Kategorije
poezija

Romanca mjesečarka (F. G. Lorca)

Zeleno, što volim zeleno.
Zelen vjetar. Zelen – grane.
I lađu na pučini,
i konja u planini.
Sa sjenom oko pasa
ona sanja na balkonu,
put zelena, zelen – kosa,
s očima od hladna srebra.
Zeleno, što volim zeleno.
Pod ciganskom mjesečinom
nju sve stvari posmatraju
ali ona njih ne može.

Zeleno, što volim zeleno.
Velike ledene zvijezde
dolaze s ribom sjene,
što otvara cestu zori.
Smokva tare povjetarac
čvorovima svojih grana,
a planina, mačka lušež,
ježi svaki ljuti aloj.
Ali tko će doći? Otkud?
Ona stoji na balkonu
put zelena, zelen – kosa,
sanjari o gorku moru.

– Kume, hoću da mijenjam
svoga konja za njenu kuću,
i sedlo za ogledalo,
svoj nož za njen pokrivač.
Kume, vučem se krvav
odonud iz klanca Cabre.
– Kad bih moga, moj momče,
uglavio bih posao,
ali ti nisam više svoj,
moja kuća nije moja.
– Kume, hoću umrijeti
pristojno u svom krevetu,
čeličnome, želio bih,
sa holandskim ponjavama.
Ne vidiš li mojih rana
od njedara pa do grla?
– Tri stotine mrkih ruža
na košulji bijeloj tvojoj,
krv probija i miriše
uokolo tvoga pasa.
Ali ti nisam više svoj,
moja kuća nije moja.
– Dajte barem da se popnem
do visokih balustrada.
Balustrada mjesečine
otkle teku glasi vode.

Kum uz kuma već se penje
put visokih balustrada.
Ostavljajuć trag od krvi.
Ostavljajuć trag od suza.
Drhtale na krovovima
svjetiljke od svijetlog lima.
Tisuć bubnjić kristalnih
ranjavahu praskozorje.

Zeleno, što volim zeleno,
zelen vjetar, zelen – grane.
Popeše se do dva kuma.
Širok vjetar ostavljaše
u ustima čudan okus
žuči, metve i bosiljka.
– Kume! Gdje je ona, reci,
gdje je tvoja gorka mala?
– O, koliko je čekala!
Koliko je čekala te
svježeg lica, crnokosa,
na zelenoj balustradi!

Na obrazu nakapnice
ljuljala se CIgančica
put zelena, zelen – kosa,
s očima od hladna srebra.
Ledenica mjesečine
podržava je na vodi,
i noć posta posve bliska
ko malena poljanica.
Žandari od vina pjani
udarahu po vratima.
Zeleno, što volim zeleno.
Zelen vjetar, zelen – grane.
Lađu na pučini,
i konja u planini.

 

Kategorije
citati

Cink (David Albahari)

“Uvek: njegovi crveni kapci.

Podučavao me je veštini brijanja. Nikada moja sapunica nije bila gusta kao njegova.

Kada sam prvi put zakasnio, sačekao me je pred kućom, odeven samo u pidžamu, ogrnut kaputom.

U selu, na livadi, iznenadani letnji pljusak. Posle toga je danima tragao za grudvicama blata na pantalonama.

Maramice su mu bile uvek uredno složene.

Jednom sam ga zatekao kako sedi na rubu kreveta. Jednom je zaspao nad nekom stručnom knjigom. Jednom me ošamario pre nego što sam uspeo da progutam zalogaj, i mrve testa i fila iz mojih usta su prekrile ceo stolnjak…

Nije umeo da mrzi; u ljubavi nije pravio razlike.

Imao je povišen šećer. Krišom se uvlačio u ostavu i proždirao kolače, potom se krišom izvlačio i pravio da ga zanima nešto u dvorištu.

Mogu da pokažem to mesto na kojem je stajao.”

Kategorije
Autori

Ivan Šamija

Rođen 1976. u Zagrebu. Poeziju i prozu objavljivao je u tiskanim i on-line časopisima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Objavio je dvije zbirke poezije Kupolenebo (2003) koja je objavljena i u elektroničkom izdanju (DPKM, 2006) i Projekt Poljska (2014). Poezija mu je prevođena na engleski, talijanski, ukrajinski, bugarski, slovenski, katalonski, rumunjski i češki i objavljena u nekoliko antologija. Član je Hrvatskog društva pisaca i Odbora Goranovog proljeća. Sudionik je međunarodnog projekta promocije mlađih pjesnika Versopolis. Kao dio tog projekta objavljen mu je trojezični (slovenski, hrvatski, engleski) izbor iz poezije Prerazporejanje hrepenjenja (Beletrina, Ljubljana, 2015.).

