Kategorije
Autori

Petar Matović

Petar Matović rođen je 1978. u Užicu, završio je studije srpske književnosti u Beogradu. Objavio je zbirke pesama: „Кamerni komadi“ (1996); „Кoferi Džima Džarmuša“ (2009; prevedena izdanja: „Walizki Jima Jarmusha“, Maximum, Кraków, 2011, „Les maletes de Jim Jarmusch“, La Cantarida, Palma de Mallorca, 2013); „Odakle dolaze dabrovi“ (2013), „Iz srećne republike“ (2017: nagrada „Branko Miljković“), „Ne hleb, već morfijum – izabrane pesme“ (Zagreb, 2019)  „Od sreќnata republika“ (Skoplje, 2020), „O sadašnjosti i sedativima“ (2021). Dobitnik je stipendija: „Gaude Polonia” (2013) Ministarstva kulture Republike Poljske, „Baltičkog centra za pisce i prevodioce“ (Vizbi, Švedska, 2015), „Traduki“ (Split, 2016), „Кultukontakt“ (Beč, 2017) i „Q21“ (Beč, 2017). Živi u Požegi (Srbija).

Petar Matović
Kategorije
poezija

TIŠINA KUCA POPUT INFARKTNOG SRCA (iz zbirke pjesama “O sadašnjosti i sedativima”, Kulturni centar Novog Sada, 2021)

Autor: Petar Matović

 

ZDRAVLJE

Samo niski, tužni krajevi grada govore

u zoru, u osvit kad prvi prime sunce.

Neboderi ostaju zatočeni u tmini

zbog neprestanih senki. Odlazi se

u poslovne centre, i opet postoje svetla:

fotoćelije rasvete ne opažaju prilazak

obdanice, praznični ukrasi gore nepunim,

mučnim sjajevima. Ovo je košnica

gde se sve odvija po neprimetnom redu,

nema intima raspršenih kroz stanove –

ni mirisa kuhinja, ni veša na terasama.

Tek salate u celofanima i korporativni osmesi.

Tako izgleda zdravlje.

 

DOM

Ovo predgrađe je Bible Belt i tišina

ne umire s jutrima. Sa krovova spusti se

praskozorje u rosu travnjaka, svetlost

ne dodirne ničija lica. Elektro vozila

odlaze iz bezvučja više klase put

poslovnih akvarijuma. Nema ni ulja

procurelog na asfalt, gareži na njemu,

lišća zakovitlanog nema.

 

Ta nemost draži više od buke bazara

sa Orijenta. Tako bez soli, delikatnih

začina, u arterijama tajno klijaju bombe

visokog pritiska. To ne beleži barometar,

već sat na ruci, zaustavljen gubljenjem

pulsa. Taj časovnik, verni ljubimac,

jedini prijatelj.

 

U POLJU VENTROGENERATORA

Ležao sam u polju

vetrogeneratora, huk elisa

lelujao je rešetke od senki

stubova po mom licu. Taj zvuk

bio je drugačija tišina i nemir

je rastao kao sipljivo disanje

u zasadu topola.

 

Želeo sam da se odmorim posle

posla. Živčani povici šefova i

fiskalnih kasa, sindikalno

ućutkivanje šikaniranja, i dalje

izbijali su kao neplaćeni,

prekovremeni rad – iz jetre,

želuca, kroz utrnulost jezika i

leve ruke, na očne jabučice.

 

Samo malo mira, žudeo sam

mesecima, i sada, došavši ovde na

dohvat sna, osetio: akutni udari

organa eksplodirali su na spokoj

nenaviknuti, popucali kapilari

po celoj koži, pigmentacija

širila se u rđu.

 

Hteo sam da dosegnem povratak

obale. I da, nakon početne grubosti

tla po golim stopalima, u mrtvima

nađem uspokojavajuću bleštavost

beline i stabilni oslonac.

 

A razaznavao sam, u huku elisa,

šapat: Ali nijedan novčić nemaš

za sklapajuće kapke… Oslepljena

fiziologija opraštala se kružeći oko

projektovanog pejzaža, suncem

zbunjena, i retkom mahovinom.

 

 

LATICE

 

Vrata, i sadašnjost odlazi kao ti

u njenom plaču: u Eufrat bujaju

aprilske barice, te suze su ljudi

što se guraju u autobuse, đaci

koji trče preko pružnih prelaza,

lišće razvejano metlom, nikada

kiše nisu toliko trajale u prestonici,

uz vetar što drmusa prozore, a potop

dolazi iz tebe, u isprane boje

raznolikih fasada i ukrasnog bilja,

u porodična svetla udaljenih stanova,

i ne prestaje ni u leto, ni u jesen,

ni u tišini.

