Autor: Jelena Zlatar Gamberožić

Autorica: Irena Matijašević

Prvi susret

To je jače od mene, ta potreba da tipkam. Baš svakoga dana?, pita me djevojčica. Odgovaram joj potvrdno. Ti si neka luda vrsta. Jesam, kažem joj. Kad tipkam, letim, znaš? Ne znam. Mislim da si ti previše ukopana, odgovori mi ona. Da, realna sam, praktična, organizirana i onda kad to sve prođe, imam potrebu sebe nagraditi. Baš kao i s trinaest godina, kad sam pisala dnevnik. To je super, odgovori mi djevojčica. A jesi uspješna u tome? Nisam baš. Ima nekih ljudi kojima se to sviđa. A zbilja to voliš? Da, volim riječi kad se počnu slagati jedna uz drugu. Volim kako lagano dobivaju značenje.
Ali to je onda borba s prazninom, ne samo tvojom, nego prazninom svijeta, kaže djevojčica.
Gledala sam prekjučer skupine praznih ljudi, kako sjede na trgu malog grada, na otoku, i sve mi je, unatoč suncu, mirisalo na smrt. Misliš, smrdjelo, ispravi me ona. Nije važno, ta je praznina u očima nalik smrti, i nema mirisa, ni smrada, ni okusa, ni boje, ništa. Potpuno ništavilo. Sjedili su kao gušteri, i čekali da se nešto dogodi na kavi. Ali nije se dogodilo ništa, niti će se dogoditi. Oni će samo svaku nedjelju biti na istom mjestu, dok ne umru.
Sve može biti savršeno: lijepo mjesto, lijepi ljudi, čak lijepa ljubav, lijep cvijet, ali sve je to izvanjsko. To nisu moje misli. Moja kontemplacija dok tipkam. Ili sviram. Kad mi to oduzmu, ja više ne postojim.
Djevojčica uzme šešir i zakovitla njim tako da je nestao iz vidika. Ovo je san, kaže mi. Ovaj izvanjski svijet. Prava istina je u dubini svakog čovjeka.
Penješ li se, zaista, s druge strane zrcala?
Da. Tamo gledam ozon.
…
Opruži svoje stablo, oko mojih peteljki. Navuci zavjese.
…
Profesor

Često se sjetim profesora filozofije u gimnaziji koji je uvijek imao istu vestu na sebi, godinama. Jednog dana je jedna djevojka uzviknula: „Deve!“. Na vunenoj vesti, toliko pohabanoj, bio je motiv deva.
Profesor nam je ispričao priču o čovjeku iz obližnjeg Instituta za fiziku koji se bavio proučavanjem vakuuma, i koji je, kazao nam je, jednog dana jednostavno nestao. Takve priče, naravno, vole samo filozofi. Nema detalja, nema mirisa, okusa, opipa, nema opisa prirode, niti odjeće, nema karakterizacije lika, nema interakcije među likovima, nema ničega osim te dvije rečenice: „Znanstvenik se bavio proučavanjem vakuuma u jednom Institutu za fiziku u Zagrebu. Jednog je dana … nestao.“
…
Mogu ti biti brat. Ti meni sestra. Ili ovako: ja tebi pijavica, ti meni spas.
…

