Kategorije
Autori

Jadranka Pintarić

Jadranka Pintarić diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao novinarka u kulturi na radiju i televiziji, pisala za novine i časopise. Uređivanjem knjiga kontinuirano se bavi od 1994. godine, radila je za nekoliko nakladničkih kuća, a danas kao vanjska urednica. Potpisala je više od šesto izdanja, književnih, publicističkih, znanstvenih, umjetničkih. Od 2000. do 2008. bila je u statusu samostalne umjetnice u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika u kategoriji književnog kritičara.

Objavila je knjigu književnih kritika U smjeru meridijana (HFD, 2003.), zbirku proza pod naslovom Kamate na ljubavne uzdahe; ogledi o tankoćutnosti (Profil, 2008.) i knjigu priča Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020.). Priče je objavljivala na 3. programu Hrvatskog radija, te u časopisima Europski glasnik, Forum i Riječi. Prebiva i radi u Zagrebu.

Jadranka Pintarić
Kategorije
proza

Njih dvije bez njega (neobjavljena priča)

Autorica: Jadranka Pintarić

“Znaš, dušice draga, sretni muškarci nemaju potrebu pet godina svaki tjedan nazivati davno bivšu curu i bajati joj o svom sretnom životu. Općenito, sretni ljudi ne hvale se na sav glas svojim sretnim životom, ne nabijaju ga na nos drugima. Oni tiho uživaju u svojoj sreći, vjerojatno i nesvjesni da su u stanju tvog žuđenog blaženstva. Ali, u teoriji, to sve znaš! Pa primijeni na stvarnost! Zato mi nemoj više lagati da si jako sretan sa svojim obiteljskim životom, bračnim, da ti je karijera besprijekorna… Jebi se s tom tobožnjom savršenom slikom, a da je lažna jasno je iz aviona…”

Bio je to zadnji poziv davnašnjeg joj bivšeg, s kojim je ostala u prijateljskim odnosima. Na njegovu inicijativu. Bilo je u njemu nečeg djetinje bespomoćnog i koliko god joj je ponekad bio naporan, uvijek ga je pažljivo slušala, tu i tamo nešto komentirala, još rjeđe govorila vlastito mišljenje ili nezatraženi savjet. Tom je vječnom dječarcu samo trebala pažnja, a to je ništa, osim sat-dva vremena tjedno, nije koštalo.

Oženio se ubrzo nakon što su prekinuli. Strankinjom. Na brzinu, ali ne zbog trudnoće, nego da ulove generacijski val s kućenjem, djecom, karijerom. Ne nužno tim redom. On je ganjao karijeru, ona je rađala, njezini su im dali novac da izgrade kuću iz snova. I dok su se smjenjivale trudnoće, imenovanja, interkontinentalna putovanja; dok su rasli trajni zubi, zarastale kraste na čelu i koljenima, večere ostajale nepojedene, radno vrijeme sve dulje i vikendi sve kraći… i dok je on letio na konferencije, seminare, radionice, usavršavanja, ona išla na pilates, tečaj zdrave prehrane za novorođenčad, thetahealing seanse… iscurilo je cijelo desetljeće i načelo se sljedeće u kojem su shvatili da se njih dvoje zapravo ne poznaju.

Budući da su prosvijećeni i moderni, krenuli su u bračno savjetovalište, ali sporo je to išlo zbog (ne)usklađivanja: mnogi su termini bili otkazani jer je on imao potpisivanje važnog ugovora ili ona razgovor s novom dadiljom ili domaćicom; bili su otkazani i zbog manje bitnih razloga: zlovolje ili glavobolje, zaborava ili inata. Naposljetku su jednog ljeta svu djecu uspjeli u isto vrijeme poslati od kuće: u kampove, na razmjene, na pripreme. Kad su te prve večeri shvatili da su sami u tihoj kući, prvo su nazdravili, pa se napili i napušili, vodili ljubav i porazgovarali. Zapravo, nakon vjenčanja nikad ni nisu bili sami njih dvoje: zbrka, strka, gužva; rođenja, rođendani, rođaci; napredovanja, nadograđivanja, nagomilavanja… Nikad nisu bili sami…