 

Vrenje melanholije, i svetlo

povlači se u zagaslo plavu, tvoj

puls zauvek pobegao u njom

dodirnute predmete, ti duboki

ritmovi kažu jezu na vratu, na

nakostrešenoj tkanini nameštaja,

soba raspeta beznadežnije od Isusa,

i grad teče vrevom, plutajućim

ostrvima bez sna, pustoš stiže

iz zagušenog saobraćaja, iz radosti

činovnika na kraju radnog dana,

stihiji obuće po pločnicima.

 

Vaše bujice se ne preplavljuju,

sada to su drugačiji slivovi

što ne prate pad geografije, slike

sećanja ostaju kao vakuum, i

zgrade pored kojih promičete

postaju stalno sivilo, nedodirnute

suncem i senkama. Kroz zatvorena

vrata ulazi praznina i opomena.

Predmeti se muče dok ćute. Otkucaji

šapuću: čuj organe, pomiri se

sa unutrašnjostima – umiraće u tim

pljuskovima i korenovi, ne samo

latice.

 

 

PREDAH

Otvaraju se vrata, i svetlost zareže

opustele predmete. Smrknuti mebl

sobe primio bi me u blagi zagrljaj

prašine. U kaminu, bukovina pucala

kao prejaki smisao. Topli dimovi, topli

dimovi iz sećanja, nek se pripreme

novembar, troma kiša i ljubavi

što se goje u neočišćenim dimnjacima.

Mi smo bol u želucu, kažem za pustom

trpezom, ili tek predah između kriza.

Breze govore o žudnji za severom,

umnoženim alergenima, to su zastave

nikad neprežaljene domovine voljenih

bolova. Postajemo srebro patinirano

pod mesečinom, negde u pozadini

istrajno prede anksioznost, ne mačka,

i tišina kuca poput infarktnog srca.

 

 

Kategorije
Autori

Jadranka Pintarić

Jadranka Pintarić diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao novinarka u kulturi na radiju i televiziji, pisala za novine i časopise. Uređivanjem knjiga kontinuirano se bavi od 1994. godine, radila je za nekoliko nakladničkih kuća, a danas kao vanjska urednica. Potpisala je više od šesto izdanja, književnih, publicističkih, znanstvenih, umjetničkih. Od 2000. do 2008. bila je u statusu samostalne umjetnice u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika u kategoriji književnog kritičara.

Objavila je knjigu književnih kritika U smjeru meridijana (HFD, 2003.), zbirku proza pod naslovom Kamate na ljubavne uzdahe; ogledi o tankoćutnosti (Profil, 2008.) i knjigu priča Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020.). Priče je objavljivala na 3. programu Hrvatskog radija, te u časopisima Europski glasnik, Forum i Riječi. Prebiva i radi u Zagrebu.

Jadranka Pintarić
Kategorije
proza

Njih dvije bez njega (neobjavljena priča)

Autorica: Jadranka Pintarić

“Znaš, dušice draga, sretni muškarci nemaju potrebu pet godina svaki tjedan nazivati davno bivšu curu i bajati joj o svom sretnom životu. Općenito, sretni ljudi ne hvale se na sav glas svojim sretnim životom, ne nabijaju ga na nos drugima. Oni tiho uživaju u svojoj sreći, vjerojatno i nesvjesni da su u stanju tvog žuđenog blaženstva. Ali, u teoriji, to sve znaš! Pa primijeni na stvarnost! Zato mi nemoj više lagati da si jako sretan sa svojim obiteljskim životom, bračnim, da ti je karijera besprijekorna… Jebi se s tom tobožnjom savršenom slikom, a da je lažna jasno je iz aviona…”

Bio je to zadnji poziv davnašnjeg joj bivšeg, s kojim je ostala u prijateljskim odnosima. Na njegovu inicijativu. Bilo je u njemu nečeg djetinje bespomoćnog i koliko god joj je ponekad bio naporan, uvijek ga je pažljivo slušala, tu i tamo nešto komentirala, još rjeđe govorila vlastito mišljenje ili nezatraženi savjet. Tom je vječnom dječarcu samo trebala pažnja, a to je ništa, osim sat-dva vremena tjedno, nije koštalo.

Oženio se ubrzo nakon što su prekinuli. Strankinjom. Na brzinu, ali ne zbog trudnoće, nego da ulove generacijski val s kućenjem, djecom, karijerom. Ne nužno tim redom. On je ganjao karijeru, ona je rađala, njezini su im dali novac da izgrade kuću iz snova. I dok su se smjenjivale trudnoće, imenovanja, interkontinentalna putovanja; dok su rasli trajni zubi, zarastale kraste na čelu i koljenima, večere ostajale nepojedene, radno vrijeme sve dulje i vikendi sve kraći… i dok je on letio na konferencije, seminare, radionice, usavršavanja, ona išla na pilates, tečaj zdrave prehrane za novorođenčad, thetahealing seanse… iscurilo je cijelo desetljeće i načelo se sljedeće u kojem su shvatili da se njih dvoje zapravo ne poznaju.