Trijaža

Bila je tip osobe koja ne može istovremeno voljeti dvije prijateljice. Dvoje djece. Dvojicu kolega. Uvijek joj je samo jedna osoba mogla biti u fokusu, što nije čudno jer u fokusu zaista možemo imati samo jednu osobu. Ali osjećaj kad te izbaci! Iz fokusa. I nađe novu osobu. To su doživljavali njezini prijatelji, kolege i njezina obitelj. To je žena koja je stalno radila trijažu. Gasila tamo gdje gori. Drugo nije primjećivala. A gorjelo je, kao i u svim životima, ako ne u užoj, onda u široj obitelji. Ako ne u široj obitelji onda u krugu prijatelja, nekada čak i kolega. Imala je tako veliko srce da bi se uvijek sažalila nad nekim. Ne nužno nad najbližima. Iako su oni nekad bili loše, ona bi više samilosti pokazala prema nekom rođaku jer se on naprosto osjećao lošije od njezinih bližnjih. Ili prema nekoj kolegici s posla kojoj bi pomogla novčano ili nekom drugom uslugom. Pozvala je na more. Pozvala njezino dijete na ručak. Omogućila joj promaknuće na poslu.
Jednom se tako – dok je Ivana bila loše jer je pala važan ispit – cijelo ljeto brinula o svojem rođaku. Bio je izgubio posao i nije imao djevojku godinama, a nije završio ni fakultet koji je upisao kao izvanredni student. Procijenila je da je njemu najgore. Drugi put kad je taj isti rođak došao njoj na ljetovanje nije mu se nimalo posvetila jer je tog ljeta njezin suprug imao najveću krizu u svojoj profesorskoj karijeri. Bio je zamalo izbačen iz prestižne gimnazije zbog sukoba s jednim utjecajnim roditeljem. Suprug je cijelo ljeto pio i ona je svoj fokus potpuno preselila na njega. Treće ljeto je pak njezina kolegica imala spontani pobačaj i umrla joj je majka i ostavio ju je muž nakon pobačaja. Pozvala ju je na more k sebi da se iscijeli. Potpuno je zaboravila i na djecu i na muža i na ukupnu širu obitelj. Čak i na uvijek nesretnog rođaka koji je živio kao samac u planini.
Ta psiha vatrogasca ili liječnika je čudna ako se primjenjuje na baš sve u životu. Osjećaji se, naime, bude samo kad se uoči vatra. Ili rana. Ili bolest. U normalnom stanju stvari osjećaji se gase. Toliko veliko srce je možda opasno za bližnje. Jer, istinska ljubav ne radi trijaže. Istinska ljubav zna prioritete. Zna se da su majci na prvom mjestu djeca i suprug pa roditelji, a onda ostala rodbina. I onda su tu prijatelji pa zatim kolege pa poznanici. Mi gradimo odnose godinama i znamo koji su nam najvažniji.
Tako je razmišljala mlada Ivana. Njezina je majka spavala, a otac je bio u Zagrebu i dolazi sutra. Opet dolazi ljut zbog posla. Majka će se pretrgati da ga oraspoloži. Ivana će opet ispasti iz fokusa. Jednom dok je svirala učiteljica joj je rekla da najbolje svira kad je netko gleda. Da joj pašu svjetla pozornice. A ona je svirala i bez tih svjetala. Posezala je često za klavirom, kad god bi osjetila da je sama. Da je to samoća pacijenta ostavljenog na čekanju jer postoje hitniji slučajevi od njezinoga. U međuvremenu prebire prstima po tipkama. Nekad ispadne neka dobra melodija i ona snimi cijelu skladbu. Napravi aranžman. Pozove prijatelje na suradnju. Ona je danas priznata glazbenica i književnica, u svojoj sredini. Ali sve je to uzalud. Ona će uvijek biti onaj manje hitan slučaj. U toj imaginarnoj čekaonici.
…
Sirota moja, nebo svilen pas. Crni i bijeli konj na televiziji. Žena u crnom jaši bijeloga konja. Crni konj s bijelim posred očiju.

Ivanin prvi san

U prvom je kadru lice djevojke. Malo isturena donja čeljust. Nije baš lijepa. Išla je jednog dana na tržnicu kupiti naranče. Koštale su trideset kuna kilogram. Trgovac joj kaže da za četiri kile naranči treba dati dvjesto kuna. Govori to slavodobitno. Unosi joj se u lice. Ona mu odgovori da je račun stotinu i dvadeset kuna. On joj na novčanicu od dvjesto kuna ne želi dati ostatak novca. Ona se povlači i kaže da joj vrati novac, a ona će vratiti naranče. On se jako razbjesni. Nizak je, taman i relativno krupan i ima izgled francuskog seljaka. Markantne crte lica. On i dalje odbija vratiti novac. Na kraju ona počne vikati: „Upomoć! Ovaj me čovjek prevario!“ On na to vadi nožić i stavlja joj ga na vrat. Odjednom je mračno jer to nije otvoreni dio tržnice. Kao da nema nikoga oko njih. Ona uspijeva pobjeći i naći policajca na ulici. Vraćaju se do prodavača. On joj vraća novac, ona njemu naranče.
Sljedeći kadar je slika nje kako leži na cesti u položaju fetusa. Visoka i vitka i plave kratke kose s ispupčenom donjom čeljusti. Ima izražaj sreće, ali luckaste. U novinama je osmrtnica. Piše da joj je majka umrla. Od trauma koje je proživjela s kćerkom.
I tu se Ivana budi.
…
Uviđaš li protok gustih malih čestica koje jure po mozgu. Po zapešću posebno. Ali to su možda samo bakterije. Možda našim stanicama kolaju megafoni.