Prvi i jedini njihov medeni mjesec trajao je dva tjedna. On joj je priznao da svake večeri popuši džoint-dva na krovnoj terasi. Ona mu se pridružila. Napušeni i zagrljeni gledali su puni mjesec. I kad ga nije bilo.
Tja, iluzija je opstala još neko vrijeme. Te jeseni on je (ponovno) počeo nazivati svoju davno bivšu i hvalisati joj se kako mu je divan život: karijera mu je zapravo internacionalna – samo čeka da njegov najmlađi završi osnovnu, pa da prihvatiti direktorsko mjesto u Aziji; žena pohađa radionicu kreativnog pisanja i obećali su joj objaviti knjigu kratkih priča o njezinom prilagođavanju na novu sredinu i anegdotama o učenju tako egzotičnog, slavenskog, stranog jezika, najstariji sin primljen je na prestižno sveučilište… Sljedeći put pripovijedao bi joj o novom milijunskom ugovoru koji je sklopio i što to znači za kompaniju… Žena je dobila izvrsne kritike za svoju knjigu; dakako, pomoglo je i to što je bio šulkolega s glavnim urednikom najtiražnijih dnevnih novina i direktorom nacionalnog televizijskog kanala…

Potom: bili su zajedno pola godine u sjevernoj podružnici firme u pogonu za razvoj revolucionarnog novog proizvoda… Bio je nekoliko mjeseci u kriznom menadžmentu azijske podružnice… Kad se vratio doma, sav uzbuđen i s posebnim koferom punim darova za nju i djecu, zatekao je kuću praznu. Na kuhinjskom pultu bilo je pisamce da je ona odletjela k svojim roditeljima i ne zna kad će se vratiti, da je najmlađa kod njegovih roditelja i neka je pokupi što prije jer se oni nezdravo hrane, srednjem sinu treba hitno uplatiti školarinu, a ako mu treba pomoć u kući, broj je…

Eto, najednom. Naizgled, najednom… Život mu se pretvorio u country baladu: žena otišla – doduše, dobro za njegov ego – ne s drugim, nego naprosto uvrijeđeno; djeca – gdje koje; postao je predsjednik uprave i ne mora se više dokazivati… Uvečer dođe u veliku, praznu kuću koju je besprijekorna domaćica besprijekorno održavala. U mikrovalnoj ga čeka zdrava večera. Katkad, da ne uvrijedi tu brižnu ženu, baci hranu u wc školjku i dva puta pusti vodu. Tu i tamo pojede, uglavnom kad previše popije. Često. Još češće se napuši. Drugačije ionako ne može zaspati, ali zapravo bez te promijenjene svijesti ne može uopće podnijeti tu smiješnu kućerinu – spomenik njegovom besmislenom životu.

Hvala nebesima na sekretarici!

Osim što zna sve njegove gadosti i umije mu s vrata prepoznati raspoloženje i pregristi jezik kad bi drugi progovorili na lakat. Jedan od razloga zašto više od dvadeset godina vuče za sobom na svim pozicijama ne osobito učinkovitu sekretaricu, jest taj što uvijek i posvuda može nabaviti najbolju travu. Diskretno i bez suvišnih pitanja. Dovoljna je njihova davno dogovorena riječ – bomboni od đumbira. To mu je najdulja veza s nekom ženom u životu. Mama se ne računa. Ta žena, samo tri godine starija od njega, nikad nije nasjela na njegov šarm niti se dala potkupiti… Uglavnom, kad joj je predstavio svoju buduću suprugu, rekla im je: “Vas dva nebudete ostarili zajedno.” Okrenula se i otišla na svoju zakonom zajamčenu pauzu.

Prisjetio se toga sto puta u posljednje tri godine otkako je sam u kući s pet spavaćih soba, pet kupaonica, tri terase… Sekretarica nije bila od onih koji bi likovali: “jesam li ti rekla”, ne, šutjela je, gledala u stranu, donosila paketiće trave i kad nije pitao. Usto, ujutro ga na stolu više nije čekala velika šalice crne kave, nego neki superzdravi smoothie. Gunđao je sebi u bradu.

Ta žena imala je njemu nevidljivi raspored kad treba zvati koje dijete, kad sestri i majci poslati cvijeće, a tatu pozvati na ribičiju. Znala je da naziva davnu bivšu jer je tada pušio džoint u uredu i ostajao znatno dulje. Tako je znala i kad je prestao nazivati. Zgugagla ju je, ali ništa nije mogla učiniti: njih dvije nisu postojale ni znale jedna za drugu.

“Znaš, dušice draga, sretni muškarci nemaju potrebu pet godina svaki tjedan nazivati bivšu curu i bajati joj o svom sretnom životu. Općenito, sretni ljudi ne hvale se na sav glas svojim sretnim životom, ne nabijaju ga na nos drugima. Oni tiho uživaju u svojoj sreći, vjerojatno i nesvjesni da su u stanju tvog žuđenog blaženstva. Ali, u teoriji, to sve znaš…”
Pravila se da nije čula što mu je zadnje rekla davna bivša, iako je prisluškivala većinu njihovih dosadnih privatnih razgovora.
Sutradan nije ujutro došao na posao. Nije ga nazvala jer nije bio takav običaj među njima. Nikome nije javila da nije došao na posao jer nije bio takav običaj u njihovoj tvrtki. U podne je u slivnik izlila oksidirani superzdravi smoothie. U pet-nula-nula otišla je kući.

