dijela. U jednom se autor osvrće na svoje djetinjstvo i svoj spisateljski razvoj; početke, prve uspjehe, prostore i atmosfere u kojima je pisao i još piše, različite privatne i poslovne situacije, pa i svoju ovisnost o alkoholu i raznim opijatima te situaciju u kojoj je skoro poginuo u prometnoj nesreći koju dočarava posebno uvjerljivo, dirljivo i spretno. Ova se knjiga zato može čitati i kao njegova autobiografija u kojoj prvo priprema teren – sebe – da bi nam zatim, iz svog iskustva, podijelio neke vrlo korisne savjete.
Evo i nekih od njih koji su mi se kroz čitanje učinili najzanimljivijima, možda zato što su u njima opisane greške koje sam i sama često radila, ali i primjećivala ih u raznim tekstovima. Dakako, za detaljniji ulazak u njegov svijet i promišljanja treba pročitati čitavu knjigu (što toplo preporučam):
O OPIJATIMA:
“Pisci ovisnici su i dalje samo ovisnici- drugim riječima, pijanci i narkomani. Sve tvrdnje da su droge i alkohol neophodni za stvaranje istančanije osjećajnosti samo su ordinarno samozadovoljno preseravanje. I alkoholičari vozači snježnih plugova tvrde to isto, da piju da bi umirili demone. Ovisnik smatra da pravo na opijanje i drogiranje mora zaštititi pod svaku cijenu. Hemingway i Fitzgerald nisu pili zato što su bili kreativni, otuđeni ili moralno slabi. Pili su zato što su alkosi tako sazdani.
Svi izgledamo manje više isto dok povraćamo u sudoper.“
Možda se ovaj savjet ili opažanje čini neobičnim, ali King kreće od svoje ovisnosti o opijatima, a kroz nju obuhvaća i velik broj pisaca ili osoba koje imaju želju to postati i grade tu ambiciju kroz ovisnosti, smatrajući ih nekom vrstom poželjnog ili podrazumijevajućeg životnog stila. No, kao što vidimo, nakon mnogo godina borbe s ovisnostima, King smatra da su pisci ovisnici i dalje samo ovisnici, mičući time iz pisanja bilo kakvo romantiziranje spisateljskih ‘navika’ (što zapravo čini kroz čitavu knjigu) i pokušavajući ga prikazati kao zanat, kao zapravo bilo koji drugi zanat. Na kraju, ostaje samo tekst. Sve što se usput radilo kako bi se ‘osmislio i proživio’ određeni životni stil koji odgovara ‘piscu’, sasvim je nebitno. Samo tekst je bitan.
O SIMBOLICI:
„Ali čekajte. Simbolika ne mora biti samo teška i nepodnošljivo umna. Niti mora biti svjesno umetnuta kao neka vrsta turskog tepiha na kom počiva namještaj vaše priče. Ako je uopće tamo, naravno. Pa što i ako nije? Uvijek vam ostaje priča, zar ne?
Da li je simbolika neophodna za uspjeh vaše knjige? Naravno da ne. Može joj i škoditi, pogotovo ako vas zanese. Simbolika postoji da bi ukrasila i obogatila štivo, a ne da bi stvorila osjećaj lažne dubine. Ništa od ukrasa ne tiče se priče, razumijete li? Samo se priča tiče priče. Nikada se neću umoriti od ponavljanja toga.
Ostavite materijal na miru ako simbolike nema. Ako je pak ima- ako je ona neodvojivi dio fosila koji ste otkopali- posvetite joj se. Naglasite je. Ispast ćete majmun ako to ne učinite.“
Evo savjeta kojeg je, čini mi se, važno pridržavati se. King kaže da mnoge priče propadaju zato što se autor zanese u sebe, vlastite opise i promišljanja, pa i simboliku, a zaboravi držati ‘oči na lopti’, pri čemu je lopta, dakako, priča. Čini mi se da sam i sama napravila najviše grešaka ne možda nužno gradeći simboliku, ali odmičući se od same priče u svojim pojašnjenjima, struji svijesti i opisima tako daleko dok je nisam izgubila (ako sam je ikada i imala).
Sama simbolika često može zanijeti i stvoriti osjećaj lažne dubine tamo gdje dubine nema, a čitatelj će lažnu dubinu prepoznati, kao i beskrajne i nikome osim samom autoru zanimljive solilokvije/monologe. Neke su stvari zanimljive samo nama koji ih pišemo. Druge su zanimljive i čitateljima. Treba jako dobro promisliti koje su koje, a zatim čitavu prvu kategoriju izbaciti. Nemilosrdno.