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

 

Draga E. Ferrante,

Ulila sam vodu u kadu i uzela crni čaj. Priznajem, prava si umjetnica. Netko tko može intrigirati nježnom nedorečenošću, provlačiti se kroz misli kao zmija. I da, znaš da nam to treba. Nježno golicanje, pokazivanje dekoltea bez lica, znaš da si u svijetu spektakla posebna. Staklena. Tiha. Opasna.

Igraš se s prijateljicama jednako kao i s napuštenošću, zavaravaš svojim naslovima, a onda nam ih samo bacaš u lice kao jedinu istinu, znaš da je život odraslih lažljiv, znaš kako izgledaju dani kada pokušavamo zaboraviti. Znaš da je većinu stvari nemoguće promijeniti, ali to te ne sprječava u tome da ih pokazuješ u punom sjaju, da ih crtaš, bilježiš, uređuješ, dorađuješ, svojim kistom koji je različit od većine, ali uvijek pogađa prave boje i oblike.

Imamo već previše analitičnosti, truda, pokazivanja, preispitivanja, nasmijavanja, dizanja raspoloženja, privlačenja. A ti, nježna, vijugava svila. Fina, hladna, svilena zmija koju ništa od svega o čemu pišeš zapravo ne zanima, koju silni odnosi koje opisuje zapravo ne zanimaju, gledaš ih uvijek samo iza stakla, ni u što ne ulaziš, ni s čim se ne prljaš. Vjerojatno se kupaš u mlijeku, vjerojatno ti je koža sasvim meka, vjerojatno nikada nije bilo pravog mračnog dana za tebe. Kao suza ili slina se protežeš, dižeš ruke i stavljaš ih ispod glave, beskrajno strpljiva, sasvim mirna. Ne mogu se sjetiti niti jedne tvoje rečenice, jer nijedna sama po sebi ne pridonosi, ti postaješ svila tek kad se sve spoje i kada odložim knjigu. Tada se osjeti otrov koji si ispustila i koji se isprva ne čini jakim, gotovo kao da će, poput groznice, proći do sutra. Samo, ne prolazi. Koga ugrizeš, taj može samo dalje. Čitati.

 

Dragi Ch. Bukowski,

Gledam ljude po cesti dok vozim bicikl. Pričaju, uglavnom o tome kako se osjećaju, što su radili, zašto su nešto napravili na određeni način. Često se tješe. Postoji mnogo stvari oko kojih žele biti utješeni, mnogo stvari koje ih tište. Postoji mnogo stvari koje i ja želim reći, možda i neke oko kojih želim biti utješena, ali nije mi lako ni o čemu pričati. Oko mene se kada to poželim stvara nevidljivi štit kao između stvarnosti i zemlje bajki, kupola na koju sam davno navikla.

Želim osjetiti olakšanje. Ono se rijetko može dobiti od nekoga, ma koliko se trudili, tek katkad u prvom udahu dima cigarete ili u gutljaju kave. I što je uopće ono, olakšanje? Ideja da će sve ipak biti dobro, da će završiti u blagom, ružičastom sutonu. Samo, ne znam završi li išta u takvom polumraku u kojem je osjetiti dodir nečije kože jedini i dovoljan luksuz. Čitajući tebe, to je konačno postala mogućnost. Leći, smiriti se, dopustiti da se blagost razlijeva poput vode. To si želio, zar ne? Da se kroz koprene nemira, tuga i nemilosti, nazre nešto drugo.