Sutradan u devet-nula-nula ušla je firmu, na porti se upisala i podigla snop novina za svog šefa. U kancelariji ih je stavljala u dogovorenu formaciju za čitanje i spazila: “… ostao na mjestu mrtav nakon pada s nadvožnjaka…“

U gluho doba noći njezin se šef vozio obilaznicom i izgubio život…

Nazvala je davnu bivšu, nije bio red da tu vijest sazna iz medija. Međutim, zaboravila je da, za razliku od nje, drugi ljudi imaju privatni kompjutor i čitaju news portale… Zajedno su plakale, gorko su ridale, povezane i bliske u trenu, ispitujući jedna drugu jesu li trebale i što poduzeti, nekoga obavijestiti, njega nagovoriti na liječenje… No, znale su: on je bio jebeni narcisoidni, umišljeni, tvrdoglavi kralj i car poricanja pa bi sve bilo zalud…

“Znaš, dušice draga, sretni muškarci nemaju potrebu pet godina svaki tjedan nazivati bivšu curu i bajati joj o svom sretnom životu. Općenito, sretni ljudi ne hvale se na sav glas svojim sretnim životom, ne nabijaju ga na nos drugima. Oni tiho uživaju u svojoj sreći, vjerojatno i nesvjesni da su u stanju tvog žuđenog blaženstva. Ali, u teoriji, to sve znaš…”

Kategorije
Autori

Kruno Čudina

Kruno Čudina rođen je 19.5.1979. godine u Zagrebu. Studirao je filozofiju i francuski jezik i književnost, kao i španjolski jezik i književnost, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi i djeluje kao savjetnik za međuljudske odnose i kulturnu razmjenu. Piše poeziju, kratke priče, romane i eseje te zapise mističkog karaktera. Također je napisao veliki broj kolumni sociološko-filozofsko-političkog karaktera, objavljenih na portalu Radio Gornji Grad, skupljenih u rubriku naziva ”Dok gulim krumpir (sjećanja na sutra)”. Bio je jedan od pokretača i osnivača književnog pokreta ”Eventualizam”. Do sada je objavio četiri romana: ”Bdjenje”, Aora (2008.), ”Nije bilo dovoljno”, Naklada Ljevak (2010.), ”Civilna opasnost” V.B.Z. (2015.), ”Lomeći kamenje”, HENA COM (2019.). Nedavno mu je objavljena peta knjiga ”Pisma za njih” (2021.), u izdanju izdavačke kuće Fraktura. Također mu je objavljeno mnoštvo kratkih priča i poezije u većini relevantnih hrvatskih kulturnih časopisa, na internetskim portalima za književnost, kao i u raznim antologijama i zbirkama. S romanom ”Nije bilo dovoljno” ušao je 2011. u izbor za nagradu Meša Selimović. Neprekidno piše.

Kruno Čudina
Kategorije
proza

Tamnica (neobjavljena priča iz rukopisa “Vizije o Zan”)