O LIKOVIMA:
“U vašem životu nitko sebe ne doživljava kao ‘lošeg momka’ ili ‘najboljeg prijatelja’, svatko se doživljava kao nosioca glavne uloge, protagonistu, velikog poglavicu. Kamera je na NAMA, dušo. Ako uspijete prenijeti ovaj stav u vaša djela, neće vam biti lakše stvoriti sjajne likove, ali će vam biti teže stvoriti jednodimenzionalne siluete.
Annie Wilkes, medicinska sestra iz romana ‘Misery’, koja drži Paula Sheldona u zatočeništvu, nama izgleda kao psihopat, ali je važno sjetiti se da ona sebe doživljava prvenstveno kao savršeno duhovno zdravu i razumnu osobu, kao i svi, uostalom. Zapravo, kao heroinu, plemenitu ženu koja pokušava preživjeti u neprijateljskom svijetu punom kukuričućih derišta.
Vidjeli smo kako prolazi promjene raspoloženja, ali sam se trudio da nikada ne napišem ‘Annie je tog dana bila depresivna i samoubilački raspoložena.’ Izvući ćete i sami zaključak da je u depresivnog dijelu ciklusa ako je uspijem prikazati kako šutljivo i izgubljeno proždire hranu. I ako vas mogu navesti da shvatite njeno ludilo- njen pogled na svijet- u tom slučaju mogu učiniti od nje nekoga na koga ćete se sažaliti ili s kim ćete se poistovjetiti.
I što je rezultat? Annie je strašnija nego ikada jer se približava vašem razumijevanju. Da sam je preobrazio u staru vješticu, bila bi samo još jedna tipična babaroga.
U tom slučaju bih sve izgubio, baš kao i čitatelj.”
Evo još jednog odličnog savjeta kojeg treba zapamtiti. Pišemo li roman ili priču, ali zapravo bilo što, ključno je izbjegavati jednodimenzionalnost likova. Svaki, pa i onaj na prvu loptu najbeznačajniji lik, ima pravo na kompleksnost koju smo mi kao pisci dužni barem u nekoj mjeri pružiti. S likom trebamo empatizirati, ne ga sažalijevati (dakle, ne brkati sažaljenje s empatijom) što znači da trebamo neko vrijeme provesti u njegovoj koži, razmišljati na način na koji on razmišlja, pa i o tome o čemu razmišlja, a doći i do korijena uzroka njegovog razmišljanja. Tada tek možda možemo pisati o njemu uvjerljivo, bez straha da ćemo upasti u klišeje ili jednodimenzionalnost.
Evo i greške koju sam i sama mnogo puta napravila: kreiranje samo jedne, gotovo ‘pravedničke’ perspektive, u kojoj je onaj drugi (ili oni drugi) zao, antipatičan ili gnjusan. Iako sam mislila da čitatelju ostavljam slobodu izbora i da me npr. situacija u priči ili pisanje iz prvog lica opravdava, potonula sam u subjektivnost kao dijete na igralištu koje ne vidi dalje od jednostavne misli: udario me! Zao je! Kod djeteta je to razumljiva i u tom trenu jedina moguća reakcija, ali od književnog djela ipak imamo pravo očekivati više. Imamo pravo očekivati i druge perspektive i njihovu složenost koja se približava našem razumijevanju, iako nas to možda plaši. Kako bilo, sada znam da je svaka priča u kojoj sam stvorila crno/bijelu perspektivu zapravo, bez opravdanja, loša.
Također želim dodati i malu napomenu da je svako moraliziranje i igranje suca i pravednika u bilo kojoj književnoj formi vrlo vjerojatno loše. U trenutku kada nešto poželimo docirati, podučiti svoje čitatelje nekoj istini koju smo dokučili, uvidu kojeg smo eto samo mi svjesni, propadamo u kič ili isprazno ‘popovanje’.
O KRITIKAMA I IDEALNOM ČITATELJU:
“Tabitha, moj Idealni Čitatelj, pročitala je “Vreću kostiju” s uživanjem. Ali, naišla je na poglavlje o Michaelovom dobrotvornom radu u godini poslije ženine smrti, u kojoj mu je tuga bila pojačana spisateljskom blokadom.