Rekao si: „Budi na oprezu. Uvijek postoje izlazi.“ I na oprezu sam. Naravno, to nikada nije jednostavno. Sa svih strana prijete opasnosti, mogućnosti da uđemo u submisivnost iz koje nema izlaza. Jesi li ih ti prepoznavao na vrijeme i kako si im pobjegao svaki put? Kako pronaći izlaz, to malo svjetla koje razbija tamu, to malo života koje pobjeđuje smrt u životu? Kako se skloniti od tuđih, sitnih, a ubitačnih mišljenja ako im to dopustimo, od htijenja i želja onih kojima nikako ne uspijevamo pomoći? Ili pobjeći. I kako shvatiti da je došao trenutak u kojem treba sve zatvoriti, ugasiti svjetla, otvoriti vrata i strmoglaviti se u nepoznato?

Možda nemaš odgovore na sva pitanja, ali dovoljno si napisao da bi bilo jasno da si na većinu imao; svoje, dakako. Ali, u tamnim danima, crnima poput tinte, dok sam samo sjedila za stolom i gledala u neke izgubljene horizonte, tvoja fotografija- usamljeno, tiho hodanje po ulicama- bila je dovoljna utjeha.

I rekao si: možda sam glup, ali ne vjerujem u potpunu okrutnost. Zapravo, vjerovao si u suprotnost okrutnosti. Iako to nikad ne bi priznao.

 

Dragi J. D. Salinger,

Čitajući tebe, činilo mi se kao da jedem oblu, slatku tvar koja kasnije ostavlja gorak okus u ustima. Jednom ću i ja možda moći u pisanju stvoriti nešto mesnato, konkretno, izaći će iz mene crno kao ugljen, lako kao kovanice. Zveckanje će navesti druge oko mene da okrenu glavu i čuju. Nije bitno hoće li im odgovarati ono što će čuti jer to niti meni neće biti važno. Bitno je da će konačno izaći nešto stvarno, konkretno, sa svojom težinom i visinom.

Nagomilavajući sve te plaže, sunca, liftove, brodove, krevete, istovremeno otvaraš prostor i ograničavaš ga. Podsjećaš me da nije mnogo ostalo. Upozoravaš na prolaznost. Smrt. Mi smo jedina bića koja zbog nje nesnosno pate pretvarajući se istovremeno da je nema. Ne izlazimo van, ne gledamo slapove, ne radimo ono što zaista želimo, već se sakrijemo iza vlastitih kapaka. A ti pokazuješ prstom na činjenicu da se sve vrlo skoro dokida, da nestajemo i da nakon toga više nema ničega. I odlučiš se igrati između tih zidova od početka i kraja. Vatromet. Voda. Putovanje. Ples. Ironija. Kamo idu patke? Kamo idu ljudi iz kazališta? Zašto ijedna prostorija postoji, čemu škole i obrazovanje, čemu gradovi? Sve su to pokušaji pronicanja do suštine stvari, ali tek pokušaji, kroz kulise.

Smrt, kao i život, uvijek su iznenađenje. I ti uvijek iznenađuješ, što god napravio i kako god postavio svoju pozornicu. Netko se jednostavno ubije, iako u tome nema ništa jednostavno, netko ode, netko ostane. Netko ima dovoljno topline da može stvoriti sunčani dan na pijesku, ali ne uspije zagrijati sebe. I uvijek ostane tišina i osjećaj da smo nešto mogli zadržati samo da smo bili pametniji i sretniji, da smo znali prepoznati na vrijeme trenutke kada je sve pošlo po zlu.

Ali, znali smo. Samo smo pustili stvari da se odvijaju, sapleću i raspliću, misleći da nas iza jednog od čvorišta sigurno čeka blagostanje. Samo, treba biti pametniji od toga. Ono što je krenulo zlokobno, neće poprimiti novo svjetlo, ma koliko se trudili.

Trebamo biti pametniji od toga.