Autor: Kruno Čudina 

Bilo mi je loše godinama, bila sam većinom u svom stanu. Tresla sam se, povraćalo mi se od tjeskobe. Željela sam pobjeći s tog mjesta. Čeznula sam za velikim kretanjem, prepuna nezadovoljstva koje me je iscrpljivalo, isisavalo volju iz mene. Predugo je sve to trajalo.
I onda si se konačno pojavio, kao da si isplivao iz nekog najdubljeg kutka moje svijesti, u kojem je čežnja za oslobođenjem titrala poput malene iskre. I ovamo si me odveo, čovječe. Pod zemlju. Ni danas nisam sigurna nije li ovo samo san iz kojega se nikada nisam probudila. Nije. Došao si navečer, odvukao me sa stolice u kuhinji. Nisi mi rekao kako se zoveš. Rekao si kako ćemo sada putovati. Idemo na istok. Šutjela sam. Odjenuo si me. Sišli smo na ulicu, sjeli u auto. Rekao si mi neka spavam malo. Spavala sam. Probudio si me u šumi. Puhao je vjetar. Sjedili smo malo. Debela stabla su stajala nepomično. A vjetar je pojačavao, tek je pokoji list padao po nama. Nisam još uvijek mogla plakati. Nekad prije sam mogla, no tada kao da plača više nije bilo u meni. Vidjela sam samo stan na trećem katu, grad izobličene tuge, pojmila u sebi osjećaje koji su davno potisnuti. Gušilo me. Puhao si u mene lagano. A ja sam prestala vidjeti grad i ugledala sam posve novu šumu, ostajući u istoj. Bistriju, svjetliju, prisniju. Dao si mi ruku, pridigao me. Vodio. Hodali smo. Stali smo kod rupe na zelenoj površini, rupe prepune vode. Skinuo si odjeću s mene, brižno je složio sa strane. Uronila sam u vodu do ramena. Sjedila sam u toj rupi satima. Nije mi bilo hladno. Pomogao si mi da iziđem, dao mi novu odjeću, potpuno bijelu. Zapalio si staru odjeću, bilo mi je drago zbog toga, osjećala sam se tako lagano u prostranim hlačama i košulji. Iznenada tvoje lice se počelo mijenjati, ravno pred mojim očima. Bilo je to lice svih ljudi, svake sekunde drugačije. Onda je to prestalo. Krenuli smo dalje. Postajalo je sve strmije. Nisam ništa pitala. Osjećala sam se sve bolje, snažnije, bistrije, sigurnije. Pomislila sam kako ćeš me odvesti do nekog vrha, u nekakav hram ili nešto slično, u tišinu i mir. I kako ćemo tamo biti i ostati i kako se nikad više neću vratiti praznini iz koje si me odveo. Hodali smo. Zastali se odmoriti. Opet sjeli. Rekao si mi neka spavam. Kasnije si mi pričao o mom životu. Činilo mi se kako ja ništa o njemu ne znam, kako ga nisam niti živjela. Nije mi uopće ta priča ličila na moj život. Iako sve su činjenice bile na mjestu, ali kao da ga ja nisam živjela. Netko drugi. Bilo je svega, bilo je tu i gadnih stvari, potresnih. Ali mene se više nisu doticale. Prije bi drveće opet proplakalo svoje lišće. Vrijeme je prolazilo, a mi se više nismo kretali, ostajali smo na istom mjestu.

Napokon si me jedno jutro poveo dalje. Gore, visoko. Jeli smo bilje, pili vodu iz malenih potočića, lizali je s velikih listova, kiša je počela često padati.

Spavali smo u nekakvoj udubini u stijeni. Onda si me doveo ovamo pod zemlju. Sjećaš se, ušli smo u tu spilju i spuštali se, spuštali u utrobu svijeta, došli duboko, jedva se provukli do ove prirodne sobe. Sjeli, naslonili se na ledene grbave zidove i šutjeli u mraku. Ne znam koliko vremena je prošlo. Žeđ, glad, hladnoća, mrak, strah, pitala sam te kada ćemo natrag gore, željela sam van, živjeti. Rekao si mi neka idem ako želim. Znala bih se ja vratiti, ali nisam mogla krenuti. Rekla sam da ne mogu natrag! Ali želim vidjeti svjetlo, ne mogu više biti slijepa u ovoj tami. Pitao si me:”Da li se još uvijek gušiš? Da li te je još uvijek strah ničega? Da li ti je još uvijek loše?” Šutjela sam. Dugo samo šutjela. I napokon rekla ne. Izgubila sam strah. ”Misliš li da je tamo svjetlo? Tamo gore. Vani u svijetu?” Plakala sam nečujno. I osjećala sam. Sve. Svu tugu i radost svijeta, svu vlastitu tugu i radost. I vidjela te odjednom opet. I svaki osjećaj svoj kako živi. Smijala sam se i plakala u isto vrijeme. I znala da ne idem nikada više odavde. Čemu? Ovdje je svijet, u meni. I doveo si me u ovu tamu samo kako bi me sklonio od svijeta vani, kako bih lakše vidjela svijet, jedini pravi, u kojem se suze prelijevaju preko osmijeha. I vidim svjetlo dana, vidim ga u sebi, daleko od tame dana vani. Vidim te kao da sjedimo ispod reflektora. Vidim ova dva tijela. Sjedimo i sporo dišemo. Živim konačno unutra, konačno izvan tamnice svijeta laži koji je bio zasjenio sve ono što uistinu jesam.

 

Kategorije
Autori

Tena Lončarević

Tena Lončarević (Vinkovci, 1978.) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Osijeku, radi kao učiteljica hrvatskoga jezika u Županji gdje i živi. Piše kratke priče, autorica je zbirke „Nijemi monolozi“ (Matica hrvatska, Vinkovci, 2020.). Voli svoju obitelj, riječi, fotografiju i psa.

Tena Lončarević