– Koga briga? – pitala me je. – Želim znati više o njegovim noćnim morama, a ne o njegovoj kandidaturi za gradsku skupštinu, nadahnutoj željom da pomogne beskućnicima alkoholičarima.
– Da, ali imao je spisateljsku blokadu- rekao sam.
Kad se pisac suoči s osporavanjem nečeg što mu je drago- ili najdraže- prve dvije riječi koje ćete čuti iz njegovih usta su: DA, ALI… – Ali, ova blokada je trajala godinu dana, pa morao je nešto za to vrijeme raditi!
– Pretpostavljam da jest- rekla je Tabi- ali ne moraš mene daviti time, zar ne?
Gem, set, meč! Tabi je nemilosrdna kad je u pravu. Kao i svaki Idealni Čitatelj.
Izbacio sam taj dio. Ispostavilo se da je Tabi bila u pravu. Dobio sam oko 4 tisuće pisama o knjizi. Ni u jednom od njih nije pisalo: ‘Hej, mamlazu! Šta je Mike točno radio kao dobrotvor u godini u kojoj nije mogao pisati?’
Najvažnije što se mora znati o pozadinskoj priči jest :
a) da svi imaju prošlost
b) njen najveći dio nije zanimljiv.
Držite se dijelova koji jesu i ne dopustite da vas ostali ponesu. Duge životne priče nailaze na najbolji prijem u barovima jedan sat prije zatvaranja i to samo ako vi plaćate račun.“
Ovaj savjet otvara mnogo tema, no zadržat ću se na dvije: 1. Kritikama i 2. Pozadinskoj priči (koja može biti i bilo koja priča koja vam se čini zanimljivom, ali nije)
Kao što sam već napomenula, s kritikama pisci često imaju mnogo problema. M. Solar u svojim „Predavanjima o lošem ukusu“ piše, između ostalog, i o lošoj kritici, navodeći da kritika ne može biti apologija te da žanr apologije spada, primjerice, u nadgrobni govor, a kada ‘kao kritiku’ čitamo zapravo apologiju, to nije kritika, a onaj koji je piše takvu, ne zna kako može i mora govoriti kritika. „Kada tržište postaje presudnim u recepciji književnosti, u medijima apologija mora zamijeniti kritiku. A kako pak moda diktira tržištem zabave, možete se lako zabaviti i time da pročitate kako su književne kritike prije pet ili deset godina gomilale pohvale djelima koja danas više nitko niti ne spominje, a kamoli da bi ih čitao.“ (M. Solar)
King govori o idealnom čitatelju koji je za njega njegova supruga. O idealnom čitatelju on mnogo piše i ono što za njega uvijek ponavlja jest njegova iskrena kritičnost. Idealan čitatelj nije onaj koji će svemu oduševljeno pljeskati već onaj koji će jasno reći: ovo je jako loše. Samo kroz kritiku napredujemo, to je važno zapamtiti. Pohvale nas drže na mjestu, a obožavanje nas gura natrag. Uspostaviti zdravu dozu samokritičnosti, pitati se: je li ovo važno ili zanimljivo ikome osim meni i onima koji će mi laskati? – ključan je trenutak prije objave.
Pozadinska priča koju King u ovom slučaju spominje može se odnositi na bilo koji dio našeg romana ili zbirke priča ili poezije. To su dijelovi koji se nama čine zanimljivima iz sentimentalnih ili nekih drugih osobnih razloga. Često se oni doista odnose na pozadinsku priču, prošlost, pojašnjenje koje smatramo da iz nekog razloga trebamo ponuditi, ali ako se ne radi o nečemu što se izravno tiče priče, kao i kod simbolike, može se odlutati u smjeru koji nikoga ne zanima. Vrlo mnogo knjiga sam nakon napetog početka odložila jer je autor odlučio otići u prošlost ili u refleksiju koju je smatrao bitnom -i koja se možda s njegove strane i može opravdati kao bitna – ali kod čitatelja proizvodi samo zamor.