 

Dragi L. Carrol,

Da nije bilo tebe, pitanje je na koje bi se načine maloj meni razbuktala mašta. Ovako, to je bilo u smjeru čudovišta koja se sakupljaju oko onoga tko je izgubljen, tko samo želi pronaći svoj put, tko moli ostale oko sebe da mu pokažu smjer, ali oni su hladni ispod smijeha, ispod klaunovskih odijela, ispod prividne zbunjenosti. Oni nisu netko tko razumije što izgubljenik osjeća niti što traži. Njihovi su kolači samo zavaravanje, kao i cvjetovi, plesovi, pjesme, sve je prividna pomoć koja nestaje s prvim približavanjem prema njima. Tada se pretvaraju u nešto drugo, nimalo veselo, nimalo pitomo. I taj trenutak promjene je onaj kada shvaćaš da radost postoji samo na površini, da nikada ne ide dalje, ma koliko mi željeli da se protegne u dubinu.

Zatim pada mrak, onaj koji je izgubljen sjedne na odmor u gustu šumu i pita se hoće li možda zauvijek nestati, ali stvorenja su uvijek u blizini, čekaju da se on malo opusti, da se protegne, a zatim se krenu hihotati oko njega, lepetati iznad njegove glave, treperiti pored njegovih noktiju.

Znao si da onaj koji je izgubljen i koji se pokušava vratiti kući kroz druge, kroz šipražja, kroz povećanja i smanjenja, mora shvatiti kako je to samo san, da se to nikada neće dogoditi. Nema povratka sebi.

To je zemlja čudesa, to ono što smo otkrili iza zrcala, ali to je i dovoljno da znamo da se svijet naglo može smanjiti ili povećati i da to nekada ovisi o nama, ali nekada i ne. A onda kada ne ovisi, ne treba tražiti pomoć stranaca, čudovišta ili lutaka koje na prvi pogled izgledaju nevino i zabavno. Treba izoštriti sva osjetila i koncentrirati se maksimalno samo na poznato. Sve ostalo treba isključiti, ugasiti suvišnu buku, čudovišne kuće i slatkiše, uroniti u svoju tišinu i izaći iz nje kristalan, čist, miran. Jer izgubit ćemo se, svi, neminovno. Neki od nas će izaći na drugu stranu, a neki neće. Toliko sam naučila.

I počela sam pisati. Nikada o pronalaženju izlaza. Uvijek o izgubljenima.

 

Dragi S. King,

Noćne more koje su me pratile nakon tvojih knjiga bile su vrijedan doprinos svemu što sam u to vrijeme shvaćala. Dok su drugi tražili nove albume, prijatelje i traperice, ja sam te gutala. Radila sam pauze, dakako, da ne bih previše otišla u onostrano, u opasno, ali nikada, do dan danas, ne predugačke. Nešto se počelo graditi tada u meni, tanka kula koja je postajala sve deblja i deblja kako je vrijeme prolazilo, i trebaš sada vidjeti te bedeme. Voljela bih ti ih pokazati.

Jednom si napisao: „Ne postoje loši prijatelji. Ne postoje dobri prijatelji. Samo ljudi s kojima moraš biti, koji grade svoje kuće u tvom srcu.“ Nisam sigurna u dobro i loše, ali sigurna sam u izgrađeno. Mnogi su u meni izgradili svašta i mnogo sam toga morala nemilice rušiti. Ni danas ne znam kamo s ostacima ruševina, s pepelom, tišinama, vikanjem, riječima, pokretima, mirisima.

Ponekad, kada pišem, činim to iz jedne od tih kula. Tada sam u jednom od tvojih svjetova i ništa me ne dotiče, imam imunitet koji se tako dugo razvijao u meni da je sada skoro svaka priča koju napišem omaž tebi.

Naravno, nisam propustila niti jednu ekranizaciju, makar su često bile na lošem glasu. I sve što sam tamo vidjela, nataložilo se duboko u meni, tih i nečujan talog koji se godinama slagao u svim mojim procjepima. Nešto je u meni, u nama, prijemčivo za način na koji gradiš strahove, način na koji promišljaš svaku situaciju kroz najgori scenarij i onda ga se oslobađaš tako da ga napišeš. Hvatanje demona u bocu, zar ne?