Budući da su prosvijećeni i moderni, krenuli su u bračno savjetovalište, ali sporo je to išlo zbog (ne)usklađivanja: mnogi su termini bili otkazani jer je on imao potpisivanje važnog ugovora ili ona razgovor s novom dadiljom ili domaćicom; bili su otkazani i zbog manje bitnih razloga: zlovolje ili glavobolje, zaborava ili inata. Naposljetku su jednog ljeta svu djecu uspjeli u isto vrijeme poslati od kuće: u kampove, na razmjene, na pripreme. Kad su te prve večeri shvatili da su sami u tihoj kući, prvo su nazdravili, pa se napili i napušili, vodili ljubav i porazgovarali. Zapravo, nakon vjenčanja nikad ni nisu bili sami njih dvoje: zbrka, strka, gužva; rođenja, rođendani, rođaci; napredovanja, nadograđivanja, nagomilavanja… Nikad nisu bili sami…

Prvi i jedini njihov medeni mjesec trajao je dva tjedna. On joj je priznao da svake večeri popuši džoint-dva na krovnoj terasi. Ona mu se pridružila. Napušeni i zagrljeni gledali su puni mjesec. I kad ga nije bilo.
Tja, iluzija je opstala još neko vrijeme. Te jeseni on je (ponovno) počeo nazivati svoju davno bivšu i hvalisati joj se kako mu je divan život: karijera mu je zapravo internacionalna – samo čeka da njegov najmlađi završi osnovnu, pa da prihvatiti direktorsko mjesto u Aziji; žena pohađa radionicu kreativnog pisanja i obećali su joj objaviti knjigu kratkih priča o njezinom prilagođavanju na novu sredinu i anegdotama o učenju tako egzotičnog, slavenskog, stranog jezika, najstariji sin primljen je na prestižno sveučilište… Sljedeći put pripovijedao bi joj o novom milijunskom ugovoru koji je sklopio i što to znači za kompaniju… Žena je dobila izvrsne kritike za svoju knjigu; dakako, pomoglo je i to što je bio šulkolega s glavnim urednikom najtiražnijih dnevnih novina i direktorom nacionalnog televizijskog kanala…

Potom: bili su zajedno pola godine u sjevernoj podružnici firme u pogonu za razvoj revolucionarnog novog proizvoda… Bio je nekoliko mjeseci u kriznom menadžmentu azijske podružnice… Kad se vratio doma, sav uzbuđen i s posebnim koferom punim darova za nju i djecu, zatekao je kuću praznu. Na kuhinjskom pultu bilo je pisamce da je ona odletjela k svojim roditeljima i ne zna kad će se vratiti, da je najmlađa kod njegovih roditelja i neka je pokupi što prije jer se oni nezdravo hrane, srednjem sinu treba hitno uplatiti školarinu, a ako mu treba pomoć u kući, broj je…

Eto, najednom. Naizgled, najednom… Život mu se pretvorio u country baladu: žena otišla – doduše, dobro za njegov ego – ne s drugim, nego naprosto uvrijeđeno; djeca – gdje koje; postao je predsjednik uprave i ne mora se više dokazivati… Uvečer dođe u veliku, praznu kuću koju je besprijekorna domaćica besprijekorno održavala. U mikrovalnoj ga čeka zdrava večera. Katkad, da ne uvrijedi tu brižnu ženu, baci hranu u wc školjku i dva puta pusti vodu. Tu i tamo pojede, uglavnom kad previše popije. Često. Još češće se napuši. Drugačije ionako ne može zaspati, ali zapravo bez te promijenjene svijesti ne može uopće podnijeti tu smiješnu kućerinu – spomenik njegovom besmislenom životu.

Hvala nebesima na sekretarici!

Osim što zna sve njegove gadosti i umije mu s vrata prepoznati raspoloženje i pregristi jezik kad bi drugi progovorili na lakat. Jedan od razloga zašto više od dvadeset godina vuče za sobom na svim pozicijama ne osobito učinkovitu sekretaricu, jest taj što uvijek i posvuda može nabaviti najbolju travu. Diskretno i bez suvišnih pitanja. Dovoljna je njihova davno dogovorena riječ – bomboni od đumbira. To mu je najdulja veza s nekom ženom u životu. Mama se ne računa. Ta žena, samo tri godine starija od njega, nikad nije nasjela na njegov šarm niti se dala potkupiti… Uglavnom, kad joj je predstavio svoju buduću suprugu, rekla im je: “Vas dva nebudete ostarili zajedno.” Okrenula se i otišla na svoju zakonom zajamčenu pauzu.