Ivan Šamija

 

Kategorije
poezija

Neobjavljene pjesme: “Marseille” i “Meksiko”

Autor: Ivan Šamija 

 

Marseille

vikend provodimo u istarskom gradiću na brežuljku

zidine oko nas ne opasuju grad

kad im se probijemo kroz pukotine

u područje slabe bujadi

ušećemo u šumu

grad bez budućnosti više nije grad

spaljena šuma i dalje je šuma

 

kad prepoznajemo koordinate naših dnevnih izleta

u stranim jezicima turista ne prepoznajemo jezik

jezik je vjera da će i nakon ljudi u tragovima

koje treperave kretnje gušterice

ostavljaju u podnevnom svjetlu

opstati riječ ljeto

jezik je nemogućnost opisa proljetnog pljuska

riječima kamene udubine pune se blagom bistrinom vode,

nestaje turizam, počinje dugo razdoblje spokoja

 

obilazimo pusta mjesta gdje smo ranije zapisali

šparoge odlaze u sjeme, mušmule, oskoruše, trešnje

ako nekog i sretnemo, taj ne želi s nama osnovati grad

 

u posljednjem svjetlu dana

s terase istarskog gradića na brežuljku

pretražujemo obzor i zaustavljamo pogled

na dalekoj mrlji mora

osamljeni tanker, tamna dubina njegovog dugog čekanja

iz koje kao nada izrasta privid

 

iz mora izlaze migranti

val oporavka

nježnost koja dopušta buduće vrijeme

u kojem izgovaramo:

Mediteran, sunce, grad,

rahljenje polja guste događajnosti,

živjet ćemo zajedno

 

 

Meksiko

pitomi izlet u prigradsku prirodu

traktat o svjetlu

sadržan u riječi dan

probijamo se kroz zarasle travnjake

misleći na staklene vaze

ljetnih salona i kuhinja

obilazimo obod šume

ne beremo gljive

jer sve postanu otrovne

kad ih prvi put preplavi

šumska noć

 

onda saznamo da je nešto spustilo vrata grada

i moramo ovdje prenoćiti

u tijelu bolno blijedi slika

noćnih nebodera

jedino što nas zaista može umiriti

 

suton briše blagu valovitost reljefa

kojeg promatramo s brežuljka

u pogledu ostaje

zadnja vatra zalaska

u krošnji niskog stabla

i teški tamni oblak

koji se vuče prema zapadu kao

duga stoljeća ratnog pohoda

odjednom mažemo lica ugljenom

i oštrimo srpove

govorimo o tužnom zavijanju kojota

u prvoj noći ustanka

i smrti koja nas čeka

u spaljenim poljima kaktusa

 

 

 

Kategorije
citati

Progonitelj (Julio Cortázar)

“Stvar je u tome što misle da su mudri – kaže iznebuha. Misle da su mudri jer su sakupili gomilu knjiga i proždrli ih. Smiješno mi je to, iako su zapravo dobri momci i žive u uvjerenju da je ono što proučavaju i što rade jako teško i duboko. U cirkusu je isto tako, Bruno, i među nama je isto. Ljudi zamišljaju da su neke stvari neviđeno teške i zbog toga plješću akrobatima na žici ili meni. Ja ne znam što oni zamišljaju, da se čovjek lomi da bi dobro svirao ili da akrobatu pucaju tetive svaki put kad zaskoči. Zapravo, stvari koje su istinski teške sasvim su druge i drugačije, to je sve ono što ljudi misle da mogu učiniti u svakom trenutku. Promatrati, na primjer, ili shvatiti nekog psa ili mačku. To su teškoće, velike teškoće. Sinoć mi je došlo da se pogledam u ovo ogledalce, i uvjeravam te da je to bilo tako strahovito teško da sam zamalo pao s kreveta. Zamisli da gledaš sebe samog; već je to dovoljno da ostaneš zaleđen pola sata. Taj tip zapravo nisam ja, od prvog trenutka sam jasno osjećao da to nisam ja. To sam osjećao, a kad se nešto osjeća… Ali to je kao u Palm Beachu, preko jednog vala dolazi drugi, pa još jedan… Čim si to osjetio već dolazi drugi, dolaze riječi… Ne, nisu to riječi, to je ono što je u riječima, to ljepilo, te bale. Dođu bale i prekriju te, uvjere te da si ti taj u ogledalu. Jasno, kako to ne bi pomislio. Pa to sam ja, moja kosa, ovaj ožiljak. A ljudi ne shvaćaju da prihvaćaju jedino bale i zbog toga im se čini tako lako gledati se u zrcalu. Ili odrezati nožem komad kruha. Jesi li kad odrezao nožem komad kruha?”