A zatim, nadam se da ćeš još više pisati o pisanju. Tvoji savjeti su dragocjeni, u kojem god obliku dolaze, pa i pomiješani s tvojim djetinjstvom, nesrećom u kojoj si skoro izgubio život, djetinjstvom išaranim bratom, majkom, stripovima.

Još ću dugo nastaviti ovim putem jer nešto je u njemu kao u igri stolnog tenisa: moraš zadržati pogled na loptici, moraš se fokusirati na nju i na svoj sljedeći potez i ništa drugo nije bitno.

Zauzmi stav, rekao si. Sve ostalo je tama.

 

Draga M. Duras,

Opčinjenost tobom, tankom mrežom koja se ne može pomaknuti jednom kad je bačena, ne napušta me ni dvadeset godina nakon što sam te otkrila.

Jer, rekla si: „Priča mog života ne postoji. Nje nema. Nikada nije bilo središta.“ Postoje samo prostori za koje nam se čini da je nekoga bilo, zar ne? No, koga je bilo? Nekada nam se učini da smo u daljini čuli fine tipke klavira, neku poznatu melodiju, da je hučao vjetar kroz prazne prostore, da je škripao u starim zgradama. Moderato cantabile.

Nekada je plaža mjesto na kojemu smo bili ili nam se čini da smo tamo bili, da smo promatrali ljude oko sebe dok je puhao lebić ili jugo, da smo nešto shvatili i otkrili, ali možda nas nikada tamo nije niti bilo. I u toj igri svjetla i sjene, na skrivenom mjestu koje mami svojom eteričnošću i obećanjem ničega, čekaš nas. Puno si, dakako dalje otišla od tog stakla koje si bila na početku, koje se nakon samo jednog nespretnog pokreta razbija i nikada ne vraća u početnu ljepotu, ali nikada nisi izgubila sposobnost mađioničarstva.

Željela sam preuzeti od tebe barem nešto, djelić čarolije, šum šamara, blijedu svjetlost noći lovčeve, slike koje nikada nisi prestala nizati i svaka je bila sve jača, dok na kraju nije postalo teško gledati u njih. Htjela sam moći graditi takvu struju, takve strune, ali, naravno, to ne može nitko osim tebe.

 

Draga F. Sagan,

Nikada neću zaboraviti to sparno ljeto kad sam te otkrila i nisam prestala otkrivati. Kada si poželjela dobro jutro tuzi, to mi se učinilo kao nevjerojatan presedan. Tko još završava pozdravljajući tugu, tko otvara svoj opus zatvarajući ga, dajući nam na znanje sve što će biti, što još nismo vidjeli, ali neminovno će se kretati u tom smjeru, smjeru svega onoga što si već kao djevojčica znala.

Uvijek je bilo vrlo slično to o čemu si pisala, ne znam u kojoj su knjizi bili oblaci, a u kojoj postelja, kao niti u čemu se sastoji tvoja oštra, precizna i fatalistična inteligencija, ali bila si tako mlada kad si je krenula upotrebljavati i samo si se penjala, a zatim spuštala, tako da je sve u tebi podsjećalo na disanje ili na valove. Na kraju, uvijek s određenim mirom, nailazila bi na sredinu, nakon uspona i padova koji su bili neminovni, od kojih se i sastojiš.

A htjela si adrenalin. Kocku. Brze automobile. Rizik. Htjela si mnogo toga što je bilo opasno, ali uvijek uzbudljivo. Nimalo patetično. Nimalo docirajuće si se postavljala.

A kada bi se disanje smirilo, bila si još samo jedna žena koja je voljela jednog muškarca, ništa strašno, nikakav razlog za mrštenje. Bila si samo jedna osoba koja je naučila još jednu lekciju kako se već lekcije i uče, kroz bol i kroz prihvaćanje. Način na koji ih prikazuješ, meka lakoća, stvorila je od tebe majstoricu koje nikada nema previše niti premalo. Koja se nikada sasvim ne prepušta i ne uzmiče. Promatram te već dugo u tvom zlatnom zenitu i pitam se hoću li na kraju shvatiti iste stvari kao ti ili neke sasvim različite. Nešto već znam. I ništa neću zaboraviti.