Prisjetio se toga sto puta u posljednje tri godine otkako je sam u kući s pet spavaćih soba, pet kupaonica, tri terase… Sekretarica nije bila od onih koji bi likovali: “jesam li ti rekla”, ne, šutjela je, gledala u stranu, donosila paketiće trave i kad nije pitao. Usto, ujutro ga na stolu više nije čekala velika šalice crne kave, nego neki superzdravi smoothie. Gunđao je sebi u bradu.

Ta žena imala je njemu nevidljivi raspored kad treba zvati koje dijete, kad sestri i majci poslati cvijeće, a tatu pozvati na ribičiju. Znala je da naziva davnu bivšu jer je tada pušio džoint u uredu i ostajao znatno dulje. Tako je znala i kad je prestao nazivati. Zgugagla ju je, ali ništa nije mogla učiniti: njih dvije nisu postojale ni znale jedna za drugu.

“Znaš, dušice draga, sretni muškarci nemaju potrebu pet godina svaki tjedan nazivati bivšu curu i bajati joj o svom sretnom životu. Općenito, sretni ljudi ne hvale se na sav glas svojim sretnim životom, ne nabijaju ga na nos drugima. Oni tiho uživaju u svojoj sreći, vjerojatno i nesvjesni da su u stanju tvog žuđenog blaženstva. Ali, u teoriji, to sve znaš…”
Pravila se da nije čula što mu je zadnje rekla davna bivša, iako je prisluškivala većinu njihovih dosadnih privatnih razgovora.
Sutradan nije ujutro došao na posao. Nije ga nazvala jer nije bio takav običaj među njima. Nikome nije javila da nije došao na posao jer nije bio takav običaj u njihovoj tvrtki. U podne je u slivnik izlila oksidirani superzdravi smoothie. U pet-nula-nula otišla je kući.

Sutradan u devet-nula-nula ušla je firmu, na porti se upisala i podigla snop novina za svog šefa. U kancelariji ih je stavljala u dogovorenu formaciju za čitanje i spazila: “… ostao na mjestu mrtav nakon pada s nadvožnjaka…“

U gluho doba noći njezin se šef vozio obilaznicom i izgubio život…

Nazvala je davnu bivšu, nije bio red da tu vijest sazna iz medija. Međutim, zaboravila je da, za razliku od nje, drugi ljudi imaju privatni kompjutor i čitaju news portale… Zajedno su plakale, gorko su ridale, povezane i bliske u trenu, ispitujući jedna drugu jesu li trebale i što poduzeti, nekoga obavijestiti, njega nagovoriti na liječenje… No, znale su: on je bio jebeni narcisoidni, umišljeni, tvrdoglavi kralj i car poricanja pa bi sve bilo zalud…

“Znaš, dušice draga, sretni muškarci nemaju potrebu pet godina svaki tjedan nazivati bivšu curu i bajati joj o svom sretnom životu. Općenito, sretni ljudi ne hvale se na sav glas svojim sretnim životom, ne nabijaju ga na nos drugima. Oni tiho uživaju u svojoj sreći, vjerojatno i nesvjesni da su u stanju tvog žuđenog blaženstva. Ali, u teoriji, to sve znaš…”

Kategorije
Autori

Kruno Čudina

Kruno Čudina rođen je 19.5.1979. godine u Zagrebu. Studirao je filozofiju i francuski jezik i književnost, kao i španjolski jezik i književnost, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi i djeluje kao savjetnik za međuljudske odnose i kulturnu razmjenu. Piše poeziju, kratke priče, romane i eseje te zapise mističkog karaktera. Također je napisao veliki broj kolumni sociološko-filozofsko-političkog karaktera, objavljenih na portalu Radio Gornji Grad, skupljenih u rubriku naziva ”Dok gulim krumpir (sjećanja na sutra)”. Bio je jedan od pokretača i osnivača književnog pokreta ”Eventualizam”. Do sada je objavio četiri romana: ”Bdjenje”, Aora (2008.), ”Nije bilo dovoljno”, Naklada Ljevak (2010.), ”Civilna opasnost” V.B.Z. (2015.), ”Lomeći kamenje”, HENA COM (2019.). Nedavno mu je objavljena peta knjiga ”Pisma za njih” (2021.), u izdanju izdavačke kuće Fraktura. Također mu je objavljeno mnoštvo kratkih priča i poezije u većini relevantnih hrvatskih kulturnih časopisa, na internetskim portalima za književnost, kao i u raznim antologijama i zbirkama. S romanom ”Nije bilo dovoljno” ušao je 2011. u izbor za nagradu Meša Selimović. Neprekidno piše.

Kruno Čudina