O ODABIRU ŽANRA:
„Mislim da bi bilo vrlo pogrešno da okrenete leđa onom što poznajete i volite (kao što sam ja volio stare EC stripove i crno-bijele horor filmove) za ljubav onoga što bi zadivilo vaše prijatelje, rođaka ili kolege. Namjerno okretanje ka nekom žanru ili vrsti beletristike da bi se zaradio novac jednako je pogrešno. Zadatak beletristike je da pronađe istinu unutar mreže laži u priči, a ne da bude čin intelektualnog nepoštenja u utrci za parama.“
Evo savjeta koji se na prvi pogled možda čini samorazumljivim; pa jasno, reći ćemo, da ćemo pisati o onome što poznajemo i volimo, o onome što osjećamo kao blisko. Ali, i to se može promijeniti. Moda je opasna stvar, pogotovo udružena s obećanjem eventualne slave, umreženosti, popularnosti ili financijskih sredstava. I pogotovo ako je vrlo jasno i rašireno ono što je ‘popularno’, koje teme prolaze, što se na kojim natječajima očekuje, što žiriji vole nagraditi i slično. Vidjela sam mnogo autora koji su prešli na stranu ‘pomodnosti’, odmičući se od tema koje su ih izvorno intrigirale i, vjerujte mi, to se vidi. Ako on doista nije u meni, teško ću opravdati i uvjeriti čitatelja u svoj nagli interes za pisanjem pripovjedaka iz Drugog svjetskog rata. Ako mi to nekim čudom i pođe od ruke jednom, drugi put će biti teško pisati o nečemu što smatram da bi moglo zadiviti moje kolege, ali nemam prema tome iskreno usmjerenje.
Zadatak je, kao što King kaže, pronaći istinu unutar mreže laži, a to je teško ako se i sami upletemo u vlastitu mrežu laži pa gradimo lažnu priču na lažnoj inspiraciji. To neće ostati neprimijećeno. Populizam nikada ne ostane.
O ISKRENOSTI:
„Neki ljudi ne žele čuti istinu, ali to nije vaš problem. Imali biste problem kad biste htjeli postati pisac koji ne želi pucati u metu. Govor, lijep ili ružan, odraz je likova. Može biti i dašak hladnog osvježavajućeg vjetra u sobi koju bi neki htjeli držati zatvorenu.
Ali ako očekujete da govor zvuči iskreno, morate govoriti ono što mislite. A još važnije je da morate ponekad i ušutjeti i slušati kako ljudi zaista govore.“
Ovaj se savjet, rekla bih, uvelike nadovezuje na prethodni, ali se tiče i govora, dakle davanja glasa svojim likovima. Davanje glasa je važan, ali i težak posao, jer zahtijeva već ranije spomenuto ulaženje u nečiju perspektivu (koja nikada nije crno-bijela), a zatim srastanje s njom do onog trenutka kada doista možemo govoriti iz lika. Ako to ne postignemo (i sama u tome također često griješim), čitatelji će tu grešku uočiti i popratiti s jednostavnim: ali ovaj lik to nikada ne bi rekao/pomislio/napravio. I tako ćemo postići neuvjerljivost poznatu i kao nezanimljivost. Govor dolazi iz lika i govori o liku. Naš lik ga izgovara. Tu više nema i ne smije biti nas. Ako mu ostanemo držati svijeću, to ne znači da smo precizni, u kontroli ili promišljeni, samo da smo promašili metu.
Drugi dio savjeta odnosi se, rekla bih, na stavljanje dopadljivosti i onoga što mislimo da bi netko želio čuti iznad iskrenosti. Već je Hemingway rekao da krenuti u pisanje treba kroz pisanje jedne istinite rečenice, i to najistinitije rečenice koju možemo napisati. Sličan savjet dobivamo i od Kinga- ako želimo prodrijeti u srž, trebamo biti iskreni. Nekada i zašutjeti, da čujemo kako drugi zvuče. Ali i kako zvučimo mi sami.
Za kraj je možda bitno ponoviti jedan od savjeta s početka teksta: Ništa se ne tiče priče. Samo se priča tiče priče.
Ako treba izabrati ‘mantru’ koju ćemo koristiti dok pišemo, ova bi moglo biti ta, premda su i druge jednako važne i zanimljive. Pogotovo savjet: Pisanje je zanat kao i svaki drugi.
Vanja Šunjić je novinarka, aktivistkinja i književnica. Kroz svoj angažman koji ima težište na savremenoj umjetnosti i kulturi otpora, propituje nove perspektive i iste imenitelje zajedničkog kulturnog prostora, mogućnosti raščišćavanja s prošlošću i vizije zajedničke budućnosti. Piše za više regionalnih medija, gdje objavljuje i književnu i filmsku kritiku. Sa Armanom Fatićem je osnovala Književnu Zadrugu, literarni, queer kolektiv.