 

Draga E. Jong,

Ako si ikada u to sumnjala, tvoje strast i ludost ipak su nečemu poslužile. Tome da nikada ne posumnjam u to da se iza svakog zastora krije samo ono što držim u svojoj ruci, samo ono što ne ovisi ni o kome i ni o čemu i da se uzemljenje u sebe događa samo onda kada ga zaista želim (ili kada sam već bezuspješno isprobala sve druge opcije).

Nekada nisam sigurna jesi li pisala samopomoćnice, sveženske bluzove, strahove od smrti i starosti, ili si jednostavno tako dobro razumjela sve što se događa u nama, u svakoj od nas, tužni ton koji na kraju jenjava, ali dok traje, to je parada, lava koju treba doživjeti da bi se vjerovalo u nju.

Kad se sve smiri, kada pijanstvo prođe, jer sve je to pijanstvo, ovisnost, želja za samouništenjem, siloviti bijeg i čupanje vlastitog korijena kako bi se usadilo u nekog drugog, u nešto drugo, kada prođe, jer mora proći, onda počinju novi strahovi i nova nadanja. I stare ovisnosti mi se čine kao sigurna, bivša ili pokojna luka u koju bih se željela vratiti, a ne mogu, jer nema povratka ni na što, nikada.

Prikazala si sve, prevrnula si svaki kamen. I na kraju si pronašla sve ono što si tražila, ali si krenula dalje. Prolazak vremena. Potomci. Nova svjetla, novi mrakovi. Sve ćeš ispipati kao vješta kiparica.

Nemoj nikada stati. Sve što si ikada uobličila, pomaže. Uči. Otvara i oplakuje kao meka, topla voda. I bit će nam korisno zauvijek.

 

Dragi Th. Bernhard,

Hvala ti na ljutnji. Nisam bila sigurna što s njom, kamo je usmjeravati i zašto uopće, trebam li je potisnuti do dna želuca i nikada joj se ne obraćati ili smijem vrištati. Ni sada ne bih stavila ruku u vatru da znam kako premostiti crvene, žareće sklopke u sebi, ali volim gledati kako ti to radiš.

Volim kad kažeš da kukavički pognemo glavu, i da je to sve što uspijevamo, volim što znaš da iza aplauza slijedi samo katastrofa, volim kad se stropoštaš naglavačke u rupe koje drugi ne vide, a još više volim kada se iz njih polako dižeš, uvijek duhovit, uvijek proniknuvši u ono što je tamo bilo, u podrum koji si našao, u beton u kojem si se valjao, u tišinu, izolaciju.

I volim kada prezireš, kada tvoj prezir buja i povećava se kao blatna voda, kada se grčevito držiš za njega jer znaš da je on sve što ti je ostalo, što je bilo kome od nas ostalo, i želiš nam prstom pokazati u mjesta koja su prezira vrijedna, tako da to nikada ne zaboravimo, da nikada ne pomislimo da smo se spasili, da je sve cvjetna livada, da maske ne postoje, da ne postoji farsa, kič koji se trudi ugurati nas u sebe, prožvakati nas i ispljunuti, oštećene, nepovratno oštećene.

Ti znaš, zar ne, da postoje trenuci kada iz nas crnilo treba isteći kao bujica, da ga se moramo riješiti, izbaciti ga kako god znamo, da je to jedini način da sagledamo sebe, svijet, da se približimo nečemu poput istine, iako je, kao kuglu užarenog sunca, nikada nećemo uspjeti dotaći. Nećemo se usuditi.

Ti znaš, zar ne, da je sve samo samoća, da nema puta koji bi nas izveo iz nje i da je jedino što možemo ponekad nešto pokušati reći, osjetiti da smo se ohrabrili, možda i napisati koju rečenicu prije nego se vratimo u šutnju. No, znaš još nešto. Znaš da iza svake parade, truba i vikanja, slijedi tišina koju nam nitko ne može oduzeti, u kojoj se smiruje sve što je nabubrilo, bijes koji je kipio prelazi u crtu na horizontu i zatim se potpuno povlači u smiraj. I uvijek kada napraviš buku, znam da ćeš me na kraju odvesti u tu tihu noć punu zvijezda i topline.